PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

8. svibnja 2014. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku — Povelja o temeljnim pravima Europske unije — Načela jednakosti i nediskriminacije — Primjena prava Unije — Područje primjene prava Unije — Nepostojanje — Nenadležnost Suda“

U predmetu C‑483/12,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Grondwettelijk Hof (Belgija), odlukom od 18. listopada 2012., koju je Sud zaprimio 29. listopada 2012., u postupku

Pelckmans Turnhout NV

protiv

Walter Van Gastel Balen NV,

Walter Van Gastel NV,

Walter Van Gastel Lifestyle NV,

Walter Van Gastel Schoten NV,

uz sudjelovanje:

Ministerraad,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: A. Tizzano (izvjestitelj), predsjednik vijeća, A. Borg Barthet, M. Berger, S. Rodin i F. Biltgen, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

—	za Pelckmans Turnhout NV, G. Philipsen, advocaat,

—	za Walter Van Gastel Balen NV, Walter Van Gastel NV, Walter Van Gastel Lifestyle NV i Walter Van Gastel Schoten NV, P. Wytinck, P. Verstraeten i D. Dobson, advocaten,

—	za belgijsku vladu, T. Materne i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata, uz asistenciju J.-F. De Bock i V. De Schepper, advocaten,

—	za njemačku vladu, T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata,

—	za Europsku komisiju, W. Roels i E. White, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegovog mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1	Prethodno pitanje odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 3. UEU‑a i članaka 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja), u vezi s člancima 15. i 16. Povelje i člancima 34. do 36. te 56. i 57. UFEU‑a.

2	Taj zahtjev podnesen je u okviru postupka između Pelckmans Turnhout NV (u daljnjem tekstu: Pelckmans), s jedne strane, i Walter Van Gastel Balen NV, Walter Van Gastel NV, Walter Van Gastel Lifestyle NV i Walter Van Gastel Schoten NV, s druge strane, a što su sve društva koja vode vrtne centre.

Belgijski pravni okvir

Člankom 8. Zakona o radnom vremenu u trgovini, obrtu i uslužnoj djelatnosti od 10. studenoga 2006. (Belgisch Staatsblad, 19. prosinca 2006., str. 72879., u daljnjem tekstu: LHO) predviđeno je:

„Pristup potrošača poslovnoj jedinici, izravna prodaja proizvoda ili usluga potrošaču te dostava na kućnu adresu zabranjeni su u neprekinutom razdoblju od dvadeset i četiri sata počevši od nedjelje u 5 ili 13 sati pa sve do sljedećeg dana u isto vrijeme.“

4	Člankom 9. LHO‑a određeno je: „Svaki trgovac ili pružatelj usluga može za svoj tjedni odmor odabrati dan različit od onoga predviđenoga člankom 8., a u tom slučaju tjedni odmor počinje odabranog dana u 5 ili 13 sati i završava sljedećeg dana u isto vrijeme.“

5	Članak 13. LHO‑a propisuje: „Trgovac ili pružatelj usluga koji za svoj tjedni odmor odabere dan različit od onoga predviđenoga člankom 8. mora na jasan i izvana vidljiv način istaknuti dan odmora i sat njegova početka.“

6	Članak 14. LHO‑a glasi kako slijedi: „Trgovci i pružatelji usluga koji za svoj tjedni odmor nisu odabrali dan različit od nedjelje mogu odstupiti od obveze iz članka 8. radi osiguravanja nedjeljnog dežurstva u svojoj struci.“

Člankom 16. LHO‑a predviđeno je:

„1. Zabrane iz članka 6. i članka 8. ne primjenjuju se na:

(a)	prodaje u domu potrošača koji nije kupac, pod uvjetom da se prodaja odvija u nastanjenom dijelu tog stambenog objekta koji se koristi isključivo u privatne svrhe;

(b)	kućne prodaje koje se organiziraju na poziv potrošača, za koje je potrošač unaprijed izričito zatražio posjet prodavatelja radi pregovaranja o kupnji proizvoda ili usluge;

(c)	prodaje i pružanja usluga u poslovnim jedinicama društava javnog prijevoza i na željezničkim kolodvorima koje izravno ili neizravno gospodarski iskorištava SNCB‑Holding ili njegova društva kćeri kao i na svim nekretninama na kojima se ti kolodvori nalaze;

(d)	prodaje i pružanja usluga u zračnim lukama i lučkim zonama otvorenima za međunarodni putnički promet;

(e)	pružanja usluga koje ne trpe odgodu;

(f)	prodaje na benzinskim crpkama ili u poslovnim jedinicama na području autocesta asortimana općih prehrambenih proizvoda i kućanskih potrepština, osim jakih alkoholnih pića ili pića na bazi kvasca s udjelom alkohola iznad 6%, pod uvjetom da neto prodajna površina ne prelazi 250 m2.

Kad potrošač prihvati ponudu za posjet na inicijativu prodavatelja, to se ne smatra pozivom u smislu točke (b).

2. Jednako tako, te se zabrane ne primjenjuju na poslovne jedinice čija je glavna djelatnost prodaja jedne od sljedećih skupina proizvoda:

a)	časopisa, magazina, duhanskih proizvoda i proizvoda vezanih uz njihovu konzumaciju, telefonskih kartica i proizvoda državne lutrije;

b)	nosača slike i zvuka te videoigara kao i njihovog iznajmljivanja;

c)	goriva i ulja za motorna vozila;

d)	sladoleda u pojedinačnim porcijama;

e)	prehrambenih proizvoda koji su pripremljeni u poslovnoj jedinici, ali se tamo ne konzumiraju.

Riječ je o glavnoj djelatnosti kad prodaja skupine proizvoda koji čine glavnu djelatnost predstavlja najmanje 50% godišnjeg prihoda. [...]“

8	Člankom 17. stavkom 1. LHO‑a određeno je: „Zabrane iz članka 6. točaka (a) i (b) te članka 8. ne primjenjuju se na ljetovališta i općine ili dijelove općina koji se smatraju turističkim središtima.“

Činjenični okvir glavnog postupka i prethodna pitanja

Iz odluke o upućivanju prethodnog pitanja proizlazi da tuženici iz glavnog postupka svoje vrtne centre otvaraju za javnost sedam dana u tjednu. Budući da je takva praksa protivna članku 8. i daljnjim člancima LHO‑a, Pelckmans je od rechtbank van koophandel te Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu) zatražio da naloži prestanak takve prakse te da predmetnim tuženicima naloži da poštuju jedan dan odmora tjedno.

Pred tim sudom tuženici iz glavnog postupka protivili su se zahtjevu Pelckmansa ističući da su odredbe LHO‑a na koje se on poziva protivne pravu Unije, osobito Direktivi 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL L 149, str. 22.), kao i člancima 10. i 11. belgijskog Ustava.

11	Prije odlučivanja o meritumu rechtbank van koophandel te Antwerpen je odlukom od 27. listopada 2011. Sudu postavio dva prethodna pitanja o tumačenju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i članaka 34., 35., 49. i 56. UFEU‑a te jedno prethodno pitanje Grondwettelijk Hofu.

Svojim rješenjem Pelckmans Turnhout (C‑559/11, EU:C:2012:615) Sud je na prvo prethodno pitanje i na prvi dio drugog prethodnog pitanja odgovorio da „Direktivu [o nepoštenoj poslovnoj praksi] [...] valja tumačiti na način da se ona ne primjenjuje na nacionalne propise poput onih iz glavnog postupka, čiji cilj nije zaštita potrošača.“ Drugi dio drugog pitanja Sud je smatrao očito nedopuštenim zato što [rechtbank van koophandel te Antwerpen] nije u dovoljnoj mjeri obrazložio razloge zbog kojih je tumačenje odredaba UFEU‑a držao potrebnim za rješenje glavnog postupka i zato što nije pružio nikakvo objašnjenje poveznice koju uspostavlja između tih odredaba i nacionalnih propisa primjenjivih na postupak o kojem je riječ.

Grondwettelijk Hof, pozvan da se očituje o prethodnom pitanju ustavnosti, odlučio je prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li načelo jednakosti iz članka 6. stavka 3. UEU‑a i članaka 20. i 21. Povelje [...], u vezi s člancima 15. i 16. Povelje [...] i člancima [34. do 36., 56. i 57. UFEU‑a], tumačiti na način da mu je protivno pravno uređenje poput onog iz odredaba 8., 9., 16. i 17. [LHO‑a] s obzirom na to da se obveza predviđanja jednog dana zatvaranja tjedno:

—

ne primjenjuje na trgovce koji posluju na željezničkim kolodvorima ili u poslovnim jedinicama društava javnog prijevoza, na prodaje u zračnim lukama i lučkim zonama otvorenima za međunarodni putnički promet, na prodaje na benzinskim crpkama ili u poslovnim jedinicama na području autocesta kao ni na trgovce koji posluju na drugim mjestima.

—	ne primjenjuje na trgovce koji prodaju proizvode poput časopisa, magazina, duhanskih proizvoda i proizvoda vezanih uz njihovu konzumaciju, telefonskih kartica i proizvoda državne lutrije, nosače slike i zvuka, videoigre, sladoled kao ni na trgovce koji prodaju druge proizvode,

—	primjenjuje samo na maloprodaju, odnosno na poduzetnike koji se bave prodajom potrošačima, dok se ne primjenjuje na druge trgovce,

—	predstavlja, barem za trgovce koji svoju djelatnost obavljaju na fizičkom prodajnom mjestu i imaju izravan kontakt s potrošačem, znatno veće ograničenje od onog predviđenoga za trgovce koji svoju djelatnost obavljaju putem internetske trgovine ili eventualno drugih oblika prodaje na daljinu?“

Nadležnost Suda

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u biti pita treba li načela jednakosti i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje, u vezi s člancima 15. i 16. Povelje i člancima 34. do 36. te 56. i 57. UFEU‑a, tumačiti na način da im je protivno nacionalno pravno uređenje poput LHO‑a koje, osim nekoliko iznimaka, predviđa zabranu trgovcima da svoje trgovine otvaraju sedam dana u tjednu time što im nameće obvezu zatvaranja jedan dan u tjednu.

15	Njemačka vlada i Europska komisija drže da Sud nije nadležan za odgovor na to pitanje zato što odluka o upućivanju prethodnog pitanja ne sadrži nijedan element na temelju kojeg se može smatrati da u predmetu glavnog postupka postoji poveznica s pravom Unije.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika Suda, zahtjev za prethodnu odluku mora sadržavati prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje poveznice koja prema mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku. Taj prikaz kao i sažeti prikaz relevantnih činjenica iz članka 94. točke (a) tog poslovnika mora omogućiti Sudu da provjeri, osim dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, i svoju nadležnost za odgovor na postavljeno pitanje.

17	Valja također podsjetiti na to da je područje primjene Povelje glede djelovanja država članica definirano njezinim člankom 51. stavkom 1., sukladno kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada primjenjuju pravo Unije (presuda Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 17.).

18	Tom je odredbom također potvrđena ustaljena sudska praksa sukladno kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i na one izvan njih (vidjeti presudu Åkerberg Fransson, EU:C:2013:105, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

Takvu definiciju područja primjene temeljnih prava Unije potvrđuju, između ostalog, objašnjenja koja se odnose na članak 51. Povelje, koja je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. podstavkom 3. UEU‑a i člankom 52. stavkom 7. Povelje, potrebno uzeti u obzir prilikom tumačenja Povelje. U skladu s tim objašnjenjima „poštovanje temeljnih prava definiranih u kontekstu Unije obvezujuće je za države članice samo kad postupaju unutar područja primjene prava Unije“ (presuda Åkerberg Fransson, EU:C:2013:105, t. 20.).

Iz navedenoga proizlazi da, kad neka pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati, a odredbe Povelje na koje se stranke eventualno pozivaju ne mogu, same za sebe, biti osnova za takvu nadležnost (vidjeti u tom smislu rješenje Currà i dr., C‑466/11, EU:C:2012:465, t. 26. i presudu Åkerberg Fransson, EU:C:2013:105, t. 22.).

Ti razlozi odgovaraju onima koji čine osnovu članka 6. stavka 1. UEU‑a, sukladno kojem odredbe Povelje nipošto ne proširuju nadležnosti Unije kako su one definirane Ugovorima. Jednako tako, sukladno članku 51. stavku 2. Povelje, njome se područje primjene prava Unije ne proširuje izvan njezinih nadležnosti niti se stvara nova nadležnost ili zadatak Unije ili mijenjaju nadležnosti ili zadaci određeni Ugovorima. (vidjeti presude McB., C‑400/10 PPU, EU:C:2010:582, t. 51.; Dereci i dr., C‑256/11, EU:C:2011:734, t. 71. kao i Åkerberg Fransson, EU:C:2013:105, t. 23.).

22	Odluka o upućivanju prethodnog pitanja ne sadrži nijedan konkretni element na temelju kojeg bi se moglo smatrati da pravna situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku ulazi u područje primjene prava Unije.

23	Naime, ni iz te odluke kao ni iz pisanih očitovanja predanih Sudu nipošto ne proizlazi da glavni postupak sadrži elemente povezanosti s bilo kakvom situacijom na koju se odnose odredbe Ugovora na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev.

U svakom slučaju, glede primjene članaka 34. do 36. UFEU‑a u području slobodnoga kretanja robe, koje navodi sud koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da je Sud već nekoliko puta presudio da se te odredbe ne primjenjuju na nacionalno pravno uređenje o zatvaranju trgovina koje vrijedi za sve gospodarske subjekte koji obavljaju djelatnost na nacionalnom teritoriju te koje jednako pogađa, i činjenično i pravno, prodaju nacionalnih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica (vidjeti osobito presude Punto Casa i PPV, C‑69/93 i C‑258/93, EU:C:1994:226, t. 15. i Semeraro Casa Uno i dr., C‑418/93 do C‑421/93, C‑460/93 do C‑462/93, C‑464/93, C‑9/94 do C‑11/94, C‑14/94, C‑15/94, C‑23/94, C‑24/94 i C‑332/94, EU:C:1996:242, t. 28.).

Jednako tako, glede članaka 56. i 57. UFEU‑a u području slobodnog pružanja usluga, na koje se također poziva sud koji je uputio zahtjev, dovoljno je ustvrditi da se propisi o kojima je riječ primjenjuju na sve gospodarske subjekte koji obavljaju djelatnost na nacionalnom teritoriju, ali da njihov cilj nije utvrditi uvjete pružanja usluga poduzetnika o kojima je riječ te da su ograničavajući učinci koje bi ti propisi mogli imati na slobodno pružanje usluga previše neizvjesni i neizravni da bi se obveza koju oni nameću mogla smatrati preprekom toj slobodi (vidjeti po analogiji presudu Semeraro Casa Uno i dr., EU:C:1996:242, t. 32.).

26	Iz svih gornjih razmatranja proizlazi da nije utvrđena nadležnost Suda za tumačenje odredaba Povelje na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev.

27	Slijedom navedenog, valja utvrditi da Sud nije nadležan za odgovor na pitanje koje je postavio Grondwettelijk Hof.

Troškovi

28	Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Sud Europske unije nije nadležan za odgovor na prethodno pitanje koje je postavio Grondwettelijk Hof (Belgija).

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: nizozemski