19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/1

(1)

Fragmentacija unutarnjeg tržišta narušava konkurentnost, rast i stvaranje radnih mjesta unutar Unije. Uklanjanje izravnih i neizravnih prepreka pravilnom funkcioniranju i ostvarenju cjelovitog tržišta za elektronička plaćanja, bez razlike između nacionalnih i prekograničnih plaćanja, nužno je za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2)

Direktivom 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4) utvrđena je pravna osnova za stvaranje unutarnjeg tržišta za plaćanja na razini Unije jer se njome znatno olakšava aktivnost pružatelja platnih usluga stvaranjem ujednačenih pravila u pogledu pružanja platnih usluga.

(3)

Uredbom (EZ) br. 924/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (5) uspostavljeno je načelo prema kojem su naknade koje korisnici plaćaju za prekogranično plaćanje u eurima jednake onima za odgovarajuće plaćanje unutar države članice, uključujući platne transakcije na temelju kartica obuhvaćene ovom Uredbom.

(4)

Uredbom (EU) br. 260/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (6) predviđena su pravila za funkcioniranje kreditnih transfera i izravnih terećenja u eurima na unutarnjem tržištu, ali su iz njezina područja primjene isključene platne transakcije na temelju kartica.

(5)

Cilj je Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća (7) uskladiti određena pravila o ugovorima koje sklapaju potrošači i trgovci, uključujući pravila o naknadama za korištenje sredstava plaćanja na temelju kojih države članice zabranjuju trgovcima da za korištenje određenog sredstva plaćanja potrošačima naplaćuju naknade koje prelaze trošak koji za korištenje tog sredstva snosi trgovac.

(6)

Kako bi potrošači, trgovci i trgovačka društva u cijelosti iskoristili prednosti unutarnjeg tržišta, ključna su sigurna, učinkovita, konkurentna i inovativna elektronička plaćanja, posebno u vremenu u kojem svijet sve više prelazi na e-trgovinu.

(7)

Nekoliko država članica donijelo je ili priprema zakonodavstvo namijenjeno izravnom ili neizravnom uređenju međubankovnih naknada kojim je obuhvaćen niz pitanja, poput gornjih granica za međubankovne naknade na različitim razinama, trgovačkih naknada, pravila o prihvaćanju svih kartica i mjera za usmjeravanje. Postojeće administrativne odluke znatno se razlikuju u nekim državama članicama. Kako bi se razine međubankovnih naknada učinilo dosljednijima, očekuje se daljnje uvođenje regulatornih mjera na nacionalnoj razini s ciljem rješavanja razina ili neusklađenosti između tih naknada. Te bi nacionalne mjere vjerojatno dovele do znatnih prepreka ostvarenju unutarnjeg tržišta u području kartičnog plaćanja te internetskog i mobilnog plaćanja na temelju kartica te bi stoga ometale slobodu pružanja usluga.

(8)

Platne kartice elektronički su platni instrument koji se najčešće koristi u maloprodaji. Međutim, integracija tržišta platnih kartica Unije nije još ni približno privedena kraju jer se mnoga rješenja za plaćanje ne mogu razvijati izvan nacionalnih granica te se novim sudionicima na razini Unije sprječava ulazak na tržište. Potrebno je ukloniti prepreke učinkovitom funkcioniranju kartičnog tržišta, uključujući u području kartičnog plaćanja te internetskog i mobilnog plaćanja na temelju kartica.

(9)

Kako bi se omogućilo učinkovito funkcioniranje unutarnjeg tržišta, upotrebu elektroničkog plaćanja trebalo bi promicati i olakšati u korist trgovaca i potrošača. Plaćanja karticama i druga elektronska plaćanja mogu se koristiti na raznovrsniji način, uključujući mogućnosti internetskog plaćanja kako bi se iskoristilo unutarnje tržište i e-trgovina, dok elektronska plaćanja trgovcima omogućuju i potencijalno sigurna plaćanja. Stoga bi platne transakcije na temelju kartica umjesto plaćanja gotovim novcem mogla biti od koristi za trgovce i potrošače, pod uvjetom da su naknade za uporabu kartičnih platnih shema utvrđene na ekonomski učinkovitoj razini, doprinoseći u isto vrijeme poštenom tržišnom natjecanju, inovacijama i ulasku novih operatora na tržište.

(10)

Međubankovne naknade obično se primjenjuju između pružatelja platnih usluga u ulozi prihvatitelja kartice i pružatelja platnih usluga u ulozi izdavatelja kartice koji pripadaju određenoj kartičnoj platnoj shemi. Međubankovne naknade glavni su dio naknada koje pružatelji platnih usluga u ulozi prihvatitelja naplaćuju trgovcima za svaku platnu transakciju na temelju kartica. S druge strane, trgovci te kartične troškove, kao i sve svoje druge troškove, uključuju u opće cijene robe i usluga. Natjecanje među kartičnim platnim shemama kako bi se uvjerilo pružatelje platnih usluga da izdaju njihove kartice dovodi do većih, a ne manjih međubankovnih naknada na tržištu, za razliku od uobičajeno disciplinirajućeg učinka na cijene koje tržišno natjecanje ima u tržišnom gospodarstvu. Osim dosljednom primjenom pravila o tržišnom natjecanju na međubankovne naknade, uređivanjem tih naknada poboljšalo bi se funkcioniranje unutarnjeg tržišta i doprinijelo smanjenju transakcijskih troškova za potrošače.

(11)

Postojeća raznolikost međubankovnih naknada i njihova razina sprječavaju pojavu novih sudionika na razini Unije na temelju poslovnih modela s nižim međubankovnim naknadama ili bez međubankovnih naknada, na štetu potencijalne ekonomije razmjera i ekonomije opsega i učinkovitosti koja iz njih proizlazi. To ima negativan utjecaj na trgovce i potrošače te sprječava inovacije. Budući da bi sudionici na razini Unije bankama izdavateljicama morali ponuditi barem najvišu razinu međubankovne naknade koja prevladava na tržištu na koje žele ući, to također dovodi do neprekidne fragmentacije tržišta. Postojeće nacionalne sheme s nižim međubankovnim naknadama ili bez međubankovnih naknada mogle bi također biti prisiljene napustiti tržište zbog pritiska banaka za ostvarenjem viših prihoda od međubankovnih naknada. Uslijed toga su potrošači i trgovci suočeni s ograničenim izborom, višim cijenama i nižom kvalitetom platnih usluga, uz, također, ograničenu mogućnost upotrebe rješenja za plaćanje na razini Unije. Osim toga, trgovci ne mogu prevladati razlike u naknadama upotrebom usluga prihvaćanja kartica koje nude banke u drugim državama članicama. Posebnim pravilima koja se primjenjuju u kartičnim platnim shemama zahtijeva se primjena međubankovne naknade „prodajnog mjesta” (zemlja trgovca) pri svakoj platnoj transakciji, na temelju njihovih politika o davanju ovlasti prema teritoriju. Tim zahtjevom prihvatitelje se sprečava da uspješno nude svoje usluge na prekograničnoj osnovi. Njime se također mogu spriječiti trgovci da smanjuju troškove plaćanja u korist potrošača.

(12)

Komisija i nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje nisu bili u mogućnosti popraviti navedenu situaciju primjenom postojećeg zakonodavstva.

(13)

Stoga, kako bi se izbjegla fragmentacija unutarnjeg tržišta i znatno narušavanje tržišnog natjecanja zbog razlika u zakonima i administrativnim odlukama, postoji potreba, u skladu s člankom 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, za poduzimanjem mjera namijenjenih rješavanju problema visokih i različitih međubankovnih naknada kako bi se pružateljima platnih usluga omogućilo da svoje usluge pružaju na prekograničnoj osnovi, a potrošačima i trgovcima korištenje prekograničnih usluga.

(14)

Primjenom ove Uredbe ne bi se trebala dovoditi u pitanje primjena pravila Unije i nacionalnih pravila o tržišnom natjecanju. Njome se države članice ne bi trebalo spriječiti u održavanju ili uvođenju nižih gornjih granica ili mjera s istom svrhom ili učinkom u nacionalnom zakonodavstvu.

(15)

Kako bi se olakšalo neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta za kartična plaćanja te internetska i mobilna plaćanja na temelju kartica, u korist potrošača i trgovaca, ova bi se Uredba trebala primjenjivati na prekogranično i nacionalno izdavanje i prihvaćanje platnih transakcija na temelju kartica. Ako trgovci mogu odabrati prihvatitelja izvan vlastite države članice („prekogranično prihvaćanje”), što će se olakšati uvođenjem iste maksimalne razine nacionalnih i prekograničnih međubankovnih naknada za prihvaćene transakcije i zabranom davanja ovlasti prema teritoriju, trebalo bi biti moguće osigurati potrebnu pravnu jasnoću i spriječiti narušavanje tržišnog natjecanja među kartičnim platnim shemama.

(16)

Kao posljedica jednostranih obveza prihvaćenih u okviru postupaka tržišnog natjecanja, mnoge prekogranične platne transakcije na temelju kartica u Uniji već se provode uz uvažavanje maksimalnih međubankovnih naknada. Kako bi se osiguralo pošteno tržišno natjecanje na tržištu usluga prihvaćanja, odredbe koje se odnose na prekogranične i nacionalne transakcije trebale bi se primjenjivati istodobno i u razumnom roku nakon stupanja na snagu ove Uredbe, uzimajući u obzir poteškoće i složenosti koje će u prelasku imati kartične platne sheme, što se zahtijeva ovom Uredbom.

(17)

Postoje dvije vrste kreditnih kartica koje su dostupne na tržištu. Kod kartica s odgođenom naplatom račun imatelja kartice tereti se za ukupni iznos transakcija na prethodno dogovoreni određeni datum, obično jednom mjesečno, bez naplate kamata. Kod drugih kreditnih kartica imatelj kartice može se koristiti kreditnim instrumentom radi podmirenja dijela dospjelog iznosa na kasniji datum od određenog, zajedno s kamatama ili drugim troškovima.

(18)

Sve platne transakcije koje se temelje na debitnim i kreditnim karticama trebale bi podlijegati maksimalnoj stopi međubankovnih naknada.

(19)

Procjena učinka pokazuje da bi zabrana međubankovnih naknada za transakcije debitnim karticama bila korisna za prihvaćanje kartica, korištenje kartica, razvoj jedinstvenog tržišta te da bi značila veće koristi za trgovce i potrošače od gornje granice postavljene na bilo koju višu razinu. Štoviše, njome bi se izbjegli negativni učinci koje bi za nacionalne sheme s vrlo niskim ili nepostojećim međubankovnim naknadama za debitne transakcije imala viša gornja granica nastala zbog toga što su prekogranično širenje ili novi sudionici na tržištu razinu naknada povisili na gornju granicu. Zabranom međubankovnih naknada za transakcije debitnim karticama rješava se i prijetnja od izvoza modela međubankovne naknade u nove, inovativne platne usluge poput mobilnih ili internetskih sustava.

(20)

Gornje granice iz ove Uredbe temelje se na takozvanom „testu neutralnosti trgovca” koji se razvio u ekonomskoj literaturi, na temelju kojeg se utvrđuje razina naknade koju bi trgovac bio voljan platiti kada bi trošak koji nastaje u slučaju da potrošač koristi platnu karticu usporedio s troškom za nekartična (gotovinska) plaćanja (uzimajući u obzir naknadu za uslugu koja se plaća bankama prihvatiteljicama, tj. naknadu koja se zaračunava trgovcima i međubankovnu naknadu). Time se potiče upotreba učinkovitih platnih instrumenata promicanjem onih kartica koje pružaju veće pogodnosti kod transakcija, sprječavajući u isto vrijeme nerazmjerne trgovačke naknade kojima bi se ostalim potrošačima nametnuli skriveni troškovi. Do pretjeranih trgovačkih naknada može doći i zbog kolektivnih dogovora o međubankovnim naknadama jer trgovci nerado odbijaju skupe platne instrumente zbog straha od gubitka prometa. Iskustvo pokazuje da su te razine razmjerne jer ne dovode u pitanje funkcioniranje međunarodnih kartičnih shema i pružatelja platnih usluga. Također omogućuju pogodnosti za trgovce i potrošače te pružaju pravnu sigurnost.

(21)

Unatoč tomu, kao što je pokazala procjena učinka, u određenim državama članicama međubankovne naknade razvile su se tako da je potrošačima omogućeno ostvarivanje koristi od učinkovitih tržišta debitnih kartica, u smislu prihvaćanja kartica i uporabe kartica s nižim međubankovnim naknadama od onih koje odražavaju razinu neutralnosti trgovca. Države članice bi stoga trebale moći uspostaviti niže međubankovne naknade za nacionalne transakcije debitnim karticama.

(22)

Nadalje, kako bi se osiguralo da su naknade za debitne kartice utvrđene na ekonomski učinkovitoj razini, uzimajući u obzir strukturu nacionalnih tržišta debitnih kartica, trebalo bi zadržati mogućnost iskazivanja gornjih granica međubankovnih naknada u fiksnom iznosu. Fiksnim iznosima mogla bi se također promicati uporaba plaćanja koje se temelji na karticama malih vrijednosti („mikroplaćanja”). Trebalo bi također biti moguće primijeniti takav fiksni iznos zajedno s postotkom, pod uvjetom da zbroj tih međubankovnih naknada ne premašuje određeni postotak ukupne godišnje transakcijske vrijednosti na nacionalnoj razini unutar svake pojedinačne kartične platne sheme. Nadalje, trebalo bi biti moguće definirati nižu gornju granicu postotka međubankovne naknade po transakciji te uvesti fiksni maksimalni iznos naknade kao ograničenje iznosa naknade koji proizlazi iz primjenjivog postotka po transakciji.

(23)

Osim toga, uzimajući u obzir da se ovom Uredbom prvi put provodi usklađivanje međubankovnih naknada u kontekstu gdje su postojeće sheme debitnih kartica i međubankovne naknade vrlo različite, neophodno je osigurati fleksibilnost za nacionalna tržišta platnih kartica. Stoga bi tijekom razumnog prijelaznog razdoblja, u odnosu na nacionalne transakcije debitnim karticama, države članice trebale moći primjenjivati na sve nacionalne transakcije debitnim karticama unutar pojedine kartične platne sheme ponderiranu prosječnu međubankovnu naknadu od najviše 0,2 % prosječne godišnje transakcijske vrijednosti svih nacionalnih transakcija debitnim karticama unutar pojedine kartične platne sheme. Za gornju granicu međubankovnih naknada izračunanu na temelju prosječne godišnje transakcijske vrijednosti unutar jedne kartične platne sheme dovoljno je da pružatelj platnih usluga sudjeluje u kartičnoj platnoj shemi (ili nekoj drugoj vrsti sporazuma među pružateljima platnih usluga) u kojoj se za sve nacionalne transakcije debitnim karticama primjenjuje ponderirana prosječna međubankovna naknada od najviše 0,2 %. Ovdje se također može primijeniti fiksni iznos ili postotna naknada ili njihova kombinacija pod uvjetom da se poštuje maksimalna gornja granica ponderirane prosječne međubankovne naknade.

(24)

Kako bi se definirale relevantne gornje granice međubankovnih naknada za nacionalne transakcije debitnim karticama, primjereno je nacionalnim nadležnim tijelima koja su zadužena za osiguravanje usklađenosti s ovom Uredbom omogućiti prikupljanje informacija o opsegu i vrijednosti svih transakcija debitnim karticama u okviru jedne kartične platne sheme ili transakcija debitnim karticama koje se odnose na jednog ili više pružatelja platnih usluga. Slijedom toga, kartične platne sheme i pružatelji platnih usluga trebali bi biti obvezni pružiti relevantne podatke nacionalnim nadležnim tijelima u skladu sa zahtjevima i rokovima koje određuju ta nadležna tijela. Obveze izvješćivanja trebalo bi proširiti na pružatelje platnih usluga poput izdavatelja ili prihvatitelja, a ne samo na kartične platne sheme, kako bi se osigurala dostupnost svih relevantnih informacija nadležnim tijelima koja bi u svakom slučaju trebala moći zatražiti da se te informacije prikupljaju preko kartične platne sheme. Nadalje, važno je da države članice osiguraju odgovarajuću razinu otkrivanja relevantnih informacija o primjenjivim gornjim granicama međubankovnih naknada. S obzirom na činjenicu da kartične platne sheme obično nisu pružatelji platnih usluga koji podliježu bonitetnom nadzoru, nadležna tijela mogu zahtijevati da informacije koja ta tijela šalju potvrdi neovisni revizor.

(25)

Nekim se platnim instrumentima na nacionalnoj razini platitelju omogućuje iniciranje platnih transakcija na temelju kartica pri kojima kartična platna shema ne razlikuje jesu li to transakcije debitnim ili kreditnim karticama. Kartičnoj platnoj shemi i prihvatitelju nije poznat odabir imatelja kartice, stoga kartična platna shema nema mogućnost primjene različitih gornjih granica koje ova Uredba propisuje za transakcije debitnim i kreditnim karticama, a koje se razlikuju na temelju dogovorenog vremenskog okvira za terećenje platnih transakcija. Uzimajući u obzir potrebu da se sačuva funkcionalnost postojećih poslovnih modela uz izbjegavanje neopravdanih ili prekomjernih troškova pravne usklađenosti te istodobno uzimajući u obzir važnost osiguravanja odgovarajućih ujednačenih uvjeta među različitim kategorijama platnih kartica, primjereno je na takve nacionalne platne transakcije „univerzalnim karticama” primijeniti isto pravilo koje se ovom Uredbom predviđa za transakcije debitnim karticama. Unatoč tomu, za te bi platne instrumente trebalo ostaviti dulje razdoblje za prilagodbu. Stoga bi, iznimno i za vrijeme prijelaznog razdoblja od 18 mjeseci od stupanja na snagu ove Uredbe, države članice trebale moći definirati maksimalni udio nacionalnih platnih transakcija „univerzalnim karticama” koje se smatraju ekvivalentnima transakcijama kreditnim karticama. Na primjer, gornja granica za kreditne kartice mogla bi se primijeniti na definirani udio ukupne vrijednosti transakcija za trgovce ili prihvatitelje. Matematički rezultat odredaba tada bi bio ekvivalentan primjeni jedinstvene gornje granice međubankovnih naknada za nacionalne platne transakcije izvršene univerzalnim karticama.

(26)

Ovom bi Uredbom trebalo obuhvatiti sve transakcije pri kojima se pružatelj platnih usluga platitelja i pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja nalaze u Uniji.

(27)

U skladu s načelom tehnološke neutralnosti utvrđenim u Digitalnoj agendi za Europu, ova bi se Uredba trebala primjenjivati na platne transakcije na temelju kartica neovisno o okruženju u kojem se dotična transakcija provodi, uključujući transakcije putem platnih instrumenata i usluga koji se upotrebljavaju u maloprodaji, a koji mogu biti izvan interneta, internetski ili mobilnim uređajem.

(28)

Platne transakcije na temelju kartica obično se provode na temelju dvaju glavnih poslovnih modela, takozvanih „trostranih kartičnih platnih shema” (imatelj kartice – shema koja prihvaća i izdaje – trgovac) i „četverostranih kartičnih platnih shema” (imatelj kartice – banka izdavateljica – banka prihvatiteljica – trgovac). Mnoge četverostrane kartične platne sheme koriste se eksplicitnom međubankovnom naknadom, uglavnom višestranom. Kako bi se uvažilo postojanje implicitnih međubankovnih naknada i doprinijelo stvaranju ujednačenih uvjeta, trostrane kartične platne sheme u kojima se pružatelji platnih usluga koriste kao izdavatelji ili prihvatitelji trebalo bi promatrati na isti način kao četverostrane kartične platne sheme te bi se one trebale pridržavati istih pravila, dok bi se transparentnost i druge mjere koje se odnose na pravila poslovanja trebali primjenjivati na sve pružatelje. Međutim, uzimajući u obzir posebnosti koje postoje za takve trostrane sheme, prikladno je omogućiti prijelazno razdoblje tijekom kojeg države članice mogu odlučiti ne primjenjivati pravila o gornjoj granici međubankovnih naknada ako takve sheme imaju vrlo ograničeni tržišni udio u dotičnoj državi članici.

(29)

Usluga izdavanja temelji se na ugovornom odnosu između izdavatelja platnog instrumenta i platitelja, neovisno o tome drži li izdavatelj novčana sredstva u ime platitelja. Izdavatelj platitelju stavlja na raspolaganje platne kartice, odobrava transakcije na terminalima ili ekvivalentnim uređajima te može prihvatitelju jamčiti plaćanje za transakcije koje su u skladu s pravilima relevantne sheme. Stoga sama distribucija platnih kartica ili tehničke usluge, poput obrade i pohrane podataka, ne predstavlja izdavanje.

(30)

Usluga prihvaćanja predstavlja lanac operacija od iniciranja platne transakcije na temelju kartica do prijenosa novčanih sredstava na račun za plaćanje primatelja plaćanja. Ovisno o državi članici i postojećem poslovnom modelu, usluga prihvaćanja je različito organizirana. Stoga pružatelj platnih usluga koji plaća međubankovnu naknadu ne ugovara uvijek izravno s primateljem plaćanja. Posrednici koji pružaju dio usluga prihvaćanja, no koji nemaju izravan ugovorni odnos s primateljima plaćanja, ipak bi trebali biti obuhvaćeni definicijom prihvatitelja prema ovoj Uredbi. Usluga prihvaćanja pruža se neovisno o tome drži li prihvatitelj novčana sredstva u ime primatelja plaćanja. Tehničke usluge, poput same obrade i pohrane podataka ili upravljanja terminalima, ne predstavljaju prihvaćanje.

(31)

Važno je osigurati da se odredbe koje se odnose na međubankovne naknade koje plaćaju ili primaju pružatelji platnih usluga ne zaobiđu alternativnim protokom naknada izdavateljima. Kako bi se to izbjeglo, „neto nadoknadu” naknada koje je platio ili primio izdavatelj, uključujući moguće naknade za odobrenje, od kartične platne sheme, prihvatitelja ili bilo kojeg drugog posrednika ili prema njima trebalo bi smatrati međubankovnom naknadom. Pri izračunavanju međubankovne naknade, kako bi se provjerilo postoji li zaobilaženje, u obzir bi trebalo uzeti ukupan iznos plaćanja ili poticaja koje je izdavatelj primio iz kartične platne sheme u pogledu reguliranih transakcija, umanjen za naknade koje je kartičnoj platnoj shemi platio izdavatelj. Plaćanja, poticaji i naknade koji se razmatraju mogli bi biti izravni (to jest utemeljeni na obujmu ili povezani s određenom transakcijom) ili neizravni (uključujući poticaje za stavljanje na tržište, bonuse, popuste za postizanje određenog obujma transakcija). Prilikom provjere postojanja zaobilaženja odredaba ove Uredbe, u obzir bi osobito trebalo uzeti dobit izdavateljâ koja proizlazi iz posebnih programa koje zajednički provode izdavatelji i kartične platne sheme, kao i prihode od naknada za obradu transakcija, za davanje ovlasti i drugih naknada koje čine prihode kartičnih platnih shema. Izdavanje platnih kartica u trećim zemljama, ako je to primjereno i potkrijepljeno dodatnim objektivnim čimbenicima, također bi se moglo uzeti u obzir pri procjeni mogućeg zaobilaženja ove Uredbe.

(32)

Potrošači često nisu upoznati s naknadama koje trgovci plaćaju za platni instrument kojim se koriste. U isto vrijeme niz poticajnih postupaka koje primjenjuju izdavatelji (poput putničkih vaučera, bonusa, popusta, povrata, besplatnog osiguranja itd.) potrošače bi mogao usmjeriti na upotrebu platnih instrumenata, time stvarajući visoke naknade za izdavatelje. S ciljem rješavanja navedenog, mjere kojima se uvode ograničenja međubankovnih naknada trebale bi se primjenjivati samo na platne kartice koje su postale masovni proizvod pa ih trgovci obično nerado odbijaju zbog njihovog raširenog izdavanja i upotrebe (to jest potrošačke debitne i kreditne kartice). Kako bi se poboljšalo učinkovito funkcioniranje tržišta u neuređenim dijelovima tog sektora i ograničio prijenos poslovanja iz reguliranih u neregulirane dijelove sektora, nužno je donijeti niz mjera, uključujući razdvajanje sheme i infrastrukture, usmjeravanje platitelja od strane primatelja plaćanja i selektivno prihvaćanje platnih instrumenata od strane primatelja plaćanja.

(33)

Razdvajanjem sheme i infrastrukture svim bi se izvršiteljima obrade trebala dati mogućnost da se nadmeću za korisnike shema. Budući da trošak obrade čini znatan dio ukupnog troška prihvaćanja kartica, važno je taj dio vrijednosnog lanca otvoriti za učinkovito tržišno natjecanje. Na temelju razdvajanja sheme i infrastrukture, kartične sheme i izvršitelji obrade trebali bi biti neovisni u pogledu računovodstva, ustroja i postupka odlučivanja. Ne bi smjeli diskriminirati, npr. međusobnim omogućivanjem povlaštenog postupanja ili pružanjem povlaštenih informacija koje nisu dostupne konkurentima u odgovarajućem segmentu tržišta, uvođenjem pretjeranih zahtjeva informiranja za konkurente u svojem segmentu tržišta, unakrsnim subvencioniranjem svojih aktivnosti ili dijeljenjem sustavâ upravljanja. Takva diskriminirajuća praksa doprinosi fragmentaciji tržišta, negativno utječe na ulazak novih sudionika na tržište i sprječava ulazak sudionika na razini Unije, ometajući na taj način ostvarenje unutarnjeg tržišta u području kartičnog plaćanja te internetskog i mobilnog plaćanja na temelju kartica, na štetu trgovaca, trgovačkih društava i potrošača.

(34)

Pravilima shema koja se primjenjuju u kartičnim platnim shemama i praksom koju primjenjuju pružatelji platnih usluga, trgovcima i potrošačima obično se ne pružaju informacije o razlikama u naknadi te se time umanjuje transparentnost tržišta, na primjer „miješanjem” naknada, ili zabranom trgovcima da u slučaju kartica s povezanim platnim brendovima (co-badged cards) odaberu jeftiniji brend kartice ili da potrošače usmjere na korištenje takvim jeftinijim karticama. Čak i kada su trgovci upoznati s različitim troškovima, pravila shema često ih sprječavaju u poduzimanju mjera za smanjenje naknada.

(35)

Platni instrumenti obuhvaćaju različite troškove za primatelja plaćanja, a neki su instrumenti skuplji od drugih. Osim kada je određeni platni instrument propisan za određene kategorije plaćanja ili ga se ne može odbiti zbog svojeg statusa zakonskog sredstva plaćanja, primatelj plaćanja trebao bi u skladu s Direktivom 2007/64/EZ imati slobodu da platitelje usmjeri na korištenje određenim platnim instrumentom. Kartične sheme i pružatelji platnih usluga u tom pogledu uvode niz ograničenja za primatelje plaćanja, a primjeri uključuju ograničenje mogućnosti primatelja plaćanja da odbije određene platne instrumente za niske iznose, ograničenje pružanja informacija platitelju o naknadama koje plaća primatelj plaćanja za određene platne instrumente ili ograničenje koje se uvodi primatelju plaćanja u pogledu broja blagajni u njegovoj prodavaonici na kojima se prihvaćaju određeni platni instrumenti. Ta bi ograničenja trebalo ukinuti.

(36)

Kada primatelj plaćanja usmjerava platitelja na korištenje određenim platnim instrumentom, primatelj plaćanja ne bi od platitelja trebao tražiti naknadu za upotrebu platnih instrumenata kod kojih su međubankovne naknade regulirane u okviru područja primjene ove Uredbe jer u takvim situacijama prednosti naplaćivanja dodatne naknade postaju ograničene te dolazi do složenosti tržišta.

(37)

Pravilo o prihvaćanju svih kartica dvostrana je obveza koju primateljima plaćanja nameću izdavatelji i kartične platne sheme kako bi prihvaćali sve kartice istog brenda, neovisno o različitim troškovima tih kartica (element „prihvaćanja svih proizvoda”) i neovisno o pojedinoj banci izdavateljici koja je izdala karticu (element „prihvaćanja svih izdavatelja”). U interesu je potrošača da za istu kategoriju kartica primatelji plaćanja ne mogu raditi razliku između izdavateljâ ili imateljâ kartica, a kartične platne sheme i pružatelji platnih usluga mogu im nametnuti takvu obvezu. Stoga je element „prihvaćanja svih izdavatelja” pravila o prihvaćanju svih kartica opravdano pravilo unutar kartične platne sheme jer sprečava primatelje plaćanja da rade razliku između pojedinih banaka koje su izdale karticu. Element „prihvaćanja svih proizvoda” u načelu je praksa povezivanja koja ima učinak povezivanja prihvaćanja kartica s niskim naknadama i prihvaćanja kartica s visokim naknadama. Ukidanjem elementa „prihvaćanja svih proizvoda” iz pravila o prihvaćanju svih kartica trgovcima bi se omogućilo da izbor platnih kartica koje nude ograniče samo na platne kartice niskih (nižih) troškova, što bi pogodovalo i potrošačima zbog nižih troškova trgovaca. U tom slučaju trgovci koji prihvaćaju debitne kartice ne bi bili prisiljeni prihvaćati kreditne kartice, a oni koji prihvaćaju kreditne kartice ne bi bili prisiljeni prihvaćati komercijalne kartice. Ipak, kako bi se zaštitio potrošač i mogućnost potrošača da se koristi platnim karticama što je češće moguće, trgovci bi trebali biti obvezni prihvatiti kartice koje podliježu istoj uređenoj međubankovnoj naknadi samo ako su izdane unutar istog brenda i iste kategorije (kartice s unaprijed uplaćenim sredstvima, debitne kartice ili kreditne kartice). Takvo bi ograničenje dovelo i do konkurentnijeg okruženja za kartice s međubankovnim naknadama koje nisu regulirane u okviru ove Uredbe jer bi trgovci stekli veću pregovaračku snagu u pogledu uvjeta pod kojima prihvaćaju takve kartice. Ta bi ograničenja trebala biti limitirana i smatrati se prihvatljivima samo radi poboljšanja zaštite potrošača pri čemu bi se potrošačima pružila odgovarajuća razina sigurnosti da će trgovci prihvatiti njihove platne kartice.

(38)

Pružatelji platnih usluga trebali bi osigurati jasno razlikovanje između potrošačkih i komercijalnih kartica na tehničkoj i komercijalnoj razini. Stoga je važno definirati komercijalnu karticu kao platni instrument koji se koristi samo za poslovne troškove koji izravno terete račun poduzeća ili subjekta javnog sektora ili samozaposlene fizičke osobe.

(39)

Primatelji plaćanja i platitelji trebali bi imati na raspolaganju sredstva za identifikaciju različitih kategorija kartica. Stoga bi trebalo biti moguće prepoznati različite brendove i kategorije kartica elektroničkim putem te u slučaju novoizdanih platnih instrumenata na temelju kartica na vidljiv način na uređaju. Osim toga, platitelja bi na prodajnom mjestu trebalo obavijestiti o prihvaćanju njegova platnog instrumenta (njegovih platnih instrumenata). Nužno je da primatelj plaćanja platitelju najavi sva ograničenja upotrebe određenog brenda u isto vrijeme i pod istim uvjetima kao i informacije da prihvaća određeni brend.

(40)

Kako bi se osiguralo da je tržišno natjecanje između brendova učinkovito, važno je da korisnici sami odabiru aplikaciju za plaćanje, a ne da taj odabir nameće uzlazno tržište, koje obuhvaća kartične platne sheme, pružatelje platnih usluga ili izvršitelje obrade. Takav aranžman ne bi trebao spriječiti platitelje i primatelje plaćanja da postave unaprijed zadani odabir aplikacije, kada je to tehnički izvedivo, pod uvjetom da se taj odabir može promijeniti za svaku transakciju.

(41)

Kako bi se omogućila pravna zaštita u slučaju nepravilne primjene ove Uredbe ili sporova između korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga, države članice trebale bi uspostaviti odgovarajuće i učinkovite izvansudske pritužbene postupke i postupke izvansudskog rješavanja sporova ili poduzeti ekvivalentne mjere. Države članice trebale bi utvrditi pravila o sankcijama koje su primjenjive u slučaju kršenja ove Uredbe te osigurati da te sankcije budu učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće te da se primjenjuju.

(42)

Komisija bi trebala predstaviti izvješće u kojem se razmatraju različiti učinci ove Uredbe na funkcioniranje tržišta. Nužno je da Komisija ima mogućnost prikupljanja informacija koje se traže za izradu tog izvješća te da nadležna tijela blisko surađuju s Komisijom u prikupljanju podataka.

(43)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, to jest utvrđivanje jedinstvenih zahtjeva za platne transakcije na temelju kartica te internetska i mobilna plaćanja na temelju kartica, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog svojeg opsega oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(44)

Ova je Uredba u skladu s temeljnim pravima i njome se poštuju načela koja su posebno priznata u Povelji Europske unije o temeljnim pravima, a osobito pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, sloboda poduzetništva, zaštita potrošača i mora se primjenjivati u skladu s tim pravima i načelima,

(a)

instrumenti koji omogućuju imatelju stjecanje robe ili usluga samo u prostorijama izdavatelja ili unutar ograničene mreže pružatelja usluga u okviru izravnog trgovačkog ugovora s profesionalnim izdavateljem;

(b)

instrumenti koji se mogu koristiti samo za stjecanje vrlo ograničenog izbora robe ili usluga;

(c)

instrumenti koji vrijede samo u jednoj državi članici dostupni na zahtjev poduzeća ili subjekta javnog sektora i koje regulira nacionalno tijelo javne vlasti ili regionalno tijelo javne vlasti za posebne socijalne ili porezne svrhe za stjecanje određene robe ili usluga od dobavljača koji s izdavateljem imaju trgovački ugovor.

(a)

transakcije komercijalnim karticama;

(b)

podizanje gotovog novca s bankomatâ ili na šalteru pružatelja platnih usluga; i

(c)

transakcije platnim karticama koje su izdale trostrane kartične platne sheme.

1.

„prihvatitelj” znači pružatelj platnih usluga koji s primateljem plaćanja ugovara prihvat i obradu platnih transakcija na temelju kartica slijedom čega se novčana sredstva prenose primatelju plaćanja;

2.

„izdavatelj” znači pružatelj platnih usluga koji se ugovorom obvezuje platitelju dati platni instrument za iniciranje i obradu platiteljevih platnih transakcija na temelju kartica;

3.

„potrošač” znači fizička osoba koja u ugovorima o platnim uslugama obuhvaćenima ovom Uredbom djeluje izvan područja trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti;

4.

„transakcija debitnom karticom” znači platna transakcija na temelju kartica, uključujući transakcije karticom s unaprijed uplaćenim sredstvima, koja nije transakcija kreditnom karticom;

5.

„transakcija kreditnom karticom” znači platna transakcija na temelju kartica za koju se platitelja tereti za cjelokupan iznos transakcije ili njegov dio na prethodno dogovoreni određeni dan u kalendarskom mjesecu, u skladu s prethodno dogovorenim kreditnim instrumentom, uz kamate ili bez kamata;

6.

„komercijalna kartica” znači svaki platni instrument na temelju kartica izdan poduzećima ili subjektima javnog sektora ili samozaposlenim fizičkim osobama čije se korištenje ograničava na poslovne troškove, pri čemu plaćanja izvršena takvim karticama terete izravno račun poduzeća ili subjekta javnog sektora ili samozaposlene fizičke osobe;

7.

„platna transakcija na temelju kartica” znači usluga koja se temelji na infrastrukturi i pravilima poslovanja kartične platne sheme za izvršavanje platne transakcije bilo kojom karticom, telekomunikacijskim, digitalnim ili IT uređajem ili softverom ako je time izvršena transakcija debitnom ili kreditnom karticom. Platne transakcije na temelju kartica isključuju transakcije na temelju drugih vrsta platnih usluga;

8.

„prekogranična platna transakcija” znači platna transakcija na temelju kartica pri kojoj se izdavatelj i prihvatitelj nalaze u različitim državama članicama ili kada je platni instrument na temelju kartica izdao izdavatelj koji se nalazi u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi prodajno mjesto;

9.

„nacionalna platna transakcija” znači platna transakcija na temelju kartica koja nije prekogranična platna transakcija;

10.

„međubankovna naknada” znači naknada koja se izravno ili neizravno (tj. preko treće strane) plaća za svaku transakciju između izdavatelja i prihvatitelja uključenih u platnu transakciju na temelju kartica. Neto nadoknada ili druga dogovorena naknada smatra se dijelom međubankovne naknade;

11.

„neto nadoknada” znači ukupan neto iznos plaćanja, popusta ili poticaja koje je izdavatelj primio od kartične platne sheme, prihvatitelja ili bilo kojeg drugog posrednika u vezi s platnim transakcijama na temelju kartica ili povezanim aktivnostima;

12.

„naknada koja se zaračunava trgovcima” znači naknada koju primatelj plaćanja plaća prihvatitelju u vezi s platnim transakcijama na temelju kartica;

13.

„primatelj plaćanja” znači fizička ili pravna osoba koja je predviđeni primatelj novčanih sredstava koja su predmet platne transakcije;

14.

„platitelj” znači fizička ili pravna osoba koja ima račun za plaćanje i koja da suglasnost za izvršenje naloga za plaćanje s tog računa za plaćanje ili, ako račun za plaćanje ne postoji, fizička ili pravna osoba koja daje nalog za plaćanje;

15.

„platna kartica” znači kategorija platnog instrumenta koja platitelju omogućuje iniciranje transakcije debitnom ili kreditnom karticom;

16.

„kartična platna shema” znači jedinstven skup pravila, prakse, normi i/ili provedbenih smjernica za izvršenje platnih transakcija na temelju kartica te koji je odvojen od infrastrukture ili platnog sustava koji podupiru njegovo funkcioniranje i uključuje određeno tijelo koje donosi odluke, organizaciju ili subjekt koji su odgovorni za funkcioniranje sheme;

17.

„četverostrana kartična platna shema” znači kartična platna shema u kojoj se platne transakcije na temelju kartica izvršavaju s računa za plaćanje platitelja na račun za plaćanje primatelja plaćanja uz posredovanje sheme, izdavatelja (na strani platitelja) i prihvatitelja (na strani primatelja plaćanja);

18.

„trostrana kartična platna shema” znači kartična platna shema u kojoj sama shema pruža usluge prihvaćanja i izdavanja, a platne transakcije na temelju kartica izvršavaju se s računa za plaćanje platitelja u korist računa za plaćanje primatelja plaćanja unutar sheme. Kada trostrana kartična platna shema ovlasti druge pružatelje platnih usluga za izdavanje platnih instrumenata na temelju kartica ili prihvaćanje platnih transakcija na temelju kartica, ili oboje, ili izdaje platne instrumente na temelju kartica s co-branding partnerom ili preko zastupnika, to se smatra četverostranom kartičnom platnom shemom;

19.

„platni instrument” znači svaki personalizirani uređaj i/ili skup postupaka dogovorenih između korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga koji se koriste za iniciranje naloga za plaćanje;

20.

„platni instrument na temelju kartica” znači svaki platni instrument, uključujući karticu, mobilni telefon, računalo ili bilo koji drugi tehnološki uređaj s odgovarajućom aplikacijom za plaćanje, koji platitelju omogućuje iniciranje platne transakcije na temelju kartica, a koja nije kreditni transfer ili izravno terećenje kako su definirani u članku 2. Uredbe (EU) br. 260/2012;

21.

„aplikacija za plaćanje” znači računalni program ili drugi odgovarajući instrument učitan na uređaj kojim se omogućuje iniciranje platne transakcije na temelju kartica i koji platitelju omogućuje izdavanje naloga za plaćanje;

22.

„račun za plaćanje” znači račun koji se vodi u ime jednog ili više korisnika platnih usluga, a koji se koristi za izvršavanje platnih transakcija, uključujući preko posebnog računa za elektronički novac kako je definiran u članku 2. točki 2. Direktive 2009/110/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8);

23.

„nalog za plaćanje” znači bilo koja instrukcija koju platitelj podnosi svojem pružatelju platnih usluga, a kojom se traži izvršenje platne transakcije;

24.

„pružatelj platnih usluga” znači bilo koja fizička ili pravna osoba ovlaštena za pružanje platnih usluga navedenih u prilogu Direktivi 2007/64/EZ ili priznata kao izdavatelj elektroničkog novca u skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2009/110/EZ. Pružatelj platnih usluga može biti izdavatelj ili prihvatitelj ili oboje;

25.

„korisnik platnih usluga” znači fizička ili pravna osoba koja se koristi platnom uslugom u svojstvu platitelja ili primatelja plaćanja, ili jednog i drugog;

26.

„platna transakcija” znači čin prijenosa novčanih sredstava koji inicira platitelj ili se on inicira u njegovo ime, ili ga inicira primatelj prenesenih novčanih sredstava, bez obzira na to kakve su obveze iz odnosa između platitelja ili primatelja plaćanja;

27.

„obrada” (processing) znači provedba usluga obrade platnih transakcija u smislu postupaka potrebnih za postupanje s nalogom za plaćanje između prihvatitelja i izdavatelja;

28.

„izvršitelj obrade” (processing entity) znači svaka fizička ili pravna osoba koja pruža usluge obrade platnih transakcija;

29.

„prodajno mjesto” znači adresa fizičkog poslovnog prostora trgovca u kojem je inicirana platna transakcija. Međutim:

30.

„platni brend” znači materijalni ili digitalni naziv, termin, znak, simbol ili njihova kombinacija, kojima je moguće naznačiti prema kojoj se kartičnoj platnoj shemi izvršavaju platne transakcije na temelju kartica;

31.

„co-badging” znači uključivanje dvaju ili više platnih brendova ili aplikacija za plaćanje istog brenda na isti platni instrument na temelju kartica;

32.

„co-branding” znači uključivanje barem jednog platnog brenda i barem jednog neplatnog brenda na isti platni instrument na temelju kartica;

33.

„debitna kartica” znači kategorija platnog instrumenta koja platitelju omogućuje iniciranje transakcije debitnom karticom koja nije transakcija karticama s unaprijed uplaćenim sredstvima;

34.

„kreditna kartica” znači kategorija platnog instrumenta koja platitelju omogućuje iniciranje transakcije kreditnom karticom;

35.

„kartica s unaprijed uplaćenim sredstvima” (prepaid kartica) znači kategorija platnog instrumenta na kojem je pohranjen elektronički novac, kako je definiran u članku 2. točki 2. Direktive 2009/110/EZ.

(a)

utvrditi nižu gornju granicu postotka međubankovne naknade po transakciji od one predviđene u stavku 1. te mogu uvesti fiksni maksimalni iznos naknade kao ograničenje iznosa naknade koji proizlazi iz primjenjivog postotka; ili

(b)

dopustiti pružateljima platnih usluga primjenu međubankovne naknade po transakciji koja ne premašuje 0,05 EUR ili, u državama članicama čija valuta nije euro, odgovarajuću vrijednost u nacionalnoj valuti na dan 8. lipnja 2015., koja se revidira svakih pet godina ili kad god postoji značajna varijacija deviznih tečajeva. Navedena međubankovna naknada po transakciji može se također kombinirati s maksimalnim postotkom od najviše 0,2 %, uvijek uz uvjet da zbroj međubankovnih naknada kartične platne sheme ne premašuje 0,2 % ukupne godišnje transakcijske vrijednosti nacionalnih transakcija debitnom karticom unutar svake pojedinačne kartične platne sheme.

(a)

moraju biti neovisni u smislu računovodstva, ustroja i postupaka donošenja odluka;

(b)

ne smiju prikazivati skupno cijene za aktivnosti kartične platne sheme i aktivnosti obrade te ne smiju provoditi unakrsno subvencioniranje takvih aktivnosti;

(c)

ni na koji način ne smiju raditi razliku između svojih društava kćeri ili imatelja udjela s jedne strane te korisnika kartičnih platnih shema i drugih ugovornih partnera s druge strane, a osobito ne smiju uvjetovati ugovornom partneru pružanje bilo koje usluge koju nude prihvaćanjem bilo koje druge usluge koju nude.

(a)

referencu koja primatelju plaćanja omogućuje identificiranje platne transakcije na temelju kartica;

(b)

iznos platne transakcije u valuti u kojoj je izvršeno plaćanje u korist računa za plaćanje primatelja plaćanja;

(c)

iznos svih naknada za platnu transakciju na temelju kartica, s posebno navedenim iznosom naknade koja se zaračunava trgovcima te iznosom međubankovne naknade.

(a)

razvoj naknada za platitelje;

(b)

razina tržišnog natjecanja među pružateljima platnih kartica i kartičnim platnim shemama;

(c)

učinci na troškove za platitelja i primatelja plaćanja;

(d)

razina koristi trgovaca od smanjenja razina međubankovnih naknada;

(e)

tehnički zahtjevi i njihove posljedice za sve uključene strane;

(f)

učinci co-badginga na lakoću korištenja, posebno za starije korisnike i ostale osjetljive korisnike;

(g)

učinak isključivanja komercijalnih kartica iz poglavlja II. na tržište, uspoređujući stanje u onim državama članicama u kojima je naplaćivanje dodatne naknade zabranjeno s onim u državama članicama u kojima je dopušteno;

(h)

učinak posebnih odredbi o međubankovnim naknadama za nacionalne transakcije debitnim karticama na tržište;

(i)

razvoj prekograničnog prihvaćanja i njegov učinak na jedinstveno tržište, uspoređujući stanje u pogledu kartica s ograničenom naknadom i kartica za koje ne postoji ograničenje, kako bi se razmotrila mogućnost pojašnjenja o tome koja se međubankovna naknada primjenjuje na prekogranično prihvaćanje;

(j)

praktična primjena pravila o razdvajanju kartične platne sheme i obrade te potreba za ponovnim razmatranjem pravnog razdvajanja;

(k)

moguća potreba, ovisno o učinku članka 3. stavka 1. na stvarnu vrijednost međubankovnih naknada za transakcije debitnom karticom srednje i velike vrijednosti, za revizijom tog stavka odredbom da bi gornju granicu trebalo ograničiti na 0,07 EUR ili 0,2 % vrijednosti transakcije, ovisno o tome koji je iznos niži.

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/16

(1)

Uredba Vijeća (EZ) br. 140/2008 (3) značajno je izmijenjena (4). Radi jasnoće i racionalnosti tu bi Uredbu trebalo kodificirati.

(2)

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Republike Crne Gore, s druge strane (5) („SSP”), potpisan je 15. listopada 2007. i stupio je na snagu 1. svibnja 2010.

(3)

Potrebno je utvrditi postupke za primjenu pojedinih odredaba SSP-a.

(4)

SSP propisuje da se proizvodi ribarstva podrijetlom iz Republike Crne Gore mogu uvoziti u Uniju po smanjenim carinskim stopama, u okviru ograničenja tarifnih kvota. Stoga je potrebno utvrditi odredbe kojima se uređuje upravljanje tim tarifnim kvotama.

(5)

Kad su potrebne mjere trgovinske zaštite, trebalo bi ih donositi u skladu s općim odredbama utvrđenim Uredbom (EU) 2015/478 Europskog parlamenta i Vijeća (6), Uredbom (EU) 2015/479 Europskog parlamenta i Vijeća (7), Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 (8) ili, ovisno o slučaju, Uredbom Vijeća (EZ) br. 597/2009 (9).

(6)

Kad država članica Komisiji osigurava podatke o mogućoj prijevari ili uskraćivanju administrativne suradnje, primjenjuje se odgovarajuće zakonodavstvo Unije, ponajprije Uredba Vijeća (EZ) br. 515/97 (10).

(7)

U svrhu provedbe odgovarajućih odredaba ove Uredbe, Komisiji bi trebao pomagati Odbor za carinski zakonik osnovan člankom 285. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (11).

(8)

Za provedbu bilateralnih zaštitnih klauzula SSP-a potrebni su jednaki uvjeti za donošenje zaštitnih i drugih mjera. Te bi mjere trebalo donijeti u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (12).

(9)

Komisija bi trebala donijeti odmah primjenjive provedbene akte kada, u valjano utemeljenim slučajevima povezanim s iznimnim i kritičnim okolnostima koje nastaju u smislu članka 41. stavka 5. točke (b) i članka 42. stavka 4. SSP-a, to zahtijevaju krajnje hitni razlozi,

(a)

1 % ili manje u slučaju carina ad valorem; ili

(b)

1 EUR ili manje pri pojedinom iznosu u slučaju posebnih carina.

(a)

u roku od tri radna dana od primitka zahtjeva, kada se ne primjenjuje postupak upućivanja predviđen člankom 41. SSP-a; ili

(b)

u roku od tri dana od završetka razdoblja od 30 dana iz članka 41. stavka 5. točke (a) SSP-a, kada se primjenjuje postupak upućivanja predviđen člankom 41. SSP-a.

(a)

o tome obavješćuje Vijeće; i

(b)

o svojim nalazima zajedno s objektivnim informacijama obavješćuje Odbor za stabilizaciju i pridruživanje i započinje savjetovanja u okviru Odbora za stabilizaciju i pridruživanje.

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/23

(1)

Uredba Vijeća (EZ) br. 779/98 (3) značajno je izmijenjena (4). Radi jasnoće i racionalnosti tu bi Uredbu trebalo kodificirati.

(2)

Odlukom br. 1/98 Vijeća za pridruživanje EZ-Turska (5) uspostavlja se sustav povlastica primjenjivih na uvoz poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Turske u Uniju.

(3)

Kada je riječ o proizvodima u slučaju kojih propisi Unije zahtijevaju poštovanje određene uvozne cijene, primjena povlaštenog tarifnog sustava podliježe poštovanju te cijene.

(4)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (6),

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/27

(1)

Uredba Vijeća (EZ) br. 774/94 (3) značajno je izmijenjena nekoliko puta (4). Radi jasnoće i racionalnosti tu bi Uredbu trebalo kodificirati.

(2)

Unija je u pregovorima utvrdila carinske koncesije u okviru članka XXVIII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) i Urugvajskog kruga multilateralnih trgovinskih pregovora. Ti su pregovori doveli do sporazuma koji su odobreni Odlukom Vijeća 94/87/EZ (5) i Odlukom Vijeća 94/800/EZ (6).

(3)

Ti sporazumi predviđaju, pod određenim uvjetima, otvaranje godišnjih carinskih kvota za visokokvalitetno goveđe meso obuhvaćeno oznakama KN 0201 30 00, 0202 30 90, 0206 10 95 i 0206 29 91, svinjsko meso obuhvaćeno oznakama KN 0203 19 13 i 0203 29 15, meso peradi obuhvaćeno oznakama KN 0207 14 10, 0207 14 50, 0207 14 70, 0207 27 10, 0207 27 20 i 0207 27 80, pšenicu i suražicu obuhvaćene oznakama KN 1001 11 00, 1001 19 00 i 1001 99 00 te za posije i ostale ostatke obuhvaćene oznakama KN 2302 30 10, 2302 30 90, 2302 40 10 i 2302 40 90.

(4)

Ti sporazumi pokrivaju neodređeno razdoblje. Stoga bi se radi racionalizacije i učinkovitosti te kvote trebale otvoriti na višegodišnjoj osnovi.

(5)

Sustav koji jamči prirodu, podrijetlo i izvor proizvoda može se pokazati prikladnim. U tu bi svrhu uvoz u okviru dogovorenih carinskih koncesija trebao biti podložan, kada je to prikladno, predočenju potvrde o istovjetnosti robe.

(6)

Raspoređivanje takvog uvoza kroz cijelu godinu na temelju potreba tržišta Unije može se pokazati prikladnim. U tu svrhu može se pokazati prikladnim sustav korištenja kvota zasnovan na predočenju uvozne dozvole.

(7)

Kako bi se dopunili ili izmijenili određeni elementi ove Uredbe koji nisu ključni, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora u vezi s donošenjem izmjena ove Uredbe, ako bi došlo do prilagodbe opsega i drugih uvjeta režima kvota, posebno kao posljedica odluke Vijeća o sklapanju sporazuma s jednom ili više trećih zemalja. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući i ona na razini stručnjaka. Prilikom pripreme i izrade delegiranih akata, Komisija bi trebala osigurati da se relevantni dokumenti Europskom parlamentu i Vijeću šalju istodobno, na vrijeme i na primjeren način.

(8)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe u vezi s pravilima koja su potrebna za upravljanje režimima kvota iz ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (7),

(a)

kojima se jamči priroda, podrijetlo i izvor proizvoda;

(b)

koje se odnose na priznavanje dokumenta koji omogućava provjeru jamstava iz točke (a); i

(c)

o izdavanju i razdoblju važenja uvoznih dozvola.

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/33

(1)

Uredba Vijeća (EZ) br. 625/2009 (3) je značajno izmijenjena (4). Uzimajući u obzir buduće izmjene, ovu Uredbu je potrebno preinačiti u cilju jasnoće.

(2)

Zajednička trgovinska politika trebala bi se temeljiti na ujednačenim načelima.

(3)

Ujednačenost pravila za uvoz trebalo bi osigurati propisivanjem odredaba sličnih onima koje se primjenjuju prema zajedničkim pravilima za ostale treće zemlje, u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na posebne karakteristike gospodarskog sustava u tim trećim zemljama.

(4)

Zajednička pravila za uvoz također se primjenjuju na proizvode ugljena i čelika bez obzira na mjere za provedbu sporazuma koji se posebno odnosi na te proizvode.

(5)

Liberalizacija uvoza, točnije nepostojanje količinskih ograničenja, trebala bi stoga predstavljati polazište za pravila Unije.

(6)

U slučaju nekih proizvoda Komisija bi trebala ispitati odredbe i uvjete uvoza, kretanja uvoza, različite aspekte stanja gospodarstva i trgovine i mjere koje treba eventualno poduzeti.

(7)

Za te proizvode može postati očigledno da bi trebalo uvesti nadzor Unije nad nekim od tih uvoza.

(8)

Komisija je nadležna za donošenje zaštitnih mjera nužnih radi zaštite interesa Unije, vodeći pritom računa o postojećim međunarodnim obvezama.

(9)

Mjere nadzora ili zaštitne mjere, ograničene na jednu ili više regija Unije, mogu se pokazati prikladnijim od mjera koje se primjenjuju na cijelu Uniju. Međutim, te mjere mogu se odobravati samo iznimno i ako ne postoji alternativa. Potrebno je osigurati da su te mjere privremene i da u najmanjoj mogućoj mjeri ometaju funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(10)

Ako se primjenjuje nadzor Unije, puštanje u slobodan promet dotičnih proizvoda trebalo bi uvjetovati predočenjem isprave o nadzoru koja udovoljava ujednačenim kriterijima. Tu ispravu bi trebala, na jednostavan zahtjev uvoznika, izdavati nadležna tijela država članica u određenom roku, ali ne da time uvoznik stječe pravo na uvoz. Isprava o nadzoru stoga bi trebala biti važeća samo tijekom tog razdoblja, budući da pravila za uvoz ostaju neizmijenjena.

(11)

U interesu dobrog administrativnog upravljanja i radi pomoći gospodarskim subjektima Unije, sadržaj i izgled isprave o nadzoru trebalo bi uskladiti u najvećoj mogućoj mjeri s obrascima zajedničke uvozne dozvole predviđene Uredbom Komisije (EZ) br. 738/94 (5), Uredbom Komisije (EZ) br. 3168/94 (6), i Uredbom Komisije (EZ) br. 3169/94 (7), imajući na umu tehničke značajke isprave o nadzoru.

(12)

U interesu je Unije da države članice i Komisija u potpunosti razmjenjuju podatke dobivene nadzorom koji provodi Unija.

(13)

Potrebno je usvojiti točne kriterije za ocjenu moguće štete te uvesti ispitni postupak, istodobno dopuštajući Komisiji uvođenje odgovarajućih mjera u hitnim slučajevima.

(14)

S tim ciljem, potrebno je utvrditi detaljne odredbe o pokretanju ispitnog postupka, o potrebnim provjerama i inspekcijskom nadzoru, saslušanju, postupanju s primljenim podacima i o kriterijima za ocjenu štete.

(15)

Odredbe o ispitnim postupcima iz ove Uredbe ne dovode u pitanje pravila Unije ili nacionalna pravila o profesionalnoj tajni.

(16)

Potrebno je također utvrditi rokove za pokretanje ispitnih postupaka i utvrđivanje prikladnosti mjera, kako bi se osiguralo njihovo brzo utvrđivanje i povećala pravna sigurnost za gospodarske subjekte kojih se to tiče.

(17)

U interesu ujednačenosti pravila za uvoz, formalnosti koje uvoznici trebaju obaviti trebale bi biti jednostavne i jednake bez obzira na mjesto carinjenja robe. Stoga je poželjno predvidjeti da se sve formalnosti obavljaju korištenjem obrazaca koji odgovaraju uzorcima priloženim uz ovu Uredbu.

(18)

Isprave o nadzoru izdane u vezi s nadzornim mjerama Unije trebale bi biti važeće u cijeloj Uniji, bez obzira na državu članicu koja ih je izdala.

(19)

Tekstilni proizvodi na koje se primjenjuje Uredba Vijeća (EZ) br. 517/94 (8) podliježu posebnom postupanju na razini Unije i na međunarodnoj razini. Stoga ih treba potpuno isključiti iz područja primjene ove Uredbe.

(20)

Ovlast za izmjenom popisa trećih zemalja iz Priloga I. Uredbi (EZ) br. 625/2009 proizlazi iz Uredbe Vijeća (EZ) br. 427/2003 (9). Uzimajući u obzir da su odredbe iz glave I. Uredbe (EZ) br. 427/2003 o prijelaznim zaštitnim mehanizmima vezanim za određeni proizvod istekle 11. prosinca 2013. te su stoga odredbe iz glave II. te Uredbe sada zastarjele, primjereno je u interesu usklađenosti, jasnoće i racionalnosti uključiti članke 14.a i 14.b te Uredbe u ovu Uredbu. Stoga Uredba (EZ) br. 427/2003 treba biti stavljena izvan snage.

(21)

Komisija bi trebala biti ovlaštena za donošenje delegiranih akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u svrhu izmjena Priloga I. ovoj Uredbi, kako bi s popisa trećih zemalja iz tog Priloga uklonila zemlje kada postanu članice Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a).

(22)

Za provedbu ove Uredbe potrebni su ujednačeni uvjeti za donošenje privremenih i konačnih zaštitnih mjera i za uvođenje prethodnih mjera nadzora. Te bi mjere trebala donijeti Komisija u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(23)

Savjetodavni postupak bi se trebalo koristiti za donošenje mjera nadzora i privremenih mjera zbog učinka tih mjera i njihove sekvencijalne logike u odnosu na donošenje konačnih zaštitnih mjera. Ako bi odgoda uvođenja mjera uzrokovala štetu koju bi bilo teško popraviti, potrebno je dopustiti Komisiji donošenje odmah primjenjivih privremenih mjera.

(24)

Kada je Uredba (EZ) br. 625/2009 bila izmijenjena, članak 18. stavak 2. podstavak drugi greškom je brisan. Ova odredba trebala bi ponovno biti dodana.

(25)

Budući da su Armenija, Rusija, Tadžikistan i Vijetnam postale članice WTO-a, te treće zemlje trebaju biti brisane iz Priloga I. Uredbi (EZ) br. 625/2009 delegiranim aktom Komisije. U interesu jasnoće i racionalnosti, ove zemlje nisu uključene u popis trećih zemalja navedenih u Prilogu I. ovoj Uredbi,

(a)

sadrži sažetak primljenih podataka, kao i zahtjev da se svi relevantni podatci priopće Komisiji;

(b)

navodi rok u kojem zainteresirane stranke mogu iznijeti svoja stajališta u pisanom obliku i dostaviti podatke, ako ta stajališta i ti podatci trebaju biti uzeti u obzir u ispitnom postupku;

(c)

navodi rok u kojem zainteresirane stranke mogu zatražiti da ih Komisija usmeno sasluša u skladu sa stavkom 4.

(a)

obujam uvoza, posebno kada dolazi do značajnog rasta, bilo u apsolutnim iznosima ili relativno u odnosu na proizvodnju ili potrošnju u Uniji;

(b)

cijene uvoza, posebno kada dolazi do značajnog sniženja cijena u usporedbi s cijenom istovjetnog proizvoda u Uniji;

(c)

posljedični učinak na proizvođače sličnih ili izravno konkurirajućih proizvoda u Uniji kako pokazuju određeni gospodarski čimbenici, kao što su:

(a)

stopa rasta izvoza u Uniju;

(b)

izvozni kapacitet zemlje podrijetla ili izvoza, kakav postoji ili je moguć u skoroj budućnosti, kao i vjerojatnost da će se taj kapacitet koristiti za izvoz u Uniju.

(a)

odlučiti o uvođenju naknadnog nadzora Unije na određene uvoze u skladu s postupkom koji utvrdi Komisija;

(b)

s ciljem praćenja kretanja tih uvoza, odlučiti na određeni uvoz primijeniti prethodni nadzor Unije u skladu s člankom 8.

(a)

puno ime i adresu podnositelja zahtjeva (uključujući brojeve telefona i telefaksa i sve ostale brojeve za identifikaciju podnositelja zahtjeva nadležnom nacionalnom tijelu), kao i PDV identifikacijski broj ako je podnositelj zahtjeva obveznik PDV-a;

(b)

ako je potrebno, puno ime i adresu podnositelja deklaracije ili bilo kojeg predstavnika imenovanog od strane podnositelja zahtjeva (uključujući brojeve telefona i telefaksa);

(c)

opis robe, navodeći:

(d)

deklariranu količinu, u kilogramima, te ako je potrebno u bilo kojoj drugoj dodatnoj jedinici (parovi, komadi itd.);

(e)

vrijednost robe, paritet CIF na granici Unije, u eurima;

(f)

sljedeću izjavu, s označenim datumom i potpisanu od strane podnositelja zahtjeva, s imenom podnositelja zahtjeva ispisanim velikim tiskanim slovima:

„Ja, dolje potpisan, potvrđujem da su podatci navedeni u ovom zahtjevu točni i dani u dobroj vjeri, te da imam poslovni nastan u Uniji.”

—

ograničiti razdoblje važenja bilo koje tražene isprave o nadzoru,

—

odrediti da je izdavanje tog dokumenta podložno određenim uvjetima te, kao posebnu mjeru, podložno umetanju klauzule o opozivu.

(a)

u slučaju prethodnog nadzora, pojedinosti o novčanim iznosima (izračunanim na temelju cijena na paritetu CIF) i količine roba u pogledu kojih su izdane isprave o nadzoru tijekom prethodnog razdoblja;

(b)

u svakom slučaju, pojedinosti o uvozu tijekom razdoblja koje je prethodilo razdoblju iz točke (a).

(a)

ispitati učinke mjere;

(b)

utvrditi je li primjena mjere još uvijek potrebna.

(a)

zabrana, količinskih ograničenja ili mjera nadzora na temelju javnog morala, javnog poretka ili javne sigurnosti, zaštite zdravlja i života ljudi, životinja i bilja, zaštite nacionalnog blaga s umjetničkom, povijesnom ili arheološkom vrijednošću, ili zaštite industrijskog i komercijalnog vlasništva;

(b)

posebnih formalnosti o deviznom poslovanju;

(c)

formalnosti uvedenih prema međunarodnim sporazumima u skladu s UFEU-om.

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/50

(1)

Uredba Vijeća (EZ) br. 1506/98 (3) bila je značajno izmijenjenaa (4). Radi jasnoće i racionalnosti, ovu bi Uredbu trebalo kodificirati.

(2)

Temeljem Sporazuma o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske (5), („Sporazum”), toj zemlji bile su dodijeljene povlastice za određene poljoprivredne proizvode.

(3)

Odlukom br. 1/98 Vijeća za pridruživanje EZ-Turska (6) predviđa se poboljšanje i konsolidacija trgovinskih povlastica vezanih za uvoz poljoprivrednih proizvoda podrijetlom iz Turske u Uniju te se utvrđuje niz preferencijalnih povlastica za izvoz mesa i živih životinja iz Zajednice u Tursku.

(4)

Turska od 1996. primjenjuje zabranu uvoza živih životinja vrste goveda (oznaka KN 0102) i ograničenja na uvoz goveđeg mesa (oznake KN 0201-0202). Te mjere su, s obzirom da se radi o količinskim ograničenjima, nespojive sa Sporazumom i sprečavaju Uniju da ima korist od povlastica koje su joj dodijeljene u skladu s Odlukom br. 1/98. Unatoč razgovorima s Turskom o ovom problemu, s ciljem pronalaženja rješenja putem pregovora, količinska ograničenja još uvijek su na snazi.

(5)

Kao posljedica tih mjera, izvoz predmetnih proizvoda podrijetlom iz Unije u Tursku je blokiran. Zbog zaštite trgovinskih interesa Unije ovu situaciju bi trebalo uravnotežiti istovrsnim mjerama. Stoga bi povlastice navedene u Prilogu I. ove Uredbe trebalo suspendirati.

(6)

Kako bi se osigurali jedinstveni uvjeti za provedbu ove Uredbe, Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (7),

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/55

(1)

Direktivom 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) te Odlukom br. 406/2009/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4) kojima se poziva sve gospodarske sektore na davanje doprinosa radi postizanja smanjenja emisija, uključujući sektor međunarodnog pomorskog prometa, određuje se da u slučaju da države članice ne odobre nijedan međunarodni sporazum koji bi bio sklopljen u okviru Međunarodne pomorske organizacije (IMO) i imao za cilj smanjivanje emisija iz međunarodnog pomorskog prometa, ili da Zajednica do 31. prosinca 2011. ne odobri nijedan takav sporazum sklopljen putem Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, Komisija bi trebala dati prijedlog da se emisije iz međunarodnog pomorskog prometa uključe u obveze smanjenja emisija na razini Zajednice, s ciljem da predloženi akt stupi na snagu do 2013. Takav bi prijedlog trebao svesti na minimum svaki negativni učinak na konkurentnost Zajednice, istodobno uzimajući u obzir potencijalnu dobrobit za okoliš.

(2)

Pomorski promet utječe na globalnu klimu i kvalitetu zraka, kao rezultat emisija ugljikova dioksida (CO2) i ostalih njime uzrokovanih emisija, uključujući dušikove okside (NOx), sumporne okside (SOx), metan (CH4), čestice i crni ugljik (BC).

(3)

Međunarodni pomorski promet ostaje jedina vrsta prijevoza koja nije obuhvaćena obvezom Unije za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Prema ocjeni učinka koja je priložena prijedlogu ove Uredbe emisije CO2 iz međunarodnog pomorskog prometa povezane s Unijom od 1990. do 2007. povećale su se za 48 %.

(4)

U svjetlu ubrzanog razvoja znanstvenog shvaćanja učinka emisija pomorskog prometa koje nisu povezane s CO2 na globalnu klimu u smislu ove Uredbe potrebno je redovito provoditi ažuriranu ocjenu tog učinka. Na temelju svojih ocjena Komisija bi trebala analizirati posljedice za politike i mjere u svrhu smanjenja tih emisija.

(5)

U Rezoluciji Europskog parlamenta od 5. veljače 2014. o okviru klimatske i energetske politike do 2030. Komisija i države članice pozvane su da postave obvezujući cilj EU-a do 2030. koji podrazumijeva smanjenje domaćih emisija stakleničkih plinova za najmanje 40 % u odnosu na 1990. Europski parlament također je istaknuo da bi svi gospodarski sektori trebali doprinijeti smanjenju emisija stakleničkih plinova ako Unija namjerava ravnopravno sudjelovati u globalnim nastojanjima.

(6)

Europsko vijeće u svojim je zaključcima od 23. i 24. listopada 2014. poduprijelo obvezujući cilj EU-a u smislu domaćeg smanjenja emisije stakleničkih plinova za najmanje 40 % do 2030. u odnosu na 1990. Europsko vijeće također je naglasilo važnost smanjenja emisija stakleničkih plinova i rizika povezanih s ovisnosti o fosilnom gorivu u sektoru prometa te je pozvalo Komisiju da dodatno ispita instrumente i mjere za sveobuhvatan i tehnološki neutralan pristup, među ostalim, radi promicanja smanjenja emisija i energetske učinkovitosti u prometu.

(7)

U Sedmom programu djelovanja za okoliš (EAP) (5) ističe se da će svi gospodarski sektori morati doprinijeti smanjenju emisija stakleničkih plinova ako Unija namjerava ravnopravno sudjelovati u globalnim nastojanjima. U tom kontekstu u 7. EAP-u ističe se da se Bijela knjiga o prometu iz 2011. mora temeljiti na čvrstom okviru politika.

(8)

U srpnju 2011. IMO je usvojio tehničke i operativne mjere, posebno indeks energetske učinkovitosti (EEDI) za nove brodove i plan za upravljanje energetskom učinkovitosti broda (SEEMP), koje će dovesti do poboljšanja u vezi sa smanjenjem očekivanog porasta emisija stakleničkih plinova, ali same ne mogu dovesti do potpunog smanjenja emisija stakleničkih plinova u međunarodnom pomorskom prometu radi postizanja globalnog cilja da se povećanje globalnih temperatura ograniči na 2 °C.

(9)

U skladu s podacima IMO-a, primjenom operativnih mjera i postojećih tehnologija posebna potrošnja energije i emisije CO2 brodova mogle bi se smanjiti do 75 %; za znatan dio tih mjera može se smatrati da su isplative i da bi kao takve mogle donijeti neto korist sektoru jer se zbog smanjenih troškova za gorivo osigurava povrat svih operativnih troškova ili troškova ulaganja.

(10)

Kako bi se smanjile emisije CO2 iz pomorskog prometa na razini Unije, i dalje je najbolja moguća opcija uspostavljanje sustava za praćenje emisija CO2, izvješćivanje o njima i njihovu verifikaciju (sustav MRV) na temelju potrošnje goriva brodova kao prvog koraka u sklopu postupnog uključivanja emisija iz pomorskog prometa u obvezu Unije za smanjenje emisija stakleničkih plinova uz emisije iz drugih sektora koje su već uključene u tu obvezu. Javni pristup podacima o emisijama doprinijet će uklanjanju tržišnih prepreka koje sprečavaju primjenu mnogih mjera kojima bi se uz negativni trošak smanjenjila emisija stakleničkih plinova iz pomorskog prometa.

(11)

Usvajanje mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova i potrošnje goriva sprečavaju tržišna ograničenja kao što su nedostatak pouzdanih informacija o učinkovitosti potrošnje goriva na brodovima ili dostupnih tehnologija za nadogradnju brodova, nedostupnost sredstava za ulaganje u učinkovitost brodova i neusklađeni poticaji jer brodovlasnici ne bi imali koristi od svojih ulaganja u učinkovitost broda ako račune za gorivo plaćaju brodari.

(12)

Rezultati savjetovanja s dionicima i rasprave s međunarodnim partnerima pokazuju da bi postupno uključivanje emisija iz pomorskog prometa u obvezu Unije za smanjenje stakleničkih plinova trebalo primijeniti provedbom stabilnog sustava MRV za emisije CO2 iz pomorskog prometa kao prvog koraka, a određivanje cijena za te emisije trebalo bi doći poslije. Taj pristup olakšava postizanje značajnog napretka na međunarodnoj razini u sporazumu o ciljevima smanjenja emisija stakleničkih plinova i daljnjih mjera za postizanje tih smanjenja uz najmanje troškove.

(13)

Očekuje se da će uvođenje sustava MRV Unije potaknuti smanjenje emisija do 2 % u usporedbi s uobičajenim poslovanjem i ukupnim smanjenjem neto troškova do 1,2 milijarde EUR do 2030. jer bi se time moglo doprinijeti uklanjanju tržišnih prepreka, posebno onih u vezi s nedostatkom informacija o učinkovitosti brodova, pružanjem usporedivih i pouzdanih informacija relevantnim tržištima o potrošnji goriva i energetskoj učinkovitosti. To smanjenje troškova prijevoza trebalo bi potaknuti međunarodnu trgovinu. Nadalje, stabilan sustav MRV preduvjet je za svaku mjeru utemeljenu na tržištu, standard učinkovitosti ili drugu mjeru, bilo da se primjenjuje na razini Unije ili u svijetu. Njime se također osiguravaju pouzdani podaci za postavljanje točnih ciljeva za smanjenje emisija i ocjenu napretka u doprinosu pomorskog prometa postizanju niskougljičnog gospodarstva. S obzirom na međunarodnu narav pomorskog prometa najbolja i najučinkovitija metoda smanjivanja emisija stakleničkih plinova u međunarodnom brodskom prometu bilo bi usklađeno postupanje na svjetskoj razini.

(14)

Sva putovanja unutar Unije, sva dolazna putovanja iz zadnje luke koja nije u Uniji do prve luke pristajanja u Uniji i sva odlazna putovanja od luke u Uniji do sljedeće luke koja nije u Uniji, uključujući putovanja u balastu, trebalo bi smatrati mjerodavnima u svrhu praćenja. Trebalo bi obuhvatiti i emisije CO2 u lukama Unije, uključujući emisije koje uzrokuju brodovi koji su na vezu ili se kreću unutar luke, posebno jer na raspolaganju stoje posebne mjere za njihovo smanjenje ili izbjegavanje. Ova pravila trebala bi se na nediskriminirajući način primjenjivati na sve brodove neovisno o njihovoj zastavi. Međutim, budući da je ova Uredba usmjerena na pomorski promet, njome ne bi trebalo utvrditi zahtjeve za praćenje kretanja i aktivnosti brodova čija svrha nije prijevoz tereta ili putnika u komercijalne svrhe, kao što su jaružanje, lomljenje leda, polaganje cijevi ili aktivnosti objekata na moru, ni zahtjeve za izvješćivanje o njima ni za njihovu verifikaciju.

(15)

Kako bi se osigurali jednaki uvjeti za brodove koji rade u manje povoljnim klimatskim uvjetima, trebalo bi biti moguće uključiti posebne informacije u vezi s klasom leda broda i njegovom plovidbom kroz led u podatke koji se prate na temelju ove Uredbe.

(16)

Predloženi sustav MRV trebao bi imati oblik uredbe zbog složene i iznimno tehničke naravi odredbi koje treba uvesti, potrebe za jedinstvenim pravilima primjenjivima u cijeloj Uniji zbog međunarodne naravi pomorskog prometa i brojnih brodova koji će pristajati u lukama u različitim državama članicama te radi lakše provedbe u cijeloj Uniji.

(17)

Stabilan sustav MRV Unije za brodove trebao bi se temeljiti na izračunu emisija iz goriva potrošenog na putovanjima do luka u Uniji i od njih jer podaci o prodaji goriva ne bi na prikladan način mogli pružiti točne procjene potrošnje goriva u okviru tog posebnog područja primjene zbog velike zapremnine spremnika za gorivo.

(18)

Sustav MRV Unije također bi trebao pokrivati ostale relevantne informacije koje omogućuju određivanje učinkovitosti brodova ili daljnju analizu nositelja razvoja emisija uz istodobno očuvanje povjerljivosti poslovnih ili industrijskih informacija. Ovo područje primjene također usklađuje sustav MRV Unije s međunarodnim inicijativama za uvođenje standarda učinkovitosti za postojeće brodove, pokrivajući i operativne mjere, te doprinosi ukidanju tržišnih prepreka povezanih s nedostatkom informacija.

(19)

Kako bi se administrativni teret brodovlasnika i brodara sveo na najmanju mjeru, posebno za mala i srednja poduzeća, te kako bi se optimalno iskoristio omjer troškova i koristi sustava MRV, a da se ne ugrozi cilj obuhvaćanja prevladavajućeg udjela emisija stakleničkih plinova iz pomorskog prometa, pravila za MRV trebala bi se primjenjivati samo na velike izvore emisija. Prag od 5 000 bruto tonaže (BT) odabran je nakon iscrpne objektivne analize veličina i emisija brodova koji pristaju u lukama Unije i isplovljavaju iz njih. Brodovi iznad 5 000 BT čine oko 55 % brodova koji pristaju u luke Unije i odgovorni su za oko 90 % povezanih emisija. Tim nediskriminirajućim pragom osiguralo bi se da su obuhvaćeni najvažniji izvori emisija. Niži prag doveo bi do višeg administrativnog tereta, dok bi viši prag ograničio pokrivenost emisija, a time i ekološku učinkovitost sustava MRV.

(20)

Kako bi se dodatno smanjio administrativni teret za brodovlasnike i brodare, pravila praćenja trebala bi se usredotočiti na CO2 kao najvažniji staklenički plin iz pomorskog prometa.

(21)

Pravila bi trebala uzeti u obzir postojeće zahtjeve i podatke koji su već dostupni na brodovima; stoga bi društva trebala imati mogućnost odabira jedne od sljedećih četiriju metoda praćenja: korištenje otpremnicama spremišta za gorivo, praćenje spremnika za gorivo spremišta na brodu, mjerači protoka za predmetne procese izgaranja ili izravna mjerenja emisija. Pojedinačnim planom praćenja za svaki brod trebalo bi dokumentirati odabir i osigurati dodatne informacije o primjeni odabrane metode.

(22)

Svako društvo koje je odgovorno za cjelokupno razdoblje izvješćivanja o brodu koji se upotrebljava za otpremničke usluge trebalo bi smatrati odgovornim za sve zahtjeve praćenja i izvješćivanja u vezi s tim razdobljem izvješćivanja, uključujući podnošenje izvješća o emisijama koja su verificirana na zadovoljavajući način. U slučaju promjene društva, novo bi društvo trebalo biti odgovorno samo za obveze praćenja i izvješćivanja u vezi s razdobljem izvješćivanja tijekom kojega je promjena društva stupila na snagu. Kako bi se olakšalo izvršenje tih obveza, novo bi društvo trebalo dobiti primjerak posljednjeg plana praćenja te, po potrebi, dokument o usklađenosti.

(23)

Druge stakleničke plinove, tvari koje utječu na klimu ili onečišćivače zraka ne bi trebalo u ovoj fazi obuhvatiti sustavom MRV Unije kako bi se izbjegli zahtjevi za postavljanje nedovoljno pouzdane ili komercijalno nedostupne mjerne opreme koja bi mogla onemogućiti provedbu sustava MRV Unije.

(24)

IMO-ova Međunarodna konvencija za sprečavanje onečišćenja s brodova (MARPOL) predviđa obveznu primjenu indeksa oblikovanja energetske učinkovitosti na nove brodove i planova za upravljanje energetskom učinkovitosti brodova u cijeloj svjetskoj floti.

(25)

Izvješćivanje i objavu podnesenih informacija trebalo bi organizirati na godišnjoj osnovi kako bi se smanjio administrativni teret za brodovlasnike i brodare. Pitanje povjerljivosti trebalo bi riješiti ograničenjem objave emisija, potrošnje goriva i informacija povezanih s učinkovitosti na godišnje prosjeke i ukupne brojke. Kako bi se osiguralo da se ne naruši zaštita legitimnih ekonomskih interesa koji su važniji od javnog interesa u pogledu otkrivanja, u iznimnim slučajevima na zahtjev društva trebalo bi primijeniti drukčiju razinu sabiranja podataka. Podatke podnesene Komisiji trebalo bi uključiti u statistiku ako su ti podaci važni za razvoj, izradu i širenje europske statistike u skladu s Odlukom Komisije 2012/504/EU (6).

(26)

Verifikacijom koju provode akreditirani verifikatori trebalo bi osigurati da planovi praćenja i izvješća o emisijama budu točni i usklađeni sa zahtjevima određenima u ovoj Uredbi. Kao bitan element pojednostavljenja verifikacije, verifikatori bi trebali provjeriti pouzdanost prijavljenih podataka uspoređujući ih s procijenjenim podacima utemeljenima na podacima o praćenju broda i njihovim karakteristikama. Takve bi procjene mogla dati Komisija. Kako bi se osigurala nepristranost, verifikatori bi trebali biti neovisni i stručni pravni subjekti kojima akreditaciju dodjeljuju nacionalna akreditacijska tijela koja djeluju u skladu s Uredbom (EZ) br. 765/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (7).

(27)

Dokument o usklađenosti koji izdaje verifikator trebalo bi držati na brodu radi dokazivanja usklađenosti s obvezama praćenja, izvješćivanja i verifikacije. Verifikatori bi trebali obavijestiti Komisiju o izdavanju takvih dokumenata.

(28)

S obzirom na iskustvo sa sličnim zadacima u vezi s pomorskom sigurnosti, Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) trebala bi u okviru svojeg mandata poduprijeti Komisiju u provođenju određenih zadataka.

(29)

Izvršenje obveza povezanih sa sustavom MRV trebalo bi se temeljiti na postojećim instrumentima, to jest onima uspostavljenima u Direktivi 2009/16/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8) i Direktivi 2009/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9), te informacijama o izdavanju dokumenata o usklađenosti. Dokument kojim se potvrđuje usklađenost broda s obvezama praćenja i izvješćivanja trebao bi biti dodan popisu certifikata i dokumenata iz Priloga IV. Direktivi 2009/16/EZ.

(30)

Države članice trebale bi nastojati pregledavati brodove koji ulaze u luke pod njihovom nadležnošću i za koje nisu dostupne određene zahtijevane informacije koje se tiču dokumenta o usklađenosti.

(31)

Neusklađenost s odredbama ove Uredbe trebala bi dovoditi do primjene sankcija. Države članice trebale bi utvrditi pravila o tim sankcijama. Te bi sankcije trebale biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

(32)

U slučaju da su brodovi bili neusklađeni sa zahtjevima praćenja i izvješćivanja tijekom dvaju ili više uzastopnih razdoblja izvješćivanja i ako se drugim izvršnim mjerama nije osigurala usklađenost, primjereno je omogućiti protjerivanje. Tu bi mjeru trebalo provesti tako da se omogući ispravljanje stanje neusklađenosti u razumnom roku.

(33)

Države članice koje nemaju pomorske luke na svome državnom području te koje nemaju brodove koji plove pod njihovom zastavom i koji su obuhvaćeni ovom Uredbom ili koje su zatvorile svoj nacionalni registar brodova trebale bi imati mogućnost odstupiti od odredaba ove Uredbe u vezi sa sankcijama dok god nema takvih brodova koji plove pod njihovom zastavom.

(34)

Sustav MRV Unije trebao bi poslužiti kao model za uvođenje globalnog sustava MRV. Globalni sustav MRV poželjniji je jer ga se zbog šireg područja primjene može smatrati učinkovitijim. U tom smislu, a s ciljem olakšavanja razvoja međunarodnih propisa u okviru IMO-a za praćenje emisija stakleničkih plinova iz pomorskog prometa, izvješćivanje o njima i njihovu verifikaciju, Komisija bi s IMO-om i drugim nadležnim međunarodnim tijelima trebala redovito razmjenjivati bitne informacije o primjeni ove Uredbe te predavati odgovarajuće podneske IMO-u. Kada se postigne dogovor o globalnom sustavu MRV, Komisija bi trebala revidirati sustav MRV Unije radi njegove prilagodbe globalnom sustavu MRV.

(35)

Kako bi se uzelo u obzir relevantna međunarodna pravila i međunarodne i europske norme te tehnološki i znanstveni razvoj, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije u vezi s preispitivanjem određenih tehničkih aspekata praćenja i izvješćivanja o emisijamaCO2 iz brodova te u vezi s daljnjim određivanjem pravila za verifikaciju aktivnosti i metoda za akreditaciju verifikatora. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući i ona na razini stručnjaka. Prilikom pripreme i izrade delegiranih akata, Komisija bi trebala osigurati da se relevantni dokumenti Europskom parlamentu i Vijeću šalju istodobno, na vrijeme i na primjeren način.

(36)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za uporabu standardnih obrazaca za praćenje emisija CO2 i drugih relevantnih informacija, za korištenje automatiziranih sustava i standardnih elektroničkih predložaka za dosljedno izvješćivanje Komisije i tijela dotične države zastave o emisijama CO2 i drugim relevantnim informacijama te za specifikaciju tehničkih pravila kojima se utvrđuju primjenjivi parametri za kategorije brodova koji nisu putnički, ro-ro ni kontejnerski brodovi kao i za reviziju tih parametara, Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(37)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, posebno praćenje emisija CO2, izvješćivanje o njima i verifikacija tih emisija iz brodova kao prvi korak u sklopu postupnog smanjenja emisija stakleničkih plinova, ne mogu dostatno ostvariti države članice zbog međunarodne naravi pomorskog prometa, nego se zbog opsega i učinka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može usvojiti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(38)

Pravila za uspostavu sustava MRV trebala bi biti u skladu s Direktivom 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (11) te Uredbom (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (12).

(39)

Ova Uredba trebala bi stupiti na snagu 1. srpnja 2015. godine kako bi se državama članicama i uključenim dionicima osiguralo dovoljno vremena za donošenje mjera potrebnih za učinkovitu primjenu ove Uredbe prije prvog razdoblja izvješćivanja koje započinje 1. siječnja 2018.,

(a)

„emisije CO2” znači ispuštanje CO2 iz brodova u atmosferu;

(b)

„luka pristajanja” znači luka u kojoj se brod zaustavlja radi utovara ili istovara tereta ili kako bi ukrcao ili iskrcao putnike; iz toga proizlazi da su izuzeta zaustavljanja isključivo u svrhu punjenja gorivom, uzimanja namirnica, zamjene posade, smještaja u suhom doku ili popravaka broda i/ili njegove opreme, zaustavljanja u luci zbog toga što brod treba pomoć ili je u nevolji, radi prijenosa s broda na brod koji se obavljaju izvan luke te zaustavljanja samo radi zaklona od nepovoljnih vremenskih uvjeta ili uslijed aktivnosti potrage i spašavanja;

(c)

„putovanje” znači svako kretanje broda koje počinje u luci pristajanja ili završava u njoj i čija je svrha prijevoz putnika ili tereta u komercijalne svrhe;

(d)

„društvo” znači brodovlasnik ili bilo koja druga organizacija ili osoba, na primjer upravitelj ili zakupnik praznog broda, koja je od brodovlasnika preuzela odgovornost za rad broda;

(e)

„bruto tonaža” (BT) znači bruto tonaža izračunata u skladu s propisima o baždarenju brodova iz Priloga I. Međunarodnoj konvenciji o baždarenju brodova koju je usvojila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) u Londonu 23. lipnja 1969. ili bilo koje daljnje konvencije;

(f)

„verifikator” znači pravni subjekt koji provodi aktivnosti verifikacije, a kojem akreditaciju dodjeljuje nacionalno akreditacijsko tijelo u skladu s Uredbom (EZ) br. 765/2008 i ovom Uredbom;

(g)

„verifikacija” znači aktivnosti koje provodi verifikator radi ocjene sukladnosti dokumenata koje društvo dostavlja sa zahtjevima ove Uredbe;

(h)

„dokument o usklađenosti” znači dokument specifičan za pojedini brod koji verifikator izdaje društvu, a kojim se potvrđuje da je taj brod usklađen sa zahtjevima ove Uredbe za određeno razdoblje izvješćivanja;

(i)

„druge relevantne informacije” znači informacije povezane s emisijama CO2 uslijed potrošnje goriva te s poslom prijevoza i energetskom učinkovitošću brodova koje omogućuju analizu kretanja emisija i ocjenu karakteristika broda;

(j)

„emisijski faktor” znači prosječni stupanj emisije stakleničkog plina u odnosu na podatke o djelatnosti toka izvora, pod pretpostavkom potpune oksidacije pri izgaranju i potpune konverzije pri svim ostalim kemijskim reakcijama;

(k)

„nesigurnost” znači parametar povezan s rezultatom utvrđivanja količine koji obilježuje raspršenost vrijednosti koje bi se opravdano mogle pripisati određenoj količini, uključujući učinke sustavnih kao i nasumičnih faktora koji je izražen u postocima i koji opisuje interval pouzdanosti oko srednje vrijednosti koja obuhvaća 95 % zaključenih vrijednosti uzimajući u obzir u obzir moguću asimetričnu raspodjelu vrijednosti;

(l)

„konzervativno” znači da je definiran skup pretpostavki kako bi se osiguralo da ne dođe do podcjenjivanja godišnjih emisija ili precjenjivanja udaljenosti ili količina prevezenog tereta;

(m)

„razdoblje izvješćivanja” znači jedna kalendarska godina tijekom koje se emisije CO2 moraju pratiti i prijaviti. Za putovanja koja počinju i završavaju u dvije različite kalendarske godine, podaci o praćenju i izvješćivanju ulaze u prvu dotičnu kalendarsku godinu;

(n)

„brod na vezu” znači brod koji je sigurno privezan ili usidren u luci pod nadležnošću neke države članice prilikom utovara, istovara ili mirovanja, uključujući vrijeme tijekom kojega brod ne obavlja aktivnosti prijevoza tereta;

(o)

„klasa leda” znači oznaka koju su brodu dodijelila nadležna nacionalna tijela države zastave ili organizacija koju ta država priznaje, koja označava da je brod namijenjen za navigaciju u uvjetima zaleđenog mora.

(a)

identifikaciju i vrstu broda, uključujući njegovo ime, njegov identifikacijski broj pri IMO-u, njegovu luku upisa ili matičnu luku te ime brodovlasnika;

(b)

ime društva i adresu, broj telefona i adresu elektroničke pošte osobe za kontakt;

(c)

opis sljedećih izvora emisija CO2 na brodu: glavni motori, pomoćni motori, plinske turbine, kotlovi i generatori inertnih plinova te vrste upotrijebljenog goriva;

(d)

opis postupaka, sustava i odgovornosti upotrijebljenih za ažuriranje popisa izvora emisije CO2 tijekom razdoblja izvješćivanja;

(e)

opis postupaka za praćenje cjelovitosti popisa putovanja;

(f)

opis postupaka za praćenje potrošnje goriva broda, uključujući:

(g)

pojedinačne emisijske faktore za svaku vrstu goriva ili, u slučaju alternativnih goriva, metodologije za utvrđivanje emisijskih faktora, uključujući metodologiju uzimanja uzoraka, metode analize i opis upotrijebljenih laboratorija zajedno s akreditacijom ISO 17025 tih laboratorija, ako postoji;

(h)

opis postupaka za utvrđivanje podataka o aktivnosti po putovanju, uključujući:

(i)

opis metode koja se upotrebljava za utvrđivanje zamjenskih podataka za ispravljanje propusta u podacima;

(j)

revizija tahografskog listića za bilježenje svih podataka o povijesti revizije.

(a)

u slučaju promjene društva;

(b)

ako se pojave nove emisije CO2 zbog novih izvora emisija ili zbog uporabe novih vrsta goriva koje još nisu uključene u plan praćenja;

(c)

ako promjena dostupnosti podataka zbog uporabe novih vrsta mjerne opreme, novih metoda uzimanja uzoraka ili metoda analize ili iz bilo kojeg drugog razloga može utjecati na točnost u utvrđivanju emisija CO2;

(d)

ako se utvrdi da su podaci iz primijenjene metode praćenja netočni;

(e)

ako se za bilo koji dio plana praćenja utvrdi da nije sukladan sa zahtjevima ove Uredbe te se od društva zahtijeva da ga revidira na temelju članka 13. stavka 1.

(a)

luku polaska i luku dolaska, uključujući datum i sat polaska i dolaska;

(b)

količinu i emisijski faktor za svaku vrstu potrošenog goriva u cijelosti;

(c)

emitiran CO2;

(d)

prijeđenu udaljenost;

(e)

vrijeme provedeno na moru;

(f)

prevezeni teret;

(g)

prijevoz.

(a)

sva putovanja broda tijekom razdoblja izvješćivanja počinju ili završavaju u luci pod nadležnošću države članice; i

(b)

brod prema svom rasporedu obavi više od 300 putovanja tijekom razdoblja izvješćivanja.

(a)

količinu i emisijski faktor za svaku vrstu potrošenog goriva u cijelosti;

(b)

ukupan zbroj emitiranog CO2 koji ulazi u područje primjene ove Uredbe;

(c)

ukupan zbroj emisija CO2 za sva putovanja između luka u nadležnosti države članice;

(d)

ukupan zbroj emisija CO2 za sva putovanja s polazištem u lukama u nadležnosti države članice;

(e)

ukupan zbroj emisija CO2 za sva putovanja do luka u nadležnosti države članice;

(f)

emisije CO2 za vrijeme boravka na vezu u lukama u nadležnosti države članice;

(g)

ukupnu prijeđenu udaljenost;

(h)

ukupno vrijeme provedeno na moru;

(i)

prijevoz ukupno;

(j)

prosječnu energetsku učinkovitost.

(a)

podatke o identifikaciji broda i društva, uključujući:

(b)

identitet verifikatora koji je ocijenio izvješće o emisijama;

(c)

podatke o upotrijebljenoj metodi praćenja i povezanoj razini nesigurnosti;

(d)

rezultate godišnjeg praćenja pokazatelja u skladu s člankom 10.

(a)

raspodjelu potrošnje goriva po putovanjima;

(b)

prijavljene podatke o potrošnji goriva i povezanim mjerenjima i izračunima;

(c)

odabir i primjenu emisijskih faktora;

(d)

izračune kojima se utvrđuju ukupne emisije CO2;

(e)

izračune kojima se utvrđuje energetska učinkovitost.

(a)

prijavljeni podaci skladni su u usporedbi s procijenjenim podacima koji se temelje na podacima o praćenju boda i značajkama kao što je ugrađena snaga motora;

(b)

u prijavljenim podacima nema nedosljednosti, posebno u pogledu usporedbe ukupne količine goriva koje godišnje kupuje svaki pojedini brod i ukupne potrošnje goriva tijekom putovanja;

(c)

prikupljanje podataka mora biti obavljeno u skladu s primjenjivim pravilima; i

(d)

odgovarajući podaci o brodu moraju biti potpuni i dosljedni.

(a)

identitet broda (ime, identifikacijski broj prema IMO-u, luka upisa ili matična luka);

(b)

ime, adresu i glavno mjesto poslovanja brodovlasnika;

(c)

identitet verifikatora;

(d)

datum izdavanja dokumenta o usklađenosti, njegovo razdoblje važenja i razdoblje izvješćivanja na koje se odnosi.

(a)

identitet broda (ime, identifikacijski broj prema IMO-u, luka upisa ili matična luka);

(b)

tehničku učinkovitost broda (EEDI ili EIV, ako je primjenjivo);

(c)

godišnju količinu emisija CO2;

(d)

ukupnu godišnju potrošnju goriva za putovanja;

(e)

prosječnu godišnju potrošnju goriva i emisije CO2 po prijeđenoj udaljenosti na putovanjima;

(f)

prosječnu godišnju potrošnju goriva i emisije CO2 po prijeđenoj udaljenosti te teret prevezen na putovanjima;

(g)

ukupno godišnje vrijeme provedeno na moru na putovanjima;

(h)

primijenjenu metodu praćenja;

(i)

datum izdavanja i isteka valjanosti dokumenta o usklađenosti;

(j)

identitet verifikatora koji je ocijenio izvješće o emisijama;

(k)

sve druge informacije koje se prate i prijavljuju na dobrovoljnoj bazi u skladu s člankom 10.

19.5.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 123/77

(1)

Direktivom 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) uspostavljen je sveobuhvatni sustav homologacije motornih vozila na razini Unije.

(2)

Tehnički zahtjevi za homologaciju motornih vozila s obzirom na brojne sigurnosne elemente, kao i one koji se odnose na okoliš usklađeni su na razini Unije kako bi se osigurala visoka razina sigurnosti na cestama u cijeloj Uniji.

(3)

Uvođenje usluge eCall dostupne u svim vozilima i u svim državama članicama jedan je od glavnih ciljeva Unije u području sigurnosti na cestama od 2003. Za ostvarenje tog cilja pokrenut je niz inicijativa, kao dio pristupa dobrovoljnog uvođenja, ali one do sada nisu postigle dovoljan napredak.

(4)

Kako bi se dodatno poboljšala sigurnost na cestama, Komunikacijom Komisije od 21. kolovoza 2009. naslovljenom „eCall: vrijeme za uvođenje” predložene su nove mjere kako bi se u Uniji uvela usluga poziva u slučaju nužde ugrađena u vozilo. Jedna od predloženih mjera bila je da se ugradnja sustava eCall ugrađenih u vozilo koji se temelje na službi 112 u svim novim vrstama vozila učini obveznom, počevši s vozilima kategorija M1 i N1 kako su utvrđene u Prilogu II. Direktivi 2007/46/EZ.

(5)

Europski parlament je 3. srpnja 2012. usvojio rezoluciju o eCallu: novoj usluzi povezanoj sa službom 112 za građane, kojom se pozvalo Komisiju da podnese prijedlog u okviru Direktive 2007/46/EZ kako bi se do 2015. osiguralo obvezno uvođenje javnog sustava eCall koji se temelji na službi 112.

(6)

Još uvijek je nužno poboljšati rad službe 112 širom Unije kako bi brzo i učinkovito pružala pomoć u slučajevima nužde.

(7)

Sustav Unije eCall trebao bi smanjiti broj smrtnih slučajeva u Uniji, kao i ozbiljnost ozljeda uzrokovanih nesrećama na cestama, zahvaljujući ranom upozorenju hitnih službi. Obveznim uvođenjem sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112, zajedno s potrebnom i usklađenom nadogradnjom infrastrukture javnih mobilnih bežičnih komunikacijskih mreža za prijenos poziva eCall i pristupnih točaka sigurnosnog poziva (PSAP-ovi) za primanje poziva eCall i njihovu obradu, osigurala bi se dostupnost usluge svim građanima i time doprinijelo smanjenju smrtnih slučajeva i teških ozljeda, troškova vezanih uz zdravstvenu skrb, zastoja uzrokovanih nesrećama i drugih troškova.

(8)

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Odluke br. 585/2014/EU Europskog parlamenta i Vijeća (4), države članice najmanje šest mjeseci prije dana početka primjene ove Uredbe, a u svakom slučaju najkasnije 1. listopada 2017., na svojem državnom području uvode infrastrukturu PSAP-a za eCall, koja je nužna za ispravno primanje i obradu svih poziva eCall. U skladu s člankom 3. Odluke br. 585/2014/EU, države članice najkasnije 24. prosinca 2015. izvješćuju Komisiju o stanju provedbe te Odluke. Ako je zaključak izvješća da infrastruktura PSAP-a za eCall neće biti operativna do 1. listopada 2017., Komisija bi trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo uvođenje infrastrukture PSAP-a za eCall.

(9)

U skladu sa stavkom 4. Preporuke Komisije 2011/750/EU (5), države članice trebale bi osigurati da su operateri mobilnih mreža do 31. prosinca 2014. u svojim mrežama uspostavili mehanizam za postupanje s „diskriminatorom za eCall”. Ako se pregledom iz stavka 6. te preporuke zaključi da „diskriminator za eCall” neće biti uspostavljen do 31. ožujka 2016., Komisija bi trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da operateri mobilnih mreža uspostave mehanizam za postupanje s „diskriminatorom za eCall”.

(10)

Pružanje točnih i pouzdanih informacija za utvrđivanje položaja ključni je dio učinkovitog rada sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112. Stoga je primjereno zahtijevati njegovu usklađenost s uslugama u okviru programa Galileo i Europski geostacionarni navigacijski sustav (EGNOS) kako su navedeni u Uredbi (EU) br. 1285/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (6). Sustav uspostavljen u okviru programa Galileo neovisan je globalni sustav satelitske navigacije, dok je sustav uspostavljen u okviru programa EGNOS regionalni sustav satelitske navigacije kojim se poboljšava kakvoća signala globalnog sustava za određivanje položaja.

(11)

Obvezno opremanje vozila sustavom eCall ugrađenim u vozilo koji se temelji na službi 112 trebalo bi se u početku primjenjivati samo na nove vrste osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila (kategorije M1 i N1) za koje već postoji odgovarajući mehanizam za aktiviranje. Komisija bi, prema potrebi s ciljem podnošenja odgovarajućeg zakonodavnog prijedloga, trebala dodatno ispitati mogućnost da se zahtjev za primjenu sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 u skoroj budućnosti proširi na druge kategorije vozila, kao što su teška teretna vozila, gradski i međugradski autobusi, motorna vozila na dva kotača i poljoprivredni traktori.

(12)

Kako bi se povećao proboj na tržište, trebalo bi promicati opremanje postojećih vrsta vozila proizvedenih nakon 31. ožujka 2018. sustavom eCall ugrađenim u vozilo koji se temelji na službi 112. U pogledu vrsta vozila homologiranih prije 31. ožujka 2018. sustav eCall može biti dobrovoljno naknadno ugrađen.

(13)

Javna interoperabilna usluga eCall na razini Unije koja se temelji na jedinstvenom europskom broju hitne službe 112 i sustavi eCall koje podržavaju usluge treće strane (usluge TPS eCall) mogu koegzistirati pod uvjetom da se donesu mjere potrebne za osiguranje kontinuiteta u pružanju usluge potrošačima. Kako bi se osigurao kontinuitet javne usluge eCall koja se temelji na službi 112 u svim državama članicama tijekom cijelog životnog vijeka vozila te zajamčilo da je javna usluga eCall koja se temelji na službi 112 uvijek automatski dostupna, sva bi vozila trebala biti opremljena javnom uslugom eCall koja se temelji na službi 112, neovisno o tome hoće li vlasnik vozila odabrati ili ne uslugu TPS eCall.

(14)

Potrošačima bi trebalo pružiti realističan opći pregled sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 i sustava TPS eCall, ako je vozilo njime opremljeno, kao i opsežne i pouzdane informacije o svim dodatnim funkcijama ili uslugama povezanima s ponuđenim privatnim hitnim službama, aplikacijama za hitne pozive ili pozive za pomoć ugrađenima u vozila te o razini usluge koja se može očekivati ako se kupe usluge treće strane i s njima povezanim troškovima. Usluga eCall koja se temelji na službi 112 javna je usluga od općeg interesa te bi stoga trebala biti dostupna svim potrošačima besplatno.

(15)

Obvezno opremanje vozila sustavom eCall ugrađenim u vozilo koji se temelji na službi 112 ne bi trebalo dovesti u pitanje pravo svih dionika, kao što su proizvođači automobila i neovisni operateri, da ponude dodatne hitne usluge i/ili usluge s dodanom vrijednosti, usporedno ili kao dodatak sustavu eCall ugrađenom u vozilo koji se temelji na službi 112. Međutim, sve dodatne usluge trebale bi biti osmišljene na takav način da ne povećavaju odvraćanje pažnje vozača ili da ne utječu na funkcioniranje sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 te na djelotvoran rad centara za primanje hitnih poziva. Sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112 i sustav koji pruža privatne usluge ili usluge dodane vrijednosti trebali bi biti osmišljeni na način da onemogućuju razmjenu osobnih podataka među njima. Te usluge, ako su pružene, trebale bi biti u skladu s primjenjivim zakonodavstvom o sigurnosti i zaštiti te zaštiti podataka i za kupca bi uvijek trebale ostati neobvezne.

(16)

Kako bi se osigurao slobodan izbor potrošačima i pošteno tržišno natjecanje te potakle inovacije i povećala konkurentnost industrije informacijske tehnologije Unije na svjetskom tržištu, sustavi eCall ugrađeni u vozilo trebali bi se temeljiti na interoperabilnoj, standardiziranoj i sigurnoj platformi s otvorenim pristupom za moguće buduće aplikacije ili usluge u vozilima. Budući da je za to potrebna tehnička i pravna potpora, Komisija bi trebala bez odgode procijeniti, na temelju savjetovanja s uključenim dionicima, uključujući proizvođače vozila i neovisne operatere, sve mogućnosti za promicanje i osiguravanje takve platforme otvorenog pristupa te, ako je potrebno, predložiti zakonodavnu inicijativu u tu svrhu. Osim toga, sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112 trebao bi biti dostupan uz razumnu naknadu kojom se ne premašuje nominalni iznos te bez diskriminacije svim neovisnim operaterima u svrhe popravka i održavanja u skladu s Uredbom (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (7).

(17)

Kako bi se održao integritet sustava homologacije, samo oni sustavi eCall ugrađeni u vozilo koji se temelje na službi 112 koji se mogu u potpunosti ispitati trebali bi biti prihvaćeni za potrebe ove Uredbe.

(18)

Sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112, kao sustav za nuždu, zahtijeva najveći mogući stupanj pouzdanosti. Trebalo bi osigurati točnost minimalnog skupa podataka, kao i prijenosa i kvalitete glasa te razviti jedinstven režim ispitivanja kako bi se osigurala dugovječnost i trajnost sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112. Stoga bi trebalo redovno provoditi periodične tehničke preglede u skladu s Direktivom 2014/45/EU Europskog parlamenta i Vijeća (8).

(19)

Male serije vozila i vozila odobrena u skladu s člankom 24. Direktive 2007/46/EZ isključeni su prema toj Direktivi iz zahtjevâ o zaštiti putnika u slučaju prednjeg i bočnog sudara. Stoga bi ta vozila trebala biti izuzeta od obveze usklađivanja sa zahtjevima za sustav eCall navedenima u ovoj Uredbi. Osim toga, neka vozila kategorija M1 i N1 ne mogu iz tehničkih razloga biti opremljena odgovarajućim mehanizmom za aktiviranje poziva eCall.

(20)

Na vozila za posebne namjene trebali bi se primjenjivati zahtjevi za sustav eCall navedeni u ovoj Uredbi kad je osnovno/nepotpuno vozilo opremljeno potrebnim mehanizmom za aktiviranje.

(21)

Svaka obrada osobnih podataka u sklopu sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 trebala bi biti u skladu s pravilima o zaštiti osobnih podataka iz Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9) te iz Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (10), posebice kako bi se zajamčilo da vozila opremljena sustavima eCall ugrađenima u vozilo koji se temelje na službi 112, u svom uobičajenom radnom stanju u vezi s pozivom eCall na broj 112, nisu sljediva i nisu predmet nikakvog trajnog praćenja te da minimalni skup podataka koji šalje sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112 uključuje minimalne informacije potrebne za primjerenu obradu poziva u slučaju nužde. Time bi se trebale uzeti u obzir preporuke Radne skupine za zaštitu pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka, osnovane člankom 29. Direktive 95/46/EZ („Radna skupina za zaštitu podataka iz članka 29.”), koje su sadržane u njezinu „Radnom dokumentu o posljedicama na zaštitu podataka i privatnost u okviru inicijative eCall”, usvojenom 26. rujna 2006.

(22)

Proizvođači bi trebali provesti sve nužne mjere kako bi se uskladili s pravilima o privatnosti i zaštiti podataka iz ove Uredbe u skladu s člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (11).

(23)

Proizvođači vozila trebali bi prilikom ispunjavanja tehničkih zahtjeva uključiti tehničke oblike zaštite podataka u sustave ugrađene u vozilo te poštovati načelo „ugrađene privatnosti”.

(24)

Proizvođači bi trebali u okviru tehničke dokumentacije koja se uručuje zajedno s vozilom pružiti informacije o postojanju besplatnog javnog sustava eCall, koji se temelji na jedinstvenom europskom broju za hitne službe 112, pravu vlasnika vozila da se odluči upotrebljavati taj sustav a ne sustav TPS eCall i obradi podataka koja se provodi putem sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112. Te bi informacije isto tako trebale biti na raspolaganju za preuzimanje na internetu.

(25)

Podaci koji se prenose preko sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 te koje obrađuju PSAP-ovi mogu se proslijediti hitnoj službi i partnerima u pružanju usluga iz Odluke br. 585/2014/EU samo u slučaju incidenata povezanih s pozivima eCall i pod uvjetima koji su utvrđeni u toj odluci, a upotrebljavaju se isključivo za ostvarivanje ciljeva te odluke. Podaci koje obrađuju PSAP-ovi putem sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 ne prosljeđuju se nijednoj trećoj strani bez izričitog prethodnog pristanka ispitanika.

(26)

Europske organizacije za normizaciju, Europski institut za telekomunikacijske norme (ETSI) i Europski odbor za normizaciju (CEN), razvile su zajedničke norme za uspostavu paneuropske usluge eCall, koje bi trebalo primjenjivati za potrebe ove Uredbe, jer će to olakšati tehnološki razvoj usluge eCall ugrađene u vozilo, osigurati interoperabilnost i kontinuitet usluge u cijeloj Uniji te smanjiti troškove provedbe za Uniju u cjelini.

(27)

Kako bi se osigurala primjena zajedničkih tehničkih zahtjeva u pogledu sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u vezi s izuzimanjem određenih tipova vozila kategorija M1 i N1 iz obveze ugradnje sustava eCall u vozila, utvrđivanjem detaljnih tehničkih zahtjeva i ispitivanja za EZ homologaciju vozila s obzirom na njihove sustave eCall ugrađene u vozila te EZ homologaciju sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica koji su konstruirani i izrađeni za takva vozila te utvrđivanjem detaljnih tehničkih pravila i postupaka ispitivanja za primjenu određenih pravila o obradi osobnih podataka i za osiguravanje da ne postoji razmjena osobnih podataka između sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 te sustava treće strane. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući i ona na razini stručnjaka te s relevantnim dionicima, posebice uz savjetovanje s organizacijama za zaštitu potrošača, kao i s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka te Radnom skupinom za zaštitu podataka iz članka 29. u skladu s primjenjivim zakonodavstvom. Prilikom pripreme i izrade delegiranih akata, Komisija bi trebala osigurati da se relevantni dokumenti Europskom parlamentu i Vijeću šalju istodobno, na vrijeme i na primjeren način.

(28)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u vezi s praktičnim aranžmanima za ocjenjivanje nepostojanja sljedivosti i praćenja, obrascem za informacije o korisniku i administrativnim odredbama za EZ homologaciju u vezi s obrascem za dokumente s informacijama koje proizvođači trebaju dostaviti u svrhu homologacije, obrascem za potvrde o EZ homologaciji i modelom oznake EZ homologacije. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (12).

(29)

Proizvođačima vozila trebalo bi dati dovoljno vremena da se prilagode tehničkim zahtjevima iz ove Uredbe.

(30)

Ova Uredba je nova, zasebna uredba u kontekstu postupka EZ homologacije predviđenog Direktivom 2007/46/EZ i stoga bi priloge I., III., IV. i XI. toj Direktivi trebalo na odgovarajući način izmijeniti.

(31)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, to jest ostvarenje unutarnjeg tržišta uvođenjem zajedničkih tehničkih zahtjeva za nova homologirana vozila opremljena sustavom eCall ugrađenim u vozilo koji se temelji na službi 112, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njegova opsega on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(32)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (13) te je on dao mišljenje 29. listopada 2013. (14),

(a)

vozila proizvedena u malim serijama, odobrena u skladu s člancima 22. i 23. Direktive 2007/46/EZ;

(b)

vozila odobrena u skladu s člankom 24. Direktive 2007/46/EZ;

(c)

vozila koja iz tehničkih razloga ne mogu biti opremljena odgovarajućim mehanizmom za aktiviranje poziva eCall, kako je određeno u skladu sa stavkom 2.

(1)

„sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112” znači sustav za nuždu koji se sastoji od opreme ugrađene u vozilo i sredstava za aktivaciju, upravljanje i izvršavanje prijenosa poziva eCall, koji se aktivira ili automatski putem senzora ugrađenih u vozilo ili ručno i koji prenosi preko javnih mobilnih bežičnih komunikacijskih mreža minimalni skup podataka i uspostavlja audio kanal koji se temelji na službi 112 između putnika u vozilu i PSAP-a za eCall;

(2)

„eCall” znači poziv u nuždi na broj 112., koji je uspostavljen automatski aktivacijom senzora ugrađenih u vozilo ili ručno, i koji preko javnih mobilnih bežičnih komunikacijskih mreža prenosi minimalni skup podataka i uspostavlja audio kanal između vozila i PSAP-a za eCall;

(3)

„pristupna točka sigurnosnog poziva” ili „PSAP” znači fizička lokacija na kojoj se najprije primaju pozivi u slučaju nužde, pod odgovornošću tijela javne vlasti ili privatne organizacije koju priznaje dotična država članica;

(4)

„najprimjereniji PSAP” znači PSAP koji su nadležna tijela unaprijed odredila za primanje poziva u slučaju nužde u određenom području ili za pozive u slučaju nužde određene vrste;

(5)

„PSAP za eCall” znači najprimjereniji PSAP koji su tijela unaprijed odredila kao onaj koji će prvi primati i obrađivati pozive eCall;

(6)

„minimalni skup podataka” ili „MSD” znači informacije definirane normom „Inteligentni transportni sustavi – e-Sigurnost – Minimalni skup podataka (MSD) sustava eCall” (EN 15722:2011) koji se upućuje PSAP-u za eCall;

(7)

„oprema ugrađena u vozilo” znači oprema koja je trajno ugrađena u vozilo koja pruža ili ima pristup podacima u vozilu nužnima za obavljanje eCall transakcije preko javne mobilne bežične komunikacijske mreže;

(8)

„eCall transakcija” znači uspostava mobilne bežične komunikacijske sesije preko javne bežične komunikacijske mreže i prijenos MSD-a iz vozila u PSAP za eCall te uspostava audio kanala između vozila i istog PSAP-a za eCall;

(9)

„javna mobilna bežična komunikacijska mreža” znači mobilna bežična komunikacijska mreža dostupna javnosti u skladu s direktivama 2002/21/EZ (15) i 2002/22/EZ (16) Europskog parlamenta i Vijeća;

(10)

„eCall koji se podržava uslugama treće strane” ili „TPS eCall” znači poziv iz vozila u slučaju nužde trećoj strani kao pružatelju usluga, koji je upućen automatski putem aktiviranja senzora u vozilu ili ručno, kojim se preko javne mobilne bežične komunikacijske mreže prenosi MSD i uspostavlja audio kanal između vozila i treće strane kao pružatelja usluga;

(11)

„treća strana kao pružatelj usluga” znači organizacija koju nacionalna tijela priznaju kao organizaciju kojoj je dopušteno primati TPS eCall i dalje prosljeđivati MSD PSAP-u za eCall;

(12)

„sustav eCall ugrađen u vozilo s trećom stranom kao pružateljem usluga” ili „sustav TPS eCall ugrađen u vozilo” znači sustav koji je aktiviran automatski putem senzora ili ručno i preko javne mobilne bežične komunikacijske mreže prenosi MSD i uspostavlja audio kanal između vozila i treće strane kao pružatelja usluga.

(a)

sustav TPS eCall ugrađen u vozilo usklađen je s normom EN 16102:2011 „Inteligentni transportni sustavi – eCall – Operativni zahtjevi za podršku treće strane”;

(b)

proizvođači osiguravaju da je istodobno aktivan samo jedan sustav i da se sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112 aktivira automatski ako sustav TPS eCall ugrađen u vozilo ne funkcionira;

(c)

vlasnik vozila u svakom trenutku ima pravo odabrati korištenje sustava eCall ugrađenog vozilo koji se temelji na službi 112 umjesto sustava TPS eCall ugrađenog u vozilo;

(d)

proizvođači u vlasničkom priručniku navode informacije o pravu iz točke (c).

(a)

EN 16072:2011 „Inteligentni transportni sustavi – e-Sigurnost – Operativni zahtjevi za paneuropski sustav eCall”;

(b)

EN 16062:2011 „Inteligentni transportni sustavi – e-Sigurnost – Zahtjevi više razine koji se odnose na aplikacije za sustav eCall (HLAP)”;

(c)

CEN/TS 16454:2013 „Inteligentni transportni sustavi – e-Sigurnost – Cjelovito ispitivanje sukladnosti sustava eCall”, u pogledu sukladnosti sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 s paneuropskim sustavom eCall;

(d)

EN 15722:2011 „Inteligentni transportni sustavi – e-Sigurnost – Minimalni skup podataka (MSD) sustava eCall”.

(e)

EN 16102:2011 „Inteligentni transportni sustavi – eCall – Operativni zahtjevi za podršku treće strane”;

(f)

sve dodatne europske norme koje se odnose na sustav eCall te su usvojene u skladu s postupcima utvrđenima u Uredbi (EU) br. 1025/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (17) ili pravilnicima Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (pravilnici UNECE-a) koji se odnose na sustave eCall kojima je Unija pristupila.

(a)

upućivanje na pravnu osnovu za obradu;

(b)

činjenicu da se sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112 automatski aktivira;

(c)

načine obrade podataka koju provodi sustav eCall ugrađen u vozilo koji se temelji na službi 112;

(d)

posebnu svrhu obrade u okviru poziva eCall, koja je ograničena na izvanredne situacije iz članka 5. stavka 2. prvog podstavka;

(e)

vrste prikupljenih i obrađenih podataka te primatelje tih podataka;

(f)

rok za čuvanje podataka u sustavu eCall ugrađenom u vozilo koji se temelji na službi 112;

(g)

činjenicu da ne postoji stalno praćenje vozila;

(h)

načine ostvarivanja prava ispitanika te službu za kontakt odgovornu za obradu zahtjeva za pristup;

(i)

sve potrebne dodatne informacije u pogledu sljedivosti, praćenja i obrade osobnih podataka u vezi s pružanjem usluge TPS eCall i/ili drugih usluga s dodanom vrijednosti, koje podliježu izričitom pristanku vlasnika i u skladu s Direktivom 95/46/EZ. Posebno se vodi računa o činjenici da mogu postojati razlike između obrade podataka koja se provodi putem sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 i putem sustava TPS eCall ugrađenih u vozilo ili drugih usluga s dodanom vrijednosti.

(a)

detaljni tehnički zahtjevi i postupci ispitivanja za primjenu pravila o obradi osobnih podataka iz stavaka 2. i 3.;

(b)

detaljni tehnički zahtjevi i postupci ispitivanja kako bi se osiguralo da ne dolazi do razmjene osobnih podataka između sustava eCall ugrađenog u vozilo koji se temelji na službi 112 i sustava treće strane iz stavka 11.

(a)

praktične aranžmane za ocjenjivanje nepostojanja sljedivosti i praćenja iz stavaka 4., 5. i 6.;

(b)

obrazac za informacije o korisniku iz stavka 9.

(a)

obrascima za dokumente s informacijama koje proizvođači moraju dostaviti u svrhu homologacije;

(b)

obrascima za potvrde o EZ homologaciji;

(c)

modelom (modelima) oznake EZ homologacije.

(a)

davanje lažne izjave tijekom postupka odobrenja ili postupka koji dovodi do opoziva;

(b)

lažiranje rezultata ispitivanja za homologaciju;

(c)

uskraćivanje podataka ili tehničkih specifikacija koji bi mogli dovesti do opoziva, odbijanja ili povlačenja homologacije;

(d)

kršenje odredaba utvrđenih u članku 6.;

(e)

djelovanje kojim se krše odredbe članka 5. stavka 7.