8. ožujka 2018. ( *1 )
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 25. – Postojanje klauzule o prenošenju nadležnosti – Usmeni sporazum koji nije potvrđen u pisanom obliku – Klauzula sadržana u općim uvjetima prodaje koji se spominju u fakturama – Članak 7. točka 1. podtočka (b) – Ugovor o distribuciji koji su sklopila društva sa sjedištem u dvjema različitim državama članicama koji se odnosi na tržište treće države članice – Članak 7. točka 1. podtočka (b) druga alineja – Određivanje nadležnog suda – Mjesto izvršenja karakteristične obveze takvog ugovora”
U predmetu C‑64/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal), odlukom od 10. studenoga 2016., koju je Sud zaprimio 7. veljače 2017., u postupku
Saey Home & Garden NV/SA
protiv
Lusavouga‑Máquinas e Acessórios Industriais SA,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: A. Rosas, predsjednik vijeća, C. Toader (izvjestiteljica) i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– |
za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i P. Lacerda, u svojstvu agenata, |
– |
za Europsku komisiju, M. Wilderspin, P. Costa de Oliveira i M. Heller, u svojstvu agenata, |
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 |
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1., članka 7. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.). |
2 |
Zahtjev je upućen u okviru spora između društava Saey Home & Garden NV/SA, sa sjedištem u Belgiji, i društva Lusavouga‑Máquinas e Acessórios Industriais SA (u daljnjem tekstu: Lusavouga), sa sjedištem u Portugalu, u vezi sa zahtjevom za naknadu štete zbog raskida ugovora o distribuciji koji su ta društva sklopila i koji se odnosio na španjolsko tržište. |
Pravni okvir
3 |
Člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 propisano je: „Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.” |
4 |
Članak 7. te uredbe glasi: „Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
[…]
[…]” |
5 |
U skladu s člankom 25., koji se nalazi u odjeljku 7., naslovljenom „Prorogacija nadležnosti”, poglavlja II. navedene uredbe: „1. Ako su se stranke neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drukčije sporazumjele. Sporazum o nadležnosti se sklapa:
[…]” |
Glavni postupak i prethodna pitanja
6 |
Iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da društvo Lusavouga ima sjedište u Caciji, Aveiro (Portugal) i da se njegove prostorije također nalaze u Portugalu. Djelatnost mu se sastoji od uvoza, izvoza i veleprodaje strojeva, alata i druge opreme. Njegova trgovinska mreža osobito pokriva španjolsko državno područje, na kojem nema nikakvu podružnicu ili poslovnu jedinicu. |
7 |
Saey Home & Garden je društvo sa sjedištem u Courtraiu (Belgija), koje se bavi proizvodnjom i prodajom, među ostalim, kuhinjske opreme i pribora koji nose žig „Barbecook”. Ni to društvo nema podružnicu ili poslovnu jedinicu na španjolskom državnom području. |
8 |
Krajem 2013. ili početkom 2014. stranke glavnog postupka sklopile su ugovor o distribuciji, čiji je predmet bio oglašavanje i isključiva distribucija (osim jednom klijentu) proizvoda koji nose gore navedeni žig trgovcima na malo i krajnjim potrošačima u Španjolskoj. |
9 |
Iako nije sastavljena nikakva isprava kojom se potvrđuje da je taj ugovor sklopljen, sud koji je uputio zahtjev smatra da je dokazano da navedeni ugovor postoji. U okviru tog ugovora društvo Lusavouga je od siječnja do srpnja 2014. naručilo te proizvode od društva Saey Home & Garden te ih je stavilo na tržište u Španjolskoj. |
10 |
Društvo Saey Home & Garden je putem elektroničke pošte od 17. srpnja 2014. društvo Lusavouga obavijestilo da je odlučilo prekinuti njihovo partnerstvo. |
11 |
Društvo Lusavouga je 19. lipnja 2015. pred Tribunal de Comarca de Aveiro (Okružni sud u Aveirou, Portugal) pokrenulo postupak protiv društva Saey Home & Garden kako bi se potonjem naložilo da mu plati, među ostalim, iznos od 24000 eura koji je odgovarao, s jedne strane, iznosu od 10000 eura na ime naknade štete koja je bila posljedica postupanja društva Saey Home & Garden te prijevremenog i trenutačnog raskida ugovora o distribuciji i, s druge strane, iznosu od 14000 eura na ime naknade štete zbog izgubljenih klijenata. |
12 |
Društvo Saey Home & Garden je istaknulo prigovor nenadležnosti portugalskih sudova za odlučivanje u glavnom postupku, ističući, s jedne strane, da su predmetni proizvodi bili ukrcani u Belgiji i da se društvo Lusavouga pobrinulo za prijevoz i, s druge strane, da je točka 20. općih uvjeta kojima podliježe prodaja tih proizvoda sadržavala klauzulu o prenošenju nadležnosti koja je pobliže određivala da će o sporovima odlučivati sudovi u Kortrijku (Courtrai, Belgija). |
13 |
Tribunal de Comarca de Aveiro (Okružni sud u Aveirou) odbio je prigovor nenadležnosti i procijenio da su portugalski sudovi međunarodno nadležni na temelju članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012. |
14 |
Društvo Saey Home & Garden je protiv te odluke podnijelo žalbu sudu koji je uputio zahtjev, Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal), ističući, osobito, da ugovor o distribuciji o kojem je riječ u glavnom postupku podrazumijeva da se usluge pružaju u Španjolskoj te da je stoga potonja država članica mjesto u kojem se izvršavaju ugovorne obveze. Usto, društvo Saey Home & Garden smatra da je neopravdani raskid ugovora obuhvaćen „stvarima povezanim s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012, što isključuje nadležnost portugalskih sudova. |
15 |
Sud koji je uputio zahtjev ističe da je pitanje o kojem treba odlučiti ono jesu li za odlučivanje u glavnom postupku međunarodno nadležni portugalski, belgijski ili španjolski sudovi. Nadalje, u slučaju da su portugalski sudovi nenadležni za odlučivanje u glavnom postupku, navedeni sud smatra da će trebati utvrditi jesu li za odlučivanje u tom postupku nadležni belgijski ili španjolski sudovi. |
16 |
Smatrajući da rješavanje spora u glavnom postupku ovisi o tumačenju odredaba Uredbe br. 1215/2012, Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
|
O prethodnim pitanjima
Dopuštenost
17 |
Portugalska vlada i Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima izražavaju sumnje u dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku, osobito zato što on sadržava određene praznine, poput, među ostalim, nepotpunog iznošenja činjenica iz glavnog postupka, nezauzimanja stajališta suda koji je uputio zahtjev o razlozima koji su ga naveli da uputi taj zahtjev i zato što se određena postavljena pitanja ponavljaju. |
18 |
S tim u vezi, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pitanja vezana uz tumačenje prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud, u smislu članka 267. UFEU‑a, samo ako, osobito, nisu ispunjeni zahtjevi u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku navedeni u članku 94. Poslovnika Suda ili ako je očito da tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Unije koje je zatražio nacionalni sud nemaju nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili ako je problem hipotetski (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 50. i 155. i navedenu sudsku praksu). |
19 |
Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje. Osim toga, u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje moraju biti navedeni točni razlozi koji su nacionalni sud naveli da postavi pitanje o tumačenju prava Unije i da ocijeni nužnim upućivanje prethodnog pitanja Sudu (presuda od 14. lipnja 2017., Online Games i dr., C‑685/15, EU:C:2017:452, t. 43. i navedena sudska praksa). |
20 |
U ovom slučaju zatraženo tumačenje određenih odredaba Uredbe br. 1215/2012 je stvarno i izravno vezano uz predmet glavnog postupka, koji je dovoljno obrazložen, a odgovori koje će Sud moći dati na postavljena pitanja omogućit će sudu koji je uputio zahtjev da otkloni svoje sumnje i riješi taj spor. |
21 |
Iz toga slijedi da zahtjev za prethodnu odluku treba proglasiti dopuštenim. |
Meritum
22 |
Nadležnost suda ili sudova države članice, koju su suugovaratelji ugovorili klauzulom o prenošenju nadležnosti, je, prema tekstu članka 25. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, u načelu isključiva. Stoga treba najprije odgovoriti na jedanaesto pitanje koje se odnosi na to postoji li sudska nadležnost na temelju takve klauzule. |
Jedanaesto pitanje
23 |
Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 25. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da klauzula o prenošenju nadležnosti predviđena u općim uvjetima prodaje spomenutima u fakturama koje je izdala jedna od ugovornih strana udovoljava zahtjevima iz te odredbe. |
24 |
U skladu s ustaljenom sudskom praksom, odredbe članka 25. Uredbe br. 1215/2012, u pogledu uvjeta koje određuju treba tumačiti usko s obzirom na to da one isključuju kako nadležnost utvrđenu općim načelom suda sjedišta tuženika sadržanim u članku 4. te uredbe tako i posebne nadležnosti sadržane u njezinim člancima 7. do 9. (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2017., Leventis i Vafeias, C‑436/16, EU:C:2017:497, t. 39. i navedenu sudsku praksu). |
25 |
Konkretno, sud pred kojim se vodi postupak ima obvezu ispitati in limine litis jesu li stranke stvarno bile suglasne s klauzulom o prenošenju nadležnosti, a ta suglasnost mora biti jasna i precizna s obzirom na to da oblik koji zahtijeva članak 25. stavak 1. Uredbe 1215/2012 u tom smislu ima funkciju osigurati da pristanak doista bude utvrđen (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2017., Leventis i Vafeias, C‑436/16, EU:C:2017:497, t. 34. i navedenu sudsku praksu). |
26 |
Člankom 25. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1215/2012 propisano je da se sporazum o nadležnosti može sklopiti u pisanom obliku ili usmeno uz potvrdu u pisanom obliku. |
27 |
Nadalje, valja istaknuti da je, kada je klauzula o prenošenju nadležnosti predviđena u općim uvjetima, Sud presudio da je takva klauzula zakonita u slučaju kada se u samom tekstu ugovora koji su potpisale dvije stranke izričito upućuje na opće uvjete koji sadržavaju navedenu klauzulu (presuda od 7. srpnja 2016., Hőszig, C‑222/15, EU:C:2016:525, t. 39. i navedena sudska praksa). |
28 |
U ovom slučaju iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da je ugovor o distribuciji o kojem je riječ u glavnom postupku sklopljen usmeno, a da naknadno nije potvrđen u pisanom obliku, i da su opći uvjeti koji sadržavaju predmetnu klauzulu o prenošenju nadležnosti spomenuti tek u fakturama koje je izdao tuženik u glavnom postupku. |
29 |
Uzimajući u obzir te elemente i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 27. ove presude, klauzula o prenošenju nadležnosti, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, ne udovoljava zahtjevima iz članka 25. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1215/2012, što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev. |
30 |
Nadalje, sud koji je uputio zahtjev smatra da nije sporno da se predmet spora o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi na ugovor o distribuciji u vezi s kojim je zatražena naknada štete koja je posljedica prijevremenog i trenutačnog raskida te naknada štete zbog izgubljenih klijenata zato što nije poštovan zahtjev gotovo pune isključivosti koji se odnosi na taj ugovor. Stoga treba provjeriti, što je također dužan učiniti sud koji je uputio zahtjev, odnosi li se klauzula o prenošenju nadležnosti o kojoj je riječ u glavnom postupku na taj pravni odnos. Naime, klauzula o prenošenju nadležnosti unesena u ugovor u načelu može proizvoditi svoje učinke samo u odnosima između stranaka koje su pristale na sklapanje tog ugovora (presuda od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 29.). |
31 |
Valja dodati da, osim dviju opcija koje su propisane člankom 25. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1215/2012, taj članak 25. stavak 1. u svojim točkama (b) i (c) određuje da se sporazum o nadležnosti može također sklopiti u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena među strankama ili u obliku koji je u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi im morali biti poznati. Na sudu koji je uputio zahtjev je da po potrebi provjeri je li sporazum o nadležnosti sklopljen među strankama glavnog postupka u jednom od tih oblika. |
32 |
Iz toga slijedi da članak 25. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev izvrši potrebne provjere, klauzula o prenošenju nadležnosti, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, predviđena u općim uvjetima prodaje spomenutim u fakturama koje je izdala jedna od ugovornih strana, ne udovoljava zahtjevima iz te odredbe. |
Drugo do osmog pitanja
33 |
Tim pitanjima, koja valja analizirati zajedno, sud koji je uputio zahtjev se u biti pita kako treba tumačiti članak 7. točku 1. Uredbe br. 1215/2012 u cilju utvrđivanja koji je sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete zbog raskida ugovora o distribuciji koji su dva društva koja imaju sjedište i posluju svako u različitoj državi članici sklopila za stavljanje proizvoda na nacionalno tržište treće države članice na čijem državnom području ni jedno od tih društava nema podružnicu ili poslovnu jedinicu. |
34 |
Najprije valja pojasniti da su poveznice s nadležnim sudom, predviđene u članku 7. točki 1. podtočki (b) Uredbe br. 1215/2012, primjenjive samo ako bi nacionalni sud pred kojim se vodi spor koji je nastao među strankama među kojima postoje poslovni odnosi došao do zaključka da se ti odnosi temelje na „ugovoru o kupoprodaji robe” ili „ugovoru o pružanju usluga” u smislu te odredbe. Takvom kvalifikacijom isključila bi se primjena pravila o nadležnosti predviđenog u članku 7. točki 1. podtočki (a) navedene uredbe. Naime, vodeći računa o hijerarhiji koju podtočaka (c) uspostavlja između podtočaka (a) i (b) iste, pravilo o nadležnosti predviđeno u toj točki (a) primjenjuje se samo alternativno i ako se ne primjenjuju pravila o nadležnosti sadržana u spomenutoj točki (b) (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 30. i 31. i navedenu sudsku praksu). |
35 |
Kao prvo, kako bi se utvrdilo predstavlja li „ugovor o distribuciji”, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, „ugovor o kupoprodaji robe” ili „ugovor o pružanju usluga” u smislu te odredbe treba protumačiti članak 7. točku 1. podtočku (b) prvu i drugu alineju Uredbe br. 1215/2012. |
36 |
S tim u vezi, kao poveznicu za određivanje nadležnog suda valja uzeti karakterističnu obvezu iz tih ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 25. veljače 2010., Car Trim, C‑381/08, EU:C:2010:90, t. 31. i 32., i od 15. lipnja 2017., Kareda, C‑249/16, EU:C:2017:472, t. 40. i navedenu sudsku praksu). |
37 |
Stoga ugovor čija je karakteristična obveza isporuka stvari treba okvalificirati kao „ugovor o kupoprodaji robe”, u smislu članka 7. točke 1. podtočke (b) prve alineje Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 34. i navedenu sudsku praksu). |
38 |
Kad je riječ o pitanju može li se ugovor okvalificirati kao „ugovor o pružanju usluga” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (b) druge alineje Uredbe br. 1215/2012, valja podsjetiti da pojam „usluge” podrazumijeva barem da strana koja pruža usluge obavlja određenu djelatnost u zamjenu za naknadu (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2017., Kareda, C‑249/16, EU:C:2017:472, t. 35. i navedenu sudsku praksu). |
39 |
Kad je riječ o kriteriju koji se odnosi na postojanje djelatnosti, iz sudske prakse Suda proizlazi da on zahtijeva činjenja, a ne obična propuštanja. Glede ugovora o distribuciji, taj kriterij odgovara karakterističnoj činidbi distributera koji, osiguravajući distribuciju principalovih proizvoda, ujedno je i širi. Zahvaljujući jamstvu isporuke proizvoda na temelju ugovora o distribuciji i eventualno uključenosti u principalovu poslovnu strategiju, osobito u unapređenje prodaje, elemente čije postojanje treba utvrditi nacionalni sudac, distributer može klijentima ponuditi usluge i prednosti koje im ne može ponuditi običan preprodavatelj i na taj način principalovim proizvodima osvojiti veći dio lokalnog tržišta (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Corman‑Collins, C‑9/12, EU:C:2013:860, t. 38. i navedenu sudsku praksu). |
40 |
Glede kriterija naknade ugovorene kao protučinidbe za djelatnost, valja naglasiti da se on ne može tumačiti u uskom smislu plaćanja novčanog iznosa. Valja uzeti u obzir, s jedne strane, konkurentsku prednost koja je distributeru dodijeljena ugovorom među strankama zato što će imati isključivo ili gotovo isključivo pravo prodavati principalove proizvode na određenom tržištu i, s druge strane, zato što će mu biti dodijeljena eventualna pomoć glede pristupa reklamnim materijalima, prijenosa know‑howa putem obuke ili još olakšavanja otplate, pri čemu se skup tih prednosti može smatrati bitnim sastojkom distributerove naknade (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Corman‑Collins, C‑9/12, EU:C:2013:860, t. 39. i 40.). |
41 |
Sud je već presudio da je u svrhu određivanja sudske nadležnosti ugovor o isključivoj ili gotovo isključivoj distribuciji u načelu obuhvaćen pojmom „ugovor o pružanju usluga” (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Corman‑Collins, C‑9/12, EU:C:2013:860, t. 27., 28. i 41.). |
42 |
Kao drugo, pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev provjeri da se ugovor o distribuciji o kojom je riječ u glavnom postupku doista može okvalificirati kao „ugovor o pružanju usluga”, valja odrediti mjesto izvršenja karakteristične obveze takva ugovora i sud koji je nadležan za odlučivanje o sporovima koji se na njega odnose. |
43 |
U tom pogledu, kao što to proizlazi iz spisa koji je podnesen Sudu, ugovor o distribuciji o kojem je riječ u glavnom postupku je ugovor o isključivoj distribuciji (osim u odnosu na jednog klijenta) koji je društvo sa sjedištem u Belgiji sklopilo s drugim društvom sa sjedištem u Portugalu za stavljanje proizvoda na španjolsko tržište, a da pritom ni jedno od tih društava nema podružnicu ili poslovnu jedinicu na španjolskom državnom području. |
44 |
Iz sudske prakse Suda proizlazi da u slučaju kada postoji više mjesta u kojima se karakteristična obveza ugovora o pružanju usluga izvršava, treba smatrati da je ona, u smislu članka 7. točke 1. podtočke (b) druge alineje Uredbe br. 1215/2012, izvršena u mjestu u kojem je zajamčeno da postoji najuža poveznica između ugovora i nadležnog suda, pri čemu se ta najuža poveznica u pravilu odnosi na mjesto glavnog pružanja usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2010., Wood Floor Solutions Andreas Domberger, C‑19/09, EU:C:2010:137, t. 33. i 34.). |
45 |
Slijedom toga, sud koji je na temelju te odredbe nadležan za odlučivanje o zahtjevima koji se temelje na ugovoru o pružanju usluga, u slučaju kada se one pružaju u više država članica, je onaj države članice u kojoj se nalazi mjesto glavnog pružanja usluga, kako je navedeno u odredbama ugovora kao i, ako takve odredbe ne postoje, mjesto stvarnog izvršenja tog ugovora i, ako se ono na temelju toga ne može odrediti, mjesto u kojem pružatelj usluga ima domicil (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2010., Wood Floor Solutions Andreas Domberger, C‑19/09, EU:C:2010:137, t. 43.). |
46 |
To tumačenje, koje se mora primijeniti i u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, je sukladno ciljevima predvidljivosti i bliske veze koje želi postići zakonodavac Unije (vidjeti u tom smislu presude od 25. veljače 2010., Car Trim, C‑381/08, EU:C:2010:90, t. 48. i navedenu sudsku praksu, i od 11. ožujka 2010., Wood Floor Solutions Andreas Domberger, C‑19/09, EU:C:2010:137, t. 41. i 42.). |
47 |
S obzirom na sva prethodna razmatranja, na pitanja drugo do osmo valja odgovoriti tako da članak 7. točku 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da je na temelju te odredbe za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete zbog raskida ugovora o distribuciji koji su dva društva koja imaju sjedište i posluju u dvjema različitim državama članicama sklopila za stavljanje proizvoda na nacionalno tržište treće države članice, na čijem državnom području ni jedno od tih društava nema podružnicu ili poslovnu jedinicu, nadležan sud države članice u kojoj se nalazi mjesto glavnog pružanja usluga, kako je navedeno u odredbama ugovora kao i, ako takve odredbe ne postoje, mjesto stvarnog izvršenja tog ugovora i, ako se ono na temelju toga ne može odrediti, mjesto u kojem pružatelj usluga ima domicil. |
Ostala pitanja
48 |
Uzimajući u obzir odgovore na pitanja drugo do osmo i jedanaesto pitanje, nije potrebno odgovoriti na prvo, deveto, deseto, dvanaesto i trinaesto pitanje. |
Troškovi
49 |
Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se. |
Slijedom navedenoga, Sud (sedmo vijeće) odlučuje: |
|
|
Potpisi |
( *1 ) Jezik postupka: portugalski