Odluke o izgonu – uzajamno priznavanje zemalja EU-a

SAŽETAK DOKUMENTA:

Direktiva 2001/40/EZ o uzajamnom priznavanju odluka o izgonu osoba koje nisu državljani EU-a

ČEMU SLUŽI OVA DIREKTIVA?

Cilj joj je osigurati poštivanje odluke zemlje Europske unije (EU) o izgonu osobe koja nije državljanin EU-a prisutne u drugoj zemlji EU-a i djelovanje u skladu s istom.

KLJUČNE TOČKE

• Zahtjevi za izgonom primjenjuju se na osobe koje nisu državljani EU-a:
  • koje predstavljaju ozbiljnu i postojanu prijetnju pravnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti;
  • koje imaju presudu zbog kaznenog djela koja uključuje zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje jedne godine;
  • za koje se, na temelju ozbiljnih razloga ili čvrstih dokaza, smatra da su počinile ili da namjeravaju počiniti takva kaznena djela;
  • koje ne poštuju nacionalne propise o ulasku ili boravku stranaca.
• Ako pojedinac u pitanju ima valjano odobrenje boravka, zemlja koja nameće izgon mora se savjetovati sa zemljom koja je izdala odobrenje.
• Zemlje EU-a koje primjenjuju propis moraju:
  • poštivati ljudska prava i temeljne slobode;
  • osigurati da se pojedinac u pitanju može žaliti na nalog za izgonom;
  • štititi osobne podatke i sigurnost podataka;
  • primjenjivati sve odgovarajuće oblike suradnje i razmjene informacija radi provedbe zakonodavstva;
  • kompenzirati jedna drugu radi uključenih financijskih troškova. Dogovori su navedeni u Odluci Vijeća 2004/191/EZ
• Zemlja koja izdaje zahtjev za izgonom mora zemlji u kojoj se zahtjev provodi čim prije dostaviti sve potrebne dokumente.
• Zemlja koja provodi odluku mora osigurati da time ne krši relevantna međunarodna ili nacionalna pravila.
• Zakonodavstvo se ne primjenjuje na članove obitelji građana EU-a.
• U Direktivi Vijeća 2003/110/EZ utvrđeni su dogovori o tranzitu za državljane trećih zemalja koji se udaljavaju zračnim putem preko druge zemlje EU-a.
• U Direktivi 2008/115/EZ utvrđuju se zajednički standardi i postupci za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom.
• Uredbom (EU) br. 604/2013 (Uredba Dublin III) propisuju se kriteriji i postupci za utvrđivanje koja je zemlja EU-a odgovorna za pregled zahtjeva za azil.
• U rujnu 2005. Vijeće Europe izdalo je 20 smjernica za prisilne povrate.

OTKAD SE DIREKTIVA PRIMJENJUJE?

Primjenjuje se od 2. lipnja 2001. Zemlje EU-a trebale su je uključiti u svoje nacionalno pravo do 2. prosinca 2002.

POZADINA

Iako nisu u schengenskom području u kojemu nije potrebna putovnica, Ujedinjena Kraljevina (1) i Irska primjenjuju zakonodavstvo i sudjeluju u dogovorima jednako kao i Island i Norveška, dok Danska to ne čini.

GLAVNI DOKUMENT

Direktiva Vijeća 2001/40/EZ od 28. svibnja 2001. o uzajamnom priznavanju odluka o izgonu državljana trećih zemalja (SL L 149, 2.6.2001., str. 34.–36.)

VEZANI DOKUMENTI

Direktiva Vijeća 2003/110/EZ od 25. studenoga 2003. o pomoći u slučajevima tranzita u svrhu udaljavanja zračnim putem (SL L 321, 6.12.2003., str. 26.–31.)

Odluka Vijeća 2004/191/EZ od 23. veljače 2004. o utvrđivanju kriterija i praktičnih rješenja za nadoknadu zbog financijskih neravnoteža nastalih primjenom Direktive 2001/40/EZ o uzajamnom priznavanju odluka o protjerivanju državljana trećih zemalja (SL L 60, 27.2.2004., str. 55.–57.)

Direktiva 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL L 348, 24.12.2008., str. 98.–107.)

Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL L 180, 29.6.2013., str. 31.–59.)

Posljednje ažuriranje 09.01.2017

(1) Ujedinjena Kraljevina povlači se iz Europske unije i postaje treća zemlja (država koja nije članica EU-a) od 1. veljače 2020.