17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/1

(1)

Tijekom rane „likvidnosne faze” financijske krize koja je počela 2007. brojne kreditne institucije suočile su se, unatoč tome što su držale dovoljne razine kapitala, sa znatnim problemima jer nisu razborito upravljale svojim likvidnosnim rizikom. Pojedine kreditne institucije postale su previše ovisne o kratkoročnom financiranju čiji su izvori presušili ubrzo nakon izbijanja krize. Te kreditne institucije zatim su postale ranjive na likvidnosne zahtjeve jer nisu držale dovoljnu količinu likvidne imovine za ispunjavanje potreba za povlačenjem sredstava (odljeva) tijekom razdoblja stresa. Te su kreditne institucije zatim bile prisiljene unovčiti imovinu u okviru brze rasprodaje što je dovelo do rastuće nepovoljne cjenovne spirale i gubitka tržišnog povjerenja te pokretanja krize solventnosti. Na kraju je velik broj kreditnih institucija postao pretjerano ovisan o likvidnim sredstvima koja osiguravaju središnje banke i trebalo ih je spasiti unosom iznimno velikog iznosa sredstava iz državne blagajne. Stoga je postalo jasno da je potrebno izraditi detaljan zahtjev za likvidnosnu pokrivenost koji bi trebao imati za cilj izbjegavanje tog rizika tako da se osigura manja ovisnost kreditnih institucija o kratkoročnom financiranju i likvidnosti koju osiguravaju središnje banke i veća otpornost kreditnih institucija na iznenadne likvidnosne šokove.

(2)

Člankom 412. stavkom 1. Uredbe br. 575/2013 propisuje se zahtjev za likvidnosnu pokrivenost kreditnih institucija koji je općenito opisan kao obveza držanja „likvidne imovine, zbroj čijih vrijednosti pokriva likvidnosne odljeve umanjene za likvidnosne priljeve u stresnim uvjetima”. U skladu s člankom 460. Uredbe (EU) br. 575/2013, Komisija je ovlaštena detaljnije odrediti taj zahtjev za likvidnosnu pokrivenost i okolnosti u kojima nadležna tijela moraju nametnuti kreditnim institucijama određene razine priljeva i odljeva kako bi obuhvatile specifične rizike kojima su izložene. U skladu s uvodnom izjavom 101. Uredbe (EU) br. 575/2013 pravila trebaju biti usporediva s koeficijentom likvidnosne pokrivenosti koji je određen u međunarodnom okviru Bazelskog odbora za nadzor banaka („BCBS”) za mjerenje, standarde i praćenje likvidnosne pokrivenosti, uzimajući u obzir specifičnosti u Uniji i nacionalne specifičnosti. Do potpune provedbe zahtjeva za likvidnosnu pokrivenost koja počinje 1. siječnja 2018. države članice trebale bi primijeniti zahtjev za likvidnosnu pokrivenost do iznosa od 100 % za kreditne institucije u skladu s nacionalnim pravom.

(3)

U skladu s likvidnosnim standardima BCBS-a potrebno je donijeti pravila kojima se zahtjev za likvidnosnu pokrivenost definira kao omjer zaštitnog sloja „likvidne imovine” kreditne institucije i njezinih „neto likvidnosnih odljeva” tijekom razdoblja stresa u trajanju od 30 kalendarskih dana. „Neto likvidnosne odljeve” potrebno je izračunati oduzimanjem likvidnosnih priljeva kreditne institucije od njezinih likvidnosnih odljeva. Koeficijent likvidnosne pokrivenosti potrebno je iskazati u postocima i nakon što se u potpunosti provede treba iznositi minimalno 100 %, što znači da kreditna institucija drži dovoljno likvidne imovine za ispunjavanje svojih neto likvidnosnih odljeva tijekom razdoblja stresa u trajanju od 30 dana. Tijekom tog razdoblja kreditna institucija trebala bi moći brzo pretvoriti svoju likvidnu imovinu u gotovinu bez oslanjanja na likvidnost od središnje banke ili državna sredstva, što može dovesti do pada njezina koeficijenta likvidnosne pokrivenosti ispod razine od 100 %. Ako se to dogodi ili se očekuje da će se u nekom trenutku dogoditi, kreditne institucije trebale bi ispunjavati posebne zahtjeve iz članka 414. Uredbe (EU) br. 575/2013 za pravovremenu ponovnu uspostavu svojeg minimalnog koeficijenta likvidnosne pokrivenosti.

(4)

Samo slobodno prenosivu imovinu koja se može brzo pretvoriti u gotovinu na privatnim tržištima unutar kratkog vremenskog razdoblja i bez znatnog gubitka vrijednosti potrebno je definirati kao „likvidnu imovinu” za potrebe zaštitnih slojeva likvidnosti kreditnih institucija. U skladu s dijelom šestim Uredbe (EU) br. 575/2013 i klasifikacijom likvidne imovine BCBS-a primjerenim pravilima potrebno je napraviti razliku između imovine iznimno visoke likvidnosti i kreditne kvalitete ili imovine prvog stupnja i imovine visoke likvidnosti i kreditne kvalitete ili imovine drugog stupnja. Potonju je potrebno dalje podijeliti u imovinu 2.A i 2.B stupnja. Kreditne institucije trebale bi držati dovoljno diversificiran zaštitni sloj likvidne imovine, vodeći računa o njezinoj relativnoj likvidnosti i kreditnoj kvaliteti. U skladu s tim, svaki stupanj i podstupanj podliježe specifičnim zahtjevima u pogledu korektivnih faktora i ograničenja ukupnog zaštitnog sloja te je, ovisno o pojedinom slučaju, potrebno primjenjivati različite zahtjeve na stupnjeve ili podstupnjeve te na kategorije likvidne imovine istog stupnja ili podstupnja koji bi trebali biti stroži u slučaju niže klasifikacije likvidnosti imovine.

(5)

Na likvidnu imovinu potrebno je primjenjivati određene opće i operativne zahtjeve kako bi se u kratkom roku osigurala njezina pretvorba u gotovinu, uz određene iznimke za određenu imovinu prvog stupnja, kada je to primjereno. Tim zahtjevima potrebno je pobliže odrediti da likvidnu imovinu treba držati tako da se onemogući bilo kakva zapreka raspolaganju njome, da ona treba biti jednostavna za vrednovanje i uvrštena na priznatim burzama ili utrživa na aktivnim prodajnim ili repo tržištima. Njima je potrebno osigurati i da služba za upravljanje likvidnošću kreditne institucije ima u svakom trenutku pristup njezinim likvidnim sredstvima i kontrolu nad njima te dovoljnu diversifikaciju imovine koja čini zaštitni sloj likvidnosti. Diversifikacija je važna kako bi se osiguralo da imovina koja je osjetljiva na zajednički čimbenik rizika ne ugrozi sposobnost kreditne institucije da brzo unovči likvidnu imovinu bez znatnog gubitka vrijednosti. Kreditne institucije trebale bi osigurati i valutnu usklađenost svoje likvidne imovine i svojih neto likvidnosnih odljeva kako bi se spriječilo da prekomjerna valutna neusklađenost ugrozi sposobnost kreditnih institucija da upotrebljavaju zaštitne slojeve likvidnosti za ispunjavanje likvidnosnih odljeva u određenoj valuti tijekom razdoblja stresa.

(6)

U skladu s preporukama koje je Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) dalo u svojem izvješću od 20. prosinca 2013. koje je pripremljeno u skladu s člankom 509. stavcima 3. i 5. Uredbe (EU) br. 575/2013, svim vrstama obveznica koje izdaju ili za koje jamče središnje države i središnje banke država članica te onima koje izdaju ili za koje jamče nadnacionalne institucije treba dati status prvog stupnja. Kao što je navela EBA, snažni nadzorni argumenti govore u prilog sprječavanju diskriminacije među državama članicama jer bi isključenje pojedinih državnih obveznica iz prvog stupnja potaknulo ulaganje u druge državne obveznice u Uniji, što bi dovelo do rascjepkanosti unutarnjeg tržišta i povećanog rizika širenja te pojave u krizi između kreditnih institucija i njihovih država („veza između banaka i država”). U pogledu trećih zemalja status prvog stupnja potrebno je dati izloženostima prema središnjim bankama i državama kojima je dodijeljen ponder rizika 0 % u skladu s pravilima o kreditnom riziku iz glave II. dijela 3. Uredbe (EU) br. 575/2013, kao što je predviđeno standardom BCBS-a. Izloženostima prema područnoj (regionalnoj) samoupravi, lokalnoj samoupravi i subjektima javnog sektora potrebno je dati status prvog stupnja samo ako se one smatraju izloženostima prema njihovim središnjim državama i ako potonje ostvaruju korist od pondera rizika 0 % u skladu s istim pravilima o kreditnom riziku. Isti status potrebno je primijeniti na izloženosti prema multilateralnim razvojnim bankama i međunarodnim organizacijama koje imaju ponder rizika 0 %. S obzirom na iznimno visoku likvidnost i kreditnu kvalitetu te imovine, kreditnim institucijama potrebno je dopustiti da drže tu imovinu u svojim zaštitnim slojevima bez ograničenja te na nju ne treba primijeniti korektivni faktor ili zahtjev za diversifikaciju.

(7)

Imovina koju izdaju kreditne institucije općenito se ne smije priznavati kao likvidna imovina, ali tretman prvog stupnja potrebno je osigurati za imovinu banaka za koju jamče vlade država članica, kao što su zajmodavci koji odobravaju promotivne kredite i zajmodavci u državnom vlasništvu, te imovinu privatnih banaka s izričitim jamstvom države. Potonja je ostavština financijske krize koja bi se postupno trebala ukinuti te bi stoga samo imovina banaka s državnim jamstvom izdanim ili ugovorenim prije 30. lipnja 2014. trebala bila prihvatljiva kao likvidna imovina. Isto tako, nadređene obveznice koje su izdale određene agencije za upravljanje imovinom pojedinih država članica potrebno je tretirati kao imovinu prvog stupnja pod istim uvjetima koji se primjenjuju na izloženosti prema središnjoj državi njihovih država članica, ali samo s vremenski ograničenim učinkom.

(8)

Pokrivene obveznice dužnički su instrumenti koje izdaju kreditne institucije i koje su osigurane skupom imovine za pokriće koji se obično sastoji od kredita osiguranih nekretninama ili javnog duga na koje ulagatelji imaju prvenstvo u smislu potraživanja u slučaju nastanka statusa neispunjavanja obveza. Njihova osigurana priroda i određene dodatne sigurnosne značajke, poput zahtjeva prema kojem je izdavatelj dužan zamijeniti lošu imovinu u skupu za pokriće i održati skup za pokriće po vrijednosti koja premašuje nominalnu vrijednost obveznica („zahtjev za pokriće imovine”), osigurali su pokrivenim obveznicama status instrumenata niskog rizika koji donose prinos i imaju ključnu ulogu u financiranju na hipotekarnim tržištima u većini država članica. U pojedinim državama članicama iznos nepodmirenih obveza koji proizlazi iz izdanja pokrivenih obveznica premašuje iznos nepodmirenih obveza koji proizlazi iz državnih obveznica. Pokazalo se da su pojedine pokrivene obveznice s 1. stupnjem kreditne kvalitete imale izvrsne likvidnosne rezultate u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2012. što je analizirala EBA u svojem izvješću. Međutim, EBA ipak preporučuje da se te pokrivene obveznice tretiraju kao imovina 2.A stupnja radi usklađenja sa standardima BCBS-a. Međutim, u svjetlu prethodno navedenih razmatranja o njihovoj kreditnoj kvaliteti, likvidnosnoj kvaliteti i ulozi na tržištima financiranja u Uniji, primjereno je da se pokrivene obveznice 1. stupnja kreditne kvalitete smatraju imovinom prvog stupnja. Radi izbjegavanja pretjeranih koncentracijskih rizika i za razliku od imovine prvog stupnja, na pokrivene obveznice 1. stupnja kreditne kvalitete iz zaštitnog sloja likvidnosti primjenjuje se gornja granica od 70 % ukupnog zaštitnog sloja, korektivni faktor od najmanje 7 % i zahtjev za diversifikaciju.

(9)

Pokrivene obveznice 2. stupnja kreditne kvalitete potrebno je priznati kao imovinu 2.A stupnja te na njih primjenjivati istu gornju granicu (40 %) i korektivni faktor (15 %) koji se primjenjuju na ostalu likvidnu imovinu tog stupnja. To se može opravdati dostupnim tržišnim podacima koji ukazuju na veću likvidnost pokrivenih obveznica 2. stupnja kreditne kvalitete u odnosu na usporedive imovine 2.A i 2.B stupnja, poput vrijednosnih papira osiguranih stambenim nekretninama (RMBS) 1. stupnja kreditne kvalitete. Nadalje, uključivanjem tih pokrivenih obveznica za potrebe zaštitnog sloja likvidnosti pridonijelo bi se diversifikaciji skupa dostupne imovine u zaštitnom sloju i spriječila bi se neopravdana diskriminaciju ili učinak litice (engl. cliff effect) između njih i pokrivenih obveznica 1. stupnja kreditne kvalitete. Međutim, potrebno je napomenuti da se znatan dio tih pokrivenih obveznica našao u kategoriji obveznica 2. stupnja kreditne kvalitete zbog smanjenja rejtinga središnje države države članice u kojoj je njihov izdavatelj imao poslovni nastan. To odražava gornju granicu za države koja je obično uključena u metodologije agencija za procjenu kreditnog rizika kojima se određuje da financijski instrumenti ne mogu imati rejting koji je viši od određene razine u odnosu na rejting njihove države. Stoga je tim gornjim granicama za države onemogućeno da pokrivene obveznice izdane u tim državama članicama dosegnu 1. stupanj kreditne kvalitete, bez obzira na njihovu kreditnu kvalitetu, čime se umanjila njihova likvidnost u odnosu na pokrivene obveznice slične kvalitete koje su izdane u državama članicama kod kojih nije došlo do smanjenja rejtinga. Zbog toga su financijska tržišta unutar Unije u velikoj mjeri postala rascjepkana, što je ukazalo na potrebu da se pronađe primjerena alternativa vanjskim rejtinzima, kao jedan od kriterija bonitetnih propisa za klasifikaciju likvidnosti i kreditnog rizika pokrivenih obveznica i drugih kategorija imovine. U skladu s člankom 39.b stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1060/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (2) o agencijama za kreditni rejting, Komisija mora do 31. prosinca 2015. izvijestiti o alternativnim mehanizmima u odnosu na kreditne rejtinge kako bi se u regulatorne svrhe do 1. siječnja 2020. u propisima Unije izbrisala sva upućivanja na kreditne rejtinge.

(10)

U pogledu vrijednosnih papira osiguranih imovinom (ABS), EBA je preporučila, u skladu s vlastitim empirijskim nalazima i standardima BCBS-a, da se samo vrijednosni papiri osigurani stambenim nekretninama (RMBS) 1. stupnja kreditne kvalitete mogu priznati kao imovina 2.B stupnja, uz primjenu korektivnog faktora od 25 %. Može se primijeniti i odstupanje od te preporuke i opseg prihvatljivosti 2.B stupnja proširiti na pojedine vrijednosne papire osigurane drugom imovinom. Širim rasponom prihvatljivih potkategorija imovine povećala bi se diversifikacija unutar zaštitnog sloja likvidnosti i olakšalo financiranje realnog gospodarstva. Nadalje, budući da dostupni tržišni podaci ukazuju na nisku korelaciju između vrijednosnih papira osiguranih imovinom i druge likvidne imovine poput državnih obveznica, oslabila bi veza između banaka i država i ublažila bi se rascjepkanost unutarnjeg tržišta. Osim toga, postoje dokazi da u razdobljima financijske nestabilnosti ulagatelji obično gomilaju visokokvalitetne vrijednosne papire osigurane imovinom s kratkim ponderiranim prosječnim trajanjem i visokim predujmovima zbog mogućnosti njihova brzog pretvaranja u gotovinu i zbog toga što se na njih može osloniti kao na siguran izvor likvidnosti. To se posebno odnosi na vrijednosne papire osigurane imovinom poput kredita i najmova za financiranje motornih vozila („vrijednosni papiri osigurani kreditima za kupnju automobila”) koji su pokazali cjenovnu volatilnost i prosječan raspon sličan vrijednosnim papirima osiguranima stambenim nekretninama u razdoblju 2007. – 2012. Pojedini segmenti vrijednosnih papira osiguranih imovinom i to potrošačkim kreditima, poput onih po kreditnim karticama, isto su pokazali usporedivo dobre razine likvidnosti. Konačno, prihvaćanjem vrijednosnih papira osiguranih imovinom i to imovinom iz realnog gospodarstva, poput spomenute imovine i kredita MSP-ovima moglo bi se pridonijeti gospodarskom rastu jer bi se time poslao pozitivan signal ulagateljima u pogledu te imovine. Primjerenim pravilima stoga je potrebno priznati vrijednosne papire osigurane ne samo kreditima osiguranima stambenim nekretninama, već i onima osiguranima kreditima za kupnju automobila, potrošačkim kreditima i kreditima MSP-ovima kao imovinu 2.B stupnja. Međutim, radi očuvanja integriteta i funkcionalnosti zaštitnog sloja likvidnosti, za njihovo priznavanje potrebno je ispuniti određene zahtjeve u pogledu visoke kvalitete u skladu s kriterijima koji se primjenjuju na jednostavne, transparentne i standardizirane sekuritizacije u drugim propisima kojima se uređuje financijski sektor. Za vrijednosne papire osigurane stambenim kreditima visokokvalitetni zahtjevi trebali bi uključivati poštovanje određenih omjera, kao što su omjer kredita i vrijednosti nekretnine ili omjer kredita i dohotka, no ti se omjeri ne bi trebali primjenjivati na vrijednosne papire osigurane stambenim kreditima koji su izdani prije datuma početka primjene zahtjeva za likvidnosnu pokrivenost. Zbog zabilježene niže visoke likvidnosti vrijednosnih papira osiguranih potrošačkim kreditima i kreditima MSP-ovima u odnosu na vrijednosne papire osigurane stambenim nekretninama i vrijednosne papire osigurane kreditima za kupnju automobila, na prve je potrebno primijeniti viši korektivni faktor (35 %). Na sve vrijednosne papire osigurane imovinom, kao i na drugu imovinu 2.B stupnja, primjenjuje se gornja granica od 15 % zaštitnog sloja likvidnosti i zahtjev za diversifikaciju.

(11)

Pravila koja se odnose na klasifikaciju, zahtjeve, gornje granice i korektivne faktore za preostalu imovinu 2.A i 2.B stupnja trebaju biti dobro usklađena s preporukama BCBS-a i EBA-e. S druge strane, dionice i udjeli u subjektima za zajednička ulaganja („CIU”) potrebno je tretirati kao likvidnu imovinu istog stupnja i kategorije kao i odnosnu imovinu subjekta za zajednička ulaganja.

(12)

Pri određivanju koeficijenta likvidnosne pokrivenosti primjereno je uzeti u obzir i centralizirano upravljanje likvidnošću u mrežama zadruga i institucionalnog sustava zaštite ako središnja institucija ili tijelo ima ulogu sličnu ulozi središnje banke kojoj članovi mreže obično nemaju izravan pristup. Primjerenim pravilima potrebno je stoga priznati kao likvidnu imovinu depozite po viđenju članova mreže kod središnje institucije i ostale izvore likvidnosti dostupne onima iz središnje institucije. Depoziti koji ne ispunjavaju uvjete za priznavanje kao likvidna imovina trebaju ostvariti korist od povlaštenih stopa odljeva dopuštenih za operativne depozite.

(13)

Stopu odljeva za stabilne depozite stanovništva potrebno je odrediti po stopi nastanka statusa neispunjavanja obveze od 5 %, a povlaštenu stopa odljeva od 3 % potrebno je dopustiti svim kreditnim institucijama povezanima sa sustavom osiguranja depozita u državi članici koji ispunjava određene stroge kriterije. Najprije je potrebno uzeti u obzir provedbu Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća (3) o sustavima osiguranja depozita u državama članicama. Zatim, sustav određene države članice treba ispunjavati specifične zahtjeve koji se odnose na razdoblje otplate, ex-ante financiranje i pristup dodatnim sredstvima financiranja u slučaju velikog pritiska na njezine pričuve. Konačno, za primjenu povlaštene stope od 3 % potrebno je dobiti prethodnu suglasnost Komisije koja se odobrava samo ako se Komisija uvjeri da je sustav osiguranja depozita predmetne države članice u skladu s prethodno navedenim kriterijima i da ne postoje prioritetna pitanja u pogledu funkcioniranja unutarnjeg tržišta za depozite stanovništva. U svakom slučaju, povlaštenu stopu od 3 % za stabilne depozite stanovništva ne bi trebalo primjenjivati prije 1. siječnja 2019.

(14)

Kreditne institucije trebale bi moći utvrditi druge depozite stanovništva s višim stopama odljeva. Primjerenim pravilima utemeljenima na smjernicama EBA-e o depozitima stanovništva s različitim odljevima potrebno je odrediti kriterije za utvrđivanje tih depozita stanovništva na temelju njihovih specifičnih značajki, odnosno veličine ukupnog depozita, prirode depozita, primitaka, vjerojatnosti povlačenja i činjenice je li deponent rezident ili nerezident.

(15)

Ne može se pretpostaviti da će kreditne institucije svaki put kada se suoče s poteškoćama u ispunjavanju platnih obveza primiti likvidnosnu potporu od ostalih društava iz iste grupe ili istog institucionalnog sustava zaštite. Međutim, ako nije odobreno izuzeće za primjenu koeficijenta likvidnosne pokrivenosti na pojedinačnoj razini u skladu s člankom 8. ili 10. Uredbe (EU) br. 575/2013, likvidnosni tokovi između dvije kreditne institucije koje pripadaju istoj grupi ili istom institucionalnom sustavu zaštite trebali bi u načelu primati simetrične stope priljeva i odljeva radi izbjegavanja gubitka likvidnosti na unutarnjem tržištu, pod uvjetom da postoje potrebni zaštitni mehanizmi i samo uz prethodno odobrenje uključenih nadležnih tijela. Takav povlašteni tretman potrebno je dati samo prekograničnim tokovima na temelju dodatnih objektivnih kriterija, uključujući nizak profil likvidnosnog rizika pružatelja i primatelja.

(16)

Kako bi se spriječilo da se kreditne institucije u ispunjavanju svojeg koeficijenta likvidnosne pokrivenosti oslanjanju samo na očekivane priljeve i kako bi se osiguralo držanje minimalne razine likvidne imovine, iznos priljeva kojim se mogu prebiti odljevi potrebno je ograničiti postavljanjem gornje granice u iznosu od 75 % ukupnih očekivanih odljeva. Međutim, uzimajući u obzir postojanje specijaliziranih poslovnih modela potrebno je dopustiti izuzeće od te gornje granice, u cijelosti ili djelomično, kako bi se poštovalo načelo proporcionalnosti i pod uvjetom prethodnog odobrenja nadležnih tijela. U to bi trebalo uključiti izuzeće za tokove unutar grupe i unutar institucionalnih sustava zaštite i kreditne institucije specijalizirane za odobravanje prolaznih hipotekarnih kredita ili najam i faktoring. Osim toga, kreditnim institucijama specijaliziranima za financiranje kupnje motornih vozila ili potrošačke kredite potrebno je dopustiti primjenu više gornje granice u iznosu od 90 %. Navedena izuzeća potrebno je omogućiti i na pojedinačnoj i konsolidiranoj razini, ali samo ako su ispunjeni određeni uvjeti.

(17)

Koeficijent likvidnosne pokrivenosti primjenjuje se na kreditne institucije na pojedinačnoj i na konsolidiranoj osnovi, osim ako nadležna tijela izuzmu primjenu na pojedinačnoj osnovi u skladu s člankom 8. ili 10. Uredbe (EU) br. 575/2013. Pri konsolidaciji društava kćeri u trećim zemljama potrebno je voditi računa o zahtjevima za likvidnosnu pokrivenost koji se primjenjuju u tim zemljama. U skladu s tim, pravilima o konsolidaciji u Uniji ne smije se osigurati povoljniji tretman likvidnoj imovini, likvidnosnim odljevima ili priljevima u društvima kćerima u trećim zemljama od onog koji se primjenjuje u tim trećim zemljama u skladu s njihovim nacionalnim pravom.

(18)

U skladu s člankom 508. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 575/2013 Komisija mora podnijeti izvješće suzakonodavcima najkasnije do 31. prosinca 2015. o potrebi i načinu primjene zahtjeva za likvidnosnu pokrivenost iz dijela šestog na investicijska društva. Do početka primjene te odredbe na investicijska društva i dalje se primjenjuje nacionalno pravo država članica u pogledu zahtjeva za likvidnosnu pokrivenost. Međutim, na investicijska društva potrebno je primjenjivati koeficijent likvidnosne pokrivenosti iz ove Uredbe na konsolidiranoj osnovi ako ona čine dio grupa banaka.

(19)

Kreditne institucije obvezne su izvještavati svoja nadležna tijela o zahtjevu za likvidnosnu pokrivenost kako je pobliže određeno ovom Uredbom u skladu s člankom 415. Uredbe (EU) br. 575/2013.

(20)

Kako bi se kreditnim institucijama osiguralo dovoljno vremena za potpuno usklađivanje s detaljnim zahtjevom za likvidnosnu pokrivenost, njegovo uvođenje trebalo bi biti postupno u skladu s rasporedom iz članka 460. stavka 2. Uredbe (EU) br. 575/2013, počevši s minimalnih 60 % od 1. listopada 2015. do 100 % 1. siječnja 2018.

(a)

imovina iz treće zemlje koja ispunjava uvjete iz glave II. i koju drže društva kćeri u trećoj zemlji ne priznaje se kao likvidna imovina za potrebe konsolidacije ako ona nije priznata kao likvidna imovina prema nacionalnom pravu treće zemlje koja utvrđuje zahtjev za likvidnosnu pokrivenost;

(b)

likvidnosni odljevi u društvu kćeri u trećoj zemlji na koje se prema nacionalnom pravu te treće države koja utvrđuje zahtjev za likvidnosnu pokrivenost primjenjuju viši postoci od onih iz glave III. podliježu konsolidaciji u skladu s višim stopama propisanima nacionalnim pravom predmetne treće zemlje;

(c)

likvidnosni priljevi u društvu kćeri u trećoj zemlji na koje se prema nacionalnom pravu te treće države koja utvrđuje zahtjev za likvidnosnu pokrivenost primjenjuju niži postoci od onih iz glave III. podliježu konsolidaciji u skladu s nižim stopama propisanima nacionalnim pravom predmetne treće zemlje;

(d)

na investicijska društva unutar grupe primjenjuje se članak 4. ove Uredbe na konsolidiranoj osnovi i članak 412. Uredbe (EU) br. 575/2013 u pogledu definicije likvidne imovine, likvidnosnih odljeva i priljeva za pojedinačne i konsolidirane potrebe. Međutim, na investicijska društva i dalje se primjenjuje detaljan zahtjev za koeficijent likvidnosne pokrivenosti investicijskih društava u skladu s nacionalnim pravom država članica do pobližeg određivanja zahtjeva za koeficijent likvidnosne pokrivenosti u skladu s člankom 508. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(e)

na konsolidiranoj razini iznos priljeva koji proizlazi iz specijalizirane kreditne institucije iz članka 33. stavaka 3. i 4. priznaje se samo do iznosa odljeva koji proizlaze iz istog društva.

1.

„imovina prvog stupnja” znači imovina iznimno visoke likvidnosti i kreditne kvalitete iz članka 416. stavka 1. drugog podstavka Uredbe (EU) br. 575/2013;

2.

„imovina drugog stupnja” znači imovina visoke likvidnosti i kreditne kvalitete iz članka 416. stavka 1. drugog podstavka Uredbe (EU) br. 575/2013. Imovina drugog stupnja dalje se dijeli na imovinu 2.A stupnja i 2.B stupnja u skladu s glavom II. poglavljem 2. ove Uredbe;

3.

„zaštitni sloj likvidnosti” znači iznos likvidne imovine koju drži kreditna institucija u skladu s glavom II. ove Uredbe;

4.

„izvještajna valuta” znači valuta u kojoj se likvidne stavke iz dijela šestog, glava II. i III. Uredbe (EU) br. 575/2013 izvješćuju nadležnom tijelu u skladu s člankom 415. stavkom 1. te Uredbe;

5.

„zahtjev za pokriće imovine” znači omjer imovine i obveza koji je za potrebe kreditnog poboljšanja određen nacionalnim pravom države članice ili treće zemlje u odnosu na pokrivene obveznice;

6.

„MSP” znači mikropoduzeće te malo i srednje poduzeće prema definiciji iz Preporuke Komisije 2003/361/EZ (5);

7.

„neto likvidnosni odljevi” znači iznos koji se dobije odbijanjem likvidnosnih priljeva kreditne institucije od njezinih likvidnosnih odljeva u skladu s glavom III. ove Uredbe;

8.

„depoziti stanovništva” znači obveza prema fizičkoj osobi ili MSP-ovima, pri čemu bi MSP ispunjavao uvjete za kategoriju izloženosti prema stanovništvu prema standardiziranom pristupu ili pristupu zasnovanom na internim rejting-sustavima za kreditni rizik ili obvezu prema društvu na koje se može primijeniti postupak iz članka 153. stavka 4. Uredbe (EU) br. 575/2013 i pri čemu ukupni depoziti takvog MSP-a ili društva na skupnoj osnovi ne prelaze 1 milijun EUR;

9.

„financijski klijent” znači klijent koji kao svoju osnovnu djelatnost obavlja jednu ili više djelatnosti navedenih u Prilogu I. Direktivi 2013/36/EU ili je jedan od sljedećih:

10.

„društvo za privatno ulaganje” („DPU”) znači društvo ili uzajamni fond čiji je vlasnik odnosno stvarni korisnik fizička osoba ili grupa usko povezanih fizičkih osoba, koje je osnovano isključivo radi upravljanja bogatstvom vlasnika i koje ne obavlja druge komercijalne, sektorske ili profesionalne aktivnosti. Cilj DPU-a može uključivati druge pomoćne aktivnosti poput odvajanja imovine vlasnika od imovine trgovačkih društava, olakšavanja prijenosa imovine unutar obitelji ili sprječavanja podjele imovine nakon smrti člana obitelji, pod uvjetom da su one povezane s glavnim ciljem upravljanja bogatstvom vlasnika;

11.

„stres” znači iznenadno ili ozbiljno pogoršanje solventnosti ili likvidnosne pozicije kreditne institucije zbog promjena tržišnih uvjeta ili idiosinkrastičnih čimbenika što može dovesti do znatnog rizika da kreditna institucija neće biti u mogućnosti ispuniti obveze koje joj dospijevaju u sljedećih 30 kalendarskih dana;

12.

„maržni krediti” znači kolaterizirani krediti klijentima radi zauzimanja pozicija trgovanja s financijskom polugom.

(a)

odljev znatnog dijela depozita stanovništva;

(b)

djelomičan ili potpun gubitak neosiguranih izvora financiranja velikih klijenata, uključujući depozite velikih klijenata i druge izvore potencijalnog financiranja poput primljenih obvezujućih ili neobvezujućih likvidnosnih ili kreditnih linija;

(c)

djelomičan ili potpun gubitak osiguranih, kratkoročnih izvora financiranja;

(d)

dodatni likvidnosni odljevi zbog smanjenja kreditnog rejtinga za do tri stupnja;

(e)

povećana volatilnost tržišta koja utječe na vrijednost kolaterala ili njegovu kvalitetu ili dovodi do dodatnih potreba za kolateralom;

(f)

neplanirano povlačenje likvidnosnih i kreditnih linija;

(g)

moguća obveza otkupa duga ili ispunjavanja neugovornih obveza.

(a)

opće zahtjeve iz članka 7.;

(b)

operativne zahtjeve iz članka 8.;

(c)

kriterije prihvatljivosti za klasifikaciju imovine kao imovina prvog ili drugog stupnja u skladu s poglavljem 2.

(a)

imovina uključena u skup koja je dostupna za trenutačnu uporabu kao kolateral za dobivanje dodatnog izvora financiranja u sklopu obvezujuće kreditne linije čije financiranje još nije izvršeno, a koja stoji na raspolaganju kreditnoj instituciji. To uključuje imovinu koju je kreditna institucija deponirala kod središnje institucije u mreži zadruga ili institucionalnom sustavu zaštite. Kreditne institucije pretpostavljaju da je imovina u skupu opterećena rastućim redoslijedom likvidnosti na temelju klasifikacije likvidnosti iz poglavlja 2., počevši s imovinom koja nije prihvatljiva za zaštitni sloj likvidnosti;

(b)

imovina koju je kreditna institucija primila kao kolateral za potrebe smanjenja kreditnog rizika u obratnim repo transakcijama ili transakcijama financiranja vrijednosnih papira i kojom kreditna institucija može raspolagati.

(a)

druga kreditna institucija, osim ako je izdavatelj subjekt javnog sektora iz članka 10. stavka 1. točke (c) i članka 11. stavka 1. točaka (a) i (b), imovina je pokrivena obveznica iz članka 10. stavka 1. točke (f) i članka 11. stavka 1. točaka (c) i (d) ili imovina pripada kategoriji opisanoj u članku 10. stavku 1. točki (e);

(b)

investicijsko društvo;

(c)

društvo za osiguranje;

(d)

društvo za reosiguranje;

(e)

financijski holding;

(f)

mješoviti financijski holding;

(g)

bilo koji drugi subjekt koji obavlja jednu ili više aktivnosti iz Priloga I. Direktivi 2013/36/EU. Za potrebe ovog članka smatra se da sekuritizacijski subjekti posebne namjene nisu uključeni u subjekte iz ove točke.

(a)

povijesne podatke o širini i dubini tržišta koje dokazuju male razlike između tražene i ponuđene cijene, velik obujam trgovanja i velik i raznolik broj sudionika na tržištu;

(b)

postojanje snažne tržišne infrastrukture.

(a)

novčanice i kovanice iz članka 10. stavka 1. točke (a);

(b)

izloženosti prema središnjim bankama iz članka 10. stavka 1. točaka (b) i (d) i iz članka 11. stavka 1. točke (b);

(c)

obvezujuću likvidnosnu liniju ograničene primjene iz članka 12. stavka 1. točke (d);

(d)

depozite i ostale izvore financiranja u mrežama zadruga i institucionalnim sustavima zaštite iz članka 16.

(a)

sljedeće kategorije imovine prvog stupnja:

(b)

kategorije imovine prvog stupnja koje predstavljaju potraživanja od ili za koje jamče središnja država ili jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave ili subjekti javnog sektora iz članka 10. stavka 1. točaka (c) i (d) pod uvjetom da kreditna institucija drži relevantnu imovinu za pokrivanje neto likvidnosnih odljeva u razdoblju stresa u valuti države članice ili treće zemlje ili da je imovinu izdala središnja država ili jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave ili subjekti javnog sektora u matičnoj državi članici kreditne institucije;

(c)

obvezujuću likvidnosnu liniju ograničene primjene iz članka 12. stavka 1. točke (d).

(a)

stavljanjem likvidne imovine u zasebni skup pod izravnim upravljanjem službe za upravljanje likvidnošću i s isključivom namjerom da se upotrebljava kao izvor sredstava za nepredviđene izdatke, uključujući i tijekom razdoblja stresa;

(b)

uspostavom internih sustava i kontrola kako bi se službi za upravljanje likvidnošću osigurala učinkovita operativna kontrola za utrživanje likvidne imovine u svakom trenutku tijekom razdoblja stresa u trajanju od 30 kalendarskih dana i pristup sredstvima za nepredviđene izdatke bez izravnog zadiranja u postojeće poslovne strategije ili strategije za upravljanje rizicima. Točnije, imovina ne smije biti uključena u zaštitni sloj likvidnosti u slučaju kada bi njezinom prodajom bez zamjene tijekom razdoblja stresa u trajanju od 30 kalendarskih dana došlo do uklanjanja zaštite što bi stvorilo otvorenu rizičnu poziciju koja prelazi interna ograničenja kreditne institucije;

(c)

kombinacijom mogućnosti (a) i (b), pod uvjetom da nadležno tijelo tu kombinaciju smatra prihvatljivom.

(a)

testiranje pristupa tržištu za tu imovinu i njezinu uporabljivost;

(b)

provjeru učinkovitosti procesa kreditne institucije za pravodobnu utrživost imovine;

(c)

minimalizaciju rizika slanja negativnog signala tržištu zbog utrživanja imovine kreditne institucije za vrijeme razdoblja stresa.

(a)

kreditna institucija uspostavlja primjerene interne mehanizme u skladu sa stavcima 2. i 3. kako bi osigurala da ta imovina i dalje bude izravno dostupna i pod kontrolom službe za upravljanje likvidnošću;

(b)

neto likvidnosni odljevi i priljevi koji bi nastali u slučaju prijevremenog zatvaranja zaštite uzeti su u obzir u vrednovanju relevantne imovine u skladu s člankom 9.

(a)

sposobnost kreditne institucije da napravi bilo što od sljedećeg:

(b)

utjecaj iznenadnih, nepovoljnih tečajnih kretanja na postojeće neusklađene pozicije i na učinkovitost uspostavljenih valutnih zaštita.

(a)

kovanice i novčanice;

(b)

sljedeće izloženosti prema središnjim bankama:

(c)

imovina koja predstavlja potraživanja od ili za koju jamče središnja država ili sljedeće jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave ili subjekti javnog sektora:

(d)

imovina koja predstavlja potraživanja od ili za koju jamče središnja država ili središnja banka treće zemlje kojoj odabrani VIPKR nije dodijelio kreditnu procjenu 1. stupnja kreditne kvalitete u skladu s člankom 114. stavkom 2.Uredbe (EU) br. 575/2013, pod uvjetom da u tom slučaju kreditna institucija može priznati tu imovinu kao imovinu prvog stupnja samo za pokrivanje neto likvidnosnih odljeva u razdoblju stresa u istoj valuti u kojoj je izražena imovina.

Ako imovina nije izražena u domaćoj valuti treće zemlje kreditna institucija može priznati imovinu samo kao imovinu prvog stupnja do iznosa neto likvidnosnih odljeva u razdoblju stresa kreditne institucije u toj stranoj valuti koji odgovara njezinim aktivnostima u nadležnosti u kojoj postoji izloženost kreditnom riziku;

(e)

imovina koju izdaju kreditne institucije koje ispunjavaju barem jedan od sljedeća dva zahtjeva:

(f)

izloženosti u obliku pokrivenih obveznica iznimno visoke kvalitete koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(g)

imovina koja predstavlja potraživanja od ili za koju jamče multilateralne razvojne banke i međunarodne organizacije iz članka 117. stavka 2. odnosno članka 118. Uredbe (EU) br. 575/2013.

(a)

imovina koja predstavlja potraživanja od ili za koju jamče jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave ili subjekti javnog sektora u državi članici ako se izloženostima prema njima dodjeljuje ponder rizika od 20 % u skladu s člankom 115. stavcima 1. i 5. odnosno člankom 116. stavcima 1., 2. i 3. Uredbe (EU) br. 575/2013, kako je primjereno;

(b)

imovina koja predstavlja potraživanja od ili za koju jamče središnja država ili središnja banka treće zemlje ili jedinica područne (regionalne) ili lokalne samouprave ili subjekt javnog sektora u trećoj zemlji, pod uvjetom da joj je dodijeljen ponder rizika od 20 % u skladu s člankom 114. stavkom 2., člankom 115. ili 116. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(c)

izloženosti u obliku pokrivenih obveznica visoke kvalitete koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(d)

izloženosti u obliku pokrivenih obveznica koje izdaju kreditne institucije u trećim zemljama, a koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(e)

dužnički vrijednosni papiri trgovačkih društava koji ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(a)

izloženosti u obliku vrijednosnih papira osiguranih imovinom koje ispunjavaju zahtjeve iz članka 13.;

(b)

dužničke vrijednosne papire trgovačkih društava koji ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(c)

dionice, pod uvjetom da ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(d)

obvezujuće likvidnosne linije ograničene primjene koje može osigurati ESB, središnja banka države članice ili središnja banka treće zemlje, pod uvjetom da su ispunjeni zahtjevi iz članka 14.;

(e)

izloženosti u obliku pokrivenih obveznica visoke kvalitete koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

(f)

za kreditne institucije koje u skladu sa svojim statutom nisu u mogućnosti iz vjerskih razloga držati kamatonosnu imovinu, nekamatonosna imovina koja predstavlja potraživanja od ili za koju jamče središnja banka ili središnja država ili središnja banka treće zemlje ili jedinica područne (regionalne) ili lokalne samouprave ili subjekt javnog sektora u trećoj zemlji, pod uvjetom da je odabrani VIPKR dodijelio toj imovini kreditnu procjenu barem 5. stupnja kreditne kvalitete u skladu s člankom 114. Uredbe (EU) br. 575/2013 ili istovjetnog stupnja kreditne kvalitete u slučaju kratkoročne kreditne procjene.

(a)

primjenjivom korektivnom faktoru iz članka 13. stavka 14. za sekuritizacije 2.B stupnja;

(b)

korektivnom faktoru od 50 % za dužničke vrijednosne papire trgovačkih društava iz stavka 1. točke (b);

(c)

korektivnom faktoru od 50 % za dionice iz stavka 1. točke (c);

(d)

korektivnom faktoru od 30 % za programe ili izdanja pokrivenih obveznica iz stavka 1. točke (e);

(e)

korektivnom faktoru od 50 % za nekamatonosnu imovinu iz stavka 1. točke (f).

(a)

dostupne podatke u pogledu njezine tržišne likvidnosti, uključujući obujam trgovanja, vidljive razlike traženih i ponuđenih cijena, cjenovnu volatilnost i učinak na cijene i

(b)

ostale čimbenike povezane s njezinom likvidnosti, uključujući povijesne dokaze o širini i dubini tržišta za nekamatonosnu imovinu, broj i raznolikost tržišnih sudionika i postojanje snažne tržišne infrastrukture.

(a)

odabrani VIPKR dodijelio je poziciji kreditnu procjenu barem 1. stupnja kreditne kvalitete u skladu s člankom 251. ili 261. Uredbe (EU) br. 575/2013 ili istovjetnog stupnja kreditne kvalitete u slučaju kratkoročne kreditne procjene;

(b)

pozicija je u najvišoj nadređenoj tranši ili najvišim nadređenim tranšama sekuritizacije i u svakom trenutku ima najvišu razinu nadređenosti tijekom trajanja transakcije. U tu se svrhu smatra da je tranša najviše nadređena ako nakon dostave obavijest o izvršenju i, prema potrebi, obavijesti o ubrzanju plaćanja, tranša nije podređena drugim tranšama iste sekuritizacijske transakcije ili strukture u pogledu primljenih uplata glavnice i kamate, ne uzimajući u obzir dospjele iznose proizašle iz ugovora o kamatnim ili valutnim izvedenicama, dospjele naknade ili druga slična plaćanja u skladu s člankom 261. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(c)

odnosne izloženosti stekao je SSPN u smislu članka 4. stavka 1. točke (66.) Uredbe (EU) br. 575/2013 tako da su provedive prema trećoj osobi i izvan dohvata prodavatelja (inicijatora, sponzora ili izvornog zajmodavca) i njegovih vjerovnika, uključujući u slučaju nesolventnosti prodavatelja;

(d)

prijenos odnosnih izloženosti SSPN-u ne smije podlijegati strogim odredbama o poništavanju prodaje imovine u nadležnosti u kojoj je prodavatelj (inicijator, sponzor ili izvorni zajmodavac) osnovan. To uključuje, ali nije ograničeno na odredbe u skladu s kojima prodaju odnosnih izloženosti može poništiti likvidator prodavatelja (inicijatora, sponzora ili izvornog zajmodavca) isključivo na osnovi toga da je zaključena u određenom roku prije objave nesolventnosti prodavatelja ili odredbe prema kojima SSPN može spriječiti to poništenje samo ako može dokazati da u trenutku prodaje nije bio svjestan nesolventnosti prodavatelja;

(e)

upravljanje odnosnim izloženostima uređeno je sporazumom o servisiranju koji uključuje odredbe o kontinuitetu servisiranja kojima se najmanje osigurava da status neispunjavanja obveza ili nesolventnost servisera ne dovedu do prekida servisiranja;

(f)

dokumentacija kojom se uređuje sekuritizacija uključuje odredbe o kontinuitetu kojima se najmanje osigurava zamjena drugih ugovornih strana u izvedenicama ili pružatelja likvidnosti u slučaju njihova statusa neispunjavanja obveza ili nesolventnosti, prema potrebi;

(g)

sekuritizacijska pozicija osigurana je skupom homogenih odnosnih izloženosti, od kojih sve pripadaju samo jednoj od sljedećih potkategorija, ili skupom homogenih odnosnih izloženosti u okviru kojih se kombiniraju stambeni krediti iz točaka i. i ii.:

(h)

pozicija nije u resekuritizaciji ili sintetskoj sekuritizaciji iz članka 4. točke (63.) odnosno članka 242. točke (11.) Uredbe (EU) br. 575/2013;

(i)

odnosne izloženosti ne uključuju prenosive financijske instrumente ili izvedenice, osim financijskih instrumenata koje izdaje sam SSPN ili druge strane u sekuritizacijskoj strukturi i izvedenica koje se upotrebljavaju za zaštitu od valutnog rizika i kamatnog rizika;

(j)

u trenutku izdavanja sekuritizacije ili uključivanja u skup odnosnih izloženosti u bilo kojem trenutku nakon izdavanja odnosne izloženosti ne uključuju izloženosti prema dužnicima smanjene kreditne sposobnosti (ili, prema potrebi, jamcima smanjene kreditne sposobnosti) ako je dužnik smanjene kreditne sposobnosti (ili jamac smanjene kreditne sposobnosti) dužnik (ili jamac) koji:

(k)

u trenutku izdavanja sekuritizacije ili uključivanja u skup odnosnih izloženosti u bilo kojem trenutku nakon izdavanja odnosne izloženosti ne uključuju izloženosti sa statusom neispunjavanja obveza u smislu članka 178. stavka 1. Uredbe (EU) br. 575/2013.

(a)

ako je sekuritizacija uspostavljena bez razdoblja obnove ili je razdoblje obnove završilo i ako je dostavljena obavijest o izvršenju ili ubrzanju plaćanja, primici glavnice iz odnosnih izloženosti prenose se na imatelje sekuritizacijskih pozicija postupnom amortizacijom sekuritizacijskih pozicija te nikakav znatan iznos gotovine nije zadržan u SSPN-u ni na koji datum plaćanja;

(b)

ako je sekuritizacija uspostavljena s razdobljem obnove, u dokumentaciji o transakciji predviđeni su odgovarajući događaji privremene isplate koji uključuju najmanje sljedeće:

(a)

25 % za sekuritizacije osigurane potkategorijama imovine iz stavka 2. točke (g) podtočaka i., ii. i iv.;

(b)

35 % za sekuritizacije osigurane potkategorijama imovine iz stavka 2. točke (g) podtočaka iii. i v.

(a)

tijekom razdoblja koje nije stresno linija podliježe naknadi za neiskorišteni dio na ukupni obvezujući iznos koji je najmanje veći od sljedećeg:

Tijekom razdoblja stresa središnja banka može smanjiti naknadu za neiskorišteni dio opisanu u prvom podstavku ove točke, pod uvjetom da su ispunjeni minimalni zahtjevi koji se primjenjuju na likvidnosne linije u okviru alternativnog pristupa likvidnosti u skladu s člankom 19.;

(b)

linija je osigurana neopterećenom imovinom vrste koju odredi središnja banka. Imovina koja se dostavlja kao kolateral mora ispunjavati sve sljedeće kriterije:

(c)

linija je u skladu s okvirom politike središnje banke prema drugoj ugovornoj strani;

(d)

obveza trajanja za liniju premašuje razdoblje stresa od 30 kalendarskih dana iz članka 4.;

(e)

središnja banka ne može liniju opozvati prije njezina ugovorenog dospijeća i nije donesena dodatna odluka o kreditu dok se predmetnu kreditnu instituciju i dalje procjenjuje kao solventnu;

(f)

postoji službena politika koju je objavila središnja banka i u kojoj je navedena njezina odluka o dodjeli obvezujućih likvidnosnih linija ograničene primjene, uvjeti kojima se uređuje linija i vrste kreditnih institucija koje se mogu prijaviti za te linije.

(a)

poštuju se zahtjevi iz članka 132. stavka 3. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(b)

CIU ulaže samo u likvidnu imovinu i izvedenice, a u potonjem slučaju samo u onoj mjeri potrebnoj za ublažavanje kamatnog, valutnog ili kreditnog rizika u portfelju.

(a)

0 % za kovanice i novčanice te izloženosti prema središnjim bankama iz članka 10. stavka 1. točke (b);

(b)

5 % za imovinu prvog stupanja, osim pokrivenih obveznica iznimno visoke kvalitete;

(c)

12 % za pokrivene obveznice iznimno visoke kvalitete iz članka 10. stavka 1. podstavka (f);

(d)

20 % za imovinu 2.A stupnja;

(e)

30 % za sekuritizacije 2.B stupnja osigurane potkategorijama imovine iz članka 13. stavka 2. točke (g) podtočaka i., ii. i iv.;

(f)

35 % za pokrivene obveznice 2.B stupnja iz članka 12. stavka 1. točke (e);

(g)

40 % za sekuritizacije 2.B stupnja osigurane potkategorijama imovine iz članka 13. stavka 2. točke (g) podtočaka iii. i v.; i

(h)

55 % za dužničke vrijednosne papire trgovačkih društava 2.B stupnja iz članka 12. stavka 1. točke (b) i dionice iz članka 12. stavka 1. točke (c) i za nekamatonosnu imovinu iz članka 12. stavka 1. točke (f).

(a)

ako je kreditna institucija upoznata s odnosnim izloženostima CIU-a, može pregledati navedene odnosne izloženosti kako bi im odredila odgovarajući korektivni faktor u skladu sa stavkom 2.;

(b)

ako kreditna institucija nije upoznata s odnosnim izloženostima CIU-a, smatra se da CIU ulaže, u najvećoj mjeri u kojoj mu je to dopušteno, rastućim redoslijedom u likvidnu imovinu kako je raspoređena za potrebe stavka 2., počevši od one navedene u stavku 2. točki (g), dok ne dosegne najveći ukupni dopušteni iznos ulaganja. Jednak pristup primjenjuje se radi određivanja razine likvidnosti odnosne imovine ako kreditna institucija nije upoznata s odnosnim izloženostima CIU-a.

(a)

depozitar CIU-a, pod uvjetom da CIU ulaže isključivo u vrijednosne papire te deponira sve te vrijednosne papire kod navedenog depozitara; ili

(b)

za druge CIU-ove, društvo za upravljanje CIU-om, pod uvjetom da društvo za upravljanje CIU-om ispunjava kriterije iz članka 132. stavka 3. točke (a) Uredbe (EU) br. 575/2013.

(a)

ako je u skladu s nacionalnim pravom ili pravnom obvezujućim dokumentima kojima se uređuje sustav ili mreža središnja institucija obvezna držati ili uložiti depozite u likvidnu imovinu određenog stupnja ili kategorije, depoziti se tretiraju kao likvidna imovina jednakog stupnja ili kategorije u skladu s ovom Uredbom;

(b)

ako središnja institucija nije obvezna držati ili ulagati depozite u likvidnu imovinu određenog stupnja ili kategorije, depoziti se tretiraju kao imovina 2.B stupnja u skladu s ovom Uredbom, a njihov preostali iznos podliježe minimalnom korektivnom faktoru od 25 %.

(a)

najmanje 60 % zaštitnog sloja likvidnosti treba činiti imovina prvog stupanja;

(b)

najmanje 30 % zaštitnog sloja likvidnosti treba činiti imovina prvog stupnja, isključujući pokrivene obveznice iznimno visoke kvalitete iz članka 10. stavka 1. točke (f);

(c)

najviše 15 % zaštitnog sloja likvidnosti može činiti imovina 2.B stupnja.

(a)

zahtjev u pogledu valutne usklađenosti utvrđen u članku 8. stavku 6. ne primjenjuje se na tu valutu;

(b)

kreditna institucija može pokriti manjak likvidne imovine u nekoj valuti kreditnim linijama središnje banke u državi članici ili trećoj zemlji te valute, pod uvjetom da je linija u skladu sa svim sljedećim zahtjevima:

(c)

ako postoji manjak imovine prvog stupnja, no postoji dovoljno imovine 2.A stupnja, kreditna institucija može držati dodatnu imovinu 2.A stupnja u zaštitnom sloju likvidnosti te se smatra da se gornje granice prema stupnju imovine iz članka 17. mijenjaju na odgovarajući način. Navedena dodatna imovina 2.A stupnja podliježe minimalnom korektivnom faktoru koji iznosi 20 %. Svaka imovina 2.B stupnja koju drži kreditna institucija i dalje podliježe korektivnim faktorima koji se primjenjuju u svakom slučaju u skladu s ovim poglavljem.

(a)

zbroj likvidnosnih odljeva kako su definirani u poglavlju 2.;

(b)

zbroj likvidnosnih priljeva kako su definirani u poglavlju 3., izračunani kako slijedi:

(a)

trenutačno preostali dio stabilnih depozita stanovništva i drugih depozita stanovništva u skladu s člancima 24., 25. i 26.;

(b)

trenutačno preostale iznose drugih obveza koje dospijevaju, čiju isplatu može zahtijevati izdavatelj ili pružatelj izvora financiranja ili koji podrazumijevaju očekivanje pružatelja financiranja da će kreditna institucija otplatiti obvezu u sljedećih 30 kalendarskih dana, kako je određeno u skladu s člancima 27 i 28.;

(c)

dodatne odljeve određene u skladu s člankom 30.;

(d)

maksimalni iznos koji je moguće povući tijekom sljedećih 30 kalendarskih dana iz neiskorištenih ugovorenih kreditnih i likvidnosnih linija, kako je određeno u skladu s člankom 32.;

(e)

dodatne odljeve utvrđene procjenom u skladu s člankom 23.

(a)

druge izvanbilančne obveze i obveze potencijalnog financiranja, uključujući između ostalog neugovorene linije financiranja,

(b)

neiskorištene kredite i predujmove velikim klijentima;

(c)

hipoteke koje su ugovorene, ali nisu još korištene;

(d)

kreditne kartice;

(e)

prekoračenja po računima;

(f)

planirane odljeve povezane s obnavljanjem ili odobravanjem novih kredita stanovništvu i kredita velikim klijentima;

(g)

planirane obveze povezane s izvedenicama;

(h)

izvanbilančne povezane proizvode s osnove financiranja trgovine.

(a)

dio postojanog odnosa, koji umanjuje vjerojatnost povlačenja; ili

(b)

pohranjen na transakcijskom računu.

(a)

ima aktivan ugovorni odnos s kreditnom institucijom u trajanju od najmanje 12 mjeseci;

(b)

ima kreditni odnos s kreditnom institucijom za stambene kredite ili druge dugoročne kredite;

(c)

s kreditnom institucijom ima najmanje jedan aktivan proizvod koji nije kredit.

(a)

sustav osiguranja depozita ima dostupna financijska sredstva, kako je navedeno u članku 10. Direktive 2014/49/EU, koja su ex ante prikupljena putem doprinosa članova najmanje jednom godišnje;

(b)

sustav osiguranja depozita ima odgovarajuća sredstva za osiguranje pristupa dodatnom financiranju u slučaju velikog pritiska na njegove pričuve, uključujući pristup izvanrednim doprinosima kreditnih institucija koje su članovi sustava osiguranja depozita i odgovarajućim drugim aranžmanima za financiranje u cilju dobivanja kratkoročnog financiranja od javnih ili privatnih trećih osoba;

(c)

sustavom osiguranja depozita osigurava se rok isplate od sedam radnih dana iz članka 8. stavka 1. Direktive 201/49/EU od datuma primjene stope odljeva od 3 %.

(a)

ukupno stanje depozita, uključujući sve depozitne račune klijenata u toj kreditnoj instituciji ili grupi, premašuje 500 000 EUR;

(b)

depozit je pohranjen na računu koji je isključivo dostupan putem interneta;

(c)

na depozit se primjenjuje kamatna stopa koja ispunjava bilo koji od sljedećih uvjeta:

(d)

depozit je izvorno deponiran kao oročeni depozit s datumom isteka koji dospijeva u razdoblju od 30 kalendarskih dana ili depozit ima fiksni otkazni rok u skladu s ugovornim aranžmanima, osim onih depozita koji se priznaju za tretman predviđen u stavku 4.;

(e)

za kreditne institucije s poslovnim nastanom u Uniji, deponent ima boravište u trećoj zemlji ili je depozit denominiran u valuti koja nije euro ili domaćoj valuti države članice. Za kreditne institucije i podružnice u trećim zemljama, deponent nema boravište u trećoj zemlji ili je depozit denominiran u drugoj valuti, a ne u domaćoj valuti treće zemlje.

(a)

ako depoziti stanovništva ispunjavaju kriterij iz stavka 2. točke (a) ili dva kriterija iz točaka (b) do (e), primjenjuje se stopa odljeva od 10 % do 15 %;

(b)

ako su depoziti stanovništva u skladu sa stavkom 2. točkom (a) i najmanje još jednim kriterijem iz stavka 2., ili u skladu s tri ili više kriterija iz stavka 2., primjenjuje se stopa odljeva od 15 % do 20 %.

(a)

deponentu nije dopušteno povući depozit u roku od 30 kalendarskih dana; ili

(b)

za prijevremena povlačenja u roku od 30 kalendarskih dana, deponent mora platiti kaznu za gubitak kamate od datuma povlačenja do datuma ugovorenog dospijeća i novčanu kaznu koja ne treba prelaziti dospjelu kamatu za vrijeme koje je prošlo od datuma depozita i datuma povlačenja.

(a)

međuovisni priljev izravno je povezan s odljevom i ne uzima se u obzir u izračunu likvidnosnih priljeva iz poglavlja 3.

(b)

međuovisni priljev zahtijeva se u skladu s pravnom, regulatornom ili ugovornom obvezom;

(c)

međuovisni priljev ispunjava jedan od sljedećih uvjeta:

(a)

depozit koji mora držati deponent da bi mogao dobiti usluge poravnanja, skrbništva ili upravljanja gotovinom ili druge slične usluge od institucije u kontekstu postojanog operativnog odnosa;

(b)

depozit u kontekstu sudjelovanja u zajedničkim zadacima unutar institucionalnog sustava zaštite koji ispunjava zahtjeve iz članka 113. stavka 7. Uredbe (EU) br. 575/2013 ili u okviru grupe zadružnih kreditnih institucija koje su stalno povezane sa središnjim tijelom i ispunjavaju zahtjeve iz članka 113. stavka 6. navedene Uredbe, ili kao zakonski ili ugovorno utvrđen depozit druge kreditne institucije koja je član istog institucionalnog sustava zaštite ili mreže zadruga, pod uvjetom da ti depoziti nisu priznati kao likvidna imovine kreditne institucije koja pohranjuje depozit iz stavka 3. i članka 16.;

(c)

depozit koji mora držati deponent u kontekstu postojanog operativnog odnosa osim onog navedenog u točki (a);

(d)

depozit koji mora držati deponent radi dobivanja usluga poravnanja gotovinskih transakcija i usluga središnje institucije i ako kreditna institucija pripada mreži ili sustavu iz članka 16.

(a)

naknada za račun određuje se po stopi koja je najmanje pet baznih bodova niža od prevladavajuće stope za depozite velikih klijenata usporedivih karakteristika, ali ne mora biti negativna;

(b)

depozit se pohranjuje na posebno označenim računima i određuje se tako da se ne stvaraju ekonomski poticaji kojima se deponenta potiče da u depozitu drži više sredstva nego što je potrebno za operativni odnos;

(c)

značajne transakcije redovito se odobravaju i terete na predmetnom računu;

(d)

ispunjen je jedan od sljedećih kriterija:

(a)

0 % ako su osigurane imovinom koja bi se smatrala imovinom prvog stupnja u skladu s člankom 10., osim pokrivenih obveznica iznimno visoke kvalitete iz članka 10. stavka 1. točke (f) ili ako je zajmodavac središnja banka;

(b)

7 % ako su osigurane imovinom koja bi se smatrala pokrivenim obveznicama iznimno visoke kvalitete iz članka 10. stavka 1. točke (f);

(c)

15 % ako su osigurane imovinom koja bi se smatrala imovinom 2.A u skladu s člankom 11.;

(d)

25 %:

(e)

35 % ako su osigurane potkategorijama imovine iz članka 13. stavka 2. točke (g) podtočaka iii. ili v.;

(f)

50 % ako su osigurane:

(g)

100 % ako su osigurane imovinom koja se ne bi smatrala likvidnom imovinom u skladu s glavom II., osim transakcija obuhvaćenih točkom (d) podtočkom ii. ovog stavka ili ako je zajmodavac središnja banka.

(a)

ako postoje razlozi za očekivanje nižeg odljeva čak i u uvjetima kombinacije idiosinkrastičnog stresnog scenarija i stresnog scenarija na razini tržišta kod pružatelja;

(b)

druga ugovorna strana je matična institucija ili institucija kći kreditne institucije ili drugo društvo kći iste matične institucije ili je povezano s kreditnom institucijom odnosom u smislu članka 12. stavka 1. Direktive Vijeća 83/349/EEZ (10) ili je član istog institucionalnog sustava zaštite iz članka 113. stavka 7. Uredbe (EU) br. 575/2013 ili središnja institucija ili član neke mreže ili grupe zadruga iz članka 10. navedene Uredbe;

(c)

niža stopa odljeva nije niža od stope priljeva koju primjenjuje druga ugovorna strana;

(d)

kreditna institucija i druga ugovorna strana imaju poslovni nastan u istoj državi članici.

(a)

pružatelj i primatelj likvidnosti imaju nizak profil likvidnosnog rizika;

(b)

postoje pravno obvezujući sporazumi i obveze među subjektima unutar grupe u pogledu neiskorištene kreditne ili likvidnosne linije;

(c)

profil likvidnosnog rizika primatelja likvidnosti mora se primjereno uzeti u obzir pri upravljanju likvidnosnim rizikom pružatelja likvidnosti.

(a)

viška kolaterala koji drži kreditna institucija, a koji druga ugovorna strana može na temelju ugovora zatražiti u bilo kojem trenutku;

(b)

kolaterala koji treba ponuditi drugoj ugovornoj strani u roku od 30 kalendarskih dana;

(c)

kolaterala koji odgovara imovini koja bi se smatrala likvidnom imovinom za potrebe glave II. koju može zamijeniti imovina koja odgovara imovini koja se ne bi smatrala likvidnom imovinom za potrebe glave II. bez suglasnosti kreditne institucije.

(a)

kreditna institucija može se njime ponovno koristiti ili ga staviti u zalog;

(b)

drži se u obliku likvidne imovine, ali nije priznat kao dio zaštitnog sloja likvidnosti; i

(c)

ne smije biti imovina koju izdaje druga ugovorna strana u liniji ili jedan od njezinih povezanih subjekata.

(a)

nije ih moguće dodijeliti kategoriji izloženosti prema depozitima stanovništva;

(b)

ponuđene su klijentima koji nisu financijski klijenti, uključujući nefinancijska društva, države, središnje banke, multilateralne razvojne banke i subjekte javnog sektora;

(c)

nisu ponuđene radi zamjene financiranja klijenta u situacijama kada klijent nije u mogućnosti ispuniti zahtjeve za financiranjem na financijskim tržištima.

(a)

40 % za kreditne i likvidnosne linije koje se odobravaju kreditnim institucijama te za kreditne linije koje se odobravaju drugim reguliranim kreditnim institucijama, uključujući društva za osiguranje i investicijska društva, CIU-ove ili zatvoreni investicijski fond;

(b)

100 % za likvidnosne linije koje je kreditna institucija odobrila SSPN-ovima osim onih iz stavka 6. i za aranžmane u skladu s kojima je institucija obvezna kupiti imovinu od SSPN-a ili je zamijeniti;

(c)

100 % za kreditne i likvidnosne linije koje se odobravaju financijskim klijentima koji nisu navedeni u točkama (a) i (b) te stavcima 1. do 7.

(a)

novčana potraživanja od središnjih banaka i financijskih klijenata. U pogledu potonjih, za priljeve iz naslova sljedećih transakcija smatra se da podliježu stopi priljeva od 100 %:

(b)

novčana potraživanja iz naslova pozicija vlasničkih instrumenata koji su uključeni u glavne dioničke indekse, pod uvjetom da već nisu uključena u likvidnu imovinu. Navedena novčana potraživanja uključuju novčana potraživanja s ugovorenim dospijećem u roku od 30 kalendarskih dana, kao što su dividende u novcu iz tih glavnih indeksa i novac iz tih vlasničkih instrumenata koji su prodani, ali još nisu namireni, ako nisu priznata kao likvidna imovina u skladu s glavom II.

(a)

novčana potraživanja od klijenata koji nisu financijski klijenti za potrebe plaćanja glavnice umanjuju se za 50 % njihove vrijednosti ili za ugovorne obveze navedenim klijetima u vezi s pružanjem financiranja, ovisno o tome koji je iznos viši. Za potrebe ove točke klijenti koji nisu financijski klijenti uključuju trgovačka društva, države, multilateralne razvojne banke i subjekte javnog sektora; odstupajući od te odredbe, kreditne institucije koje su primile obvezu iz članka 31. stavka 9. kako bi mogle isplatiti promotivni kredit krajnjem primatelju ili su primile sličnu obvezu od multilateralne razvojne banke ili subjekta javnog sektora, mogu uzeti u obzir priljev do visine odljeva koji primjenjuju na odgovarajuću obvezu odobravanja tih promotivnih kredita.

(b)

novčana potraživanja od transakcija osiguranih kolateralom i transakcija ovisnih o kretanju na tržištu kapitala, kao što je određeno člankom 192. točkama 2. i 3. Uredbe (EU) br. 575/2013 osigurana likvidnom imovinom ne uzimaju se u obzir do visine vrijednosti likvidne imovine umanjene za odgovarajući korektivni faktor u skladu s glavom II. Novčana potraživanja za preostalu vrijednost ili ako su osigurana imovinom koja se ne smatra likvidnom imovinom u skladu s glavom II. u cijelosti se uzimaju u obzir. Priljev nije dopušten ako se kolateral upotrebljava za pokrivanje kratke pozicije u skladu s člankom 30. stavkom 5.;

(c)

novčana potraživanja iz naslova ugovornih maržnih kredita koji dospijevaju za kolateral u obliku nelikvidne imovine mogu dobiti stopu priljeva od 50 %. Ti se priljevi mogu uzeti u obzir samo ako kreditna institucija ne upotrebljava kolateral koji je izvorno primila za kredite radi pokrića kratkih pozicija;

(d)

novčana potraživanja koja institucija koja duguje ta novčana sredstva tretira u skladu s člankom 27., osim depozita pri središnjoj instituciji iz članka 27. stavka 3., množe se s odgovarajućom simetričnom stopom priljeva. Ako se odgovarajuća stopa ne može utvrditi, primjenjuje se stopa priljeva od 5 %;

(e)

razmjene kolaterala koje dospijevaju u roku od 30 kalendarskih dana dovode do priljeva viška likvidnosne vrijednosti imovine dane u zajam u usporedbi s likvidnosnom vrijednošću pozajmljene imovine;

(f)

ako se kolateral dobiven obratnim repo ugovorom, ugovorom o pozajmljivanju vrijednosnih papira ili razmjenama kolaterala, koji dospijeva u roku od 30 dana, rehipotekira ili upotrebljava za pokriće kratkih pozicija koje se mogu produljiti i nakon 30 dana, kreditna institucija pretpostavlja da će se ti mehanizmi obrnutih repo transakcija ili pozajmljivanja vrijednosnih papira obnoviti i da neće dovesti do gotovinskih priljeva koji odražavaju njezinu potrebu za daljnjim pokrićem kratke pozicije ili ponovnim otkupom relevantnih vrijednosnih papira. Kratke pozicije uključuju slučajeve u kojima u usklađenoj knjizi trgovanja kreditne institucije vrijednosni papir bio predmet kratke prodaje izravno kao dio strategije trgovanja ili zaštite i slučajeve u kojima kreditna institucija ima kratku poziciju u vrijednosnom papiru u usklađenoj knjizi trgovanja za repo transakcije te je uzela u zajam vrijednosni papir na određeno vrijeme i dala ga u zajam na duže vrijeme;

(g)

neiskorištene kreditne ili likvidnosne linije i sve druge ugovorne obveze primljene od subjekata koji nisu središnje banke ili subjekti iz članka 34. ne uzimaju se u obzir. Neiskorištene obvezujuće likvidnosne linije od središnje banke koje se priznaju kao likvidna imovina u skladu s člankom 14. ne uzimaju se u obzir kao priljev;

(h)

novčana potraživanja iz naslova vrijednosnih papira koje izdaje sama kreditna institucija ili povezani subjekt uzimaju se u obzir na neto osnovi sa stopom priljeva koja se primjenjuje na osnovi stope priljeva primjenjive na odnosnu imovinu u skladu s ovim člankom;

(i)

imovina s nedefiniranim ugovornim datumom dospijeća uzima se u obzir u visini od 20 % stope priljeva, pod uvjetom da ugovor omogućava kreditnoj instituciji da se povuče ili zahtijeva plaćanje u roku od 30 dana.

(a)

priljeve ako je pružatelj matična institucija ili institucija kći institucije ili drugo društvo kći iste matične institucije ili je povezano s institucijom odnosom u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 83/349/EEZ;

(b)

priljeve iz depozita deponiranih kod druge kreditne institucije unutar grupe subjekata koji se priznaju za tretman utvrđen u članku 113. stavku 6. ili 7. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(c)

priljeve iz članka 26., uključujući priljeve po kreditima povezanima s kreditima osiguranima nekretninama ili promotivnim kreditima iz članka 31. stavka 9. ili iz multilateralne razvojne banke ili subjekta javnog sektora preko kojeg je kreditna institucija izdala prolazni kredit.

(a)

financiranje kupnje motornih vozila;

(b)

potrošački kredit kako je definiran u Direktivi o potrošačkom kreditu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća.

(a)

poslovne aktivnosti bilježe nizak profil likvidnosnog rizika uzimajući u obzir sljedeće čimbenike:

(b)

na pojedinačnoj razini omjer osnovnih aktivnost iz stavka 3. ili 4. premašuje 80 % ukupne bilance;

(c)

odstupanja se objavljuju u godišnjim izvještajima.

(a)

ako postoje razlozi za očekivanje višeg priljeva čak i u uvjetima kombinacije idiosinkrastičnog stresnog scenarija i stresnog scenarija na razini tržišta kod pružatelja;

(b)

druga ugovorna strana je matična institucija ili institucija kći kreditne institucije ili drugo društvo kći iste matične institucije ili je povezano s kreditnom institucijom odnosom u smislu članka 12. stavka 1. Direktive 83/349/EEZ ili je član istog institucionalnog sustava zaštite iz članka 113. stavka 7. Uredbe (EU) br. 575/2013 ili središnja institucija ili član neke mreže ili grupe zadruga iz članka 10. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(c)

odstupajući od članka 31., ako stopa priljeva premašuje 40 %, druga ugovorna strana primjenjuje simetričnu stopu odljeva;

(d)

kreditna institucija i druga ugovorna strana imaju poslovni nastan u istoj državi članici.

(a)

pružatelj i primatelj likvidnosti pokazuju nizak profil likvidnosnog rizika;

(b)

postoje pravno obvezujući sporazumi i obveze među subjektima unutar grupe u pogledu kreditne ili likvidnosne linije;

(c)

profil likvidnosnog rizika primatelja likvidnosti primjereno je uzet u obzir pri upravljanju likvidnosnim rizikom pružatelja likvidnosti.

(a)

odobreno ili ugovoreno na najviši iznos prije 30. lipnja 2014.;

(b)

izravno, izričito, neopozivo i bezuvjetno i ako je njime obuhvaćeno neplaćanje glavnice i kamata po dospijeću.

(a)

u Irskoj, National Asset Management Agency (NAMA);

(b)

u Španjolskoj, Sociedad de Gestión de Activos Procedentes de la Reestructuración Bancaria, S.A. (SAREB);

(c)

u Sloveniji, Družba za upravljanje terjatev bank, osnovana u skladu sa Zakonom Republike Slovenije o mjerama jačanja stabilnosti banaka (Measures of the Republic of Slovenia to Strengthen the Stability of Banks Act, MSSBA).

(a)

60 % zahtjeva za likvidnosnu pokrivenost od 1. listopada 2015.;

(b)

70 % od 1. siječnja 2016.;

(c)

80 % od 1. siječnja 2017.;

(d)

100 % od 1. siječnja 2018.

17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/37

(1)

Od 1. siječnja 2015. institucije su obvezne objavljivati omjer financijske poluge izračunan u skladu s člankom 429. Uredbe (EU) br. 575/2013, a Komisija je ovlaštena da prije tog datuma donese delegirani akt o izmjeni mjere izloženosti i mjere kapitala za izračun omjera financijske poluge kako bi se uklonili nedostatci utvrđeni u okviru izvješćivanja od strane institucija.

(2)

Uočene su razlike u okviru izvješćivanja omjera financijske poluge iz članka 429. stavka 2. Uredbe (EU) br. 575/2013 koje su posljedica razlika u načinu na koji institucije tumače netiranje kolaterala u okviru transakcija financiranja vrijednosnih papira i repo transakcija. Te razlike u tumačenju i izvješćivanju postale su očigledne nakon što je 4. ožujka 2014. Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) objavilo analitičko izvješće.

(3)

Budući da su odredbe Uredbe (EU) br. 575/2013 odražavale odredbe bazelskih standarda, rješenja utvrđena za nedostatke bazelskih pravila primjerena su i za rješavanje odgovarajućih nedostataka relevantnih odredaba te Uredbe.

(4)

Bazelski odbor donio je 14. siječnja 2014. revidirani tekst pravila o omjeru financijske poluge s, prije svega, dodatnim mehanizmima za mjerenje i netiranje u okviru repo transakcija i transakcija financiranja vrijednosnih papira. Usklađivanjem odredaba o izračunu omjera financijske poluge iz Uredbe (EU) br. 575/2013 s međunarodno dogovorenim pravilima trebao bi se riješiti problem razlika u načinu na koji institucije tumače netiranje kolaterala u okviru transakcija financiranja vrijednosnih papira i repo transakcija te bi se trebala poboljšati međunarodna usporedivost i stvoriti jednaki uvjeti za institucije s poslovnim nastanom u Uniji, a koje posluju u međunarodnim okvirima.

(5)

Poravnanje preko središnjih drugih ugovornih strana u skladu s glavnim modelom koji se obično primjenjuje u Uniji dovodi do dvostrukog obračuna financijske poluge u mjeri izloženosti institucije koja djeluje kao klirinški član.

(6)

Poravnanje transakcija financiranja vrijednosnih papira, osobito repo transakcija, preko kvalificiranih središnjih drugih ugovornih strana može imati prednosti kao što su postupci višestranog netiranja i pouzdanog upravljanja kolateralom, kojima se pridonosi financijskoj stabilnosti. Stoga bi trebalo dopustiti netiranje novčanih potraživanja i obveza za repo i obratne repo transakcije preko iste kvalificirane središnje druge ugovorne strane.

(7)

Za repo transakcije koje je moguće raskinuti u bilo kojem trenutku, podložno dogovorenom razdoblju za obavijest o opozivu, trebalo bi smatrati da im je izričito dospijeće jednako razdoblju obavijesti o opozivu te bi se trebalo smatrati da je zahtjev koji se odnosi na „isti izričiti konačni datum namire” ispunjen tako da su takve transakcije prihvatljive za netiranje novčanih potraživanja i obveza u repo transakcijama i obratnim repo transakcijama s istom drugom ugovornom stranom.

(8)

Revidirani omjer financijske poluge trebao bi dovesti do preciznijeg mjerenja financijske poluge te bi trebao služiti kao razmjerno ograničenje nakupljanja financijske poluge u institucijama s poslovnim nastanom u Uniji.

(9)

U usporedbi s izvješćivanjem na temelju tromjesečnog prosjeka, utvrđivanjem kraja tromjesečnog izvještajnog razdoblja kao vremenske točke za izvješćivanje o omjeru financijske poluge omogućuje se bolja usklađenost omjera financijske poluge s izvješćivanjem o solventnosti.

(10)

Financijska se poluga bolje odražava upotrebom zamišljenog bruto iznosa za prodanu kreditnu zaštitu koju je izdala institucija nego primjenom metode vrednovanja tih instrumenata po tržišnoj vrijednosti.

(11)

Opseg konsolidacije za potrebe izračuna omjera financijske poluge trebalo bi uskladiti s regulatornim opsegom konsolidacije koji se primjenjuje za utvrđivanje omjera rizikom ponderiranog kapitala.

(12)

Promjene koje se uvode ovom Uredbom trebale bi dovesti do bolje usporedivosti omjera financijske poluge koji objavljuju institucije te bi trebale pridonijeti izbjegavanju dovođenja sudionika na tržištu u zabludu u pogledu stvarne financijske poluge institucija. Stoga bi ova Uredba trebala stupiti na snagu što je prije moguće.

(13)

Uredbu (EU) br. 575/2013 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

1.

Članak 429. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 429.

Izračun omjera financijske poluge

1.   Institucije izračunavaju svoj omjer financijske poluge u skladu s metodologijom iz stavaka 2. do 13.

2.   Omjer financijske poluge izračunava se tako da se mjera kapitala institucije podijeli s mjerom ukupne izloženosti institucije te se izražava kao postotak.

Institucija izračunava omjer financijske poluge na referentni datum izvješćivanja.

3.   Za potrebe stavka 2. mjera kapitala jest osnovni kapital.

4.   Mjera ukupne izloženosti zbroj je vrijednosti izloženosti:

5.   Institucija utvrđuje vrijednost izloženosti imovine, isključujući ugovore navedene u Prilogu II. i kreditne izvedenice, u skladu sa sljedećim načelima:

6.   Od mjere izloženosti iz stavka 4. ovog članka institucije mogu oduzeti iznose oduzete od redovnog osnovnog kapitala u skladu s člankom 36. stavkom 1. točkom (d).

7.   Nadležna tijela instituciji mogu dati dopuštenje da u mjeru izloženosti ne uključi izloženosti na koje se može primjenjivati tretman iz članka 113. stavka 6. Nadležna tijela to dopuštenje smiju dati isključivo ako su ispunjeni svi uvjeti iz članka 113. stavka 6. točaka (a) do (e) te ako su dala odobrenje iz članka 113. stavka 6.

8.   Odstupajući od stavka 5. točke (d), institucije mogu utvrditi vrijednost izloženosti novčanih potraživanja i novčanih obveza repo transakcija, transakcija pozajmljivanja vrijednosnih papira ili robe drugoj ugovornoj strani ili od druge ugovorne strane, transakcija s dugim rokom namire i maržnih kredita s istom drugom ugovornom stranom na neto osnovi ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

Za potrebe prvog podstavka točke (c) mehanizam namire rezultira funkcionalnim ekvivalentom neto namire ako je, na datum namire, neto rezultat novčanih tokova transakcija u skladu s tim mehanizmom jednak jedinstvenom neto iznosu koji bi proizašao iz neto namire.

9.   Institucije određuju vrijednost izloženosti za ugovore iz Priloga II. i za kreditne izvedenice, uključujući i one izvanbilančne, u skladu s člankom 429.a.

10.   Institucije određuju vrijednost izloženosti izvanbilančnih stavki, isključujući ugovore iz Priloga II., kreditne izvedenice, repo transakcije, transakcije pozajmljivanja vrijednosnih papira ili robe drugoj ugovornoj strani ili od druge ugovorne strane, transakcije s dugim rokom namire i maržne kredite, u skladu s člankom 111. stavkom 1. Međutim, institucije ne umanjuju nominalnu vrijednost tih stavki specifičnim ispravcima vrijednosti za kreditni rizik.

U skladu s člankom 166. stavkom 9., ako se institucija ugovorom kojim je preuzela izvanbilančnu obvezu obvezala na preuzimanje nove izvanbilančne obveze, dužna je primjenjivati niži od dva konverzijska faktora primjenjiva na pojedinačnu izvanbilančnu obvezu. Vrijednost izloženosti izvanbilančnih stavki s niskim rizikom iz članka 111. stavka 1. točke (d) iznosi minimalno 10 % njihove nominalne vrijednosti.

11.   Institucija koja je klirinški član kvalificirane središnje druge ugovorne strane iz izračuna mjere izloženosti smije isključiti izloženosti iz trgovanja sljedećih stavki, uz uvjet da se te izloženosti iz trgovanja poravnaju s dotičnom kvalificiranom središnjom drugom ugovornom stranom te da istodobno ispunjavaju uvjete iz članka 306. stavka 1. točke (c):

12.   Ako institucija kvalificiranoj središnjoj drugoj ugovornoj strani čiji je klirinški član jamči ispunjenje obveza od strane klijenta koji izravno ulazi u transakcije s izvedenicama s kvalificiranom središnjom drugom ugovornom stranom, institucija u mjeru izloženosti uključuje izloženost koja proizlazi iz jamstva kao izloženost izvedenica prema klijentu u skladu s člankom 429.a.

13.   Kada se fiducijarna imovina prema nacionalnim općeprihvaćenim računovodstvenim načelima u skladu s člankom 10. Direktive 86/635/EEZ priznaje u bilanci, može se pri izračunu omjera financijske poluge isključiti iz mjere ukupne izloženosti, pod uvjetom da ispunjava kriterije za prestanak priznavanja iz Međunarodnog računovodstvenog standarda (MRS) 39, koji se primjenjuje u skladu s Uredbom (EZ) br. 1606/2002, i, ako je to primjenjivo, kriterije za neuključivanje u konsolidaciju iz Međunarodnog standarda financijskog izvješćivanja (MSFI) 10, koji se primjenjuje u skladu s Uredbom (EZ) br. 1606/2002.

14.   Nadležna tijela instituciji mogu dopustiti da iz mjere izloženosti isključi izloženosti koje ispunjavaju sve sljedeće uvjete:

2.

Umeću se sljedeći članci 429.a i 429.b:

„Članak 429.a

Vrijednost izloženosti izvedenica

1.   Institucije određuju vrijednost izloženosti za ugovore iz Priloga II. i za kreditne izvedenice, uključujući i one izvanbilančne, u skladu s metodom iz članka 274. Institucije za određivanje potencijalne buduće kreditne izloženosti kreditnih izvedenica primjenjuju članak 299. stavak 2. točku (a).

Pri određivanju potencijalne buduće kreditne izloženosti kreditnih izvedenica, institucije primjenjuju načela iz članka 299. stavka 2. točke (a) na sve svoje kreditne izvedenice, a ne samo na one koje su raspoređene u knjigu trgovanja.

Pri određivanju vrijednosti izloženosti, institucije mogu uzeti u obzir učinke ugovora o obnovi i drugih sporazuma o netiranju u skladu s člankom 295. Netiranje između različitih kategorija proizvoda ne primjenjuje se. Međutim, institucijama je dopušteno netiranje unutar kategorije proizvoda iz članka 272. točke 25. podtočke (c) i kreditnih izvedenica ako su one predmet sporazuma o netiranju između različitih kategorija proizvoda iz članka 295. točke (c).

2.   Ako se pružanjem kolaterala u vezi s ugovorima o izvedenicama smanjuje iznos imovine na temelju primjenljivog računovodstvenog okvira, institucije to smanjenje poništavaju.

3.   Za potrebe stavka 1., varijacijsku maržu primljenu u novcu od druge ugovorne strane institucije mogu odbiti od sadašnjeg troška zamjene vrijednosti izloženosti u mjeri u kojoj na temelju primjenljivog računovodstvenog okvira varijacijska marža nije već priznata kao smanjenje vrijednosti izloženosti te ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

Za potrebe prvog podstavka točke (c), ako je ugovor o izvedenicama predmet kvalificiranog standardiziranog sporazuma o netiranju, valuta namire znači bilo koja valuta namire iz ugovora o izvedenici, glavnog kvalificiranog standardiziranog sporazuma o netiranju ili priloga kvalificiranom standardiziranom sporazumu o netiranju koji se odnosi na kreditnu potporu.

Ako u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom institucija priznaje varijacijsku maržu plaćenu drugoj ugovornoj strani u novcu kao imovinu potraživanja, tu imovinu može isključiti iz mjere izloženosti ako su ispunjeni uvjeti iz točaka (a) do (e).

4.   Za potrebe stavka 3. primjenjuje se sljedeće:

5.   Uz tretman utvrđen u stavku 1., u slučaju prodanih kreditnih izvedenica institucija u vrijednost izloženosti uključuje efektivne zamišljene iznose na koje se odnose prodane kreditne izvedenice umanjene za negativne promjene poštene vrijednosti koje su uključene u osnovni kapital u vezi s prodanom kreditnom izvedenicom. Rezultirajuća vrijednost izloženosti može se dodatno umanjiti za efektivni zamišljeni iznos kupljene kreditne izvedenice na isti referentni subjekt, uz uvjet da su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

Ako zamišljeni iznos prodane kreditne izvedenice nije umanjen za zamišljeni iznos kupljene kreditne izvedenice, institucije mogu pojedinačnu potencijalnu buduću izloženost te prodane kreditne izvedenice odbiti od ukupne potencijalne buduće izloženosti utvrđene u skladu sa stavkom 1. ovog članka u vezi s, ovisno o slučaju, člankom 274. stavkom 2. ili člankom 299. stavkom 2. točkom (a). Ako se potencijalna buduća kreditna izloženost utvrđuje u vezi s člankom 298. stavkom 1. točkom (c) podtočkom ii., PCEgross može se umanjiti za pojedinačnu potencijalnu buduću izloženost prodanih kreditnih izvedenica bez prilagodbe vrijednosti NGR-a.

6.   Institucije ne umanjuju efektivni zamišljeni iznos prodane kreditne izvedenice ako kreditnu zaštitu kupuju na temelju ugovora o razmjeni ukupnog prinosa i primljena neto plaćanja evidentiraju kao neto prihod, ali ne evidentiraju odgovarajuće smanjenje vrijednosti prodane kreditne izvedenice odraženo u osnovnom kapitalu.

7.   U slučaju kupljenih kreditnih izvedenica na skup referentnih subjekata, institucija može priznati smanjenje u skladu sa stavkom 5. za prodane kreditne izvedenice na pojedinačne referentne subjekte isključivo ako je kupljena zaštita ekonomski jednakovrijedna kupnji zaštite zasebno na svaki od pojedinačnih subjekata skupa. Ako kupuje kreditnu izvedenicu na skup referentnih subjekata, institucija može priznati smanjenje za skup prodanih kreditnih izvedenica samo ako su skup referentnih subjekata i razina podređenosti u objema transakcijama identični.

8.   Odstupajući od stavka 1. ovog članka, institucije se mogu koristiti metodom iz članka 275. za određivanje vrijednosti izloženosti ugovora iz točaka 1. i 2. Priloga II. samo kada se tom istom metodom koriste za određivanje vrijednosti izloženosti tih ugovora za potrebe ispunjavanja kapitalnih zahtjeva iz članka 92.

Ako institucije primjenjuju metodu iz članka 275., mjeru izloženosti ne umanjuju za iznos varijacijske marže primljene u novcu.

Članak 429.b

Uvećanje za kreditni rizik druge ugovorne strane u repo transakcijama, transakcijama pozajmljivanja vrijednosnih papira ili robe drugoj ugovornoj strani ili od druge ugovorne strane, transakcijama s dugim rokom namire i drugim maržnim kreditima

1.   Osim vrijednosti izloženosti repo transakcija, transakcija pozajmljivanja vrijednosnih papira ili robe drugoj ugovornoj strani ili od druge ugovorne strane, transakcija s dugim rokom namire i maržnih kredita, uključujući one koji se vode izvanbilančno u skladu s člankom 429. stavkom 5., institucije u mjeru izloženosti uključuju uvećanje za kreditni rizik druge ugovorne strane određen, ovisno o slučaju, u skladu sa stavcima 2. ili 3. ovog članka.

2.   Za potrebe stavka 1., u slučaju transakcija s drugom ugovornom stranom koje nisu predmet standardiziranog sporazuma o netiranju koji ispunjava uvjete iz članka 206., uvećanje (Ei*) se određuje za svaku transakciju zasebno u skladu sa sljedećom formulom:

pri čemu je:

Ei – poštena vrijednost vrijednosnih papira ili novca pozajmljenih drugoj ugovornoj strani u okviru transakcije „i”;

Ci – poštena vrijednost novca ili vrijednosnih papira primljenih od druge ugovorne strane u okviru transakcije „i”.

3.   Za potrebe stavka 1., u slučaju transakcija s drugom ugovornom stranom koje su predmet standardiziranog sporazuma o netiranju koji ispunjava uvjete iz članka 206., uvećanje za te transakcije (Ei*) određuje se za svaki sporazum zasebno u skladu sa sljedećom formulom:

pri čemu je:

Ei – poštena vrijednost vrijednosnih papira ili novca pozajmljenih drugoj ugovornoj strani za transakcije koje su predmet standardiziranog sporazuma o netiranju „i”;

Ci – poštena vrijednost novca ili vrijednosnih papira primljenih od druge ugovorne strane koji su predmet standardiziranog sporazuma o netiranju „i”.

4.   Odstupajući od stavka 1. ovog članka, institucije se mogu koristiti metodom iz članka 222., pri čemu primjenjivi ponder rizika podliježe donjoj granici od 20 %, za određivanje uvećanja za repo transakcije, transakcije pozajmljivanja vrijednosnih papira ili robe drugoj ugovornoj strani ili od druge ugovorne strane, transakcije s dugim rokom namire i maržne kredite, uključujući one koji se vode izvanbilančno. Institucije se mogu koristiti tom metodom samo ako se njome koriste i za određivanje vrijednosti izloženosti tih transakcija za potrebe ispunjavanja kapitalnih zahtjeva iz članka 92.

5.   Ako se repo transakcija obračunava kao prodaja u skladu s računovodstvenim okvirom koji se na nju primjenjuje, institucija poništava sve računovodstvene unose povezane s prodajom.

6.   Ako institucija djeluje kao agent između dvije strane u repo transakcijama, transakcijama pozajmljivanja vrijednosnih papira ili robe drugoj ugovornoj strani ili od druge ugovorne strane, transakcijama s dugim rokom namire i maržnim kreditima, uključujući one koji se vode izvanbilančno, primjenjuje se sljedeće:

17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/44

(1)

Direktivom 2014/59/EU od država članica se zahtijeva da uspostave aranžmane financiranja sanacije kako bi se osiguralo da sanacijsko tijelo učinkovito primjenjuje instrumente sanacije i sanacijske ovlasti. Ti aranžmani financiranja sanacije trebali bi imati prikladna financijska sredstva kako bi se omogućilo učinkovito funkcioniranje okvira za sanaciju te stoga imaju ovlasti prikupljanja ex ante doprinosa od institucija s odobrenjem za rad na njihovu državnom području uključujući podružnice u Uniji (institucije).

(2)

Države članice dužne su prikupljati ex ante doprinose aranžmanima financiranja sanacije ne samo od institucija, već i od podružnica u Uniji u skladu s člankom 103. stavkom 1. te Direktive. Podružnice u Uniji obuhvaćene su i ovlaštenjima Komisije za donošenje akata u skladu s člankom 103. stavcima 7. i 8. te Direktive. Međutim s obzirom na činjenicu da su, na temelju članka 47. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća (2), bonitetni zahtjevi i nadzorni tretman podružnica u Uniji u nadležnosti država članica, mnogi parametri za prilagodbu riziku utvrđeni u ovoj Delegiranoj uredbi nisu prikladni za izravnu primjenu na podružnice u Uniji. Stoga iako podružnice u Uniji nisu obuhvaćene područjem primjene ove Uredbe, mogu podlijegati posebnom režimu koji će Komisija izraditi u budućem delegiranom aktu.

(3)

U skladu s člancima 6., 15., 16., 95. i 96. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (3), određena investicijska društva koja imaju odobrenje samo za pružanje ograničenih usluga i djelatnosti ne podliježu određenim likvidnosnim i kapitalnim zahtjevima ili mogu iz njih biti izuzeti. U skladu s time, na njih se ne bi primjenjivali mnogi parametri za prilagodbu riziku koji bi se trebali utvrditi. Dok države članice podliježu obvezi prikupljanja ex ante doprinosa od tih investicijskih društava u skladu s člankom 103. stavkom 1. Direktive 2014/59/EU, primjereno je državama članicama ostaviti ovlasti za prilagodbu riziku kako ta društva ne bi bila nerazmjerno opterećena. Stoga ta investicijska društva ne bi trebala biti obuhvaćena područjem primjene ove Uredbe.

(4)

U skladu s člankom 102. stavkom 1. Direktive 2014/59/EU, države članice trebale bi osigurati da u razdoblju od stupanja na snagu Direktive do 31. prosinca 2024. dostupna financijska sredstva njihovih aranžmana financiranja dosegnu najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem za rad na njihovu državnom području. Tijekom tog razdoblja doprinosi aranžmanima financiranja trebali bi se vremenski raspodijeliti što je moguće ravnomjernije dok se ne postigne ciljna razina, uzimajući u obzir fazu poslovnog ciklusa i utjecaj koji prociklički doprinosi mogu imati na financijski položaj institucija koje daju doprinos.

(5)

Člankom 103. stavkom 1. Direktive 2014/59/EU zahtijeva se da se doprinosi prikupljaju najmanje na godišnjoj razini kako bi se ostvarila ciljna razina navedena u članku 102. te Direktive. U skladu s člankom 103. stavkom 2. Direktive 2014/59/EU, godišnji doprinos trebao bi odražavati veličinu institucije s obzirom na to da bi se doprinos trebao temeljiti na fiksnom iznosu utvrđenom na temelju obveza institucije (osnovni godišnji doprinos); uz to, njime se odražava razina rizika relevantnih djelatnosti institucije s obzirom na to da bi se osnovni godišnji doprinos trebao prilagođavati razmjerno profilu rizičnosti institucije (dodatna prilagodba riziku). Veličina institucije prvi je pokazatelj rizika koji institucija predstavlja. Što je institucija veća, veća je vjerojatnost da bi, u slučaju poteškoća, sanacijsko tijelo smatralo da je saniranje te institucije u javnom interesu i da bi koristilo aranžman financiranja sanacije kako bi se osigurala učinkovita primjena instrumenata sanacije.

(6)

Da bi se pojasnilo kako bi sanacijska tijela trebala prilagođavati doprinose razmjerno profilu rizičnosti institucija, potrebno je odrediti stupove i pokazatelje rizika koje bi trebalo koristiti za utvrđivanje profila rizičnosti institucija, mehanizam prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa riziku te osnovni godišnji doprinos kao polazišnu točku za prilagodbu riziku. Ti elementi kojima bi se dopunili kriteriji rizika predviđeni člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59/EU trebali bi se utvrditi tako da se očuvaju jednaki uvjeti tržišnog natjecanja među državama članicama te jako unutarnje tržište izbjegavanjem razlika u pristupu država članica izračunu doprinosa njihovim predmetnim aranžmanima financiranja sanacije. Time se omogućuje da doprinosi koje institucije plaćaju aranžmanima financiranja sanacije budu usporedivi i predvidljivi za različite vrste banaka, što je važan čimbenik jednakih uvjeta na unutarnjem tržištu.

(7)

Člankom 5. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (4) predviđeno je da se Jedinstveni sanacijski odbor (Odbor) osnovan člankom 42. stavkom 1. Uredbe smatra, za potrebe primjene te Uredbe i Direktive 2014/59/EU, relevantnim nacionalnim sanacijskim tijelom kada obavlja zadaće i izvršava ovlasti koje u skladu s tom Direktivom treba obavljati ili izvršavati nacionalno sanacijsko tijelo. S obzirom na to da se člankom 70. stavkom 7. Uredbe (EU) br. 806/2014 Odbor ovlašćuje za izračun doprinosa institucija Jedinstvenom fondu za sanaciju koji bi zamijenio aranžmane financiranja država članica koje sudjeluju u Jedinstvenom sanacijskom mehanizmu od 1. siječnja 2016. primjenom ove Uredbe na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59/EU, pojam sanacijskog tijela u skladu s ovom Uredbom trebao bi uključivati i Odbor.

(8)

Izračun doprinosa na pojedinačnoj razini doveo bi, u slučaju grupa, do dvostrukog uračunavanja određenih obveza pri utvrđivanju osnovnog godišnjeg doprinosa različitih subjekata grupe, s obzirom na to da bi obveze povezane sa sporazumima koje subjekti iste grupe sklapaju međusobno bile dio ukupnih obveza koje se trebaju uzeti u obzir za utvrđivanje osnovnog godišnjeg doprinosa svakog subjekta grupe. Stoga bi utvrđivanje osnovnog godišnjeg doprinosa trebalo detaljnije odrediti, u slučaju grupa kako bi se uzela u obzirmeđusobna povezanost subjekata grupe i izbjeglo dvostruko uračunavanje unutargrupnih izloženosti. Kako bi se osigurali jednaki uvjeti tržišnog natjecanja između subjekata koji su dio grupe i institucija koje su članovi istog institucionalnog sustava zaštite ili su trajno povezane s istim središnjim tijelom, s potonjima bi se trebalo postupati na isti način.

(9)

Za potrebe izračuna osnovnog godišnjeg doprinosa subjekta grupe, ukupne obveze koje se trebaju uzeti u obzir ne bi trebale uključivati obveze koje proizlaze iz bilo kojeg ugovora koji je taj subjekt grupe sklopio s bilo kojim drugim subjektom koji je dio iste grupe. Međutim takvo bi isključenje trebalo biti moguće samo ako svaki subjekt grupe ima poslovni nastan u Uniji, u cijelosti je obuhvaćen istom konsolidacijom, podliježe odgovarajućim centraliziranim postupcima procjene, mjerenja i kontrole rizika i ako ne postoji tekuća ili predvidiva značajna praktična ili pravna prepreka za promptnu otplatu dospjelih obveza. Time bi se trebalo spriječiti isključivanje obveza iz osnovice za izračun doprinosa ako ne postoji jamstvo da bi unutargrupne kreditne izloženosti bile pokrivene ako se financijsko zdravlje grupe pogorša. Osim toga, kako bi se izbjeglo da se isključivanjem unutargrupnih obveza prednost daje subjektima grupe koji koriste to izuzeće, takvo isključenje ne bi trebalo predmetnim institucijama omogućiti ostvarivanje koristi od pojednostavnjenog sustava za male institucije, ako bi, nakon isključenja unutargrupnih obveza, institucija ispunjavala uvjete za pojednostavnjeni sustav. Kako bi se osigurali jednaki uvjeti tržišnog natjecanja između subjekata koji su dio grupacije i institucija koje su članovi istog institucionalnog sustava zaštite ili su trajno povezane s istim središnjim tijelom, s potonjima bi se trebalo postupati na isti način.

(10)

Odstupajući od pravila da bi se doprinosi trebali izračunavati na pojedinačnoj razini, u slučaju središnjeg tijela s povezanim kreditnim institucijama koje su u potpunosti ili djelomično izuzete od primjene bonitetnih zahtjeva u nacionalnom pravu u skladu s člankom 10. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, pravila o ex ante doprinosima trebala bi se primjenjivati samo na središnje tijelo i povezane kreditne institucije kao cjeline na konsolidiranoj osnovi jer se solventnost i likvidnost središnjeg tijela i svih povezanih institucija prate kao cjelina na temelju konsolidiranih izvještaja tih institucija.

(11)

Utvrđivanje osnovnog godišnjeg doprinosa trebalo bi detaljnije odrediti i u slučaju infrastruktura financijskog tržišta. Neke infrastrukture financijskog tržišta kao što su središnje druge ugovorne strane ili središnji depozitoriji vrijednosnih papira također imaju odobrenje za rad kao kreditne institucije. Osobito neki središnji depozitoriji vrijednosnih papira pružaju pomoćne bankarske usluge uz svoje djelatnosti tržišnih infrastruktura. Za razliku od kreditnih institucija središnji depozitoriji vrijednosnih papira ne drže osigurane depozite, već uglavnom unutardnevna ili prekonoćna salda koja potječu od namire transakcija vrijednosnim papirima koje obavljaju za financijske institucije ili središnje banke. Ona općenito ne rezultiraju gotovinskim iznosima koji bi se mogli izjednačiti sa sredstvima prikupljenima za obavljanje bankarskih djelatnosti. Budući da su to pomoćne bankarske usluge koje infrastrukture financijskog tržišta pružaju uz svoje glavne djelatnosti poravnanja ili namire za koje ti subjekti podliježu strogim bonitetnim zahtjevima u skladu s Uredbom (EU) br. 648/2012 (5) i Uredbom (EU) br. 909/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (6) te relevantnim odredbama Uredbe (EU) br. 575/2013 i Direktive 2013/36/EU i budući da poslovni model infrastruktura financijskog tržišta ne sadržava rizike usporedive s onima kreditne institucije, trebalo bi pri utvrđivanju iznosa njihovih ukupnih obveza za potrebe izračuna njihova osnovnog godišnjeg doprinosa uzeti u obzir samo obveze povezane s bankarskim djelatnostima tih subjekata.

(12)

Računovodstvo izvedenica u Uniji u pogledu pojedinačnih računa nije usklađeno te bi stoga moglo utjecati na iznos obveza koje se trebaju uzeti u obzir za izračun doprinosa svake banke. Metodologija za izračun omjera financijske poluge iz članka 429. stavka 6. i članka 429. stavka 7. Uredbe (EU) br. 575/2013 primjenjuje se na sve banke i njome se osigurava da se isti ugovor o izvedenicama, a osobito netiranje ugovora o izvedenicama, razmatra na isti način neovisno o računovodstvenom okviru kojem banka podliježe. Stoga kako bi se osiguralo usklađeno postupanje s izvedenicama pri utvrđivanju osnovnog godišnjeg doprinosa kojim se omogućuje usporedivost njihova vrednovanja među institucijama i jednaki uvjeti tržišnog natjecanja u cijeloj Uniji, izvedenice bi se trebale vrednovati u skladu s člankom 429. stavkom 6. i člankom 429. stavkom 7. Uredbe (EU) br. 575/2013. Međutim kako bi se osigurala predvidljivost vrednovanja izvedenica u skladu s Uredbom (EU) br. 575/2013, trebalo bi predvidjeti da takvo vrednovanje ne smije dovesti do vrijednosti manje od 75 % vrijednosti predmetnih izvedenica u skladu s relevantnim računovodstvenim okvirom.

(13)

Neke kreditne institucije su banke koje odobravaju promotivne kredite čija je svrha promicanje ciljeva javne politike središnje države ili regionalne samouprave države članice ili lokalnog nadležnog tijela pretežno dodjelom promotivnih kredita pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima. Za kredite koje odobravaju takve institucije izravno ili neizravno djelomično jamči središnja država ili regionalna samouprava ili lokalno tijelo. Promotivni krediti odobravaju se pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima s ciljem promoviranja ciljeva javne politike Unije ili središnje države ili regionalne samouprave države članice. Promotivni krediti se ponekad odobravaju preko druge institucije koja djeluje kao posrednik (prolazni krediti). U tim slučajevima posrednička kreditna institucija prima promotivne kredite od multilateralne razvojne banke ili subjekta javnog sektora i odobrava ih drugim kreditnim institucijama koje ih dodjeljuju krajnjim korisnicima. Budući da posredničke kreditne institucije prosljeđuju likvidnost tih kredita od početne banke koja odobrava promotivne kredite instituciji kreditoru ili drugoj posredničkoj instituciji, takve obveze ne bi trebalo uključiti u ukupne obveze koje se uzimaju u obzir za izračun osnovnog godišnjeg doprinosa.

(14)

Člankom 103. stavkom 1. Direktive 2014/59/EU od svih se institucija zahtijeva da pridonose aranžmanima financiranja sanacije. Međutim potrebno je pronaći razmjernu i pravednu ravnotežu između obveze svake institucije da pridonese aranžmanu financiranja sanacije i njezine veličine, profila rizičnosti, opsega i složenosti njezinih djelatnosti, njezine međusobne povezanosti s drugim institucijama ili s financijskim sustavom općenito, utjecaja njezina propadanja na financijska tržišta, na druge institucije, uvjete financiranja ili šire gospodarstvo, te stoga i vjerojatnosti da će institucija krenuti u sanaciju i koristiti aranžman financiranja. Takve elemente u obzir uzimaju sanacijska tijela u skladu s člankom 4. Direktive 2014/59/EU kada odlučuju bi li određene institucije trebale imati pogodnost pojednostavnjenih obveza u pogledu zahtjeva za izradu planova oporavka i sanacije. Osim toga, pri procjeni prave ravnoteže između usklađivanja sa zahtjevima utvrđenima u Direktivi 2014/59/EU i posebnosti različitih institucija koje podliježu toj Direktivi trebalo bi uzeti u obzir administrativno opterećenje koje određene institucije i sanacijska tijela imaju zbog izračuna godišnjih doprinosa.

(15)

Male institucije općenito nemaju visokorizični profil, često imaju manju sistemsku rizičnost u usporedbi s velikim institucijama te je učinak njihova propadanja na šire gospodarstvo u mnogim slučajevima manji od onog velikih institucija. Istodobno ne može se isključiti potencijalni učinak propadanja malih institucija na financijsku stabilnost jer čak i male institucije mogu stvoriti sistemski rizik zbog svoje uloge u širem bankarskom sustavu, kumulativnih učinaka njihovih mreža ili učinka širenja do kojeg može doći uslijed gubitka povjerenja u bankarski sustav.

(16)

S obzirom na to da male institucije u većini slučajeva ne predstavljaju sistemski rizik i manja je vjerojatnost da će ući u postupak sanacije, čime se smanjuje vjerojatnost da će koristiti aranžmane financiranja sanacije, u usporedbi s velikim institucijama, trebalo bi pojednostavniti metodologiju za izračun njihovih godišnjih doprinosa aranžmanima financiranja sanacije. Godišnji doprinosi malih institucija trebali bi se sastojati od paušalnih iznosa samo na temelju njihova osnovnog godišnjeg doprinosa razmjerno njihovoj veličini. Takva metodologija trebala bi omogućiti proporcionalni sustav godišnjih doprinosa s obzirom na to da pri utvrđivanju godišnjeg doprinosa svake institucije sanacijsko tijelo mora poštovati godišnju ciljnu razinu aranžmana financiranja. Stoga paušalni iznos održava činjenicu da su u mnogim slučajevima male institucije manje rizične i omogućuje šire prilagođavanje doprinosa većih institucija koje su općenito više sistemske razmjerno njihovu profilu rizičnosti.

(17)

Kako bi se utvrdilo koje se institucije smatraju malima, trebalo bi koristiti dvostruki prag pri čemu bi prvi prag na temelju ukupnih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjen za osigurane depozite trebao biti jednak ili manji od 300 milijuna EUR, a drugi prag na temelju ukupne imovine ne bi trebao prelaziti 1 milijardu EUR. Potonji bi trebao spriječiti veće institucije koje ispunjavaju prvi prag povezan s iznosom obveza da koriste pojednostavnjeni sustav.

(18)

Unutar kategorije malih institucija trebalo bi napraviti razliku jer su mnoge vrlo male, dok su druge blizu maksimalnih pragova koji im omogućuju korištenje pojednostavnjenog sustava. U okviru sustava jedinstvenog paušalnog iznosa, godišnji doprinosi vrlo malih institucija bili bi nerazmjerno veći od doprinosa malih institucija koje su blizu dosezanja maksimalnih pragova. Istodobno, trebalo bi izbjeći da pojednostavnjeni sustav dovede do nerazmjerne razlike u smislu godišnjih doprinosa između najvećih među malim institucijama i institucija koje ne ispunjavaju uvjete za pojednostavnjeni sustav jer su iznad pragova. Kako bi se izbjegli takvi neželjeni učinci, primjereno je predvidjeti sustav od nekoliko kategorija malih institucija čiji bi se godišnji doprinosi trebali sastojati od različitih paušalnih iznosa. Time bi se trebala omogućiti progresija doprinosa unutar pojednostavnjenog sustava te između najvišeg paušalnog iznosa i najnižeg doprinosa u skladu s metodom kojom se osnovni godišnji doprinos prilagođava prema profilu rizičnosti institucije.

(19)

Ako sanacijsko tijelo utvrdi da mala institucija ima izrazito visokorizičan profil, sanacijsko tijelo trebalo bi imati mogućnost odlučivanja da predmetna institucija ne bi više trebala koristiti pojednostavnjeni sustav i da bi se umjesto toga njezin doprinos trebao izračunavati u skladu s metodom prilagodbe osnovnog godišnjeg doprinosa prema drugim čimbenicima rizika osim prema veličini institucije.

(20)

Institucije iz članka 45. stavka 3. Direktive 2014/59/EU neće se rekapitalizirati korištenjem aranžmana financiranja sanacije u skladu s člancima 44. i 101. Direktive 2014/59/EU jer će se likvidirati nacionalnim postupcima u slučaju insolventnosti ili drugim vrstama postupaka koji se provode u skladu s člancima 38., 40. ili 42. Direktive 2014/59/EU i obustavit će svoje djelatnosti. Takvim će se postupcima osigurati da vjerovnici tih institucija, uključujući po potrebi vlasnike osiguranih obveznica, snose gubitke na takav način kojim se ispunjavaju ciljevi sanacije. Stoga bi njihovi doprinosi aranžmanima financiranja sanacije trebali odražavati te posebnosti. Međutim aranžmani financiranja sanacije mogli bi se koristiti za druge potrebe iz članka 101. Direktive 2014/59/EU. U slučaju da bilo koja takva institucija koristi aranžman financiranja sanacije za bilo koju od tih potreba, sanacijsko tijelo trebalo bi imati mogućnost usporedbe profila rizičnosti svih ostalih institucija obuhvaćenih člankom 45. stavkom 3. Direktive 2014/59/EU s onim koji ima institucija koja je koristila aranžman financiranja sanacije te primijeniti metodologiju utvrđenu u ovom Delegiranom aktu na institucije koje imaju profil rizičnosti sličan ili veći od onog koji imaju institucije koje su koristile aranžman financiranja sanacije. Također je primjereno utvrditi popis elemenata koje bi sanacijsko tijelo trebalo uzeti u obzir kada uspoređuje profile rizičnosti.

(21)

Kako bi se sanacijskim tijelima država članica omogućilo usklađeno tumačenje kriterija utvrđenih u članku 103. stavku 7. Direktive 2014/59/EU tako da se utvrđivanje pokazatelja rizika institucija za potrebe izračuna pojedinačnih doprinosa aranžmanima financiranja sanacije provodi na sličan način u cijeloj Uniji, potrebno je predvidjeti niz stupova rizika i odgovarajuće pokazatelje rizika za svaki od tih stupova rizika koje sanacijska tijela trebaju uzeti u obzir kada procjenjuju profil rizičnosti institucija. Kako bi se osigurala dosljednost s nadzornim praksama, pokazatelji rizika trebali bi se sastojati od trenutačnih regulatornih referentnih vrijednosti koje su već dostupne ili je njihovo utvrđivanje u tijeku.

(22)

Ako su relevantnim zakonodavstvom predviđena izuzeća kojima se institucije izuzimaju od utvrđivanja određenih pokazatelja rizika na razini institucije i pod uvjetom, ako je primjenjivo, da nadležna tijela odobre primjenu tih izuzeća, sanacijska tijela trebala bi procijeniti relevantne pokazatelje na konsolidiranoj ili potkonsolidiranoj razini, kako je primjenjivo, kako bi bili u skladu s nadzornim praksama i kako bi se osiguralo da se grupe koje koriste ta izuzeća ne sankcioniraju neopravdano.

(23)

Kako bi se sanacijskim tijelima omogućio dosljedan pristup u pogledu važnosti stupova i pokazatelja rizika koje bi trebala uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja profila rizičnosti institucija, ovom bi se Uredbom također trebao utvrditi relativni ponder svakog stupa i pokazatelja rizika. Međutim važno je da se sanacijskim tijelima omogući dovoljno fleksibilnosti pri procjeni profila rizičnosti institucija tako da imaju mogućnost prilagođavati primjenu stupova i pokazatelja rizika u skladu s posebnostima svake institucije. Budući da se to ne može postići isključivo osiguravanjem raspona za procjenu profila rizičnosti, već se zahtijeva i određeni stupanj slobode pri odlučivanju o važnosti određenih pokazatelja rizika od slučaja do slučaja, ponder nekih pokazatelja rizika trebao bi biti samo indikativan, ili bi njihov raspon trebalo utvrditi tako da omogućuje sanacijskim tijelima da odlučuju o važnosti tih pokazatelja u danom slučaju.

(24)

Kada se utvrđuje važnost različitih pokazatelja koji odgovaraju određenom stupu, potrebno je agregiranje unutar stupova s pomoću aritmetičkog ponderiranog prosjeka pojedinačnih pokazatelja. U pogledu izračuna konačnog kompozitnog pokazatelja rizika za svaku instituciju, kako bi se izbjegli kompenzacijski učinci između stupova, čime bi se instituciji koja ima osrednje rezultate u nekoliko kategorija stupova i vrlo slabe u drugim kategorijama općenito davala srednja ocjena u skladu s aritmetičkim prosjekom različitih stupova, taj bi se izračun trebao temeljiti na geometrijskom ponderiranom prosjeku pojedinačnih stupova.

(25)

Raspon za procjenu stupnja rizika koji institucija predstavlja trebao bi biti takav da omogućuje dovoljno prilagodbe profila rizičnosti institucija prema različitim stupovima i pokazateljima rizika utvrđenima u ovoj Uredbi, dok bi istodobno trebao davati dovoljno sigurnosti i predvidljivosti u pogledu godišnjih iznosa koje bi institucije trebale pridonijeti u skladu s Direktivom 2014/59/EU i ovom Uredbom.

(26)

Kako bi se osiguralo da se doprinosi stvarno plaćaju, potrebno je odrediti uvjete i sredstva plaćanja. Osobito je za doprinose koji se ne plaćaju u gotovini, već neopozivim obvezama plaćanja u skladu s člankom 103. Direktive 2014/59/EU potrebno odrediti udio neopozivih obveza plaćanja koji svaka institucija može koristiti i vrstu kolaterala koji se prihvaća za osiguranje tih neopozivih obveza plaćanja kako bi se sanacijskom tijelu omogućilo da osigura stvarno plaćanje kada izvršava neopozive obveze plaćanja ako sanacijsko tijelo naiđe na poteškoće pri izvršavanju neopozivih obveza plaćanja. Kako bi se osiguralo da se godišnji doprinosi stvarno plaćaju, potrebno je sanacijskim tijelima dati posebne ovlasti za izricanje administrativnih sankcija i drugih administrativnih mjera institucijama koje krše zahtjeve utvrđene u ovoj Uredbi za izračun i prilagodbu doprinosa primjerice nepoštovanjem obveze pružanja informacija koje zatraži sanacijsko tijelo. Sanacijsko tijelo trebalo bi također imati ovlasti izricanja dnevne novčane kazne instituciji ako predmetna institucija plaća dospjeli godišnji doprinos samo djelomično ili ako ga ne plaća, ili ako institucija ne poštuje zahtjeve navedene u obavijesti sanacijskog tijela. Uz to, potrebno je utvrditi posebne obveze razmjene informacija među nadležnim tijelima i sanacijskim tijelima.

(27)

Kako bi se osiguralo da prilagodba riziku i dalje odražava kretanja u bankarskom sektoru i stalno ispunjava zahtjeve Direktive 2014/59/EU, Komisija će na temelju iskustva s njezinom primjenom preispitati prilagodbu riziku pri izračunu godišnjih doprinosa, a osobito prikladnost multiplikatora za prilagodbu riziku utvrđenog u ovoj Uredbi te potrebu za mogućim povećanjem gornje granice multiplikatora za prilagodbu riziku prije 1. lipnja 2016.

(28)

Budući da se u skladu s člankom 130. stavkom 1. Direktive 2014/59/EU obveza država članica da prikupljaju godišnje doprinose od institucija s odobrenjem za rad na njihovu državnom području primjenjuje od 1. siječnja 2015., ova bi se Uredba također trebala primjenjivati od 1. siječnja 2015.

(a)

metodologija za izračun doprinosa koje institucije trebaju platiti aranžmanima financiranja sanacije i prilagođavanje profilu rizičnosti institucija;

(b)

obveze institucija u pogledu pružanja informacija za potrebe izračuna doprinosa i u pogledu plaćanja doprinosa aranžmanima financiranja sanacije;

(c)

mjere kojima se osigurava provjera od strane sanacijskih tijela jesu li doprinosi ispravno plaćeni.

(1)

„institucije” znači kreditne institucije u smislu članka 2. stavka 1. točke 2. Direktive 2014/59/EU, ili investicijska društva u smislu točke 2. ovog članka te središnje tijelo i sve kreditne institucije trajno povezane sa središnjim tijelom iz članka 10. Uredbe (EU) br. 575/2013 kao cjelina na konsolidiranoj osnovi ako su ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 2. stavku 1.;

(2)

„investicijska društva” znači investicijska društva u smislu članka 2. stavka 1. točke 3. Direktive 2014/59/EU, isključujući investicijska društva koja su obuhvaćena definicijom iz članka 96. stavka 1. točaka (a) ili (b) Uredbe (EU) br. 575/2013 ili investicijska društva koja obavljaju djelatnost 8 iz Priloga I. odjeljka A Direktive 2004/39/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8), ali ne obavljaju djelatnosti 3 ili 6 Priloga I. odjeljka A te Direktive;

(3)

„godišnja ciljna razina” znači ukupni iznos godišnjih doprinosa koje je sanacijsko tijelo utvrdilo za svako razdoblje doprinosa kako bi se dosegla ciljna razina iz članka 102. stavka 1. Direktive 2014/59/EU;

(4)

„aranžman financiranja” znači aranžman u svrhu osiguravanja učinkovite primjene instrumenata sanacije i sanacijskih ovlasti od strane sanacijskog tijela kako je navedeno u članku 100. stavku 1. Direktive 2014/59/EU;

(5)

„godišnji doprinos” znači iznos iz članka 103. Direktive 2014/59/EU koji sanacijsko tijelo prikuplja za nacionalni aranžman financiranja tijekom razdoblja doprinosa od svake institucije iz članka 2. ove Uredbe;

(6)

„razdoblje doprinosa” znači kalendarska godina;

(7)

„sanacijsko tijelo” znači tijelo iz članka 2. stavka 1. točke 18. Direktive 2014/59/EU ili svako drugo relevantno tijelo koje su države članice imenovale za potrebe članka 100. stavaka 2. i 6. Direktive 2014/59/EU;

(8)

„nadležno tijelo” znači nadležno tijelo u smislu članka 4. stavka 1. točke 40. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(9)

„sustavi osiguranja depozita” znači sustavi iz članka 1. stavka 2. točaka (a), (b) ili (c) Direktive 2014/49/EU;

(10)

„osigurani depoziti” znači depoziti iz članka 6. stavka 1. Direktive 2014/49/EU, isključujući privremena visoka salda u smislu članka 6. stavka 2. te Direktive;

(11)

„ukupne obveze” znači ukupne obveze kako je definirano u odjeljku 3. Direktive Vijeća 86/635/EEZ (9) ili kako je definirano u skladu s Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja iz Uredbe (EZ) br. 1606/2002 (10);

(12)

„ukupna imovina” znači ukupna imovina kako je definirano u odjeljku 3. Direktive 86/635/EEZ ili kako je definirano u skladu s Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja iz Uredbe (EZ) br. 1606/2002 Europskog parlamenta i Vijeća;

(13)

„ukupni iznos izloženosti riziku” (TRE) znači ukupni iznos izloženosti riziku u smislu članka 92. stavka 3. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(14)

„stopa redovnog osnovnog kapitala” znači stopa redovnog osnovnog kapitala iz članka 92. stavka 2. točke (a) Uredbe (EU) br. 575/2013;

(15)

„MREL” znači minimalni zahtjev za regulatorni kapital i prihvatljive obveze u smislu članka 45. stavka 1. Direktive 2014/59/EU;

(16)

„regulatorni kapital” znači regulatorni kapital u smislu članka 4. stavka 1. točke 118. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(17)

„prihvatljive obveze” znači obveze i instrumenti kapitala u smislu članka 2. stavka 1. točke 71. Direktive 2014/59/EU;

(18)

„omjer financijske poluge” znači omjer financijske poluge u smislu članka 429. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(19)

„koeficijent likvidnosne pokrivenosti” znači koeficijent likvidnosne pokrivenosti kako je definirano u članku 412. Uredbe (EU) br. 575/2013 i detaljnije određeno u Delegiranoj uredbi Komisije (EU) 2015/61 (11);

(20)

„omjer neto stabilnih izvora financiranja” znači omjer neto stabilnih izvora financiranja u smislu članka 415. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(21)

„središnja druga ugovorna strana” znači pravna osoba u smislu članka 2. stavka 1. Uredbe (EU) br. 648/2012;

(22)

„izvedenice” znači izvedenice u skladu s Prilogom II. Uredbe (EU) br. 575/2013;

(23)

„središnji depozitorij vrijednosnih papira” znači pravna osoba u smislu članka 2. stavka 1. točke 1. i članka 54. Uredbe (EU) 909/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (12);

(24)

„namira” znači dovršenje transakcija vrijednosnim papirima u smislu članka 2. stavka 1. točke 2. Uredbe (EU) 909/2014;

(25)

„poravnanje” znači postupak uspostavljanja pozicija u smislu članka 2. stavka 3. Uredbe (EU) br. 648/2012;

(26)

„infrastruktura financijskog tržišta” znači, za potrebe ove Uredbe, središnja druga ugovorna strana iz točke 21. ovog članka ili središnji depozitorij vrijednosnih papira iz točke 23. ovog članka s odobrenjem za rad kao institucije u skladu s člankom 8. Direktive 2013/36/EU;

(27)

„banka koja odobrava promotivne kredite” znači svaki poduzetnik ili subjekt koji je osnovala država članica, središnja država ili regionalna samouprava, koji odobrava promotivne kredite pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima s ciljem promoviranja ciljeva javne politike te države, pod uvjetom da ta država ima obvezu štititi ekonomsku osnovu poduzetnika ili subjekta i štititi njegovo redovno poslovanje tijekom njezinog životnog vijeka, ili da za najmanje 90 % njegova početnog financiranja ili promotivnog kredita koji odobrava izravno ili neizravno jamči središnja država ili regionalna samouprava države članice;

(28)

„promotivni kredit” znači kredit koji odobrava banka koja odobrava promotivne kredite ili posrednička banka pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima s ciljem promoviranja ciljeva javne politike središnje države ili regionalne samouprave države članice;

(29)

„posrednička institucija” znači kreditna institucija koja posreduje pri dodjeli promotivnih kredita pod uvjetom da ih ne dodjeljuje kao kredit krajnjem korisniku.

(a)

unutargrupne obveze koje proizlaze iz transakcija koje institucija sklapa s drugom institucijom koja pripada istoj grupi, ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

(b)

obveze institucije koja je članica institucionalnog sustava zaštite iz članka 2. stavka 1. točke 8. Direktive 2014/59/EU i kojoj je nadležno tijelo dopustilo primjenu članka 113. stavka 7. Uredbe (EU) br. 575/2013, na temelju sporazuma sklopljenog s drugom institucijom koja je članica istog institucionalnog sustava zaštite;

(c)

u slučaju središnje druge ugovorne strane s poslovnim nastanom u državi članici koja je iskoristila mogućnost iz članka 14. stavka 5. Uredbe (EU) br. 648/2012, obveze povezane s aktivnostima poravnanja prema definiciji iz članka 2. točke 3. te Uredbe, uključujući one koje proizlaze iz mjera koje središnja druga ugovorna strana poduzima radi ispunjenja zahtjeva za iznos naknade, uspostave jamstvenog fonda i održavanja dostatnih unaprijed financiranih financijskih sredstava za pokriće mogućih gubitaka u okviru redoslijeda pokrića nepodmirenih obveza u skladu s tom Uredbom te ulaganja financijskih sredstava u skladu s člankom 47. te Uredbe;

(d)

u slučaju središnjeg depozitorija vrijednosnih papira, obveze povezane s aktivnostima središnjeg depozitorija vrijednosnih papira, uključujući obveze prema sudionicima ili pružateljima usluga središnjeg depozitorija vrijednosnih papira s rokom dospijeća kraćim od sedam dana koje proizlaze iz aktivnosti za koje je dobio odobrenje za pružanje pomoćnih bankarskih usluga u skladu s glavom IV. Uredbe (EU) br. 909/2014, ali isključujući druge obveze koje proizlaze iz takvih bankarskih aktivnosti;

(e)

u slučaju investicijskih društava, obveze nastale držanjem imovine ili novca klijenata, uključujući imovinu i novac klijenata koji se drže u ime subjekta za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS) prema definiciji iz članka 1. stavka 2. Direktive 2009/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13), ili alternativnih investicijskih fondova (AIF) prema definiciji iz članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća (14), pod uvjetom da je taj klijent zaštićen na temelju primjenjivog prava za slučaj insolventnosti;

(f)

u slučaju institucija koje posluju u području promotivnih kredita, obveze institucije posrednika prema početnoj ili drugoj banci koja odobrava promotivne kredite ili drugoj instituciji posredniku i obveze izvorne banke koja odobrava promotivne kredite prema njezinim partnerima koji sudjeluju u financiranju, u mjeri u kojoj iznos tih obveza odgovara iznosu promotivnih kredita te institucije.

(a)

izloženost riziku;

(b)

stabilnost i raznolikost izvora financiranja;

(c)

važnost institucije za stabilnost financijskog sustava ili gospodarstva;

(d)

dodatni pokazatelji rizika koje određuje sanacijsko tijelo.

(a)

regulatorni kapital i prihvatljive obveze koje institucija drži iznad minimalnog zahtjeva za regulatorni kapital i prihvatljive obveze (MREL);

(b)

omjer financijske poluge;

(c)

stopa redovnog osnovnog kapitala;

(d)

omjer ukupne izloženosti riziku i ukupne imovine.

(a)

omjer neto stabilnih izvora financiranja;

(b)

LCR.

(a)

aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije;

(b)

članstvo u institucionalnom sustavu zaštite;

(c)

razina prethodnih izvanrednih javnih financijskih potpora.

(a)

povećanje profila rizičnosti institucije zbog:

(b)

smanjenje profila rizičnosti institucije zbog:

(a)

je li iznos sredstava koja su odmah raspoloživa za potrebe rekapitalizacije i financiranja likvidnosti, u cilju potpore pogođenoj instituciji u slučaju problema, dostatan da se osigura vjerodostojna i djelotvorna potpora toj instituciji;

(b)

stupanj pravne ili ugovorne sigurnosti da će se sredstava iz točke (a) u cijelosti iskoristiti prije traženja izvanredne javne potpore.

(a)

u slučaju svih institucija koje pripadaju grupi koja podliježe restrukturiranju nakon primitka državnih ili istovjetnih sredstava, npr. u okviru aranžmana financiranja sanacije, i koja je još uvijek u fazi restrukutiranja ili zatvaranja, osim u posljednje dvije godine provedbe plana restrukturiranja;

(b)

u slučaju svih institucija koje su u likvidaciji, do kraja plana likvidacije (u mjeri u kojoj su još uvijek obvezne plaćati doprinos).

(a)

izloženost riziku: 50 %;

(b)

stabilnost i raznolikost izvora financiranja: 20 %;

(c)

važnost institucije za stabilnost financijskog sustava ili gospodarstva: 10 %;

(d)

dodatni pokazatelji rizika koje određuje sanacijsko tijelo: 20 %.

(a)

regulatorni kapital i prihvatljive obveze koje institucija drži iznad minimalnog zahtjeva za regulatorni kapital i prihvatljive obveze (MREL): 25 %;

(b)

omjer financijske poluge: 25 %;

(c)

stopa redovnog osnovnog kapitala: 25 %;

(d)

omjer ukupne izloženosti riziku i ukupne imovine: 25 %;

(a)

aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije: 45 %;

(b)

članstvo u institucionalnom sustavu zaštite: 45 %;

(c)

razina prethodnih izvanrednih javnih financijskih potpora: 10 %;

(a)

poslovni model institucije;

(b)

informacije koje je institucija dostavila u skladu s člankom 14.;

(c)

stupovi i pokazatelji rizika iz članka 6.;

(d)

procjena nadležnog tijela u pogledu profila rizičnosti institucije.

(a)

poslovni model institucije;

(b)

informacije koje je institucija dostavila u skladu s člankom 14.;

(c)

stupove i pokazatelje rizika iz članka 6.;

(d)

procjenu nadležnog tijela u pogledu profila rizičnosti institucije.

(a)

elektroničkim ili sličnim komunikacijskim sredstvima s mogućnošću potvrde primitka;

(b)

preporučenom poštom s potvrdom o primitku.

17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/65

(1)

U Prilogu I. Uredbi (EZ) br. 881/2002 navode se osobe, skupine i subjekti na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora u skladu s tom Uredbom.

(2)

Odbor za sankcije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC) 2. siječnja 2015. odlučio je izbrisati dvije osobe sa svojeg popisa osoba, skupina i subjekata na koje se treba primjenjivati zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora. Nadalje, Odbor za sankcije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 24. studenoga te 12. i 30. prosinca 2014. odlučio je izmijeniti sedam unosa na popisu.

(3)

Prilog I. Uredbi (EZ) br. 881/2002 trebalo bi stoga na odgovarajući način ažurirati,

17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/68

(1)

Provedbenom uredbom (EU) br. 543/2011, prema ishodu Urugvajske runde multilateralnih pregovora o trgovini, utvrđuju se kriteriji kojima Komisija određuje paušalne vrijednosti za uvoz iz trećih zemalja, za proizvode i razdoblja određena u njezinu Prilogu XVI. dijelu A.

(2)

Paušalna uvozna vrijednost izračunava se za svaki radni dan, u skladu s člankom 136. stavkom 1. Provedbene uredbe (EU) br. 543/2011, uzimajući u obzir promjenjive dnevne podatke. Stoga ova Uredba treba stupiti na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije,

17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/70

(1)

Uredbom Komisije (EZ) br. 341/2007 (2) otvorene su godišnje carinske kvote za uvoz češnjaka.

(2)

Količine obuhvaćene zahtjevima za uvozne dozvole „A” podnesenima tijekom prvih sedam kalendarskih dana mjeseca siječnja 2015. za podrazdoblje od 1. ožujka 2015. do 31. svibnja 2015. za neke kvote premašuju raspoložive količine. Stoga je potrebno odrediti u kojoj se mjeri mogu izdavati uvozne dozvole „A” tako da se odredi koeficijent dodjele koji će se primjenjivati na zatražene količine, izračunan u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1301/2006 (3).

(3)

Kako bi se osigurala učinkovitost mjere, ova bi Uredba trebala stupiti na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije,

17.1.2015   

HR

Službeni list Europske unije

L 11/72

(1)

Na temelju Odluke 2014/219/ZVSP, Politički i sigurnosni odbor (PSO) ovlašten je, u skladu s člankom 38. Ugovora, donositi odgovarajuće odluke u svrhu izvršavanja političkog nadzora i strateškog usmjeravanja misije EUCAP Sahel Mali, uključujući odluku o imenovanju voditelja misije.

(2)

PSO je 26. svibnja 2014. donio Odluku EUCAP Sahel Mali/1/2014 (2) kojom se g. Albrechta CONZEA imenuje voditeljem misije EUCAP Sahel Mali od 26. svibnja 2014. do 14. siječnja 2015.

(3)

Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku predložio je produljenje mandata g. Albrechta CONZEA kao voditelja misije EUCAP Sahel Mali od 15. siječnja 2015. do 14. lipnja 2015.,