Sekundarno pravo Europske unije

SAŽETAK DOKUMENATA:

ČEMU SLUŽE ČLANCI 288., 289., 290. I 291. UFEU-A?

Sekundarno pravo Europske unije (EU) zakonodavstvo je koje se temelji na ugovorima EU-a. Razlikuje se od primarnog prava EU-a koje se uglavnom sastoji od ugovora, odnosno, Ugovora iz Rima (vidjeti sažetak), iz kojeg su nastali Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU) (vidjeti sažetak), Ugovor o Europskoj uniji (vidjeti sažetak), na temelju Ugovora iz Maastrichta (vidjeti sažetak), i Ugovor o Euratomu (vidjeti sažetak). Primarnim pravom utvrđuje se raspodjela ovlasti i odgovornosti između EU-a i država članica EU-a i omogućuje se pravni kontekst unutar kojeg institucije EU-a formuliraju i provode politike.

Ugovorom iz Lisabona (vidjeti sažetak) revidirane su vrste pravnih akata EU-a. Institucije EU-a na raspolaganju imaju pet vrsta pravnih akata.

U članku 288. opisuje se pet različitih vrsta pravnih akata koje institucije EU-a mogu donijeti.
Člankom 289. razlikuju se zakonodavni i nezakonodavni pravni akti te se razlikuju redovan zakonodavni postupak i poseban zakonodavni postupak.
Člankom 290. Europskoj komisiji omogućeno je da donosi novu kategoriju akata: delegirane akte.
Člankom 291. daje se ovlast Komisiji i, u posebnim slučajevima, Vijeću Europske unije za donošenje provedbenih akata.

KLJUČNE TOČKE

Pravni akti EU-a i njihove vrste

U skladu s člankom 288. UFEU-a europske institucije mogu donijeti pet vrsta pravnih akata:

Uredbe, direktive i odluke predstavljaju obvezujuće pravne akte. Ako su doneseni zakonodavnim postupkom u skladu s člankom 289., smatraju se zakonodavnim aktima. Odluka se može konkretno odnositi na jedan ili više naslova (države članice EU-a, fizičke ili pravne osobe). Postoje i odluke bez konkretnog naslova, osobito u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

Preporuke i mišljenja nezakonodavni su i neobvezujući pravni akti.

Postoje i akti koji nisu navedeni u članku 288. UFEU-a.

Određeni posebni akti na temelju prethodnih ugovora: na primjer, u području kaznenih pitanja, slobode, pravde i sigurnosti, „okvirne odluke” i dalje se primjenjuju (ako su donesene prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, kad je pravosudna i policijska suradnja u području kaznenih pitanja imala poseban status).
„Netipični akti”, koji uključuju međuinstitucijske sporazume (npr. o proračunskoj disciplini (vidjeti sažetak) i poslovnike (npr. Poslovnik Europskog parlamenta (vidjeti sažetak) i Komisije (vidjeti sažetak), koji su pravno obvezujući akti, te rezolucije i zaključke, čija svrha nije proizvoditi pravne učinke. Citirani su u drugim člancima ugovora EU-a ili su nastali iz prakse institucija EU-a.

Pravni status sekundarnog prava

Institucije EU-a slobodno biraju vrstu akta koju smatraju najprimjerenijom za provedbu svoje politike.
No, budući da EU ima samo nadležnosti koje su mu dodijeljene ugovorima, svaki akt mora imati pravnu osnovu koja odgovara području u kojem djeluju institucije EU-a.
Nadalje, na temelju članka 296. UFEU-a, u aktima se moraju navoditi instrumenti koji daju ovlast za njihovo usvajanje (u uvodnim izjavama koje počinju riječima „uzimajući u obzir”) kao i razlozi na kojima se temelje (u uvodnim izjavama koje počinju riječima „budući da”).
Pod uvjetima navedenima u članku 297. UFEU-a, pravni akti objavljuju se u Službenom listu Europske unije ili se priopćuju kome su upućeni. Ako se objavljuju, stupaju na snagu dvadesetog dana od njihove objave, osim ako je drukčije naznačeno u njihovu tekstu. Ostali pravni akti kojima je primatelj određen, priopćuju se onima kojima su upućeni i stupaju na snagu danom dostave obavijesti.
U mnogim se slučajevima njihova zakonitost može preispitati na Sudu Europske unije tužbom za poništenje (na temelju članka 263. UFEU-a). Međutim, to se ne primjenjuje u slučaju preporuka i mišljenja.

Delegirani akti

Člankom 290. UFEU-a zakonodavnom tijelu EU-a (uglavnom Europski parlament i Vijeće) omogućeno je delegirati Komisiji ovlasti donošenja nezakonodavnih akata opće primjene koji nadopunjavaju ili mijenjaju određene elemente zakonodavnih akata koji nisu od ključne važnosti. Zakonodavna tijela se stoga mogu koncentrirati na smjer i ciljeve politike bez ulaska u pretjerano detaljne i često izrazito tehničke rasprave.
Delegiranje ovlasti donošenja delegiranih akata ipak podliježe strogim ograničenjima. U stvari, samo Komisija može biti ovlaštena za donošenje delegiranih akata. Nadalje, ključni elementi nekog područja ne mogu biti podložni delegiranju ovlasti. Uz to, ciljevi, sadržaj, raspon i trajanje delegirane ovlasti moraju biti definirani u zakonodavnim aktima. Konačno, zakonodavna tijela moraju eksplicitno definirati uvjete u zakonodavnom aktu u kojima je moguće delegirati ovlasti. U tom pogledu, Parlament i Vijeće imaju pravo opozvati delegirane ovlasti ili izraziti primjedbe na delegirani akt.
Taj postupak naširoko se koristi u mnogim područjima, na primjer: unutarnjem tržištu, poljoprivredi, okolišu, zaštiti potrošača, prometu i području slobode, sigurnosti i pravde.

Provedbeni akti

Primarnu odgovornost za provedbu pravno obvezujućih akata EU-a snose države članice. Međutim, neki pravno obvezujući pravni akti EU-a zahtijevaju jedinstvene uvjete za provedbu. U tim slučajevima Komisija ili, u propisno opravdanim posebnim slučajevima te u slučajevima određenima u člancima 24. i 26. Ugovora o Europskoj uniji, Vijeće imaju ovlasti donošenja provedbenih akata (članak 291. UFEU-a).
U Uredbi (EU) br. 182/2011 utvrđuju se pravila i opća načela o mehanizmima na temelju kojih države članice nadziru izvršavanje provedbenih ovlasti Komisije (vidjeti sažetak). Taj nadzor provodi se uporabom onoga što je u žargonu EU-a poznato kao postupci komitologije, tj. Komisiji pomažu odbori koji se sastoje od predstavnika država članica i kojima predsjedaju predstavnici Komisije. Bilo koji nacrt provedbenog akta odboru predaje njegov predsjednik.

POZADINA

Za više informacija vidjeti:

Pravo EU-a (Europa).

GLAVNI DOKUMENTI

Pročišćene verzije Ugovora o funkcioniranju Europske unije – Dio šesti – Institucionalne i financijske odredbe – Glava I. – Odredbe o institucijama – Poglavlje 2. – Pravni akti Unije, postupci donošenja i druge odredbe – Odjeljak 1.: Pravni akti Unije – Članak 288. (bivši članak 249. UEZ-a) (SL C 202, 7.6.2016., str. 171.–172.).

VEZANI DOKUMENTI

Međuinstitucijski sporazum između Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije o proračunskoj disciplini, suradnji u proračunskim pitanjima i dobrom financijskom upravljanju te novim vlastitim sredstvima, uključujući plan za uvođenje novih vlastitih sredstava – Međuinstitucijski sporazum od 16. prosinca 2020. između Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije o proračunskoj disciplini, suradnji u proračunskim pitanjima i dobrom financijskom upravljanju te novim vlastitim sredstvima, uključujući plan za uvođenje novih vlastitih sredstava (SL L 433 I, 22.12.2020., str. 28.–46.).

Uredba (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL L 55, 28.2.2011., str. 13.–18.).

Sukcesivne izmjene i dopune Uredbe (EU) br. 182/2011 uključene su u izvorni dokument. Ovaj pročišćeni tekst ima samo dokumentarnu vrijednost.

Odluka Europskog vijeća 2009/882/EU od 1. prosinca 2009. o donošenju Poslovnika (SL L 315, 2.12.2009., str. 51.).

Posljednje ažuriranje 02.12.2021