Međunarodna suradnja

Početak razvojne suradnje Europske unije (EU) poklapa se s potpisivanjem Rimskog ugovora 1957. godine, a prekomorske zemlje i teritoriji država članica EU-a bili su njeni prvi korisnici. Tijekom godina opseg razvojne suradnje EU-a postupno se povećao. EU je sada najveći svjetski donator koji surađuje s oko 160 zemalja.

Razvojna suradnja mora se provoditi u skladu s načelima i ciljevima vanjskog djelovanja EU-a. Njezin je primarni cilj smanjiti i u dugoročnom smislu iskorijeniti siromaštvo u svijetu promicanjem održivog gospodarskog, socijalnog i ekološkog razvoja zemalja u razvoju u skladu s ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih naroda.

Vodeća načela vanjskog djelovanja EU-a i razvojne suradnje nalaze se u članku 21. Ugovora o Europskoj uniji, odnosno članku 208. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Posljednjih su godina instrumenti EU-a za financiranje vanjskog djelovanja doživjeli racionalizaciju. Od donošenja višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2021.–2027., Instrument za susjedstvo, razvoj i međunarodnu suradnju – Globalna Europa glavni je instrument financiranja za vanjsko djelovanje EU-a. Obuhvaća suradnju sa svim zemljama koje nisu članice EU-a, osim prekomorskih zemalja i područja te zemalja koje primaju pretpristupno financiranje.

Prije 2021. Europski razvojni fond (koji nije bio dio proračuna EU-a) bio je glavni instrument EU-a za razvojnu pomoć u 79 afričkih, karipskih i pacifičkih zemalja (AKP) te prekomorskih zemalja i područja. U najnovijem višegodišnjem financijskom okviru EU-a (2021.–2027.) suradnja sa zemljama AKP-a u okviru je proračuna EU-a i obuhvaćena je Instrumentom za susjedstvo, razvoj i međunarodnu suradnju – Globalna Europa.

Iako je sporazum iz 2000. između EU-a i zemalja AKP-a (Sporazum iz Cotonoua) trebao isteći 2020., njegova je primjena produljena do 30. rujna 2023., osim ako novi sporazum o partnerstvu između država članica i EU-a ne stupi na snagu ili se privremeno primjenjuje prije tog datuma.