—

za Stichting Brein, D. Visser i P. de Leeuwe, advocaten,

—

za J. F. Wullemsa, koji djeluje i pod nazivom „Filmspeler”, J. van Groenendaal, D. Stols i F. Blokhuis, advocaten,

—

za španjolsku vladu, V. Ester Casas, u svojstvu agenta,

—

za francusku vladu, D. Colas i D. Segoin, u svojstvu agenata,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija, avvocato dello Stato,

—

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, T. Rendas i M. Figueiredo, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, J. Samnadda, T. Scharf i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. i članka 5. stavaka 1. i 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Stichtinga Brein, zaklade koja štiti interese nositelja autorskih prava, i Jacka Frederika Wullemsa, povodom činjenice da potonji prodaje multimedijski preglednik koji omogućava da se bez pristanka nositelja autorskih prava slobodno pristupi audiovizualnim djelima koja su tim pravima zaštićena.

3

U uvodnim izjavama 9., 10., 23., 27. i 33. Direktive 2001/29 određeno je:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja” glasi kako slijedi:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

5

U članku 3. te direktive, naslovljenom „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, određeno je:

„1.   Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.

2.   Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti, žicom ili bežičnim putem, tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu:

3.   Prava iz stavaka 1. i 2. ne iscrpljuju se bilo kojom radnjom priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti određenom ovim člankom.”

6

U članku 5. stavcima 1. i 5. spomenute direktive predviđeno je:

„ 1.   Privremene radnje reproduciranja iz članka 2., koje su prolazne ili popratne i koje čine sastavni i bitan dio tehnološkog postupka i čija je jedina svrha omogućiti:

djela ili drugog predmeta zaštite i koje nemaju neovisan gospodarski značaj, izuzete su iz prava reproduciranja predviđenog člankom 2.

[…]

5.   Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”

7

U članku 1. Auteursweta (nizozemski Zakon o autorskom pravu; u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu) propisano je:

„Autorsko pravo isključivo je pravo autora književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela ili njegovih sljednika da to djelo objave i reproduciraju, uz ograničenja predviđena zakonom.”

8

Članak 12. Zakona o autorskom pravu glasi kako slijedi:

„1.   Priopćavanjem književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela smatra se osobito:

[…]”

9

Članak 13.a tog zakona predviđa:

„Nije riječ o reprodukciji književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela u slučaju privremenih radnji reproduciranja koje su prolazne ili popratne te čine sastavni i bitan dio tehnološkog procesa, a čija je jedina svrha

te nemaju neovisan gospodarski značaj.”

10

U članku 2. Weta op de Naburige Rechten (Zakon o srodnim pravima, u daljnjem tekstu: Zakon o srodnim pravima) propisano je:

„1.   Umjetnik izvođač ima isključivo pravo davanja ovlaštenja za jednu ili više sljedećih radnji:

[…]

[…]”

11

Članak 6. Zakona o srodnim pravima predviđa:

„1.   Proizvođač fonograma ima isključivo pravo davanja ovlaštenja za:

[…]

[…]”

12

Članak 7.a Zakona o srodnim pravima glasi kako slijedi:

„1.   Proizvođač prvih fiksiranja filmova ima isključivo pravo davanja ovlaštenja za:

[…]

[…]”

13

U članku 8. Zakona o srodnim pravima propisano je:

„Televizijska kuća ima isključivo pravo davanja ovlaštenja za jednu ili više sljedećih radnji:

[…]

14

Stichting Brein nizozemska je zaklada za zaštitu interesa nositelja autorskih prava.

15

J. F. Wullems na više internetskih stranica — među kojima i na vlastitoj stranici www.filmspeler.nl — prodaje različite modele multimedijskog preglednika. On se prodaje pod nazivom „filmspeler”, a riječ je o perifernom uređaju koji djeluje kao instrument povezivanja između izvora slikovnih i/ili zvučnih podataka, s jedne strane, i televizijskog zaslona, s druge strane.

16

U taj preglednik J. F. Wullems instalirao je programsku opremu (softver) otvorenog koda koja omogućava pokretanje datoteka u jednostavnom korisničkom sučelju s izbornicima te je u isti integrirao — pritom ga ne mijenjajući — add‑on programe trećih osoba dostupne na internetu, od kojih neki posebno vode do internetskih stranica na kojima su zaštićena djela stavljena na raspolaganje korisnicima interneta bez pristanka nositelja autorskih prava.

17

Spomenuti add‑on programi sadržavaju poveznice koje pri aktiviranju daljinskim upravljačem navedenog multimedijskog preglednika vode na internetske stranice sa streamingom, kojima upravljaju treće osobe, a od kojih neke daju pristup digitalnim sadržajima uz pristanak nositeljâ autorskih prava, dok druge takav pristup daju bez navedenog pristanka. Konkretno, funkcija add‑on programa jest crpiti željeni sadržaj internetskih stranica sa streamingom i pokrenuti ga jednostavnim klikom na multimedijskom pregledniku koji prodaje J. F. Wullems, a priključen je na televizijski zaslon.

18

Kao što to proizlazi iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje, J. F. Wullems oglašavao je multimedijski preglednik „filmspeler” kao proizvod koji omogućuje da se besplatno i bez poteškoća na televizijskom zaslonu gledaju audiovizualni sadržaji dostupni na internetu bez pristanka nositelja autorskih prava.

19

Stichting Brein 22. svibnja 2014. zahtijevao je od J. F. Wullemsa da prestane prodavati navedeni multimedijski preglednik. Dana 1. srpnja 2014. protiv njega je pokrenuo postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, tražeći da on u bitnome naloži prestanak prodaje multimedijskih preglednika poput „filmspelera” ili nuđenja hiperpoveznica koje korisnicima omogućavaju nezakonit pristup zaštićenim djelima.

20

Stichting Brein pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da je J. F. Wullems prodajom multimedijskog preglednika „filmspeler”„priopćio” djelo „javnosti” protivno člancima 1. i 12. Zakona o autorskom pravu i člancima 2., 6., 7.a i 8. Zakona o srodnim pravima. Te odredbe treba tumačiti s obzirom na članak 3. Direktive 2001/29, koji prenose u nizozemsko pravo. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev smatra da sudska praksa Suda ne daje siguran odgovor na pitanje je li u okolnostima o kojima je riječ u glavnom postupku došlo do priopćavanja djela javnosti.

21

S druge strane, J. F. Wullems pred sudom koji je uputio zahtjev ističe da je emitiranje u streamingu djela zaštićenih autorskim pravom iz neovlaštenog izvora obuhvaćeno iznimkom iz članka 13.a Zakona o autorskom pravu, koji treba tumačiti s obzirom na članak 5. stavak 1. Direktive 2001/29, koji prenosi u nizozemsko pravo. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, Sud se još nije izjašnjavao o značenju zahtjeva „ovlaštenog korištenja” u smislu čanka 5. stavka 1. točke (b) spomenute direktive.

22

U tim je okolnostima Rechtbank Midden‑Nederland (Sud za Središnju Nizozemsku) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 tumačiti na način da obuhvaća prodaju multimedijskog preglednika poput onoga iz glavnog postupka, u koji su prethodno instalirani add‑on programi dostupni na internetu koji sadržavaju hiperpoveznice na internetske stranice slobodno dostupne javnosti na kojima su bez pristanka nositelja autorskih prava stavljena na raspolaganje tim pravima zaštićena djela.

24

Iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 proizlazi da države članice moraju osigurati autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žično ili bežično, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im svatko može pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sam odabere.

25

Na temelju te odredbe, autori imaju pravo koje je preventivne naravi i koje im omogućuje da stanu između eventualnih korisnika svojih djela i radnji priopćavanja javnosti koje bi ti korisnici mogli izvršiti, a sve kako bi to mogli zabraniti (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 30. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 28. i navedena sudska praksa).

26

S obzirom na to da člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 nije definiran pojam „priopćavanje javnosti”, njegov smisao i doseg valja odrediti s obzirom na ciljeve koji se žele ostvariti tom direktivom i s obzirom na kontekst kojeg je dio odredba koja se tumači (presuda od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 29. i navedena sudska praksa).

27

U tom pogledu valja podsjetiti da iz uvodnih izjava 9. i 10. Direktive 2001/29 proizlazi da ta direktiva ima kao glavni cilj uspostavu višeg stupnja zaštite autora, omogućavajući im dobivanje odgovarajuće naknade za korištenje njihovih djela, osobito prigodom priopćavanja javnosti. Iz toga slijedi da pojam „priopćavanje javnosti” treba tumačiti u širem smislu, kao što je to, uostalom, izričito navedeno u uvodnoj izjavi 23. te direktive (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 36. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 30. i navedena sudska praksa).

28

Sud je također naglasio da pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 podrazumijeva pojedinačnu ocjenu (presuda od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 33. i navedena sudska praksa).

29

Iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 proizlazi da pojam „priopćavanje javnosti” ujedinjuje dva kumulativna elementa, točnije „radnju priopćavanja” nekog djela i priopćavanje tog djela određenoj „javnosti” (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 37. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 32. i navedena sudska praksa).

30

Kako bi se ocijenilo priopćava li korisnik djelo javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, važno je imati u vidu više međusobno dopunjujućih kriterija koji nisu samostalni ni neovisni jedan o drugomu. Budući da se ti kriteriji mogu naći u različitim konkretnim situacijama u vrlo različitom opsegu, valja ih primijeniti i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj interakciji (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 78. i 79.; od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 30. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 34.).

31

Među tim kriterijima Sud je, kao prvo, istaknuo nezaobilaznu ulogu korisnika. Naime, taj korisnik poduzima radnju priopćavanja kada djeluje, i pritom je u potpunosti svjestan posljedica svojeg postupanja, kako bi omogućio svojim klijentima pristup zaštićenom djelu, i to osobito kada, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti ne bi načelno mogli uživati emitirano djelo (presude od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 46. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 35. i navedena sudska praksa).

32

Sud je potom precizirao da pojam „javnost” obuhvaća neograničen broj potencijalnih adresata te usto podrazumijeva znatan broj osoba (presude od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr., C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 32.; od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 41. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 36. i navedena sudska praksa).

33

Sud je također podsjetio da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, mogućnost kvalificiranja radnje kao „priopćavanja javnosti” zaštićenog djela podrazumijeva njegovo priopćavanje na poseban tehnološki način, koji se razlikuje od dotad korištenog načina, ili, ako to nije posrijedi, „novoj javnosti”, odnosno javnosti koju nisu uzeli u obzir nositelji autorskog prava kad su dali ovlaštenje za prvotno priopćavanje javnosti (presude od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr., C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 26.; od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 24. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 37.).

34

Naposljetku, Sud je u više navrata naglasio da lukrativna narav priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 nije irelevantna (vidjeti osobito presude od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 204.; od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr., C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 42. i od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 38.).

35

Kada je, kao prvo, riječ o tome je li prodaja multimedijskog preglednika poput onoga u glavnom postupku „radnja priopćavanja” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, treba istaknuti da – kao što to proizlazi iz uvodne izjave 23. Direktive 2001/29 – pravo autora na priopćavanje javnosti, navedeno u spomenutoj odredbi, obuhvaća svaki prijenos ili reemitiranje djela javnosti koja nije prisutna na mjestu na kojem se priopćavanje obavlja, žično ili bežično, uključujući radiodifuzijsko emitiranje.

36

Nadalje, kako to proizlazi iz članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, za postojanje „radnje priopćavanja” dovoljno je, ponajprije, da se djelo stavi na raspolaganje određenoj javnosti na način da mu osobe od kojih se ona sastoji mogu pristupiti, a da pri tome ne mora biti odlučujuće jesu li se one tom mogućnošću koristile ili ne (vidjeti presudu od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

37

U tom pogledu Sud je već ocijenio da stavljanje na internetsku stranicu poveznica na koje je moguće kliknuti, a koje vode do zaštićenih djela objavljenih bez ograničenja pristupa na drugoj internetskoj stranici, nudi korisnicima prve stranice izravan pristup navedenim djelima (presuda od 13. veljače 2014., Svensson i dr., C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 18.; vidjeti također u tom smislu rješenje od 21. listopada 2014., BestWater International, C‑348/13, EU:C:2014:2315, t. 15. i presudu od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 43.).

38

Takav je slučaj i s prodajom multimedijskog preglednika poput onoga u glavnom postupku.

39

Točno je da – kako to proizlazi iz uvodne izjave 27. Direktive 2001/29 –puka opskrba materijalnim uređajem za priopćavanje nije sama po sebi „priopćavanje” u smislu te direktive.

40

Međutim, u tom je pogledu Sud ocijenio da – kada je riječ o opremanju hotelskih soba televizijskim uređajima – iako „puka opskrba materijalnim uređajima” nije sama po sebi „priopćavanje” u smislu Direktive 2001/29, ona može tehnički omogućiti pristup javnosti radiodifuzijskim djelima. Prema tome, ako posredstvom na taj način postavljenih televizijskih uređaja hotelska ustanova distribuira signal svojim klijentima koji su odsjeli u sobama tog hotela, riječ je o priopćavanju javnosti, bez obzira na primijenjenu tehniku prijenosa signala (presuda od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 46).

41

Na isti način valja smatrati da u predmetnom slučaju nije riječ o „pukoj” opskrbi materijalnim uređajima za priopćavanje. Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik naglasio u točkama 53. i 54. svojeg mišljenja, J. F. Wullems, potpuno svjestan posljedica svojeg postupanja, u multimedijski preglednik „filmspeler”, koji prodaje, prethodno instalira add‑on programe koji kupcima tog preglednika posebno omogućavaju da bez pristanka nositeljâ autorskih prava pristupe zaštićenim djelima objavljenima na stranicama sa streamingom i da ih gledaju na zaslonima svojih televizora (vidjeti po analogiji presudu od 7. prosinca 2006., SGAE, C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 42.). Budući da ta radnja omogućava uspostavljanje izravne veze između internetskih stranica koje emitiraju krivotvorena djela i kupaca spomenutog multimedijskog preglednika, bez kojeg bi potonji mogli samo uz poteškoće uživati u zaštićenim djelima, takva se aktivnost ne može izjednačiti s pukom opskrbom materijalnim uređajima, navedenom u uvodnoj izjavi 27. Direktive 2001/29. U tom pogledu iz očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da javnost ne može jednostavno doći do internetskih stranica sa streamingom o kojima je riječ u glavnom postupku, pri čemu se većina njih često mijenja.

42

Slijedom navedenoga, treba smatrati da se prodajom multimedijskog preglednika poput onoga u glavnom postupku omogućava da se, s obzirom na prethodno instalirane add‑on programe, putem strukturiranih izbornika pristupi poveznicama koje oni sadrže – a koje pri aktiviranju daljinskim upravljačem tog multimedijskog preglednika korisnicima daju izravan pristup zaštićenim djelima objavljenima bez pristanka nositeljâ autorskih prava – te da tu opskrbu valja smatrati radnjom priopćavanja u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

43

Kao drugo, da bi bila obuhvaćena pojmom „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, još je potrebno da su zaštićena djela doista priopćena određenoj javnosti (presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr., C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 31.).

44

U tom pogledu Sud je precizirao, s jedne strane, da pojam „javnost” podrazumijeva određeni minimalni prag, što iz tog pojma isključuje vrlo malen odnosno neznatan broj osoba. S druge strane, da bi se utvrdio taj broj, treba uzeti u obzir kumulativan učinak koji proizlazi iz stavljanja djelâ na raspolaganje mogućim adresatima. Stoga je bitno znati koliko osoba ima pristup istom djelu, ne samo istodobno nego i uzastopno (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2012., Phonographic Performance (Ireland), C‑162/10, EU:C:2012:141, t. 35.; od 27. veljače 2014., OSA, C‑351/12, EU:C:2014:110, t. 28. i od 31. svibnja 2016., Reha Training, C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

45

U predmetnom slučaju valja istaknuti da je, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, znatan broj osoba kupio multimedijski preglednik „filmspeler”. Nadalje, priopćavanje o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaća sve potencijalne kupce tog preglednika kojima je dostupna internetska veza. Te osobe mogu istodobno pristupiti zaštićenim djelima njihovim emitiranjem putem streaminga na internetu. Na taj način spomenuto priopćavanje obuhvaća neograničen broj potencijalnih adresata i podrazumijeva znatan broj osoba (vidjeti po analogiji presudu od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr., C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 35. i 36.).

46

Iz navedenoga slijedi da su u glavnom postupku zaštićena djela doista priopćena određenoj „javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

47

Kada je, nadalje, riječ o pitanju jesu li ta djela priopćena „novoj” javnosti u smislu sudske prakse navedene u točki 33. ove presude, treba istaknuti da je Sud u presudi od 13. veljače 2014., Svensson i dr. (C‑466/12, EU:C:2014:76, t. 24. i 31.) i u rješenju od 21. listopada 2014., BestWater International (C‑348/13, EU:C:2014:2315) ocijenio da je nova javnost ona koju nositelji autorskog prava nisu uzeli u obzir kad su dali ovlaštenje za prvotno priopćavanje. U presudi od 8. rujna 2016., GS Media (C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 43.) Sud je naglasio da se tim odlukama potvrđuje važnost ovlaštenja koje daje nositelj autorskog prava za zaštićena djela stavljena na slobodno raspolaganje na internetskoj stranici, s obzirom na članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29, kojim je izričito propisano da nositelj autorskog prava mora dati ovlaštenje za svaku radnju priopćavanja djela javnosti.

48

Naime, iz presuda navedenih u prethodnoj točki proizlazi da se stavljanje na internetsku stranicu hiperpoveznica koje upućuju na zaštićeno djelo stavljeno na slobodno raspolaganje na drugoj internetskoj stranici uz pristanak nositelja autorskog prava na tom djelu ne može kvalificirati kao „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. U tom pogledu Sud je utvrdio da, s obzirom na to da je i sve dok je to djelo slobodno raspoloživo na internetskoj stranici kojoj se može pristupiti uz pomoć hiperpoveznice, treba smatrati da su nositelji autorskog prava na tom djelu, dajući ovlaštenje za takvo priopćavanje, uzeli u obzir kao javnost sve korisnike interneta, tako da radnja priopćavanja nije bila upućena novoj javnosti. Međutim, iz tih presuda ne može se izvesti isti zaključak ako spomenuto ovlaštenje ne postoji (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 42. i 43.).

49

Sud je stoga najprije ocijenio da treba smatrati da — kad je utvrđeno da je osoba koja pruža izravan pristup zaštićenim djelima znala ili trebala znati da je hiperpoveznica koju je postavila omogućila pristup djelu koje je nezakonito objavljeno na internetu — postavljanje te poveznice predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29. Sud je potom dodao da isto vrijedi i za slučaj da ta poveznica korisnicima internetske stranice na kojoj se nalazi omogućuje zaobilaženje mjera ograničenja koje je postavila stranica na kojoj se nalazi zaštićeno djelo da bi se pristup javnosti ograničio samo na pretplatnike, pri čemu postavljanje takve poveznice tada predstavlja namjernu intervenciju bez koje se navedeni korisnici ne bi mogli koristiti prenesenim djelima. Naposljetku, Sud je upozorio na to da, kada se poveznice postavljaju s ciljem stjecanja dobiti, od osobe koja ih postavlja može se očekivati da izvrši potrebne provjere kako bi se uvjerila da predmetno djelo nije nezakonito objavljeno na internetskoj stranici na koju upućuju navedene hiperpoveznice, tako da valja pretpostaviti da je to postavljanje izvršeno s punom sviješću o tome da je navedeno djelo zaštićeno i da možda ne postoji ovlaštenje nositelja autorskog prava za objavljivanje na internetu. U takvim okolnostima, i pod uvjetom da ta oboriva pretpostavka nije oborena, radnja postavljanja poveznice koja upućuje na djelo nezakonito objavljeno na internetu predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 (vidjeti presudu od 8. rujna 2016., GS Media, C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 49. do 51.).

50

U predmetnom slučaju nedvojbeno je to da je multimedijski preglednik „filmspeler” prodavan s punom sviješću o činjenici da add‑on programi koji sadržavaju hiperpoveznice i prethodno su instalirani u spomenuti preglednik daju pristup djelima nezakonito objavljenima na internetu. Naime, kao što je to istaknuto u točki 18. ove presude, prilikom oglašavanja tog multimedijskog preglednika posebno se navodila mogućnost da se s pomoću njega besplatno i bez poteškoća na televizijskom zaslonu gledaju audiovizualni sadržaji dostupni na internetu bez pristanka nositelja autorskih prava.

51

Osim toga, ne može se osporiti da je spomenuti multimedijski preglednik prodavan s ciljem stjecanja dobiti, s obzirom na to da se njegova kupovna cijena plaćala poglavito radi dobivanja izravnog pristupa zaštićenim djelima dostupnima na stranicama sa streamingom bez pristanka nositelja autorskih prava. Kao što to naglašava portugalska vlada, glavna odlika navedenog multimedijskog preglednika za njegove potencijalne kupce upravo je to da su u njega prethodno instalirani programi koji korisnicima omogućuju pristup stranicama na kojima su bez pristanka nositelja autorskih prava stavljeni na raspolaganje tim pravima zaštićeni filmovi.

52

Prema tome, treba smatrati da prodaja takvog multimedijskog preglednika predstavlja „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29.

53

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da pojam „priopćavanje javnosti” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da obuhvaća prodaju multimedijskog preglednika poput onoga iz glavnog postupka, u koji su prethodno instalirani add‑on programi dostupni na internetu koji sadržavaju hiperpoveznice na internetske stranice slobodno dostupne javnosti na kojima su bez pristanka nositelja autorskih prava stavljena na raspolaganje javnosti njima zaštićena djela.

54

Komisija je u svojim očitovanjima istaknula da su treće i četvrto pitanje hipotetske naravi jer se odnose na emitiranje u streamingu djela zaštićenih autorskim pravom, a ne na prodaju multimedijskog preglednika.

55

U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (vidjeti osobito presudu od 22. rujna 2016., Microsoft Mobile Sales International i dr., C‑110/15, EU:C:2016:717, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

56

Sud može odbiti zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da tumačenje prava Unije koje se traži nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog spora, ako je problem hipotetske naravi ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima nužnima da na koristan način odgovori na pitanja koja su mu postavljena (vidjeti osobito presudu od 22. rujna 2016., Microsoft Mobile Sales International i dr., C‑110/15, EU:C:2016:717, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

57

To, međutim, u ovom predmetu nije tako. Naime, dokazana je veza trećeg i četvrtog pitanja sa stvarnošću glavnog postupka jer je sud koji je uputio zahtjev – u odgovoru na zahtjev za pojašnjenje što ga je Sud podnio na temelju članka 101. svojeg Poslovnika — pojasnio da mu je odgovor na ta pitanja nužan za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja u glavnom postupku, koji je od njega, među ostalim, zatražio da presudi da gledanje putem streaminga djela zaštićenih autorskim pravom iz neovlaštenog izvora nije „ovlašteno korištenje” u smislu članka 5. Direktive 2001/29.

58

Posljedično, spomenuta su pitanja dopuštena.

59

Svojim trećim i četvrtim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbe članka 5. stavaka 1. i 5. Direktive 2001/29 tumačiti na način da izrada na multimedijskom pregledniku poput onoga u glavnom postupku privremene kopije djela zaštićenog autorskim pravom prilikom streaminga s internetske stranice koja pripada trećoj osobi i na kojoj je to djelo dostupno bez pristanka nositelja autorskog prava ispunjava uvjete navedene u spomenutim odredbama.

60

U skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/29, radnja reproduciranja izuzeta je iz prava reproduciranja predviđenog u njezinu članku 2. ako ispunjava sljedećih pet uvjeta:

61

Najprije valja istaknuti da su ti uvjeti kumulativni u tom smislu da nepoštovanje samo jednog od njih dovodi do toga da radnja reproduciranja nije izuzeta na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2001/29 iz prava reproduciranja predviđenog u njezinu članku 2. (presuda od 16. srpnja 2009., Infopaq International, C‑5/08, EU:C:2009:465, t. 55.; rješenje od 17. siječnja 2012., Infopaq International, C‑302/10, EU:C:2012:16, t. 26.).

62

Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da se gore navedeni uvjeti trebaju usko tumačiti jer članak 5. stavak 1. spomenute direktive predstavlja iznimku od njome ustanovljenog općeg pravila koje zahtijeva da nositelj autorskog prava daje ovlaštenje za svako reproduciranje zaštićenog djela (presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International, C‑5/08, EU:C:2009:465, t. 56. i 57. i od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 162.; rješenje od 17. siječnja 2012., Infopaq International, C‑302/10, EU:C:2012:16, t. 27. i presuda od 5. lipnja 2014., Public Relations Consultants Association, C‑360/13, EU:C:2014:1195, t. 23.).

63

To vrijedi osobito zato što se spomenuta iznimka mora tumačiti s obzirom na članak 5. stavak 5. Direktive 2001/29, prema kojem je ta iznimka primjenjiva samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava (presuda od 16. srpnja 2009., Infopaq International, C‑5/08, EU:C:2009:465, t. 58.).

64

Kada je riječ o uvjetu prema kojem je jedina svrha predmetnog tehnološkog postupka omogućiti ili prijenos u mreži između trećih strana putem posrednika ili ovlašteno korištenje djela ili drugog predmeta zaštite, sud koji je uputio zahtjev ističe da radnje reproduciranja o kojima je riječ u glavnom postupku ne omogućavaju spomenuti prijenos. Stoga valja ispitati je li jedina svrha tih radnji omogućiti ovlašteno korištenje djela ili drugog predmeta zaštite.

65

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 33. Direktive 2001/29, korištenje bi se trebalo smatrati ovlaštenim ako ga je odobrio nositelj prava ili ako nije ograničeno zakonom (vidjeti također presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 168. i rješenje od 17. siječnja 2012., Infopaq International, C‑302/10, EU:C:2012:16, t. 42.).

66

Budući da nositelji autorskih prava nisu odobrili korištenje djelima o kojima je riječ u glavnom postupku, valja ocijeniti je li cilj spornih radnji omogućiti korištenje djelima koje nije ograničeno zakonom, pri čemu svakako treba uzeti u obzir, kao što je to navedeno u točki 63. ove presude, činjenicu da je iznimka iz članka 5. Direktive 2001/29 primjenjiva samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.

67

U presudi od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 170. do 172.) Sud je utvrdio da je percepcija gledatelja ta da prolazne radnje reproduciranja o kojima je riječ u ovom predmetu — koje osiguravaju ispravno funkcioniranje satelitskog dekodera i televizijskog zaslona — omogućuju prikazivanje emisija koje sadržavaju zaštićena djela. U tom pogledu Sud je ocijenio da prikazivanje tih emisija, to jest njihov prijam i gledanje u privatnom okruženju, samo po sebi nije radnja ograničena zakonom i da se takvo prikazivanje treba smatrati ovlaštenim u slučaju emisija koje potječu iz drugih država članica, a prikazuju se posredstvom inozemnog dekodera. Sud je zaključio da je jedina svrha radnji reproduciranja o kojima je riječ omogućiti „ovlašteno korištenje” u smislu članka 5. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/29.

68

Jednako tako, u rješenju od 17. siječnja 2012., Infopaq International (C‑302/10, EU:C:2012:16, t. 44. i 45.) Sud je utvrdio da pripremanje sažetka novinskih članaka, unatoč tome što ga nisu odobrili nositelji autorskih prava na tim člancima, nije ograničeno zakonom, tako da se sporno korištenje ne može smatrati neovlaštenim.

69

Suprotno tomu, u okolnostima poput onih u glavnom postupku i uzimajući u obzir osobito sadržaj oglasa koji se tiču spornog multimedijskog preglednika, a spomenuti su u točki 18. ove presude, te činjenicu, istaknutu u točki 51. ove presude, da je glavna odlika navedenog preglednika za njegove potencijalne kupce ta da su u njega prethodno instalirani dotični add‑on programi, treba smatrati da kupac takvog preglednika u načelu namjerno i svjesno prihvaća besplatnu i neovlaštenu ponudu zaštićenih djela.

70

Također treba načelno smatrati da je izrada na multimedijskom pregledniku poput onoga u glavnom postupku privremene kopije djela zaštićenog autorskim pravom prilikom streaminga s internetske stranice koja pripada trećoj osobi i na kojoj je to djelo dostupno bez pristanka nositelja autorskog prava takve naravi da je u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem tih djela i da bezrazložno dovodi u pitanje zakonite interese nositelja prava jer, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 78. i 79. svojeg mišljenja, obično dovodi do smanjenja zakonitih transakcija koje se odnose na ta zaštićena djela, što neopravdano šteti nositeljima autorskih prava (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr., C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 39.).

71

Iz toga slijedi da navedene radnje ne ispunjavaju uvjete iz članka 5. stavaka 1. i 5. Direktive 2001/29.

72

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće i četvrto prethodno pitanje valja odgovoriti tako da odredbe članka 5. stavaka 1. i 5. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da izrada na multimedijskom pregledniku poput onoga u glavnom postupku privremene kopije djela zaštićenog autorskim pravom prilikom streaminga s internetske stranice koja pripada trećoj osobi i na kojoj je to djelo dostupno bez pristanka nositelja autorskog prava ne ispunjava uvjete navedene u spomenutim odredbama.

73

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: