1. 

Više od 20 godina nakon donošenja presude od 22. lipnja 1994., HT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), pred Sudom su se ponovno našla prethodna pitanja o iscrpljenju prava koja proizlaze iz žiga u kontekstu dobrovoljne podjele paralelnih prava istog podrijetla nastalih u više država Europskog gospodarskog prostora (EGP). U tom kontekstu, od Suda se traži da još jednom razmotri ravnotežu između zaštite prava na žig i slobodnog kretanja robe.

2. 

Zahtjev za prethodnu odluku koji se razmatra u ovom predmetu osobito se odnosi na tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima ( 2 ), kao i članka 36. UFEU‑a.

3. 

Zahtjev je upućen u okviru spora između Schweppes SA, španjolskog društva, s jedne strane, i Red Paralela SL te Red Paralela BCN SL, ranije Carbòniques Montaner SL (u daljnjem tekstu zajedno: društva Red Paralela), s druge strane, u vezi s njihovim uvozom u Španjolsku boca gazirane vode koje nose žig SCHWEPPES podrijetlom iz Ujedinjenje Kraljevine.

4.

Podrijetlo žiga SCHWEPPES seže u 1783., kada je Jacob Schweppe izumio prvi industrijski proces karbonizacije vode, koji je doveo do nastanka pića koje je tada bilo poznato pod nazivom „Schweppes’s Soda Water” i osnovao društvo J. Schweppe & Co. u Ženevi (Švicarska). Tijekom godina žig SCHWEPPES je stekao ugled na svjetskoj razini na tržištu gaziranih voda.

5.

U Europi, znak „Schweppes” registriran je kao niz nacionalnih žigova, verbalnih i figurativnih, istovjetnih ili gotovo istovjetnih, u svim državama članicama EGP‑a.

6.

Cadbury Schweppes je godinama bio jedini nositelj tih raznih registracija. To društvo je 1999. prenijelo grupi The Coca‑Cola Company (u daljnjem tekstu: Coca‑Cola) prava u vezi sa žigovima SCHWEPPES u trinaest država članica EGP‑a, a pritom je ostalo nositelj tih prava u drugih 18 država članica ( 3 ). Japanska grupa Suntory je 2009. kupila Cadbury Schweppes, koji je postao Orangina Schweppes Group (u daljnjem tekstu: grupa Orangina Schweppes).

7.

Žigove SCHWEPPES registrirane u Španjolskoj drži društvo Schweppes International Ltd., englesko društvo kći Orangina Schweppes Holding BV‑a, holding društva grupe Orangina. Schweppes, španjolsko društvo kći Orangina Schweppes Holdinga, je stjecatelj isključive licencije za uporabu tih žigova u Španjolskoj.

8.

Schweppes je 29. svibnja 2014. pokrenuo postupak zbog povrede protiv društava Red Paralela zbog uvoza i stavljanja na tržište u Španjolskoj boca gazirane vode koje nose žig SCHWEPPES podrijetlom iz Ujedinjene Kraljevine. Te radnje su prema mišljenju društva Schweppes nezakonite, jer te boce gazirane vode nije proizvelo i stavilo na tržište to društvo, niti je to učinjeno s njegovim odobrenjem, već je to učinila Coca‑Cola koja nije ni na koji način povezana s grupom Orangina Schweppes. To društvo smatra da potrošač u tom kontekstu, s obzirom na istovjetnost predmetnih znakova i proizvoda, ne može razlikovati komercijalno podrijetlo tih boca.

9.

Društva Red Paralela su se u tom postupku zbog povrede branila na način da su se pozvala na iscrpljenje prava na žig do kojeg je, u vezi s proizvodima koji nose žig SCHWEPPES podrijetlom iz država članica Europske unije u kojima je Coca‑Cola nositelj tog žiga, došlo prešutnim odobrenjem. Društva Red Paralela tvrde da je, uz to, nesporno da postoje pravne i ekonomske veze između Coca‑Cole i društva Schweppes International u zajedničkoj uporabi znaka „Schweppes” kao univerzalnog znaka ( 4 ).

10.

Prema utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, sljedeće činjenice su relevantne za ovaj spor:

11.

U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil no 8 de Barcelona (Trgovački sud br. 8 iz Barcelone, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

12.

Schweppes, društva Red Paralela, Schweppes International, Orangina Schweppes Holding, grčka i nizozemska vlada kao i Komisija podnijeli su pisana očitovanja Sudu.

13.

Schweppes, društva Red Paralela, Schweppes International, Orangina Schweppes Holding i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi 31. svibnja 2017.

14.

Schweppes, Schweppes International i Orangina Schweppes Holding od Suda primarno zahtijevaju da zahtjev za prethodnu odluku proglasi nedopuštenim.

15.

Oni na prvom mjestu tvrde da činjenični kontekst koji je opisao sud koji je uputio zahtjev sadržava ne samo očite pogreške ( 5 ), već je također nepotpun, jer je stav društva Schweppes i društva Schweppes International namjerno i arbitrarno izostavljen, uz povredu njihovih prava obrane ( 6 ).

16.

U tom pogledu podsjećam da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru postupka povodom zahtjeva za prethodnu odluku predviđenog člankom 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sudac jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog spora ( 7 ). U tom kontekstu, Sud je samo ovlašten očitovati se o tumačenju ili o valjanosti prava Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, kako bi tom sudu dao elemente koji će mu koristiti u rješavanju spora ( 8 ). Prema tome, na prethodna pitanja koja je postavio Juzgado de lo Mercantil no 8 de Barcelona (Trgovački sud br. 8 iz Barcelone) treba odgovoriti na temelju činjeničnih elemenata koje je on naveo u svojoj odluci kojom je uputio zahtjev.

17.

Na drugom mjestu, Schweppes, Schweppes International i Orangina Schweppes Holding navode da su postavljena prethodna pitanja apstraktna i da se temelje na općim i hipotetskim tvrdnjama. Sud stoga ne može ocijeniti njihovu nužnost i važnost.

18.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument je suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi ( 9 ). U okviru te suradnje nacionalni sudac koji odlučuje o sporu u najboljem je položaju da ocijeni koliko je, uvažavajući posebnosti predmeta, prethodna odluka potrebna kako bi mogao donijeti svoju odluku kao i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu ( 10 ). Ipak, na Sudu je da, prema potrebi, ispita uvjete u kojima mu se obraća nacionalni sud, kako bi provjerio vlastitu nadležnost i osobito kako bi utvrdio je li zatraženo tumačenje prava Unije povezano sa stvarnim stanjem i predmetom glavnog spora, kako Sud ne bi dao savjetodavna mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima ( 11 ).

19.

U ovom slučaju, ni iz zahtjeva za prethodnu odluku, ni iz dokumenta koje je podnio Schweppes, ne proizlazi da su postavljena prethodna pitanja očito nepovezana sa stvarnim stanjem i/ili predmetom spora. Takav odnos ne može se zanijekati ni samo na temelju toga da jedna stranka u sporu samo osporava osnovanost činjeničnog utvrđenja suca koji je uputio zahtjev.

20.

Naposljetku, Schweppes, Schweppes International i Orangina Schweppes Holding navode da se, s obzirom na to da je sudska praksa Suda o iscrpljenju prava koja proizlaze iz žiga utvrđena i jasna, na tumačenje odredbi prava Unije koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev primjenjuje doktrina acte clair. Pokretanje postupka pred Sudom stoga nije bilo potrebno i zahtjev za prethodnu odluku treba proglasiti nedopuštenim.

21.

U tom pogledu, navodim da je Sud već imao priliku precizirati da okolnost da se odgovor na prethodno pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse ili da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji u smislu presude od 6. listopada 1982., Cilfit i dr. (283/81, EU:C:1982:335) – pod pretpostavkom da je upravo o tome riječ u ovom predmetu ‐ ni na koji način ne zabranjuje nacionalnom sudu da postavi prethodno pitanje Sudu ( 12 ) i ne dovodi do nenadležnosti Suda za odlučivanje o takvom pitanju ( 13 ). Među ostalim, sudska praksa koja proizlazi iz presude od 6. listopada 1982., Cilfit i dr. (283/81, EU:C:1982:335) prepušta samom nacionalnom sudu da ocijeni nameće li se pravilna primjena prava Unije toliko očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji i, slijedom toga, da odluči Sudu ne uputiti pitanje o tumačenju prava Unije koje je njemu postavljeno ( 14 ) te da ga sam riješi na vlastitu odgovornost ( 15 ).

22.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, zahtjev za prethodnu odluku treba proglasiti dopuštenim.

23.

Sa svoja četiri prethodna pitanja, sud koji je uputio zahtjev želi u biti znati protivi li se članku 36. UFEU‑a i članku 7. stavku 1. Direktive 2008/95 ( 16 ), u okolnostima poput onih opisanih u zahtjevu za prethodnu odluku, to da se stjecatelj licencije od nositelja nacionalnog žiga poziva na isključivo pravo koje potonji ima na temelju zakonodavstva države članice u kojoj je registriran taj žig kako bi se usprotivio uvozu i/ili stavljanju na tržište u toj državi članici proizvoda koji nose istovjetan žig podrijetlom iz druge države članice, kada taj žig, koji je prije bio vlasništvo grupe kojoj pripadaju i nositelj žiga u državi uvoza i njegov stjecatelj licencije, ima treća osoba koja je prava na njega stekla prijenosom.

24.

Ova pitanja razmotrit će se zajedno. U tu svrhu ću prvo podsjetiti na načela uspostavljena sudskom praksom u području iscrpljenja prava koja proizlaze iz žiga, uključujući slučajeve podjele paralelnih prava u više država članica EGP‑a koja potječu od istog nositelja. Nadalje, razmotrit ću način na koji se ta načela mogu primijeniti u okolnostima poput onih u glavnom sporu. Naposljetku, na temelju tih razmatranja ponudit ću odgovor na prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

25.

Zakonodavstva država članica priznaju, u načelu, nositelju žiga pravo da se usprotivi tomu da treće osobe uvoze i stavljaju na tržište proizvode koji nose taj žig ( 17 ). Kada su ti proizvodi podrijetlom iz druge države članice, uporaba tog prava dovodi do ograničenja slobodnog kretanja robe. Budući da je opravdano razlozima zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva, na takvo ograničenje primjenjuje se prva rečenica članka 36. UFEU‑a i ono je stoga dopušteno, pod uvjetom da nije „sredstvo proizvoljne diskriminacije” ili „prikriveno ograničavanje trgovine među državama članicama”, u skladu s drugom rečenicom tog članka.

26.

Načelo iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga, koje je uvedeno u pravo Unije sudskim putem, i kodificirano u članku 7. stavku 1. Prve direktive 89/104 ( 18 ), potom u članku 7. stavku 1. Direktive 2008/95 i, naposljetku, u članku 15. stavku 1. Direktive 2015/2436 ( 19 ), ograničava opseg isključivih prava koja priznaju države članice, s ciljem da se izbjegne to da se ta prava koriste na način da se unutarnje tržište rascjepa podjelom na nacionalna tržišta.

27.

Radi stvaranja ravnoteže između teritorijalnosti žiga i slobodnog kretanja robe, to načelo određuje da kada se proizvod koji zakonito nosi žig stavi na tržište Unije (i, šire, na EGP) s odobrenjem nositelja ili kada on to sam učini, taj se nositelj ne može, koristeći svoje isključivo pravo, usprotiviti kasnijem kretanju tog proizvoda.

28.

Prva formulacija tog načela nalazi se u presudi od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper (16/74, EU:C:1974:115) ( 20 ). U toj presudi, Sud prije svega podsjeća na to da, iako Ugovor ne utječe na postojanje prava priznatih zakonodavstvom države članice u području zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva, na izvršavanje tih prava ipak mogu utjecati zabrane iz Ugovora ( 21 ). Sud je nadalje precizirao da „budući da sadržava iznimku od jednog od temeljnih načela [unutarnjeg] tržišta, članak 36. [UFEU‑a] priznaje […] odstupanja od slobodnog kretanja robe samo u mjeri u kojoj se ta odstupanja mogu opravdati očuvanjem prava koja su poseban predmet tog vlasništva” ( 22 ). Sud nadalje navodi da je, u području žigova, posebna svrha industrijskog i trgovačkog vlasništva osobito „osiguravanje nositelju isključivog prava uporabe žiga, prvim stavljanjem u promet proizvoda, i na taj način ga zaštititi od konkurenata koji bi željeli zloporabiti položaj i ugled žiga prodajući proizvode koji nepošteno nose taj žig” ( 23 ). Sud zaključuje da, s obzirom na takvu svrhu, prepreka koja proizlazi iz prava – koje se priznaje nositelju žiga zakonodavstvom države članice u području industrijskog i trgovačkog vlasništva – protivljenja uvozu proizvoda koji nosi žig „nije opravdana kada je proizvod zakonito prenio na tržište iz države članice iz koje je uvezen, sam nositelj ili je prenesen s njegovim odobrenjem, na način da ne može biti riječ o zloporabi ili povredi žiga” ( 24 ). U suprotnom slučaju, prema mišljenju Suda, nositelj žiga „bi imao mogućnost podijeliti nacionalna tržišta i na taj način ograničiti trgovinu među državama članicama, a da takvo ograničenje nije potrebnokako bi mu se osiguralo uživanje isključivog prava koje proizlazi iz žiga” ( 25 ). Drugim riječima, trgovina bi u takvom slučaju bila izložena „neopravdanim preprekama” ( 26 ).

29.

Za primjenu načela iscrpljenja potrebno je ispunjavanje dvaju uvjeta, s jedne strane, stavljanje na tržište u EGP‑u proizvoda koji nose žig i, s druge strane, odobrenje nositelja žiga za to stavljanje na tržište, kada ga on sam ne vrši izravno. Zbog ograničenja koje to načelo podrazumijeva za isključivo pravo nositelja žiga, Sud ima tendenciju restriktivno tumačiti pojmove kojima se uvjetuje njegova primjena.

30.

Stoga, u vezi s prvim od dvaju gore navedenih uvjeta, Sud je, odlučujući o tumačenju članka 7. stavka 1. Prve direktive 89/104, presudio da se radi o „stavljanju na tržište” u smislu te odredbe samo kad se proizvodi koji nose žig stvarno prodaju, s obzirom na to da samo taj čin prodaje omogućava nositelju da „ostvari ekonomsku vrijednost svojeg žiga” i trećima da steknu „pravo raspolaganja proizvodima koji nose žig” ( 27 ).

31.

Kada je riječ o drugom uvjetu, koji se odnosi na pripisivanje stavljanja na tržište proizvoda koji nose žig nositelju tog žiga, Sud je precizirao, još uvijek u vezi s tumačenjem članka 7. stavka 1. Prve direktive 89/104, da je odobrenje za takvo stavljanje u promet „odlučujući element” za iscrpljenje isključivog prava koje proizlazi iz žiga ( 28 ) i treba ga stoga izraziti „na način iz kojeg se jasno vidi volja nositelja tog prava da ga se odrekne” ( 29 ).

32.

Takva volja uobičajeno proizlazi iz izričite formulacije takvog odobrenja ( 30 ). Međutim, kako je Sud priznao u presudi od 15. listopada 2009., Makro Zelfbedieningsgroothandel i dr. (C‑324/08, EU:C:2009:633, t. 23.), uvjeti koji proizlaze iz zaštite slobodnog kretanja robe doveli su Sud do zaključka da se takvo pravilo „može prilagoditi”.

33.

Stoga je Sud, s jedne strane, presudio da do iscrpljenja isključivog prava koje proizlazi iz žiga može doći, osobito, kada proizvod stavlja na tržište gospodarski subjekt ekonomski povezan s nositeljem žiga, poput, osobito, stjecatelja licencije ( 31 ). O ovoj pretpostavci ću ponovno raspravljati dalje u nastavku ovog mišljenja.

34.

S druge strane, iz sudske prakse Suda također proizlazi da, čak i u slučaju kada je predmetne proizvode u EGP‑u prvi put stavio na tržište subjekt koji nije ni na koji način ekonomski povezan s nositeljem žiga i kada ne postoji njegovo izričito odobrenje, volja za odricanjem od isključivog prava koje proizlazi iz žiga može se izvesti iz implicitnog odobrenja tog nositelja, s tim da se o takvom odobrenju može zaključiti na temelju kriterija iz točke 46. presude od 20. studenoga 2001., Zino Davidoff i Levi Strauss (C‑414/99 do C‑416/99, EU:C:2001:617) ( 32 ).

35.

U toj presudi, u kojoj je bilo riječ o prvom stavljanju na tržište proizvoda koji nose žig izvan EGP‑a, ali čije je opće važenje priznato u presudi od 15. listopada 2009., Makro Zelfbedieningsgroothandel i dr. (C‑324/08, EU:C:2009:633, t. 26. i sljedeće točke), Sud je precizirao da odobrenje za stavljanje na tržište u EGP‑u može također implicitno proizlaziti iz elemenata i okolnosti nastalih ranije, istodobno sa ili nakon tog stavljanja na tržište, koji, kada ih razmotri nacionalni sudac, jasno govore o tome da se nositelj odrekao svojeg prava ( 33 ).

36.

U točkama 53. do 58. te presude, Sud je dodao da se zaključak o postojanju takvog implicitnog odobrenja treba temeljiti na elementima koji su takve prirode da dokazuju da se taj nositelj žiga odrekao svojeg isključivog prava i da se, osobito, do navedenog zaključka ne može doći samo na temelju šutnje tog nositelja ( 34 ). Sud je u tom pogledu naveo da implicitno odobrenje osobito ne može proizlaziti iz toga što nositelj žiga nije izjavio svim naknadnim stjecateljima proizvoda stavljenih na tržište izvan EGP‑a svoje protivljenje u vezi sa stavljanjem na tržište u EGP‑u, iz toga što na proizvodima nije istaknuta oznaka zabrane stavljanja na tržište u EGP‑u ili pak iz okolnosti da je nositelj žiga prenio vlasništvo proizvoda koji nose žig bez nametanja ugovornih rezervi i iz toga što, u skladu s pravom primjenjivim na ugovor, preneseno pravo vlasništva uključuje, kada takve rezerve ne postoje, neograničeno pravo preprodaje ili barem pravo kasnijeg stavljanja na tržište proizvoda u EGP‑u ( 35 ).

37.

Kada je riječ o predmetu odobrenja, Sud je precizirao da se ono odnosi samo na „kasnije stavljanje na tržište” proizvoda koji nose žig, s posljedicom da se načelo iscrpljenja primjenjuje samo na određene primjerke predmetnoga proizvoda, s tim da nositelj žiga uvijek može zabraniti uporabu žiga za primjerke koji nisu prvi put stavljeni na tržište s njegovim odobrenjem ( 36 ).

38.

Naposljetku, treba podsjetiti da je Sud opetovano potvrdio da odredbe direktiva Unije o žigovima koje sadržavaju načelo iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga treba tumačiti u vezi s pravilima Ugovora o slobodnom kretanju robe ( 37 ).

39.

Sudu je u tri navrata postavljeno pitanje može li se nositelj žiga registriranog u više država članica, koji je inicijalno pripadao istoj osobi i koji je nakon toga podijeljen, bilo dobrovoljno bilo javnom mjerom prisile, usprotiviti uvozu proizvoda koji nose isti žig na teritorij u kojem je njegovo pravo zaštićeno, stavljenih na tržište u državi članici u kojoj taj žig drže treće osobe.

40.

U predmetu u kojem je donesena presuda od 3. srpnja 1974.Van Zuylen (192/73, EU:C:1974:72) ‐ donesena prije presude od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper (16/74, EU:C:1974:115), u kojoj je, kako je navedeno gore u tekstu, uspostavljeno načelo iscrpljenja u području žiga – prava na žig HAG u Belgiji i u Luksemburgu prenio je 1935. njihov nositelj, njemačko društvo HAG AG, na svoje belgijsko društvo kćer Café Hag SA. Nakon Drugog svjetskog rata, dionice društva Café Hag, koje su belgijske vlasti zaplijenile kao neprijateljsku imovinu, prodane su trećim osobama. Café Hag je 1971. prenio svoja prava na žig HAG u Belgiji i Luxembourgu društvu Van Zuylen Frères, koje nije sâmo proizvodilo proizvode koji nose žig već se snabdijevalo kod društva Café Hag. Budući da je HAG počeo isporučivati luksemburškim trgovcima na malo proizvode koji nose njegov njemački žig HAG, Van Zuylen Frères je pokrenuo postupak zbog povrede pred Općinskim sudom u Luksemburgu koji je Sudu uputio dva prethodna pitanja u vezi s primjenom tumačenja pravila Ugovora u vezi s poduzetnicima i slobodnim kretanjem robe na činjenice u glavnom predmetu.

41.

Nakon što je utvrdio da, nakon izvlaštenja Café Haga, nisu postojale nikakve pravne, financijske, tehničke ili ekonomske veze između dvaju nositelja žigova koji su proizašli iz dijeljenja žiga HAG, Sud je na činjenice u postupku odbio primijeniti članak 85. Ugovora o EEZ‑u (članak 101. UFEU‑a). Kada je riječ o tumačenju pravila u vezi sa slobodnim kretanjem robe, Sud je prije svega podsjetio da, s jedne strane, pravo na žig štiti zakonitog nositelja žiga od povrede od strane osoba koje nemaju nikakav pravni temelj, i, s druge strane, da je izvršavanje tog prava takve naravi da doprinosi podjeli tržištâ i nanosi štetu slobodnom kretanju robe između država članica. Sud je nadalje presudio da se imatelj žiga ne može pozvati na isključivost prava na žig da bi zabranio stavljanje na tržište, u jednoj državi članici, robe koja je zakonito proizvedena u drugoj državi članici pod istovjetnim žigom, i koja je istoga podrijetla ( 38 ) (teorija koja se naziva „istovjetnost podrijetla”) ( 39 ). Sud je u točki 14. presude od 3. srpnja 1974., Van Zuylen (192/73, EU:C:1974:72) precizirao, oblikujući to rješenje, da, „kada je na [jedinstvenom tržištu], oznaka podrijetla proizvoda koji nosi žig korisna, potrošače se o toj oznaci može informirati na druge načine, različite od onih kojima se nanosi šteta slobodnom kretanju robe”.

42.

Stav Suda iz presude od 3. srpnja 1974., Van Zuylen (192/73, EU:C:1974:72) – za koji se pretpostavljalo da će biti takav iz perspektive tržišnoga natjecanja u presudi od 18. veljače 1971., Sirena (40/70, EU:C:1971:18, t. 11.), i koji je potvrđen presudom od 22. lipnja 1976., Terrapin (Overseas) (119/75, EU:C:1976:94, t. 6.) ( 40 ) ‐ pobijen je u presudi od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359). Činjenični je okvir bio istovjetan, s tim da je jedina razlika bila to da je, ovaj put, HAG bio taj koji se pokušao usprotiviti tomu da društvo koje je naslijedilo društvo Van Zuylen Frères uveze u Njemačku proizvode koji nose žig HAG podrijetlom iz Belgije. Sud je međutim ocijenio da je „potrebno preispitati tumačenje iz te presude u vezi sa sudskom praksom koja je naknadno stvorena u domeni odnosa između industrijskog i trgovačkog vlasništva i općih pravila Ugovora, osobito u domeni slobodnog kretanja robe” ( 41 ).

43.

Sud je, nakon što je podsjetio na načelo iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga kako je određeno u njegovoj sudskoj praksi, prije svega napomenuo da, kako bi žig mogao vršiti ulogu koja mu je namijenjena u sustavu nenarušenoga tržišnoga natjecanja koje se želi postići Ugovorom, on treba biti „jamstvo toga da su svi proizvodi koji ga nose proizvedeni pod nadzorom jednog društva kojem se može pripisati odgovornost za njihovu kvalitetu”. Nadalje, Sud je precizirao da je poseban cilj prava na žig ‐ za zaštitu kojeg se priznaju izuzeća od osnovnog načela slobodnog kretanja robe ‐ osobito to da se nositelju osigura pravo da žig upotrijebi za prvo stavljanje proizvoda na tržište i da se, radi utvrđivanja točnog opsega tog isključivog prava, treba uzeti u obzir osnovna funkcija žiga, koja je ta da se potrošaču ili krajnjem korisniku zajamči identitet podrijetla proizvoda koji nosi žig, na način da mu se omogući da, bez mogućnosti dovođenja u zabludu, razlikuje taj proizvod od proizvoda drugog podrijetla.

44.

Funkcija navođenja podrijetla žiga u presudi od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359) postaje središnji element u vezi s kojim treba ocijeniti opseg prava koje proizlazi iz žiga kao i njegove granice, iako je toj funkciji u presudi od 3. srpnja 1974., Van Zuylen (192/73, EU:C:1974:72) Sud pridodao malo važnosti u svojem obrazloženju (vidjeti točku 41. ovog mišljenja). Ta promjena u perspektivi dovela je Sud do toga da zaključi da je „nepostojanje bilo kakvog dokaza o postojanju odobrenja” društva HAG u vezi sa stavljanjem na tržište u drugoj državi članici, pod istovjetnim žigom, sličnih proizvoda koje je proizvelo i stavilo na tržište „društvo koje nije ni na koji način ekonomski ili pravno zavisno” u odnosu na njega, činjenica koja je „odlučujuća” za ocjenjivanje njegova prava da se usprotivi uvozu tih proizvoda u Njemačku ( 42 ). Naime, kada se takvo pravo ne bi priznalo nositelju žiga, potrošači više ne bi mogli sa sigurnošću utvrditi podrijetlo proizvoda koji nose žig. Nositelju žiga bi se mogla „pripisati loša kvaliteta proizvoda za koju nije ni na koji način odgovoran” ( 43 ). Prema mišljenju Suda, nije relevantna činjenica da su dva predmetna žiga na početku pripadala istom nositelju, jer „od početka uporabe, i unatoč njihovu zajedničkom podrijetlu, svaki je od žigova nezavisno ispunio, na svojem teritoriju, svoju funkciju koja se sastoji u tome da je zajamčeno podrijetlo proizvoda iz jedinstvenog izvora” ( 44 ).

45.

Sud je u presudi od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261) konačno napustio teoriju istovjetnosti podrijetla.

46.

Činjenični kontekst glavnog predmeta u kojem je donesena ta presuda razlikuje se od onoga u glavnim predmetima u kojima su donesene presude od 3. srpnja 1974., Van Zuylen (192/73, EU:C:1974:72), i od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359), na način da do podjele predmetnoga žiga nije došlo djelovanjem javne vlasti već dobrovoljnim prijenosom, u okviru postupka nagodbe s vjerovnicima. Prijenos se odnosio samo na dio aktivnosti francuskog društva kćeri grupe American Standard, koje je putem svojih njemačkih i francuskih društava kćeri držalo žig IDEAL‑STANDARD u Njemačkoj i Francuskoj. Njemačko društvo kći American Standarda usprotivilo se stavljanju na tržište u Njemačkoj proizvoda koji nose isti žig kojem je ono nositelj u toj državi članici i koji su uvezeni iz Francuske, gdje ih je proizvelo društvo stjecatelj francuskog društva kćeri iz grupe. To stavljanje na tržište izvršilo je društvo kći društva stjecatelja sa sjedištem u Njemačkoj. Za razliku od glavnih predmeta u kojima se donesene presude od 3. srpnja 1974., Van Zuylen (192/73, EU:C:1974:72), i od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359), predmetni proizvodi nisu bili istovjetni već samo slični proizvodima koje je proizveo nositelj žiga u Njemačkoj.

47.

Sud je u obrazloženju presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), prije svega istaknuo da su nacionalni pravni temelji u području žiga ne samo teritorijalni već također nezavisni jedan od drugoga i da ta nezavisnost podrazumijeva to da se pravo na jedan žig može prenijeti u vezi s jednom zemljom, a da ga njegov nositelj istodobno ne prenese u vezi s drugim zemljama ( 45 ). Sud je nadalje podsjetio na svrhu prava na žig kao i na granice koje su za izvršavanje tog prava postavljene načelom iscrpljivanja.

48.

U tom kontekstu, u točki 34. te presude, Sud je precizirao da se to načelo „primjenjuje kada su nositelj žiga u državi članici uvoza i nositelj žiga u državi članici izvoza istovjetni ili kada su ekonomski povezani iako su različite osobe” ( 46 ), i identificirao je nekoliko situacija u kojima se to načelo primjenjuje, odnosno, uz situaciju kada proizvode koji nose žig na tržište stavlja isto društvo, situaciju kada to stavljanje vrši stjecatelj licencije, društvo majka ili društvo kći iz iste grupe ili isključivi koncesionar. Prema mišljenju Suda, svim slučajevima je zajedničko to da se proizvodi koji nose žig proizvode pod nadzorom istog subjekta, na način da slobodno kretanje tih proizvoda ne dovodi u pitanje ispunjavanje funkcije toga žiga. Sud je s tim u vezi također pojasnio da je ključni element „mogućnost nadzora nad kvalitetom proizvoda a ne stvarno izvršavanje tog nadzora” ( 47 ).

49.

Sud je u vezi s primjenom tih načela u slučaju prijenosa žiga ograničenoga na samo jednu ili više država članica, istaknuo da tu situaciju treba razlikovati od one u kojoj uvezeni proizvodi potječu od stjecatelja licencije ili od društva kćeri kojoj je preneseno pravo na žig u državi izvoza. Naime, kao što navodi i Sud, „sam po sebi, bez postojanja bilo kakve ekonomske povezanosti, ugovor o prijenosu ne pruža […] prenositelju sredstva za nadzor nad kvalitetom proizvoda koje stjecatelj stavlja na tržište i koji nose žig” ( 48 ), niti omogućava zaključak da je prenositelj implicitno pristao na kretanje proizvodâ na teritorijima na kojima on još uvijek ima svoje pravo na žig ( 49 ).

50.

Sud je na temelju tih razmatranja, i nakon što je odbio suprotne argumente Komisije i društva uvoznika, proširio „pristup izolacije tržišta” ( 50 ) iz presude HAG od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359), na slučajeve dobrovoljne podjele žiga.

51.

U vezi s iznesenim načelima treba odgovoriti na prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev i ocijeniti može li se u okolnostima glavnog predmeta Schweppes zakonito usprotiviti tomu da treći subjekt uvozi u Španjolsku, u kojoj je nositelj žigova SCHWEPPES, proizvode koji nose taj žig i koje Coca‑Cola stavlja na tržište u Ujedinjenoj Kraljevini.

52.

Treba prije svega priznati da na prvi pogled okolnosti u glavnom predmetu govore u prilog jednoznačnoj i jednostavnoj primjeni presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), za koju se zalažu Schweppes, Schweppes International i Orangina Schweppes Holding.

53.

Naime, poput predmeta u kojem je donesena presuda od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), ovdje je također riječ o dobrovoljnoj podjeli paralelnih prava u više država članica. Osim toga, nije sporno da Schweppes International i Coca‑Cola nisu povezani niti jednom od veza koje je sud uzeo u obzir u točki 34. te presude. Coca‑Cola nije ni stjecatelj licencije ni isključivi koncesionar društva Schweppes International u Ujedinjenoj Kraljevini i među tim društvima ne postoje odnosi povezanosti u grupi.

54.

Društva Red Paralela i Komisija, kao i grčka i nizozemska vlada, koji ponavljaju razmatranja suda koji je uputio zahtjev, od Suda ipak traže da izvrši daljnju analizu i prizna da je moguće da je došlo do iscrpljenja prava društva Schweppes (kao stjecatelja licencije Schweppes International, nositelja predmetnih žigova) da se usprotivi uvozu tih proizvoda u Španjolsku, s obzirom na posebne okolnosti glavnog predmeta.

55.

Iako se njihovi stavovi u bitnom podudaraju s obzirom na ishod, argumenti na koje se pozivaju te zainteresirane stranke se dijelom razlikuju. Dok grčka vlada i Komisija predlažu Sudu da precizira granice sudske prakse u vezi s presudom od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), u vezi s okolnostima u glavnom predmetu, društva Red Paralela i nizozemska vlada u biti ocjenjuju da Schweppes i Schweppes International zlouporabljuju pravo jer se u takvim okolnostima protive paralelnom uvozu proizvoda koji nose žig SCHWEPPES koje oni nisu proizveli i stavili na tržište.

56.

Prije ocjene tih različitih stajališta, treba se kratko osvrnuti na argument koji je Komisija na prvom mjestu navela u svojim pisanim očitovanjima i na kojem počivaju argumenti koje je razvila Komisija i koje su, osobito, iznijela društva Red Paralela u odgovoru na prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Prema tom argumentu – koji je iznesen protiv napuštanja teorije istovjetnosti podrijetla u slučaju razdvajanja ili dobrovoljne podjele žiga ‐ prijenos paralelnih prava na samo jednom dijelu nacionalnih žigova koje drži prenositelj nužno podrazumijeva ugrožavanje ostvarenja razlikovne funkcije, a što prenositelj u potpunosti prihvaća i u vezi s kojom će morati snositi posljedice ( 51 ).

57.

S tim u vezi treba podsjetiti da je Sud čvrsto odbacio taj argument u presudi od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), kada je izričito isključio mogućnost da pristanak prenositelja na to da slabljenje razlikovne funkcije žiga koje bi proizlazilo iz dijeljenja izvornog prava na taj žig može uključivati odricanje od njegova isključivog prava da se usprotivi uvozu na svoj teritorij proizvoda koje stjecatelj stavlja na tržište u drugoj državi EGP‑a ( 52 ).

58.

Naime, kako je Sud i naveo u točki 48. te presude, funkcija žiga ocjenjuje se u vezi s određenim teritorijem. Stoga, činjenica da, nakon teritorijalno ograničenog prijenosa, učinak funkcije navođenja podrijetla žiga može oslabiti u odnosu na jedan dio potrošača proizvoda koji nose žig, odnosno one koji se kreću unutar EGP‑a između dviju država u kojima te proizvode proizvode i stavljaju na tržište različita društva, ne dovodi do prestanka postojanja interesa svakog nositelja žiga na nacionalnoj razini da zadrži isključivost na svojem vlastitom teritoriju radi očuvanja razlikovne funkcije svojeg žiga u odnosu na potrošače na tom teritoriju.

59.

Osim toga, iz sudske prakse navedene ranije u ovom mišljenju proizlazi to da do iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga dolazi tek u stadiju stavljanja na tržište proizvoda koji nose žig ( 53 ). Stoga, iako je točno da se teritorijalno ograničenim prijenosom nositelj paralelnih prava na žig dobrovoljno odriče toga da jedino on stavlja na tržište proizvode koji nose taj žig u EGP‑u, nikakav učinak iscrpljenja ne može se pripisati takvom odricanju s obzirom na to da, u trenutku davanja pristanka na prijenos, još uvijek nije došlo ni do kakve radnje stavljanja na tržište proizvoda koji nose žig.

60.

Nakon ovih razjašnjenja, smatram da barem jedan dio argumenata koje su društva Red Paralela iznijela u svojim očitovanjima pred Sudom nije potpuno nepovezan s logikom na kojoj se temelji argument iz točke 56. ovog mišljenja.

61.

Prema mišljenju društava Red Paralela, s obzirom na to da su Schweppes i Schweppes International nastavili postupati na način kojim naglašavaju, tako da olakšavaju odvijanje aktivnosti društva Coca‑Cola ili u njima sudjeluju, svjetski i jedinstveni imidž žiga SCHWEPPES čak i nakon njegove podjele, ta društva su iskrivila funkciju navođenja podrijetla žiga koji oni upotrebljavaju u Španjolskoj i stoga su izgubila pravo da se usprotive paralelnim uvozima u tu državu članicu proizvoda koji zakonito nose istovjetni žig koje Coca‑Cola stavlja na tržište u drugoj državi članici EGP‑a. Društva Red Paralela osobito naglašavaju okolnost da su Schweppes i Schweppes International aktivno, unutar njihove politike grupe, u svojim trgovačkim odlukama, odnosima sa klijentima kao i u svojim reklamnim porukama nastojali povezati podrijetlo svojeg žiga s Ujedinjenom Kraljevinom, odnosno s državom članicom iz koje potječe većina proizvoda koje društva Red Paralela stavljaju na tržište u Španjolskoj.

62.

Argumentacija društava Red Paralela me nije uvjerila unatoč tomu što se za njom lako povesti.

63.

S jedne strane, kako sam naveo gore u mišljenju, slabljenje funkcije navođenja podrijetla žiga, makar i u vezi s jednim dijelom uključenih potrošača, je neizbježna posljedica teritorijalno ograničenoga prijenosa paralelnih prava na isti žig. To slabljenje može biti osobito izraženo kada je, kao što je to riječ u glavnom postupku, isti nositelj dugo vremena imao žig koji se razdvaja ili dijeli i kada je stekao važan ugled kao jedinstveni žig. Međutim, kao što sam već imao priliku napomenuti, na temelju takvog učinka prijenosa, izvedenog ali neizbježnog, ne može se zaključiti o prestanku postojanja bilo kakvog ograničenja u vezi s budućim izvršavanjem, od strane prenositelja, paralelnih pravâ na žigove koja nisu prenesena ( 54 ). Osim toga, ne može se obvezati prenositelja na aktivno postupanje koje bi bilo suprotno takvom učinku.

64.

S druge strane, ugled žiga kao i njegov imidž i njegova sposobnost da priziva pomisao, koji su bitan dio njegove vrijednosti, u određenoj mjeri mogu ovisiti o povijesti tog žiga pa tako i njegovu podrijetlu. U takvim slučajevima, nositelj žiga koji je predmet više nacionalnih registracija, koji prenosi samo jedan dio svojih paralelnih prava na taj žig, zadržava interes da se nastavi pozivati na povijest i podrijetlo jedinstvenog žiga, kada mu to omogućava očuvanje vrijednosti znaka ili znakova kojima ostaje nositelj. Stoga mu se ne može prigovoriti to što se nakon prijenosa pri prezentaciji svojih proizvoda, u reklamnim porukama ili u odnosima sa svojim potrošačima nastavio pozivati na zemljopisno podrijetlo žigova kojih je i dalje nositelj, čak i kada je, kao u glavnom predmetu, to podrijetlo vezano za državu u kojoj prava na žig od sada drži stjecatelj. Isto tako, a na temelju istih razloga, ne može mu se prigovoriti pozivanje na elemente iz povijesti jedinstvenog žiga kada zatraži nove registracije, kao što je to slučaj u glavnom predmetu u vezi s potpisom izumitelja gaziranih voda koje nose žig SCHWEPPES.

65.

Postupanja opisana u ovom mišljenju, čak i pod pretpostavkom da su takva da slabe razlikovnu funkciju žiga koji u Španjolskoj upotrebljava Schweppes u odnosu na španjolske potrošače, dio su strategije s ciljem očuvanja kapitala - žiga tih društava i nije im namjera dovođenje u zabludu tih potrošača u vezi s trgovačkim podrijetlom (koji uostalom ne treba pomiješati sa zemljopisnim podrijetlom) predmetnih proizvoda u glavnom predmetu. Iz toga slijedi da, suprotno navodima društava Red Paralela, činjenica da ta društva čine povredu kako bi se usprotivila uvozu na teritorij na kojem je zaštićen njihov žig proizvoda koji nose istovjetan žig nije zloporaba prava koja proizlaze iz žiga ( 55 ).

66.

Treba također napomenuti da, pod uvjetom da se može smatrati da proizvodi koje Schweppes stavlja na tržište u Španjolskoj i Coca‑Cola u Ujedinjenoj Kraljevini potječu iz u stvarnosti nezavisnih izvora, a što je pitanje o kojem će se raspravljati kasnije, liberalizacija paralelnih uvoza koju zagovaraju društva Red Paralela samo povećava rizik za španjolskog potrošača da se zabuni u vezi s trgovačkim podrijetlom tog proizvoda. Međutim, ne smatram da članak 7. stavak 1. Direktive 2008/95 proizvodi takav učinak.

67.

Preostaje ispitati argument društava Red Paralela prema kojem društvo Schweppes International upotrebljava svoja prava na žig na način da arbitrarno diskriminira između različitih država članica jer ono dopušta paralelni uvoz proizvoda koje Coca‑Cola stavlja na tržište u Ujedinjenoj Kraljevini na određene teritorije gdje je ono nositelj žiga SCHWEPPES, a ne na druge teritorije, poput Španjolske.

68.

U tom pogledu dovoljno je napomenuti da sama činjenica da nositelj određenog žiga dopušta uvoz u državu u kojoj je njegov žig zaštićen proizvoda koji nose istovjetan žig podrijetlom iz druge države članice u kojoj ih je treći subjekt stavio na tržište bez njegova odobrenja ne dopušta zaključiti da se taj nositelj implicitno odrekao svojeg prava da se usprotivi uvozu proizvoda istog podrijetla u drugu državu članicu u kojoj drži paralelna prava. Naime, s jedne strane, kako sam već napomenuo u točki 36. ovog mišljenja, šutnja ili pasivnost nositelja žiga načelno nije dovoljna kako bi se pretpostavilo postojanje njegova odobrenja za stavljanje na tržište proizvoda koji nose istovjetni žig ili koji dovode u zabludu. To je tim više tako kada se, kao što to čine društva Red Paralela, poziva na takav stav radi promicanja opće liberalizacije paralelnih uvoza s određenog područja. S druge strane, kako sam već naveo gore u tekstu, u točki 37. ovog mišljenja, prava koja proizlaze iz žiga su iscrpljena, zbog implicitnog ili izričitog odobrenja nositelja, samo za proizvode za koje je dano to odobrenje. Naposljetku, usputno napominjem da se ne čini da je odricanje društva Schweppes od svojih prava radi protivljenja paralelnim uvozima iz Ujedinjene Kraljevine na određene teritorije na kojima su registrirani ti žigovi, uzimajući u obzir informacije koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, izvršeno sustavno i ograničeno samo na distribuciju putem interneta.

69.

Nakon rasprave o argumentima društava Red Paralela, sada treba razmotriti Komisijinu tvrdnju.

70.

Prema njezinu mišljenju, do iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga može doći ne samo u okolnostima iz točke 34. presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261) već također kada se na proizvodnju i stavljanje na tržište proizvoda koji nose istovjetne paralelne žigove primjenjuje jedinstvena politika i trgovačka strategija koju provode nositelji tih žigova.

71.

Smatram da Sud treba obratiti pažnju na tu tvrdnju.

72.

Suprotno navodima društava Schweppes, Schweppes International i Orangina Schweppes Holding, ta tvrdnja je u skladu sa sudskom praksom u vezi s presudom od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261).

73.

Iako se nigdje u tekstu presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261) eksplicitno ne navodi da do iscrpljenja prava koje proizlazi iz žiga može doći u drugim slučajevima osim onih navedenih u točki 34. te presude, obrazloženje Suda omogućava da se lako zaključi da je taj popis samo indikativan.

74.

Naime, kao što je to Komisija pravilno navela, kriterij na koji se poziva ta odluka radi primjene načela iscrpljenja kada osoba koja drži prava na žig u državi članici uvoza i osoba koja je stavila na tržište proizvode koji nose žig u državi članici izvoza nisu isti subjekti, upućuje na postojanje „ekonomske povezanosti” između tih dviju osoba.

75.

Iako Sud ne definira pojam „ekonomske povezanosti”, ograničavajući se na utvrđivanje da takva povezanost postoji u trima situacijama iz točke 34. presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261) ‐ odnosno u slučaju licencije ili koncesije žiga ili kada su dva subjekta o kojima je riječ dio iste grupe ‐ indicije o njemu daju nam logika na kojoj se temelji obrazloženje te presude kao i jezik koji Sud koristi.

76.

U toj je presudi prije svega došlo do terminološkog razvoja u odnosu na raniju sudsku praksu. Iako je u ranijim presudama Sud postojanje iscrpljenja prava protivljenja uvozu proizvodâ koje na tržište u EGP‑u stavlja treća osoba uvjetovao postojanjem „odnosa ekonomske ili pravne zavisnosti” između tih trećih osoba i nositelja žiga ( 56 ), on je u presudi od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261) napustio taj izričaj i zamijenio ga jednostavnijom formulacijom „ekonomska povezanost”, pojmom koji omogućava obuhvaćanje potencijalno većeg broja odnosa među društvima u trgovačkom prometu ( 57 ).

77.

Taj terminološki razvoj odraz je, na pojmovnom planu, prelaska s formalnog kriterija – gdje se nadzor nad korištenjem žiga, koji se zahtjeva za iscrpljenje, može vršiti samo u okviru stroge zavisnosti među subjektima o kojima je riječ (postojanje vlasničkih veza ili ugovora kojima se formalizira odnos autoriteta, kojim se povjerava ovlast upravljanja ili vođenja jedne od stanaka, kojoj se druga mora pokoriti) – na više materijalni kriterij, prema kojem nije toliko bitan odnos među tim subjektima već činjenica da je žig pod jedinstvenim nadzorom ( 58 ) zahvaljujući tim vezama.

78.

Međutim, takav kriterij može obuhvaćati ne samo klasične slučajeve iz točke 34. presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), gdje uporabu žiga nadzire samo jedna osoba (davatelj licencije ili proizvođač) ili ekonomski jedinstven subjekt (grupa), već također slučajeve u kojima je ta uporaba, u državi uvoza i državi izvoza, podvrgnuta zajedničkom nadzoru dviju različitih osoba ‐ pri čemu je svaka nositelj prava priznatih na nacionalnoj razini ‐ koje u vezi s uporabom žiga djeluju kao jedan te isti centar interesa.

79.

U takvim slučajevima, kao u onima iz točke 34. presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), žig je pod jedinstvenim nadzorom, jer se odluke u vezi s proizvodnjom i stavljanjem na tržište proizvoda koji nose taj žig mogu pripisati jedinstvenom centru odlučivanja. Ta jedinstvenost nadzora isključuje mogućnost pozivanja na nacionalna zakonodavstva o pravu žiga radi ograničavanja kretanja tih proizvoda ( 59 ).

80.

Stoga, kada se dva ili više nositelja paralelnih žigova dogovore da će vršiti zajednički nadzor nad korištenjem svojih znakova, bez obzira na to imaju li ti znakovi zajedničko podrijetlo ili ne, svaki od njih odriče se svojega prava protivljenja uvozu na svoj vlastiti teritorij proizvoda koji nose žig koje je na tržište u državi izvoza stavio jedan od drugih nositelja koji sudjeluju u dogovoru, jer se za navedeno stavljanje na tržište mora smatrati da je učinjeno s njegovim odobrenjem.

81.

Međutim, kako bi došlo do takvog učinka iscrpljenja, potrebno je da dogovor predviđa mogućnost da se izravno ili neizravno utvrdi za koje je proizvode žig istaknut i da se nadzire njihova kvaliteta. Taj uvjet, jasno izražen u točkama 37. i 38. presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), kao i u točki 13. presude od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359) povezan je s osnovnom funkcijom žiga kao pokazatelja trgovačkog podrijetla proizvoda (ili usluga) koji ga nose. U tom pogledu treba napomenuti da u kontekstu jedinstvenog nadzora nad žigom koji vrše dva ili više nositelja paralelnih prava, tu funkciju treba tumačiti na način da podrijetlo koje žig treba jamčiti nije vezano za društvo odgovorno za proizvodnju robe, već za centar donošenja strateških izbora u vezi s ponudom tih dobara.

82.

Uzimajući u obzir pojašnjenje navedeno gore u tekstu, u vezi s predmetom nadzora, smatram da se, dakle, u skladu s mišljenjem Komisije, ne može isključiti to da se nositelje paralelnih žigova proizašlih iz podjele jedinstvenog žiga nakon njegova teritorijalno ograničenoga prijenosa može smatrati „ekonomski povezanima” u svrhu primjene načela iscrpljenja kada usklađuju svoje trgovačke politike s ciljem vršenja zajedničkog nadzora nad korištenjem svojih žigova ( 60 ).

83.

Smatram da takav zaključak ne mogu osporiti argumenti izneseni protiv tog stajališta u ovom predmetu.

84.

Kao prvo, suprotno onomu što je navedeno, takvim stajalištem ne dovode se u pitanje presude od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359), i od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261).

85.

Naime, rješenje iz tih presuda primjenjuje se pod uvjetom da, nakon prijenosa, unatoč njihovu zajedničkom podrijetlu, svaki od žigova samostalno ispunjava svoju funkciju jamčenja da proizvodi koji nose žig potječu iz jednog izvora ( 61 ). Samo kada je ispunjen taj uvjet, pravo protivljenja slobodnom kretanju robe koja nosi žig ‐ pravo koje nositelj jedinstvenog žiga sam nema u trenutku njegove podjele ‐ može se priznati nositeljima paralelnih žigova proizašlih iz te podjele, što dovodi do toga da je zabranjen paralelni promet tih proizvoda, koji je bio dopušten prije prijenosa. Međutim, taj uvjet očito nije ispunjen kada se prenositelj i stjecatelj(i) dogovore u vezi sa zajedničkom uporabom svojih žigova i usvoje trgovačku strategiju s ciljem očuvanja i upravljanja jedinstvenim imidžom žiga njihovih znakova na tržištu.

86.

Primjena načela iscrpljenja u takvom slučaju je ne samo usklađena s presudama od 17. listopada 1990., HAG GF (C‑10/89, EU:C:1990:359), i od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), već također služi cilju kojim se vodio Sud u tim presudama, odnosno pronalaženju ravnoteže između suprotstavljenih ciljeva slobodnog kretanja robe i zaštite prava koja proizlaze iz žiga. Kao što to Sud pojašnjava u točki 39. presude od 22. lipnja 1994., IHT Internationale Heiztechnik i Danzinger (C‑9/93, EU:C:1994:261), odredbama Ugovora o slobodnom kretanju robe protivna je primjena nacionalnih zakonodavstava koja omogućavaju da se pravo žigova koristi za sprječavanje slobodnog kretanja proizvoda koji nosi žig čija je uporaba pod jedinstvenim nadzorom. Naime, cilj prava na žig nije to da se nositeljima omogući da podijele nacionalna tržišta i da na taj način potiču održavanje cjenovnih razlika koje mogu postojati među državama članicama ( 62 ).

87.

Kao drugo, ne može se osporiti to da odnos koji postoji između nositelja paralelnih žigova koji postignu dogovor radi zajedničkog upravljanja svojim znakovima nije sličan onomu koji postoji između davatelja licencije i stjecatelja licencije, proizvođača i njegovih koncesionara ili, pak, društva koja su dio iste grupe. Naime, kao što sam istaknuo gore u tekstu ovog mišljenja, iscrpljenje nastaje iz jedinstva nadzora nad žigom koje proizlazi iz svih tih veza, a ne iz njihovih formalnih aspekata.

88.

Točno je da nositelj žiga crpi korist, izravnu ili neizravnu, kada stjecatelj licencije, njegov koncesionar ili društvo iz iste grupe prvi put stavljaju na tržište proizvod koji nosi žig, što nasuprot tomu nije slučaj kada to stavljanje na tržište vrši nositelj paralelnog žiga. U slučaju nepostojanja takve koristi može se osporiti to da je došlo do stavljanja na tržište kojim se može iscrpiti pravo nositelja žiga. Čini se da sudska praksa u vezi s pojmom „stavljanje na tržište” koja se navodi u točki 30. ovog mišljenja daje podlogu za takav zaključak.

89.

S tim u vezi, navodim da naplaćivanje cijene pri prvom stavljanju na tržište proizvoda nije, za razliku od drugih ciljeva prava intelektualnog ili industrijskog vlasništva, poput, osobito, patenta, poseban cilj prava na žig, s obzirom na to da je on, kako sam naveo gore u tekstu, „pravo uporabe žiga za prvo stavljanje proizvoda na tržište” ( 63 ). Iz toga slijedi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik Jacobs u točki 61. svojeg mišljenja u predmetima Bristol‑Myers Squibb i dr. (C‑427/93, C‑429/93, C‑436/93, C‑71/94 i C‑232/94, EU:C:1995:440), da ono što je važno u vezi s primjenom načela iscrpljenja nije pitanje dobiva li nositelj prava pravičnu naknadu za prodaju, već pristaje li na nju. Treba stoga smatrati da je cilj sudske prakse iz točke 30. ovog mišljenja pobliže odrediti trenutak od kojega su proizvodi koji nose žig stavljeni na tržište, a ne propisati nužni uvjet za iscrpljenje ( 64 ).

90.

Kao treće, nasuprot onomu što osobito iznosi Schweppes, teritorijalno ograničen prijenos žiga kao dopušteni sustav za prijenos prava na žig ne bi bio doveden u pitanje čak ni kada bi Sud morao slijediti, u skladu s mojim prijedlogom, stav koji zastupa Komisija. Ostaje mogućnost da stranke takvog prijenosa predvide, uz poštovanje pravila tržišnoga natjecanja, međusobnu zabranu prodaje na svojim teritorijima, kao što je to slučaj kod isključive licencije. Kretanje proizvoda koji nose žig s jednog područja na drugo bi stoga bilo moguće, a da se pritom ne povrijedi ugovor o prijenosu, samo kada uvoz obavlja treća osoba.

91.

Kao četvrto, a riječ je o najosjetljivijem aspektu, pred Sudom se raspravljalo o tome na kome je teret dokazivanja postojanja usklađivanja između nositelja paralelnih žigova koje može dovesti do jedinstva nadzora u smislu koji je naveden gore u tekstu.

92.

S jedne strane, s obzirom na to da trećoj osobi može biti objektivno teško pružiti takav dokaz, imalo bi smisla utvrditi pravilo u skladu s kojim paralelni uvoznik u načelu mora dokazati postojanje činjenica kojima se opravdava iscrpljenje prava koje proizlazi iz žiga ( 65 ). U tom pogledu, napominjem da Sud dopušta prebacivanje tereta dokazivanja osobito kada primjena tog pravila omogućava nositelju žiga podjelu nacionalnih tržišta, pri čemu se potiče održavanje cjenovnih razlika koje postoje među državama članicama ( 66 ).

93.

S druge strane, kao što to traže društva iz grupe Schweppes, treba utvrditi jasna pravila u području dokazivanja, kako bi se izbjeglo stvaranje neizvjesnosti na štetu nositelja paralelnih nacionalnih žigova.

94.

Međutim, iako bi bilo previše, u situacijama poput onih u glavnom postupku, zatražiti od paralelnog uvoznika da dokaže da je žig u državi uvoza i državi izvoza podvrgnut jedinstvenom nadzoru, na njemu je svejedno da iznese sve precizne i dosljedne indicije koje omogućavaju zaključivanje o postojanju takvog nadzora. Činjenice koje je opisao sud koji je uputio zahtjev iz točke 10. ovog mišljenja su okolnosti koje mogu biti takve indicije.

95.

U slučaju da postoji skup preciznih i dosljednih indicija, nositelj koji se protivi uvozu proizvoda koji nose žig na njegov teritorij morat će dokazati nepostojanje bilo kakvog sporazuma ili usklađivanja s nositeljem žiga u državi izvoza s ciljem podvrgavanja žiga jedinstvenom nadzoru.

96.

Na nacionalnom sudu će biti to da – u vezi sa svim okolnostima predmetnoga slučaja, i nakon što, po potrebi, zatraži dostavljanje ugovora o prijenosu i drugih relevantnih dokumenata s ciljem razjašnjavanja veza između nositelja paralelnih žigova – ocijeni jesu li ispunjeni uvjeti za iscrpljenje prava nositelja žiga u državi uvoza u vezi s predmetnim proizvodima.

97.

U tom pogledu, važno je podsjetiti da se takvi uvjeti mogu smatrati ispunjenima samo kada jedinstveni nadzor nad žigom subjektima koji ga vrše daje mogućnost izravnog ili neizravnog određivanja proizvoda na koje se ističe žig i da nadziru njihovu kvalitetu.

98.

Na temelju prethodne analize smatram da sud koji je uputio zahtjev treba zajedno odgovoriti na postavljena prethodna pitanja u smislu da se članku 36. UFEU‑a i članku 7. stavku 1. Direktive 2008/95 protivi to da se stjecatelj licencije od nositelja nacionalnog žiga poziva na isključivo pravo koje potonji ima na temelju zakonodavstva države članice u kojoj je taj žig registriran kako bi se usprotivio uvozu i/ili stavljanju na tržište u toj državi proizvoda koji nose istovjetni žig podrijetlom iz druge države članice, kada taj žig, koji je prije bio vlasništvo grupe kojoj pripadaju i nositelj žiga u državi uvoza i stjecatelj njegove licencije, drži treća osoba koja je prava u vezi s njime stekla prijenosom, kada, s obzirom na ekonomsku povezanost koja postoji između nositelja žiga u državi uvoza i nositelja žiga u državi izvoza, proizlazi da su ti žigovi pod jedinstvenim nadzorom i da nositelj žiga u državi uvoza može izravno ili neizravno odrediti proizvode na koje se u državi izvoza ističe žig i nadzirati njihovu kvalitetu.

99.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Juzgado de lo Mercantil no 8 de Barcelona (Trgovački sud br. 8 u Barceloni, Španjolska) odgovori kako slijedi:

Članku 36. UFEU‑a i članku 7. stavku 1. Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima protivi se to da se stjecatelj licencije od nositelja nacionalnog žiga poziva na isključivo pravo koje potonji ima na temelju zakonodavstva države članice u kojoj je taj žig registriran kako bi se usprotivio uvozu i/ili stavljanju na tržište u toj državi proizvodâ koji nose istovjetni žig podrijetlom iz druge države članice, kada taj žig, koji je prije bio vlasništvo grupe kojoj pripadaju i nositelj žiga u državi uvoza i stjecatelj njegove licencije, drži treća osoba koja je prava u vezi s njime stekla prijenosom, kada, s obzirom na ekonomsku povezanost koja postoji između nositelja žiga u državi uvoza i nositelja žiga u državi izvoza, proizlazi da su ti žigovi pod jedinstvenim nadzorom i da nositelj žiga u državi uvoza može izravno ili neizravno odrediti proizvode na koje se u državi izvoza ističe žig i nadzirati njihovu kvalitetu.