15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/1

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/2

Izvjestitelj:

Ullrich SCHRÖDER

—

organiziranje posebnog godišnjeg vijeća za konkurentnost za MSP-ove i SBA na razini EU-a, kao što je EGSO već preporučio u mišljenju iz 2011. godine (1),

—

Skupina na visokoj razini za konkurentnost i rast Vijeća trebala bi razmotriti napredak u pogledu nacionalnih mjera za provođenje prioriteta SBA-a te razmisliti o dodatnim mjerama na razini EU-a. Rezultate tog postupka trebalo bi proslijediti godišnjem vijeću za konkurentnost za MSP-ove i SBa,

—

unapređenje europske mreže izaslanika MSP-ova podizanjem razine sudionika na pomoćnike ministra u ministarstvima gospodarstva. Time bi se osigurala jača i bolja koordinacija između EU-a i država članica.

1.4.1.

Mora se uvesti godišnje izvješće EU-a o provedbi SBA-a koje će uključivati i činjenično izvješće o načinu na koji Komisija upravlja njime te o funkcioniranju pojedinačnih programa.

1.4.2.

Potrebno je potaknuti Europski revizorski sud da objavljuje redovna izvješća o funkcioniranju relevantnih programa i mjera za MSP-ove, kao što to čini vanjski Vladin ured za reviziju u SAD-u u pogledu SBA-a u SAD-u. Nezavisni ured unutar Komisije trebao bi se baviti unutarnjim upravljanjem po uzoru na „Ured glavnog inspektora” u sklopu Agencije za malo poduzetništvo u SAD-u.

1.4.3.

SBA neće biti uspješan ako se ne uspostavi upravljačko partnerstvo koje uključuje više dionika (socijalne partnere te javne i privatne dionike). Stoga je potrebno uspostaviti savjetodavnu skupinu za SBA (vidjeti točku 4.3.4.), koja je trebala biti osnovana 2011. godine, ali nije bila, te je potrebno savjetovati se s njom u fazi koja prethodi donošenju odluka.

1.4.4.

Sustav nacionalnih i lokalnih planova za provedbu SBA-a (vidjeti točku 4.3.3.) mora se unaprijediti i dopuniti sustavnim korištenjem pokazatelja.

2.1.

Svrha: usporediti opće pristupe i mjere za MSP-ove u pogledu zakonodavstva o malom poduzetništvu: Agencije za malo poduzetništvo u SAD-u i „Akta o malom poduzetništvu” EU-a.

2.2.

U zaključcima Mišljenja (vidjeti točku 1.) stoga se ne uspoređuju specifični programi dvaju SBA-a, već se usredotočuje na moguća poboljšanja u pogledu pravnog i političkog položaja, upravljanja i korištenja ciljeva u okviru EU-ova „Akta o malom poduzetništvu”.

3.1.

Agencija za malo poduzetništvo u SAD-u nezavisna je vladina agencija koja na saveznoj razini pruža potporu malim poduzetnicima. Osnovao ju je predsjednik Eisenhower 1953. godine nakon usvajanja Zakona o malom poduzetništvu. Njezina je misija savjetovati mala poduzeća, pomagati im i štiti njihove interese. Njezin je proračun za 2013. godinu iznosio približno 1 milijardu USD (ne uključujući proračun za aktivnosti koje nisu vezane uz poduzeća). Neke su mjere pravno obvezujuće. SBA ima urede u svakoj saveznoj državi SAD-a i 1000 lokalnih centara. Predsjednik Obama podigao je status glavnog direktora SBA-a uključivši ga u svoj ured.

3.2.

SBA se služi složenom definicijom malog poduzeća – to je poduzeće koje je u osnovi u samostalnom vlasništvu, kojim se upravlja i koje je organizirano radi profita. Ovisno o industriji, proizvodu ili usluzi, standard veličine temelji se na broju zaposlenika ili obujmu prodaje. Uzimajući u obzir broja zaposlenika, najveća poduzeća imaju između otprilike 100 i 1 500 zaposlenika.

3.3.

Pregled aktivnosti i programa američke SBA-a (3)

3.3.1.

Financije: krediti i poduzetnički kapital

3.3.1.1.

SBA daje jamstva za mala poduzeća koja ne mogu na drugim mjestima dobiti kredit. Te kredite obično daju partneri SBA-a (banke i druge financijske ustanove), a jamstvo osigurava SBA.

3.3.1.2.

Trgovačka društva za ulaganja u mala poduzeća (Small Business Investment Company, SBIC) malim poduzetnicima olakšavaju pristup rizičnom kapitalu.

3.3.2.

Programi za sklapanje ugovora s malim poduzećima

3.3.2.1.

Nekoliko programa za ugovaranje poslova omogućuje malim poduzećima (koja su u vlasništvu osoba iz ugroženih skupina ili se nalaze u nedovoljno iskorištenim područjima) da se za važne vladine ugovore natječu samo sa sličnim tvrtkama.

3.3.3.

Programi za istraživanje i razvoj: strategija za povećanje sudjelovanja MSP-ova postavljanjem viših ciljeva

3.3.3.1.

Programom za istraživanje i inovacije u malim poduzećima (Small Business Innovation Research, SBIR) povećava se sudjelovanje malih visokotehnoloških tvrtki u istraživanju i razvoju na saveznoj razini u okviru saveznih ministarstava koja imaju proračun za istraživanje i razvoj od najmanje 100 milijuna USD. Dio njihova proračuna za istraživanje i razvoj mora se iskoristiti za uključivanje malih poduzeća. Taj je udio prvotno iznosio 0,2 % 1983. godine i stalno je rastao do 2,7 % 2013. godine (novi je cilj 3,2 % za 2017.).

3.3.3.2.

Programom za prijenos tehnologije uz pomoć malih poduzeća (Small Business Technology Transfer, STTR) osiguravaju se sredstva za istraživanje na saveznoj razini kojim se zajednički bave mala poduzeća i neprofitne istraživačke organizacije: 0,35 % 2013. godine, što je poraslo na 0,45 % 2016. godine.

3.3.4.

Programi za razvoj poduzetništva

3.3.5.

Ured za međunarodnu trgovinu

3.3.6.

Posebni uredi

4.2.1.

Komisija je proučila pristup SBA-a u SAD-u i objavila komunikaciju „Počnimo od malih, Akt o malom poduzetništvu u Europi” 2008. godine (5). usmjerenu na širu ciljnu skupinu (MSP-ovi s manje od 250 zaposlenika).

4.2.2.

Uvedeno je deset načela za izradu i provedbu politika za MSP-ove na razini EU-a i na nacionalnoj razini koja se odnose na poslovno okruženje, poduzetništvo, načelo „počnimo od malih”, javnu nabavu, kraće rokove isplate, unaprijeđeno jedinstveno tržište, vještine i inovacije.

4.2.3.

EGSO je 2008. godine predložio ambiciozniji SBA (6). U tom se mišljenju poziva na američki SBA.

4.2.4.

Glavne preporuke Odbora bile su:

4.3.1.

Komisija je 2011. objavila komunikaciju „Revizija SBA-a u Europi” (7). Komisija je zaključila da je ostvaren određeni napredak, ali da je potrebno učiniti još više.

4.3.2.

Komisija je manje pozitivna u pogledu razvoja stanja u državama članicama na sljedećim područjima:

4.3.3.

U okviru revizije SBA-a predložene su mjere kojima se odgovara na gospodarsku krizu na sljedećim poljima: propisi, financiranje, pristup tržištu, poduzetništvo, otvaranje radnih mjesta i uključiv rast (uključujući žene u poduzetništvu i inicijativu za socijalno poduzetništvo).

4.3.4.

Strateška poboljšanja uključuju jačanje upravljanja:

4.3.5.

EGSO je 2011. godine uvidio da je MSP-ovima potrebno posvetiti veću pozornost (8).

—

Odbor smatra da SBA treba postati više obvezujući,

—

akt o malom poduzetništvu neće biti uspješan ako se ne uspostavi upravljačko partnerstvo više dionika (sa socijalnim partnerima te javnim i privatnim dionicima),

—

zanemarena je bitna uloga posredničkih organizacija iz javnog i privatnog sektora koje nude prilagođene usluge,

—

EGSO poziva Vijeće da osnuje posebno godišnje vijeće za konkurentnost za MSP-ove, mikropoduzeća i SBA.

4.4.1.

U rujnu 2014. Komisija je pokrenula savjetovanje o tome kako revidirati SBA pod nazivom „Snažna europska politika za potporu malim i srednjim poduzećima i poduzetnicima 2015. – 2020.”

4.4.2.

Komisija je zaključila da SBA nije u potpunosti proveden u mnogim državama članicama.

—

smanjenje administrativnih opterećenja,

—

pristup financijskim sredstvima i tržištima,

—

poduzetnički i inovativni potencijal,

—

jačanje razvoja vještina (novo).

4.4.3.

Komisija je objavila izvješće o rezultatima u travnju 2015. godine. Iznošenje prijedloga za revidirani SBA prvobitno je planirano za prvu polovinu 2015. godine, no sada je odgođeno do 2016. godine. Europske poslovne organizacije izrazile su svoje nezadovoljstvo tim odgađanjem te pozvale na djelovanje tijekom 2015. godine.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/8

Izvjestitelj:

Jan KLIMEK

1.1.

Obiteljska poduzeća predstavljaju okosnicu mnogih gospodarstava u svijetu i bilježe izrazito dinamičan razvoj. Ona su izvor gospodarskog rasta i zapošljavanja, a puno pažnje posvećuju regionalnim i lokalnim okolnostima. Različiti su razlozi pokretanja obiteljskih poduzeća, ali im je svima zajedničko prirodno stvoren sustav vrijednosti, spremnost na potpunu angažiranost i odricanje te osjećaj odgovornosti prema onima koji su ih stvorili i onima koji će ih preuzeti. Obiteljska poduzeća lakše podnose teška razdoblja recesije i stagnacije, a jedan je od glavnih razloga njihove otpornosti osjećaj osobne odgovornosti za imidž poduzeća.

1.2.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) ukazuje na jedinstvenu vrijednost obiteljskih poduzeća te poziva Europsku komisiju da u državama članicama EU-a provede aktivnu strategiju za poticanje dobrih praksi u vezi s obiteljskim poduzećima, u skladu s načelom Akta o malom poduzetništvu da „EU i države članice trebaju stvoriti okružje u kojemu se poduzetnici i obiteljska poduzeća mogu razvijati i u kojemu se poduzetništvo nagrađuje” (1).

1.3.

U kasnijoj bi se fazi mogli razraditi pravni okvir i propisi za obiteljska poduzeća. U njima treba iznijeti definiciju obiteljskog poduzeća te odrediti područja zajedničkog rada Komisije te pravnih, gospodarskih i političkih institucija nadležnih za te mjere.

1.4.

Kada je riječ o konkretnim mjerama, EGSO traži:

2.1.

Obiteljska poduzeća predstavljaju više od 60 % svih europskih poduzeća – kako malih, tako i velikih – te zapošljavaju od 40 do 50 % ukupno zaposlenih (2). U velikoj većini gospodarstava dominiraju poduzeća iz sektora mikro, malih i srednjih poduzeća, tako da većina obiteljskih poduzeća također pripada tom sektoru.

2.2.

U glavne prednosti obiteljskih poduzeća ubrajaju se njihova usmjerenost na dugoročno djelovanje, specifične vrijednosti koje čine jedinstvenu poduzetničku kulturu te angažiranost u korist lokalnih zajednica. Jedinstvena poduzetnička kultura temelji se na vrijednostima koje promiču dionici obiteljskih poduzeća, kao što su visoka razina povjerenja prema poduzeću te visoka kvaliteta proizvoda ili usluga koje pružaju.

2.3.

Usmjerenost obiteljskih poduzeća na dugoročno djelovanje podrazumijeva stvaranje dugoročnih odnosa s dionicima poduzeća (zaposlenicima, klijentima, dobavljačima i lokalnim zajednicama).

2.4.

Obiteljska se poduzeća odlikuju i namjerom prenošenja sljedećoj generaciji te angažmanom i osjećajem odgovornosti prema zaposlenicima. Taj aspekt dodatno potiče odgovornost obiteljskog poduzeća u kojem se odnosi grade na povjerenju.

2.5.

Kad je riječ o ostvarivanju ciljeva, obiteljska poduzeća maksimiziranje dobiti podređuju izgradnji stabilnog, neovisnog i inovativnog poduzeća zasnovanog na vlastitom kapitalu te u prvom redu teže tome da na najmanju moguću mjeru smanje rizike koji bi mogli ugroziti postojanje poduzeća kroz više generacija. Obiteljska poduzeća razvijaju se na uravnoteženiji način te nastoje postići dugoročne (višegeneracijske) ciljeve.

3.1.

Za definiranje obiteljskog poduzeća u obzir se uglavnom uzimaju tri aspekta: obitelj, poduzeće i vlasnička struktura (3). Utjecaj obitelji na dva druga aspekta ključan je za to hoće li se neko poduzeće definirati kao obiteljsko. Zbog tog utjecaja obiteljska su poduzeća složenija od drugih poduzeća te stoga zahtijevaju odgovarajući tretman.

3.2.

U nekim državama članicama postoje pravni propisi kojima je definiran pojam obiteljskog poduzeća:

3.3.

Odbor smatra da bi sve države članice u registar trgovačkih društava trebale uvesti kategoriju obiteljskog poduzeća.

3.4.

U izvješću Skupine stručnjaka za obiteljska poduzeća preporučuje se usvajanje sljedeće definicije obiteljskog poduzeća:

3.5.

Ta je definicija ipak preširoka. Trebalo bi je ograničiti tako da se istakne obiteljski karakter poduzeća, a posebice namjera višegeneracijskog upravljanja poduzećem.

3.6.

Usvajanje takve definicije u europskim državama omogućilo bi prikupljanje kvantitativnih podataka koji bi zatim u akumuliranom obliku mogli poslužiti za izradu statistika o toj vrsti poduzeća. Ti bi podaci osobito pomogli u analizi obiteljskih poduzeća u novim državama članicama u kojima ta poduzeća igraju važnu ulogu. Taj bi zadatak mogao preuzeti Eurostat.

3.7.

Na nacionalnoj se razini pokušava kvantificirati broj obiteljskih poduzeća. Takvo iskustvo ima npr. Irska čiji je Središnji statistički ured izdao publikaciju Family Business in Ireland – Services Sector 2005. Savez europskih obiteljskih poduzeća (European Family Businesses) u suradnji s konzultantskom kućom KPMG izdaje pak Europski barometar obiteljskih poduzeća. U Poljskoj je 2008. godine vladina agencija za razvoj poduzetništva (Polska Agencja Rozwoju Przedsiębiorczości) provela složeno kvantitativno-kvalitativno ispitivanje.

3.8.

Uključivanjem Eurostata postigla bi se dva važna cilja: standardizacija definicije obiteljskog poduzeća te – na temelju te definicije – prikupljanje statističkih podataka o toj vrsti poduzeća.

4.1.

Izazovi s kojima se suočavaju obiteljska poduzeća mogu se podijeliti u dvije kategorije: izazove s kojima se suočavaju sva poduzeća i specifične izazove za obiteljska poduzeća. U prvu se kategoriju mogu ubrojiti opći čimbenici koji utječu na konjunkturna kretanja dane države, kao što su unutarnja potražnja, demografija te socioekonomska situacija. U ovom se mišljenju obrađuje druga kategorija, dakle izazovi specifični za obiteljska poduzeća koji su ključni za razvoj i rast tih poduzeća.

4.2.

Vlasništvo u obiteljskom poduzeću ne predstavljaju likvidna sredstva, nego nešto što obitelj gradi i razvija generacijama i što obuhvaća vrijednosti, tradiciju i stručna znanja (4). Zbog toga je prenošenje vlasništva poduzeća na sljedeću generaciju najveći izazov pred kojim se takvo poduzeće može naći.

4.2.1.

Složeno planiranje nasljedstva zasigurno je važna aktivnost za obiteljska poduzeća jer je namjera njihovih vlasnika da sljedećoj generaciji prenesu poduzeće u dobrom stanju.

4.2.2.

Svake godine oko 450 tisuća poduzeća koja zapošljavaju oko 2 milijuna radnika stoji pred takvim izazovom. Zbog neuspjelog rješavanja nasljedstva svake se godine zatvori oko 150 tisuća poduzeća, što dovodi do gubitka 600 tisuća radnih mjesta (5).

4.2.3.

Kad je riječ o planiranju nasljeđivanja, trebalo bi razmotriti glavne razloge neuspjeha u tom procesu te podržati olakšavanje prijenosa poduzeća, npr. u pogledu nasljednog prava ili poreznih poticaja koji pogoduju prijenosu.

4.2.4.

Opseg i raspon različitih pristupa nasljeđivanju i porezu na imovinu u EU-u upućuju na zaključak da se u pogledu okvirnih pravnih uvjeta u tom području još dosta toga može popraviti (6).

4.2.5.

Kao primjer rješenja na području prijenosa poslovanja može poslužiti Nizozemska čije je Ministarstvo gospodarstva uvelo tzv. paket smjernica za nasljeđivanje (Overdrachtspakket). Poduzetnik koji je navršio 55. godinu dobiva paket smjernica za nasljeđivanje u kojem ga se podsjeća na važnost planiranja prijenosa poslovanja te mu se predstavlja skup alata koji potpomažu taj proces. Belgijski Institut za obiteljska poduzeća (Instituut voor het Familiebedrijf) uveo je povelju propisa nasljeđivanja na tri jezika: nizozemskom (Scorecard Opvolging), francuskom (Scorecard Transmission) te engleskom (Succession Scorecard). Kao drugi primjer može poslužiti Slovenija čija Obrtničko-poduzetnička komora (Obrtno-podjetniška zbornica Slovenije) nudi seminare i edukacije koje obuhvaćaju cijeli niz pitanja povezanih s nasljeđivanjem. Finska ima vlastiti program nasljeđivanja (ViestinVaihto-ohjelma). U Austriji postoji pravo prema kojemu član obitelji ima pravo nastaviti s djelatnošću poduzeća u slučaju smrti rukovoditelja (Gesamte Rechtsvorschrift für Gewerbeordnung, 1994.). Slično rješenje postoji u Francuskoj (successions et des libéralités) i Luksemburgu. Poljska agencija za razvoj poduzetništva u suradnji s Institutom obiteljskog poslovanja pripremila je paket smjernica za nasljeđivanje namijenjen obiteljskim poduzećima. U okviru tog paketa obiteljska poduzeća dobivaju savjetnika za nasljeđivanje, besplatne alate za potporu tom procesu te besplatne praktične radionice.

4.3.

Obiteljska poduzeća trajno nastoje stvarati radna mjesta, što pridonosi nastanku kulture obiteljskog poduzetništva. Iz tog razloga radna mjesta u obiteljskim poduzećima mogu biti posebno poželjna za npr. majke. Treba poticati kulturu obiteljskog poduzetništva koja može predstavljati konkurentsku prednost.

4.4.

Bračni drugovi ili životni partneri poduzetnika često igraju važnu ulogu u obiteljskim poduzećima premda njihov status iz različitih razloga nije formaliziran. To može dovesti do pravno-financijskih problema npr. u slučaju razvoda braka. Bolja formalizacija statusa tih osoba, kao i drugih članova obitelji neformalno angažiranih u djelatnosti poduzeća, pomogla bi u sprečavanju problematičnih situacija u slučaju obiteljskih problema.

4.5.

Kad je riječ o inovativnosti, obiteljska poduzeća moraju usredotočiti svoju djelatnost ne samo na tradicionalna tržišta i proizvode, nego i na nova inovativna rješenja.

4.5.1.

Inovativnost obiteljskih poduzeća može se poticati inovativnim sustavom javnih nabava, kod kojeg cijena ne mora biti jedini kriterij odabira ponuditelja. Obilježje obiteljskih poduzeća jest da konkuriraju visokom kvalitetom i uslugom za klijente, što, pored ostalog, jamči obiteljski brend (često prezime vlasnika ili osnivačke obitelji). Iz tog razloga obiteljska poduzeća često ne daju ponude na javnim nabavama čiji je jedini kriterij cijena. Predlaže se da se za ocjenu vrijednosti ponude uvede kriterij ekonomski najpovoljnije ponude (MEAT – Most Economically Advantegous Tender) (7) te da se o tome informiraju obiteljska poduzeća.

4.6.

Globalizacija prisiljava poduzeća na otvaranje prema novim tržištima, tehnologijama i kompetencijama. Obiteljska bi poduzeća u svojim razvojnim strategijama trebala voditi računa o tim aspektima. To može značiti i da se moraju otvoriti prema zapošljavanju novih zaposlenika – također i na razini rukovodstva.

4.7.

Na nacionalnoj razini treba uvažiti ulogu obiteljskih poduzeća u gospodarstvima pojedinih zemalja, a zatim razviti povoljne uvjete u području oporezivanja i zakonskih propisa o gospodarskoj djelatnosti (pri čemu se ne smije zaboraviti zakon o obiteljskima poduzećima) ili podupirati edukaciju obiteljskih poduzetnika. Kod tih se edukativnih mjera mora voditi računa o posebnostima obiteljskih poduzeća, npr. u pogledu nasljeđivanja, nadzora od strane obitelji itd.

4.8.

Kao primjeri edukativnih mjera usmjerenih na vlasnike obiteljskih poduzeća mogu poslužiti mjere koje su uveli Cipar (Akademija obiteljskih poduzeća koju organizira Cyprus International Institute of Management), Francuska (Master 2 professionnel: Gouvernance des entreprises familiales et patrimoniales – M2 GEFP, koji organizira Sveučilište u Bordeauxu) i Finska (Omistajuus ja hallitustyöskentely – valmennusohjelma jatkajille – „Vlasnička struktura i uprava poduzeća” – program edukacije za nasljednike) (8). Isto tako, organizacije koje potpomažu obiteljska poduzeća organiziraju tečajeve za obiteljske poduzetnike npr. švedski ogranak FBN-a (Family Business Network) organizira Akademiju FBN-a, a edukacijske programe organizira i španjolski Instituto de la Empresa Familiar.

4.9.

Uvažavanje uloge obiteljskih poduzeća u gospodarstvima država članica i pružanje potpore mogu pridonijeti obnovi obiteljske obrtničke tradicije. Znatan broj malih obiteljskih poduzeća udružen je u obrtničke cehove, koji se brinu o kontinuiranosti obrtništva, zbog čega je važno poticati takav tip subjekata.

4.10.

Manja obiteljska poduzeća izložena su rizicima koji mogu dovesti do njihova nestanka s tržišta. Stoga je potrebno uvesti odgovarajuće pravne i porezne poticaje za podržavanje njihova razvoja. S druge strane, međunarodna obiteljska poduzeća mogu imati koristi od institucionalne podrške i mjera usmjerenih na poticanje lokalnih dobavljača i lokalnog gospodarstva.

4.11.

Posebna vrsta obiteljskih poduzeća su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Ona se, osim s tipičnim izazovima karakterističnima za sva obiteljska poduzeća, moraju boriti s problemima specifičnima za ruralna područja.

4.11.1.

S tim u vezi posebno je alarmantno pitanje masovnog otkupa poljoprivrednog zemljišta, što dovodi do nepovratnog uništavanja ekonomske strukture u ruralnim područjima i do društveno nepoželjne industrijalizacije poljoprivrede. U mišljenju (9) usvojenom u siječnju 2015. godine Odbor je pozvao na poduzimanje odgovarajućih koraka kako bi se u cijelom EU-u održavao model poljoprivrede zasnovane na obiteljskim gospodarstvima.

4.11.2.

Obiteljska gospodarstva često se povezuju u zadruge u svrhu postizanja učinka ekonomije razmjera i poboljšanja konkurentnosti na tržištu (10). Zadružno poduzetništvo pokazuje slične značajke kao obiteljsko poduzetništvo, tj. usredotočuje se na dugoročno djelovanje, a ne na postizanje kratkoročnih profita. Međutim, u novije su vrijeme zadruge izgubile na dinamici, a neke su čak i obustavile djelatnost, pa je potrebno poduzeti korake kako bi se oživio taj oblik poslovanja.

4.12.

U slučaju dugotrajne akumulacije kapitala za razvoj obiteljskog poduzeća govori se o tzv. strpljivom kapitalu (eng. patient capital) (11). Prenošenjem obiteljskog poduzeća istodobno se prenosi i kapital i njegova socijalna i kulturna dimenzija, a ulagač u poduzeće ili kupac poduzeća stječe i njegovo generacijama akumulirano znanje, (obiteljsku) kulturu te obvezu prema (lokalnoj) zajednici.

4.12.1.

U kontekstu definicije strpljivog kapitala vrijedi razmotriti uvođenje poreznih olakšica na reinvestiranu dobit. Treba razmisliti o olakšicama za obiteljska (i ostala) poduzeća koja reinvestiraju dobit te samim time daju prednost dokapitalizaciji vlastitim, a ne dužničkim kapitalom.

4.12.2.

U slučaju zaduživanja, poduzeća dobivaju dodatni poticaj u obliku otpisivanja kamata od zajma, što znači da je trošak zaduživanja u stvarnosti niži. Kod vlastitog pak kapitala nema takvog poticaja.

4.12.3.

Naravno, porezna pitanja ostaju u nadležnosti pojedinih država članica, ali Europska unija treba promicati dobre prakse prema obiteljskim poduzećima.

4.13.

Bilo bi dobro razmotriti mogućnost dokapitalizacije obiteljskih poduzeća osnivanjem nacionalnih kapitalnih fondova za obiteljska poduzeća. Specifičnost takvih fondova bila bi osiguravanje kapitala za obiteljska poduzeća bez davanja prava glasa ulagačima, po uzoru na Aksjeloven u Norveškoj ili Ley de Sociedades de Responsabilidad Limitada u Španjolskoj.

4.14.

Mjere za poticanje obiteljskog poduzetništva mogu poduzimati i nacionalne i lokalne organizacije za podršku obiteljskim gospodarstvima (npr. vladina tijela poput ministarstava, organizacije poslodavaca, obrtnički cehovi itd.) te nadnacionalne organizacije, među kojima su najvažnije European Family Business, FBN International i Les Hénokiens.

4.14.1.

Te organizacije imaju važnu ulogu u poticanju oporavka sektora obiteljskih poduzeća. Pružaju platforme za razmjenu znanja i iskustava između obiteljskih poduzetnika te objavljuju izvješća o obiteljskim poduzećima u kojima prenose relevantna saznanja o njima. Isto tako, organizacije za podršku obiteljskim poduzećima mogu lobirati u korist konkretnih rješenja.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/14

Izvjestiteljica:

Renate HEINISCH

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) podržava nastojanja Europske komisije da se rješenjima digitalnog zdravstva da visoki prioritet u okviru Digitalnog programa.

1.2.

EGSO je utvrdio da osobe koje traže informacije, pacijenti i zdravstveni stručnjaci često naglašavaju potrebu za sveobuhvatnim, točnim i ažuriranim podacima o zdravstvenim proizvodima te jedinstvenom digitalnom tržištu.

1.3.

Prema mišljenju EGSO-a, ti službeno odobreni podaci moraju biti lako pristupačni i davati se bez diskriminacije kako bi se njima mogle koristiti i osobe slabijeg vida, sluha ili osobe s drugim tjelesnim ograničenjima. Potrebno ih je prilagoditi individualnim potrebama građana, pacijenata i zdravstvenih djelatnika kako bi se omogućila najučinkovitija i najsigurnija primjena medicinskih proizvoda.

1.4.

EGSO smatra da će elektronička distribucija informacija o proizvodima koje su odobrile nadležne agencije za lijekove omogućiti dodatno poboljšanje u pogledu pristupa. Elektronička baza podataka s uputama za upotrebu i podacima za zdravstvene stručnjake odobrenim od strane zdravstvenih ustanova (Summary of ProductCharacteristics, SmPC) omogućuje ažurno i ciljano informiranje o medicinskom proizvodu.

1.5

EGSO predlaže da informacije budu dostupne u obliku koji je najprimjereniji osobama slabijeg vida, npr. da budu napisane većim slovima ili da budu u obliku audiozapisa. Na raspolaganje se ujedno mogu staviti i demonstracije ispravnog korištenja pomagala (npr. sprejevi za astmu) u obliku videosnimki, odnosno videosnimki sa znakovnim jezikom za potrebe gluhih osoba. Daljnje uklanjanje prepreka u komunikaciji ostvaruje se u vidu ponuda napisanih „jednostavnim jezikom”. Na taj način osobe s poteškoćama u učenju mogu ravnopravno sudjelovati kao ciljna skupina, a ograničenja povezana sa stupnjem obrazovanja se kompenziraju.

1.6.

EGSO je također utvrdio da se sažimanjem svih informacija na jednom portalu stvara pouzdani i višestruko lako pristupačan izvor za službeno odobrene informacije koje ispunjavaju kriterije za pristupačnost bez prepreka. Na taj je način pacijentima i zdravstvenim djelatnicima omogućeno uspoređivanje informacija koje su prikupili na drugim mjestima s odobrenim osnovnim informacijama.

1.7.

Za osiguravanje sveobuhvatne uporabljivosti takav bi razvoj trebao biti popraćen suradnjom korisnika i web-dizajnera koji imaju iskustva s pristupačnošću bez prepreka. Treba izraditi rješenje koje ne ovisi o obliku faktora, kako bi se samim korisnicima mogao prepustiti odabir krajnjeg uređaja (stolno računalo, tablet, pametni telefon itd.) za pristup informacijama sukladno njihovim potrebama i mogućnostima.

1.8.

EGSO smatra da se baza podataka/portal za službeno odobrene informacije treba razvijati u uskoj suradnji svih važnih dionika, odnosno farmaceutske industrije, udruga pacijenata, predstavnika osoba s invaliditetom i zdravstvenih djelatnika, a financiranje bi trebala preuzeti farmaceutska industrija kako bi se potrebe zadovoljile na najbolji mogući način.

1.9.

EGSO smatra da je važno pronaći rješenja koja su usmjerena na korisnika kako bi se i osobama s minimalnim obrazovanjem kao i osobama koje rijetko koriste internet omogućio pristup tim informacijama.

1.10.

Premda se elektronički pristup informacijama smatra važnim, treba naglasiti da liječnici (posebice liječnici opće prakse) i drugi stručni zdravstveni djelatnici kao što su farmaceuti i medicinske sestre predstavljaju prvi kontakti za pacijente koji posredstvom njih dobivaju preporuke o svojim bolestima i liječenju.

1.11.

EGSO od Europske komisije traži da podrži zahtjev za projekt IMI2 o pružanju elektroničkih informacija o proizvodu. Moli države članice da se priključe inicijativi usklađivanja postojeće baze podataka.

2.1.

Europska komisija je 2012. godine objavila akcijski plan u kojem se navode prepreke za potpuno korištenje digitalnih rješenja u europskim zdravstvenim sustavima. Plan se provodi pod nazivom „Akcijski plan za e-zdravstvo 2012.–2020.: inovativna zdravstvena zaštita u 21. stoljeću” (1).

2.2.

Europska komisija objašnjava da je cilj poboljšati zdravstvenu zaštitu u korist pacijenata i pacijentima dati veću kontrolu nad njihovim liječenjem, ali i smanjiti troškove. Dok pacijenti, građani i zdravstveni djelatnici s oduševljenjem koriste telemedicinske aplikacije i dok su milijuni Europljana na svoje pametne telefone preuzeli odgovarajuće aplikacije kojima prate svoje zdravstveno stanje, digitalna zdravstvena zaštita treba tek razviti svoj najveći potencijal, kako bi poboljšala zdravstvene sustave te učinkovitije smanjila troškove. S tim u vezi EGSO napominje da se pritom treba voditi računa i o osobnim potrebama kao i potrebi zaštite podataka.

2.3.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definira eHealth, uključujući telemedicinu i mHealth, na sljedeći način: eHealth je transfer zdravstvenih resursa i zdravstvene zaštite kroz elektroničke medije. Obuhvaća tri glavna područja:

2.4.

Europska komisija izdala je zelenu knjigu o temi mHealth  (2). Mobilno zdravlje (mHealth) segment je eHealtha i odnosi se na medicinske i javne zdravstvene prakse podržane mobilnim uređajima. Posebice obuhvaća korištenje mobilnih komunikacijskih mogućnosti za usluge u području zdravstva i dobrobiti kao i mobilne zdravstvene aplikacije.

2.5.

Povećava se broj ljudi svih dobnih skupina koji koriste sve veći broj zdravstvenih informacija i aplikacija dostupnih elektroničkim putem.

2.6.

Kvaliteta tih informacija nažalost jako varira, a tražilice u pravilu ne razlikuju pouzdane, službeno odobrene izvore od onih manje pouzdanih.

2.7.

Za zdravstvene djelatnike na raspolaganju je niz certificiranih informacijskih sustava. Zdravstveni djelatnici, posebice liječnici obiteljske medicine i farmaceuti, imaju ključnu ulogu u zdravstvenim sustavima te su kvalitetne informacije prijeko potrebne ako želimo imati dobro informirane zdravstvene djelatnike koji uspješno ispunjavaju potrebe zdravstvene skrbi za građane Europske unije.

2.8.

EGSO smatra da i pacijenti u jednakoj mjeri trebaju pristup pouzdanim informacijama kako bi mogli bolje organizirati svoju zdravstvenu skrb i u njoj sudjelovati, što će se ujedno odraziti u vidu veće spremnosti na liječenje. Detalji o potrebi za naobrazbom i uključivanjem svih skupina (uključujući starije dobne skupine i osobe s ograničenjima) opisani su već u prethodnim mišljenjima (3).

2.9.

Povećana količina posla za zdravstvene djelatnike i različite mogućnosti za pacijente, odnosno građane da se angažiraju u zdravstvenim organizacijama, npr. u nacionalnim ustanovama za izdavanje dozvola, odborima Europske agencije za lijekove (EMA) i povjerenstvima za etiku, iziskuje širok spektar znanja.

2.10.

Mogućnost obrazovanja pacijenata nudi Europska akademija pacijenata za terapeutske inovacije (EUPATI). Taj se konzorcij financira kroz Inicijativu inovativne medicine, javno-privatnog partnerstva Europske komisije i Europskog udruženja inovativnih farmaceutskih kompanija (EFPIA).

2.11.

EUPATI je konzorcij koji se sastoji od 29 organizacija, a predvodi ga Europski forum pacijenata EPF. On u jedinstvenom obliku obuhvaća organizacije pacijenata iz cijele Europe te akademske i neprofitne organizacije, koje se ističu kao stručnjaci u angažmanu oko pacijenata i javnom angažmanu, te poduzeća koja su članice EFPIA-e. Pruža informacije pacijentima kao laicima u zdravstvenom sustavu te teško dostupnim grupama pacijenata na način da stvara javnu svijest za razvoj novih terapija. EUPATI ujedno omogućuje organiziranje obuka koje pomažu u razumijevanju informacija o medicinskim proizvodima, odnosno stvaranje odgovarajućeg obrazovnog programa.

2.12.

Neke države članice već imaju informacije o medicinskim proizvodima u elektroničkom obliku. Najjače razvijena baza podataka je FASS (4), kojom upravlja švedski farmaceutski savez LIF. Baze podataka postoje npr. još u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Finskoj i Danskoj. One nisu u potpunosti pristupačne osobama slabijeg vida ili ne obuhvaćaju sav asortiman medicinskih proizvoda.

2.13.

Osim toga, neke se ne ažuriraju redovito.

2.14.

Agencije za lijekove i medicinske proizvode također su dopustile da se na upute o lijeku umetnu kodovi (QR kodovi) koji vode do uputa o lijeku na web-stranici poduzeća. Pristup bez ograničenja u brojnim slučajevima ni ovdje nije moguć.

2.15.

Spomenute inicijative pokazuju da je za osiguravanje pristupa informacijama putem novih tehnologija za sve društvene skupine i dalje neophodna usklađenost.

3.1.1.

EGSO smatra da je farmaceutska industrija odgovorna za precizne i aktualne informacije o svojim proizvodima. Svako tehnološko rješenje trebalo bi biti rezultat uske suradnje s industrijom, čime se omogućuje korištenje već postojećih tehničkih rješenja te njihov nadzor od strane agencija za lijekove i medicinske proizvode.

3.1.2.

EGSO naglašava da se način na koji se službeno odobrene informacije iznose te mogućnosti pristupa moraju uskladiti s relevantnim dionicima (agencijama za lijekove, organizacijama pacijenata, zdravstvenim djelatnicima).

3.1.3.

Konzorcij zadužen za koordinaciju razvoja baze podataka/portala mogao bi se formirati i financirati u okviru inicijative IMI.

3.1.4.

Kod uspostavljanja predloženog portala u obzir će se uzeti postojeće baze podataka (npr. EMA).

—

Dizajni nacionalnih baza podataka stoje na raspolaganju. Osim toga, zbog potreba demonstriranja lako pristupačne baze podataka prilagođene korisnicima razvijen je dodatni prototip koji sadrži i mogućnost pohranjivanja audio i videodatoteka. Neophodno je izraditi rješenje sa slobodnim pristupom, koje će najučinkovitije koristiti postojeće izvore.

—

Kod tog tehničkog rješenja mora se voditi računa o tome da građani/pacijenti ne žele koristiti prevelik broj aplikacija za skeniranje na svojim pametnim telefonima. Stoga bi baza podataka/portal trebao biti dostupan posredstvom uobičajenih tehnologija za skeniranje.

—

Treba težiti rješenjima koja nisu uvjetovana čimbenikom oblika kako bi se povećala njihova prihvatljivost. Pretraživanje i uvid u informacije treba se omogućiti sa svih uređaja (stolnih računala, tableta, pametnih telefona itd.).

—

Tehnička rješenja treba usporediti, pri čemu treba uzeti u obzir i sektore zdravstvenih sustava (npr. inicijative država članica o kontaktiranju osoba putem TV priključaka ili bankomata, inicijative koje je predložila Europska komisija (5)).

—

U Italiji ljekarne imaju zakonsku obvezu ispisa ažuriranih uputa o lijeku koje farmaceutska industrija učitava u bazu podataka. Ispis u ljekarnama od strane ljekarnika ili pacijenta (na terminalima koji nalikuju bankomatima) jedna je od dodatnih mogućnosti koja može uključiti osobe bez pristupa internetu.

—

Istraživanje treba sadržavati strukturalna pitanja o neophodnoj kontroli tehničkih rješenja kako bi se povećala njihova prihvaćenost.

—

Na koji način agencije za lijekove kontroliraju sadržaje?

—

Sadržaji se moraju prezentirati na način koji omogućuje njihovo prilagođavanje individualnim potrebama pacijenata/građana te istodobno obuhvaćati sve informacije koje su propisane pravilima za izdavanje odobrenja, odnosno zakonom.

—

Za osiguravanje brzih povratnih informacija svim sudionicima, moglo bi se integrirati mogućnost ocjenjivanja informacija (prije svega njihove razumljivosti) od strane korisnika. Za prezentaciju, distribuciju i razmjenu informacija mogle bi se koristiti komponente socijalnih medija.

—

Kako potaknuti aktivno učenje s ciljem korištenja postojećih izvora informacija o zdravstvenim temama (uključujući digitalne informacije)?

—

Naučiti kako se uči (cjeloživotno učenje) jedna je od osam ključnih komponenti sadržanih u preporuci Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. (6), kojom se države članice pozivaju na provedbu nacionalnih mjera. U Europskom programu za obrazovanje odraslih državama članicama predlažu se mjere za aktivno učenje odraslih. Digitalna zdravstvena pismenost mogla bi biti uključena u kriterije PIAAC za vrednovanje obrazovanja odraslih.

—

Koju ulogu mogu imati različite obrazovne ustanove (sveučilišta, centri za obrazovanje odraslih itd.) i zdravstvene ustanove u jačanju raznoraznih vještina potrebnih npr. za rad s novim tehnologijama, dobrotvorni rad i prosljeđivanje tehničke stručnosti?

—

Zdravstveni djelatnici moraju proći adekvatnu obuku tijekom svog znanstvenog obrazovanja. Centri za obrazovanje odraslih mogli bi osmisliti privlačne tečajeve prilagođene potrebama sistemskih korisnika. Mogli bi djelovati u suradnji sa zdravstvenim djelatnicima (posebice liječnicima), lokalnim ljekarnicima i lokalnim zdravstvenim i socijalnim ustanovama kako bi doprli do ciljne skupine. To je od posebne važnosti u ruralnim područjima, gdje ljudi žive izolirano. Osobito međugeneracijsko učenje moglo bi pomoći u razmjeni znanja o sadržajima i tehničkim vještinama.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/19

Izvjestitelj:

Edgardo Maria IOZIA

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) smatra da je ocjena učinka državnih potpora ključan alat za provjeru dosljednosti između rezultata i predloženih ciljeva, čime se omogućuje učinkovitija dodjela resursa te poboljšava transparentnost i potvrđivanje postupaka upravljanja.

1.2.

Mnoge su države članice već razvile kompleksne i strukturirane sustave vrednovanja. Ti se sustavi razvijaju paralelno s rastućim interesom akademskih krugova, što je omogućilo poboljšanje tehnika ocjenjivanja te uvođenje mjernih instrumenata na raspolaganje tijelima za odobrenje.

1.3.

Europska komisija zajedno s državama članicama uspostavila je forum na visokoj razini za državne potpore poduzećima, koji se bavi i ocjenama.

1.4.

U svom govoru na forumu na visokoj razini iz prosinca prošle godine, povjerenica za zaštitu tržišnog natjecanja Margrethe Vestager rekla je sljedeće: „Postoje dva ključna elementa u programu modernizacije državnih potpora (MDP) koji su vrlo važni: transparentnost, koja omogućuje građanima da znaju kamo je otišao njihov novac, i ocjena, koja ih informira o tome je li dobro utrošen”. EGSO se potpuno slaže s tom porukom.

1.5.

EGSO pozdravlja raspravu o ocjeni učinka politika za poslovne potpore i potiče Komisiju da nastavi s pristupom kojeg provodi već nekoliko godina.

1.6.

Međutim, bitno je napomenuti da danas mnogo programa potpora nije podložno ocjenama učinka, uz iznimku ocjena utvrđenih europskim propisima. U mnogo slučajeva, propisima se zahtijeva samo potvrda da se pojedinačne operacije formalno pridržavaju pravnih zahtjeva – stoga ne omogućuju sveobuhvatnu, dugoročnu ocjenu učinkovitosti svih ulaganja u potporu poduzećima. EGSO se zalaže za to da se ocjene učinka uopće i, ako je to moguće, za smanjenje praga od 150 milijuna EUR, definiranog Uredbom o općem skupnom izuzeću kao prag za srednji godišnji proračun iznad kojeg su programi pomoći dužni izraditi ex ante ocjenu, što bi inače isključilo mnoge države članice, osobito kada je potpora u pitanju velika i u odnosu na veličinu države.

1.7.

EGSO naglašava kako cjelokupni zakonodavni okvir o državnim potporama postupno mijenja ulogu Komisije i odmiče je od pretežno administrativne kulture koja je nekad dominirala k novom obliku suradnje s državama članicama, čiji je cilj optimizirati rezultate državnih potpora usmjeravajući se na njihovu učinkovitost. Usvajanje „modernizacije” bio je važan korak naprijed.

1.8.

Države članice moraju uspostaviti odgovarajuće mehanizme za ocjenu, koju bi provodila neovisna tijela. EGSO smatra nužnim sudjelovanje socijalnih partnera u definiranju modela ocjene, bez da se pritom žrtvuje stručnost koju su stekli zaposlenici tijela javne vlasti. Oni također trebaju imati ulogu u razvoju postupaka procjene i sudjelovati u nacrtima finalnog izvješća, čime bi se širila kultura ocjene u sklopu njihovih organizacija i postupno poboljšao postupak istrage. Europska komisija mora doprinijeti harmoniziranju kriterija ocjene u državama članicama. Uspostava usporedivih kriterija ocjene omogućit će sveukupnu ocjenu učinkovitosti državne potpore koju je potrebno provesti.

1.9.

Potrebno je posebno obratiti pozornost na specifične uvjete u regijama koje su uključene u sustav državne potpore. Komisijina hvalevrijedna odluka o izuzećima od prethodne obavijesti, koja pokriva približno 80 % državnih potpora (1), omogućuje hitno odobravanje sredstava, ali i značajno povećava odgovornost i troškove lokalnih tijela, a samim time i javnu potrošnju. Stoga će se države članice morati koncentrirati na davanje potrebnih sredstava za pokretanje specifičnih tečajeva osposobljavanja i razmjenu najboljih praksi između lokalnih vlasti. Potrebno je razviti kulturu partnerstva na svim razinama.

1.10.

EGSO smatra da novi sustav kojim se državama članicama daje odgovornost ex ante ocjene za sobom povlači sveukupni porast troškova za tijela javne vlasti i za poduzeća koji zahtijeva pažljivo planiranje kojim se mogu ukloniti bespotrebne obveze i pojednostavniti postupci. Također napominje da bi razdoblje od šest mjeseci za postupke odobravanja planova za ocjenu veoma složenih programa moglo biti prekratko te da bi izrada protučinjeničnog modela mogla malim državama donijeti znatne probleme.

1.11.

EGSO preporučuje žurno usvajanje komunikacije o konceptu državne pomoći kako bi se pomoglo osobito lokalnim upravama na koje je zbog masovnih izuzeća od obveze dostavljanja prethodne obavijesti prenesen velik teret prepoznavanja državnih potpora i njegovog provođenja na način koji je kompatibilan tržištu. Na primjer, u slučaju javnog financiranja kulture i očuvanja baštine, zbog ustrajne pravne nesigurnosti o tome kada se radi o državnim potporama, javnu upravu prisiljava da svaku intervenciju smatra podložnom pravilima o državnim potporama i svim iz njih proizlazećim administrativnim i proceduralnim opterećenjima. Ista pravna nesigurnost karakterizira i javno financiranje svih infrastruktura, osobito nakon presude u slučaju zračne luke u Leipzigu. Potrebno je jasno razlučivanje između javnih potpora poduzećima koje nisu državne i onih koje su državne prema definiciji iz članka 107. stavka 1. UFEU-a.

1.12.

Iako pozdravlja dosadašnje napore, EGSO smatra da je ključno da se kultura ocjene proširi na sve razine vlasti, kako na regionalnu, tako i na nacionalnu, te se ne smije ograničavati na gore navedene slučajeve. U tom cilju Odbor poziva na ponovno ulaganje napora Komisije i država članica.

1.13.

Provedena analiza upućuje na to da tijela jave vlasti nemaju podatke o upravljanju troškovima koji nastanu zbog nadzora državnih potpora za poduzeća. Nije moguće provesti temeljitu ocjenu učinkovitosti tih sredstava bez da se uzme u obzir koliko troše tijela javne vlasti, osim mjerenja same potpore na temelju dobivenih rezultata. Transparentnost tog sustava ovisi o objavi tih podataka. Iz dostupnih podataka sveukupni administrativni troškovi iznose otprilike 5 %, a tome se još pridaju troškovi usklađivanja od dodatnih 5 % i daljnji troškovi ocjene koji prema procjenama Komisije iznose nešto manje od 1 %. Navedena količina resursa, koja je vjerojatno objektivno manja, čini se pretjeranom.

1.14.

EGSO traži od Komisije da izbjegne stvaranje nepredviđenih daljnjih opterećenja za poduzeća i da se pobrine da cijeli sustav ocjene postane učinkovitiji.

1.15.

Iznimno je važno da se pri ocjeni u obzir uzme i učinkovitost administrativnih troškova i troškova koji proizlaze iz modela ocjene.

1.16.

Potrebno je osigurati usporedivost različitih modela te fleksibilnost u pogledu dimenzija, vrste i pokazatelja kako bi se pojednostavnila ex ante procjena i uskladili kriteriji ex post ocjene.

1.17.

EGSO poziva na integriranu viziju Komisijinog djelovanja u različitim područjima gospodarske politike: strukturnim fondovima, državnim potporama i partnerskim trgovinskim sporazumima, u cilju osiguranja jedinstvenog programa europske gospodarske politike temeljenog na razvoju i rastu.

1.18.

EGSO preporučuje korištenje kriterije analognih onima iz Delegirane Uredbe Komisije (EU) br. 240/2014 (2) od 7. siječnja 2014. o europskom Kodeksu ponašanja za partnerstvo u okviru europskih strukturnih i investicijskih fondova kojima se propisuje obavezno savjetovanje sa svim potencijalno zainteresiranim stranama pri izradi uredbe o ocjeni učinkovitosti državnih potpora.

1.19.

Transparentnost provedenih ocjena mora biti zajamčena i što je više moguće javna, kao što je već na snazi u nekim državama članicama u odnosu na poduzeća i iznos odobrenih potpora.

1.20.

EGSO preporučuje da planovi za ocjenu predviđaju:

1.21.

EGSO zahtijeva da bude uključen u postupak ocjene sveukupne djelotvornosti i učinkovitosti sustava državnih potpora na kraju razdoblja 2014. – 2020.

2.1.

Potpore poduzećima mogu narušiti tržišno natjecanje i fragmentirati unutarnje tržište, čime su kontradiktorne odredbama i duhu ugovora, ako nisu: postavljene unutar jasnog regulatornog okvira; usmjerene na proizvodne djelatnosti i poduzeća koja posebno ulažu u inovacije, istraživanje i razvoj te donose gospodarske i socijalne dobitke; ako nisu ograničene ili kontrolirane.

2.2.

S druge strane, negativne gospodarske prilike koje postoje već nekoliko godina, uključujući ozbiljne nacionalne krize koje nedvojbeno utječu na poduzeća, radnike i građane, zahtijevaju relativno fleksibilan pristup, poput onog što provode glavni konkurenti EU-a na međunarodnim tržištima (koji nisu podložni jedinstvenoj skupini pravila o državnoj potpori). Konkurentnost europskih poduzeća mora biti važno mjerilo. Prioritet je nedostatak radnih mjesta u Europi. Ulaganja su pala za 15 % od njihovog vrhunca u 2007. i 25 milijuna Europljana i dalje je nezaposleno, među kojima je 5 milijuna mladih. Većina njih su žene (3).

2.3.

Zanimljiva studija Europskog parlamenta (4) naglašava značajne razlike između sadašnjih programa u Europskoj uniji i SAD-u. „Politika tržišnog natjecanja Europske unije ima stroga pravila o državnoj potpori, dok zakonodavstvo SAD-a nema nikakve odredbe u tom području.” Prijedlog EU-a za reguliranje državnih potpora, na zahtjev tadašnjeg povjerenika Joaquína ALMUNIJE, uključen je u sadašnje pregovore između EU-a i SAD-a o Partnerstvu za transatlantsku trgovinu i ulaganja (TTIP) (5).

2.4.

Prijedlog se čini slabim i nedosljednim (6). Europa će i dalje imati najrestriktivnije zakonodavstvo na svijetu. Dok to s jedne strane pomaže dovršiti jedinstveno tržište, s druge strane stavlja naše tvrtke u nepovoljan položaj. Europska tvrtka koja proizvodi u SAD-u ima pravo dobiti državnu potporu koja nije dopuštena u EU-u. To će se pojednostaviti usvajanjem sporazuma. EGSO izdaje ozbiljno upozorenje Komisiji da ne daje prednost američkim tvrtkama u sporazumu o slobodnoj trgovini.

2.5.

Dosadašnje je iskustvo pokazalo da postoji potreba za detaljnim pregledom europskog programa državnih potpora.

2.6.

Zbog gospodarske i financijske krize zadnjih nekoliko godina bio je potreban radikalan pregled kriterija potrošnje koji se koriste za definiranje politike javnih ulaganja i politike potpore poduzećima na svim razinama vlasti. Točnije, prioritet je postala potreba da se pronađe bolji način racionalizacije podrške i davanja potpora samo gdje postoji adekvatan poticaj (koji će poboljšati kvalitetu potpore i istodobno omogućiti pravilan nadzor učinkovitosti te potpore), u svjetlu oskudice i ograničene raspoloživosti resursa.

2.7.

EGSO smatra da je primjereno otkriti koji utjecaj imaju politike potpore poduzećima, jesu li identificirani instrumenti za podršku odgovarajući i jesu li administrativni troškovi i troškovi upravljanja proporcionalni dobivenim rezultatima. Moramo stalno imati na umu da se ono što se ne može izmjeriti ne može ni identificirati ili unaprijediti. Mjere koje su dosad usvojene pokrenule su ovaj proces

2.8.

„Procjena se može činiti kao tehnička tema od interesa samo maloj akademskoj istraživačkoj zajednici, dok je provode veće, profesionalne zajednice konzultanata specijaliziranih u financijskoj reviziji ili u ocjenama projekata i programa. Međutim, kako je ocjena zadobila središnje mjesto na dnevnom redu o pametnom zakonodavstvu Europske komisije, postala je ključna tema regulatorne politike, postavljajući važna pitanja o upravljanju i institucionalnim aspektima izvan područja programa rashoda (7).”

2.9.

Od 2008. godine Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku razvila je programe protučinjenične ocjene koji se koriste uz postojeće ocjene (ex ante i ex post) koje se provode u okviru planiranja strukturnih fondova.

2.10.

Od svibnja 2012., u sklopu svojeg postupka modernizacije državnih potpora (State Aid Modernization, SAM), Glavna uprava za tržišno natjecanje uvela je uporabu ocjene učinka koja koristi tehniku protučinjenične analize za neke programe potpora (8). Točnije, novom Uredbom o skupnom izuzeću ocjena programa velikih potpora (godišnjeg budžeta većeg od 150 milijuna eura) postaje obvezna u specifičnim sektorima, kao što su: politika regionalnog razvoja, potpora malim i srednjim poduzećima (MSP-ovi), potpora za istraživanje, razvoj i inovacije, za zaštitu okoliša i energetiku te za širokopojasnu infrastrukturu. Neki su nacionalni planovi već predani (njih četiri), a neki se razmatraju u području istraživanja, razvoja i inovacija te širokopojasne infrastrukture (približno deset).

2.11.

Europski revizorski sud nedavno je intervenirao u slučaju sustava ocjene rezultata koje je koristio EuropeAid, i proglasio ih je neprikladnim (9). Trenutno se pregledavaju sustavi procjene koji se koriste u svim aktivnostima Komisije.

2.12.

Ključna je bolja usklađenost između metodologija ocjene koje se koriste za ocjenu državnih potpora i rezultata korištenja strukturnih fondova, kao i detaljan pregled svih politika rashoda Unije.

2.13.

Svrha protučinjeničnog pristupa ocjeni učinaka javnih politika jest provjeriti sposobnost politike da utječe na željenu promjenu u ponašanju ili na stanje određene ciljne populacije ili korisnika. Zapravo definira u kojoj će mjeri potpora, a ne drugi čimbenici, doprinijeti ostvarivanju određenog rezultata. To se ponekad naziva učinak poticaja.

2.14.

Cilj je postupka ocjene identificirati posljedični utjecaj usvojene politike, uključujući samo izravan učinak te politike. Drugim riječima, uklanja sve moguće distorzije zbog općih makroekonomskih prilika ili raznovrsne prirode poduzeća.

2.15.

Posljedični utjecaj je razlika između promatranih varijabli ishoda nakon provedbe politike (činjenično stanje) i onog što bi se dogodilo da ta politika nije usvojena (protučinjenična situacija).

2.16.

Ta vrsta analize odgovor je na zahtjeve kojima se traži uspostavljanje dokaza o neto učinku podrške i opsegu tog učinka. Na primjer, bavi se pitanjima imaju li potpore pozitivne ili negativne učinke i u kojoj mjeri, mogu li se uočene promjene pripisati usvojenoj politici, variraju li rezultati ovisno o korisniku (velika ili mala poduzeća), regiji ili vremenu, te jesu li administrativni i upravljački troškovi proporcionalni i održivi.

2.17.

Iako je ova tema opsežno zastupljena u ekonomskoj literaturi, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, postoji samo nekoliko slučajeva u kojima tijela javne vlasti u država članicama EU-a nastavljaju i proširuju uporabu ocjena utjecaja kako bi nadzirali i poboljšali svoje politike potpora poduzećima.

2.18.

Najzanimljiviji slučajevi uključuju napore Ujedinjene Kraljevine koja od 2001. redovno ocjenjuje regionalne programe pomoći uporabom kvazi-eksperimentalnih tehnika vrednovanja te Nizozemske koje je 2012. osnovala Stručnu radnu skupinu za procjenu učinka. Slično tome, Finska je uspostavila finsku agenciju za inovacije – TEKES, a Slovenija je odobrila Zakon o nadzoru državnih potpora u 2001.

2.19.

Ovim mišljenjem EGSO želi doprinijeti raspravi koju vode Europska komisija i države članice o učinkovitosti mjera potpora za poduzeća te o potrebi proširenja uporabe ocjena učinka.

3.1.

Ne temelju empirijskih dokaza iz protučinjeničnih analiza, cilj je ovog mišljenja pokazati važnost ocjene. Ocjenu više ne treba smatrati akademskom aktivnošću, već ključnom, institucionaliziranom praksom u sklopu političkog ciklusa koji se odvija u sljedećim fazama: provedba, nadzor, ocjena, preoblikovanje.

3.2.

Stoga će se proučiti nekoliko studija koje su provedene u različitim državama članicama EU-a i istaknuti osnovne naučene lekcije, posebice implikacije politike vezano uz učinak na porast ulaganja, produktivnost, zapošljavanje, inovacije i trošak programa. Zahvaljujući tim pokazateljima možemo razumjeti učinak na rast i trebaju naglasiti potrebu za ciljnim, visokokvalitetnim potporama.

3.3.

Iako se u literaturi naglašava postojanje pozitivne korelacije između javne podrške poduzećima i rasta proizvodnje (ulaganja, zapošljavanje, novi proizvodi), potrebno je napomenuti da se učinak poticanja potpore ne smije uzimati zdravo za gotovo. Postoji još nekoliko čimbenika koji utječu na uspjeh politike, kao što su opći gospodarski trend, funkcioniranje tržišta te ukupna razina oporezivanja.

3.4.

U studiji kojom je analiziran utjecaj Zakona 488. u Italiji, MARTINI i BONDONIO (2012.) pokazali su da su u prosjeku poduzeća koja su dobila izravnu potporu smanjila privatna ulaganja. Čini se da je u tom slučaju izravna državna potpora za poduzeća dovela do smanjenja izdataka privatnog ulaganja, čime se smanjuje potreba za privatnim resursima. Državne potpore treba pridodati ulaganju, a ne zamijeniti ga.

3.5.

U literaturi se također naglašavaju neki važni problemi u odnosu na utjecaj potpora na produktivnost. U studiji ocjene o britanskim poduzećima koja su dobila potporu u sklopu selektivnih programa za regionalnu pomoć (RSA), CRISCUOLO (2012.) objašnjava kako porast produktivnosti nije statistički značajan (10).

3.6.

Čini se da su ti rezultati u skladu s drugim empirijskim dokazima koji pokazuju kako izravna potpora često ima pozitivan učinak na opseg proizvodnje, ali nema nikakvog učinka na produktivnost. Drugim riječima, poduzeća koja dobiju potporu rastu bez povećanja učinkovitosti. Time se ugrožavaju nekonkurentna poduzeća na tržištu.

3.7.

Statističko-ekonometrijski modeli koji otkrivaju utjecaj podrške pomoću protučinjeničnog pristupa također omogućuju prikaz neto učinaka određenih mjera potpore na zapošljavanje. To omogućuje da se izmjeri trošak po novoj radnoj jedinici.

3.8.

Često postoji diskrepancija između broja novih radnih jedinica koje se mogu izravno pripisati potpori i statističkih podataka koji su zabilježeni u ex-post nadzoru. U studiji koja je bila usredotočena na mjere pomoći MSP-ovima u Poljskoj, TRZCIŃSKI (2011.) pokazuje da se od 25 000 novih radnih mjesta „stvorenih” potporom, samo 10 550 uistinu može pripisati usvojenoj politici (11). BONDONIO i MARTINI (2012.) došli su do istog zaključka. Od 89 000 novih radnih mjesta u ex-post nadzoru Zakona 488., uspješno je stvoreno samo 12 500, uz trošak od 232 000 eura po radnoj jedinici (12). Zato je potrebno razmotriti učinak koji državna potpora ima na postojeće poslove te zaštititi lokalnu, regionalnu ili nacionalnu ekonomiju.

3.9.

Potpora poduzećima ima različite učinke ovisno o iznosu dodijeljene potpore, veličini poduzeća, geografskom području gdje se nalazi te vrsti dobivene potpore. Empirijski dokazi iz takvih analiza trebaju biti dostupni javnim donositeljima odluka, voditi ih pri njihovim odabirima i pomoći im da razumiju koja je vrsta potpore i u kojem kontekstu najprikladnija. Kao što je dosad jasno pokazano, važno je formulirati ciljne mjere potpore kako bi se povećala učinkovitost politika.

4.1.

Europska komisija mora nastaviti svoj rad na povećanju svijesti o najčešćim načelima i metodama koje se koriste u području ocjene utjecaja. Točnije, EGSO vjeruje da je potrebno održavati radionice o tehnikama procjene i dostupnim metodologijama u raznim državama članicama, u suradnji sa sveučilištima, istraživačkim ustanovama i drugim dionicima. To će iskustvo pomoći Komisiji da bolje razumije prepreke u primjeni propisa te kako bi mogla brzo reagirati po tom pitanju.

4.2.

Iako je potrebno pohvaliti napore Komisije, važno je da se više programa potpore ocjenjuje, osobito kada se radi o velikim iznosima potpore. Također je ključno promicati raspravu o metodologiji čiji je cilj upotpuniti tehnike protučinjenične ocjene novim instrumentima za ocjenu koji mogu obuhvatiti i učinke drugih oblika potpore poduzećima (financijska potpora, neizravna potpora, industrijska politika razmotrena per se).

4.3.

EGSO insistira na nužnosti razvoja prikladne pluralističke metodologije koja bi u obzir uzimala pokazatelje ocjene. Komisija potvrđuje sljedeće (13): „jamči se da javna potpora potiče inovacije, zelene tehnologije i razvoj ljudskog kapitala, izbjegava štetu za okoliš i, naposljetku, omogućuje rast, zapošljavanje i europsku konkurentnost”. Svaki od ovih elemenata, neovisno o samoj ocjeni troška, pridonosi ocjeni učinka državnih potpora. Europski parlament traži da ga se uključi u definiranje metodologije ocjenjivanja, kao i u pogledu europskog zakona o državnim potporama, jer on uvelike utječe na odluke političke ekonomije država članica. EGSO također ističe da bi u cilju istraživanja trebao imati slobodan pristup podacima ocjenjivanja, kako bi poboljšali metodologiju.

4.4.

Bilo bi korisno za Komisiju da zajedno s nacionalnim i europskim statističkim organizacijama raspravi o mogućnosti izrade pouzdane baze podataka o državnim potporama za poduzeća u sklopu jednog metodološkog okvira. Time bi se jamčila transparentnost postupaka donošenja odluka, ali i poticalo istraživačke i ocjenjivačke aktivnosti uključenih javnih tijela i istraživača.

4.5.

Sveučilišta i istraživački centri mogli bi igrati odlučujuću ulogu u pomicanju svijesti prema kulturi ocjenjivanja i u cirkuliranju novih i naprednijih instrumenata za ocjenu javne politike. Nadalje, Europska komisija mogla bi koristiti neovisne istraživačke institute za provođenje studija slučaja s ciljem ocjene učinkovitosti potpore u određenim sektorima kao što su potpore za istraživanje, razvoj i inovacije, potpore za MSP-ove te potpore za energetski sektor i infrastrukturu.

4.6.

S obzirom na to da ocjene koje su obvezne u skladu s novim propisima Zajednice ne uzimaju u obzir učinke koje politika poslovnih potpora ima na europsko gospodarstvo u cijelosti, preporučljivo je da Komisija pokrene pilot studiju o toj temi na kraju sadašnjeg razdoblja izrade programa (2014. – 2020.). Studija bi trebala istražiti tri glavna čimbenika koji utječu na to kako se potpora troši, definirati odnos između potpore za poduzeća i ekonomskog potencijala tijela koje je odobrava, te razumjeti postojeću vezu između politike kohezije i politike konkurentnosti.

4.7.

Ovo je mišljenje prvi korak u radu EGSO-a u mjerenju učinka država na poduzeća. Također odgovara na i podržava aktivnosti Komisije u tom području. Međutim, EGSO smatra da je ključno poboljšati i proširiti debatu. Nastavit će pozorno pratiti rad Komisije u tom području i promicati kulturu djelotvorne i učinkovite ocjene gdje god je to moguće.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/26

Izvjestitelj:

Carlos TRIAS PINTÓ

Suizvjestitelj:

Stefano PALMIERI

1.1.

EGSO smatra da je model gospodarstva za opće dobro (1) zamišljen radi uključivanja kako u europski tako i u domaći pravni okvir kako bi se napravio pomak prema jedinstvenom europskom tržištu s pomoću gospodarstva utemeljenog na većoj etičnosti i na europskim vrijednostima i postignućima politika društvene odgovornosti, uz uspostavu sinergija za njihovo jačanje.

1.2.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja cjelovit pristup čiji su koncepti bliski temeljnim vrijednostima socijalne ekonomije, kružnog gospodarstva, ekonomije dijeljenja, funkcionalnog gospodarstva, gospodarstva utemeljenog na resursima i plavog gospodarstva.

1.3.

Gospodarstvo za opće dobro podržavaju organizacije civilnog društva, poduzeća i akademski krugovi, a smatra se izvedivim modelom koji jača europske vrijednosti i socijalnu koheziju te promiče odgovoran gospodarski sustav. Zapravo, gospodarstvu za opće dobro potporu je dalo više od stotinu lokalnih skupina te gotovo 2 000 trgovačkih društava (2) i razne socijalne organizacije.

1.4.

U skladu sa strategijom Europa 2020. predlaže se prijelaz na „europsko etično tržište” u okviru kojeg će se poticati socijalne inovacije i povećati stopa zaposlenosti te od kojeg će okoliš imati koristi. „Europsko etično tržište” može se izgraditi provedbom nekoliko strategija, a to su:

1.4.1.

mjerenje pokazatelja blagostanja i društvenog razvoja izvan okvira BDP-a (3), poput proizvoda općeg dobra i bilance općeg dobra;

1.4.2.

donošenje politika u cilju prepoznavanja onih trgovačkih društava koja u većoj mjeri doprinose općem dobru, poput etične javne nabave i promicanja etične unutarnje trgovine;

1.4.3.

promicanje etične vanjske trgovine pod zaštitnim znakom „Europa”. Na taj će način Europa osigurati da bude prepoznata kao etično tržište, a europska trgovačka društva predvodit će svjetsko etično tržište i pridonositi unapređenju ljudskih prava, radnih standarda i zaštite okoliša diljem svijeta;

1.4.4.

poticanje svih vrsta poduzetnika koji osnivaju organizacije usmjerene na pridonošenje općem dobru;

1.4.5.

poticanje etične potrošnje i podizanje svijesti među europskim potrošačima;

1.4.6.

povećanje raznolikosti financijskog ekosustava promicanjem mreža etičnih banaka i burzi diljem EU-a.

1.5.

EGSO traži od Europske komisije da u okviru obnovljene strategije za društvenu odgovornost poduzeća učini važan korak u smjeru nagrađivanja (u pogledu javne nabave, pristupa vanjskim tržištima, poreznih olakšica itd.) onih poduzeća koja mogu dokazati bolje etičke poslovne rezultate.

2.1.

Gospodarstvo, a shodno tomu i gospodarska politika imaju ključnu ulogu u današnjem društvu te o njima ovisi uspjeh ili neuspjeh drugih osnovnih politika za dobrobit građana – na području obrazovanja, zdravstva, socijalnih usluga, kulture, okoliša, tehnologije i inovacija. Sve te politike u velikoj mjeri ovise o gospodarskom stanju u kojem se nalaze različite lokalne i regionalne razine.

2.2.

Kriza, koja i dalje ima negativan učinak na gospodarstva država članica i kvalitetu života europskih građana, razotkrila je slabu otpornost socijalnog i gospodarskog sustava EU-a.

2.3.

S druge strane, u skladu s Globalnom anketom Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) za 2014. godinu (4), ne postoji nijedna zemlja u kojoj većina stanovnika vjeruje da je gospodarski sustav pravedan. Četiri od pet ispitanika (78 %) smatra da gospodarski sustav pogoduje bogatima. Isto tako, 88 % Nijemaca i 90 % Austrijanaca želi „novi gospodarski poredak” (istraživanje Zaklade Bertelsmann) (5), a to nedvojbeno vrijedi i za zemlje koje su najviše pretrpjele zbog gospodarske krize poput Grčke, Portugala, Irske, Španjolske i Italije.

2.4.

Uzimajući u obzir napredak koji je Komisija ostvarila na području socijalnih inovacija te mišljenje EGSO-a SC/39 „Provjera napretka strategije Europa 2020.”, Izvješće o reviziji tijekom provedbe strategije Europa 2020. i inicijativu Upravljačkog odbora strategije Europa 2020. pod nazivom „Razgovarajmo o sreći – izvan okvira BDP-a”, očito je da, želimo li na učinkovit način poduprijeti gospodarsku konkurentnost i socijalnu koheziju, potrebna je promjena obrasca kako bi gospodarski, ekološki i socijalni ciljevi postali istinski međuovisni te kako bi se uspostavila veća ravnoteža između kvalitativnih i kvantitativnih aspekata razvoja zahvaljujući cjelovitom pristupu.

2.5.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja odgovarajući dopunski model koji uživa potporu europskog društva. Njegovi ciljevi i vrijednosti nadilaze konvencionalne modele društvene odgovornosti, a zbog svoje cjelovite vizije ima kapacitet za okupljanje najrazličitijih društvenih aktera.

2.6.

U samo četiri godine gospodarstvo za opće dobro preraslo je u društveni pokret koji podržava više od stotinu lokalnih skupina, gotovo 2 000 trgovačkih društava i socijalnih organizacija te sve veći broj sveučilišta u zemljama poput Austrije, Njemačke, Švicarske, Italije i Španjolske. Osim toga, regija Južni Tirol u Italiji i nekoliko lokalnih vlada u različitim europskim zemljama usvojile su model gospodarstva za opće dobro na svojim područjima.

3.1.

Cilj društva mora biti dobrobit svakog pojedinog člana, u skladu s ustavnim odredbama.

3.2.

Sukladno smjernicama iz članka 3. stavka 1., 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji (6), modelom gospodarstva za opće dobro prvenstveno se predlaže da gospodarstvo mora služiti ljudima , odnosno općem dobru. Ostvarivanje tog cilja mora se zasnivati na polazištu da su novac i kapital važni instrumenti razmjene i ulaganja, ali nikad nisu sami sebi svrha.

3.3.

Gospodarski model za opće dobro temeljio bi se na vrijednostima koje su općenito prihvaćene kao univerzalne: ljudskom dostojanstvu, solidarnosti, ekološkoj održivosti, socijalnoj pravdi, transparentnosti i demokratskom sudjelovanju.

3.4.

Priznavanje općeg dobra kao glavnog cilja gospodarstva iziskuje poseban način mjerenja gospodarskog uspjeha u skladu s ciljem, a ne samo u skladu sa sredstvima: proizvod općeg dobra, bilancu općeg dobra i procjenu kreditne sposobnosti s obzirom na opće dobro, koji dopunjuju BDP, financijsku bilancu i financijsku dobit.

3.5.

Gospodarstvo za opće dobro cjelovit je model kojim se gospodarstvo nastoji uključiti u socijalnu, kulturnu i ekološku dimenziju europskog društva. Kao što je vidljivo iz priložene tablice, model gospodarstva za opće dobro odražava temeljne vrijednosti raznih gospodarskih modela:

Izvor: vlastiti rad.

3.6.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja gospodarski model koji može doprinijeti uspjehu strategije Europa 2020., posebice:

3.6.1.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja postupak „socijalnih inovacija” i pozitivnog pothvata za promicanje i podupiranje novih zamisli kojima se istodobno zadovoljavaju društvene potrebe, stvaraju novi društveni odnosi i jača stvaranje gospodarske vrijednosti. U tom smislu „inovacije” se odnose na sposobnost stvaranja i provođenja zamisli s kapacitetom za stvaranje vrijednosti; „socijalno” se odnosi na pitanja poput kvalitete života, solidarnosti, sreće i dobrobiti.

3.7.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja instrument za izgradnju snažnih socijalnih i gospodarskih sustava koji europskom civilnom društvu mogu osigurati „zaštitu i razvoj”, koji doprinose iznalaženju rješenja i, u mjeri u kojoj je to izvedivo, sprečavanju kriza te koji osim toga pridonose gospodarskim i društvenim promjenama. S pomoću gospodarstva za opće dobro otpornost dobiva središnju ulogu u podupiranju prijelaza iz faze krize u fazu oporavka i razvoja.

3.7.1.

Otpornost je čimbenik koji utječe na sposobnost civilnog društva da reagira na velika previranja i odgovori na neočekivane napetosti i krize. Sredstva kojima bi se civilno društvo pripremilo za sprečavanje i rješavanje kriza postoje, no nedostaju učinkovitije upravljanje i tješnja suradnja na svim razinama koje zastupaju institucionalne, gospodarske i društvene interese.

3.8.

Povećanje sposobnosti gospodarskih i socijalnih partnera da apsorbiraju učinke kriza i strukturne promjene, upravljaju njima te ih spriječe predstavlja ključan element za civilno društvo u pogledu potpore postizanju životnog standarda koji odgovara ljudskim potrebama. Time se također podupire gospodarska konkurentnost EU-a glede socijalne kohezije i održivosti, s ciljem da se ne ograniče mogućnosti za buduće naraštaje.

3.9.

Kako bi se te zamisli ostvarile, model gospodarstva za opće dobro temelji se na neposrednom sudjelovanju građana kako u poslovnoj tako i u političkoj domeni. Instrumenti poput izvješća o općem dobru, bilance općeg dobra i, posebice, općinskog indeksa općeg dobra temelje se na aktivnom sudjelovanju svih interesnih skupina.

4.1.

Zbog štetnih učinaka nedavne gospodarske i financijske krize europski građani pokazuju manju toleranciju po pitanju gubitka prihoda, rezova na području socijalne skrbi i usluga, ekološke štete, ekonomske neizvjesnosti i nesigurnosti zaposlenja te umanjivanja njihovih socijalnih prava, kao i njihovih potrošačkih i korisničkih prava.

4.2.

Istodobno dobrovoljnim i nedovoljno ambicioznim politikama društvene odgovornosti poduzeća, koje ne iznose dovoljno relevantnih informacija, potreban je nov zamah jer se u mnogim velikim trgovačkim društvima povećavaju razlike u plaćama, žene su u manjini u postupcima odlučivanja, a slabi i angažman na području razvoja karijere mladih zaposlenika.

4.3.

Poduzetnike i MSP-ove pak ugrožavaju nepoštena konkurencija i nemoralne prakse, čime se opstanak mnogih takvih poduzeća dovodi u pitanje. Građani općenito pozivaju na gospodarstvo zasnovano na vrijednostima koje su, u teoriji, ugrađene u nacionalne ustave.

4.4.

Klima društvene nezainteresiranosti odražava se u gubitku povjerenja javnosti u institucije i njihove predstavnike. Želi li ponovno pridobiti nužno povjerenje te ojačati socijalnu i teritorijalnu koheziju, Europska unija morat će preoblikovati svoje politike i izraditi novu strategiju u skladu sa zahtjevima i vrijednostima građana.

4.5.

U tom smislu EGSO u Mišljenju o Godišnjem pregledu rasta za 2014. godinu poziva na proaktivno uključivanje ljestvice socijalnih pokazatelja u europski semestar na ravnopravnoj osnovi s makroekonomskim i proračunskim pokazateljima. Nadalje, ciljevi, metode i instrumenti europskog semestra trebali bi nastaviti uključivati „ozelenjivanje” postojećih industrijskih postupaka u svakom sektoru kao i cjelokupnog gospodarstva kako bi se osigurao izlazak iz krize na temelju održivijeg modela razvoja.

4.6.

Zato se u okviru modela gospodarstva za opće dobro predlaže prijelaz na „europsko etično tržište” u sklopu kojeg su gospodarska i trgovinska politika usklađene s kulturom i vrijednostima koje građani doživljavaju univerzalnima. S pomoću te strategije europsko gospodarstvo i trgovačka društva povratili bi svoj ugled i međunarodni „zaštitni znak” kao organizacije koje se ističu primjerom na području zaštite i promicanja ljudskih prava, kvalitete i značenja rada te očuvanja okoliša.

4.7.

Treba stoga prepoznati one organizacije koje plasiraju proizvode i usluge u skladu s etičkim kriterijima te koje doprinose općem dobru. Točnije, proizvodi i usluge koji ne jamče etički minimum u cijelom vrijednosnom lancu prestali bi biti profitabilni.

4.8.

Ukratko, model gospodarstva za opće dobro podudara se s modelima tradicionalne društvene odgovornosti poduzeća u pogledu vrijednosti, ali ide korak dalje u pogledu ciljeva i metoda. Društvena odgovornost poduzeća u Europi uglavnom se zasniva na načelu „vraćanja društvu dijela dobiti dobivene od društva”, a ne usmjerava se na cilj „stvaranja što veće zajedničke vrijednosti za vlasnike/dioničare te za druge dionike i šire društvo” (7). Zbog toga je, nažalost, velik broj trgovačkih društava sveo svoju društvenu odgovornost na puko filantropsko djelovanje ili marketinške aktivnosti.

5.1.

Predlaže se nekoliko strategija za izgradnju europskog etičnog tržišta. Plan će započeti mjerenjem doprinosa trgovačkih društava općem dobru i približavanjem europskom nefinancijskom izvješćivanju. Zatim će se europsko civilno društvo izvijestiti o rezultatima društava s pomoću razvoja etičkog označivanja. U okviru donošenja politika prepoznavat će se društva koja u većoj mjeri doprinose općem dobru s pomoću politika etične javne nabave i politika usmjerenih na izgradnju etičnog unutarnjeg i međunarodnog tržišta. Naposljetku, poduzetništvo, potrošnja i bankovne politike uskladit će se s načelima općeg dobra. Sve navedeno ostvarit će se uz izbjegavanje prekomjernog administrativnog opterećenja i uz primjenu tržišnih mehanizama.

5.2.

Mjerenje doprinosa trgovačkih društava općem dobru ispunjavanjem bilance općeg dobra. Bilancom općeg dobra mjeri se nefinancijska dimenzija uspjeha trgovačkog društva: njegov etički uspjeh i doprinos općem dobru. U okviru postojeće verzije bilance općeg dobra mjere se najvažnije ustavne vrijednosti: dostojanstvo, solidarnost, održivost, pravda i demokratsko sudjelovanje – „etički poslovni rezultati” u odnosu na sve kontaktne skupine.

5.3.

Kako bi se otišlo korak dalje od klasične društvene odgovornosti poduzeća, pokret za gospodarstvo za opće dobro predlaže osam „metakriterija” koje bilanca treba zadovoljavati. Bilanca treba biti: 1. univerzalna, 2. mjerljiva u neutralnim bodovima, 3. usporediva između trgovačkih društava, 4. razumljiva dionicima, 5. javna, 6. podložna vanjskoj reviziji, 7. obavezna, 8. s pravnim posljedicama: bolji rezultati donose niže poreze, carinske tarife, kamate itd., u skladu s geslom „etikom do uspjeha”.

5.4.

U okviru pokreta za gospodarstvo za opće dobro više od 200 MSP-ova provelo je bilancu općeg dobra do posljednje faze: ocjene kolega ili vanjske revizije. Prijelaz na obaveznu bilancu može biti postupan. EU je nedavno poduzeo prvi korak usvajanjem direktive o nefinancijskom izvješćivanju. Drugi korak mogao bi biti da se u direktivu uključe samo oni standardi koji zadovoljavaju sve gore navedene metakriterije i dovode do pravnih pogodnosti u skladu s rezultatom. Preostali standardi mogli bi se potom objediniti u nefinancijski dio obavezne bilance stanja trgovačkog društva. „Univerzalna” (financijska i nefinancijska) bilanca postala bi ulaznica za buduće zajedničko etično tržište.

5.5.

Etičko označivanje. U okviru gospodarstva za opće dobro traži se informiranje o etičkom ponašanju na svim proizvodima koji se prodaju na europskom zajedničkom tržištu uz pomoć zajedničkog sustava etičkog označivanja kojim bi se označavao doprinos trgovačkog društva općem dobru. Označivanjem se može vizualno rangirati rezultat bilance općeg dobra, primjerice u pet različitih boja. S pomoću koda za brzi odgovor (QR) potrošači bi mogli pristupiti detaljnoj bilanci stanja.

5.6.

Etična javna nabava. U okviru javne nabave prednost bi se davala organizacijama koje u svojoj bilanci općeg dobra pokažu najveći doprinos općem dobru. Javna nabava u Europi može poslužiti kao pokretač za razvoj „europskog etičnog tržišta” na način da se usvoje kriteriji povezani s doprinosom općem dobru i kvalitetom socijalnog i ekološkog otiska, sukladno Direktivi 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća (8), te da se donesu odgovarajuće socijalne odredbe.

5.7.

Etična unutarnja trgovina. Slobodna unutarnja trgovina poticala bi se među onim organizacijama koje u svojoj bilanci općeg dobra pokažu najveći doprinos općem dobru. Prvo bi se onim europskim trgovačkim društvima koja mogu dokazati da ispunjavaju minimalne etičke standarde u okviru „europskog etičnog tržišta” olakšalo slobodno plasiranje i kretanje proizvoda i usluga. Zatim bi se olakšali uvoz proizvoda, ulaganja i pružanje usluga za ona trgovačka društva iz trećih zemalja koja također mogu dokazati da ispunjavaju minimalne etičke standarde u okviru „europskog etičnog tržišta”. Na taj bi se način politika uvoznih carina i porezna politika povezane s unutarnjom trgovinom i uvozom oblikovale u skladu s etičkim ponašanjem trgovačkih društava.

5.8.

Etična međunarodna trgovina. Etičko ponašanje i doprinos općem dobru moraju postati osobine europskog gospodarstva – odnosno dio zaštitnog znaka „Europa”. Europska trgovačka društva, kao ambasadori europskog društva, kulture i vrijednosti, moraju jamčiti etično ponašanje te to dokazati s pomoću bilance. Politike Europske unije za promicanje vanjske trgovine (programi potpore vanjskoj trgovini, etički standardi za trgovinska pravila itd.) trebale bi stoga u prvom redu podupirati ona trgovačka društva koja pokažu najveći doprinos općem dobru.

5.9.

Poduzetništvo za opće dobro. Poticanje poduzetništva ključno je za osiguravanje gospodarske održivosti Europske unije. Isto tako, po definiciji socijalne inovacije moraju biti usmjerene na pružanje proizvoda i usluga koji doprinose općem dobru društva. Iz tog će se razloga politikama za promicanje poduzetništva na „europskom etičnom tržištu” poticati osnivanje poduzeća i obuka poduzetnika na temelju vrijednosti poput ljudskog dostojanstva, solidarnosti, ekološke održivosti, socijalne pravde i demokratskog sudjelovanja. U svim se gradovima (općeg dobra) mogu ustrojiti centri općeg dobra zaslužni za nastanak poduzeća koja će ili od početka primjenjivati bilancu ili će odmah nastati kao „poduzeća općeg dobra”.

5.10.

Potrošači i poticanje etične potrošnje. Uspjeh „europskog etičnog tržišta” ovisit će o potražnji europskih potrošača za proizvodima i uslugama koji doprinose općem dobru. Bit će potrebno osmisliti i promicati strategije i programe za poticanje etične potrošnje. Tim bi se programima pružale informacije o svojstvima „europskog etičnog tržišta” s pomoću obrazovnih programa, programa za podizanje svijesti i komunikacijskih planova. Spoj bilance općeg dobra i označivanja pružio bi idealan instrument za ostvarivanje tog cilja.

5.11.

Etične banke i proširenje sporazuma iz Basela uključivanjem etičkih kriterija kvalitete na području bankarskih propisa. Od financijske krize 2008. godine i negativnih događaja u bankarskom i financijskom sektoru europski građani postupno gube povjerenje ne samo u europski bankarski sustav, već i u nacionalna i europska regulatorna tijela. Takvo stanje predstavlja ozbiljan rizik za gospodarsku stabilnost europodručja.

5.11.1.

Zbog toga je potrebno unaprijediti etičke standarde u financijskom sektoru te istodobno povećati raznolikost financijskog ekosustava jačanjem mreža etičnih banaka iz cijelog EU-a (zadruga, štedionica, novih etičnih banaka) koje doprinose općem dobru. To može pridonijeti promicanju bankarstva u Europi u okviru kojeg se: (a) pružaju samo osnovne usluge (štednja, plaćanja, zajmovi); (b) ne isplaćuju dividende ili su one ograničene; (c) provodi revizija općeg dobra za svaki kreditni zahtjev. Etička procjena kreditne sposobnosti ove vrste (ethical creditworthiness assessment) predstavljala bi proširenje sporazuma iz Basela na etičke kriterije. Njome bi se mjerila etička dodana vrijednost ulaganja.

5.11.2.

Prvi prototip takve provjere općeg dobra trenutačno se razvija u okviru projekta „banke općeg dobra” u Austriji. Kreditni uvjeti mogli bi se uskladiti s rezultatom procjene. Na taj bi način financijsko tržište postalo instrument održivog društvenog i ekološkog razvoja.

5.12.

„(Regionalna) burza općeg dobra”. Sve etične banke koje rade za opće dobro moći će zajednički ustanoviti regionalnu burzu općeg dobra koja će zaprimati kreditne zahtjeve koji su zadovoljili etičku provjeru kreditne sposobnosti, ali ne i financijsku. Za razliku od svojih konvencionalnih pandana te burze neće biti forum za trgovanje dionicama društava ni ostvarivanje financijske dobiti – to stoga ne bi bio razlog za ulaganje u trgovačko društvo. Financijski bi ulagači svoju korist vidjeli u drugim aspektima: značenju, korisnosti i vrijednostima („trostruki obzor”, eng. triple skyline). Na taj bi način europski građani i trgovačka društva imali priliku ulagati na etičan način u skladu s vrijednostima iz ustava država članica i Ugovora same Europske unije.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/33

Izvjestiteljica:

Gabriele BISCHOFF

1.1.

Stabilizacija ekonomske i monetarne unije (EMU) može biti uspješna samo ako se uklone deficiti u arhitekturi EMU-a i radi toga poduzmu velike reforme; to iziskuje izmjenu ugovorâ u okviru konvencije. Budući da baš nije realistično očekivati da će se to dogoditi prije 2018., do tada je potrebno poduzimati druge mjere kako bi ekonomska i monetarna unija u okviru postojećih ugovora postala demokratičnija i socijalno osjetljivija te pobrinuti se za to da se usvojeni propisi zaista poštuju.

1.2.

Osim toga, što dulje traje sadašnja politika štednje koja je usmjerena na rezanje izdataka, a ne sadrži učinkovit plan ulaganja za stvaranje prihoda uz pomoć rasta, socijalne kohezije i solidarnosti, sve je jasnije da povećanje socijalne nejednakosti ugrožava gospodarsku integraciju i blagostanje Europe.

1.3.

Nastavak u tom smjeru stoga se ne može podržati. Umjesto toga treba jačati socijalnu, političku i ekonomsku koheziju kako bi se izbjegao raspad europodručja. EGSO se slaže da makroekonomskim razlikama u članicama EMU-a treba pridavati veću pozornost te da u njima moraju uslijediti uravnotežene strukturne reforme u skladu sa zahtjevima monetarne unije i nacionalnim potrebama, kako bi se osigurala potrebna konvergencija. Osim toga, EGSO smatra da je prijeko potrebno kratkoročno upravljanje potražnjom.

1.4.

EGSO se zalaže za jaču „parlamentarizaciju” europodručja, s velikim odborom koji bi obuhvaćao sve zastupnike u EP-u iz europodručja i iz zemalja koje mu žele pristupiti (26 država članica), u kombinaciji s boljom koordinacijom parlamentarnih zastupnika iz europodručja u vezi s pitanjima u pogledu EMU-a (COSAC+). To se može početi događati u relativno kratkom roku.

1.5.

EGSO upozorava na to da neke ciljeve koji su u zadnjih nekoliko godina postavljeni u okviru politike gospodarskog upravljanja treba bolje uskladiti s ciljevima socijalne politike EU-a iz članka 4. stavka 2. UFEU-a te da se mora spriječiti potencijalni sukob gospodarskih i socijalnih ciljeva. Sve aktivnosti u okviru europskog semestra – u skladu s horizontalnom socijalnom klauzulom – moraju biti podvrgnute procjeni socijalnog učinka, a njezine rezultate treba objaviti i o njima javno raspravljati i na nacionalnoj i na europskoj razini. EGSO to može podržati u okviru svojih nadležnosti.

1.6.

Prevladavanje razlika u funkcioniranju tržišta rada, sustava za određivanje plaća i sustava socijalne skrbi ima važnu ulogu u demokratskom i socijalnom EMU-u.

1.7.

EGSO je uvjeren da makroekonomski dijalog u europodručju (MED-EURO) može dati presudan doprinos demokratskom i društvenom razvoju EMU-a, a njegovi rezultati i zaključci trebaju biti uzeti u obzir kako pri sastavljanju godišnjeg pregleda rasta, tako i u ljestvici pokazatelja i u preporukama za pojedine države.

2.1.

EGSO je objavio nekoliko mišljenja s konkretnim prijedlozima o tome kako bolje osmisliti EMU. Dok se u nekima od njih iznose scenariji za budućnost, u ovom se mišljenju predlažu načini za što brži daljnji razvitak demokratskog i socijalnog upravljanja EMU-om primjenom metode Zajednice radi unapređenja demokratske otpornosti i ispunjavanja socijalnih obveza koje proizlaze iz ugovorâ. Jer malo je vjerojatno da će se prije 2018. godine zaista poduzeti koraci za opsežnije izmjene ugovorâ. Istodobno i dalje postoji zabrinutost da međuvladini instrumenti, posebno Fiskalni pakt, narušavaju metodu Zajednice i potiču podjelu Europe (2). Osim toga, što dulje traje politika štednje koja je u prvom redu usmjerena na rezanje izdataka, a ne sadrži čak ni plan ulaganja i mjere za poticanje rasta, socijalne kohezije i solidarnosti, to je jasnije da povećanje socijalne nejednakosti ugrožava gospodarsku integraciju i blagostanje Europe.

2.2.

Kriza u europodručju razotkrila je konstrukcijsku pogrešku ekonomske i monetarne unije. Budući da već na samom početku nisu međusobno prilagođene razne nacionalne gospodarske politike, članovi monetarne unije razvili su se u mnogim aspektima na različit način (3).

2.3.

Međuvladini postupci smatrali su se u vrijeme krize jedinim načinom brzog dovršenja važnih instrumenata EMU-a, kao što je Fiskalni pakt, jer pojedine države članice ne bi pristale na izmjenu ugovorâ. Neki su instrumenti s jedne strane tijekom krize unaprijeđeni, ali s druge strane vlada konsenzus da parlamenti dosad nisu u dovoljnoj mjeri osmišljavali i nadzirali EMU. To se sada mora promijeniti u skladu s integracijskom politikom. Skupina ministara vanjskih poslova (4) već je 2012. godine stoga preporučila da se kod svih mjera osigura „potpuna demokratska legitimnost i odgovornost” i u tom cilju pojača suradnja između EP-a i nacionalnih parlamenata (5). Europska komisija u svom se konceptualnom dokumentu za povezaniju ekonomsku i monetarnu uniju zalagala za to da kao osnovica pritom posluži institucionalni i pravni okvir ugovorâ. Euroskupina može poduzimati konkretne mjere nakon što takve mjere budu otvorene svim državama članicama.

2.4.

Međutim, u europskoj se političkoj praksi sve više kao „paralelni međunarodnopravni sustav” nameću međudržavna rješenja poput Fiskalnog pakta. U Van Rompuyevom izvješću iz prosinca 2012. ukazuje se na važnost zajedničke interpretacije kod provedbe većih reformi. Također se ističe nužnost veće socijalne kohezije, veće uključenosti Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata te obnova dijaloga sa socijalnim partnerima. Treba poboljšati i situaciju u vezi sa sviješću država članica o odgovornosti (eng. ownership). Tadašnji predsjednik Europskog vijeća (6) time je u raspravu – koja je do tada uglavnom bila usmjerena na gospodarska i fiskalna pitanja te na pitanje manjkavosti demokratske legitimnosti – uveo teme socijalne dimenzije i posebne uloge socijalnih partnera.

2.5.

Nakon izbora za EP 2014. godine te nakon što je tim demokratskim izborima osnažen položaj novog predsjednika Komisije, došlo je do novih prijedloga za raspravu:

2.6.

EGSO prima na znanje te prijedloge, a ocjenjivat će ih prema tome u kojoj mjeri njihov koncept daljnjeg razvoja gospodarskog upravljanja pridonosi socijalnoj, demokratskoj, solidarnoj i političkoj Uniji koja jamči primjereni stupanj sudjelovanja građana EU-a i socijalnih partnera.

2.7.

EGSO smatra da EMU iziskuje istinsko jačanje suradnje unutar Zajednice, a ne natjecanje svih protiv svih, što je naznačeno i u nacrtu Komisije. Proširenjem a ne gušenjem potražnje postiglo bi se da gospodarski učinci različitih zemalja u kontekstu rastućeg i uspješnog gospodarstva postanu međusobno sličniji. To podrazumijeva usklađivanje socijalnih normi i prava radnika na putu prema napretku.

2.8.

Supostojanje metode Zajednice, međuvladinih inicijativa (kao što je Fiskalni pakt) i novih „međuoblika” nadzornih funkcija Komisije i Suda Europske unije pri provedbi međudržavnih dogovora ponovno je dovelo do nepreglednog stanja u pogledu aktera, njihove legitimnosti i odgovornosti. Na taj način nije moguće osigurati transparentnost i demokratsku kontrolu. To je izazvalo brojne kritike. Tijekom krize prednost se morala davati brzim rješenjima, ali deklarirani cilj bio je da pojedini međunarodnopravni dogovori kasnije postanu dijelom metode Zajednice. Sudeći po stajalištu petorice predsjednika, stanje se neće promijeniti do 2018. godine. Prema njihovom vremenskom planu, potpuna demokratizacija EMU-a opet će se odgoditi, a pitanju političke unije u njihovom se izvješću posvećuje nedovoljno pažnje. U međuvremenu bi dijalog koji u okviru europskog semestra vode EP, Vijeće i Euroskupina te nacionalni parlamenti i Komisija odnosno nacionalni parlamenti i zastupnici u EP-u (COSAC) trebao dovesti do više povjerenja i zajedničkog djelovanja. EGSO s tim u vezi ističe da pojačani dijalog ne može nadomjestiti politiku integracije. Metoda Zajednice treba biti ponovno pojačana te, umjesto niza različitih međunarodnopravnih režima, poslužiti kao osnova za funkcionirajući EMU.

3.1.

Veća uključenost socijalnih partnera može pridonijeti boljem upravljanju EMU-om, a strukturirani dijalog s civilnim društvom pomaže jačanju demokratske otpornosti. EGSO je spreman igrati posebnu ulogu u tome te na raspolaganje staviti svoje iskustvo i resurse, što je, primjerice, već učinio u pogledu strategije Europa 2020. (9).

3.2.

Kao što je napomenuo predsjednik Van Rompuy, problem „svijesti o odgovornosti”, osobito u slučaju socijalnih partnera, bit će mnogo teži, pogotovo s obzirom na to da su socijalni partneri – za razliku od vlada – dosad bili samo nedostatno uključeni u utvrđivanje ciljeva/instrumenata gospodarskog upravljanja. Kako ih se može potaknuti na sudjelovanje u politici na čije su pojedinosti imali samo neznatan utjecaj? Kao socijalni partneri i gospodarski subjekti oni uvelike utječu na razinu i stabilnost cijena, a EMU predstavlja sveobuhvatan okvir za njihove različite sustave određivanja plaća i osmišljavanja politike tržišta rada i socijalne politike.

3.3.

Komisija je 2013. godine predstavila komunikaciju o socijalnoj dimenziji EMU-a (10), u kojoj se posvetila zabrinutosti dionika civilnog društva. „Problematična” gospodarska kretanja moraju se prepoznavati i suzbijati već u ranoj fazi jer bi postojane socijalne nejednakosti mogle ugroziti financijsku i gospodarsku stabilnost EMU-a. U diskusiji koja je uslijedila pokazalo se da postoje dvije škole mišljenja. Jedna kreće od pretpostavke da je socijalna dimenzija EMU-a dodatan neobvezatni stup koji je, za razliku od obvezujućeg proračunskog i gospodarskog upravljanja postupcima, dobrovoljnog karaktera. Drugi, poput EGSO-a, ukazuju na to da su neki od ciljeva gospodarske politike u proturječju s ciljevima socijalne politike EU-a iz članka 4. stavka 2. UFEU-a te da taj sukob ciljeva treba prepoznati i riješiti.

3.4.

Komisija namjerava jače uključiti socijalne partnere i razmjenjivati mišljenja o razvoju plaća i kolektivnim pregovorima. Već je poduzela nekoliko koraka u tom smjeru. Također želi razgovarati sa socijalnim partnerima o europskom semestru i poziva na veće uključivanje socijalnih partnera u državama članicama. I sam EGSO je već iznio vrlo konkretne prijedloge za bolje uključivanje socijalnih partnera u upravljanje gospodarskom politikom (SOC/507) (11). U svakom slučaju, nova raspodjela dužnosti u Komisiji, posebno veće nadležnosti potpredsjednika Dombrovskisa, može se uzeti kao pokazatelj da se sudjelovanju socijalnih partnera poklanja veća pozornost.

4.1.1.

EGSO polazi od pretpostavke da će izvješće petorice predsjednika (12) Dovršenje europske ekonomske i monetarne unije  (13) predstavljeno 22. lipnja 2015. poslužiti kao vodič za budući razvoj struktura upravljanja gospodarskom politikom u Europi. EGSO smatra da je zbog dugotrajnih neravnoteža te radi izgradnje povjerenja potrebno učinkovitije i demokratskije upravljanje gospodarskom politikom, osobito u europodručju (14). Nasuprot tome, u analizi se polazi od sadržajno dijelom pogrešnih pretpostavki, što unatoč nekim ispravnim tezama dovodi do problematičnih zaključaka: bez promjene smjera nastavit će se politika štednje, a samim time i smanjivanje plaća i socijalni rezovi. Premda se priznaje da još nisu ostvareni minimalni preduvjeti za dugoročnu održivost ekonomske i monetarne unije, ipak se i dalje ustraje na preporučenom jačanju i trajnoj institucionalizaciji dosadašnje politike borbe protiv krize. EGSO to smatra proturječnim.

4.1.2.

Sadašnja katastrofalna gospodarska situacija u europodručju (također u odnosu na SAD i Japan) ne pripisuje se dugotrajnoj politici borbe protiv krize, već nedostatku konkurentnosti u pojedinim državama članicama koji proizlazi iz razlika u kretanju plaća i državnom deficitu. EGSO izražava žaljenje što se zanemaruju kratkoročni izazovi za makroekonomsku politiku, poput inflacije i deflacije, nedostatka protuciklične politike nakon 2010. te preslabe potražnje, a želi se nastaviti s politikom pretežno asimetrične prilagodbe. Nažalost, petorica predsjednika potpuno zanemaruju osnovni problem koji je postao očit tijekom krize – naime da europodručje u cjelini, za razliku od SAD-a, Japana i Ujedinjene Kraljevine, nema „vjerovnika u zadnjoj instanci”.

4.1.3.

U potpunosti se zanemaruju i različiti pristupi središnjih banaka, koji su u SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini doveli do razmjerno brzog oporavka, a u Europi na početku do pogoršanja stanja. Umjesto politike protuciklične stabilizacije treba – primjerice posredstvom nacionalnih tijela za konkurentnost – jačati postojeće instrumente gospodarskog upravljanja usmjerene na smanjenje duga (eng. deleveraging) i na kretanje plaća koje pogoduje produktivnosti. EGSO izražava žaljenje što nije iskorištena prilika za preispitivanje dugoročne održivosti temelja postojećeg zakonodavstva i za njegovu nadogradnju perspektivom koja bi bila jače usmjerena na cijelu Europu.

4.1.4.

EGSO izražava žaljenje što uzrok gospodarskog razvoja – koji je znatno lošiji od očekivanog – predsjednici vide isključivo u tome što se novi mehanizmi gospodarskog upravljanja i programi prilagodbe u državama pogođenima krizom nisu u dovoljnoj mjeri primjenjivali i razvijali. Prenaglašavanjem strukturnih reformi i cjenovne konkurentnosti država članica za potrebe dovršenja gospodarske unije (prvo poglavlje) previđa se činjenica da su strukturne reforme i određivanje plaća predmetom neprestanih pregovora i rješavanja problema na lokalnoj razini, što su procesi koji slijede demokratska načela. Time se petorica predsjednika pozicioniraju kao vanjski akteri koji države članice nastoje približiti proizvoljno definiranim referentnim vrijednostima, bez jačanja demokratske legitimnosti i svijesti o odgovornosti.

4.1.5.

EGSO stoga izražava bojazan da će to što se u izvješću ne iznosi plan za istinsku fiskalnu uniju dodatno delegitimirati europodručje u državama članicama, pogotovo zato što „povećavanje doze istog lijeka” neće pridonijeti gospodarskom blagostanju svih građana te zato što i dalje prevladava nacionalna perspektiva. EGSO smatra da predložene mjere za integraciju tržišta rada i socijalnih sustava nisu nipošto dostatne, između ostalog zato što im se pridaje drugorazredni značaj – unatoč retorici predsjednika o nastojanjima da se postigne „socijalni AAA rejting” za europodručje. Razvoj socijalne unije EGSO smatra sastavnim dijelom demokratske i socijalne ekonomske i monetarne unije, a ne njezinim privjeskom.

4.2.1.

Europski centar za strateško promišljanje Bruegel došao je do zaključka da je EMU od samog početka obilježen znatnim razlikama u gospodarskim, socijalnim i političkim uvjetima, koje su odgovorne za greške u politici država članica i neadekvatan europski mehanizam gospodarskog upravljanja. Taj centar predlaže reformu upravljanja gospodarskom politikom u području bankovne unije i makrobonitetnog nadzora financijskoga sektora, sprečavanje jakih odstupanja jediničnih troškova plaća te upravljanje fiskalnom politikom koje može osigurati održive proračune pojedinačnih članica i staviti na raspolaganje resurse u slučaju bankovne krize ili dužničke krize država. EGSO je u nedavnoj prošlosti u svojim mišljenjima izložio slične prijedloge (16).

4.2.2.

Tokovi kapitala iz zemalja sa suficitom pridonijeli su „pregrijavanju” stanja u zemljama s deficitom, a samim time i nominalnom povećanju plaća. Financijskim neravnotežama dosad se posvećivalo premalo pažnje. To je u suprotnosti s namjerom dublje integracije financijskih tržišta.

4.2.3.

Prociklička fiskalna politika za razdoblje 2011. – 2013. i izostanak anticikličke fiskalne politike za 2014. godinu nepotrebno su dodatno zaoštrili socijalnu situaciju (17). Politika bi stoga trebala, uz neophodne strukturne reforme, građanima pružiti prilike, primjerice uz pomoć okvirnih uvjeta pogodnih za privatna ulaganja, kako bi se ponovno stvorila dugoročna zaposlenost. Stoga bi politika trebala poduzeti mjere za jačanje konkurentnosti radi generiranja prihoda i blagostanja, što će svima jamčiti socijalnu stabilnost. EGSO je stoga izričito suglasan sa zaključkom da je prijeko potrebno u kratkom roku povećati ukupnu gospodarsku potražnju i inflaciju. Štoviše, ESB treba rasteretiti i lišiti zadaća fiskalne politike i prilagodbe jediničnih troškova plaća, koje nisu u okviru njegova mandata, a koje on de facto obavlja zbog političke inertnosti drugih institucija.

4.2.4.

EGSO smatra da treba pojačati napore za rješavanje fundamentalnog pitanja demokratskog legitimiteta. EGSO se energično zalaže za potpunu „parlamentarizaciju” europodručja (s velikim odborom koji bi obuhvaćao sve zastupnike u EP-u iz EMU-a i iz zemalja koje žele pristupiti europodručju). Ujedno (u okviru COSAC-a) treba poboljšati koordinaciju parlamentarnih zastupnika iz europodručja u vezi s pitanjima u pogledu EMU-a (18).

4.2.5.

Sam COSAC ukazao je 2014. godine na to da mnogi parlamenti još uvijek nisu dovoljno uključeni te je iskazao zabrinutost da je zbog toga narušena povezanost između građana i EU. Poziva Komisiju i Vijeće da zajedno s parlamentarnim zastupnicima pridonesu rješavanju problema iznošenjem konkretnih prijedloga (19). Oblici sudjelovanja predviđeni člankom 13. Fiskalnog pakta idu u pravom smjeru, ali su za istinsku parlamentarizaciju nedostatni.

4.3.1.

Svladavanje razlika u načinu funkcioniranja tržišta rada, sustava za određivanje plaća i socijalnih sustava važno je za demokratsku i socijalnu ekonomsku i monetarnu uniju. Federalni sustav s jedinstvenim europskim tržištem rada u kombinaciji s usklađenim institucijama i socijalnim sustavima kao u SAD-u po svoj prilici kratkoročno nije ostvariv. Povrh toga, taj se proces u slučaju makroekonomske neravnoteže (MIP) treba simetrično osnažiti uz sudjelovanje socijalnih partnera.

4.3.2.

EGSO upozorava na to da neke ciljeve koji su u zadnjih nekoliko godina postavljeni u okviru politike gospodarskog upravljanja treba bolje uskladiti s ciljevima socijalne politike EU-a iz članka 4. stavka 2. UFEU-a te da se mora spriječiti potencijalni sukob gospodarskih i socijalnih ciljeva. Sve aktivnosti u okviru europskog semestra – u skladu s horizontalnom socijalnom klauzulom – moraju biti podvrgnute procjeni socijalnog učinka, a njezine rezultate treba objaviti i o njima javno raspravljati i na nacionalnoj i na europskoj razini. EGSO to može podržati u okviru svojih nadležnosti.

4.3.3.

U izvješću petorice predsjednika spominju se financijska, fiskalna i politička unija, ali ne i socijalna unija. Kaže se da treba osnažiti jedinstveni europski model, ali se više ne spominje jedinstveni europski socijalni model. Iako se teži „socijalnom AAA rejtingu”, ostaje nedorečeno na koji bi se način on mogao postići u okviru povezanijeg EMU-a. Socijalna se pitanja eventualno tematiziraju kao nadopuna ili u kontekstu snažnije propusnosti tržišta rada u državama članicama. Ključni su elementi minimalna razina socijalne zaštite, učinkoviti socijalni sustavi u državama članicama kao i nove inicijative u području radnog prava – inicijative za fleksigurnost – ali se ne ulazi u detalje.

4.3.4.

Vlade država članica snose veliku odgovornost za daljnji razvoj demokratske i socijalne ekonomske i monetarne unije. Isto to vrijedi i za socijalne partnere, na nacionalnoj i europskoj razini, za koje EMU predstavlja nadređeni okvir za njihove različite sustave određivanja plaća i oblikovanje tržišta rada i socijalne politike. Kao gospodarski i društveni akteri u velikoj su mjeri odgovorni za poštovanje zajedničkog cilja stabilnosti EMU-a.

4.3.5.

EGSO ponovo konstatira da monetarna unija s različitim kretanjima cijena i plaća u državama članicama nužno mora rezultirati neravnotežom između regija istog monetarnog područja, pri čemu vanjski šokovi uzrokuju socijalnu i političku krizu te mogu dodatno pojačati razlike (20). EGSO stoga smatra da je ozbiljna rasprava o solidnoj arhitekturi EMU-a neizostavna, što obuhvaća i konsenzus o gospodarskim i socijalnim ciljevima kao i dogovoreni način upravljanja (21). EGSO zaključuje da makroekonomski dijalog EU-a iziskuje osnaživanje i čvršće povezivanje europodručja.

4.3.6.

Makroekonomski dijalog pokrenulo je Europsko vijeće u Kölnu (u lipnju 1999.) kako bi se ostvarila trajna mješavina makroekonomskih politika usmjerenih na rast i stabilnost, odnosno nesmetana interakcija kretanja plaća, monetarne i fiskalne politike. Njegovi su ciljevi i danas jednako aktualni: veći rast i stopa zaposlenosti uz očuvanje stabilnosti cijena, iskorištavanje potencijala proizvodnje i povećanje rasta potencijala (22). EGSO izražava žaljenje što je taj instrument tijekom godina oslabljen te se od izbijanja krize ne koristi za demokratizaciju instrumenata gospodarskog upravljanja i jačanje svijesti o odgovornosti za zajedničko monetarno područje, EMU.

4.3.7.

EGSO je uvjeren da makroekonomski dijalog u europodručju (MED-EURO) može dati presudan doprinos demokratskom i društvenom razvoju EMU-a, ako krug sudionika u dijalogu zadovolji njegove zahtjeve. Međutim, kako bi se makroekonomski dijalog u europodručju uopće mogao voditi, nužno je ograničiti broj sudionika. U njemu bi pored zastupnika socijalnih partnera, Europske središnje banke, Euroskupine i Komisije (uz potpuno očuvanje njihove autonomije i neovisnosti) ravnopravno trebalo sudjelovati i predsjedništvo Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku Europskog parlamenta.

4.3.8.

EGSO smatra da bi se MED-EURO trebao održavati barem dva puta godišnje te postati sastavnim dijelom upravljanja gospodarskom politikom EMU-a. Njegovi rezultati i zaključci trebaju se stoga uzeti u obzir kako pri sastavljanju godišnjeg pregleda rasta, tako i u ljestvici pokazatelja i u preporukama za pojedine države. U općem kontekstu monetarne i fiskalne politike te politike plaća u EMU-u može se izgraditi povjerenje i postići veća konvergencija, bez ugrožavanja autonomije kolektivnog pregovaranja. To može, po analogiji s „Paktom o stabilnosti i rastu”, dovesti do višeg stupnja transparentnosti (samo)obvezivanja svih gospodarskih subjekata i imati isti učinak kao i „Pakt o stabilnosti i zapošljavanju”. EGSO u tom kontekstu naglašava da je nesmetana interakcija monetarne i proračunske politike i politike određivanja plaća od velike važnosti za povećanje rasta i zaposlenosti, što pak jača povjerenje u monetarnu uniju.

4.3.9.

Time se odabire pristup koji se razlikuje od prijedloga petorice predsjednika – analogno prijedlogu centra Bruegel – o osnivanju tijela nadležnih za konkurentnost, kako bi se popratili procesi određivanja plaća na nacionalnoj razini. Sukladno prijedlogu petorice predsjednika, nacionalna tijela nadležna za konkurentnost trebaju se koordinirati na europskoj razini. Pravovremeno savjetovanje sa socijalnim partnerima prije izrade izvješća imalo bi smisla jer prijedlog predsjednika u ovom obliku nema velikih izgleda za uspjeh.

4.3.10.

Perspektiva: EMU nikad neće postati stabilan ako se ne poduzmu dalekosežne institucionalne i političke reforme. Odbor je vrlo zabrinut za stabilnost EU-a jer se neophodne reforme, sa ili bez izmjene ugovorâ, uvijek provode u zadnji čas i pod velikim pritiskom. Kao temelj za dobro funkcioniranje EMU-a treba ponovno ojačati socijalnu, političku i gospodarsku koheziju u EU-u te provoditi dosljednu ekonomsku i monetarnu integraciju. EMU ne može funkcionirati bez odvažnih parlamentaraca, političara i socijalnih partnera koji na nacionalnoj i europskoj razini održavaju dijalog s civilnim društvom te nastoje pronaći najbolja rješenja.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/40

Izvjestitelj:

Bernd SCHLÜTER

1.1.

EGSO se zalaže za jasniju stratešku opredijeljenost socijalne politike Unije, u kojoj treba voditi računa i o posljedicama krize i politike u kriznim situacijama te gubitku povjerenja među stanovništvom.

1.2.

Odbor poziva Komisiju da, u okviru sveobuhvatnog programa rada, utvrdi opća načela socijalne politike. EGSO u točki 4. navodi svoje prijedloge tih načela, koja bi se mogla utvrditi u okviru vodeće inicijative, pravila upravljanja ili bijele knjige te na temelju boljeg usporednog prikupljanja podataka na razini EU-a i država članica. Za ocjenjivanje kvalitete sustava socijalne zaštite nije dovoljno raspolagati samo ulaznim pokazateljima (koliko se novca u pojedinoj državi članici utroši na pojedini oblik socijalne skrbi).

1.3.

Pri utvrđivanju načela socijalne politike u smislu podjednako visoke razine socijalnih standarda, potrebno je voditi računa o nadležnostima država članica i o političkim i kulturnim različitostima socijalnih sustava te težiti postizanju konsenzusa između država članica gdje god je to moguće.

1.4.

Načela socijalne politike trebala bi biti sadržajna osnova za, između ostaloga, buduće preporuke državama članicama u okviru učinkovitije oblikovanog Europskog semestra (1). Načela se trebaju primjenjivati i na strukturne fondove, otvorenu metodu koordinacije (OMK) i ocjenu socijalnog učinka u skladu s člankom 9. UFEU-a. Jedna od mjera kojoj treba težiti je i obvezujuća najmanja razina socijalne zaštite (engl. Minimum Social Protection Floor) na temelju postojeće pravne osnove.

1.5.

Načela socijalne politike trebaju biti i temelj djelovanja institucija EU-a, posebice gospodarsko-političkog upravljanja, nadzora proračuna i upravljanja krizama.

1.6.

Socijalni partneri imaju najvažniju ulogu, naročito u paritetnim sustavima socijalne zaštite i u drugim sustavima uspostavljenima na temelju pregovora između socijalnih partnera te moraju sudjelovati u utvrđivanju načela socijalne politike. Sudjelovati moraju, u okviru svojih nadležnosti, i akteri civilnog društva, udruženja centara za socijalnu skrb, socijalna poduzeća, lokalne vlasti, državne socijalne ustanove, socijalna osiguranja, korisnici i potrošači.

1.7.

EGSO ovom prilikom daje konkretne prijedloge za načela socijalne politike na području sustava socijalne skrbi. Cilj je poboljšati učinkovitost i pouzdanost skrbi i socijalne zaštite te socijalne sigurnosti i zdravstvenih sustava, neovisno o prirodi pružatelja skrbi i vrsti same skrbi. EGSO se posebice zalaže za socijalno-pravnu i financijsku potporu suvremenim socijalnim uslugama u cilju općeg dobra u svim državama članicama EU-a.

1.8.

Odbor uviđa raznolikost sustava u pogledu, između ostalog, ciljeva, prirode i sadržaja socijalne skrbi, solidarnog odnosa i preuzimanja vlastite odgovornosti, pravnog jamstva, financiranja i kvalitete. Također analizira položaj korisnika i socijalnih službi. Odbor smatra da je potrebno jamčiti osnovnu socijalnu skrb na temelju zajedničkih odredbi na razini Unije.

2.1.

Temelje europske socijalne politike predstavljaju, između ostaloga, ljudska prava, pouke iz dva svjetska rata (2), načelo socijalnog tržišnog gospodarstva zajamčeno ugovorima, ciljevi strategije Europa 2020., potreba za produktivnim nacionalnim gospodarstvima, obveza suzbijanja siromaštva, poglavlja Ugovora o socijalnoj i zdravstvenoj politici te politici zapošljavanja, cilj socijalne kohezije i opća pravila o tržišnom natjecanju iz članka 3. UEU-a. Članak 151. UFEU-a propisuje da socijalna politika ima za cilj promicanje zapošljavanja, poboljšanje životnih uvjeta, odgovarajuću socijalnu zaštitu i borbu protiv isključenosti. Europski socijalni model izraz je jedinstvenog vrijednosnog i kulturnog zajedništva (3), u kojem se demokracija i vladavina prava stapaju s društvenom odgovornošću i solidarnošću. EGSO želi ojačati ovaj model i osigurati njegovu održivost u budućnosti.

2.2.

EGSO je uvjeren da bi socijalna politika trebala biti jedan od stupova politike EU-a, kako sama po sebi tako i kao sredstvo za održivo promicanje rasta i zapošljavanja  (4). Odbor pohvaljuje napredak koji je već postignut u politici zapošljavanja, nekim područjima usklađivanja i zaštiti na radu. EGSO naglašava investicijski aspekt (5) učinkovitih sustava socijalne skrbi i ukazuje na moralnu, društvenu i materijalnu cijenu zanemarivanja socijalne politike. EGSO je uvjeren da se uspješna, inovativna gospodarstva i pouzdana, učinkovita i djelotvorna socijalna skrb međusobno podupiru. Moderni socijalni sustavi mogu postići da gospodarstvo bude otpornije na krize, omogućavaju zapošljavanje te pokazuju visok potencijal za stvaranje radnih mjesta čak i u manje razvijenim regijama (6). Smanjeni izdaci za, na primjer, aktivno uključivanje, jačanje položaja nezaposlenih i povećanje mogućnosti za djecu i mlade nisu elementi održive konkurentske prednosti u kontekstu modernog tehnološkog i informacijskog društva, demografskih promjena (7) i imigracije. Daljnji razvoj sustava na temelju zajedničkih načela može pridonijeti promicanju jednakih mogućnosti i pravednog natjecanja u EU-u.

2.3.

Sustavi socijalne skrbi i zdravstveni sustavi kao i slični sustavi doprinose, između ostaloga, nužnoj socijalnoj ravnoteži, smanjenju siromaštva, jamčenju supsidijarnih sredstava za uzdržavanje i društvenoj stabilnosti. Gotovo svaki državljanin EU-a u nekom je trenutku svog života prisiljen zatražiti pomoć u okviru socijalne skrbi. Socijalni sustavi jamče, na primjer, odgovarajuću mirovinsku zaštitu i stručnu pomoć, primjerice osobama kojima su potrebne briga i podrška.

2.4.

Poslodavci i radnici pokazuju zanimanje za, između ostaloga, usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života, unaprjeđivanje zdravlja i osnaživanje. Stručne socijalne službe promiču komunikacijske vještine i vještine potrebne u svakodnevnom životu, poboljšanje izobrazbe te pružaju podršku, na primjer, u slučaju ovisnosti ili kriza odnosno za njegu i odgoj u obitelji.

2.5.

EGSO je svjestan velikih razlika u pogledu djelotvornosti, pouzdanosti i učinkovitosti socijalnih sustava  (8). Iako u mnogim državama članicama sustavi funkcioniraju dobro, zajednički dijalog o socijalnoj politici u svim državama članicama bio bi ipak od koristi. Sredstva za uzdržavanje (minimum income) iz socijalne skrbi, stručne socijalne usluge i učinkovito uključenje na tržište rada i u društvo nisu svugdje zajamčeni. Posebice zdravstvena skrb često nije dostupna svima. Primjerice, ako korisnici ne mogu podmiriti službena ili neslužbena dodatna plaćanja, nije im u svim regijama ni državama članicama dostupna stručna skrb poput ambulantne njege, pomoći osobama s invaliditetom ili pomoći radi poteškoća u odgoju i obrazovanju. Odbor je svjestan potrebe da se poboljšaju solidarno financiranje i pravna zaštita.

2.6.

Naposljetku, istraživanje zaklade Bertelsmann (9) ukazalo je na značajne razlike u kapacitetima socijalnih sustava, ustanovilo alarmantnu promjenu stanja u pogledu siromaštva i bogatstva u EU-u i svim zemljama članicama i pozvalo EU da uloži veće napore na području socijalne politike. Studija je pokazala da su učinkoviti socijalni sustavi mogući i tamo gdje je BDP relativno nizak, ali i da mogu biti manjkavi čak i tamo gdje je BDP relativno visok. Sve veće siromaštvo ugrožava društvenu stabilnost i gospodarski razvoj (10). Sve većim razlikama između država članica i zabrinjavajućim političkim tendencijama potrebno je suprotstaviti se prijedlozima za socijalnu politiku.

2.7.

Potrebno je poboljšati sadržajni temelj preporuka državama članicama i politike za hitne slučajeve. Umjesto da naknadno udovoljava zahtjevima za humanitarnu pomoć, Unija bi trebala slijediti dosljedna načela socijalne politike. Upitno izravnavanje rizičnog poslovanja banaka, koje se financira novcem poreznih obveznika, mora biti u razumnom odnosu s ulaganjima u učinkovito funkcioniranje socijalnih sustava. Pravila unutarnjeg tržišta, na primjer na području državnih potpora i javne nabave, već danas imaju značajan utjecaj na socijalne sustave i socijalne usluge iako je očigledno da ih se ne ocjenjuje na temelju kriterija socijalne politike.

2.8.

Uzimajući u obzir socijalnu tržišnu privredu  (11) kao novi cilj Ugovora, politiku unutarnjeg tržišta trebalo bi obogatiti aspektima socijalne politike (12). EGSO je svjestan trenutnih potreba (13) i ohrabruje Komisiju i Europsko vijeće da utvrde i provode načela socijalne politike (14).

2.9.

Nova etapa europske socijalne politike mogla bi se izgraditi na, primjerice, sljedećim temeljima: Vijeće je već 1992. godine pozvalo na uvođenje minimalnog dohotka (15), a 2000. je pripremilo socijalni program. U skladu s člankom 12. Europske socijalne povelje, države članice dužne su osigurati sustave socijalne sigurnosti. U ciljeve ugovora EU-a također spadaju socijalna kohezija i zaštita usluga od općeg interesa (16). MOR (17) je objavio osnovne standarde za socijalne sustave. Važeća Bijela knjiga o socijalnoj politici EU-a objavljena je 1994. Na razini EU-a zajamčeno je pravo na sredstva za uzdržavanje  (18). Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom postavlja važne standarde.

2.10.

U svom mišljenju SOC/482 EGSO, jednako kao i Parlament (19), Odbor regija (20) i različite organizacije, poziva na uvođenje odgovarajućeg minimalnog dohotka (21). Odbor se aktivno bavio temama kao što su, između ostalog, socijalne službe, socijalna poduzeća, socijalna ulaganja, zapošljavanje, članak 9. UFEU-a, inicijativa za mlade, gospodarsko upravljanje i usluge od općeg interesa. Ovo mišljenje je u mnogim drugim aspektima povezano s dokumentima EGSO-a i EU-a, koje ovdje ne možemo pojedinačno navoditi.

3.1.

EGSO je u ovom mišljenju usredotočen na važan aspekt programa socijalne politike, naime na poboljšanje učinkovitosti i pouzdanosti kako skrbi tako i socijalne zaštite, socijalne sigurnosti i zdravstvenih sustava. Mišljenje se bavi „socijalnom skrbi” koja se u cijelosti ili djelomično financira iz poreza ili sustava socijalnog osiguranja te spada u područje javne socijalne politike na temelju socijalnog zakonodavstva ili paritetnih ugovora koji su podložni kontroli, pri čemu nije odlučujuća priroda pružatelja usluge. „Socijalnu skrb” u smislu ovog mišljenja mogu pružati javna i lokalna uprava, socijalna osiguranja, neovisna socijalna poduzeća, dobrotvorne organizacije i poduzeća različitog pravnog oblika. Sve njih se u ovom mišljenju smatra „socijalnim službama” ako socijalnu skrb pružaju sami. Pojam „socijalna skrb” obuhvaća sve vrste skrbi, između ostaloga usluge i novčane naknade u socijalnom i zdravstvenom sektoru. Pod socijalnim osiguranjem podrazumijevaju se paritetna i/ili obvezna socijalna osiguranja i/ili uzajamna osiguranja, koja ispunjavaju određenu funkciju u sustavima socijalne sigurnosti uspostavljenima na temelju socijalnog prava ili paritetnih sporazuma.

3.2.

Različitost socijalnih sustava, skrbi, pojmova i njihovog sadržaja iziskuje oprez u raspravama o socijalnoj politici i u prijevodima. Sustavi država članica odgovaraju njihovim pojedinačnim socijalnim politikama, kulturi i povijesti, te bi se trebali nastaviti razvijati u duhu europskog socijalnog modela. Potrebno je naći razumnu ravnotežu (22) između raznolikosti sustava i potrebnih zajedničkih načela.

3.3.

Unija bi trebala stvoriti zajednički prostor za raspravu o socijalnoj politici, izraditi suvremene standarde i razviti vlastite inicijative te poticati usklađeni daljnji razvoj socijalnih sustava. Načela socijalne politike mogu biti sadržajna osnova za prijedloge Komisije, posebice u okviru Europskog semestra, strategije Europa 2020. i otvorene metode koordinacije, kao i za provedbu ocjene socijalnog učinka u skladu s člankom 9. UFEU-a (23). Ta bi načela trebala ponuditi i sadržajnu osnovu za obveznu minimalnu razinu socijalne zaštite (engl. Minimum Social Protection Floor), rad i upravljanje (24) tijela EU-a, naročito u kriznim situacijama, nadzoru proračuna i gospodarskom upravljanju.

3.4.

Trebalo bi provjeriti jesu li sustavi socijalne skrbi održivi u budućnosti. Socijalne službe trebale bi poštovati demokratski legitimne ciljeve za opće dobro pri čemu trebaju sačuvati svoju svojstvenu samostalnost.

3.5.

O pružanju socijalne skrbi građanima u načelu odlučuju javne ustanove za socijalnu skrb, socijalna osiguranja ili pak netko treći poput pružatelja usluga, primjerice liječnici, koji propisuju određenu terapiju. Potrebno je razlikovati odluku o pružanju socijalne skrbi od pružanja skrbi i njegova financiranja; ponekad se, na primjer, korisniku uruči novčana potpora uz ili bez obveze da koristi određenu stručnu pomoć. Neke socijalne usluge pružaju izravno lokalne uprave, druge ustanove za socijalnu skrb ili socijalna osiguranja. Ako ih, međutim, pružaju neovisne socijalne ustanove, za pravni odnos i financiranje mogu vrijediti vrlo različita pravila. Postoje, na primjer, sustavi javne nabave, dogovori o pružanju usluga i naknadi između socijalnih službi i onih koji skrb financiraju, naknadno plaćanje troškova, sustavi na temelju vaučera ili izravno financiranje socijalnih službi za nespecifične slučajeve, naročito za savjetovanje i prevenciju. U sustavima ugovora i vaučera, javna ustanova nadležna za financiranje plaća socijalnu službu izravno na temelju broja slučajeva. Trebalo bi se zapitati postoje li dovoljna pravna sigurnost i dostatne mogućnosti izbora i sudjelovanja korisnika u svakom od sustava.

3.6.

Socijalni partneri imaju središnju ulogu posebice u sustavima socijalnog osiguranja te bi stoga trebali biti najvažniji sudionici u utvrđivanju načela socijalne politike. Nacionalne i lokalne socijalne ustanove, socijalna osiguranja i neovisne socijalne ustanove imaju središnju ulogu u, na primjer, pružanju socijalne skrbi. Stoga njihovi predstavnici trebaju i dosljedno sudjelovati u okviru svojih nadležnosti.

3.7.

Imajući na umu da je potrebno naći razumnu ravnotežu između nadležnosti država članica, zajedničkih europskih vrijednosti i poštenog tržišnog natjecanja unutar EU-a, sljedeća načela trebaju dati sadržajni poticaj daljnjim koracima na području socijalne politike EU-a.

4.1.

Načelo minimalne zaštite: jamčenje osnovne, supsidijarne socijalne skrbi, između ostalog, sredstava za uzdržavanje (engl. minimum income) za osobe koje nemaju dovoljno prihoda u vidu osobnog dohotka, mirovine ili drugih oblika socijalnih primanja. Ono obuhvaća i razvoj zajedničkih pokazatelja za osnovnu socijalnu skrb (25). Financijska sredstva za uzdržavanje trebala bi pokrivati barem stvarne troškove hrane, smještaja, odjeće, vode, energije i osnovne zdravstvene skrbi.

4.2.

Načelo nužnosti: razvoj i pružanje suvremene i stručne socijalne skrbi i zdravstvenih usluga u različitim problematičnim situacijama u kojima se nalaze, primjerice, obitelji, osobe s invaliditetom, bolesni, nezaposleni, samohrani roditelji, djeca, njegovatelji članova obitelji, izbjeglice, mladi (26) s poteškoćama u razvoju, roditelji s problemima u odgoju, pružatelji kućne njege ili druge skrbi u kućanstvu (27), osobe koje imaju probleme s prezaduženjem (28), ovisnosti i psihosocijalnih problema. Učinkovita socijalna skrb obuhvaća također savjetovanje, skrbništvo, usmjeravanje, praćenje, njegu, obrazovanje i odgoj, liječenje i terapiju (29). S obzirom na to da su razlozi nezaposlenosti raznoliki i da je potrebno spriječiti pad u siromaštvo, korisno je uz pomoć pravno zajamčenih, aktivnih mjera na tržištu rada poticati brzu reintegraciju na tržište rada, a do tada svim tražiteljima zaposlenja – naročito mladim ljudima koji su u potrazi za prvim zaposlenjem ili ženama koje, nakon dužeg prekida, žele ponovno raditi – pružiti odgovarajuću skrb.

4.3.

Načelo određenosti: razvoj jasnih ciljeva socijalne politike na području socijalne skrbi, poput jednakih mogućnosti i jednakosti među generacijama, aktivnog uključenja, nadoknada za teškoće, usklađivanja profesionalnog i obiteljskog života, zaštite od životnih rizika, prevencija, mjera za krizne situacije, sudjelovanja u zapošljavanju i u društvu, skrbi za starije osobe, obrazovanja itd. Uz to, potrebno je na odgovarajući način s pravno-socijalnog gledišta odrediti vrstu skrbi poput, na primjer, novca i/ili usluga, ambulantnog ili stacionarnog liječenja i sl. Pritom bi trebalo težiti ravnoteži između prava korisnika na vlastitu odluku i učinkovitosti socijalne skrbi.

4.4.

Načelo dostupnosti: jamčenje lokalne, vremenske i financijske dostupnosti socijalne skrbi i, posebice, socijalnih usluga bez diskriminacije. Dostupnost omogućuju solidarno i održivo financiranje, transparentnost ponude usluga i konkretno pravno jamstvo koje uključuje mogućnost tužbe i žalbe. Obvezna participacija, ako postoji, treba biti socijalno uravnotežena i ne smije predstavljati prepreku. Administrativna kontrola nužnosti specifične vrste pomoći može biti kontraproduktivna kod određenih usluga, poput pomoći kod ovisnosti ili psihosocijalnih problema. Korisnicima posebice treba aktivno nuditi savjetovanja i prevenciju.

4.5.

Načelo proporcionalnosti: usluge trebaju biti potrebne i primjerene u svom obliku i dosegu. Diskrecijske odluke i socijalno zakonodavstvo trebaju se temeljiti na načelu proporcionalnosti. Trošak resursa i očekivani učinak nekog oblika socijalne skrbi trebaju biti u razumnom razmjeru. Načelo proporcionalnosti treba primjenjivati i na pravne obveze građana u pogledu korištenja socijalne skrbi ili sličnih postupaka te na odnos prava i obveza.

4.6.

Načelo solidarnosti: financiranje socijalne skrbi treba temeljiti prije svega na solidarnim sustavima socijalnog osiguranja i pravednim i solidarnim poreznim sustavima. Solidarno financiranje trebalo bi po mogućnosti obuhvatiti sve društvene skupine i slojeve. Time bi se doprinijelo pouzdanosti, prihvatljivosti i održivosti financiranja. Neprijavljeni rad (30) i izbjegavanje plaćanja poreza potkopavaju socijalni sustav. Zbog demografskog i gospodarskog razvoja moglo bi biti potrebno proširiti oporezivanje na sve vrste prihoda, uključujući prihode od kapitala. Bolja koordinacija europskih poreznih sustava i sustava za financiranje može poboljšati osnove za financiranje. Privatna ulaganja, donacije, građanski i vjerski angažman te korištenje fondova zaklada dobrodošla su nadopuna redovitog financiranja, ali ne mogu jamčiti ostvarenje prava niti infrastrukturu.

4.7.

Načelo individualne odgovornosti: tražiteljima zaposlenja i osobama s teškoćama pri uključivanju na tržište rada i sl. socijalna skrb i sustavi poticaja trebali bi pružati podršku s ciljem da prihode za život ostvaruju vlastitim snagama, bilo u cijelosti ili djelomično. Građanima bi trebalo pružiti mogućnost dodatnog osiguranja u okviru paritetnih sporazuma koji nadopunjuju državni sustav i o kojima se pregovara i upravlja na neprofitnoj osnovi. Profesionalna pomoć u razvoju stručnih kvalifikacija i osobnih vještina, poput komunikacije ili socijalnih i ostalih kompetencija potrebnih u svakodnevnom životu, često je preduvjet razvoja odgovarajuće vlastite i društvene odgovornosti. U cilju očuvanja zdravlja pojedinca, sustavi socijalnog osiguranja mogli bi promicati zdrav način života uz pomoć prevencije, poticajnih mjera i više razine zaštite potrošača.

4.8.

Načelo sudjelovanja: sve vrste skrbi, pojedinačno ili u kombinaciji s drugima, trebaju pridonijeti tome da građani budu sastavni dio društva, što obuhvaća stručno, kulturno i političko sudjelovanje kao i sudjelovanje u društvenom blagostanju.

4.9.

Načelo ustroja: odgovarajuće oblikovanje pravnih i financijskih odnosa među korisnicima, ovisno o tome radi li se o sustavu javnih ili neovisnih socijalnih službi, javne socijalne uprave ili socijalnog osiguranja. Ako su neovisne socijalne službe dio sustava javne socijalne skrbi na temelju, primjerice, socijalnog zakonodavstva i financiranja, njihovo djelovanje i, posebice, njihovo financiranje i dostupnost trebaju poštovati načela koja se ovdje navode. Takve socijalne službe trebale bi se financirati solidarno te bi ih trebalo regulirati u okviru socijalnog prava kako bi mogle pružati visokokvalitetnu skrb svim građanima.

4.10.

Načelo vlastitog odabira korisnika: korisnici nisu pasivni primatelji nego supružatelji pomoći i građani s pravom na uslugu. Građani bi trebali imati mogućnost da, unutar određenog raspona troškova, izaberu između različitih oblika skrbi, na primjer ambulantnu, stacionarnu ili neku drugu skrb, poput organiziranog stanovanja. Odgovarajuća vrsta pomoći ovisi o osobnoj situaciji, specifičnim potrebama za stručnom pomoći koje utvrđuju osposobljeni stručnjaci, željama pojedinca i lokalnoj situaciji. Ako su neovisne socijalne službe dio sustava javne socijalne skrbi na temelju, primjerice, socijalnog zakonodavstva i financiranja, korisnicima bi trebalo omogućiti da izaberu između različitih usluga.

4.11.

Načelo pravne sigurnosti: pravno jamčenje skrbi, primjerice na temelju socijalnog zakonodavstva ili sličnih demokratski utemeljenih pravnih instrumenata država članica. Odredbe takvog socijalnog zakonodavstva trebale bi regulirati: zakonska prava, diskrecijske odluke, obvezu suradnje korisnika, opis uvjeta za pružanje skrbi, mogućnosti žalbe i tužbe odnosno javnog nadzora privatnih pružatelja javnih usluga, kvalitativne standarde, jamstvo dostupnosti, obveze u pogledu infrastrukture, vrste financiranja itd. Osiguranje prava odnosno zakonska prava korisnika trebala bi biti zajamčena barem prilikom pružanja temeljne socijalne ili zdravstvene skrbi. Kod nekih oblika skrbi, diskrecijsko pravo može bolje odgovoriti na okolnosti. Osobito je nužno pravno zaštititi dobrobit osoba koje trebaju zaštitu (31). Neovisne socijalne službe trebaju imati zaštićeni pravni položaj i nediskriminirajući pristup pružanju usluga osim kad se radi o monopolskim sustavima. U nekim državama članicama načelo socijalne države, kao sastavni dio ustavnih prava, podržava stajalište socijalne politike i jamči osnovnu socijalnu skrb čak i u vrijeme krize.

4.12.

Načelo općeg dobra: naročito bi poduzeća i organizacije čiji je cilj opće dobro i koje omogućuju sudjelovanje  (32), poput neprofitnih organizacija, socijalnih poduzeća, javnih službi, udruga, pojedinih oblika zaklada i zadruga, udruga potrošača, i drugih aktera civilnog društva trebali imati pravo na odgovarajuće financijske i pravne uvjete. Financiranje profitnih organizacija koje se bave socijalnom djelatnošću iz poreza ili doprinosa socijalnom osiguranju zahtijeva dubinsku socijalno-političku raspravu, odgovarajuće kontrole i barem postojanje okvira za raspodjelu dobiti.

4.13.

Načelo transparentnosti: korištenje javnih sredstava službi za socijalnu skrb i javne uprave trebalo bi biti transparentno. Građanima bi trebali biti dostupni podaci o pravnoj osnovi, razlozima za odluke o skrbi i odobrenju itd.

4.14.

Načelo umreženosti: svakodnevica, promjena načina života, novi oblici obitelji, starenje i imigracija zahtijevaju integrirane i umrežene usluge  (33). Treba izbjegavati razdvajanje, isključenost i diskriminaciju.

4.15.

Načelo jednakosti: korisnici, socijalne ustanove i socijalne službe trebaju imati zakonski regulirana i izvršiva prava i obveze. Ako su predviđene kazne ili odštete u slučaju kršenja zakona, one trebaju biti primjenjive ne samo na korisnika nego i na javne socijalne ustanove.

4.16.

Načelo kvalitete: za socijalne usluge trebaju postojati mjere osiguranja kvalitete. Procjenu potreba te planiranje i provedbu mjera trebalo bi temeljiti na dostignućima socijalnih znanosti i stručnom znanju; usluge svakom pojedincu treba poboljšati na temelju mjera za obuku, profesionalizacije kao i pristojnih plaća i radnih uvjeta u okviru slobodnog kolektivnog pregovaranja. Okvir za kvalitetu usluga od općeg interesa u Europi (COM(2011) 900 završna verzija (34) može biti vodilja za preporuke EU-a za socijalne službe. Trebalo bi poticati mobilizaciju i obuku volontera u uvjetima kad je to korisna dopunska mogućnost.

4.17.

Načelo koordinacije: rješavanje prekograničnih slučajeva pružanja socijalne skrbi i socijalne zaštite treba biti poboljšano. U takvim slučajevima potrebno je poštovati kapacitete nositelja financiranja, poreznih obveznika i uplatitelja doprinosa kao i načelo socijalne solidarnosti i proporcionalnosti. Potrebno je izbjegavati jednostrano opterećenje, naročito učinkovitih nacionalnih sustava.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/49

Izvjestitelj:

g. Pavel TRANTINA

Suizvjestiteljica:

gđa Marie ZVOLSKÁ

1.1.

EGSO smatra da je potrebno staviti naglasak na identifikaciju, evidentiranje, provjeravanje i vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, po mogućnosti uz primjenu poredbene metode razumljive svim dionicima, posebice poslodavcima i obrazovnim ustanovama.

1.2.

Države članice trebale bi građanima raznih dobnih skupina i stupnjeva obrazovanja omogućiti priznavanje rezultata neformalnog i informalnog učenja. To može iziskivati dodatnu suradnju pružatelja usluga neformalnog obrazovanja, javnih tijela i drugih dionika, primjerice u pogledu financiranja i priznavanja.

1.3.

EGSO poziva da se svim dionicima, posebno socijalnim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva, pruži potpora kako bi postali svjesni prednosti priznavanja i mogli aktivno sudjelovati u osmišljavanju nacionalnih kvalifikacijskih okvira i formuliranju stručnih kvalifikacija.

1.4.

Građanima treba pružiti relevantne informacije o prednostima, mogućnostima i mehanizmima za priznavanje sposobnosti. EGSO preporučuje državama članicama da povećaju broj institucija zaduženih za takvo usmjeravanje i savjetovanje te da u taj rad posebice uključe službe za zapošljavanje, ali i informativne centre za mlade, obrazovne ustanove, poslodavce, sindikate, centre za profesionalno savjetovanje, organizacije za mlade, za žene te za potporu migrantima i osobama s invaliditetom kao i javna tijela.

1.5.

Preduvjet je za to kvalitetni pravni okvir na nacionalnoj razini kojim će se osigurati jednakovrijednost potvrda dobivenih po završetku formalnog obrazovanja i neformalnog ili informalnog učenja. To iziskuje visoku kvalitetu procesa priznavanja, koji treba podupirati i financijski, primjerice sredstvima Europskog socijalnog fonda.

1.6.

EGSO poziva obrazovne ustanove, posebno srednje i više stručne škole, da jače promiču priznavanje znanja i vještina stečenih na neformalan način. S tim u vezi u EU-u postoji niz primjera dobrih praksi koje treba širiti.

1.7.

EGSO je uvjeren da kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca mogu igrati važnu ulogu u priznavanju rezultata neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Uz njihovu pomoć treba raditi na priznavanju neformalnog učenja, što bi bio važan doprinos raspravi o operabilnosti i instrumentima za poticanje operabilnosti.

1.8.

U kontekstu visoke nezaposlenosti mladih poželjno je promicati mogućnosti za interakciju između javnih i privatnih zavoda za zapošljavanje, dobrovoljnih organizacija, posebno organizacija mladih ljudi, i poslodavaca. Time se može promicati vidljivost i podizati svijest o važnosti i vrijednosti neformalnog obrazovanja i informalnog učenja u volonterskim organizacijama te istodobno jačati uzajamno povjerenje.

1.9.

Stoga je važno poticati razvoj i primjenu instrumenata za samovrednovanje koji pojedincima pomažu utvrditi i opisati rezultate učenja koji se temelje na iskustvu stečenom u organizacijama civilnog društva. EGSO je već podržao stvaranje Europske mape vještina, a nakon toga i Europske mape iskustva (Europass Experience). Stoga je razočaran time što je Europska komisija obustavila rad na Europskoj mapi iskustva, te je poziva da nastavi i uspješno previde kraju uvođenje tog instrumenta.

2.1.

Unatoč sadašnjoj nepovoljnoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji u mnogim državama članicama EU-a, u kojoj ni formalno obrazovanje nije jamstvo mogućnosti uključivanja na tržište rada, EGSO smatra da EU ne smije zapostaviti skriveno bogatstvo sadržano u iskustvu i vještinama stečenima na neformalan ili informalan način.

2.2.

Takvim se priznavanjem osobito može pružiti prilika određenim skupinama u nepovoljnom položaju (ženama, migrantima, mladima, starijim radnicima). Međutim, time se ne bi smjelo stvarati lažna očekivanja o njegovoj brzoj isplativosti na tržištu rada. Za to je potrebna gospodarska i socijalna politika usmjerena na povećanje ulaganja, stvaranje kvalitetnih radnih mjesta te borbu protiv siromaštva i opasnosti od socijalne isključenosti. Tom se politikom također mora jačati i promicati obrazovanje, osposobljavanje i prekvalifikaciju.

2.3.

EGSO se pritom poziva na važan dokument: Preporuku Vijeća o priznavanju neformalnog i informalnog učenja od 20. prosinca 2012. (1). U njemu se naglašava da priznavanje rezultata učenja (znanja, vještina i sposobnosti) postignutih na neformalan ili informalan način može igrati važnu ulogu u povećanju operabilnosti i mobilnosti te dati dodatnu motivaciju za cjeloživotno učenje, posebice socioekonomski prikraćenim osobama ili osobama s niskim kvalifikacijama. Priznavanje relevantnih znanja, vještina i sposobnosti može pridonijeti poboljšanju funkcioniranja tržišta rada, promicanju mobilnosti i jačanju konkurentnosti i gospodarskog rasta.

2.4.

Prema mišljenju Vijeća, glavni dionici koji igraju važnu ulogu u pružanju mogućnosti za neformalno i informalno učenje te u povezanim postupcima priznavanja jesu udruge poslodavaca, pojedinačni poslodavci, sindikati, industrijske, trgovačke i obrtničke komore, nacionalna tijela uključena u postupak priznavanja stručnih kvalifikacija i ocjenjivanja i potvrđivanja rezultata učenja, zavodi za zapošljavanje, organizacije za mlade i radnici s mladima, pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja te druge organizacije civilnog društva.

2.5.

Prema Preporuci Vijeća iz 2012. godine, države bi članice najkasnije do 2018. godine, a u skladu s nacionalnim okolnostima i posebnostima te na način koji smatraju primjerenim, trebale uvesti sustav priznavanja neformalnog i informalnog učenja kako bi se građanima omogućilo:

2.6.

Prema Preporuci Vijeća, u sustav priznavanja neformalnog i informalnog učenja trebalo bi na odgovarajući način uključiti sljedeće elemente, pri čemu bi svim pojedincima trebalo omogućiti da iskoriste svaki od njih, pojedinačno ili u kombinaciji, u skladu s vlastitim potrebama:

2.7.

EGSO je u više navrata istaknuo doprinos neformalnog obrazovanja i važnost njegova priznanja. Međutim, to stajalište sada prvi put obrađuje na sveobuhvatan način. Cilj mu je sažeto opisati stavove predstavnika poslodavaca, radnika i drugih organizacija civilnog društva u vezi s praktičnim postupcima priznavanja te iznijeti njihove prijedloge za praktična rješenja.

3.1.

Smanjenje specijalizirane proizvodnje zasnovane na obrtu te tehnološke promjene i, s druge strane, rast uslužnih djelatnosti doveli su do toga da poslodavci u 21. stoljeću daju veću važnost „osobnosti” radnika te „interdisciplinarnim” ili „prenosivim” vještinama. Na značenju sve više dobiva cjeloživotno učenje i priznavanje vještina i znanja stečenih izvan škole.

3.2.

Sveučilište u Bathu i GHK Consulting izradili su 2012. godine po narudžbi Europskog foruma mladih studiju o utjecaju neformalnog učenja u organizacijama za mlade na zapošljivost mladih (3). Organizacije za mlade važni su pružatelji neformalnog obrazovanja. Taj tip obrazovanja u gore navedenim organizacijama nije u prvom redu usmjeren na povećanje operabilnosti, ali vještine koje pojedinci stječu u tom kontekstu mogu doprinijeti njihovoj operabilnosti, a baš se tim aspektom bavi ova analiza.

3.3.

U studiji se dolazi do općenitog zaključka da postoji jasno preklapanje između vještina koje traži poslodavac i onih koje se stječu neformalnim učenjem. Pet od šest najtraženijih „mekih” vještina spada u vještine koje uglavnom razvijaju organizacije za mlade – s iznimkom matematičke pismenosti. „Meke” vještine koje poslodavci najčešće traže jesu: sposobnost komuniciranja, organiziranja ili planiranja, donošenja odluka, timskog rada, pouzdanost ili samostalnost i matematička pismenost. Te „meke” vještine slove kao ključni element koji pojedincima omogućava uspješno obavljanje posla. Razvijaju se i neke karakterne osobine, poput osobne motiviranosti, smisla za preuzimanje inicijative i kreativnosti – osobne kvalitete povezane s pouzdanošću ili samostalnošću i poduzetnošću.

3.4.

Svi građani u procesu cjeloživotnog učenja povremeno uče na neformalan i informalan način. Na primjer, žene (i muškarci) koji vode obiteljske poslove razvijaju vještine koje se mogu prenijeti na radno mjesto, posebno u području socijalnih usluga. Ako moraju promijeniti radno mjesto zbog otpuštanja ili obiteljske situacije, te osobe mogu iskoristiti ta znanja i na novom radnom mjestu, odnosno, u slučaju migrantica, za pronalaženje prvog radnog mjesta. EGSO je već pozvao države članice (4) da „ubrzaju postupak priznavanja kvalifikacija i iskustava stečenih u inozemstvu kako bi se omogućilo da žene pronađu posao koji odgovara njihovim sposobnostima i težnjama” te da „uzmu u obzir činjenicu da rad u određenim djelatnostima (čišćenje, čuvanje djece, briga za starije osobe, hotelijersko-ugostiteljski sektor, poljoprivreda itd.) može predstavljati dobru priliku za slabije kvalificirane imigrantice ako se u tim djelatnostima iskorijeni rad na crno, profesionalizira ih se i uvaži njihova vrijednost, ako se žene za ta zanimanja osposobe i omogući im se da napreduju u karijeri”. Socijalne se partnere pozvalo da „u okviru kolektivnih ugovora migranticama olakšaju priznavanje kvalifikacija”.

3.5.

Za uspjeh priznavanja neformalnog i informalnog učenja važno je staviti veći naglasak na rezultate učenja. Osim toga, ta se vrsta učenja od 2004. godine izričito i sustavno potiče u politikama EU-a za obrazovanje, osposobljavanje i zapošljavanje. Nedavna studija Cedefopa (izrađena na temelju istraživanja provedenog u razdoblju 2013.–2015.) pokazuje da prebacivanje naglaska na rezultate učenja sada dobiva na tempu diljem Europe: u razvoju nacionalnih kvalifikacijskih okvira, pri definiranju i popisivanju stručnih kvalifikacija, pri primjeni rezultata učenja u obrazovnim programima i vrednovanju te u vidu referentnih točaka za potrebe priznavanja. Time bi se trebala povećati transparentnost, relevantnost i kvaliteta obrazovanja i otvorenost prema neformalnom i informalnom učenju. Na praktičnoj je razini važno zacrtati jasne ciljeve za učenike ili studente, što povećava motivaciju, omogućuje određen stupanj fleksibilnost u procesu obrazovanja te određuje izbor studija ovisno o procjeni znanja. Istodobno je za postizanje dobrog rezultata nužno unaprijediti i metode te pojedine procese obrazovanja i osposobljavanja.

3.6.

Iz toga proizlazi da naglasak treba biti na ocjenjivanju i određivanju rezultata postignutih neformalnim učenjem, na način koji je razumljiv svim dionicima, a posebno poslodavcima i obrazovnim ustanovama. Ako to dotična osoba želi i ako su ispunjeni odgovarajući uvjeti, ti rezultati mogu biti priznati kao prave stručne kvalifikacije, jednakovrijedne formalnim obrazovnim programima.

4.1.1.

Države bi članice u okviru postupka priznavanja trebale osigurati da se pojedincima i organizacijama stave na raspolaganje informacije i smjernice o mogućnostima i prednostima priznavanja i odgovarajućih postupaka te da priznavanje neformalnog i informalnog učenja bude popraćeno odgovarajućim usmjeravanjem i savjetovanjem i da bude lako dostupno.

4.1.2.

Sustavi priznavanja neformalnog i informalnog učenja moraju biti osmišljeni na odgovarajući način, s obzirom na nacionalne, regionalne i lokalne te sektorske potrebe i okolnosti.

4.1.3.

Potrebno je omogućiti uključenost građana raznih dobnih skupina i stupnjeva obrazovanja. To može iziskivati dodatnu suradnju između neprofitnog sektora, tijela javne vlasti i drugih dionika, primjerice u pogledu financiranja i priznavanja.

4.1.4.

Građani bi trebali biti informirani o drugim pogodnostima stalnog sudjelovanja u volonterskim organizacijama. Već i kratko razdoblje uključenosti u volonterske aktivnosti može imati znatan učinak u pogledu razvijanja vještina i povećanja operabilnosti.

4.1.5.

S građanima bi trebalo razgovarati na koordiniran način i dostavljati im relevantne informacije o prednostima, mogućnostima i mehanizmima potvrđivanja vještina. Državama članicama preporučuje se da povećaju broj institucija zaduženih za takvo usmjeravanje i savjetovanje te da u taj rad posebice uključe službe za zapošljavanje, ali i informativne centre za mlade, obrazovne ustanove, poslodavce, sindikate, centre za profesionalno savjetovanje, organizacije za dobrovoljni rad i za mlade te javna tijela.

4.1.6.

Savjetovanje je u postupku priznavanja vještina ključno i korisno, osobito za mlade, i to na svim razinama – od identifikacije sve do potvrđivanja. Ono bi trebalo:

4.2.1.

Prema mišljenju Vijeća, države članice trebale bi promicati koordinaciju i sudjelovanje svih relevantnih dionika u razvoju i provedbi elemenata i načela priznavanja. Radi poticanja sudjelovanja u tom procesu:

4.2.2.

EGSO stoga smatra važnim da se svim dionicima, posebno socijalnim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva, pruži potpora kako bi postali svjesni prednosti priznavanja i mogli aktivno sudjelovati u osmišljavanju nacionalnih kvalifikacijskih okvira i formuliranju stručnih kvalifikacija. Rad na „stvarnim” promjenama načina razmišljanja dionika može biti vrlo težak, posebno u onim državama članicama koje to područje ne smatraju prioritetom ili u slučaju kad pristup vrednovanju neformalnog i informalnog učenja nema istinsku potporu građana. Bilo bi korisno osigurati platformu za potporu onima koji su već ostvarili napredak u tom području (npr. pilot-projektima) u njihovim naporima na nacionalnoj razini.

4.3.1.

Države članice trebale bi pojedincima omogućiti dobivanje pune ili, eventualno, djelomične kvalifikacije, na temelju potvrđenoga iskustva stečeno neformalnim i informalnim učenjem. Trebale bi osigurati da postupci priznavanja budu povezani s nacionalnim kvalifikacijskim okvirima i u skladu s Europskim kvalifikacijskim okvirom te da nastanu sinergije između sustava priznavanja i bodovanja koji se primjenjuju u sustavima formalnog obrazovanja i osposobljavanja, kao što su ECTS i ECVET.

4.3.2.

U razvoj nacionalnih sustava kvalifikacija trebali bi u najvećoj mogućoj mjeri biti uključeni (i na odgovarajući način motivirani) među ostalima socijalni partneri i druge organizacije civilnog društva. Iskustvo u nekim državama članicama pokazalo je da za provedbu postupka priznavanja na razini sektora treba uspostaviti i dobro kadrovski popuniti odbore i jedinice za vještine u određenom sektoru. Dakle, na tako definiranim područjima može se provesti osmišljavanje kvalitetnih nacionalnih normi za razna zanimanja i stručne kvalifikacije.

4.4.1.

Države članice trebale bi osigurati transparentne mjere za osiguravanje kvalitete u skladu s postojećim okvirom jamčenja kvalitete, jer takve mjere podupiru pouzdane, korisne i vjerodostojne metode i alate za procjenu. To posebno podrazumijeva odgovarajuće zakonodavstvo – regulatorni okvir za priznavanje i za jamstva u pogledu potvrđivanja u skladu s nacionalnim kvalifikacijskim okvirima zasnovanim na Europskom kvalifikacijskom okviru.

4.4.2.

Za EGSO to obavezno podrazumijeva potrebu za osiguravanjem jednakovrijednosti potvrda dobivenih u okviru formalnog obrazovanja i rezultata neformalnog obrazovanja ili informalnog učenja. To iziskuje visoku kvalitetu procesa priznavanja, koji treba podupirati i financijski, primjerice sredstvima Europskog socijalnog fonda.

4.5.1.

Ključnu ulogu u priznavanju imaju obrazovne ustanove. Prema mišljenju Vijeća, pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja trebali bi olakšati pristup formalnom obrazovanju i osposobljavanju na temelju rezultata učenja u neformalnom i informalnom okruženju te, ako je primjereno i moguće, dodjeljivati izuzeća i/ili bodove za relevantne rezultate učenja u takvim okruženjima.

4.5.2.

EGSO poziva sveučilišta na pružanje veće podrške priznavanju vještina i znanja stečenih na neformalan i informalan način. Kao primjer može poslužiti Irska. U njezinoj Nacionalnoj strategiji za visoko obrazovanje do 2030. godine izražava se podrška društvenoj misiji visokog obrazovanja i njegovoj „isprepletenosti sa širom zajednicom” kao „jednoj od triju međusobno povezanih glavnih uloga visokog obrazovanja”. Ta se isprepletenost definira kao „suradnja s poduzećima, civilnim društvom, javnom politikom te s umjetničkim, kulturnim i sportskim životom kao i s ostalim pružateljima usluga obrazovanja u općinama i regijama, pri čemu se sve veći naglasak stavlja na međunarodnu suradnju” (5).

4.5.3.

Međutim, nisu samo sveučilišta ta koja mogu priznati rezultat neformalnog i informalnog učenja. Na primjer, malteškom se srednjoškolskom potvrdom i profilom, predstavljenima u rujnu 2010. godine, priznaju svi oblici učenja stečeni tijekom pet godina srednje škole. Također se dodjeljuju bodovi kako za formalno, tako i za neformalno obrazovanje, čime se učenici potiču na daljnje i visoko obrazovanje.

4.6.1.

U Preporuci Vijeća naglašava se važnost provedbe priznavanja na radnom mjestu te stoga preporučuje da države članice promiču sudjelovanje svih važnih dionika, kao što su poslodavci, sindikati, gospodarske, industrijske i obrtničke komore te nacionalni subjekti uključeni u postupak priznavanja stručnih kvalifikacija. Pored toga, poslodavci su pozvani promicati i omogućavati identificiranje i evidentiranje rezultata učenja u okviru radnih aktivnosti.

4.6.2.

Priznavanje neformalnog i informalnog učenja može biti sastavni dio kolektivnih ugovora (što je slučaj u Nizozemskoj). Ta je mjera izvrstan primjer za to kako zaposlenicima omogućiti pristup priznavanju, a pridonosi i učinkovitom upravljanju ljudskim resursima u poduzećima. Poslodavci bi trebali biti aktivno uključeni u ocjenjivanje znanja, vještina i kompetencija kako na radnom mjestu, tako i prilikom osmišljavanja planova za obrazovanje i osposobljavanje, čime bi se povećala vrijednost priznavanja i pridonijelo jačanju povjerenja u njega.

4.6.3.

Kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca mogu imati važnu ulogu u postupku vrednovanja neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Konkretan primjer na europskoj razini predstavlja Europska federacija radnika u metalnoj industriji (EMF) koja radi na priznavanju neformalnog učenja kao važnog doprinosa raspravi o operabilnosti i instrumentima za njega.

4.6.4.

U nekim zemljama sindikalni aktivisti preuzimaju novu ulogu: tijekom radnog vremena pružaju usluge savjetovanja i pregovaranja s poslodavcima o slobodnom pristupu mogućnostima obrazovanja na radnom mjestu. U Austriji, Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini predstavnici sindikata djeluju kao „veleposlanici obrazovanja”, podupirući zaposlenike u daljnjem obrazovanju i popunjavanju praznina u pogledu njihovih vještina te savjetujući poduzeća o njihovim obrazovnim potrebama (6).

4.6.5.

Budući da poslodavci prilikom zapošljavanja mladih s malo ili bez radnog iskustva vrlo cijene sudjelovanje u radu organizacija za mlade, taj bi angažman trebalo poticati kao jednu od mjera pomoći za mlade pri prelasku iz škole na tržište rada (7).

4.6.6.

Povrh toga, svim osobama zainteresiranima za priznavanje treba omogućiti bolje usmjeravanje i edukaciju kako bi prilikom prijavljivanja za određeno radno mjesto mogli uspješno predstaviti svoje vještine i kompetencije stečene neformalnim i informalnim putem te kako bi bolje razumjeli na koji način te vještine mogu primjenjivati u radnom okruženju i pridonositi obavljanju konkretnih zadaća na radnom mjestu. Doprinos tom procesu mogu dati profesionalne službe za savjetovanje, savjetnici u školama i na sveučilištima, sektor za mlade i zavodi za zapošljavanje te poslodavci i međunarodne organizacije. U tom bi se pogledu mladima moglo pomoći pružanjem informacija i „dobrih savjeta”.

4.7.1.

Vijeće u Preporuci ukazuje na važnost aktivnog uključivanja volonterskog sektora u postupak priznavanja; organizacije za mlade i organizacije civilnog društva trebale bi promicati i olakšavati identifikaciju i evidentiranje rezultata učenja na radnom mjestu ili u okviru dobrovoljnih aktivnosti, i to uz pomoć odgovarajućih alata za priznavanje radi jamčenja transparentnosti, poput alata osmišljenih u okviru Europassa i Youthpassa.

4.7.2.

Građani bi trebali biti svjesniji važnosti koju poslodavci pridaju vještinama i kompetencijama stečenima na neformalan ili informalan način, primjerice u okviru volonterskog rada. To se posebno odnosi na osobe s nižom razinom obrazovanja, koje su nerijetko manje svjesne važnosti te vrste aktivnosti za poslodavca i manje osposobljene za predstavljanje tih vještina.

4.7.3.

U kontekstu visoke nezaposlenosti mladih poželjno je promicati mogućnosti interakcije između javnih i privatnih zavoda za zapošljavanje, volonterskih organizacija (posebno za mlade) i poslodavaca. Time se može povećati vidljivost neformalnog obrazovanja u volonterskim organizacijama te podići svijest o važnosti i vrijednosti koju ono ima. Time se također može pojačati uzajamno povjerenje.

4.7.4.

Potrebno je poticati razvoj programa volonterskih organizacija za ocjenjivanje i osposobljavanje jer je njihov opstanak povezan s višom razinom razvoja vještina. S tim u vezi također treba podsjetiti na znatne razlike u aktivnostima volonterskih organizacija, a samim time i u mjerilima koja one primjenjuju za procjenu vještina razvijenih kroz svoje aktivnosti. U tom pogledu treba promicati veću dosljednost u pogledu terminologije i metoda ocjenjivanja na području volontiranja. Usklađivanje mjerila moglo bi, primjerice, pridonijeti tomu da više volontera postane svjesno vještina koje razvijaju svojim sudjelovanjem u društvenom radu volonterskih organizacija.

4.8.1.

Radi osiguravanja transparentnosti Vijeće u Preporuci stavlja naglasak na zajedničke europske alate za priznavanje, kao što je okvir Europass i Youthpass. Države članice trebale bi osigurati sinergije između sustava priznavanja i bodovanja koji se primjenjuju u sustavima formalnog obrazovanja i osposobljavanja, kao što su ECTS i ECVET.

4.8.2.

Znanja i vještine razvijeni radom u organizacijama civilnog društva imaju vrijednost i na tržištu rada, ali često nisu evidentirani i dostatno vidljivi. Stoga je važno poticati razvoj i primjenu instrumenata za samovrednovanje koji građanima pomažu utvrditi i opisati prirodu iskustva stečenog učenjem u organizacijama civilnog društva. Na primjer, izrada osobnog portfelja kompetencija može predstavljati dodanu vrijednost za pojedinca u njegovu daljnjem obrazovanju i nastojanjima u poslovnom životu.

4.8.3.

Potvrde i portfelji važna su sastavnica priznavanja neformalno stečenih kompetencija i kvalifikacija. Pružatelji usluga neformalnog obrazovanja trebali bi nastojati izdavati potvrde/dokumente u kojima su detaljno opisani priroda i rezultat sudjelovanja u njihovim obrazovnim aktivnostima te informirati građane o tome zašto su te aktivnosti korisne. Tu je prije svega posrijedi obrazovna vrijednost tih dokumenata (poboljšanje informiranosti pojedinaca o vještinama i kompetencijama koje su stekli u organizacijama civilnog društva te o tome kako te vještine iskoristiti pri zapošljavanju ili daljnjem obrazovanju), a ne toliko dokazivanje uspjeha.

4.8.4.

EGSO je već podržao stvaranje Europske mape vještina, a nakon toga i Europske mape iskustva (Europass Experience). Stoga je razočaran što je Europska komisija obustavila rad na Europskoj mapi iskustva.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/57

Izvjestiteljica:

Dorthe ANDERSEN

1.1.

Kriza je teško pogodila mlade Europljane u više država članica, uzrokujući goleme ljudske, društvene i gospodarske troškove. Međutim, viša stopa nezaposlenosti mladih nije ništa novo i upućuje na neke strukturne probleme koji otežavaju prijelaz iz škole u profesionalni život.

1.2.

Uspješni sustavi naukovanja i drugih kvalitetnih oblika učenja kroz rad mogu olakšati prijelaz mladih muškaraca i žena iz škole u profesionalni život.

1.3.

EGSO naglašava da ne postoji „jedinstveni najbolji model” dvojnog obrazovanja; potrebno je promicati visokokvalitetno dvojno obrazovanje koje je učinkovito.

1.4.1.

EGSO smatra da je potreban europski instrument za ocjenjivanje kvalitete koji bi bilježio napredak i učinke reformi koje države članice provode kako bi poboljšale uspješnost sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te dvojnog obrazovanja.

1.4.2.

EGSO preporučuje da Komisija – zajedno s relevantnim partnerima – razvije instrumente za praćenje i prikupljanje podataka, ocijeni što je djelotvorno u državama članicama i utvrdi ključne elemente sustava dvojnog obrazovanja koji dobro funkcioniraju. Cilj je mjeriti i ocjenjivati što je učinkovito kako bi se zajamčila kvaliteta sustava obuke i istaknula povezanost između dvojnog obrazovanja i zapošljavanja.

1.4.3.

Visokokvalitetne strukovne vještine i kvalifikacije primjerene tržištu rada u budućnosti će također predstavljati ključni segment tržišta rada i europske konkurentnosti. EGSO stoga predlaže da EU odredi konkretan cilj za SOO i dvojno obrazovanje koji bi predstavljao korak prema boljim mogućnostima zapošljavanja mladih. On bi mogao biti dio obnovljene strategije Europa 2020. te EGSO stoga poziva Komisiju da ispita mogućnosti s tim u vezi.

1.4.4.

EGSO smatra da bi cilj EU-a za strukovno obrazovanje i osposobljavanje, kao i prikupljanje podataka mogli pomoći državama članicama da unaprijede razinu obrazovanja i osiguraju da iskustvo mladih ljudi u obrazovnom sustavu bude pozitivno te da po završetku školovanja posjeduju vještine koje su na tržištu rada potrebne.

1.5.1.

EGSO preporučuje da države članice koje ne posjeduju učinkovite dvojne sustave obrazovanja istraže koliki bi bili troškovi razvijanja takvih sustava, uzimajući u obzir koristi koje bi to imalo za konkurentnost poduzeća i mogućnosti zapošljavanja mladih.

1.5.2.

EGSO ističe važnost partnerstava između škola, centara za osposobljavanje, sindikata i poslovne zajednice. Socijalni partneri igraju odlučujuću ulogu u svim fazama uspješnih dvojnih sustava obrazovanja (osmišljavanje, provedba, praćenje, ocjenjivanje itd.). Jačanje i bolja upotreba socijalnog dijaloga na svim razinama može biti učinkovit instrument za poboljšanje kvalitete dvojnog obrazovanja te ga može učiniti privlačnijim.

1.5.3.

EGSO poziva države članice da uvedu ili redovito revidiraju profesionalni razvoj učitelja, mentora i instruktora na području SOO-a, posebice instruktora obuke u poduzećima, s obzirom na to da su oni ključni za poboljšanje uspješnosti sustava SOO-a.

1.5.4.

EGSO ističe važnost koju imaju poslodavci te vjeruje da će poslodavci, uključujući MSP-e, u većoj mjeri sudjelovati u programima naukovanja kada oni budu istinski odgovarali njihovim potrebama i kada bude postojala dobra povezanost sa školama. Narednih bi se godina trebalo usredotočiti na uspostavu dvojnih sustava obrazovanja koji poslodavcima omogućuju da u njima sudjeluju na troškovno učinkovit način te da za njih preuzmu veću odgovornost.

1.5.5.

EGSO preporučuje da europski socijalni partneri nastave sa svojim radom na tom području u okviru svog autonomnog programa rada.

2.1.

Ekonomska kriza u Europi jako je pogodila mlade. Bez posla je 4,5 milijuna mladih u dobi od 15 do 24 godine (1), iako za neke države EU-a visoka nezaposlenost mladih nije ništa novo, već se samo pogoršala uslijed krize. Stopa nezaposlenosti mladih u EU-u je više nego dvostruko veća od stope nezaposlenosti odraslih – 20,9 % naspram 9,8 %. Otprilike sedam milijuna mladih Europljana nije zaposleno, niti je uključeno u programe obrazovanja ili osposobljavanja (engl.: NEET) (2). Uz vrlo slabe kratkoročne gospodarske izglede, nezaposlenost mladih je u nekim državama članicama dosegla ekstremne razine, uzrokujući goleme ljudske, društvene i ekonomske troškove.

2.2.

Nezaposlenost mladih je i prije krize bila viša nego nezaposlenost odraslih osoba. To upućuje na strukturni problem u uspostavljanju boljih poveznica između sustava obrazovanja i osposobljavanja i tržišta rada. U prilog tome govori i činjenica da mnoge zemlje imaju visoku nezaposlenost mladih, dok istodobno poslodavci imaju poteškoća u pronalaženju zaposlenika s odgovarajućim vještinama.

2.3.

Ta situacija iziskuje nov pristup kojim bi se poboljšale osnove zapošljavanja i rasta s ciljem razvijanja visokokvalitetnih strukovnih vještina i kvalifikacija primjerenih tržištu rada te tržišta rada koja dobro funkcioniraju.

2.4.

Međutim, postoje značajne razlike među državama članicama EU-a s obzirom na njihova iskustva u uključivanju mladih u tržište rada.

2.5.

U mnogim zemljama osobe sa strukovnim obrazovanjem čine većinu zaposlenika u privatnom sektoru, ali također igraju značajnu ulogu u dijelovima javnog sektora. Danas je otprilike polovica učenika srednjih škola diljem Europe uključena u programe SOO-a, a približno četvrtina njih uključena je u programe koji kombiniraju učenje u školi i učenje kroz rad (3). Ipak, ključni izazov je da se strukovno obrazovanje i osposobljavanje učini privlačnijim zahvaljujući povećanju njegove kvalitete i značaja.

2.6.

EGSO je u nizu mišljenja (4) već istaknuo važnost stvaranja odgovarajućih uvjeta za mlade, s ciljem da se prijelaz iz obrazovanja u profesionalni život olakša povećanjem prilika za različite oblike dvojnog obrazovanja u sklopu visokokvalitetnoga SOO-a.

2.7.

EGSO smatra da je važno održati dinamičnost i osigurati da države članice, zajedno sa socijalnim partnerima, prilagode svoje sustave SOO-a uključujući u njih komponente dvojnog učenja.

3.1.

U fokusu ovog mišljenja su dvojni sustavi obrazovanja u području SOO-a. Dvojno obrazovanje vrlo je općenit pojam koji obuhvaća različite nacionalne modele. U skladu s definicijom Europskog centra za razvoj strukovnog obrazovanja (Cedefop), dvojno obrazovanje obuhvaća obrazovanje ili osposobljavanje u sklopu kojeg se dio obuke provodi u školi ili centru za osposobljavanje, a dio na radnom mjestu. Dvojnost se odnosi na metode učenja (škole ili pružatelji SOO-a i poduzeća koja provode osposobljavanje zajedno su dužni osigurati teorijsku i praktičnu obuku) i na dvojnost aktera (javni i privatni).

3.2.

Sve države članice imaju sustave koji obuhvaćaju komponentu obuke na radnom mjestu, no njihova se kvaliteta, rezultat i opseg razlikuju (5). Primjerice, koliko se vremena provodi na radnom mjestu? Postoji li ugovor između učenika i poslodavca? Je li učenik plaćen? Koja je uloga socijalnih partnera?

3.3.

Ne postoji jedinstveni ili „najbolji” model, a razvijanje dvojnih sustava ovisi o brojnim gospodarskim i društvenim okolnostima.

3.4.

Danas postoje tri glavna pristupa na području strukovnog obrazovanja i osposobljavanja:

3.5.

Ključni element je uska povezanost između radnog mjesta i sinergija koje se razvijaju između učenika, teorijskog temelja te praktičnog učenja i razvoja na radnom mjestu.

4.1.

Europsko vijeće se na zasjedanju 27. i 28. lipnja 2013 (6). dogovorilo o novoj strategiji za borbu protiv nezaposlenosti mladih koja uključuje i cilj promicanja „visokokvalitetnog naukovanja i učenja temeljenog na radu”. Dvadeset dvije države članice primile su specifične preporuke kako bi prilagodile svoje sustave strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, stavljajući veći naglasak na komponentu osposobljavanja temeljenog na radu i visokokvalitetno naukovanje za mlade.

4.2.

Na razini EU-a poduzet je niz mjera. Na primjer, usvojeno je Jamstvo za mlade, sredstva Europskog socijalnog fonda dodijeljena su za razvoj naukovanja na nacionalnoj razini, uključujući dvojne sustave obrazovanja, te je osnovan Europski savez za naukovanje.

4.3.

U svom Okviru djelovanja za zapošljavanje mladih (7) iz lipnja 2013. europski socijalni partneri su također istaknuli važnost modela učenja temeljenog na radu, poput dvojnih sustava učenja.

4.4.

Latvijsko predsjedništvo je u okviru revizije Izvješća iz Brugesa podržalo pet ciljeva. Prvi od njih bit će promicanje učenja temeljenog na radu, s posebnim naglaskom na osposobljavanju u vidu naukovanja (8).

5.1.

Studije koje su proveli Europski centar za razvoj strukovnog obrazovanja (Cedefop) i Europska komisija, primjerice, ukazuju na pozitivnu vezu između sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja temeljenih na dvojnom obrazovanju i zapošljavanju mladih (9).

5.2.

Iskustvo i brojke su jasni. Zemlje koje imaju relevantne i privlačne sustave strukovnog osposobljavanja temeljene na načelima dvojnog obrazovanja imaju bolje rezultate kad je riječ o integraciji mladih na tržište rada. Neke zemlje, poput Austrije, također pružaju dobre primjere mogućnosti obrazovanja za mlade u nepovoljnom položaju, kao što je pomoć pri zapošljavanju ili sigurnosna mreža za naučnike.

5.3.

Uspješan dvojni sustav obrazovanja mladima pruža početno radno iskustvo te oni zahvaljujući tome postaju zanimljiviji poduzećima i budućim poslodavcima. U Njemačkoj više od dvije trećine naučnika po završetku naukovanja ostaje kod istog poslodavca (10). U Danskoj brojke (11) pokazuju da su osobe koje završe program strukovnog obrazovanja i osposobljavanja među onima koji u slučaju otkaza najbrže nalaze novi posao, a velik broj njih osniva i vlastita poduzeća.

5.4.

Ipak, mnogi mladi ljudi i njihovi roditelji SOO i naukovanje ne smatraju tako privlačnim kao akademsko obrazovanje, ili ih vide samo kao pripremu za tradicionalne radničke poslove. Ono što zaboravljaju je „konkurentno znanje” koje se može steći dvojnim obrazovanjem te zahvaljujući kojem mladi nemaju samo jednu moguću karijeru, već stječu i konkurentno znanje koje mogu dalje razvijati.

5.5.

Trebalo bi razmotriti uvođenje cilja EU-a za udio učenika u SOO-u i dvojnom obrazovanju u sklopu revidirane strategije Europa 2020. Time bi se omogućilo da se više pozornosti posveti velikoj zapošljivosti i komponenti uključivosti dvojnog obrazovanja i naukovanja. Time bi se omogućilo da se više pozornosti posveti velikoj zapošljivosti i komponenti uključivosti dvojnog obrazovanja i naukovanja.

5.6.

Taj cilj treba biti ambiciozan, s obzirom na to da je pozitivna veza sa zapošljavanjem dokazana, te treba uzeti u obzir buduću potražnju na tržištu rada za srednje kvalificiranim radnicima.

5.7.

Škole, centri za osposobljavanje, poduzeća, socijalni partneri i političari trebaju poduzeti zajedničke napore kako bi se povećala privlačnost i poboljšao imidž te vrste obrazovanja. Škole za strukovno obrazovanje i osposobljavanje trebaju se brže prilagođavati promjenjivim potrebama tržišta rada i gospodarstva. Trebalo bi poticati natjecanja u vještinama i uzore kako bi se predstavile vještine ili škole te pobudilo zanimanje mladih. Povezivanjem s visokoškolskim obrazovanjem – kako učenici i njihovi roditelji naukovanje ne bi vidjeli kao slijepu ulicu – ili jačanjem programa EU-a za unutarnju mobilnost, kao što je Erasmus+, mogla bi se povećati privlačnost tih oblika obrazovanja.

5.8.

Kvalitetne i pravovremene usluge profesionalnog usmjeravanja i savjetovanja ključne su za bolje razumijevanje i bolji imidž dvojnih sustava obrazovanja.

5.9.

Učitelji također doprinose većoj privlačnosti dvojnih sustava obrazovanja te imaju izravan utjecaj na predodžbu mladih o SOO-u. Posao učitelja u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju također bi trebao biti viđen kao privlačna mogućnost. Jedan od načina da se to postigne je da se zajamči stalno ažuriranje profesionalnih i pedagoških vještina učitelja u SOO-u te bolja suradnja između škola i poduzeća zahvaljujući kojoj bi učitelji bili u toku s potrebama poduzeća, aktualnim poslovnim praksama, novim tehnologijama itd.

5.10.

U dvojnom bi sustavu nazočnost kvalificiranog i motiviranog zaposlenika koji bi imao ulogu mentora ili instruktora unutar poduzeća trebalo predstavljati osnovni zahtjev u pogledu jamčenja kvalitete. Veću pažnju treba posvetiti odgovornosti instruktora unutar poduzeća. Jasniji i detaljniji opisi vještina koje se programom stječu mogu doprinijeti većoj kvaliteti učenja kroz rad.

6.1.

Provedeno je već više studija koje pokazuju da su, primjerice, njemački, švicarski i austrijski dvojni sustavi obrazovanja uspješni jer mladima pružaju odgovarajuću obuku i dobru polazišnu poziciju za ulazak u profesionalni život. Međutim, ne postoji „jedinstveni najbolji model” – cilj je utvrditi uspješne strukture i prakse.

6.2.

Transparentnije informacije o uzrocima, sadržaju i rezultatima mogle bi biti korisne za utvrđivanje ključnih elemenata svojstvenih uspješnim dvojnim sustavima obrazovanja. Iako većina država članica i Cedefop prikupljaju podatke o zapošljivosti osoba koje završe program SOO-a, te bi informacije trebalo više koristiti kako bi se sustavi, uključujući dvojne sustave obrazovanja, poboljšali.

6.3.

Primjerice, udio učenja kroz rad mogao bi poslužiti kao varijabla za EU-ovu referentnu vrijednost za zapošljivost. Europskom referentnom vrijednosti za dvojno obrazovanje mogla bi se istaknuti povezanost dvojnih sustava obrazovanja i zapošljavanja mladih. Podaci za takvu referentnu vrijednost mogli bi se prikupljati svake godine anketom o radnoj snazi.

6.4.

U suradnji sa Cedefopom, Eurostat (Eurobarometar) bi mogao provesti sustavniju studiju o mladima koji su završili program strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te posjeduju vještine koje se traže, kao i o tome kako im je dvojno osposobljavanje u poduzećima pomoglo da te vještine steknu.

6.5.

Prikupljanje usporedivih nacionalnih podataka na temelju kojih bi se mogla ocijeniti uspješnost zemalja u pogledu provedbe i rezultata različitih dvojnih sustava obrazovanja u Europi također bi moglo biti korisno. Cedefop, Eurostat i Komisija već prikupljaju podatke u sklopu strategije ET 2020. i Kopenhaške strategije, no EU-u je potreban dosljedan instrument koji će bilježiti napredak kao i učinke reformi koje brojne države članice trenutno provode kako bi povećale uspješnost i kvalitetu nacionalnih sustava SOO-a.

EGSO predlaže da instrument za ocjenjivanje kvalitete bude usmjeren barem na sljedeća pitanja u pogledu politike:

6.6.

Niz razmjerno jednostavnih kronoloških parametara mogao bi poslužiti kao ishodište za kvalitativnije analize te bi se njime istodobno mogao pratiti napredak koji svaka zemlja postiže u procesu prilagođavanja sustava SOO-a načelima i prednostima dvojnog obrazovanja. Platforma podataka te vrste mogla bi doprinositi i radu Europskog saveza za naukovanje, kao i radu na referentnom okviru EQAVET (Europski referentni okvir za osiguranje kvalitete strukovnog obrazovanja i osposobljavanja).

7.1.

Mnogo se pitanja još uvijek ne shvaća ozbiljno, na primjer u vezi s kvalitetom osposobljavanja i njegovom primjerenošću potrebama poduzeća.

7.2.

Naukovanja igraju važnu ulogu u zadovoljavanju potreba poduzeća u pogledu vještina, a istodobno pomažu mladim ljudima da se uključe na tržište rada. Poslodavcima pružaju brojne prednosti, kao što su bolja usklađenost vještina zahvaljujući osposobljavanju unutar poduzeća te nova znanja i perspektive. Punopravno naukovanje podrazumijeva niz prava i obveza svih uključenih.

7.3.

Poduzeća na to trebaju gledati kao na ulaganje u buduće kvalificirane ljudske resurse i preuzeti odgovornost da uistinu obuče mladu osobu. Međutim, da bi poduzeća, uključujući MSP-e, na naukovanja gledala kao na ulaganje, potrebno im je omogućiti da u većoj mjeri sudjeluju u programima, uključujući i izradu kurikuluma.

7.4.

Neki se poslodavci boje da će trošak osposobljavanja naučnika biti veći od koristi, no takav stav treba promijeniti. Analiza troškova i koristi za Švicarsku pokazuje da je produktivni doprinos naučnika veći od troškova osposobljavanja (uključujući naučničku plaću) za više od 6 000 eura po naukovanju (12), a studiju troškova i koristi naukovanja trenutno provodi i BUSINESSEUROPE.

7.5.

U nekim su zemljama uspostavljeni fondovi za podjelu troškova, pri čemu poduzeća u fond uplaćuju izvjesnu svotu kao nadoknadu za vrijeme provedeno u školi ili troškove prijevoza (u Danskoj, Arbejdsgivernes uddannelsesbidrag). Poduzeća u Austriji dobivaju bonus za obučene naučnike koji dobiju dobru ocjenu. U Austriji postoji model podjele troškova (Vorarlberg) u okviru kojeg poduzeća uplaćuju 0,2 ‰ naučničke plaće u fond za osposobljavanje. Nakon 18 mjeseci obuka se ocjenjuje i poduzeća koja nude dobro naukovanje primaju naknadu u obliku bonusa.

7.6.

Međutim, odnos između troškova i koristi može varirati ovisno o sektoru i sustavu SOO-a. Nacionalne sustave obrazovanja stoga treba stalno ocjenjivati i, po potrebi, prilagođavati kako bi se osiguralo da oni doprinose konkurentnosti Europe. U tome državama članicama također može pomoći više usporedivih i kvalitetnih alata za procjenu.

7.7.

Jednako je važno pouzdano jamstvo kvalitete i ocjenjivanje naukovanja i dvojnih programa osposobljavanja, a u tome socijalni partneri mogu imati važnu ulogu. Socijalni partneri moraju prije svega biti uključeni u izradu nacionalnih odredbi u pogledu dvojnog obrazovanja te koristeći tradicionalne oblike kolektivnih pregovora mogu doprinijeti jamčenju kvalitete naukovanja i drugih sustava temeljenih na radu. Sindikati i njihovi predstavnici također mogu u većoj mjeri doprinijeti osposobljavanju mladih i njihovoj dobrobiti unutar poduzeća.

—

Mišljenje EGSO-a „Kako visokoškolsko strukovno obrazovanje i osposobljavanje učiniti privlačnijim” (SL C 68, 6.3.2012., str. 1.),

—

Mišljenje EGSO-a „Kvalitativni okvir za pripravništvo” (SL C 214, 8.7.2014., str. 36.),

—

Mišljenje EGSO-a „Zapošljivost mladih – prilagođavanje osposobljavanja potrebama industrije u doba štednje” (SL C 311, 12.9.2014., str. 7.),

—

Mišljenje EGSO-a „Mjere zapošljavanja mladih – najbolje prakse” (SL C 424, 26.11.2014., str. 1.).

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/63

Izvjestitelj:

Filip HAMRO-DROTZ

Suizvjestitelj:

Pierre GENDRE

1.1.

EU treba bez odgode razviti koherentnu i sveobuhvatnu petogodišnju strategiju za borbu protiv korupcije i popratni akcijski plan, koje bi usvojili predsjednici Europske komisije, Europskog parlamenta i Europskog vijeća. Predsjedništva i institucije EU-a trebaju se u svojim programima i u međuinstitucijskoj suradnji obvezati na jasne antikorupcijske ciljeve. Trebaju imati proaktivan program i usredotočiti se na transverzalna pitanja vezana uz borbu protiv korupcije, kako unutar EU-a, tako i u vanjskim odnosima EU-a, ali i na bolju podršku državama članicama i veću transnacionalnu suradnju kao i na poboljšanje integriteta institucija te zaštitu financijskih interesa EU-a. Promicanje transparentnosti i sprečavanje korupcije trebaju biti osnovni ciljevi svih politika EU-a. Strategijom se trebaju uzeti u obzir preporuke iz ovog mišljenja.

1.1.1.

Prvi prioritet treba biti podrška državama članicama u njihovim nastojanjima da uvedu i provedu postojeće nacionalne, europske i međunarodne instrumente.

1.1.2.

Napredak postignut primjenom strategije treba se razmatrati u sklopu aktivnosti Europskog semestra, uzimajući u obzir izvješća Komisije o borbi protiv korupcije i redovna istraživanja. Raširenost korupcije također treba uzeti u obzir kada EU prati na koji način države članice poštuju vladavinu prava, i time se posebno treba pozabaviti u sklopu uvjeta za programe ekonomske pomoći koji su dogovoreni s državama članicama i trećim zemljama.

1.2.

Poboljšana i inkluzivna transnacionalna suradnja u borbi protiv korupcije treba biti ključan koncept strategije.

1.2.1.

Europska komisija i države članice EU-a trebaju ojačati transnacionalnu suradnju u borbi protiv korupcije u kontekstu obnovljene Strategije EU-a za unutarnju sigurnost 2015. – 2020., COM(2015)185, pojačati suradnju između relevantnih tijela (OLAF, Eurojust, Europol, ombudsman, Revizorski sud) i osigurati djelotvorno upravljanje Europskom antikorupcijskom mrežom (EACN). Trebale bi proširiti razmjenu najboljih praksi i povećati koordiniranost i suradnju između nacionalnih javnih tužitelja u prekograničnim kaznenim slučajevima, primjerice pri povratu i repatrijaciji nezakonito stečene imovine.

1.2.2.

Europsko vijeće ima ključnu vodeću ulogu i može potaknuti borbu protiv korupcije na sljedeće načine:

1.2.3.

Na trostranom socijalnom samitu trebalo bi se na temelju članaka 152. – 155. Ugovora o funkcioniranju Europske unije razmotriti kako bi socijalni dijalog na horizontalnim i sektorskim razinama mogao doprinijeti naporima u sprečavanju korupcije i borbi protiv nje.

1.2.4.

Potrebno je unaprijediti savjetovanje i poticanje civilnog društva, na temelju članka 11. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kao i Europskog gospodarskog i socijalnog odbora i Europskog odbora regija vezano uz angažman u antikorupcijskim inicijativama EU-a.

1.2.5.

Institucije EU-a i relevantna tijela trebaju u suradnji s državama članicama pojačati mjere osvješćivanje javnosti o tome kako se građani mogu uključiti u borbu protiv korupcije, naglašavajući prava i mogućnosti pravne zaštite koje im stoje na raspolaganju prema zakonima EU-a. Bila bi potrebna informativna kampanja usmjerena na masovne medije kako bi se, primjerice, pojasnilo koji su kanali dostupni građanima za prijavu sumnji na korupciju i zlouporabe sredstava EU-a. To bi trebalo biti popraćeno većom transparentnošću o trošenju sredstava EU-a.

1.3.

Osim zakonskih mjera, Europska unija treba pokrenuti i podržati alternativne mjere kojima bi se u trgovačkim društvima promicalo usvajanje i provedba kodeksa ponašanja i standarda za usklađenost pravila i borbu protiv mita i korupcije, u skladu s međunarodnim, sektorskim i europskim instrumentima i smjernicama. Primjena etičkog kodeksa (koji također uključuje odredbe o zviždanju) u trgovačkim društvima treba uključivati koncept transparentnog i uključivog sudjelovanja relevantnih dionika, uključujući zaposlenike. Od trgovačkih društava u cijelom svijetu trebalo bi zahtijevati da imaju uspostavljeni antikorupcijski sustav upravljanja ako žele biti odabrana za projekte koji dobivaju sredstva EU-a.

1.3.1.

EU također treba iskoristiti obnovu Strategije EU-a o društvenoj odgovornosti poduzeća kako bi uz pomoć poslovnih subjekata, socijalnih partnera i komercijalnih udruga preispitao na koji se način mogu raširiti najbolje prakse u korporativnom upravljanju i etici.

1.3.2.

Pozdravlja se nedavna direktiva o nefinancijskom izvještavanju kojom je propisano da velika trgovačka društva u EU-u moraju izvještavati o standardima sukladnosti i etičkim standardima. Njome treba potaknuti trgovačka društva da osiguraju poštovanje antikorupcijskih standarda uključujući i odgovarajuće mehanizme upozoravanja, u čitavom svom opskrbnom lancu, a mala i srednja poduzeća da također usvoje razmjerne mjere.