6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/1

(1)

Članak 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (Povelja), članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) i članak 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) utvrđuju pravo na pošteno suđenje. Članak 48. stavak 2. Povelje jamči poštovanje prava obrane.

(2)

Unija si je postavila cilj održavanja i razvoja područja slobode, sigurnosti i pravde. U skladu sa zaključcima predsjedništva Europskog vijeća u Tampereu od 15. i 16. listopada 1999., a posebno njihove točke 33., načelo uzajamnog priznavanja presuda i drugih odluka pravosudnih tijela trebao bi postati temelj pravosudne suradnje u građanskim i kaznenim stvarima u Uniji jer bi veće uzajamno priznavanje i nužno usklađivanje zakonodavstva olakšalo suradnju među nadležnim tijelima te sudsku zaštitu pojedinačnih prava.

(3)

Na temelju članka 82. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), „pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u Uniji temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka…”.

(4)

Temeljna pretpostavka za provedbu načela uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima je povjerenje država članica u kaznenopravne sustave drugih država članica. Stupanj uzajamnog priznavanja uvelike ovisi o nizu parametara koji uključuju mehanizme za zaštitu prava osumnjičenika ili optuženih osoba te zajedničke minimalne standarde potrebne radi olakšavanja primjene načela uzajamnog priznavanja.

(5)

Premda su države članice stranke EKLJP-a i MPGPP-a, iskustvo je pokazalo da to samo za sebe ne omogućuje dovoljan stupanj povjerenja u kaznenopravne sustave drugih država članica.

(6)

Uzajamno priznavanje odluka u kaznenim stvarima može uspješno djelovati samo u duhu povjerenja u kojemu ne samo pravosudna tijela nego i drugi sudionici u kaznenom postupku smatraju odluke sudskih tijela druge države članice jednakovrijednima vlastitim, što podrazumijeva kako povjerenje u adekvatnost propisa druge države članice, tako i povjerenje da se ti propisi ispravno primjenjuju. Osnaživanje uzajamnog povjerenja zahtijeva podrobnija pravila o zaštiti postupovnih prava i jamstava koja proizlaze iz Povelje, EKLJP-a i MPGPP-a. Također zahtijeva, putem ove Direktive i putem drugih mjera, daljnji razvoj minimalnih standarda u Uniji, kako je određeno u Povelji i EKLJP-u.

(7)

Člankom 82. stavkom 2. UFEU-a predviđeno je uspostavljanje minimalnih pravila primjenjivih u državama članicama radi olakšavanja uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima koje se tiču prekograničnih pitanja. U tom se članku upućuje na „prava pojedinaca u kaznenom postupku” kao na jedno od područja u kojima se mogu uspostaviti minimalna pravila.

(8)

Zajednička minimalna pravila trebala bi povećati povjerenje u kaznenopravne sustave svih država članica, što bi, zauzvrat, trebalo dovesti do učinkovitije pravosudne suradnje u ozračju uzajamnog povjerenja i promicanju kulture temeljnih prava u Uniji. Takva zajednička minimalna pravila trebala bi također ukloniti prepreke slobodnom kretanju građana širom područja država članica. Takva bi zajednička minimalna pravila trebalo uspostaviti u vezi s pravom na pristup odvjetniku u kaznenom postupku, pravo na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i pravo na komunikaciju s trećim osobama i s konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode.

(9)

30. studenoga 2009. Vijeće je donijelo rezoluciju za smjernice za jačanje postupovnih prava osumnjičenih ili optuženih osoba u kaznenom postupku („Smjernice”) (3). Smjernice, uz primjenu postupnog pristupa, pozivaju na donošenje mjera vezanih uz pravo na prevođenje i tumačenje (mjera A), pravo na obavijest o pravima i razlozima optužbe (mjera B), pravo na pravne savjete i pravnu pomoć (mjera C), pravo na komunikaciju s rodbinom, poslodavcima i konzularnim tijelima (mjera D) te posebnu zaštitu za osumnjičenike ili optužene osobe koje su ugrožene (mjera E). U smjernicama je naglašeno da je redoslijed prava samo indikativan i stoga podrazumijeva da se može mijenjati u skladu s prioritetima. Smjernice su osmišljene da djeluju kao cjelina; prednosti se u potpunosti ostvaruju jedino provedbom svih njihovih sastavnica.

(10)

U Stockholmskom programu donesenom 11. prosinca 2009. Europsko vijeće pozdravilo je smjernice i uključilo ih u Stockholmski program – otvorena i sigurna Europa koja služi svojim građanima i štiti ih (4) (točka 2.4.). Europsko vijeće naglasilo je da su smjernice nepotpune i pozvalo Komisiju da istraži daljnje elemente minimalnih postupovnih prava osumnjičenika i optuženih osoba te da procijeni treba li riješiti druga pitanja, primjerice pretpostavku nedužnosti, radi promidžbe snažnije suradnje u tom području.

(11)

Do danas su usvojene dvije mjere na temelju smjernica, i to Direktiva 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (5) i Direktiva 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informacije u kaznenom postupku (6).

(12)

Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila koja se tiču prava na pristup odvjetniku u kaznenim postupcima i u postupcima za izvršavanje europskog uhidbenog naloga na temelju Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (7) (postupci na temelju europskog uhidbenog naloga) i pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i s konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode. Time se promiče primjena Povelje, osobito njenih članaka 4., 6., 7., 47. i 48., na temelju članaka 3., 5., 6. i 8. EKLJP-a kako ih tumači Europski sud za ljudska prava koji, u svojoj sudskoj praksi, redovito postavlja standarde prava na pristup odvjetniku. Ta sudska praksa, između ostalog, predviđa da pravičnost postupka zahtijeva da osumnjičenik ili optužena osoba budu u mogućnosti primiti bogat izbor usluga koje se posebno tiču pravne pomoći. U tom bi pogledu odvjetnici osumnjičenika ili optužene osobe trebali biti u mogućnosti osigurati, bez ograničenja, temeljne aspekte obrane.

(13)

Ne dovodeći u pitanje obveze država članica koje obuhvaća EKLJP kako bi se osiguralo pravo na pošteno suđenje, postupci u pogledu lakših kažnjivih djela koja su počinjena u zatvoru te postupci vezani uz kaznena djela počinjena u vojnom kontekstu koje rješava zapovjednik ne bi se trebali smatrati kaznenim postupcima za potrebe ove Direktive.

(14)

Ova bi se Direktiva trebala provesti uzimajući u obzir odredbe Direktive 2012/13/EU koje zahtijevaju da osumnjičenik ili optužene osobe odmah prime informacije o pravu na pristup odvjetniku te da osumnjičenici ili optužene osobe koje su uhićene ili pritvorene odmah prime pisanu obavijest o pravima koja sadrži informacije o pravima na pristup odvjetniku.

(15)

Pojam „odvjetnik” u ovoj Direktivi odnosi se na bilo koju osobu koja je, u skladu s nacionalnim pravom, stručna i ovlaštena, uključujući i putem ovlaštenja od strane ovlaštenog tijela, za pružanje pravnih savjeta i pomoći osumnjičenicima ili optuženim osobama.

(16)

U pojedinim državama članicama drugo tijelo, osim suda nadležnog u kaznenim stvarima, može biti nadležno za izricanje drugih sankcija, osim oduzimanja slobode, u pogledu relativno lakših kažnjivih djela. To bi mogao biti slučaj, primjerice, u pogledu prekršaja u prometu koji su učestali i mogu se utvrditi prometnom kontrolom. U takvim bi situacijama bilo nerazborito zahtijevati da nadležna tijela osiguraju sva prava iz ove Direktive. Ako pravo države članice predviđa da sankcije koje se tiču lakših kažnjivih djela izriče takvo tijelo te ako postoji ili pravo žalbe ili mogućnost da se slučaj na drukčiji način uputi sudu nadležnom za kaznene stvari, ova bi se Direktiva stoga trebala primjenjivati samo na postupke pred tim sudom, nakon takve žalbe ili upućivanja.

(17)

U pojedinim državama članicama određena lakša kažnjiva djela, osobito manji prometni prekršaji, lakša kažnjiva djela u vezi općih lokalnih propisa i manjih prekršaja protiv javnog reda, smatraju se kaznenim djelima. U takvim bi situacijama bilo nerazborito zahtijevati da nadležna tijela osiguraju sva prava iz ove Direktive. Ako pravo države članice predviđa da se u pogledu lakših kažnjivih djela oduzimanje slobode ne može izreći kao sankcija, ova bi se Direktiva stoga trebala primjenjivati samo na postupke pred sudom koji je nadležan za kaznene stvari.

(18)

Područje primjene ove Direktive u pogledu određenih lakših kažnjivih djela ne bi trebalo utjecati na obveze država članica koje obuhvaća EKLJP radi osiguravanja prava na pošteno suđenje, uključujući pravnu pomoć odvjetnika.

(19)

Države članice trebale bi osigurati da osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo na pristup odvjetniku bez nepotrebnog odlaganja u skladu s ovom Direktivom. U svakom bi slučaju osumnjičenicima ili optuženim osobama trebalo omogućiti pristup odvjetniku tijekom kaznenog postupka pred sudom ako se nisu odrekli tog prava.

(20)

Za potrebe ove Direktive, ispitivanje ne uključuje preliminarno ispitivanje policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona čija je svrha identificiranje dotične osobe, provjera posjedovanja oružja ili druga slična sigurnosna pitanja, utvrđivanje potrebe za pokretanjem istrage, primjerice tijekom prometne kontrole ili tijekom redovitih nasumičnih provjera ako osumnjičenik ili optužena osoba još nije identificirana.

(21)

Ako osoba koja nije osumnjičenik ili optužena osoba, poput svjedoka, postane osumnjičenikom ili optuženom osobom, ta bi osoba trebala biti zaštićena od samooptuživanja i imati pravo na šutnju, kako je potvrđeno sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Ova Direktiva stoga izričito upućuje na praktičnu situaciju u kojoj takva osoba postane osumnjičenikom ili optuženom osobom tijekom ispitivanja policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona u kontekstu kaznenog postupka. Ako tijekom takvog ispitivanja osoba koja nije osumnjičenik ni optužena osoba postane osumnjičenikom ili optuženom osobom, ispitivanje treba odmah prekinuti. Međutim, ispitivanje bi se moglo nastaviti ako je dotična osoba postala svjesna da je osumnjičenik ili optužena osoba i ako je sposobna u potpunosti ostvariti prava predviđena u ovoj Direktivi.

(22)

Osumnjičenici ili optužene osobe trebale bi imati pravo na privatni sastanak s odvjetnikom koji ih zastupa. Države članice mogu utvrditi praktično uređenje u pogledu trajanja i učestalosti takvih sastanaka, uzimajući u obzir okolnosti postupaka, osobito složenost slučaja i postupovne korake koji se primjenjuju. Države članice također bi mogle utvrditi praktično uređenje omogućavanja sigurnosti i zaštite, osobito odvjetnika te osumnjičenika ili optužene osobe, na mjestu gdje se održava takav sastanak. Takvo praktično uređenje ne bi trebalo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje ili temelj prava osumnjičenika ili optuženih osoba na sastanak sa svojim odvjetnikom.

(23)

Osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo komunicirati s odvjetnikom koji ih zastupa Takva se komunikacija može odvijati u bilo kojoj fazi, uključujući prije bilo kojeg ostvarivanja prava na sastanak s odvjetnikom. Države članice mogu utvrditi praktično uređenje u pogledu trajanja, učestalosti i sredstava takve komunikacije, uključujući u pogledu održavanja videokonferencija i drugih komunikacijskih tehnologija kako bi se dopustilo odvijanje takve komunikacije. Takvo praktično uređenje ne bi trebalo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje ili temelj prava osumnjičenika ili optuženih osoba na komuniciranje sa svojim odvjetnikom.

(24)

U pogledu određenih lakših kažnjivih djela, ova Direktiva ne bi trebala spriječiti države članice da osiguraju pravo osumnjičenika ili optuženih osoba na pristup odvjetniku telefonom. Međutim, ograničenje prava na ovaj način trebalo bi biti ograničeno na slučajeve u kojima osumnjičenika ili optuženu osobu neće ispitati policija ili drugo tijelo odgovorno za provedbu zakona.

(25)

Države članice trebale bi osigurati da osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo da im odvjetnik bude prisutan i da na učinkovit način sudjeluje u ispitivanju od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela, uključujući tijekom sudskih saslušanja. Takvo bi sudjelovanje trebalo biti u skladu sa svim postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, koji reguliraju sudjelovanje odvjetnika u ispitivanju osumnjičenika ili optužene osobe od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela, uključujući tijekom sudskih saslušanja, pod uvjetom da ti postupci ne dovode u pitanje učinkovito ostvarivanje i temelj dotičnog prava. Odvjetnik može tijekom ispitivanja osumnjičenika ili optužene osobe od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela ili na sudskom saslušanju, u skladu s takvim postupcima, između ostalog, postavljati pitanja, zahtijevati objašnjenje i davati izjave, što bi trebalo zabilježiti u skladu s nacionalnim pravom.

(26)

Osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo na prisutnost svojih odvjetnika tijekom istražnih radnji ili radnji prikupljanja dokaza ako su predviđeni dotičnim nacionalnim pravom i ako se od osumnjičenika ili optuženih osoba zahtijeva ili im je dopušteno da u njima budu prisutne. Takve radnje trebale bi uključivati barem dokazne radnje prepoznavanja gdje se osumnjičenik ili optužena osoba nalaze među drugim osobama kako bi ih žrtva ili svjedok prepoznali; suočavanja prilikom kojih se osumnjičenik ili optužena osoba suočava s jednim ili više svjedoka ili žrtava ako između njih postoji neslaganje oko bitnih činjenica ili pitanja; i rekonstrukcije mjesta zločina u prisutnosti osumnjičenika ili optužene osobe, kako bi se bolje shvatili način i okolnosti u kojima je počinjen zločin te kako bi se osumnjičeniku ili optuženoj osobi postavila specifična pitanja. Države članice mogu utvrditi praktično uređenje u pogledu prisutnosti odvjetnika tijekom istražnih radnji ili radnji prikupljanja dokaza. Takvo praktično uređenje ne bi trebalo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje i temelj tih prava. Ako je odvjetnik prisutan tijekom istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza, to bi se trebalo zabilježiti koristeći postupak bilježenja podataka u skladu s nacionalnim pravom dotične države članice.

(27)

Države bi članice trebale težiti da opće informacije učine dostupnima, primjerice na internetskoj stranici ili putem letka raspoloživog u policijskim postajama, kako bi se osumnjičenicima i optuženim osobama olakšalo dobivanje odvjetnika. Međutim, države članice ne bi morale poduzimati aktivne korake kako bi osigurale da se osumnjičenicima ili optuženim osobama kojima nije oduzeta sloboda pruži pomoć odvjetnika ako te osobe same nisu organizirale pomoć odvjetnika. Osumnjičenik ili optužena osoba trebali bi biti u mogućnosti slobodno kontaktirati i konzultirati se s odvjetnikom te primiti njegovu pomoć.

(28)

Kada je osumnjičenicima ili optuženim osobama oduzeta sloboda, države članice trebale bi utvrditi potrebno uređenje za osiguravanje učinkovitog ostvarivanja njihovog prava na pristup odvjetniku, uključujući organizaciju pomoći odvjetnika ako ga dotična osoba nema, osim ako se odrekla tog prava. Takvo bi uređenje moglo podrazumijevati, između ostalog, da nadležna tijela organiziraju pomoć odvjetnika na temelju popisa raspoloživih odvjetnika s kojeg bi osumnjičenik ili optužena osoba mogli birati. Takvo bi uređenje moglo uključivati i ono u okviru pravne pomoći, ako je primjenjivo.

(29)

Uvjeti pod kojima se osumnjičenicima ili optuženim osobama oduzima sloboda trebali bi u potpunosti zadovoljavati standarde koje su postavili EKLJP, Povelja te sudska praksa Suda Europske unije (Sud) i Europskog suda za ljudska prava. Ako se na temelju ove Direktive pruža pomoć osumnjičeniku ili optuženoj osobi kojoj je oduzeta sloboda, dotični odvjetnik trebao bi biti u mogućnosti pri nadležnim tijelima postaviti pitanje glede uvjeta u kojima je toj osobi oduzeta sloboda.

(30)

U slučajevima zemljopisne udaljenosti osumnjičenika ili optužene osobe, primjerice na prekomorskim područjima, ili ako država članica pokreće ili sudjeluje u vojnim operacijama izvan svog državnog područja, državama je članicama dopušteno odstupiti privremeno od prava osumnjičenika ili optužene osobe na pristup odvjetniku bez nepotrebnog odlaganja nakon oduzimanja slobode. Tijekom takvog privremenog odstupanja nadležna tijela ne bi trebala ispitivati dotičnu osobu niti provoditi ikakve istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza predviđenih ovom Direktivom. Ako trenutačni pristup odvjetniku nije moguć zbog zemljopisne udaljenosti osumnjičenika ili optužene osobe, države bi članice trebale organizirati komunikaciju putem telefona ili videokonferencije, osim ako je to nemoguće.

(31)

Državama članicama trebalo bi dopustiti da odstupe privremeno od prava na pristup odvjetniku u fazi koja prethodi sudskom postupku ako postoji potreba, u hitnim slučajevima, za sprječavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe. Tijekom privremenog odstupanja po toj osnovi, nadležna tijela mogu ispitati osumnjičenike ili optužene osobe bez prisutnosti odvjetnika, pod uvjetom da su osumnjičenici ili optužene osobe obaviješteni o svojem pravu na šutnju i da su u mogućnosti to pravo ostvariti te pod uvjetom da to ispitivanje ne dovodi u pitanje pravo na obranu, uključujući privilegij od samooptuživanja. Ispitivanje se može provesti samo radi i do mjere potrebne za dobivanje informacija ključnih za sprječavanje ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe. Svaka zloupotreba ovog odstupanja u načelu bi mogla nepovratno dovesti u pitanje prava obrane.

(32)

Državama bi članicama također trebalo dopustiti da odstupe privremeno od prava na pristup odvjetniku u fazi koja prethodi sudskom postupku ako su trenutačne mjere istražnih tijela nužne za sprječavanje značajne opasnosti za kazneni postupak, osobito radi sprječavanja uništenja ili izmjena ključnih dokaza ili radi sprječavanja utjecaja na svjedoke. Tijekom privremenog odstupanja po toj osnovi, nadležna tijela mogu ispitati osumnjičenike ili optužene osobe bez prisutnosti odvjetnika, pod uvjetom da su osumnjičenici ili optužene osobe obaviješteni o svojem pravu na šutnju i da mogu to pravo ostvariti te da ispitivanje ne dovodi u pitanje prava obrane, uključujući privilegij od samooptuživanja. Ispitivanje se može provesti isključivo radi i do mjere potrebne za dobivanje informacija ključnih za sprječavanje značajnih opasnosti za kazneni postupak. Svaka zloupotreba ovog odstupanja u načelu bi mogla nepovratno dovesti u pitanje prava obrane.

(33)

Povjerljivost komunikacije između osumnjičenika ili optuženih osoba i njihovih odvjetnika ključna je za osiguravanje učinkovitog ostvarenja prava obrane te čini bitan dio prava na pošteno suđenje. Države bi članice stoga trebale poštivati povjerljivost sastanaka i drugih oblika komunikacije između odvjetnika i osumnjičenika ili optužene osobe u ostvarivanju prava na pristup odvjetniku utvrđenog ovom Direktivom, bez odstupanja. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje postupke koji se tiču rješavanja situacije u kojoj postoje objektivne i činjenične okolnosti koje daju povoda sumnji da je odvjetnik umiješan u kazneno djelo s osumnjičenikom ili optuženom osobom. Nikakva kriminalna aktivnost od strane odvjetnika ne bi se trebala smatrati opravdanom pomoći osumnjičenicima ili optuženim osobama u okviru ove Direktive. Obveza poštivanja povjerljivosti ne samo da podrazumijeva da bi se države članice trebale suzdržati od uplitanja ili pristupa takvoj komunikaciji, nego i da, ako je osumnjičenicima ili optuženim osobama oduzeta sloboda ili se na drukčiji način nađu na mjestu pod nadzorom države, države bi članice trebale osigurati da se uređenjem komunikacije podržava i štiti povjerljivost. To ne dovodi u pitanje ni jedan od postojećih mehanizama koji postoji u zatvorskim objektima u svrhu izbjegavanja slanja nedopuštenih pošiljaka pritvorenicima, kao što je pregledavanje pošte, pod uvjetom da takvi mehanizmi ne dopuštaju nadležnim tijelima čitanje korespondencije između osumnjičenih ili optuženih osoba i njihovog odvjetnika. Ovom se Direktivom također ne dovode u pitanje postupci u nacionalnom pravu, prema kojima se prosljeđivanje korespondencije može odbiti ako pošiljatelj nije suglasan s tim da se korespondencija prvo uruči nadležnom sudu.

(34)

Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje kršenje povjerljivosti koje je vezano uz zakonitu operaciju nadzora od strane nadležnih tijela. Ovom se Direktivom također ne dovode u pitanje poslovi koje obavljaju, primjerice, nacionalne obavještajne službe u svrhu zaštite nacionalne sigurnosti u skladu s člankom 4. stavkom 2. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) ili koji ulaze u područje primjene članka 72. UFEU-a, prema kojem glava V. o području slobode, sigurnosti i pravde ne smije utjecati na izvršavanje odgovornosti koje obvezuju države članice u pogledu očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti.

(35)

Osumnjičenici ili optužene osobe kojima je oduzeta sloboda trebale bi imati pravo da barem jedna osoba po njihovom izboru, poput srodnika ili poslodavca, bude obaviještena o oduzimanju njihove slobode bez nepotrebnog odlaganja, pod uvjetom da to ne dovodi u pitanje tijek kaznenog postupka protiv dotične osobe ili bilo kojih drugih kaznenih postupaka. Države članice trebale bi moći utvrditi praktično uređenje u pogledu primjene tog prava. Takvo praktično uređenje ne bi smjelo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje i temelj prava. Međutim, u ograničenim i iznimnim okolnostima trebalo bi biti moguće odstupiti privremeno od tog prava ako je to opravdano, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, zbog uvjerljivog razloga, kako je navedeno u ovoj Direktivi. Ako nadležna tijela namjeravaju učiniti takvo privremeno odstupanje u pogledu određene treće osobe, prvo bi trebali razmotriti bi li se neku drugu treću osobu, koju su imenovali osumnjičenik ili optužena osoba, moglo obavijestiti o oduzimanju slobode.

(36)

Osumnjičenici ili optužene osobe trebali bi tijekom trajanja oduzimanja slobode imati pravo na komunikaciju bez nepotrebnog odlaganja s barem jednom trećom osobom, primjerice članom rodbine kojeg sami imenuju. Države članice mogle bi ograničiti ili odgoditi ostvarenje tog prava u pogledu nužnih zahtjeva ili razmjernih operativnih zahtjeva. Takvi zahtjevi mogli bi, između ostalog, uključivati potrebu za sprječavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe, potrebu za sprječavanjem utjecaja na kazneni postupak, potrebu za sprječavanjem kaznenog djela, potrebu za dolaskom na sudsko saslušanje i potrebu za zaštitom žrtava zločina. Ako nadležna tijela namjeravaju ograničiti ili odgoditi ostvarenje prava na komunikaciju u pogledu treće osobe, trebala bi prvo razmotriti bi li osumnjičenici ili optužene osobe mogle komunicirati s nekom drugom trećom osobom koju sami imenuju. Države članice mogle bi utvrditi praktično uređenje u pogledu vremena, sredstava, trajanja i učestalosti komunikacije s trećim osobama, uzimajući u obzir potrebu za održavanjem reda, sigurnosti i zaštite na mjestu u kojem je osobi oduzeta sloboda.

(37)

Pravo osumnjičenika i optuženih osoba kojima je oduzeta sloboda na konzularnu pomoć sadržana su u članku 36. Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963. u kojoj je državama dodijeljeno pravo na pristup svojim državljanima. Ovom se Direktivom dodjeljuje odgovarajuće pravo osumnjičenicima i optuženim osobama kojima je oduzeta sloboda, podložno njihovim željama. Konzularnu zaštitu mogu pružiti diplomatska tijela ako takva tijela djeluju kao konzularna tijela.

(38)

Države članice trebale bi u svojem nacionalnom pravu jasno naznačiti temelje i kriterije za bilo kakva privremena odstupanja od prava zajamčenih ovom Direktivom te bi trebale ograničiti upotrebu tih privremenih odstupanja. Sva takva privremena odstupanja trebala bi biti razmjerna, trebala bi biti strogo vremenski ograničena te se ne bi smjela temeljiti isključivo na vrsti ili ozbiljnosti navodnog kaznenog djela i ne bi smjela dovoditi u pitanje cjelokupnu pravičnost postupka. Države bi članice trebale osigurati da, ako je privremeno odstupanje u okviru ove Direktive odobrilo pravosudno tijelo koje nije sudac ni sud, odluku o odobrenju privremenog odstupanja može procijeniti sud, barem tijekom faze suđenja.

(39)

Osumnjičenicima ili optuženim osobama trebalo bi omogućiti odricanje od prava zajamčenog ovom Direktivom pod uvjetom da su im dane informacije o sadržaju dotičnog prava te mogućim posljedicama odricanja od tog prava. Prilikom pružanja takvih informacija trebalo bi uzeti u obzir posebne okolnosti dotičnih osumnjičenika ili optuženih osoba, uključujući njihovu dob te mentalno i tjelesno stanje.

(40)

Odricanje od prava i okolnosti u kojima je ono izjavljeno trebalo bi zabilježiti koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice. To ne bi trebalo dovesti do ikakvih dodatnih obveza uvođenja novih mehanizama ili do ikakvog dodatnog administrativnog opterećenja za države članice.

(41)

Ako osumnjičenik ili optužena osoba opozovu odricanje od prava u skladu s ovom Direktivom, ne bi trebalo biti potrebno ponovno provoditi ispitivanje ili bilo koje formalne radnje koje su izvršene tijekom razdoblja u kojem je korišteno odricanje od dotičnog prava.

(42)

Osobe koje su predmetom postupka na temelju europskog uhidbenog naloga („tražene osobe”) trebale bi imati pravo na pristup odvjetniku u državi članici izvršenja kako bi im se omogućilo učinkovito ostvarivanje njihovih prava na temelju Okvirne odluke 2002/584/PUP. Ako odvjetnik sudjeluje u saslušanju tražene osobe koje provodi izvršno pravosudno tijelo, taj odvjetnik može, između ostalog, u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom, postavljati pitanja, zahtijevati objašnjenja te davati izjave. Činjenicu da je odvjetnik sudjelovao u takvom saslušanju trebalo bi zabilježiti koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice.

(43)

Tražene osobe trebale bi imati pravo na privatni sastanak s odvjetnikom koji ih zastupa u državi članici izvršenja. Države članice mogle bi utvrditi praktično uređenje u pogledu trajanja i učestalosti takvih sastanaka, uzimajući u obzir posebne okolnosti slučaja. Države bi članice također mogle utvrditi praktično uređenje osiguravanja sigurnosti i zaštite, osobito odvjetnika i tražene osobe, na mjestu gdje se održava sastanak između odvjetnika i tražene osobe. Takvo praktično uređenje ne bi trebalo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje i temelj prava traženih osoba na sastanak s njihovim odvjetnikom.

(44)

Tražene osobe trebale bi imati pravo na komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa u državi izvršenja. Trebalo bi biti moguće da se takva komunikacija odvija u bilo kojoj fazi, uključujući prije bilo kojeg ostvarivanja prava na sastanak s odvjetnikom. Države članice mogle bi utvrditi praktično uređenje u pogledu trajanja, učestalosti i sredstava komunikacije između traženih osoba i njihova odvjetnika, uključujući u pogledu održavanja videokonferencija i drugih komunikacijskih tehnologija kako bi se dopustilo odvijanje takve komunikacije. Takvo praktično uređenje ne bi smjelo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje i temelj prava traženih osoba na komuniciranje sa svojim odvjetnikom.

(45)

Države članice izvršenja u kojima se nalog izvršava trebale bi utvrditi potrebno uređenje za osiguravanje učinkovitog ostvarivanja njihova prava na pristup odvjetniku u državi izvršenja, uključujući organizaciju pomoći odvjetnika ako ga tražene osobe nemaju, osim ako su se odrekle tog prava. To bi uređenje, uključujući ono u sklopu pravne pomoći, trebalo biti uređeno nacionalnim pravom. Oni bi mogli podrazumijevati, između ostalog, da nadležna tijela organiziraju pomoć odvjetnika na temelju popisa raspoloživih odvjetnika s kojeg bi tražene osobe mogle birati.

(46)

Bez nepotrebnog odlaganja, nakon pružanja obavijesti o tome da tražena osoba želi imenovati odvjetnika u državi članici u kojoj je izdan nalog, nadležno tijelo te države članice trebalo bi traženoj osobi pružiti informacije kako bi se olakšalo imenovanje odvjetnika u toj državi članici. Takve bi informacije mogle uključivati, primjerice, trenutačni popis odvjetnika ili ime odvjetnika na dužnosti u državi izdavanja koji može pružiti informacije i savjete u slučajevima na temelju europskog uhidbenog naloga. Države bi članice mogle zahtijevati da odgovarajuća odvjetnička komora sastavi takav popis.

(47)

Postupak predaje ključan je za suradnju u kaznenim stvarima među državama članicama. Poštivanje rokova sadržanih u Okvirnoj odluci 2002/584/PUP ključno je za takvu suradnju. Stoga, premda bi tražene osobe trebale moći u potpunosti ostvariti svoja prava na temelju ove Direktive u postupcima na temelju europskog uhidbenog naloga, te bi rokove trebalo poštivati.

(48)

U iščekivanju zakonodavnog akta Unije o pravnoj pomoći, države članice trebale bi nastaviti primjenjivati svoje nacionalne pravo o pogledu pravne pomoći koje bi trebalo biti u skladu s Poveljom, EKLJP-om i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava.

(49)

U skladu s načelom učinkovitosti prava Unije, države bi članice trebale uvesti prikladne i učinkovite pravne lijekove za zaštitu prava koja su dodijeljena pojedincima ovom Direktivom.

(50)

Države bi članice trebale, prilikom procjene izjava koje su dali osumnjičenici ili optužene osobe ili dokaza prikupljenih uslijed kršenja njihova prava na odvjetnika ili u slučajevima kad je odstupanje od tog prava bilo odobreno u skladu s ovom Direktivom, osigurati poštivanje prava obrane i pravičnosti postupka. U tom bi kontekstu trebalo poštivati sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava koji je utvrdio da će prava obrane u načelu nepovratno biti dovedena u pitanje ako se inkriminirajuće izjave koje su dane tijekom policijskog ispitivanja bez pristupa odvjetniku upotrebljavaju za osudu. To ne bi trebalo dovoditi u pitanje korištenje izjava u druge svrhe dopuštene nacionalnim pravom, kao što je potreba za izvršavanjem hitnih istražnih radnji ili kako bi se izbjeglo počinjenje drugih kaznenih djela ili ozbiljne štetne posljedice za bilo koju osobu ili u vezi hitne potrebe za sprječavanjem značajnih opasnosti za kazneni postupak ako bi pristup odvjetniku ili odgoda istrage nepovratno doveli u pitanje trenutne istrage o teškom kaznenom djelu. Nadalje, to ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalna pravila ili sustave koji se tiču prihvatljivosti dokaza i ne bi trebalo spriječiti države članice da održavaju sustav u okviru kojeg se postojeći dokazi mogu dati pred sudom ili sucem, a da nije postojala nikakva zasebna ni prethodna procjena o prihvatljivosti takvih dokaza.

(51)

Dužnost pružanja skrbi osumnjičenicima ili optuženim osobama koje su u potencijalno slabom položaju podupire pošteno pravosuđe. Tužiteljstvo, tijela odgovorna za provedbu zakona i pravosudna tijela stoga bi trebala olakšati da navedene osobe učinkovito ostvaruju prava predviđena ovom Direktivom, primjerice uzimajući u obzir bilo kakvu potencijalnu slabost koja utječe na njihovu sposobnost da ostvare pravo na pristup odvjetniku te da se treću osobu obavijesti u slučaju oduzimanja slobode i da se poduzmu odgovarajuće mjere za osiguravanje zajamčenosti tih prava.

(52)

Ovom se Direktivom podržavaju temeljna prava i načela koja su priznata Poveljom, uključujući zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, pravo na slobodu i sigurnost, poštivanje privatnog i obiteljskog života, pravo na integritet osobe, prava djeteta, integraciju osoba s invaliditetom, pravo na učinkovit pravni lijek i pravo na pošteno suđenje, presumpciju nedužnosti i prava obrane. Ova bi se Direktiva trebala provoditi u skladu s tim pravima i načelima.

(53)

Države članice trebale bi osigurati da se odredbe ove Direktive, ako odgovaraju pravima koja su zajamčena EKLJP-om, provode u skladu s onima iz EKLJP-a i s razvojem sudske prakse Europskog suda za ljudska prava.

(54)

Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila. Države članice mogle bi proširiti prava određena ovom Direktivom kako bi pružile veći stupanj zaštite. Takav veći stupanj zaštite ne bi smio biti prepreka uzajamnom priznavanju sudskih odluka koje ta minimalna pravila trebaju olakšati. Stupanj zaštite nikad ne bi smio pasti ispod standarda navedenih u Povelji i EKLJP-u, kako ih tumači sudska praksa Suda i Europskog suda za ljudska prava.

(55)

Ova Direktiva promiče prava djece i uzima u obzir smjernice Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci, osobito njegove odredbe o informacijama i savjetima koji se daju djeci. Ovom se Direktivom osigurava da se osumnjičenicima i optuženim osobama, uključujući djecu, pružaju dostatne informacije kako bi razumjeli posljedice odricanja od prava na temelju ove Direktive te da svako takvo odricanje bude učinjeno dobrovoljno i nedvosmisleno. Ako je osumnjičenik ili optužena osoba dijete, nositelj roditeljske odgovornosti trebao bi biti obaviješten što je prije moguće nakon oduzimanja slobode njegova djeteta i trebao bi biti upoznat s razlozima za to. Ako se pružanje takvih informacija nositelju roditeljske odgovornosti protivi najboljim interesima djeteta, trebalo bi obavijestiti drugu odgovarajuću odraslu osobu, poput srodnika. To ne bi trebalo dovoditi u pitanje odredbe nacionalnog prava koje zahtijevaju da se bilo koje posebno tijelo, ustanove ili pojedinci, osobito oni koji su odgovorni za zaštitu ili dobrobit djeteta, obavijeste o oduzimanju slobode djeteta. Države članice trebale bi se suzdržati od ograničavanja ili odgađanja ostvarivanja prava na komunikaciju s trećom osobom u pogledu osumnjičenika e ili optuženih osoba koji su djeca i kojima je oduzeta sloboda, osim u najiznimnijim okolnostima. Ako se provodi odgoda, dijete, ipak, ni u kojem slučaju ne bi trebalo držati u izolaciji te bi mu trebalo dopustiti komunikaciju, primjerice, s ustanovom ili pojedincem odgovornim za zaštitu ili dobrobit djece.

(56)

U skladu sa Zajedničkom političkom deklaracijom država članica i Komisije o obrazloženjima od 28. rujna 2011. (8), države članice odlučile su, u opravdanim slučajevima, uz obavijest o svojim mjerama za prijenos priložiti jedan ili više dokumenata kojima se objašnjava odnos između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prijenos. Uzimajući u obzir ovu Direktivu, zakonodavac smatra da je prijenos takvih dokumenata opravdan.

(57)

S obzirom da se ciljevi ove Direktive, odnosno utvrđivanje minimalnih pravila za pravo na pristup odvjetniku u kaznenim postupcima i postupcima na temelju europskog uhidbenog naloga i pravo na obavješćivanje treće osobe o oduzimanju slobode i na komunikaciju s trećim osobama i s konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode, ne mogu u dovoljnoj mjeri provesti od strane država članica i mogu se, zbog opsega mjera, bolje provesti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti, kako je određeno u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti, kako je određeno u tom članku, ova Direktiva ne prelazi okvire potrebne za ostvarenje tih ciljeva.

(58)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde koji je priložen UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. tog Protokola, navedene države članice ne sudjeluju u donošenju ove Direktive i nisu njome obvezane niti podliježu njezinoj primjeni.

(59)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske koji je priložen UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive, nije njome obvezana niti podliježe njezinoj primjeni,

(a)

ako je pravom države članice predviđeno izricanje sankcija od strane tijela koje nije sud nadležan za kaznene stvari, a na izricanje takve sankcije može se uložiti žalba ili je moguće izvršiti upućivanje na takav sud; ili

(b)

ako se oduzimanje slobode ne može izreći kao sankcija,

(a)

prije nego što su ispitani od strane policije ili drugog tijela zaduženih za provedbu zakona ili pravosudnog tijela;

(b)

po izvršenju istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza, u skladu sa stavkom 3. točkom (c), od strane istražnih ili drugih nadležnih tijela;

(c)

bez nepotrebnog odlaganja nakon oduzimanja slobode;

(d)

ako su pozvani na sud nadležan za kaznene stvari, pravovremeno prije nego što se pojave pred tim sudom.

(a)

države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo na privatni sastanak i komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa, uključujući prije ispitivanja od strane policije ili od strane drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela;

(b)

države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo na prisutnost svojega odvjetnika te pravo da on učinkovito sudjeluje u ispitivanju. Takvo je sudjelovanje u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, pod uvjetom da takvi postupci ne dovode u pitanje učinkovito ostvarenje i bit dotičnog prava. Ako odvjetnik sudjeluje u ispitivanju, činjenica da se takvo sudjelovanje dogodilo bilježi se koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice;

(c)

države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optužene osobe imaju, kao minimum, pravo da njihov odvjetnik prisustvuje sljedećim istražnim radnjama ili radnjama prikupljanja dokaza, ako su te radnje predviđene nacionalnim pravom i ako se od osumnjičenika ili optužene osobe zahtijeva ili joj je dopušteno da posjećuje:

(a)

ako postoji hitna potreba za sprječavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe;

(b)

ako je poduzimanje trenutačnog djelovanja istražnih tijela nužno za sprječavanje značajnih opasnosti za kazneni postupak.

(a)

ako postoji hitna potreba za sprječavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe;

(b)

ako postoji hitna potreba za sprječavanjem situacije u kojoj bi kazneni postupak mogao biti ozbiljno ugrožen.

(a)

razmjerna su i ne prelaze okvir onog što je potrebno;

(b)

strogo su vremenski ograničena;

(c)

ne temelje se isključivo na vrsti ili težini navodnog kaznenog djela; i

(d)

ne dovode u pitanje cjelokupnu pravičnost postupka.

(a)

da osumnjičenik ili optužena osoba primi, u usmenom ili pisanom obliku, jasne i zadovoljavajuće informacije na jednostavnom i razumljivom jeziku o sadržaju dotičnog prava i mogućim posljedicama odricanja od njega; i

(b)

da se odricanje od prava daje dobrovoljno i nedvosmisleno.

(a)

pravo na pristup odvjetniku na takav način i u takvom trenutku koji omogućuje traženim osobama da ostvare svoja prava učinkovito i u svakom slučaju, bez nepotrebnog odlaganja od trenutka oduzimanja slobode;

(b)

pravo na sastanak i komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa;

(c)

pravo na prisutnost njihovoga odvjetnika i, u skladu s postupcima utvrđenim nacionalnim pravom, na njegovo sudjelovanje u saslušanju tražene osobe od strane izvršnog pravosudnog tijela. Ako odvjetnik sudjeluje tijekom saslušanja, to se bilježi koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice.

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/13

(1)

U skladu s člankom 33. Direktive 2004/109/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4) Komisija je morala podnijeti izviještaj o primjeni te Direktive Europskom parlamentu i Vijeću, uključujući i o primjerenosti ukidanja oslobođenja za postojeće dužničke vrijednosne papire po isteku razdoblja od 10 godina iz članka 30. stavka 4. te Direktive te o potencijalnom utjecaju primjene te Direktive na europska financijska tržišta.

(2)

Komisija je 27. svibnja 2010. donijela izvješće o primjeni Direktive 2004/109/EZ koje je ukazalo na područja u kojima bi se režim stvoren tom Direktivom mogao unaprijediti. Izvješće posebno ukazuje na potrebu pojednostavnjivanja obveza određenih izdavatelja kako bi uređena tržišta postala atraktivnija malim i srednjim izdavateljima koji prikupljaju sredstva u Uniji. Nadalje, učinkovitost postojećeg režima transparentnosti potrebno je unaprijediti, posebno u vezi objave korporativnog vlasništva.

(3)

Također, u svojoj Komunikaciji od 13. travnja 2011., pod nazivom „Akt o jedinstvenom tržištu – Dvanaest mjera za poticanje rasta i jačanje povjerenja – Zajedno za novi rast ”, Komisija je prepoznala potrebu za preispitivanjem Direktive 2004/109/EZ s ciljem unapređenja proporcionalnosti obveza primjenjivih na mala i srednja poduzeća, uz istodobno osiguravanje iste razine zaštite ulagatelja.

(4)

Prema izvješću i Komunikaciji Komisije, trebalo bi smanjiti administrativni teret povezan s obvezama u pogledu uvrštenja za trgovanje na uređenom tržištu za mala i srednja poduzeća kako bi se poboljšao njihov pristup kapitalu. Obveza objavljivanja izjava poslovodstva za razdoblje tijekom godine ili tromjesečnih financijskih izvještaja predstavlja značajni teret za mnoge male i srednje izdavatelje čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenim tržištima, a nije nužna za zaštitu ulagatelja. Te obveze također potiču kratkoročni učinak, a odvraćaju dugoročno ulaganje. Kako bi se potaknulo stvaranje održive vrijednosti i dugoročno usmjerene strategije ulaganja, nužno je smanjiti kratkoročni pritisak na izdavatelje i potaknuti ulagatelje da osmisle dugoročniju viziju. Stoga bi trebalo ukinuti obvezu objavljivanja izjava poslovodstva za razdoblje tijekom godine.

(5)

Državama članicama ne bi smjelo biti dozvoljeno da u svoje nacionalno zakonodavstvo uvedu obvezu da se periodične financijske informacije moraju objavljivati češće od godišnjih financijskih izvještaja i polugodišnjih financijskih izvještaja. Međutim, države članice trebale bi biti u mogućnosti od izdavatelja zahtijevati objavljivanje dodatnih periodičnih financijskih informacija, ako takav zahtjev ne predstavlja značajni financijski teret i ako su zatražene dodatne informacije proporcionalne faktorima koji doprinose donošenju investicijskih odluka. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nikakve dodatne informacije koje zahtijeva sektorsko zakonodavstvo Unije, točnije, države članice mogu od financijskih institucija zahtijevati objavljivanje dodatnih periodičnih financijskih informacija. Nadalje, na uređenom tržištu od izdavatelja čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na njemu može se zahtijevati objavljivanje dodatnih periodičnih financijskih informacija u svim ili nekim segmentima tog tržišta.

(6)

Kako bi se omogućila dodatna fleksibilnost i time smanjio administrativni teret, rok za objavu polugodišnjih financijskih izvještaja trebalo bi produžiti na tri mjeseca nakon isteka razdoblja izvješćivanja. Budući da je razdoblje u kojem izdavatelji mogu objaviti svoja polugodišnja financijska izvještaja produženo, očekuje se da će izvještaji malih i srednjih izdavatelja dobiti veću pozornost sudionika na tržištu te će na taj način ti izdavatelji povećati svoju vidljivost.

(7)

Kako bi se osigurala bolja transparentnost plaćanja državama, izdavatelji čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu i koji posluju u području vađenja ili eksploatacije šuma primarnih šumarskih industrija, trebali bi objaviti u posebnom izvješću, na godišnjoj osnovi, plaćanja državama u kojima posluju. To izvješće trebalo bi uključivati vrste plaćanja usporedive s onima objavljenima u okviru Inicijative za transparentnost ekstraktivnih industrija (EITI). Objava plaćanja vladama trebala bi civilnom društvu i ulagateljima dati pristup informacijama na temelju kojih mogu zahtijevati od vlada država bogatih resursima da odgovaraju za primitke od iskorištavanja prirodnih resursa. Inicijativa je također komplementarna s Planom djelovanja Europske unije za provedbu zakonodavstva, upravljanje i trgovinu u području šumarstva (EU FLEGT) i odredbama Uredbe (EU) br. 995/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o utvrđivanju obveza gospodarskih subjekata koji stavljaju u promet drvo i proizvode od drva (5) u kojima se od trgovaca proizvodima od drva zahtijeva postupanje s dužnom pažnjom s ciljem sprečavanja ulaska nezakonitog drva na tržište Unije. Države članice bi trebale osigurati da su članovi nadležnih tijela poduzeća, koji djeluju u okviru nadležnosti koje su im dodijeljene nacionalnim pravom, nadležni za osiguravanje da se, u skladu s njihovim saznanjima i sposobnostima, izvješća o plaćanjima vladama pripremaju u skladu sa zahtjevima ove Direktive. Pojedinosti o zahtjevima utvrđene su u poglavlju 10. Direktive 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o godišnjim financijskim izvještajima, konsolidiranim financijskim izvještajima i povezanim izvješćima određenih vrsta poduzeća (6).

(8)

Za potrebe transparentnosti i zaštite ulagatelja, države članice trebale bi zahtijevati primjenu sljedećih načela na izvješćivanje o plaćanjima državama u skladu s poglavljem 10. Direktive 2013/34/EU: značaj (ako plaćanje u okviru financijske godine ne prelazi 100 000 eura, bez obzira na to je li riječ o jednokratnom plaćanju ili više povezanih plaćanja, ne treba se uzeti u obzir u izvješću); podnošenje izvješća državama i za svaki projekt posebno (izvješća o plaćanjima državama trebalo bi podnositi za svaku državu i za svaki projekt posebno); univerzalnost (nisu dozvoljena izuzeća, na primjer, za izdavatelje koji posluju u određenim zemljama, koja bi mogla imati narušavajući učinak i omogućiti izdavateljima iskorištavanje blagih zahtjeva u pogledu transparentnosti); iscrpnost (trebalo bi prijaviti sva relevantna plaćanja državama, u skladu s Poglavljem 10. Direktive 2013/34/EU i popratnim uvodnim izjavama).

(9)

Financijske inovacije dovele su do stvaranja novih vrsta financijskih instrumenata koji ulagateljima omogućuju gospodarsku izloženost poduzećima, a u Direktivi 2004/109/EZ nije bilo predviđeno njihovo objavljivanje. Ti bi se instrumenti mogli koristiti za stjecanje tajnih dionica u poduzećima, što bi moglo prouzročiti zloupotrebu tržišta i dati lažnu i zavaravajuću sliku gospodarskog vlasništva trgovačkih društava uvrštenih na burzu. Kako bi osigurali da su izdavatelji i ulagatelji u potpunosti upoznati sa strukturom korporativnog vlasništva, definicija financijskih instrumenata u toj Direktivi trebala bi pokrivati sve instrumente koji imaju slični gospodarski učinak kao vlasništvo dionica i pravo na stjecanje dionica.

(10)

Financijski instrumenti koji imaju sličan gospodarski učinak kao držanje dionica i pravo na stjecanje dionica te omogućuju namiru u novcu trebali bi se izračunavati na temelju „usklađivanja za deltu”, množenjem nominalnog iznosa temeljnih dionica deltom instrumenta. Delta pokazuje za koliko bi se teoretska vrijednost financijskog instrumenta promijenila u slučaju promjene u cijeni temeljnog instrumenta i daje točnu sliku izloženosti imatelja temeljnom instrumentu. Ovaj se pristup koristi kako bi se osiguralo da je podatak o ukupnom broju prava glasa dostupnih ulagatelju točan u najvećoj mogućoj mjeri.

(11)

Nadalje, kako bi osigurali odgovarajuću transparentnost većinskih udjela, ako imatelj financijskih instrumenata ostvaruje svoje pravo na stjecanje dionica, a ukupni udio prava glasa iz temeljnih dionica prelazi prag za obavješćivanje bez da utječe na ukupni postotak prethodno priopćenih udjela, trebalo bi zahtijevati novu obavijest u kojoj bi se objavila promjena u prirodi udjela.

(12)

Usklađeni režim za obavješćivanje o većinskim udjelima prava glasa, osobito u pogledu zbrajanja udjela dionica s udjelima financijskih instrumenata, trebao bi poboljšati pravnu sigurnost, povećati transparentnost i smanjiti administrativni teret prekograničnih ulagatelja. Državama članicama radi toga ne bi smjelo biti dozvoljeno donošenje pravila strožih od onih predviđenih Direktivom 2004/109/EZ u pogledu izračuna pragova za obavješćivanje, zbrajanje udjela prava glasa iz dionica i udjela prava glasa koji se odnose na financijske instrumente te izuzeća od obveze obavješćivanja. Međutim, uzimajući u obzir postojeće razlike u koncentraciji vlasništva u Uniji i razlike u pravu trgovačkih društava u Uniji, radi kojih se ukupni broj dionica razlikuje od ukupnog broja prava glasa za neke izdavatelje, državama članicama trebalo bi omogućiti da odrede i niže i dodatne pragove za obavješćivanje o udjelima prava glasa te da zahtijevaju istovjetne obavijesti u pogledu pragova temeljenih na udjelima u kapitalu. Osim toga, državama članicama trebalo bi biti dozvoljeno da postave strože obveze od onih iz Direktive 2004/109/EZ vezano za sadržaj (kao što je objava namjera dioničara), postupak te vrijeme za obavijest, kao i da imaju mogućnost zatražiti dodatne informacije u vezi s većinskim udjelima koji nisu navedeni u Direktivi 2004/109/EZ. Posebice, države članice trebale bi moći nastaviti primjenjivati zakone, propise ili administrativne odredbe usvojene u vezi s ponudama za preuzimanje, transakcije spajanja i druge transakcije koje utječu na vlasništvo i kontrolu trgovačkih društava pod nadzorom tijela koje imenuju države članice u skladu s člankom 4. Direktive 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje (7) koje nameću strože zahtjeve od onih utvrđenih Direktivom 2004/109/EZ.

(13)

Tehnički standardi trebali bi osigurati dosljedno usklađivanje režima za obavješćivanje većinskih udjela i odgovarajućih razina transparentnosti. Bilo bi učinkovito i prikladno europskom nadzornom tijelu, (Europskom tijelu za vrijednosne papire i tržišta) (ESMA), osnovanom Uredbom (EU) br. 1095/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenog 2010. (8) povjeriti razradu nacrta regulatornih tehničkih standarda koji ne uključuju odluke o politici, za dostavljanje Komisiji. Komisija bi trebala donijeti regulatorne tehničke standarde koje je izradila ESMA kako bi odredila uvjete primjene postojećih izuzeća iz obveza obavješćivanja o pravima glasa većinskih udjela. Koristeći svoju stručnost, ESMA bi trebala posebice odrediti slučajeve izuzeća pri tom vodeći računa o njihovoj mogućoj zloupotrebi zaobilaženja obveza obavješćivanja.

(14)

Kako bi se uzeo u obzir tehnički razvoj, Komisiji se trebaju dodijeliti ovlasti za usvajanje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) da odredi sadržaj obavijesti većinskih držanja financijskih instrumenata. Od posebne je važnosti da Komisija provede odgovarajuća savjetovanja tijekom svojih priprema, uključujući savjetovanja na stručnoj razini. Prilikom pripreme i sastavljanja delegiranih akata, Komisija bi trebala osigurati da se relevantni dokumenti istodobno, pravovremeno i prikladno dostave Europskom parlamentu i Vijeću.

(15)

Kako bi olakšali prekogranična ulaganja, investitori bi trebali imati jednostavan pristup propisanim informacijama o svim trgovačkim društvima uvrštenim na burzu u Uniji. Ipak, trenutna mreža službeno postavljenih nacionalnih mehanizama za središnju pohranu propisanih informacija ne osigurava lagano pretraživanje takvih informacija u cijeloj Uniji. Kako bi se osigurao prekogranični pristup informacijama te uzeo u obzir tehnički razvoj financijskih tržišta i komunikacijskih tehnologija, ovlast usvajanja akata u skladu s člankom 290. UFEU-a trebala bi biti delegirana Komisiji da odredi minimalne standarde za distribuciju propisanih informacija, pristup propisanim informacijama na razini Unije i mehanizmima središnje pohrane propisanih informacija. Komisija bi, uz pomoć ESME-a, trebala dobiti ovlasti poduzimanja mjera poboljšanja funkcioniranja mreže službeno postavljenih nacionalnih mehanizama pohrane i razvijanja tehničkih kriterija za pristup propisanim informacijama na razini Unije, posebice u vezi s djelovanjem središnje pristupne točke za pretraživanje propisanih informacija na razini Unije. ESMA bi trebala napraviti internetski portal koji će služiti kao europska elektronička pristupna točka („pristupna točka”).

(16)

Kako bi poboljšala ispunjavanje zahtjeva Direktive 2004/109/EZ, a prema Komunikaciji Komisije od 9. prosinca 2010. naslovljenoj „Ojačavanje sankcioniranja u financijskom sektoru”, ovlasti sankcioniranja trebale bi biti pojačane i trebale bi ispunjavati osnovne zahtjeve u vezi s adresatima, kriterijima koje treba uzeti u obzir kada se primjenjuje administrativna sankcija ili mjera, ključnim ovlastima za nametanje sankcija i razinama administrativnih novčanih sankcija. Te bi ovlasti sankcioniranja trebale biti dostupne barem u slučaju kršenja ključnih odredbi Direktive 2004/109/EZ; države članice bi također trebale biti u mogućnosti primjenjivati ih u drugim okolnostima. Posebice, države članice bi trebale osigurati da administrativne sankcije i mjere koje je moguće primijeniti uključuju mogućnost nametanja novčanih sankcija koje su dovoljno visoke da budu odvraćajuće. U slučaju kršenja od strane pravnih osoba, države članice bi trebale biti u mogućnosti osigurati primjenu sankcija na članove administrativnih, upravljačkih i nadzornih tijela dotične pravne osobe ili drugih pojedinaca koji mogu odgovarati za ta kršenja pod uvjetima utvrđenim u nacionalnom pravu. Države članice također bi trebale omogućiti suspendiranje ili mogućnost suspendiranja prava glasa imatelja dionica i financijskih instrumenata koji se ne pridržavaju obveze obavješćivanja. Države članice bi također trebale biti u mogućnosti osigurati da se suspendiranje prava glasa primjenjuje samo na najozbiljnija kršenja. Direktiva 2004/109/EZ trebala bi se odnositi i na administrativne sankcije i na mjere kako bi se pokrili svi slučajevi nepridržavanja, bez obzira kvalificiraju li se prema nacionalnom pravu kao sankcija ili kao mjera, te ne bi trebala dovoditi u pitanje bilo koje odredbe u zakonima država članica koje se odnose na kaznene sankcije.

Države članice trebale bi biti u mogućnosti propisati dodatne sankcije ili mjere te više razine administrativnih novčanih kazni od onih koje su propisane Direktivom 2004/109/EZ, uzimajući u obzir potrebu za dostatno odvraćajućim sankcijama kako bi se podržala čista i transparentna tržišta. Odredbe u vezi sa sankcijama, kao i one u vezi s objavljivanjem administrativnih sankcija, ne predstavljaju presedan za ostalo zakonodavstvo Unije, posebno za ozbiljnija kršenja.

(17)

Kako bi se osiguralo da odluke kojima se nameću administrativna mjera ili sankcija imaju odvraćajući učinak na široku javnost, one bi općenito trebale biti objavljene. Objava odluka je također važno sredstvo informiranja sudionika na tržištu o tome koje se ponašanje smatra kršenjem Direktive 2004/109/EZ te promoviranja dobrog ponašanja među sudionicima na tržištu. Ipak, ako bi objava odluke ozbiljno ugrozila stabilnost financijskog sustava ili službene istrage koja je u tijeku ili bi, koliko je to moguće odrediti, nanijela nerazmjernu i ozbiljnu štetu uključenim institucijama ili fizičkim osobama, ili kada se, u slučaju da je sankcija nametnuta fizičkoj osobi, objava osobnih podataka pokaže nerazmjernom prilikom obvezne prvobitne procjene proporcionalnosti takve objave, nadležno tijelo trebalo bi biti u mogućnosti odlučiti da odgodi takvu objavu ili da objavi informaciju na anonimnoj osnovi.

(18)

Kako bi se razjasnio postupak s neuvrštenim vrijednosnim papirima predstavljenim potvrdama o deponiranim vrijednosnim papirima uvrštenim za trgovanje na uređenom tržištu te kako bi se izbjegle praznine u transparentnosti, definicija „izdavatelja” trebala bi biti utvrđena tako da uključuje izdavatelje neuvrštenih vrijednosnih papira predstavljenih potvrdama o deponiranim vrijednosnim papirima uvrštenim za trgovanje na uređenom tržištu. Također je prikladno izmijeniti definiciju „izdavatelja” uzimajući u obzir činjenicu da u nekim državama članicama izdavatelji vrijednosnih papira uvrštenih za trgovanje na uređenom tržištu mogu biti fizičke osobe.

(19)

Prema Direktivi 2004/109/EZ, u slučaju izdavatelja dužničkih vrijednosnih papira iz treće zemlje, čija je pojedinačna nominalna vrijednost 1 000 eura ili dionica, matična država članica izdavatelja je država članica navedena u članku 2. stavku 1. točki (m) podtočki iii. Direktive 2003/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9). Kako bi se pojasnilo i pojednostavilo određivanje matične države članice takvih izdavatelja iz treće zemlje, trebalo bi izmijeniti definiciju tog pojma kako bi se utvrdilo da će matična država članica biti država članica koju je izdavatelj odabrao među državama članicama u kojima su njegovi vrijednosni papiri uvršteni na trgovanje na uređenom tržištu.

(20)

Svi izdavatelji čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu unutar Unije trebali bi biti pod nadzorom nadležnog tijela države članice kako bi se osiguralo da ispunjavaju svoje obveze. Izdavatelji koji, prema Direktivi 2004/109/EZ, moraju odabrati svoju matičnu državu članicu no još to nisu učinili, mogu izbjeći nadzor nadležnog tijela u Uniji. Stoga bi Direktiva 2004/109/EZ trebala biti izmijenjena da odredi matičnu državu članicu za izdavatelje koji nisu objavili svoj odabir matične države članice nadležnim tijelima unutar tri mjeseca. U takvim slučajevima, matična država članica trebala bi biti država članica u kojoj su vrijednosni papiri izdavatelja uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu. Ako su vrijednosni papiri izdavatelja uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu u više država članica, te će države članice biti matične države članice izdavatelja sve dok izdavatelj ne odabere i ne objavi odabir jedinstvene matične države članice. Ovo bi potaknulo takve izdavatelje da odaberu i priopće svoj odabir matične države članice nadležnim tijelima, a u međuvremenu nadležnim tijelima ne bi više nedostajale potrebne ovlasti da interveniraju dok izdavatelj ne objavi svoj odabir matične države članice.

(21)

Prema Direktivi 2004/109/EZ, u slučaju izdavatelja dužničkih vrijednosnih papira čija je pojedinačna nominalna vrijednost 1 000 eura ili više, izbor matične države članice valjan je tri godine. Međutim, kada vrijednosni papiri izdavatelja više nisu uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu u matičnoj državi članici izdavatelja te ostanu uvršteni za trgovanje u jednoj ili više matičnih država članica, takav izdavatelj nema odnos sa matičnom državom članicom koju je prvotno odabrao, ako to nije država članica njegovog sjedišta. Takav izdavatelj trebao bi biti u mogućnosti odabrati jednu od svojih matičnih država članica ili državu članicu gdje ima svoje sjedište kao svoju novu matičnu državu članicu prije isteka razdoblja od tri godine. Ista mogućnost odabira nove matične države članice također se primjenjuje na izdavatelja dužničkih vrijednosnih papira čija je pojedinačna nominalna vrijednost manja od 1 000 eura iz treće zemlje ili čije dionice nisu više uvrštene za trgovanje na uređenom tržištu u matičnoj državi članici izdavatelja, no ostaju uvršteni za trgovanje u jednoj ili više matičnih država članica.

(22)

Trebala bi postojati dosljednost između Direktiva 2004/109/EZ i 2003/71/EZ u vezi s definicijom matične države članice. U tom smislu, kako bi se osigurao nadzor najrelevantnije države članice, Direktivu 2003/71/EZ bi trebalo izmijeniti kako bi se omogućila veća fleksibilnost u situacijama kada vrijednosni papiri koje je izdao izdavatelj iz treće zemlje više nisu uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu u matičnoj državi članici, nego su naprotiv uvršteni za trgovanje u jednoj ili više drugih država članica.

(23)

Direktiva Komisije 2007/14/EZ (10) sadrži, posebice, pravila u vezi s objavom odabira matične države članice izdavatelja. Ta bi pravila trebalo uključiti u Direktivu 2004/109/EZ. Kako bi se osiguralo da izdavatelj obavijesti o svom odabiru matične države nadležna tijela matične države članice i države članice u kojoj ima sjedište, kada država članica nije niti matična niti država članica domaćin, svi izdavatelji bi trebali izvijestiti o svom odabiru matične države članice nadležna tijela svoje matične države članice, nadležna tijela svih država članica domaćina i nadležna tijela države članice u kojoj imaju sjedište, onda kada se ono razlikuje od njihove matične države članice. Pravila o obavijesti o odabiru matične države članice stoga treba primjereno izmijeniti.

(24)

Zahtjevi propisani Direktivom 2004/109/EZ u vezi s objavom novih izdavanja kredita doveli su do mnogih praktičnih problema te se njihova primjena smatra složenom. Nadalje, taj zahtjev se djelomično preklapa sa zahtjevima iz Direktive 2003/71/EZ i iz Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem (zlouporaba tržišta) (11) te ne daje puno dodatnih informacija tržištu. Stoga, a kako bi se smanjio nepotreban administrativni teret za izdavatelje, taj bi zahtjev trebalo ukinuti.

(25)

Zahtjev da se nadležna tijela matične države članice izvijeste o svim izmjenama osnivačkog akta ili statuta preklapa se sa sličnim zahtjevom propisanim Direktivom 2007/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o izvršavanju pojedinih prava dioničara trgovačkih društava u trgovačkim društvima uvrštenim na burzu (12) te može dovesti do zabune u vezi s ulogom nadležnog tijela. Stoga, kako bi se smanjio nepotreban administrativni teret za izdavatelje, taj se zahtjev ukida.

(26)

Usklađen elektronički format za izvješćivanje bio bi vrlo koristan za izdavatelje, investitore i nadležna tijela, s obzirom da bi olakšao izvješćivanje, pristup, analizu i usporedivost godišnjih financijskih izvještaja. Počevši od 1. siječnja 2020. sva godišnja financijska izviješća biti će pripremljena u jedinstvenom elektronskom formatu za izvješćivanje, pod uvjetom da ESMA provodi analizu troškova i koristi. ESMA bi trebala razviti nacrt tehničkih regulatornih standarda na usvajanje Komisiji, kako bi odredila elektronski format za izvješćivanje, s upućivanjem na trenutne i buduće tehnološke opcije, kao što je eXtensible Business Reporting Language (XBRL). Prilikom pripreme nacrta regulatornih tehničkih standarda, ESMA bi trebala voditi otvorena javna savjetovanja za sve zainteresirane strane, izvršiti temeljitu procjenu mogućih učinaka usvajanja različitih tehnoloških opcija, te voditi odgovarajuća testiranja u državama članicama o kojima bi trebala izvijestiti Komisiju kada ona dostavi nacrte regulatornih tehničkih standarda. Pri razvijanju nacrta regulatornih tehničkih standarda za formate koji se primjenjuju na banke i financijske posrednike te na društva za osiguranje, ESMA treba redovito i usko surađivati s Europskim nadzornim tijelom (Europsko tijelo za bankarstvo) osnovanim Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2010. (13), i Europskim nadzornim tijelom (Europsko tijelo za osiguranje i strukovne mirovine), osnovanim Uredbom (EU) 1094/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2010. (14), kako bi uzela u obzir specifična obilježja ovih sektora, vodeći računa o međusektorskoj dosljednosti rada i donoseći zajednička stajališta. Europski parlament i Vijeće trebali bi imati mogućnost iznijeti prigovor na regulatorne tehničke standarde na temelju članka 13. stavka 3. Uredbe (EU) br. 1095/2010, u kojem slučaju ti standardi ne bi trebali stupiti na snagu.

(27)

Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (15) i Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka od strane institucija i tijela Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (16) u potpunosti se primjenjuju na obradu osobnih podataka za potrebe ove Direktive.

(28)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela priznata u Povelji o temeljnim pravima Europske unije kao što je obuhvaćeno Ugovorom te mora biti provedena u skladu s tim pravima i načelima.

(29)

Budući da cilj ove Direktive, a to je usklađivanje zahtjeva za transparentnošću u vezi s informacijama o izdavateljima čiji su vrijednosni papiri uvršteni za trgovanje na uređenom tržištu ne mogu dostatno ostvariti države članice te se stoga, zbog opsega i učinka djelovanja, može bolje ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(30)

U skladu sa Zajedničkom političkom deklaracijom država članica i Komisije o obrazloženjima (17) od 28. rujna 2011. u opravdanim se slučajevima države članice pridružuju obavješćivanju o svojim mjerama za prijenos s pomoću jednoga ili više dokumenata, kojima se objašnjava odnos između sastavnih dijelova Direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prijenos. Uzimajući u obzir ovu Direktivu, zakonodavac smatra da je dostava tih dokumenata opravdana.

(31)

Direktive 2004/109/EZ, 2003/71/EZ i 2007/14/EZ bi stoga trebalo na odgovarajući način izmijeniti,

1.

Članak 2. mijenja se kako slijedi:

2.

Članak 3. mijenja se kako slijedi:

3.

članak 4. mijenja se kako slijedi:

4.

u članku 5. stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Izdavatelj dionica ili dužničkih vrijednosnih papira objavljuje polugodišnje financijske izvještaje koji obuhvaćaju prvih šest mjeseci poslovne godine u što je moguće kraćem roku nakon isteka navedenog razdoblja, najkasnije dva mjeseca nakon isteka tog razdoblja. Izdavatelj osigurava dostupnost polugodišnjih financijskih izvještaja javnosti tijekom razdoblja od barem 10 godina.”;

5.

Članak 6. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 6.

Izvješće o plaćanjima vladama

Države članice zahtijevaju od izdavatelja aktivnih na području vađenja ili eksploatacije šuma u primarnoj šumskoj industriji, kao što je definirano u članku 41. stavcima 1. i 2. Direktive 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o godišnjim financijskim izvještajima, konsolidiranim financijskim izvještajima i povezanim izvješćima određenih vrsta poduzeća (20), da jednom godišnje pripreme izviješće o plaćanjima vladama, u skladu s poglavljem 10. te Direktive. Izvješće se čini dostupnim javnosti barem šest mjeseci po isteku svake financijske godine i ostaje dostupno javnosti barem deset godina. O plaćanjima vladama izvješćuje se na konsolidiranoj razini.’

6.

Članak 8. mijenja se kako slijedi:

7.

Članak 9. mijenja se kako slijedi:

8.

u članku 12. stavku 2., uvodni dio zamjenjuje se sljedećim:

„Izdavatelja se obavješćuje što je prije moguće, ali najkasnije u roku od četiri dana trgovanja nakon dana kada dioničar ili fizička ili pravna osoba iz članka 10.,”;

9.

Članak 13. mijenja se kako slijedi:

10.

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 13.a

Agregiranje

1.   Obveze obavješćivanja iz članaka 9., 10. i 13. primjenjuju se također na fizičku ili pravnu osobu onda kada broj prava glasa koje takva fizička ili pravna osoba ima direktno ili indirektno, u skladu s člancima 9. i 10., zbrojeni s brojem prava glasa vezanih za direktno ili indirektno držane financijske instrumente, u skladu s člankom 13., dosegne, prijeđe ili padne ispod važećeg praga iz članka 9. stavka 1.

Obavijest zatražena u prvom podstavku ovog stavka uključuje strukturu broja prava glasa iz dionica držanih u skladu s člancima 9. i 10. te prava glasa vezanih za financijske instrumente iz članka 13.

2.   Prava glasa vezana za financijske instrumente koji su već objavljeni u skladu s člankom 13. objavljuju se ponovo kada fizička ili pravna osoba stekne temeljne dionice, te takvo stjecanje rezultira ukupnim brojem prava glasa povezanih s dionicama izdanih od istog izdavatelja koje dostižu ili prelaze prag utvrđen člankom 9. stavkom 1.”

11.

Članak 16. stavak 3. briše se;

12.

U članku 19. stavku 1. briše se drugi podstavak.

13.

Članak 21. stavak 4., zamjenjuje se sljedećim:

„4.   Komisija, putem delegiranih akata u skladu s člankom 27. stavcima 2.a, 2.b i 2.c i uvjetima utvrđenima u člancima 27.a i 27.b, donosi mjere radi definiranja sljedećeg:

Komisija također može odrediti i ažurirati popis medija za distribuciju informacija javnosti.”;

14.

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 21.a

Europska elektronička pristupna točka

1.   Internetski portal koji će služiti kao europska elektronička pristupna točka („pristupna točka”) osniva se do 1. siječnja 2018. ESMA razvija i vodi pristupnu točku.

2.   Sustav međusobno povezanih službeno imenovanih mehanizama sastoji se od:

3.   Države članice osiguravaju pristup svojim mehanizmima centralizirane pohrane putem pristupne točke.”;

15.

Članak 22. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 22.

Pristup propisanim informacijama na razini Unije

1.   ESMA sastavlja nacrt regulatornih tehničkih standarda kojima se određuju zahtjevi vezani za pristup propisanim informacijama na razini Unije kako bi se definiralo sljedeće:

2.   Prilikom sastavljanja nacrta regulatornih tehničkih standarda, ESMA uzima u obzir tehničke zahtjeve za sustav međusobno povezanih poslovnih registara ustanovljenih Direktivom 2012/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. lipnja 2012. (23).

ESMA dostavlja Komisiji navedeni nacrt regulatornih tehničkih standarda do 27. studenoga 2015.

Delegira se ovlast Komisiji za donošenje regulatornih tehničkih standarda iz prvog podstavka ovog stavka u skladu s člancima 10. i 14. Uredbe (EU) br. 1095/2010.

16.

U članku 23. stavku 1. umeće se sljedeći podstavak:.

„Informacije obuhvaćene zahtjevima propisanim u trećoj zemlji dostavljaju se u skladu s člankom 19. te objavljuju u skladu s člancima 20. i 21.;”

17.

U članku 24. umeću se sljedeći stavci:

„4.a   Ne dovodeći u pitanje stavak 4., nadležnim tijelima daju se sve istražne ovlasti koje su potrebne za obavljanje njihovih funkcija. Te se ovlasti izvršavaju u skladu s nacionalnim pravom.

4b.   Nadležna tijela će izvršavati ovlasti sankcioniranja, u skladu s ovom Direktivom i nacionalnim pravom, na bilo koji od sljedećih načina:

18.

U članku 25. stavku 2. dodaje se sljedeći podstavak:

„Pri izvršavanju svojih ovlasti sankcioniranja i istražnih ovlasti, nadležna tijela blisko surađuju kako bi osigurala da sankcije ili mjere proizvode željene rezultate, te usklađuju svoje djelovanje kada se radi o prekograničnim slučajevima.”;

19.

Iza članka 27.b umeće se sljedeći članak:

„POGLAVLJE VI.A

SANKCIJE I MJERE;”

20.

Članak 28. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 28.

Administrativne mjere i sankcije

1.   Ne dovodeći u pitanje ovlasti nadležnih tijela, u skladu s člankom 24. i pravom države članice da uvede i primijeni kaznene sankcije, države članice utvrđuju pravila o administrativnim mjerama i sankcijama primjenjivim na kršenja nacionalnih odredbi donesenih radi prenošenja ove Direktive te poduzimaju sve potrebne mjere kako osigurale njihovo provođenje. Te administrativne mjere i sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

2.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., države članice osiguravaju da – kad se obveze primjenjuju na pravne osobe, u slučaju kršenja, ako su ispunjeni uvjeti navedeni u nacionalnom pravu, sankcije mogu primjenjivati na članove upravnog, rukovodećeg ili nadzornog tijela pravne osobe i na druge pojedince koji su odgovorni za kršenje prema nacionalnom pravu.”.

21.

Umeću se sljedeći članci:

„Članak 28.a

Kršenja

Članak 28.b primjenjuje se barem na sljedeća kršenja:

Članak 28.b

Ovlasti sankcioniranja

1.   U slučaju kršenja iz članka 28.a nadležna tijela su ovlaštena propisati barem sljedeće administrativne mjere i sankcije:

U državama članicama u kojima euro nije službena valuta, izračunava se odgovarajuća vrijednost eura u državnoj valuti, uzimajući u obzir službeni devizni tečaj na datum stupanja na snagu Direktive 2013/50/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Direktive 2004/109/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju zahtijeva za transparentnošću u vezi s informacijama o izdavateljima čiji su vrijednosni papiri uvršteni u trgovanje na određenom tržištu, Direktive 2003/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o prospektu koji je potrebno objaviti prilikom javne ponude vrijednosnih papira ili prilikom uvrštavanja u trgovanje i Direktive Komisije 2007/14/EZ o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Direktive 2004/109/EZ (24).

2.   Ne dovodeći u pitanje ovlasti nadležnih tijela u skladu s člankom 24. i pravo država članica da nametnu kaznene sankcije, države članice osiguravaju da njihovi zakoni i drugi propisi pruže mogućnost obustave izvršavanja prava glasa povezanih s dionicama u slučaju kršenja navedenih u članku 28.a točki (b). Države članice mogu odrediti da se ukidanje prava glasa primjenjuje samo na najozbiljnija kršenja.

3.   Države članice mogu propisati dodatne sankcije ili mjere te više razine administrativnih novčanih sankcija od onih koje su propisane ovom Direktivom.

Članak 28.c

Izvršavanje ovlasti sankcioniranja

1.   Države članice osiguravaju da prilikom određivanja vrste i razine administrativnih sankcija ili mjera, nadležna tijela uzimaju u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući tamo gdje je to primjereno:

2.   Obrada osobnih podataka sakupljenih prilikom ili u svrhu izvršavanja nadzornih i istražnih ovlasti u skladu s ovom Direktivom provodi se u skladu s Direktivom 95/46/EZ i Uredbom (EZ) Br. 45/2001 tamo gdje je to relevantno.

22.

Ispred članka 29. umeće se sljedeći naslov:

„POGLAVLJE VI.B

OBJAVA ODLUKA”

23.

Članak 29. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 29.

Objava odluka

1.   Države članice osiguravaju da nadležna tijela trebaju objaviti svaku odluku o sankcijama i mjerama uvedenim za kršenje ove Direktive bez nepotrebnog odlaganja, uključujući informacije o vrsti i karakteru kršenja i identitetu fizičkih ili pravnih osoba odgovornih za kršenje.

Međutim, nadležna tijela mogu odgoditi objavu odluke, ili mogu objaviti odluku anonimno na način koji je u skladu s nacionalnim pravom u bilo kojoj od sljedećih okolnosti:

2.   Ako je na odluku iz stavka 1. podnesena žalba, nadležno tijelo je dužno uključiti tu informaciju u objavi ili prilikom objave, ili izmijeniti objavu ako je žalba podnesena nakon prvobitne objave.”

24.

Članak 31. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

„2.   Kada države članice donose mjere u skladu s člankom 3. stavkom 1., člankom 8. stavkom 2., člankom 8. stavkom 3. ili člankom 30., o tome bez odgode obavješćuju Komisiju i druge države članice.”

„iii.

za sve izdavatelje vrijednosnih papira iz treće zemlje koji nisu spomenuti u podtočki ii., država članica u kojoj se vrijednosni papiri namjeravaju ponuditi javnosti prvi put nakon datuma stupanja na snagu Direktive 2013/50/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Direktive 2004/109/EZ o usklađivanju zahtjeva za transparentnošću u vezi s podacima o izdavateljima čiji su vrijednosni papiri uvršteni u trgovanje na uređenom tržištu, Direktive 2003/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o prospektu koji je potrebno objaviti prilikom javne ponude vrijednosnih papira ili prilikom uvrštavanja u trgovanje i Direktive Komisije 2007/14/EZ o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Direktive 2004/109/EZ (25) ili u kojoj će biti podnesen prvi zahtjev za uvrštenje za trgovanje na uređenom tržištu prema izboru izdavatelja, ponuditelja ili osobe koja traži uvrštenje, ovisno o slučaju, pod uvjetom naknadnog odabira izdavatelja osnovanim u trećoj zemlji u sljedećim okolnostima:

1.

članak 2. briše se;

2.

u članku 11. stavci 1. i 2. brišu se;

3.

članak 16. briše se.

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/28

(1)

Uredbom (EZ) br. 638/2004 utvrđen je zajednički okvir za sustavnu izradu statističkih podataka Zajednice o robnoj razmjeni među državama članicama.

(2)

Najniži stupanj obuhvaćenosti za dostavu robe može se prilagoditi zbog tehničkog i gospodarskog razvoja, pri čemu treba zadržati statističke podatke koji ispunjuju važeće pokazatelje i standarde kvalitete. Pojednostavljivanjem će se omogućiti smanjenje opterećenja odgovora stranaka odgovornih za pružanje statističkih podataka, posebice za mala i srednja poduzeća. Stupanj obuhvaćenosti za dostavu robe stoga treba smanjiti sa 95 % na 93 %.

(3)

Uredbom Komisije (EZ) br. 1982/2004 od 18. studenoga 2004. o provedbi Uredbe (EZ) br. 638/2004 Europskog parlamenta i Vijeća o statistici Zajednice u vezi s robnom razmjenom između država članica i o stavljanju Uredbi Komisije (EZ) br. 1901/2000 i (EEZ) 3590/92 (2) izvan snage utvrđuju se odredbe za prikupljanje podataka u sustavu Intrastat. Države članice dužne su Eurostatu poslati svoje mjesečne rezultate po statističkoj vrijednosti, ali za njihovo su prikupljanje ograničene praktičnim odredbama. Potreban je sveobuhvatan i dosljedan pristup prikupljanju podataka u sustavu Instrastat te je potrebno pojednostaviti načine prikupljanja u smislu statističke vrijednosti.

(4)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Odbora za statistiku robnih razmjena među državama članicama,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/30

(1)

U tablici I. iz Priloga II.C Uredbi (EU) br. 39/2013 utvrđen je najveći broj dana na moru tijekom kojih plovila EU-a ukupne dužine od 10 metara i više koja na sebi imaju ili koriste povlačne mreže veličine oka jednakog ili većeg od 80 mm ili statične mreže, uključujući jednostruke stajaćice i višestruke stajaćice veličine oka jednakog ili manjeg od 220 mm, mogu biti prisutna u ICES području VII.e od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2014.

(2)

Prema točki 7.5. tog Priloga Komisija može raspodijeliti dodatni broj dana na moru tijekom kojih plovilo može biti prisutno u tom području dok na sebi ima ili koristi povlačne mreže ili statične mreže, na temelju trajnih ukidanja ribolovnih aktivnosti do kojih je došlo od 1. siječnja 2004.

(3)

S obzirom na podatke o plovilima s povlačnim mrežama povučenima iz ribarske flote iznesene u zahtjevu koji je Francuska podnijela u skladu s točkama 7.1. i 7.4. Priloga II.C, a primjenjujući metodu izračuna iz točke 7.2. tog Priloga, Francuskoj je potrebno raspodijeliti 11 dodatnih dana na moru za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2014. za plovila koja na sebi imaju ili koriste povlačne mreže.

(4)

S obzirom na podatke o plovilima sa statičnim mrežama povučenima iz ribarske flote iznesene u zahtjevu koji je Francuska podnijela u skladu s točkama 7.1. i 7.4. Priloga II.C, a primjenjujući metodu izračuna iz točke 7.2. tog Priloga, Francuskoj je potrebno raspodijeliti 14 dodatnih dana na moru za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2014. za plovila koja na sebi imaju ili koriste statične mreže.

(5)

S obzirom na podatke o plovilima s povlačnim mrežama povučenima iz ribarske flote iznesene u zahtjevu koji je Ujedinjena Kraljevina podnijela u skladu s točkama 7.1. i 7.4. Priloga II.C, a primjenjujući metodu izračuna iz točke 7.2. tog Priloga, Ujedinjenoj Kraljevini potrebno je raspodijeliti 43 dodatna dana na moru za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2014. za plovila koja na sebi imaju ili koriste povlačne mreže.

(6)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Odbora za ribarstvo i akvakulturu,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/32

(1)

Uredbom (EU) br. 1151/2012 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredba Vijeća (EZ) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (2).

(2)

U skladu s člankom 9. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe (EZ) br. 510/2006, Komisija je ispitala zahtjev Španjolske za odobrenje izmjene specifikacije za zaštićenu oznaku izvornosti „Sierra de Cádiz” registriranu u skladu s Uredbom Komisije (EZ) br. 205/2005 (3).

(3)

Budući da predmetna izmjena nije manja, Komisija je u Službenom listu Europske unije  (4) objavila zahtjev za izmjenu u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 510/2006. Budući da Komisija nije primila ni jedan prigovor u smislu članka 7. te Uredbe, izmjenu specifikacije potrebno je odobriti,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/34

(1)

U skladu s člankom 50. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EU) br. 1151/2012, zahtjev Francuske za upis naziva „Poulet des Cévennes” / „Chapon des Cévennes” u registar objavljen je u Službenom listu Europske unije  (2).

(2)

Budući da Komisija nije primila ni jedan prigovor u smislu članka 51. Uredbe (EU) br. 1151/2012, naziv „Poulet des Cévennes” / „Chapon des Cévennes” potrebno je upisati u registar,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/36

(1)

Uredbom (EU) br. 1151/2012 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredba Vijeća (EZ) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (2).

(2)

U skladu s člankom 9. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe (EZ) br. 510/2006, Komisija je ispitala zahtjev Francuske za odobrenje izmjene specifikacije za zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla „Lentilles vertes du Berry”, registriranu u skladu s Uredbom Komisije (EZ) br. 1576/98 (3).

(3)

Budući da predmetna izmjena nije manja, Komisija je u Službenom listu Europske unije  (4) objavila zahtjev za izmjenu u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 510/2006. Budući da Komisija nije primila ni jedan prigovor u smislu članka 7. te Uredbe, izmjenu specifikacije potrebno je odobriti,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/38

(1)

U skladu s člankom 50. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EU) br. 1151/2012 zahtjev Francuske za upis naziva „Gâche vendéenne” u registar objavljen je u Službenom listu Europske unije  (2).

(2)

Budući da Komisija nije primila ni jedan prigovor u smislu članka 51. Uredbe (EU) br. 1151/2012, naziv „Gâche vendéenne” potrebno je upisati u registar,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/40

(1)

Ključnom mjerom 2. Komunikacije Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru Regija „Akt o jedinstvenom tržištu II.-Zajedno za novi rast” (2) zahtijeva se osnivanje pravog jedinstvenog tržišta za pomorski prijevoz tako da roba koja se prevozi između pomorskih luka Unije više ne podliježe administrativnim i carinskim formalnostima koje se primjenjuju na robu koja dolazi iz prekomorskih luka.

(2)

U tom smislu Komisija se obvezala na podnošenje paketa prijedloga „Plavi pojas” sa zakonodavnim i nezakonodavnim inicijativama radi smanjenja administrativnog opterećenja prijevoznika koji se bave pomorskim prijevozom unutar Unije do razine usporedive s ostalim prijevoznim sredstvima (zračnim, željezničkim i cestovnim).

(3)

Ova je Uredba dio paketa „Plavi pojas”.

(4)

Sukladno članku 313. stavku 2. točki (a) Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 (3), roba unesena u carinsko područje Zajednice u skladu s člankom 37. Uredbe (EEZ) br. 2913/92 ne smatra se robom Zajednice osim ako se utvrdi da ima status robe Zajednice.

(5)

Člankom 313. stavkom 3. točkom (b) Uredbe (EEZ) br. 2454/93 propisuje se da se robe koje se između luka u carinskom području Zajednice prevoze u ovlaštenom redovnom brodarskom prijevozu smatraju robama Zajednice, osim ako nije drugačije utvrđeno. Plovila u redovnom brodarskom prijevozu mogu prevoziti i robe koje nemaju status robe Zajednice pod uvjetom da se nalaze u postupku vanjskog provoza Zajednice. Osim toga, korištenje redovnog brodarskog prijevoza za prijevoz roba koje nemaju status robe Zajednice ne utječe na primjenu kontrole za druge svrhe, uključujući i one koje se odnose na rizike za javno zdravlje ili zdravlje životinja i biljaka.

(6)

Prije izdavanja odobrenja za redovni brodarski prijevoz, carinsko tijelo koje ga izdaje treba zatražiti mišljenje od carinskih tijela drugih država članica na koje se ono odnosi. Ako nositelj odobrenja (u daljnjem tekstu „nositelj”) nakon dobivanja odobrenja naknadno zatraži proširenje usluge na druge države članice, potrebno je zatražiti dodatna mišljenja carinskih tijela tih država članica. Da bi se što je više moguće smanjila potreba daljnjih traženja mišljenja nakon izdavanja odobrenja, trebalo bi predvidjeti mogućnost da brodarska društva koja podnose zahtjev za odobrenje mogu, uz navođenje država članica na koje se ta usluga odnosi, navesti i države članice na koje se usluga potencijalno odnosi, a za koje izjavljuju da imaju planove za buduće usluge.

(7)

Od 2010. za traženje mišljenja carinskih tijela drugih država članica predviđen je rok od 45 dana. Međutim, iskustvo je pokazalo da je to razdoblje predugo i da ga treba skratiti.

(8)

Primjena elektroničkog informacijskog i komunikacijskog sustava učinila je Prilog 42.A Uredbi (EEZ) br. 2454/93 suvišnim.

(9)

Na zahtjev nositelja, ovlasti za redovni brodarski prijevoz koje su postojale prije stupanja na snagu ove Uredbe treba preispitati kako bi se uzele u obzir sve države članice koje bi mogle biti zainteresirane, a za koje nositelj izjavljuje da ima planove za buduće usluge.

(10)

Elektronički informacijski i komunikacijski sustav koji se trenutno koristi za pohranu podataka te za obavijesti carinskih tijela ostalih država članica o odobrenjima za redovni brodarski prijevoz nije sustav iz članka 14.x Uredbe (EEZ) br. 2454/93. Upućivanje na taj sustav treba se ispraviti.

(11)

Uredbu (EEZ) br. 2454/93 treba stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(12)

Promjene u duljini razdoblja za traženje mišljenja carinskih tijela drugih država članica i u broju država članica koje mogu biti navedene u zahtjevu iziskuju promjene podataka o uslugama redovnog brodarskog prijevoza u elektroničkom i komunikacijskom sustavu te odgodu primjene odgovarajućih odredbi ove Uredbe.

(13)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Odbora za carinski zakonik,

(1)

članak 313.b. mijenja se kako slijedi:

(2)

U drugom podstavku članka 313.c(2.) riječi „elektronički informacijski i komunikacijski sustav iz članka 14x” zamjenjuje se riječima „elektronički informacijski i komunikacijski sustav usluge redovnog brodarskog prijevoza iz članka 313.b(2.a)”,

(3)

U prvom podstavku članka 313.d(2.) riječi „elektronički informacijski i komunikacijski sustav iz članka 14x” zamjenjuje se riječima „elektronički informacijski i komunikacijski sustav usluge redovnog brodarskog prijevoza iz članka 313.b(2.a).”,

(4)

U članku 313.f(2.) riječi „elektronički informacijski i komunikacijski sustav iz članka 14x” zamjenjuje se riječima „elektronički informacijski i komunikacijski sustav usluge redovnog brodarskog prijevoza iz članka 313.b(2.a)”,

(5)

Prilog 42.A briše se.

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/42

(1)

Provedbenom uredbom (EU) br. 543/2011, prema ishodu Urugvajske runde multilateralnih pregovora o trgovini, utvrđuju se kriteriji kojima Komisija određuje paušalne vrijednosti za uvoz iz trećih zemalja, za proizvode i razdoblja određena u njezinu Prilogu XVI. dijelu A.

(2)

Paušalna uvozna vrijednost izračunava se za svaki radni dan, u skladu s člankom 136. stavkom 1. Provedbene uredbe (EU) br. 543/2011, uzimajući u obzir promjenjive dnevne podatke. Stoga ova Uredba treba stupiti na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije,

6.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

L 294/44

(1)

Toksin T-2 i toksin HT-2 su mikotoksini koje stvaraju razne vrste plijesni Fusarium. Toksin T-2 brzo se metabolizira u velik broj proizvoda, pri čemu je toksin HT-2 glavni metabolit.

(2)

Znanstveni odbor za kontaminante u prehrambenom lancu (Odbor Contam) Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) dostavio je mišljenje na zahtjev Komisije o opasnostima za životinjsko i javno zdravlje povezanima s prisutnošću toksina T-2 i HT-2 u hrani i hrani za životinje (1).

(3)

U pogledu opasnosti za životinjsko zdravlje, Odbor Contam zaključio je da je u slučaju preživača, zečeva i riba mala vjerojatnost da će procijenjena izloženost toksinima T-2 i HT-2 imati zabrinjavajuće posljedice za zdravlje. U slučaju svinja, peradi, konja i pasa, procijenjena izloženost toksinima T-2 i HT-2 pokazuje da je mogućnost štetnog učinka na zdravlje mala. Mačke se ubrajaju u najosjetljivije životinjske vrste. Zbog ograničenosti podataka i ozbiljnih štetnih učinaka na zdravlje pri malim dozama, nije moguće odrediti „razinu bez opaženog štetnog učinka” (NOAEL) ili „razinu najnižeg opaženog štetnog učinka” (LOAEL).

(4)

Uzimajući u obzir zaključke iz znanstvenog mišljenja, potrebno je provesti istraživanja kako bi se prikupili podaci o čimbenicima koji pridonose relativno visokim razinama toksina T2 i HT-2 u žitnim pahuljicama i proizvodima od žitarica te o učincima prerade hrane i hrane za životinje. Stoga je donesena Preporuka Komisije 2013/165/EU (2) kojom se preporučuje provođenje tih istraživanja.

(5)

S obzirom na toksičnost toksina T-2 i HT-2 u slučaju mačaka, primjereno je utvrditi i orijentacijsku vrijednost za ukupnu količinu toksina T-2 i HT-2 u hrani za mačke koja će se primjenjivati prilikom ocjenjivanja prihvatljivosti hrane za mačke s obzirom na prisutnost toksina T-2 i HT-2. Preporuku Komisije 2006/576/EZ (3) stoga treba izmijeniti,