EUROPSKA KOMISIJA
Bruxelles, 29.9.2016.
COM(2016) 626 final
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU I EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU
o pitanju učinkovitosti ustupa odnosno subrogacije tražbine protiv trećih strana i prioritetu ustupljene ili subrogirane tražbine u odnosu na pravo druge osobe
IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU, VIJEĆU I EUROPSKOM GOSPODARSKOM I SOCIJALNOM ODBORU
o pitanju učinkovitosti ustupa odnosno subrogacije tražbine protiv trećih strana i prioritetu ustupljene ili subrogirane tražbine u odnosu na pravo druge osobe
1.UVOD
1.1.Ustup tražbina sa stajališta unije tržišta kapitala
U Akcijskom planu za uniju tržišta kapitala 1 zaključeno je da, unatoč znatnom napretku koji je posljednjih desetljeća postignut u razvoju jedinstvenog tržišta kapitala, kad je riječ o prekograničnom ulaganju i dalje postoji mnogo dugotrajnih i duboko ukorijenjenih prepreka. Jedna od utvrđenih prepreka rezultat je razlika u nacionalnom tretmanu učinaka ustupanja potraživanja na treće strane koje otežavaju upotrebu tih instrumenata kao prekograničnog kolaterala, osobito kada se mobiliziraju bankovni krediti kao financijski kolateral u kreditnim operacijama središnje banke 2 ili u kontekstu sekuritizacija te ulagačima otežava vrednovanje rizika povezanog s ulaganjem u dužničke instrumente. Kako bi se olakšala prekogranična ulaganja, Akcijskim planom za uniju tržišta kapitala predviđa se da će „Komisija [...] predložiti ujednačena pravila kako bi se s pravnom sigurnošću moglo utvrditi koji se nacionalni propisi primjenjuju na učinke ustupanja potraživanja na treće strane” i da će se aktivnosti poduzeti do 2017. 3 Ovo izvješće prvi je korak u utvrđivanju glavnih problema povezanih s nedostatkom ujednačenog pravila o propisima koji se primjenjuju na učinke ustupanja tražbina na treće strane i redoslijedu prioriteta ustupljene tražbine te mogućim pristupima koji bi se mogli poduzeti radi rješavanja tih problema.
1.2.Koncept ustupa tražbina
Ustup tražbina pravni je mehanizam kojim se omogućavaju jednostavni prijenosi tražbina s jedne osobe na drugu i složene financijske operacije koje se upotrebljavaju za financiranje poslovne djelatnosti poduzeća, kao što su ugovori o financijskom kolateralu, faktoring i sekuritizacija. U osnovi ustupom tražbine vjerovnik („ustupitelj”) prenosi svoju tražbinu s dužnika na drugu osobu („primatelja”). Primjeri uobičajenih transakcija ustupa tražbina navedeni su u nastavku (točka 2.1.).
S povećanom međusobnom povezanošću nacionalnih tržišta ustup tražbina često uključuje prekogranični element, što može voditi do sukoba primjenjivih propisa. Pravna sigurnost u pogledu propisa koji se primjenjuju na različite uključene odnose iznimno je bitna za neometano vođenje operacija ustupa tražbina. Povećana pravna sigurnost vodi do povećane dostupnosti prekograničnog kapitala, kao i kredita te do pristupačnijih kamatnih stopa, što je osobito korisno za mala i srednja poduzeća (MSP), te dugoročno do olakšavanja prekograničnog kretanja robe, usluga i kapitala.
1.3.Postojeće zakonodavstvo EU-a
U Europskoj uniji cilj povećanja pravne sigurnosti u području ustupa tražbina rješava se usklađivanjem pravila o sukobu zakona u Uredbi (EZ) br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Uredba Rim I) 4 . Tim pravilima predviđa se da odnos između ustupitelja i primatelja na temelju dobrovoljnog ustupa tražbine ili ugovorne subrogacije protiv dužnika podliježe pravu koje se primjenjuje na ugovor o ustupu tražbine 5 .. Cilj usklađenih pravila također je zaštita ustupljenog dužnika tako što se osigurava da on primatelju ne duguje više nego što je dugovao vjerovniku/ustupitelju 6 . Prema tome, pravom kojim se uređuje tražbina na koju se ustup tražbine odnosi, koje je jedino pravo za koje dužnik može razumno očekivati da se primjenjuje, također će se uređivati odnos između ustupitelja i dužnika, ustupivost tražbine, uvjeti pod kojima se može pozvati na ustup tražbine protiv dužnika i pitanje jesu li dužnikove obveze namirene. Međutim, u postojećoj regulativi nedostaje važan element koji se odnosi na pitanje prava kojim se uređuje učinkovitost ustupa tražbine protiv trećih strana 7 . Ovo pitanje ključno je za osiguravanje pravne sigurnosti u prekograničnim operacijama ustupa tražbina.
Ovim Izvješćem ispunjava se pravna obveza 8 prema članku 27. stavku 2. Uredbe Rim I kojom se od Komisije zahtijeva da podnese izvješće o pitanju učinkovitosti ustupa ili subrogacije tražbina protiv trećih strana i prioritetu ustupljene ili subrogirane tražbine u odnosu na pravo druge osobe.
1.4.Transakcije s vrijednosnim papirima i tražbinama
U Akcijskom planu za uniju tržišta kapitala ističe se da, osim nesigurnosti u području ustupa tražbina, postoji slična nesigurnost u kontekstu prekograničnih transakcija s vrijednosnim papirima. Doista, i vrijednosni papiri i tražbine često su predmet sličnih financijskih transakcija, kao što je kolateralizacija.
Sektorsko zakonodavstvo koje sadržava pravila o sukobu zakona doneseno je u području prava vrijednosnih papira s ciljem smanjivanja sustavnog rizika prisutnog u sustavima plaćanja i namire vrijednosnih papira 9 , ograničavanja kreditnog rizika u financijskom poslovanju osiguravanjem gotovine, financijskih instrumenata i kreditnih potraživanja kao kolaterala 10 ili provođenja vlasničkih prava u slučaju reorganizacije i likvidacije kreditnih institucija 11 . Ta posebna pravila o sukobu zakona primjenjuju se u državama članicama EU-a i upućuju na pravo države u kojoj se nalazi registar, račun ili centralizirani depozitni sustav. Međutim, postoje razlike u provedbi ili primjeni tih pravila među državama članicama. To uzrokuje pravnu nesigurnost i dodatne troškove, što može stvoriti prepreke za neometano vođenje financijskog poslovanja na unutarnjem tržištu.
Također, u području vrijednosnih papira još uvijek nije utvrđen opći pristup pitanju sukoba zakona 12 . Isto tako dosad ni materijalno pravo o vrijednosnim papirima nije usklađeno na razini EU-a, neovisno o nedavnom razvoju događaja u zakonodavstvu EU-a u području infrastrukture financijskog tržišta, uključujući Uredbu o infrastrukturi europskog tržišta (EMIR) 13 , Uredbu o središnjim depozitorijima vrijednosnih papira (CSDR) 14 i MiFID II. 15 /MiFIR 16 i neovisno o postojećem radu tijekom nekoliko godina 17 .
U kontekstu sličnih ciljeva koji se mogu ostvarivati transakcijama s vrijednosnim papirima i tražbinama, kad je riječ o obje vrste transakcija moglo bi biti korisno koordinirati svaki posao u pogledu pravila o sukobu zakona. To je tim više tako jer u praksi nije uvijek jasna razlika između „tražbine” i „vrijednosnog papira”.
1.5.Međunarodni instrumenti
Problemi sukoba zakona u kontekstu transakcija s vrijednosnim papirima i tražbinama nastoje se riješiti na međunarodnoj razini. Konvencija Ujedinjenih naroda o ustupanju tražbina u međunarodnoj trgovini utvrđena je 2001. Još nije stupila na snagu. Njezina načela uključena su u zakonodavni vodič UNCITRAL-a o osiguranim transakcijama iz 2007. Haška konvencija iz 2006. o pravu mjerodavnom za određena prava u pogledu vrijednosnih papira koje drže posrednici također još nije stupila na snagu.
1.6.Vanjska studija i savjetovanja
Za Europsku je komisiju provedena studija 18 u kojoj se ispitivalo pitanje učinkovitosti ustupa tražbina ili subrogacije tražbina protiv trećih strana i prioritetu ustupljene ili subrogirane tražbine u odnosu na pravo druge osobe (dalje u tekstu: „studija”). Nalazi studije temeljili su se na statističkim, empirijskim i pravnim podacima iz dvanaest jurisdikcija Europske unije 19 koje predstavljaju cijeli niz pravnih tradicija i šest gospodarski važnih država koje nisu članice EU-a 20 .
2.važnost ustupa u međunarodnoj trgovini i na tržištima kapitala
2.1.Primjeri transakcija s ustupom
Ustup se obično provodio u vezi s pojedinačnom tražbinom koja je bila prenesena s vjerovnika na jednog ili nekoliko naknadnih primatelja.
|
Primjer 1.: Neposredan prijenos pojedinačne tražbine Vjerovnik/ustupitelj C ustupa svoju tražbinu 21 protiv dužnika primatelju A. A može obavijestiti dužnika o ustupu, na primjer kada se to zahtijeva nacionalnim pravom mjesta uobičajenog boravišta C-a 22 . A zatim ponovno ustupa istu tražbinu primatelju B. B može odlučiti da ne obavijesti o ustupu, na primjer jer se to ne zahtijeva pravom odnosne tražbine kada takvo obavješćivanje ili registracija nisu nužni za učinkovitost ustupa. C naknadno postaje insolventan i njegov stečajni upravitelj pokušava utvrditi je li B valjani vlasnik tražbine. |
U posljednje vrijeme transakcije ustupa razvile su se tako da uključuju višestruko ustupanje tražbina te ustup i sadašnjih i budućih tražbina. Takve transakcije uvelike upotrebljavaju poduzeća kako bi pribavila kapital i kredite za financiranje svojeg poslovanja.
|
Primjer 2.: Otkup potraživanja (faktoring) Dobavljač koji je malo ili srednje poduzeće C želi ustupiti većinu svojih sadašnjih i budućih tražbina 23 prema klijentima u nekoliko država članica otkupitelju A, koji je zauzvrat za popust na kupovnu cijenu spreman pristati da će osigurati financiranje novčanog toka, naplatiti dug i prihvatiti rizik nenaplativih potraživanja. Da bi predložio zanimljiv popust C-u, A bi trebao znati da će ustup biti učinkovit protiv trećih strana u slučaju nesolventnosti C-a. Subjekt A može biti zabrinut i da su, u skladu s pravom kojim se uređuju neke vrste tražbina, višestruka ustupanja zabranjena za neke tražbine uključene u ustup, iako su, u skladu s pravom ustupa kojim se uređuju imovinski učinci između subjekata A i C, sve tražbine ustupive 24 . |
Pravna sigurnost u pogledu prava kojim se uređuje učinkovitost ustupa prema trećim stranama i prioritet ustupa protiv drugih konkurentskih ustupa postala je presudna, osobito u kreditnim transakcijama u koje su uključena mala i srednja poduzeća koja često ne mogu pribaviti financijska sredstva iz drugih zemalja ili su prisiljena prihvatiti nepovoljne uvjete, osim ako mogu ponuditi jamstvo, često u obliku tražbine protiv svojih dužnika.
|
Primjer 3.: Ustup kao jamstvo Malo ili srednje poduzeće C želi u najvećoj mjeri iskoristiti vrijednost svojih tražbina protiv kupaca svojih proizvoda kako bi dobilo osiguran kredit i od primatelja A i od primatelja B, korištenjem iste imovine kao jamstva. Kako bi dali kredit C-u, A i B morali bi znati prioritet svojih jamstvenih prava u istoj imovini 25 . C također može prijevarom ustupiti iste tražbine A-u i B-u bez njihova znanja. U slučaju nesolventnosti C-a, stečajni upravitelj trebao bi utvrditi redoslijed prioriteta između subjekata A i B. |
Složeni mehanizam dobivanja troškovno isplativog kredita je sekuritizacija. Sekuritizacija je tehnika financiranja kojom se homogena imovina koja donosi prihode (često ustupi) – kojom može biti teško samostalno trgovati – objedinjuje i prodaje posebno stvorenoj trećoj strani koja se njome koristi kao kolateralom za izdavanje vrijednosnih papira te je prodaje na financijskim tržištima 26 .
|
Primjer 4.: Sekuritizacija Veliki trgovački lanac C ustupi subjektu posebne namjene (A) svoja potraživanja nastala upotrebom njegove interne kreditne kartice od strane kupaca 27 . A zatim izdaje dužničke vrijednosne papire ulagačima na tržištima kapitala. Ti dužnički vrijednosni papiri osigurani su dotokom prihoda od potraživanja po kreditnoj kartici koji su preneseni A-u. S obzirom na to da su plaćanja izvršena za potraživanja, A će upotrijebiti prihod koji primi da izvrši plaćanja za dužničke vrijednosne papire. |
S povećanim prekograničnim ulaganjima, vrijednosni papiri kao što su obveznice često se ustupaju kao kolateral za osiguravanje kredita od ulagača. Lanac ulaganja između ulagača i izdavatelja je složen: vrijednosni papiri mogu se držati kroz više slojeva posrednika, koji se potencijalno nalaze u različitim zemljama, kao što može biti slučaj i s ulagačima. Stoga je teško procijeniti tko posjeduje što, a to može imati ozbiljne posljedice za financijsku stabilnost.
3.problemi
3.1.Trenutačno razilaženje u pravilima o sukobu zakona u državama članicama
Materijalna pravila koja se primjenjuje na ustup u državama članicama uvelike se razlikuju. Na primjer, postoje različiti zahtjevi za obavješćivanje za učinkovitost ustupa 28 , različita pravila o prioritetu, različita pravila koja se primjenjuju na ustup budućih tražbina i različita ograničenja za ustupivost tražbina. S obzirom na to da ta materijalna pravila nisu usklađena, rješenja međunarodnog privatnog prava iznimno su važna u rješavanju sukoba zakona.
Međutim, u određivanju prava koje se primjenjuje na aspekte ustupa povezane s trećim stranama postoji nekoliko različitih pristupa u državama koje su analizirane u studiji.
Pravom ugovora između ustupitelja i primatelja uređuju se svi imovinski aspekti ustupa u Nizozemskoj. To rješenje daje prednost autonomiji stranke, ali nosi rizik da vjerovnici ustupitelja mogu biti prevareni. Kako bi se ispravile takve zloupotrebe, može se pribjeći općem načelu fraus omnia corrumpit ili iznimci javnog poretka. Što se tiče pitanja prioriteta u slučaju konkurentskih ustupa, o zaštiti drugih primatelja u dobroj vjeri odlučuje se pravom kojim se uređuje drugi ustup. Ovaj pristup dobio je podršku u drugim državama članicama, kao što je Njemačka. Također se upotrebljava u Švicarskoj.
Pravom države uobičajenog boravišta ustupitelja određuju se aspekti ustupa povezani s trećim stranama u belgijskom pravu. Neki talijanski znanstvenici podupiru uvođenje prava države uobičajenog boravišta ustupitelja za višestruka ustupanja i ustupe budućih tražbina. U Luksemburgu, u posebnom sektoru sekuritizacije, pravo koje se primjenjuje na aspekte ustupa povezane s trećim stranama je pravo zemlje u kojoj ustupitelj ima poslovni nastan. Slično tome, prema pravu SAD-a, izvršenje većine ustupa uređeno je pravom položaja ustupitelja u knjizi trgovanja.
Pravu odnosne ustupljene tražbine daje se prednost u nekoliko država članica, kao što su Španjolska i Poljska. S obzirom na to da nema zakonskih odredaba, sudska praksa i doktrina podupiru ovo rješenje u Ujedinjenoj Kraljevini, Njemačkoj i Italiji. Na ovaj pristup također se nailazi u Australiji, Kanadi, Japanu i Ruskoj Federaciji.
Ostala rješenja prisutna u državama članicama su lex rei sitae (Češka i Švedska) i pravo države uobičajenog boravišta dužnika (Francuska). U drugim državama članicama, na primjer u Finskoj, ne postoji jasno pravilo.
3.2.Pravna nesigurnost
Nepostojanje jedinstvenog pravila o sukobu zakona stvara nekoliko glavnih područja pravne nesigurnosti.
Heterogenost, dvosmislenost ili nepostojanje rješenja za sukob zakona u odnosu učinaka ustupa na treće strane može dovesti do kontradiktornih rezultata. Na primjer, u navedenom primjeru 3., A može misliti da se njegov prioritet određuje prema pravu države uobičajenog boravišta C-a, a B se oslanja na pravo ugovora o ustupu s A-om. Svaki od njih vjeruje da je njegov ustup učinkovit i da ima prioritet nad pravima drugog. Oni često neće biti svjesni uzajamnih prava, ali će se osloniti na provjeru odsutnosti drugih primatelja koja se obavlja u skladu s pravom za koje pretpostavljaju da je primjenjivo, tj. provjeru na temelju zahtjeva za objavljivanje kojim se mogu zaštititi potencijalni primatelji prema pravu jedne države članice, ali ne i prema pravu neke druge države članice.
U odnosu na tražbine iz budućih ugovora, pravo kojim se uređuje ustupljena tražbina ne može se lako odrediti u trenutku ustupa. U primjeru 2. A ne bi mogao unaprijed odrediti prava kojima se uređuju odnosne tražbine i, suočen s rizikom da će se morati uskladiti s još nepoznatim pravilima, A može ili odbiti financiranje C-a ili naplatiti znatno veću premiju nego što bi to inače učinio.
Osim nedostatka zakonskih propisa, aspekti ustupa koji su već uređeni dovode do određenih nesigurnosti, osobito ako je riječ o financijskim instrumentima kojima se trguje na financijskim tržištima. Na primjer, nije jasno što je točno obuhvaćeno područjem primjene članka 14. Uredbe br. 593/2008 (Rim I) 29 . Zapravo, dok se za tradicionalne „vrijednosne papire” (npr. dionice ili obveznice) najčešće smatra da nisu obuhvaćeni ovom odredbom 30 , smatra se da će prava u području vrijednosnih papira kojima se trguje [elektronički] na nekim tržištima kapitala vjerojatno biti uključena u ovo pravilo o sukobu zakona 31 .
Pravna nesigurnost u utvrđivanju učinaka ustupa tražbina na treće strane i redoslijedu prioriteta pojavljuje se najprije u slučaju nesolventnosti ustupitelja. Time, iako se u članku 14. Uredbe Rim I razjašnjava pravo koje se primjenjuje između stranaka, u slučaju nesolventnosti vrlo će se često upotrijebiti treće pravo pri određivanju učinkovitosti ustupa i njihova redoslijeda prioriteta: pravo koje se primjenjuje na stečajni postupak protiv ustupitelja.
Uredbom 2015/848 o postupku u slučaju nesolventnosti (preinaka) (Uredba o postupku u slučaju nesolventnosti (preinaka)) 32 utvrđuju se pravila o sukobu zakona koja se primjenjuju u stečajnom postupku. Kao opće pravilo, stečajni postupci pokreću se u državi u kojoj se nalazi središte glavnih interesa ustupitelja u vrijeme otvaranja postupka. Odstupajući od ovog pravila, ako dužnik ima poslovni nastan u drugoj državi članici, sekundarni se postupak također može pokrenuti u toj drugoj državi članici, ali samo u odnosu na imovinu koja se tamo nalazi 33 . Pravom države u kojoj se pokrene stečajni postupak (lex concursus) određuju se, među ostalim, imovina koja čini dio stečajne mase, pravila kojima se uređuje raspodjela prihoda od realizacije imovine, razvrstavanje tražbina i pravila koja se odnose na ništavnost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike. U Uredbi se objašnjava gdje se, u svrhu utvrđivanja područja primjene sekundarnog postupka, smatra da se nalazi imovina kao što su dionice koje glase na ime u društvima, nematerijalizirani vrijednosni papiri i gotovina na računima 34 . Nadalje, kada se stečajni postupak pokreće u državi članici koja nije ona u kojoj se imovina nalazi, stvarna su prava trećih osoba i pridržaj prava vlasništva zaštićeni 35 .
Stoga se pravo koje se primjenjuje na učinke ustupa povezane s trećim stranama, u slučaju stečajnog postupka pokrenutog protiv ustupitelja, može odrediti Uredbom o postupku u slučaju nesolventnosti (preinaka). Nesolventnost je doista situacija u kojoj pitanja vlasništva među konkurentnim nositeljima prava postaju osobito važna. Prema tome, buduća usklađena pravila o aspektima ustupa povezanima s trećima stranama trebat će se pažljivo uskladiti s postojećom pravnom stečevinom u području nesolventnosti.
3.3.Praktični problemi i visoki pravni troškovi
Empirijski podaci prikupljeni u studiji 36 pokazuju da 47 % dionika s kojima se savjetovalo nailazi na praktične probleme u osiguravanju učinkovitosti ustupa protiv trećih strana. Za razliku od utrživih vrijednosnih papira koji se uglavnom upisuju na elektroničkim računima, kreditna potraživanja dokazuju se samo ugovorom o kreditu. Kao rezultat toga postoji veći rizik da isto kreditno potraživanje može biti označeno kao kolateral za više od jednog primatelja kolaterala, bez stvarnog znanja kasnijih primatelja kolaterala da je kreditno potraživanje već založeno u korist neke druge osobe. Osim toga, nedostatak usklađenih pravila o rješavanju sukoba zakona povećava broj materijalnih zakona koji se potencijalno mogu primjenjivati na odredbe kreditnih potraživanja kao kolaterala, što bi moglo otežati ispunjavanje kriterija Eurosustava 37 .
Nadalje, prosječni pravni troškovi za prekogranične transakcije koje uključuju ustupe, od kojih velik udio proizlazi iz potrebe da se provede dubinska analiza nekoliko pravnih sustava, u mnogim slučajevima vrlo su visoki i mogu iznositi nekoliko stotina tisuća eura. Na primjer, jedno poduzeće za faktoring izvijestilo je o pravnim troškovima od 350 000 GBP do 1 milijun GBP po transakciji.
4.mogući pristupi
4.1.Općenita razmatranja
Studija 38 pokazuje da je, kako je također izloženo u Akcijskom planu za uniju tržišta kapitala, potrebno usklađeno pravilo o sukobu zakona kojim se uređuju aspekti ustupa povezani s trećim stranama kako bi se osigurala pravna sigurnost i uravnoteženje interesa svih uključenih stranaka u prekograničnom ustupu. Takvo pravilo također bi podržalo prekograničnu trgovinu, osobito smanjenjem pravnih troškova i dubinskom analizom te olakšavanjem dostupnosti kapitala i kreditiranja s pristupačnim kamatnim stopama za mala i srednja poduzeća.
Studija također pokazuje da jedan povezujući faktor možda nije primjeren za sve vrste radnji povezanih s ustupom; mogla bi biti primjerenija kombinacija povezujućih faktora kojom bi se u obzir uzimali interesi raznih dionika. Međutim, s obzirom na to da sektorska pravila nose rizik od inherentne složenosti i problema karakterizacije, njihovu upotrebu treba ograničiti što je više moguće.
Od svih mogućih povezujućih faktora, faktor prava ugovora o ustupu, prava države uobičajenog boravišta ustupitelja i prava ustupljene tražbine podržava većina dionika i znatan broj država članica.
Moglo bi također biti korisno dodatno objasniti neka povezana pitanja, kao što je područje primjene članka 14. Uredbe Rim I 39 .
U kontekstu toga pojavila su se tri moguća pristupa 40 .
4.2.Pravo ugovora između ustupitelja i primatelja
Imovinski aspekti ustupa između ustupitelja i primatelja trenutačno su uređeni pravom ugovora o ustupu 41 . Taj bi pristup podvrgao sve imovinske aspekte ustupa – uključujući učinkovitost ustupljene ili subrogirane tražbine protiv trećih strana i pitanje prioriteta između primatelja i konkurentnih nositelja prava – pravu koje odaberu ustupitelj i primatelj za svoj ugovor o ustupu. Međutim, kako bi se spriječilo bilo kakvo dovođenje u pitanje trećih strana, taj izbor trebalo bi ograničiti, u pogledu učinaka ustupa 42 , na pravo zemlje u kojoj ustupitelj ima uobičajeno boravište ili na pravo kojim se uređuje ustupljena ili subrogirana tražbina.
Ako ne postoji izbor prava ili ako odabrano pravo ne odgovara dvama predviđenim rješenjima, svi imovinski aspekti ustupa bili bi uređeni pravom zemlje uobičajenog boravišta ustupitelja 43 . Ovim rješenjem izbjeglo bi se korištenje sektorskim pravilima i smanjio bi se broj prava koja se primjenjuju na iste okolnosti ustupa 44 .
Pitanja prioriteta između konkurentnih primatelja može se riješiti analiziranjem učinaka svake transakcije u nizu, prema vlastitom mjerodavnom pravu. Analiza bi slijedila načelo imovinskog prava prema kojem onaj „tko prvi zatraži pravo, prvi će ga i dobiti”, a ono je kvalificirano samo pravilima o stjecanju u dobroj vjeri u kasnijim transakcijama.
Glavne prednosti ovog rješenja su da se njime osigurava uređenost svih imovinskih aspekata ustupa istim pravom, kao i fleksibilnost koja se sudionicima u različitim sektorima tržišta omogućava pri odabiru prava u skladu s njihovim posebnim potrebama. Istodobno, dužnik je i dalje zaštićen prema postojećim pravilima. To rješenje također bi moglo obuhvatiti slučajeve višestrukog ustupanja sadašnjih i budućih tražbina jer bi se pravo domicila ustupitelja moglo primijeniti kao rezultat izbora stranaka ili kao zadano rješenje.
Glavni je mogući nedostatak ovog rješenja rizik od izbjegavanja zahtjeva za promidžbu u nekim državama članicama. Međutim, ovaj rizik umanjen je činjenicom da je izbor prava ograničen na dva prava, oba usko povezana s ustupom u pitanju.
4.3. Pravo države uobičajenog boravišta ustupitelja
Aspekti ustupa povezani s trećim stranama mogli bi se odrediti pravom države uobičajenog boravišta ustupitelja 45 . Za neke financijske tražbine ovo pravilo možda nije primjereno, i to za tražbine iz postojećeg ugovora koji je sklopljen u okviru sustava obuhvaćenog područjem primjene članka 4. stavka (h) Uredbe Rim I ili multilateralnog sustava za namiru plaćanja ili drugih transakcija između banaka i financijskih institucija ili tražbina koje se temelje na financijskom instrumentu. Taj nedostatak može se ublažiti dopunjavanjem općeg pravila posebnim pravilom o učincima ustupa određenih financijskih tražbina na treće strane, čime bi se uputilo na pravo kojim se uređuje ustupljena ili subrogirana tražbina na određeni datum.
Pitanja prioriteta riješila bi se pozivanjem na datum posljednjeg ustupa ili drugog događaja koji je doveo do suprotnog prava.
Glavne su prednosti ovog prijedloga da se njime omogućava jedinstven povezujući faktor kojim se promiče sigurnost između osiguranih i neosiguranih vjerovnika i, u slučajevima konkurentskih ustupa, prikladno i predvidljivo rješenje u određivanju onoga tko ima najbolje vlasničko pravo na ustupljeni dug. Pravo države uobičajenog boravišta ustupitelja lako je utvrditi i najvjerojatnije je da će biti mjesto na kojem će se pokrenuti glavni stečajni postupak u odnosu na ustupitelja. Kao rezultat toga bilo bi lakše riješiti sukobe između osiguranih transakcija i zakona o nesolventnosti. Prijedlog je također osobito pogodan za višestruka ustupanja i ustupe tražbina na temelju budućih ugovora koji su za mala i srednja poduzeća važan izvor financiranja. Prijedlog bi, nadalje, bio usklađen s Konvencijom UN-a o potraživanjima i sa Zakonodavnim vodičem UNCITRAL-a o osiguranim transakcijama 46 u pogledu tih vrsta ustupa iz područja primjene tih instrumenata 47 .
Nedostaci uključuju povećane troškove transakcija i složenost jer bi taj prijedlog potencijalno vodio primjeni dvaju prava na imovinske aspekte ustupa, prava ugovora o ustupu između ustupitelja i primatelja i prava države uobičajenog boravišta ustupitelja za aspekte treće strane. Postoji i mogućnost sukoba povezujućih faktora u slučajevima zajedničkih ustupitelja koji se nalaze u različitim državama i u slučajevima naknadnih ustupa, pri čemu istu tražbinu nekoliko puta ustupaju ustupitelji koji se nalaze u različitim državama.
4.4.Pravo koje se primjenjuje na ustupljenu tražbinu
Prema ovom prijedlogu isto pravo kojim se uređuje odnos između primatelja i dužnika također će uređivati imovinske aspekte ustupa koji se odnose na treće strane. To bi opće pravilo trebalo biti popraćeno posebnim pravilom koje upućuje na pravo zemlje uobičajenog boravišta ustupitelja u pogledu ustupa tražbina po budućim ugovorima ako se pravo ustupa ne može odrediti u trenutku ustupa. To posebno pravilo također bi uključivalo djelatnost faktoringa i pojedinačnog otkupa faktura, u kojoj višestruka ustupanja inače mogu potaknuti primjenu mnogih različitih prava na isti portfelj tražbina.
Pitanja prioriteta riješila bi se pozivanjem na datum posljednjeg ustupa ili drugog događaja koji je doveo do suprotnog prava.
Glavne su prednosti ovog rješenja stabilnost povezujućeg faktora za koji nije vjerojatno da će se mijenjati tijekom vremena i smanjen rizik od sukoba među čimbenicima povezivanja u slučaju konkurencije između primatelja ili drugih nositelja prava. U slučaju promjena u pravu koje se primjenjuje na ustupljenu tražbinu ne bi bilo negativnih učinaka na treće strane. Prijedlog dovodi do smanjenja broja prava koja se primjenjuju na ustup, što dovodi do izbjegavanja problema karakterizacije između pitanja povezanih s „dužnikom” i „trećom stranom” i do smanjenja sudskih troškova povezanih s ustupom. Prijedlog je posebno pogodan za određene financijske tražbine.
Glavni nedostaci uključuju potencijalnu nesigurnost u slučajevima nesolventnosti ustupitelja u kojima se lex concursus ne poklapa s pravom koje se primjenjuje na ustup. Kao i u slučaju prethodnog pristupa, isto je tako moguće nepodudaranje imovinskih učinaka ustupa između ustupitelja i primatelja te u odnosu na treće osobe. Postoji i neizvjesnost u pogledu mjerodavnog prava ako ne postoji jasan izbor prava u izvornom ugovoru ili ako ustupljena tražbina nije ugovorne prirode. U takvim situacijama mjerodavno pravo trebalo bi odrediti člankom 4. Uredbe Rim I ili člankom 10. Uredbe Rim II.
5.Zaključci
Ujednačena pravila o sukobu zakona kojima se uređuje učinkovitost ustupa prema trećim osobama i pitanja prioriteta između konkurentnih primatelja ili između primatelja i drugih nositelja prava povećala bi pravnu sigurnost i smanjila svojstvene praktične probleme i pravne troškove koji se odnose na trenutačnu raznolikost pristupa u državama članicama.
U ovom izvješću Komisija izlaže tri moguća pristupa. Prvi se temelji na pravu ugovora između ustupitelja i primatelja. Drugi se temelji na pravu države uobičajenog boravišta ustupitelja. Treći se temelji na pravu koje se primjenjuje na ustupljenu tražbinu. Svi prijedlozi kombiniraju se s pravilom o povratku na prethodno stanje ili s posebnim pravilima tako da se uzmu u obzir različiti interesi ili različite situacije.
Ubuduće je pri izradi rješenja kojim će se osigurati pravna sigurnost u transakcijama s tražbinama potrebno uzeti u obzir svako paralelno ili slično razvijeno rješenje kako bi se osigurala pravna sigurnost u transakcijama s vrijednosnim papirima. U tu će svrhu do sredine 2017. biti dovršena studija o pravu koje se primjenjuje na vrijednosne papire i tražbine kojima se trguje na financijskim tržištima 48 .
Nakon donošenja tog izvješća Komisija će do kraja 2016. pokrenuti opsežnu javnu raspravu o problematici utvrđenoj ovim izvješćem. Svako zakonodavno rješenje predloženo za rješavanje nedostatka pravne sigurnosti u ovom izvješću bit će popraćeno procjenom učinka, u kojoj će problem biti primjereno kvantificiran.