1.

Dvanaest godina nakon presude Marks & Spencer ( 2 ) Sud mora ponovno riješiti spor koji je nastao u okviru oporezivanja društava. U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pita Sud protivi li se članku 49. UFEU‑a, „u uvjetima istovjetnima onima” u navedenoj presudi, nacionalno pravilo na temelju kojeg dansko društvo ne može odbiti gubitke stalne poslovne jedinice (SPJ) sa sjedištem u drugoj državi članici, osim ako izabere sustav „međunarodnog zajedničkog oporezivanja”.

2.

Prema mojem mišljenju, u zahtjevu za prethodnu odluku upućenom u tom smislu postavljaju se tri pitanja na koja Sud mora odgovoriti: (a) vrijedi li i dalje takozvana „iznimka Marks & Spencer”; (b) ako vrijedi, smatra li se primjenjivom na gubitke SPJ‑ova, a ne samo na gubitke društava kćeri; i (c) je li sustav koji se predviđa danskim propisom prema kojem rezidentna društva mogu odbiti gubitke svojih nerezidentnih SPJ‑ova (to jest međunarodno zajedničko oporezivanje) usklađen s pravom Unije kada su ti gubici konačni.

3.

U skladu s člankom 8. stavkom 2.:

„Porezna osnovica ne uključuje prihode i rashode stalne poslovne jedinice ili nekretnine sa sjedištem u inozemstvu, na Farskim otocima ili Grenlandu, osim kako je predviđeno člankom 31.A […]”

4.

U skladu s člankom 31. („nacionalno zajedničko oporezivanje” djelatnosti subjekata pridruženih grupi u Danskoj, uključujući prihode koje su ostvarile stalne poslovne jedinice ili nekretnine društava koja nisu danska, ali imaju sjedište u Danskoj):

„Pridruženi subjekti, udruge i drugi članovi […] grupe oporezuju se zajedno (nacionalno zajedničko oporezivanje). ‚Pridruženim subjektima, udrugama i drugim članovima grupe’ smatraju se društva, udruge i drugi članovi grupe koji su u nekom trenutku tijekom poreznog razdoblja bili dio iste grupe: vidjeti članak 31.C. Člankom 31.C stavcima 2. do 7. nekretnine se izjednačavaju sa stalnim poslovnim jedinicama. ‚Krajnjim matičnim društvom’ smatra se društvo koje je društvo majka, a da istodobno nije društvo kći (vidjeti članak 31.C).

[…]

[…]

5.

Člankom 31.A stavkom 1. točkama 1. do 3. („međunarodno zajedničko oporezivanje” koje također obuhvaća djelatnosti subjekata pridruženih grupi, danskih i inozemnih, ili njihovih stalnih poslovnih jedinica) određuje se:

„Krajnje matično društvo može izabrati da se zajedno oporezuju pridruženi subjekti, udruge i drugi članovi grupe koji su obuhvaćeni sustavom zajedničkog oporezivanja predviđenim člankom 31., a prethodno navedeno primjenjuje se na sva društva, udruge i druge članove grupe koji nisu iz Danske, u odnosu na koje nijedan član nije osobno odgovoran za obveze društva ni raspodjelu dobiti proporcionalnu upisanom kapitalu članova (međunarodno zajedničko oporezivanje). Taj izbor utječe i na sve stalne poslovne jedinice i nekretnine izvan Danske koje pripadaju navedenim društvima, udrugama i drugim članovima iz Danske ili izvan nje, a oporezuju se zajedno. Članak 31. o nacionalnom zajedničkom oporezivanju primjenjuje se mutatis mutandis na međunarodno zajedničko oporezivanje s dodacima i iznimkama predviđenima u stavcima 2. do 14. […]”

6.

Člankom 31.A stavkom 3. točkama 3. i 6. određuje se:

„Odabirom međunarodnog zajedničkog oporezivanja matično se društvo obvezuje na razdoblje od 10 godina, bez obzira na navedeno u šestoj i sedmoj rečenici. […] Krajnje matično društvo može odlučiti o prestanku zajedničkog oporezivanja, što dovodi do potpunog povrata poreza: vidjeti jedanaestu rečenicu.”

7.

A/S Bevola društvo je sa sjedištem u Danskoj koje proizvodi građevinske platforme za kamione, prikolice i dodatnu opremu. Društvo je kći i društvo unuka drugih, također danskih, društava kojima upravlja Jens W. Trock Aps, matično društvo grupe sa sjedištem u Danskoj.

8.

Tijekom poreznog razdoblja za 2009. A/S Bevola imao je društva kćeri i SPJ‑ove u različitim državama Unije. Imao je, među ostalim, SPJ u Finskoj.

9.

Finski SPJ prestao je djelovati 2009. godine i njegovi gubici od 2,8 milijuna DKK nisu se mogli uzeti u obzir u Finskoj. U tim okolnostima A/S Bevola zahtijevao je njihov odbitak od porezne osnovice poreza na dobit u Danskoj.

10.

Danska je uprava 20. siječnja 2014., na temelju konačne odluke Landsskatterettena (Državna žalbena komisija za porezna pitanja), smatrala da A/S Bevola nema pravo na odbitak jer se člankom 8. stavkom 2. Zakona o porezu na dobit (u njegovoj verziji iz Zakona br. 426 od 6. lipnja 2005.) ne dopušta da se u poreznu osnovicu uključe prihodi ili gubici SPJ‑a sa sjedištem u stranoj državi, osim ako je društvo izabralo sustav međunarodnog zajedničkog oporezivanja predviđen člankom 31.A istog zakona.

11.

A/S Bevola i Jens W. Trock ApS (u daljnjem tekstu: Bevola) pobijali su tu odluku pred Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) uz obrazloženje da bi odbitak bio moguć da je gubitke pretrpio danski SPJ i da takva razlika u postupanju predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana zajamčene člankom 49. UFEU‑a.

12.

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev postavlja sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 49. UFEU‑a nacionalni sustav oporezivanja, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, na temelju kojeg se mogu odbiti gubici nacionalnih stalnih poslovnih jedinica, ali ne i gubici stalnih poslovnih jedinica sa sjedištem u drugim državama članicama, uključujući u uvjetima istovjetnima onima u predmetu u kojem je donesena presuda Suda Europske unije od 13. prosinca 2005., Marks & Spencer (C‑446/03, ECLI:EU:C:2005:763, t. 55. i 56.), osim ako je grupa izabrala međunarodno zajedničko oporezivanje pod uvjetima utvrđenima u glavnom postupku?”

13.

Prema mišljenju društva Bevola, nacionalno zakonodavstvo prema kojem se, pri izračunu porezne osnovice, ne dopušta uračunati gubitke koje je pretrpio SPJ sa sjedištem u drugoj državi članici može odvratiti rezidentno društvo od njegova osnivanja, a to predstavlja prepreku slobodi poslovnog nastana s obzirom na to da se rezidentan i nerezidentan SPJ nalaze u objektivno usporedivim situacijama.

14.

Iako je u sudskoj praksi prihvaćeno da se ograničenje slobode poslovnog nastana može dopustiti kako bi se očuvala usklađenost poreznog sustava, Bevola dodaje da je to moguće pod uvjetom da postoji izravna povezanost porezne pogodnosti i njezina prijeboja s određenim poreznim teretom. Takva povezanost ne postoji kada su ispunjene pretpostavke navedene u presudi Mark & Spencer, kao što je to u ovom predmetu.

15.

Bevola tvrdi da ni očuvanje uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja ne služi kao opravdanje. Nije dovoljno da se nacionalnim pravom poreznom obvezniku omogući da na razdoblje od deset godina izabere sustav međunarodnog zajedničkog oporezivanja svih društava i SPJ‑ova grupe jer su tim sustavom uvedeni prekomjerno neproporcionalni i ograničavajući uvjeti za ostvarenje odbitka ( 3 ). Navodi i da je Sud presudio da je sustav kojim se ograničava sloboda poslovnog nastana neusklađen s pravom Unije čak i kad je njegova primjena fakultativna ( 4 ).

16.

Danska vlada, nakon što je priznala da se njezinim propisima o poreznoj integraciji ograničava sloboda poslovnog nastana, smatra da oni utječu na situacije koje nisu objektivno usporedive i da su, osim toga, opravdani važnim razlozima u općem interesu.

17.

Ta vlada ističe da se SPJ danskog društva sa sjedištem u Danskoj ne nalazi u situaciji usporedivoj sa situacijom SPJ‑a danskog društva sa sjedištem u drugoj državi članici s obzirom na to da dobit koju je ostvario potonji nije u danskoj poreznoj nadležnosti.

18.

Dodaje da su njezini propisi utemeljeni na nužnosti da se osigura uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja među državama članicama kao i dosljednost danskog poreznog sustava. U skladu s takvim razmišljanjem, pravo danskih društava na odbitak gubitaka svojih SPJ‑ova u Danskoj neodvojiva je posljedica činjenice da je dobit koju su ostvarili ti isti SPJ‑ovi u danskoj poreznoj nadležnosti, a što nije slučaj SPJ‑ova sa sjedištem u drugoj državi članici.

19.

Osim toga, ograničenje ne nadilazi ciljeve koji se nastoje postići. Čim se u sustavu predvidjela mogućnost da društvo izabere sustav međunarodnog zajedničkog oporezivanja, on se u bitnome počeo razlikovati od sustava koji se analizira u presudi Marks & Spencer. Točno je da se iskorištavanje te mogućnosti u razdoblju od deset godina odnosi na sva društva, udruge i druge subjekte grupe sa sjedištem u inozemstvu, kao i na sve SPJ‑ove i nekretnine u inozemstvu koji pripadaju porezno integriranim danskim ili inozemnim društvima. Svrha je tog pravila spriječiti da matično društvo izabere po vlastitom nahođenju društva ili SPJ‑ove za poreznu integraciju, što bi neizbježno dovelo do odabira onih koji stvaraju gubitke te isključivanja onih koji ostvaruju dobit. Inače bi se ozbiljno ugrozila ravnoteža između prava na oporezivanje dobiti i mogućnosti odbijanja gubitaka. Ne može se zamisliti manje kompulzivno alternativno rješenje kojim bi se očuvala uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja između Danske i drugih država članica. Iz istih razloga neophodno je potrebno dovoljno dugo razdoblje obvezne primjene.

20.

Za dansku vladu međunarodno zajedničko oporezivanje nije tek puka teorijska formula: mali broj prekograničnih grupa izabrao je taj sustav jer ga ne smatra najpogodnijim poreznim sustavom.

21.

Prema mišljenju austrijske vlade, pri odabiru nacionalnog zajedničkog oporezivanja, kako bi se utvrdila porezna osnovica u Danskoj ne uzimaju se u obzir ni dobit ni gubici nerezidentnih SPJ‑ova, što dovodi do toga da situacija SPJ‑a u Finskoj nije objektivno usporediva sa situacijom SPJ‑a sa sjedištem u Danskoj, čiji poslovni rezultati u potpunosti podliježu oporezivanju u potonjoj zemlji ( 5 ). Suprotno tome, u okviru „međunarodnog zajedničkog oporezivanja”, prema svim društvima kćerima i svim rezidentnim i nerezidentnim SPJ‑ovima postupa se na isti način. Stoga ni u jednom od ta dva slučaja ne postoji razlika u postupanju između objektivno usporedivih situacija.

22.

Čak i kada bi se smatralo da su situacije usporedive, razlika u postupanju opravdala bi se potrebom da se jamči dosljednost poreznog sustava. Svrha je danskih propisa očuvati ravnotežu između oporezivanja dobiti i odbitka gubitaka kako bi se spriječilo da porezni obveznik slobodno odabere državu članicu u kojoj želi prijaviti svoju dobit ili svoje gubitke. Prema sudskoj praksi Suda ( 6 ), ti su propisi dosljedni jer je logično, ako se dobit SPJ‑a sa sjedištem u Finskoj ne može uzeti u obzir u Danskoj, da se ne uzimaju u obzir ni njegovi gubici.

23.

Austrijska vlada ističe da je u skladu s danskim pravom grupa društava kojoj pripada Bevola mogla uračunati gubitke u poreznu osnovicu da je odabrala međunarodno zajedničko oporezivanje. Slijedom toga, nema konačnih gubitaka u smislu iznimke Marks & Spencer, tako da je dansko zakonodavstvo proporcionalno.

24.

Talijanska vlada tvrdi da se „iznimka Marks & Spencer” primjenjuje samo kada se iscrpe sve mogućnosti da se priznaju gubici, što ovdje nije slučaj. Bevola može odbiti gubitke svojeg SPJ‑a u Finskoj tako da ih uračuna u poreznu osnovicu matičnog društva grupe na temelju međunarodnog zajedničkog oporezivanja. Zbog toga smatra da se spornim zakonodavstvom ne ograničava sloboda poslovnog nastana. Spomenuta vlada smatra da zahtjev društva Bevola za djelomičnu primjenu sustava međunarodnog zajedničkog oporezivanja samo na gubitke, bez njegova prethodnog odabira, prelazi granice zaštite slobode poslovnog nastana te ugrožava dosljednost oporezivanja međunarodnih grupa.

25.

Njemačka je vlada na raspravi tvrdila da situacije rezidentnih i nerezidentnih SPJ‑ova nisu usporedive te se u potporu toj tvrdnji pozvala na presude Nordea Bank Danmark ( 7 ) i Timac Agro Deutschland ( 8 ).

26.

Komisija ističe da je, kao što je Sud više puta naveo ( 9 ), situacija rezidentnog društva koje ima SPJ u drugoj državi članici usporediva sa situacijom kad isto društvo ima SPJ u toj istoj državi članici. Međutim, Sud je nedavno izabrao drukčiji pristup u presudama Nordea Bank Danmark ( 10 ) i Timac Agro Deutschland ( 11 ), oslanjajući se na razliku u postupanju.

27.

Ipak, prema mišljenju Komisije, ispitivanje razlike u postupanju relevantno je kada treba provjeriti je li ograničenje opravdano. U protivnom bi se zaključilo da se dvije situacije trebaju smatrati različitima jer je država članica odlučila postupati prema njima na različit način. U dvjema suprotstavljenim situacijama u ovom predmetu društva žele ostvariti odbitak gubitaka koje su pretrpjeli njihovi SPJ‑ovi te su one stoga usporedive.

28.

Kada bi se smatralo da je razlika u postupanju opravdana važnim razlozima u općem interesu, i dalje bi trebalo provjeriti prekoračuje li se ono što je nužno kako bi se postigli postavljeni ciljevi. Sud je u presudi Marks & Spencer već potvrdio da je isključenje odbitka gubitaka nerezidentnog društva kćeri koje je iscrpilo mogućnosti odbitka u državi u kojoj je rezident neproporcionalno, a takvo se postupanje može primijeniti i na nerezidentne SPJ‑ove rezidentnih društava na temelju presude Lidl Belgium ( 12 ). Ako su gubici finskog SPJ‑a društva Bevola doista konačni, što je dužan provjeriti nacionalni sud, dansko porezno tijelo obvezno je dopustiti njihov odbitak.

29.

Ta obveza nije narušena zbog postojanja sustava međunarodnog zajedničkog oporezivanja od trenutka u kojem sam nacionalni zakonodavac utvrdi da takva mogućnost (u skladu s kojom se oporezuju ukupni prihodi cijele grupe) za međunarodne grupe nije realistična.

30.

Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuje prethodno pitanje 19. prosinca 2016.

31.

Društvo Bevola, austrijska, talijanska i danska vlada kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja te sudjelovali na raspravi održanoj 25. listopada 2017., na kojoj je sudjelovala i njemačka vlada.

32.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da su činjenice o kojima treba odlučivati slične činjenicama u predmetu Marks & Spencer i da bi se na njih mogla primijeniti presuda koju je Sud donio u tom predmetu. Njegove se dvojbe ponajprije odnose na prilagođenost nacionalnih pravila toj sudskoj praksi.

33.

Ta je tvrdnja ključna kako bi se krenulo od pretpostavke koja se razmatrala na raspravi. Prema mišljenju danske vlade, nije jasno mogu li se gubici SPJ‑a društva Bevola u Finskoj smatrati konačnima u smislu točke 55. presude Marks & Spencer ( 13 ). U svakom slučaju, na sudu koji je uputio zahtjev je da riješi tu nedoumicu jer samo on raspolaže relevantnim elementima za utvrđivanje je li se „doista podnio dokaz o konačnosti dotičnih gubitaka” ( 14 ). U konačnici, kada gubici ne bi bili te naravi, prethodno bi pitanje bilo tek hipotetsko i stoga nedopušteno.

34.

Makar ponavljao ono s čime su stručnjaci koji se bave oporezivanjem društava vrlo dobro upoznati, podsjetit ću da je Sud u presudi Marks & Spencer analizirao usklađenost propisa na temelju kojih matično društvo sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini ne može odbiti (konačne) gubitke svojih nerezidentnih društava kćeri u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj s pravom Unije. Međutim, u okviru porezne integracije, taj bi mu se odbitak priznao kada bi gubici nastali u rezidentnom društvu kćeri u Ujedinjenoj Kraljevini.

35.

Stoga je Sud utvrdio opće pravilo i iznimku. Pravilo glasi da se propisima te naravi ( 15 )„nastoje ostvariti legitimni ciljevi usklađeni s Ugovorom koji su obuhvaćeni važnim razlozima u općem interesu, s jedne strane, i da su prikladni za ostvarenje navedenih ciljeva, s druge” ( 16 ). Iznimka koja počiva na načelu proporcionalnosti ukratko podrazumijeva da matično društvo može odbiti te gubitke kada su oni konačni, odnosno kada društvo iscrpi sve mogućnosti odbitka koje ima na temelju nacionalnog prava (države u kojem je sjedište društva kćeri) ( 17 ).

36.

Takozvana „iznimka Marks & Spencer” dovela je do gotovo nerješive nedoumice ( 18 ) i u više se navrata dovodila u pitanje. Čak i kada je Sud u svojim kasnijim odlukama ograničio njezin doseg ( 19 ), on ju je unatoč svemu i dalje primjenjivao, kao što to potvrđuje presuda Velikog vijeća od 3. veljače 2015. ( 20 ).

37.

Prema mojem mišljenju, takvo postupanje Suda ne samo da je u skladu s kriterijem stare decisis, nego odgovara i čvrstom načelu pravednog oporezivanja koje povezuje porezni prihod s poreznom sposobnošću ( 21 ). Ako se porezom oporezuje dobit pravne osobe tijekom određenog poreznog razdoblja, logično je da se pri njezinu obračunu u obzir uzmu i pretrpljeni gubici, čime se gospodarska sposobnost poreznog obveznika (konkretno njegova porezna sposobnost) smanjuje u istom omjeru.

38.

Kada se u prekograničnom kontekstu iscrpe sve mogućnosti da se uzmu u obzir ti gubici u državi društva kćeri, gospodarska sposobnost matičnog društva ne ostaje nepromijenjena nego se nedvojbeno smanjuje. Stoga se načelom na kojem počiva presuda Marks & Spencer (negdje se konačni gubici moraju uračunati) osigurava prilagođenost poreznog opterećenja stvarnoj gospodarskoj sposobnosti poreznog obveznika koji ih je pretrpio.

39.

Zato mi se stajalište suda koji je uputio zahtjev čini točnim, s obzirom na to da je primjenu iznimke Marks & Spencer smatrao polaznom točkom za ocjenu usklađenosti svojeg nacionalnog prava s pravom Unije.

40.

Međutim, u ovom predmetu postoje dvije jedinstvene okolnosti koje se ne analiziraju u presudi Marks & Spencer. S jedne strane, gubici čiji se odbitak traži u Danskoj nisu nastali u društvu kćeri, nego u SPJ‑u koji nema sjedište u toj zemlji. S druge strane, danskim poreznim sustavom ne isključuje se u potpunosti odbitak tih gubitaka, nego se priznaje ako se rezidentno društvo odluči za međunarodno zajedničko oporezivanje. Oba se pitanja moraju analizirati odvojeno.

41.

Bitna razlika između društva kćeri i SPJ‑a je u tome što društvo kći ima pravnu osobnost, a SPJ nema. Oni su samo instrumenti uključeni u strukturu društva koje ih osniva i upotrebljava u različitim oblicima (zastupništva, podružnice i drugi) u obavljanju svojih djelatnosti. Društvo može otvoriti SPJ u državi svojeg sjedišta ili u drugoj državi članici, a njegova se sloboda da izabere jednu ili drugu državu ne smije ograničavati, načelno ni poreznim mjerama (članak 49. UFEU‑a).

42.

S poreznopravnoga gledišta, činjenica da SPJ i društvo koje ga je osnovalo imaju sjedište u istoj državi otklanja svaki problem u pogledu dosega ovlasti te (jedine) države pri oporezivanju njihove dobiti. S isključivo nacionalnog gledišta, SPJ postaje dijelom imovine pravne osobe koja se njime koristi u obavljanju svoje djelatnosti. S gledišta poreznog sustava, njegovi gubici ili dobit obično se izravno i neposredno pridružuju poslovnim rezultatima društva koje je vlasnik, uvijek u državi sjedišta.

43.

Suprotno tome, kada se SPJ nalazi u državi različitoj od države u kojoj se nalazi društvo koje ga je osnovalo to nije tako. U tim se okolnostima SPJ‑ovi mogu smatrati samostalnim poreznim subjektima u skladu s međunarodnom sudskom praksom koja se odražava u predlošku porezne konvencije koji je izradila Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), osobito u člancima 5. i 7. ( 22 ).

44.

U skladu s tim stajalištem, rezultati koje je ostvario SPJ obično su obuhvaćeni ovlašću oporezivanja one države u kojoj su ostvareni i ne pripisuju se osnivačkom društvu sa sjedištem u državi podrijetla, osim ako postoji zakonski ili međunarodni mehanizam kojim se ta iznimka uređuje. Potonji se slučaj odnosi na ovaj predmet tako da, kao što ću izložiti u nastavku, danski zakonodavac slobodno može oporezivati SPJ‑ove danskih društava sa sjedištem u Finskoj (u okviru sustava zajedničkog oporezivanja).

45.

Kriteriji iz presude Marks & Spencer oblikovani su s obzirom na dvojakost matično društvo/društva kćeri. Međutim, Sud ih je kasnije u presudi Lidl Belgium ( 23 ) primijenio na gubitke nerezidentnih SPJ‑ova koje glavno društvo može odbiti pod uvjetima iz točke 55. presude Marks & Spencer.

46.

Način (implicitno, ali odlučno) na koji su u tu svrhu izjednačena društva kćeri sa SPJ‑ovima 2008. godine u presudi Lidl Belgium ( 24 ) ipak je u presudi X Holding iz 2010. ublažen ( 25 ). Možda njihova neusklađenost proizlazi iz spornog elementa ( 26 ) u ocjeni usporedivosti situacija u području poreznog prava, što je sporna faza u postupku utvrđivanja je li porezno ograničavanje slobode poslovnog nastana u skladu s pravom Unije.

47.

Sud je u presudi X Holding presudio da se „stalne poslovne jedinice sa sjedištem u drugoj državi članici i nerezidentna društva kćeri ne nalaze u usporedivoj situaciji za potrebe raspodjele ovlasti oporezivanja koja se uređuje ugovorom kao što je ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, konkretno člankom 7. stavkom 1. i člankom 23. stavkom 2. tog ugovora” ( 27 ). Stoga naglasak nije na usporedivosti in abstracto situacija koje se uzimaju o obzir, nego na njihovoj povezanosti s poreznim pravilima (nacionalnim ili međunarodnim).

48.

Isti se pristup može prenijeti na dvojakost rezidentni SPJ/nerezidentni SPJ. To proizlazi iz presude od 17. srpnja 2014., Nordea Bank Danmark ( 28 ), u kojoj se ispitivao sustav naknadnog oporezivanja gubitaka u nerezidentnom SPJ‑u u okviru danskog zakonodavstva (koje je prethodilo zakonodavstvu koje se sada analizira) o dobiti rezidentnih društava.

49.

U toj je presudi Sud istaknuo da „[u] vezi s usporedivošću navedenih situacija” SPJ‑ovi sa sjedištem u drugoj državi članici i rezidentni SPJ‑ovi „načelno” nisu usporedivi „u pogledu mjera koje država članica propisuje radi izbjegavanja ili ublažavanja dvostrukog oporezivanja dobiti tuzemnog društva”. Ipak, nadalje je tvrdio da „oporezujući danskim porezom dobit stalnih poslovnih jedinica sa sjedištem u Finskoj, Švedskoj i Norveškoj, Kraljevina Danska je izjednačila te poslovne jedinice s tuzemnim stalnim poslovnim jedinicama u pogledu odbitka gubitaka (vidjeti analogijom presudu Denkavit Internationaal i Denkavit France, C‑170/05, EU:C:2006:783, t. 34. i 35.)” ( 29 ).

50.

Sud je u kasnijoj presudi Timac Agro Deutschland ( 30 ) načelno potvrdio neusporedivost rezidentnih i nerezidentnih SPJ‑ova u skladu s presudom Nordea Bank Danmark ( 31 ), iz koje je citirao točku 24. Međutim, odmah je dodao da, s obzirom na to da je tada primjenjivo njemačko zakonodavstvo izjednačavalo obje kategorije SPJ‑a, „[u] tim okolnostima je posljedično situacija rezidentnog društva koje ima stalnu poslovnu jedinicu u Austriji usporediva sa situacijom rezidentnog društva koje ima stalnu poslovnu jedinicu u Njemačkoj” ( 32 ).

51.

Izneseni razvoj sudske prakse svjedoči o tome da je teško utvrditi postoje li doista jasni kriteriji za određivanje kada se matična društva, društva kćeri i SPJ‑ovi nalaze u objektivno usporedivim situacijama ovisno o tome jesu li rezidentni ili nerezidentni u državi članici. Činjenica da je Sud neizbježno morao odlučivati od slučaja do slučaja, s obzirom na nepostojanje pozitivnih pravila u tom području (osim članka 49. UFEU‑a), može kod pravnika koji teži predvidljivosti rješenja izazvati određeni osjećaj nelagode, pa čak i nesigurnosti ( 33 ). Međutim, to nije dovoljno da bi se izostavila analiza objektivne usporedivosti situacija koju Sud uvijek iznova provodi.

52.

Iz svega prethodno navedenog mogu se izvesti dva zaključka. Prvi je da se općenito treba izjednačiti porezni tretman nerezidentnih SPJ‑ova i inozemnih društava kćeri u pogledu nemogućnosti odbitka konačnih gubitaka u državi u kojoj SPJ ima sjedište, kao što je odlučeno u presudi Lidl Belgium ( 34 ).

53.

Prema mojem mišljenju, taj je kriterij najusklađeniji s načelom na kojem se temelji Direktiva 2011/96/EU ( 35 ), u čijoj se uvodnoj izjavi 9. navodi da „[p]laćanje raspodjele dobiti i njihovog primitka stalnom nastanu matičnog društva treba dati poticaj istom postupanju kakvo je ono koje se primjenjuje između društva kćeri i matičnog društva”. Smatram da se tako propisana jednakost postupanja u isplati dobiti može primijeniti na gubitke koje je imao SPJ, tako da se SPJ‑ovi, za ove posebne potrebe, trebaju izjednačiti s društvima kćerima.

54.

Ako se ne varam, taj kriterij potvrđuje i rješenje prihvaćeno u Direktivi (EU) 2016/1164 ( 36 ) o suzbijanju izbjegavanja poreza na unutarnjem tržištu. Iako nije primjenjiva ratione temporis na predmetni zahtjev za prethodnu odluku, navedenom se direktivom rasvjetljava ova materija kada se u njezinim uvodnim izjavama 4. i osobito 7. poziva na primjenu istih poreznih pravila na subjekte i „na stalne poslovne jedinice onih obveznika plaćanja poreza na dobit koji bi mogli biti smješteni u drugoj državi članici ili više drugih država članica”.

55.

Osim toga, u skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku, događa se da Danska zapravo izjednačava tretman nerezidentnih SPJ‑ova i nerezidentnih društava kćeri: članak 31.A Zakona o porezu na dobit, kada upućuje na međunarodno zajedničko oporezivanje, na jednak način tretira „društva […] grupe koja nisu iz Danske” i „sve stalne poslovne jedinice i nekretnine izvan Danske koje pripadaju navedenim društvima […] a oporezuju se zajedno”.

56.

Drugi zaključak odnosi se na objektivnu usporedivost rezidentnih i nerezidentnih SPJ‑ova. O tom se pitanju najviše raspravljalo u pisanom dijelu i osobito u usmenom dijelu postupka. Iako Komisija nije bila sklona ( 37 )rješenju koje je donio Sud u presudama Nordea Bank Danmark ( 38 ) i Timac Agro Deutschland ( 39 ), većina vlada koje su sudjelovale u ovom prethodnom postupku beziznimno zagovaraju njegovu primjenu, zbog čega se situacija SPJ‑a društva Bevola u Finskoj ne može usporediti sa situacijom SPJ‑a u Danskoj.

57.

Međutim, smatram da primjena tih dviju presuda na ovaj predmet ne dovodi nužno do odbacivanja objektivne usporedivosti o kojoj je riječ u sporu. S jedne strane, gubici koji se ispituju u tim presudama takoreći su se ponavljali, odnosno nastajali su godinu za godinom, što je dovodilo do odabiranja po vlastitom nahođenju najpovoljnijih razdoblja; suprotno tome, SPJ društva Bevola pretrpio je gubitke upravo u zadnjem razdoblju svojeg postojanja, u kojem je zatvoren. Taj je čimbenik relevantan, iako se to na prvi pogled ne čini tako, kao što ću pojasniti u nastavku. S druge strane, ako prosudba usporedivosti treba biti povezana sa sadržajem i ciljem nacionalnog zakonodavstva u tom području, treba uzeti u obzir razmatranja o njegovu unutarnjem sustavu iz zahtjeva za prethodnu odluku.

58.

Kada SPJ trpi gubitke i odluči prestati s obavljanjem djelatnosti, po njegovu zatvaranju treba prodati imovinu, otplatiti kredite i vratiti dugove u svrhu unovčenja (likvidacijska masa). Gubici rezidentnog SPJ‑a koji preostanu nakon tog zatvaranja, koji se odražavaju i na likvidacijsku masu, izravno se prenose na društvo kojem SPJ pripada. Naprotiv, ti isti konačni gubici ( 40 ), kada pripadaju nerezidentnom SPJ‑u, ne mogu se prenijeti ni na jedan subjekt u državi u kojoj se nalazio. Stoga će gubici, ako se ne mogu uračunati u poreznu osnovicu društva koje je osnovalo SPJ, ostati u vakuumu.

59.

Na takvom se slučaju temeljila iznimka Marks & Spencer, čija je primjena osobito opravdana jer s pravom upozorava da konačni gubici nerezidentnog SPJ‑a za društvo koje je vlasnik podrazumijevaju financijsku štetu koja dovodi do smanjenja njegove gospodarske sposobnosti i, u konačnici, platežne sposobnosti. Slijedom toga, kada se radi o pretpostavci da su konačni gubici povezani s prestankom SPJ‑a, prilikom analize objektivne usporedivosti situacija ne može se ne uzeti u obzir taj čimbenik. S obzirom na poštovanje načela platežne sposobnosti matičnog društva, situacija rezidentnog SPJ‑a i situacija nerezidentnog SPJ‑a osobito su usporedive jer su oni pretrpjeli konačne gubitke.

60.

Smatram da taj pristup nije u suprotnosti s presudama Nordea Bank Danmark ( 41 ) i Timac Agro Deutschland ( 42 ). U obje se usporedivost između rezidentnih i nerezidentnih SPJ‑ova oslanjala na postojanje pravila iz kojih je proizlazila povezanost nerezidentnog SPJ‑a s poreznim tijelom države podrijetla društva o kojem su ovisili. Sada je ta povezanost posljedica konačnog gubitka koji se treba pripisati društvu koje je zbog njega pretrpjelo novčani gubitak kako bi se oporezivanje prilagodilo njegovoj stvarnoj platežnoj sposobnosti.

61.

Što se tiče sustava međunarodnog zajedničkog oporezivanja, čini se da svrha danskog zakona nije „izbjegavanj[e] ili ublažavanj[e] dvostrukog oporezivanja dobiti tuzemnog društva”, kako je to bio slučaj u presudama Nordea Bank Danmark ( 43 ) i Timac Agro Deutschland ( 44 ). Štoviše, taj bi mehanizam mogao dovesti do pojave dvostrukog oporezivanja, zbog čega Danska, u skladu s člankom 31.A Zakona o porezu na dobit, prihvaća nadležnost za oporezivanje dohotka „svih” nerezidentnih društava kćeri i „svih” nerezidentnih SPJ‑ova, kada jedni i drugi pripadaju matičnim društvima sa sjedištem u Danskoj.

62.

Prema mojem mišljenju, potonja okolnost pridonosi tome da se odluka o usporedivosti u ovom predmetu treba donijeti na temelju izjednačavanja rezidentnih i nerezidentnih SPJ‑ova. Ako dansko zakonodavstvo u okviru svoje ovlasti oporezivanja utvrđuje dohotke jednih i drugih za potrebe međunarodnog zajedničkog oporezivanja (članak 31.A Zakona o porezu na dobit) na način da ih izjednači, ono u toj istoj mjeri oporezuje „danskim porezom dobit stalnih poslovnih jedinica sa sjedištem u Finskoj” i pritom „izjednač[uje] te poslovne jedinice s tuzemnim stalnim poslovnim jedinicama [u Danskoj]”. Upravo je taj čimbenik objektivne usporedivosti situacija Sud iskoristio u presudi Nordea Bank Danmark ( 45 ).

63.

Stoga je sigurno da se, u zakonodavnom okviru ovog spora, konačni gubici SPJ‑a koji nije rezident u Danskoj, nastali u onoj godini u kojoj je bio zatvoren i koji se ne mogu povratiti u Finskoj, izjednačavaju s gubicima SPJ‑a sa sjedištem u Danskoj kada društvo koje je njihov vlasnik ima sjedište u toj zemlji.

64.

Drukčiji porezni tretman rezidentnih i nerezidentnih društava kćeri i SPJ‑ova u državi matičnog društva može spriječiti potonje u ostvarivanju slobode poslovnog nastana, odvraćajući ga od osnivanja društava kćeri ili SPJ‑ova u drugim državama članicama. Odredba UFEU‑a koja se primjenjuje stoga je njegov članak 49., a drukčiji tretman rezidentnih i nerezidentnih društava kćeri i SPJ‑ova načelno podrazumijeva ograničavanje slobode iz tog članka.

65.

Sud je rješavao probleme koje uzrokuju pravila određenih država članica prema kojima se rezidentnim društvima grupe omogućuje da primjenjuju sustav porezne integracije, što se ne dopušta nerezidentnim društvima nad kojima nemaju ovlast oporezivanja. U tom pogledu nerezidentno društvo kći grupe ne može prenijeti svoje gubitke na rezidentno matično društvo jer mu se upravo nacionalnim poreznim zakonodavstvom onemogućava da se uključi u integriranu grupu ( 46 ). U predmetu na koji se odnosi taj zahtjev za prethodnu odluku dolazi do iste pojave, iako se ona primjenjuje na SPJ‑ove.

66.

Kada bi se nerezidentna društva kćeri i SPJ‑ovi izjednačili, presuda Marks & Spencer bez većih poteškoća poslužila bi u rješavanju tog pitanja. Kao što sam već istaknuo kada sam uputio na tvrdnju suda koji je uputio zahtjev, treba smatrati da je situacija u ovom predmetu usporediva sa situacijom ispitanom u tom predmetu, odnosno da se odnosi na SPJ u Finskoj čiji se (konačni) nepovratni gubici u toj zemlji ne mogu odbiti od poslovnih rezultata danskog matičnog društva u skladu s njegovim nacionalnim sustavom porezne integracije.

67.

Razlikuju se u tome da se danskim zakonodavstvom:

68.

Za porezna tijela u Danskoj (i porezna tijela drugih država članica koje interveniraju na njihovoj strani), potonji sustav omogućuje potpuni odbitak konačnih gubitaka nerezidentnih SPJ‑ova. Stoga se danskim poreznim sustavom ne ograničava sloboda poslovnog nastana u smislu presude Marks & Spencer jer danska društva uvijek mogu izabrati sustav međunarodne porezne integracije.

69.

U obrazloženju presude Marks & Spencer naglasio se nedostatak proporcionalnosti nacionalnog pravila koje je naposljetku imalo za učinak da se gubici nerezidentnog društva kćeri uopće ne mogu povratiti. Kao što sam već istaknuo, primjenom tog kriterija sud koji je uputio zahtjev mora osobito utvrditi okolnosti u kojima je u Finskoj navodno nemoguće odbiti gubitke koje je SPJ društva Bevola pretrpio u navedenoj zemlji.

70.

Kada bi se ta pretpostavka potvrdila, primijenila bi se iznimka Marks & Spencer, a ravnoteža bi prevagnula u korist neopravdane povrede slobode poslovnog nastana jer ne bi bilo moguće odbiti konačne gubitke finskog SPJ‑a.

71.

Je li dovoljno, kako bi se neutralizirao taj zaključak, da se u skladu s danskim zakonom rezidentnim društvima omogući da izaberu sustav međunarodnog zajedničkog oporezivanja kako bi posljedično u okviru tog sustava mogla odbiti konačne gubitke nerezidentnih društava kćeri i SPJ‑ova?

72.

Logično, rješenje ovisi o načinu na koji je taj sustav uređen. Načelno bi se to moglo prihvatiti ako za posljedicu nema nedopušteno ograničavanje slobode poslovnog nastana. Prema mojem mišljenju, njegova bi se analiza trebala kretati u dva smjera: (a) u smjeru subjektivnog proširenja međunarodne integracije (konkretno u cilju da se obuhvate sva društva i svi SPJ‑ovi grupe) i (b) u smjeru koji se tiče vremenskog razdoblja na koji taj sustav oporezivanja obvezuje.

73.

S jedne strane, čini se da se danskim pravilom odgovara na pitanje koje i Sud zaokuplja u tom području. Sud je na primjer u presudi X Holding ( 47 ) napomenuo da „bi se omogućavanjem društvima da izaberu između države članice u kojoj je sjedište njihova poslovnog nastana i druge države članice kako bi pripisale svoje gubitke ozbiljno ugrozila uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja među državama članicama s obzirom na to da bi se porezna osnovica uvećala u prvoj državi članici i smanjila u drugoj do visine prenesenih gubitaka (vidjeti prethodno navedene presude Marks & Spencer, t. 46., Oy AA, t. 55., i Lidl Belgium, t. 32.)”.

74.

U tom se slučaju nacionalnim poreznim sustavom u odnosu na nerezidentna društva kćeri matičnim društvima dopuštao slobodan izbor („cherry picking”) koji nije bio u skladu s očuvanjem raspodjele ovlasti oporezivanja u državama članicama ( 48 ). Namjeru da se spriječi ta posljedica valja primijetiti u prijedlogu danskog zakona o izmjenama poreza na dobit koji je (djelomično) prenesen u zahtjevu za prethodnu odluku: „u suprotnom bi društva mogla izbjeći plaćanje poreza u Danskoj samim time što bi se omogućilo inozemnim podružnicama da obavljaju inozemne djelatnosti s gubicima, a da o društvima koja nisu uključena u obračun danskog poreza ovise djelatnosti koje ostvaruju dobit” ( 49 ).

75.

Poreznim sustavom kojim se u tom smislu omogućava integracija, ali ne omogućava definiranje njezina „opsega” jer se njime nalaže da se sva društva i svi SPJ‑ovi grupe integriraju, zasigurno se onemogućava matičnom društvu da po vlastitom nahođenju izabere, uz rizik za cjelovitost porezne osnovice, koje mu poslovne rezultate nerezidentnih subjekata najviše odgovara konsolidirati. S tog gledišta, uostalom, jednako se tretiraju međunarodne i nacionalne grupe, jer se na obje primjenjuju ista pravila, te se pridonosi očuvanju dosljednosti poreznog sustava osiguravanjem ravnoteže između oporezivanja dobiti i odbitka gubitaka.

76.

Međutim, rizik takvog odabira po vlastitom nahođenju u ovom je slučaju minimalan. Podsjećam da se radilo o zadnjoj poslovnoj godini SPJ‑a društva Bevola u Finskoj, odnosno o godini u kojoj je zatvoren. Stoga se radi o slučaju koji uopće nije usporediv s drugim slučajevima u kojima matično društvo, koje ima nerezidentna društva kćeri ili SPJ‑ove čiji se opstanak ne dovodi u pitanje, odlučuje po vlastitom nahođenju o odbijanju gubitaka koje su pretrpjeli.

77.

Unatoč tomu, smatram da je rješenje koje je izabrao danski zakonodavac kako bi neutralizirao iznimku Marks & Spencer neproporcionalno otežavajuće za društva koja u skladu s člankom 49. UFEU‑a žele ostvariti slobodu poslovnog nastana u drugim državama članicama. Budući da primjena sustava nije obvezna, on time ne prestaje biti prekomjerno ograničavajući niti eventualno neusklađen s pravom Unije ( 50 ).

78.

Naime, smatram da predmetni sustav na prvi pogled nije realističan, barem ne za danske grupe društava koje djeluju na globalnoj razini (ili barem imaju društva kćeri i SPJ‑ove u više zemalja). Nacionalni zakonodavac to je iskreno priznao, što je za svaku pohvalu, u napomenama priloženima prijedlogu zakona ( 51 ). Točno je da se nijednim načelom državu članicu ne obvezuje da svoje zakonodavstvo prilagodi interesima grupa društava. Međutim, treba zaštititi primjenu članka 49. UFEU‑a (u ovom slučaju, od njegovih posljedica u pogledu odbitka konačnih gubitaka, onako kako je to učinjeno u presudi Marks & Spencer) zakonskim rješenjima koja, iako se temelje na sprječavanju izbjegavanja poreza umjetnim konstrukcijama, u praksi ne onemogućavaju taj odbitak, bez obzira na gospodarski opseg grupe, kada postoje legitimni razlozi za odbijanje konačnih gubitaka. U suprotnom ne bi se poštovala prilagođenost platežne sposobnosti poreznoj obvezi.

79.

S druge strane, razdoblje od najmanje deset godina za međunarodno zajedničko oporezivanje također je neproporcionalno, čime postaje važna i neopravdana prepreka iskorištavanju mogućnosti. S obzirom na nepredvidive okolnosti koje mogu utjecati na sastav grupe (više ili manje bitni prijenosi ili promjene subjekata koji su njezin dio), smatram da argumentacija danske vlade o nužnosti da se utvrdi tako dugo razdoblje kako bi se izbjegao odabir po vlastitom nahođenju nije uvjerljiva. Neželjeno ponašanje koje se nastoji suzbiti (odabir razdoblja u kojima grupa iskazuje globalne gubitke i isključenje poreznih razdoblja u kojima ostvaruje dobit) moglo bi se spriječiti na primjer tako da se zatraži da se međunarodno zajedničko oporezivanje izabere neko vrijeme prije nego što nastupi porezno razdoblje u kojem će se primjenjivati, a da se pritom ne obvezuje na tako dugo razdoblje, koje nije realistično u odnosu na životni vijek društava.

80.

Točno je da je u sudskoj praksi pojašnjeno da „su države članice slobodne donijeti ili zadržati pravila koja imaju osobito za cilj isključivanje umjetnih konstrukcija čiji je cilj izbjegavanje nacionalnog poreznog zakona radi ostvarivanja porezne pogodnosti”, ali se i ističe da „iako neposredni porezi potpadaju pod nadležnost država članica, potonje moraju ipak provoditi tu nadležnost u skladu s pravom Zajednice” ( 52 ), što vrijedi za poštovanje zahtjeva načela proporcionalnosti u skladu s tim nacionalnim pravilima.

81.

Ukratko, smatram da se sustavom „međunarodnog zajedničkog oporezivanja” koji je preuzelo dansko zakonodavstvo ne poštuje načelo proporcionalnosti time što se, u okolnostima kao što su one u predmetnom slučaju, danskom društvu onemogućava da odbije konačne gubitke, u smislu članka 55. presude Marks & Spencer, koje je pretrpio njegov SPJ sa sjedištem u Finskoj.

82.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) odgovori na sljedeći način:

„U uvjetima istovjetnima onima koji su razmatrani u presudi Suda od 13. prosinca 2005., Marks & Spencer, propisi države članice u skladu s kojima društvo rezident u toj državi može od porezne osnovice poreza na dobit odbiti gubitke nacionalne stalne poslovne jedinice, ali ne i gubitke stalne poslovne jedinice sa sjedištem u drugoj državi članici u kojoj oni u konačnici ne mogu biti uračunani, nije u skladu s člankom 49. UFEU‑a.

Za otklanjanje spomenute neusklađenosti nije dovoljno to da matično društvo može izabrati sustav ‚međunarodnog zajedničkog oporezivanja’, kao što je onaj koji se predviđa nacionalnim zakonodavstvom primjenjivim na glavni postupak, kojim se od njega zahtijeva da za potrebe istog poreza u jednu kategoriju svrsta sva svoja društva kćeri i sve svoje stalne poslovne jedinice sa sjedištem izvan Danske na razdoblje od deset godina.”