Ovim se zakonom uspostavljaju zajednička pravila za prekogranični stečajni postupak u zemljama Europske unije (EU), osim u Danskoj. Njime se dužnike nastoji odvratiti od toga da imovinu ili sudski postupak prenose iz jedne zemlje u drugu kako bi poboljšali svoj pravni položaj.

Zakonom se uvodi koherentan sustav zakonskih pravila za upravljanje transnacionalnim stečajnim postupcima koji uključuju društva, trgovce ili pojedince. Dopušta se poduzimanje koordiniranih mjera koje se odnose na imovinu insolventnog dužnika u različitim zemljama EU-a. Ta se pravila odnose na:

Zakon se primjenjuje na cjelokupni stečajni postupak koji za posljedicu ima djelomičnu ili potpunu prodaju imovine dužnika i imenovanje stečajnog upravitelja. Obuhvaćeni nacionalni postupak naveden je u prilogu zakonu.

Ne primjenjuje se na postupke koji se tiču osiguravajućih poduzeća, kreditnih institucija, investicijskih poduzeća koja pružaju usluge koje uključuju raspolaganje sredstvima ili vrijednosnicama trećih strana te poduzeća za zajednička ulaganja.

Sudovi nadležni za pokretanje glavnog postupka jesu sudovi zemlje EU-a u kojoj se nalazi središte dužnikova glavnog interesa (tj. u kojoj se, u nedostatku dokaza o suprotnom, nalazi sjedište društva). Postupak ima globalno područje primjene te je osmišljen tako da obuhvaća imovinu dužnika diljem svijeta i da je zanimljiv vjerovnicima, neovisno o tome gdje se oni nalaze.

Uz glavni postupak, sudovi u drugoj zemlji EU-a mogu pokrenuti sekundarni postupak ako dužnik gospodarski posluje na njezinu teritoriju, no to je ograničeno na imovinu dužnika koja se nalazi na tom teritoriju.

Da bi se osiguralo učinkovito upravljanje imovinom dužnika, zakon zahtijeva da glavni i sekundarni postupak budu usklađeni. Stečajni upravitelji imenovani u svakom od postupaka obvezni su blisko surađivati, posebice dijeleći informacije. Stečajni upravitelj u glavnom postupku također može intervenirati u sekundarnim postupcima, primjerice kako bi predložio plan restrukturiranja ili zahtijevao odlaganje prodaje imovine.

Općenito, primjenjuje se zakon one zemlje EU-a u kojoj je pokrenut stečajni postupak. To pravilo jednako važi i za glavni i za sekundarni postupak.

Postoje odredbe koje jamče sigurnosna prava trećih strana u vezi s dužnikovom materijalnom i nematerijalnom imovinom te prava prodavatelja koja se temelje na pridržaju prava vlasništva, stoga na ta prava ne utječe pokretanje postupka ako se imovina nalazi izvan zemlje u kojoj je pokrenut stečajni postupak.

Prava na nekretninu uređuju se isključivo zakonom zemlje EU-a u kojoj se nalazi imovina. Pravo stečajnog upravitelja da raskine ugovore o radu, pravo vjerovnika da zahtijeva kompenzaciju, prava i obveze sudionika sustava plaćanja ili financijskog tržišta također se uređuju isključivo zakonom zemlje EU-a koje je na njih primjenjivo.

Ako sud zemlje EU-a odluči pokrenuti stečajni postupak, zakon nalaže da se odluka prizna u svim ostalim zemljama EU-a.

Zakon također osigurava da se u drugoj zemlji priznaju i odluke koje su usko povezane sa stečajnim postupkom, kao što su tužbe za poništenje štetnih radnji (tj. radnji koje su štetne za vjerovnike).

Učinci odluke jesu oni propisani zakonom zemlje u kojoj je postupak pokrenut. Priznavanje može biti odbijeno samo ako bi učinci bili u suprotnosti s javnom interesom te zemlje.

Zakon svakom vjerovniku koji je rezident u zemlji EU-a omogućuje pravo podnošenja zahtjeva u stečajnom postupku pokrenutom u drugoj zemlji EU-a.

To se pravo primjenjuje i na porezna tijela i institucije socijalnog osiguranja. Ako je u vezi s imovinom dužnika pokrenuto nekoliko postupaka, zakon zahtijeva usklađenu raspodjelu sredstava među različitim postupcima kako bi se osigurao jednak tretman svih vjerovnika.

REFERENCE

Dokument	Dan stupanja na snagu	Rok za transponiranje u državama članicama	Službeni list
Uredba (EZ) br. 1346/2000	31.5.2002.	-	SL L 160 od 30.6.2000., str.1.-18.

Sukcesivne izmjene, dopune i ispravci Uredbe (EZ) br. 1346/2000 uključeni su u osnovni tekst. Ovaj pročišćeni tekst služi samo za orijentaciju.

Ova preporuka sadržava niz načela za nacionalni stečajni postupak za poduzeća u financijskim poteškoćama. Naglasak je na poticanju restrukturiranja održivih poduzeća u ranoj fazi kako bi se izbjegao stečaj. Komisija smatra da bi reforma nacionalnih stečajnih propisa pomogla održati poslovanje održivih poduzeća i sačuvati poslove te istodobno poboljšati okruženje za vjerovnike koji bi mogli povratiti veći udio svojeg ulaganja nego da je dužnik propao.

Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru: Novi europski pristup stečaju i nesolventnosti poduzeća (COM(2012) 742 završna verzija od 12.12.2012.).