14.9.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 245/16

(1)

Komisija je 23. ožujka 2006. donijela Uredbu Komisije (EZ) br. 553/2006 (2) („Privremena uredba”).

(2)

Vijeće je Uredbom (EZ) br. 1472/2006 (3) uvelo konačne antidampinške pristojbe u rasponu od 9,7 % do 16,5 % na uvoz određene obuće s gornjim dijelom od kože podrijetlom iz Vijetnama i NRK-a na dvije godine („Uredba Vijeća (EZ) br. 1472/2006” ili „Sporna uredba”).

(3)

Vijeće je Uredbom (EZ) br. 388/2008 (4) proširilo konačne antidampinške mjere na uvoz određene obuće s gornjim dijelom od kože podrijetlom iz NRK-a na uvoz koji se otprema iz Posebnog upravnog područja Makaa, bez obzira na to je li prijavljena kao proizvod podrijetlom iz Posebnog upravnog područja Makaa ili nije.

(4)

Vijeće je nastavno na reviziju zbog predstojećeg isteka mjera pokrenutu 3. listopada 2008. (5) dodatno produžilo te antidampinške mjere za 15 mjeseci Provedbenom uredbom (EU) br. 1294/2009 (6), tj. do 31. ožujka 2011., kad su mjere istekle („Provedbena uredba (EU) br. 1294/2009”).

(5)

Društva Brosmann Footwear (HK) Ltd, Seasonable Footwear (Zhongshan) Ltd, Lung Pao Footwear (Guangzhou) Ltd i Risen Footwear (HK) Co Ltd te Zhejiang Aokang Shoes Co. Ltd („podnositelji zahtjeva”) osporila su Spornu uredbu na Prvostupanjskom sudu (sada: Opći sud). Opći sud odbacio je ta osporavanja presudama od 4. ožujka 2010. u predmetu T-401/06 Brosmann Footwear (HK) i ostali protiv Vijeća [2010.] ECR II-671 i od 4. ožujka 2010. u spojenim predmetima T-407/06 i T-408/06 Zhejiang Aokang Shoes i Wenzhou Taima Shoes protiv Vijeća [2010.] ECR II-747.

(6)

Podnositelji zahtjeva uložili su žalbe na te presude. U svojim presudama od 2. veljače 2012. u predmetu C-249/10P Brosmann i dr. i od 15. studenoga 2012. u predmetu C-247/10P Zhejiang Aokang Shoes Co. Ltd („presude Brosmann i Aokang”) Sud je ukinuo te presude. Ustanovio je da je Opći sud povrijedio pravo kada je utvrdio da Komisija ne treba ispitati zahtjeve za primjenu tretmana tržišnoga gospodarstva („MET”) prema članku 2. stavku 7. točkama (b) i (c) Osnovne uredbe, primljene od trgovaca koji nisu u uzorku (točka 36. presude u predmetu C-249/10 P i točke 29. i 32. presude u predmetu C-247/10 P).

(7)

Sud je zatim i sam dao presudu u pogledu ovog pitanja. Ustanovio je sljedeće: „[…] Komisija je trebala ispitati potkrijepljene zahtjeve koje su joj dostavili žalitelji na temelju članka 2. stavka 7. točaka (b) i (c) Osnovne uredbe za potrebe zahtijevanja MET-a u kontekstu antidampinškog postupka [koji je] predmet Sporne uredbe. Zatim se mora utvrditi da se ne može isključiti mogućnost da bi takvo ispitivanje dovelo do uvođenja konačne antidampinške pristojbe za žalitelje različite od pristojbe od 16,5 % koja se na njih primjenjuje na temelju članka 1. stavka 3. Sporne uredbe. Iz te je odredbe očito da je konačna antidampinška pristojba od 9,7 % uvedena za jedinog kineskog trgovca u uzorku kojem je dodijeljen MET. Kako je očito iz prethodne točke 38., da je Komisija utvrdila da su uvjeti tržišnoga gospodarstva vrijedili i za žalitelje, ta je ista stopa trebala biti osigurana i žaliteljima ako izračun pojedinačne dampinške marže nije bio moguć” (točka 42. presude u predmetu C-249/10 P i točka 36. presude u predmetu C-247/10 P).

(8)

Stoga je Sud poništio Spornu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na predmetne podnositelje zahtjeva.

(9)

U listopadu 2013. Komisija je u obavijesti objavljenoj u Službenom listu Europske unije  (7) najavila da je odlučila nastaviti antidampinški postupak upravo u točki u kojoj je došlo do nezakonitosti i ispitati jesu li za podnositelje zahtjeva u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. ožujka 2005. prevladavali uvjeti tržišnoga gospodarstva te je zainteresirane strane pozvala da se jave i iznesu svoje stavove.

(10)

Vijeće je u ožujku 2014. Provedbenom odlukom Vijeća 2014/149/EU (8) odbilo prijedlog Komisije o donošenju Provedbene uredbe Vijeća o ponovnom uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe na određenu obuću s gornjištima od kože podrijetlom iz Narodne Republike Kine te koju su proizveli Brosmann Footwear (HK) Ltd, Seasonable Footwear (Zhongshan) Ltd, Lung Pao Footwear (Guangzhou) Ltd, Risen Footwear (HK) Co Ltd i Zhejiang Aokang Shoes Co. Ltd i prekinulo postupak u pogledu tih proizvođača. Stajalište Vijeća bilo je da su uvoznici koji su kupili cipele od tih proizvođača izvoznika, kojima su nadležna nacionalna tijela nadoknadila relevantne carinske pristojbe na temelju članka 236. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 (9) („Carinski zakonik Zajednice”), imali legitimna očekivanja na temelju članka 1. stavka 4. Sporne uredbe, zbog koje su odredbe Carinskog zakonika Zajednice (10), a posebno njegov članak 221., postale primjenjive na naplatu pristojbi.

(11)

Tri su uvoznika predmetnog proizvoda, C&J Clark International Ltd. („Clark”), Puma SE („Puma”) i Timberland Europe B.V. („Timberland”) („predmetni uvoznici”), osporavala antidampinške mjere na uvoz određene obuće iz Kine i Vijetnama, pri čemu su se pred svojim nacionalnim sudovima pozivali na sudsku praksu iz uvodnih izjava 5. do 7., a ti su sudovi predmete uputili Sudu na donošenje prethodne odluke.

(12)

U spojenim predmetima C-659/13 C & J Clark International Limited i C-34/14 Puma SE Sud je Uredbu (EZ) br. 1472/2006 i Provedbenu uredbu (EU) br. 1294/2009 proglasio nevaljanima zato što Europska komisija nije ispitala zahtjeve za MET i individualni tretman („IT”) koje su podnijeli proizvođači izvoznici iz NRK-a i Vijetnama koji nisu uključeni u uzorak („presude”), što je protivno zahtjevima utvrđenima u članku 2. stavku 7. točki (b) i članku 9. stavku 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 (11).

(13)

U pogledu trećeg predmeta C-571/14, Timberland Europe B.V. protiv Inspecteur van de Belastingdienst, kantoor Rotterdam Rijnmond, Sud je 11. travnja 2016. odlučio da se taj predmet obriše iz registra na zahtjev nacionalnog suda koji mu ga je uputio.

(14)

U članku 266. UFEU-a propisuje se da institucije moraju poduzeti mjere koje su potrebne kako bi se uskladile s presudama Suda. Ako se poništi akt koji su institucije donijele u okviru administrativnog postupka, kao što je antidampinški, u skladu s presudom suda poništeni se akt zamjenjuje novim aktom, iz kojeg je izbačena nezakonitost koju je utvrdio Sud (12).

(15)

Prema sudskoj praksi Suda postupak za zamjenu poništenog akta može se nastaviti u točki u kojoj je došlo do nezakonitosti (13). Time se posebno podrazumijeva da, ako se poništi akt kojim se zaključuje neki administrativni postupak, to poništenje ne utječe nužno na pripremne akte kao što je pokretanje antidampinškog postupka. Ako se uredba kojom se uvode konačne antidampinške mjere poništi, to znači da je nakon poništenja taj antidampinški postupak i dalje otvoren jer akt kojim se taj antidampinški postupak zaključuje više nije dio pravnog poretka Unije (14), osim ako je do nezakonitosti došlo u fazi pokretanja postupka.

(16)

Osim činjenice da institucije nisu ispitale zahtjeve za MET i IT koje su podnijeli proizvođači izvoznici iz NRK-a i Vijetnama koji nisu uključeni u uzorak, svi ostali nalazi iz Uredbe (EZ) br. 1472/2006 i Provedbene uredbe (EU) br. 1294/2009 i dalje su valjani.

(17)

U ovom je predmetu do nezakonitosti došlo nakon pokretanja postupka. Stoga je Komisija odlučila nastaviti trenutačni antidampinški postupak koji je još bio otvoren nakon donošenja presuda u točki u kojoj je došlo do nezakonitosti i ispitati jesu li za predmetne proizvođače izvoznike u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. ožujka 2005., a to je bilo razdoblje ispitnog postupka u ispitnom postupku koji je rezultirao uvođenjem konačnih pristojbi iz uvodnih izjava 1. i 2. („početni ispitni postupak”), prevladavali uvjeti tržišnoga gospodarstva. Komisija je isto tako, prema potrebi, ispitala ispunjavaju li predmetni proizvođači izvoznici uvjete za IT u skladu s člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe kakva je bila prije stupanja na snagu Uredbe (EU) br. 765/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (15) („Osnovna uredba prije izmjena”) (16).

(18)

Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2016/1395 (17) Komisija je ponovno uvela konačnu antidampinšku pristojbu i konačno prikupila privremenu pristojbu uvedenu na uvoz društava Clark i Puma određene obuće s gornjim dijelom od kože podrijetlom iz Narodne Republike Kine koju je proizvelo trinaest kineskih proizvođača izvoznika koji su podnijeli zahtjeve za MET i IT u ispitnom postupku koji je rezultirao uvođenjem konačnih pristojbi („početni ispitni postupak”), ali koji nisu bili uključeni u uzorak tijekom tog ispitnog postupka.

(19)

Za uvoz društava Clark, Puma i Timberland iz Vijetnama Komisija je ocijenila sve zahtjeve za MET i IT koje su dostavili relevantni proizvođači izvoznici koji nisu uključeni u uzorak, a koji su podnijeli takve zahtjeve u početnom ispitnom postupku.

(20)

U pogledu uvoza društva Timberland, jedan od dva kineska dobavljača utvrđena u predmetu C-571/14, General Shoes Ltd, zapravo ima poslovni nastan u Vijetnamu i kao takav je ocijenjen u trenutačnom postupku. Kako je navedeno u nastavku u uvodnoj izjavi 144., to je kasnije osporavala Federacija europskih proizvođača sportske robe („FESI”), koja je tvrdila da je društvo General Shoes Ltd zapravo kineski dobavljač.

(21)

Komisija može ispraviti aspekte Sporne uredbe koji su doveli do njezina poništenja, ostavljajući pritom nepromijenjene dijelove ocjene na koje presuda ne utječe (18).

(22)

Cilj je ove Uredbe ispraviti aspekte Sporne uredbe koji nisu u skladu s Osnovnom uredbom i koji su stoga doveli do njezina proglašenja nevaljanom u pogledu određenih proizvođača izvoznika iz Vijetnama.

(23)

Svi ostali nalazi utvrđeni u Spornoj uredbi koje Sud nije proglasio nevaljanima i dalje su važeći i ovime postaju dio ove Uredbe.

(24)

Stoga se sljedeće uvodne izjave odnose samo na novu ocjenu koja je potrebna radi usklađivanja s presudama.

(25)

Komisija je ispitala jesu li za vijetnamske proizvođače izvoznike, dobavljače društava Clark, Puma i Timberland, koji su podnijeli zahtjeve za MET i/ili IT u tom ispitnom postupku, MET i IT prevladavali u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. ožujka 2005. Svrha je tog određivanja utvrditi mjeru u kojoj tri predmetna uvoznika imaju pravo na povrat antidampinške pristojbe plaćene u pogledu antidampinških pristojbi koje su plaćene za izvoz njihovih vijetnamskih dobavljača koji su zatražili MET i/ili IT.

(26)

Ako se analizom pokaže da je MET ili IT bilo potrebno dodijeliti vijetnamskom proizvođaču izvozniku na čiji se izvoz primjenjivala antidampinška pristojba koju je platio neki od tri predmetna uvoznika, potrebno je predmetnim proizvođačima izvoznicima dodijeliti pojedinačnu stopu pristojbe te bi povrat pristojbe bio ograničen na iznos koji odgovara razlici između plaćene pristojbe, odnosno 10 %, i pojedinačne stope pristojbe izračunane za predmetnog proizvođača izvoznika, ako je ima.

(27)

S druge strane, ako se analizom tih zahtjeva za MET i IT pokaže da je MET i IT potrebno odbiti, ne može se odobriti povrat antidampinških pristojbi.

(28)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 12., Sud je poništio Spornu uredbu i Provedbenu uredbu (EU) br. 1294/2009 u pogledu izvoza određene obuće četrnaest vijetnamskih proizvođača izvoznika, tj. društava Best Royal Co. Ltd, Lac Cuong Footwear Co., Ltd, Lac Ty Co., Ltd, Saoviet Joint Stock Company (Megastar Joint Stock Company), VMC Royal Co Ltd., Freetrend Industrial Ltd. i njegovog povezanog trgovačkog društva Freetrend Industrial A (Vijetnam) Co, Fulgent Sun Footwear Co., Ltd, General Shoes Ltd, Golden Star Co, Ltd, Golden Top Company Co., Ltd, Kingmaker Footwear Co. Ltd., Tripos Enterprise Inc., Vietnam Shoe Majesty Co., Ltd. („predmetni proizvođači izvoznici”) u Uniju i uvoza od strane društava C&J Clark International Ltd, Puma SE i Timberland Europe B.V., jer Komisija nije ispitala zahtjeve za MET i IT koje su, među ostalima, podnijeli proizvođači izvoznici iz Vijetnama.

(29)

Komisija je stoga u prvom koraku ispitala zahtjeve za MET i IT tih četrnaest proizvođača izvoznika kako bi utvrdila stopu pristojbe koja se primjenjuje na njihov izvoz. Ocjenom se pokazalo da dostavljeni podaci nisu bili dostatni kao dokaz da predmetni proizvođači izvoznici posluju u uvjetima tržišnoga gospodarstva niti da ispunjuju uvjete za individualni tretman (vidjeti detaljno objašnjenje u nastavku u uvodnoj izjavi 30. i sljedećim uvodnim izjavama).

(30)

Nužno je istaknuti da je teret dokazivanja na proizvođaču koji želi podnijeti zahtjev za MET na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) Osnovne uredbe. U tu se svrhu člankom 2. stavkom 7. točkom (c) prvim podstavkom određuje da zahtjev koji dostavlja takav proizvođač mora sadržavati dostatne dokaze, kako je utvrđeno tom odredbom, da taj proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva. U skladu s tim institucije Unije nemaju nikakvu obvezu dokazati da proizvođač ne zadovoljava uvjete utvrđene za priznavanje tog statusa. Naprotiv, institucije Unije trebaju ocijeniti jesu li dokazi koje je dostavio predmetni proizvođač dostatan dokaz da su kriteriji određeni člankom 2. stavkom 7. točkom (c) prvim podstavkom Osnovne uredbe ispunjeni kako bi se tom proizvođaču odobrio MET, a sud Unije treba ispitati je li ta ocjena iskrivljena zbog očigledne pogreške (točka 32. presude u predmetu C-249/10 P i točka 24. presude u predmetu C-247/10 P).

(31)

U skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (c) Osnovne uredbe potrebno je ispuniti svih pet kriterija navedenih u tom članku kako bi se proizvođaču izvozniku mogao odobriti MET. Stoga je mišljenje Komisije bilo da je neispunjenje barem jednog od navedenih kriterija dovoljan razlog za odbijanje zahtjeva za MET.

(32)

Nijedan od predmetnih proizvođača izvoznika nije mogao dokazati da je ispunio kriterij 1 (poslovne odluke). Točnije, informacije koje je dostavilo osam proizvođača izvoznika (V1, V2, V4, V7, V8, V9, V13, V14) pokazale su da je država imala znatan utjecaj na poslovne odluke. Preostalih šest proizvođača izvoznika nisu dostavili bitne i potpune informacije (npr. dokaze o strukturi i kapitalu društva, dokaze o domaćoj prodaji, dokaze o imenovanju direktora itd.) kako bi dokazali da se njihove poslovne odluke donose kao odgovor na tržišne signale, a bez znatnog uplitanja države.

(33)

U pogledu kriterija 2 (računovodstvo), deset društava (V1, V2, V3, V5, V6, V7, V9, V10, V11, V12) nije ispunilo taj kriterij jer nisu dostavila transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka. Utvrđene su manjkavosti nedostatak revidiranih financijskih izvještaja ili revizorskih mišljenja, ozbiljni problemi koje su revizori istaknuli u svojem mišljenju (kao što je neusklađenost s međunarodnim računovodstvenim standardima) i proturječnosti u pogledu zajmova među određenim navodima u obrascu zahtjeva za MET i financijskim izvještajima. Za preostala četiri društva kriterij 2 nije se ocjenjivao zbog razloga utvrđenih u uvodnoj izjavi 31.

(34)

U pogledu kriterija 3 (imovina i „prenošenje”) osam proizvođača izvoznika (V2, V4, V5, V7, V8, V10, V11, V12) nije dostavilo potpune podatke (npr. dokaze o imovini u vlasništvu društva i pravu na korištenje zemljišta, objašnjenje neplaćanja poreza na dobit) kako bi dokazali da nikakvi poremećaji nisu preneseni iz sustava bez tržišnoga gospodarstva. Za preostalih šest društava kriterij 3 nije se ocjenjivao zbog razloga utvrđenih u uvodnoj izjavi 31.

(35)

Zbog razloga utvrđenih u uvodnoj izjavi 31. ni za jednog od predmetnih proizvođača izvoznika nisu ocijenjeni kriterij 4 (zakoni o stečaju i imovini) i kriterij 5 (konverzije valuta).

(36)

Na temelju prethodno navedenog Komisija je zaključila da se nijednom od četrnaest predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika ne bi trebao odobriti MET te je o tome obavijestila predmetne proizvođače izvoznike, koje je pozvala da dostave primjedbe. Nijedna primjedba nije primljena ni od jednog od četrnaest predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika.

(37)

Stoga ni jedan od četrnaest predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika nije ispunio sve uvjete određene člankom 2. stavkom 7. točkom (c) Osnovne uredbe, zbog čega se nijednom od njih ne odobrava MET.

(38)

U skladu s člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe prije izmjena, u slučajevima u kojima se primjenjuje članak 2. stavak 7. točka (a) te uredbe, odredit će se pojedinačna pristojba za izvoznike koji mogu dokazati da ispunjuju sve kriterije iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe prije izmjena.

(39)

Kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 30., nužno je istaknuti da je teret dokazivanja na proizvođaču koji želi da mu se, na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe prije izmjena, odobri IT. Stoga se člankom 9. stavkom 5. prvim podstavkom određuje da zahtjev mora biti propisno obrazložen. U skladu s tim institucije Unije nemaju nikakvu obvezu dokazati da izvoznik ne zadovoljava uvjete utvrđene za priznavanje tog statusa. Naprotiv, institucije Unije trebaju ocijeniti jesu li dokazi koje je dostavio predmetni izvoznik dostatni da se pokaže da su kriteriji određeni člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe prije izmjena ispunjeni kako bi se tom izvozniku odobrio IT.

(40)

U skladu s člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe prije izmjena izvoznici bi trebali na temelju propisno obrazloženog zahtjeva dokazati da je ispunjeno svih pet kriterija iz tog članka kako bi im se odobrio IT.

(41)

Stoga je mišljenje Komisije bilo da je neispunjenje barem jednog od navedenih kriterija dovoljan razlog za odbijanje zahtjeva za IT.

(42)

Riječ je o sljedećih pet kriterija:

(43)

Svih četrnaest vijetnamskih proizvođača izvoznika koji su zatražili MET zatražili su i IT u slučaju da im se ne odobri MET.

(44)

Četiri proizvođača izvoznika (društva V6, V12, V13, V14) nisu ispunila kriterij 1 (repatrijacija kapitala) jer nisu dostavila potkrijepljene dokaze da je repatrijacija dopuštena.

(45)

Ni jedan od četrnaest predmetnih proizvođača izvoznika nije mogao dokazati da je ispunio kriterij 2 (slobodno utvrđivanje izvozne prodaje i izvoznih cijena). Točnije, za devet proizvođača izvoznika (društva V1, V2, V4, V7, V8, V9, V10, V13, V14) statutom, dozvolom za ulaganje ili dozvolom za rad utvrđeno je ograničenje proizvodnje te oni stoga nisu mogli dokazati da se poslovne odluke, kao što je odluka o količini izvoza, donose kao odgovor na tržišne signale koji odražavaju ponudu i potražnju. Ostali predmetni proizvođači izvoznici nisu prodavali na domaćem tržištu i nisu dostavili dodatna objašnjenja, tako da nisu dokazali da to nije bila posljedica državne intervencije.

(46)

S obzirom na kriterij 3 (društvo – ključni članovi uprave i dionice – dovoljno je nezavisno od uplitanja države), utvrđeno je da su dva proizvođača izvoznika (društva V2, V8) u djelomičnom vlasništvu dioničara u državnom vlasništvu. Većina dionica jednog proizvođača izvoznika (društvo V2) nije pripadala pojedincima kako se zahtijeva kriterijem 3. Osim toga, utvrđeno je da članovi odbora koje su imenovali odgovarajući dioničari u državnom vlasništvu iz oba proizvođača izvoznika mogu blokirati svaku odluku svojih odbora. Zbog toga ni jedan od ta dva proizvođača izvoznika nije uspio dokazati da je dovoljno nezavisan od uplitanja države.

(47)

Ni jedan od četrnaest predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika nije stoga ispunio uvjete iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe prije izmjena, zbog čega se nijednom od njih ne odobrava IT.

(48)

Za te bi proizvođače izvoznike stoga trebalo uvesti preostalu antidampinšku pristojbu koja se primjenjuje na Vijetnam tijekom razdoblja primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 1472/2006. Razdoblje primjene te Uredbe prvotno je bilo od 7. listopada 2006. do 7. listopada 2008. Nakon pokretanja revizije zbog predstojećeg isteka mjera ono je 30. prosinca 2009. produljeno do 31. ožujka 2011. Nezakonitost utvrđena u presudama u tome je što institucije Unije nisu uspjele utvrditi bi li proizvodi koje proizvode predmetni proizvođači izvoznici trebali podlijegati preostaloj pristojbi ili pojedinačnoj pristojbi. Na temelju nezakonitosti koju je Sud utvrdio ne postoji pravni temelj za potpuno izuzeće proizvoda koje proizvode predmetni proizvođači izvoznici od plaćanja bilo kakve antidampinške pristojbe. Novim aktom kojim bi se otklonila nezakonitost koju je Sud utvrdio stoga je potrebno ponovno ocijeniti jedino primjenjivu stopu antidampinške pristojbe, a ne i same mjere.

(49)

Budući da je zaključeno da je potrebno ponovno uvesti preostalu pristojbu u pogledu predmetnih proizvođača izvoznika po istoj stopi po kojoj je na početku uvedena Spornom uredbom i Provedbenom uredbom (EU) br. 1294/2009, nisu potrebne izmjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 388/2008. Ta Uredba ostaje valjana.

(50)

Gore navedeni nalazi i zaključci dostavljeni su zainteresiranim stranama koje su imale određeno vremensko razdoblje da dostave primjedbe. Javili su se FESI i jedan uvoznik te iznijeli primjedbe. Primjedbe FESI-ja iznesene su i u ime društava Puma SE i Timberland Europe BV.

(51)

FESI je tvrdio da je u trenutačnoj provedbi počinjen niz postupovnih pogrešaka. FESI je naglasio činjenicu da su zahtjevi za MET kineskih proizvođača izvoznika već bili ispitani i objavljeni prije presude Suda u spojenim predmetima C-659/13 C & J Clark International Limited i C-34/14 Puma SE, tj. 3. prosinca 2015., kao i namjeru Komisije da ponovno uvede konačnu antidampinšku pristojbu od 16,5 % na uvoz obuće. To bi značilo da su te ocjene bile provedene bez pravne osnove i da je njima prejudicirana kasnija presuda Suda.

(52)

Komisija se ne slaže s prethodno navedenom tvrdnjom jer je ona samo pripremila provedbu moguće buduće presude. Cilj je te pripreme bio osigurati dobro upravljanje zbog sljedećih razloga: kao prvo, nesporno je da je Komisija trebala ispitati zahtjeve za MET/IT. U postupku pred Sudom koji je u to vrijeme još bio u tijeku bilo je bitno jedino utvrditi mogu li se nepovezani uvoznici kao što su Clark, Puma i Timberland pozvati na tu nezakonitost. Zahvaljujući tom izboru između dva moguća odgovora, da ili ne, Komisija se mogla iznimno dobro pripremiti za slučaj negativne presude o tom pitanju. Kao drugo, bila je potrebna brza provedba kako bi se nacionalnim carinskim tijelima omogućila brza obrada zahtjeva za povrat koji su bili u tijeku te kako bi se svim subjektima pružila pravna sigurnost. Isključen je svaki utjecaj na presudu Suda jer se ta presuda odnosila na drukčiji predmet (odnosno mogu li se uvoznici pozvati na pravo na ocjenu zahtjeva za MET/IT koje je dano proizvođačima izvoznicima).

(53)

FESI je tvrdio i da se Obaviješću o provedbi presude u spojenim predmetima C-659/13 i C-34/14 C&J Clark International Limited i Puma SE, koja je kasnije objavljena 17. ožujka 2016. (19), ne bi mogle ispraviti navedene postupovne pogreške jer njome zainteresiranim stranama nije pružena valjana mogućnost da ostvare svoje pravo na obranu.

(54)

FESI je nadalje tvrdio da mu je trebao biti odobren pristup cjelovitom spisu početnog ispitnog postupka i da imena relevantnih proizvođača izvoznika nisu trebala biti anonimizirana u dokumentima objave.

(55)

U zaključcima je FESI tvrdio da je na temelju navedenih postupovnih pogrešaka Komisija povrijedila osnovni pravni okvir EU-a i tako zloupotrijebila svoje ovlasti.

(56)

Obavijest o provedbi presude objavljena je radi povećanja transparentnosti, u skladu s politikom Komisije o transparentnosti u ispitnim postupcima u pogledu trgovinske zaštite i na zahtjev službenika za usmene rasprave, nakon rasprave s jednom od stranaka koja je skrenula pozornost na to pitanje. Komisija i dalje drži da objava nije, strogo uzevši, zakonski obvezna. U svakom slučaju, čak i da je bilo nužno, što ovdje nije slučaj, osigurati propisani postupak i pravo na saslušanje, ti su uvjeti ispunjeni njezinom objavom i činjenicom da je svim strankama omogućena dostava primjedbi.

(57)

Dopušten je pristup cjelovitom spisu početnog ispitnog postupka, iako Komisija ne vidjeti kako bi bilo koji drugi podaci, osim zahtjeva za MET/IT predmetnih proizvođača izvoznika, mogli biti relevantni za trenutačni postupak. Anonimiziranje naziva proizvođača izvoznika potrebno je kako bi se osigurala zaštita njihovih povjerljivih poslovnih podataka; međutim, zainteresirane strane uvoznici obaviješteni su, na vlastiti zahtjev, koji su uvoznici njihovi.

(58)

Zbog toga se odbijaju svi zahtjevi koji se odnose na postupovne nepravilnosti.

(59)

FESI je tvrdio da nema pravne osnove za trenutačnu provedbu. Posebice je tvrdio da članak 266. UFEU-a nije primjenjiv na temelju toga što su konačne mjere o obući istekle 31. ožujka 2011. te da stoga nema nastavnih učinaka koji proizlaze iz nezakonitosti tih mjera. Stranke su utvrdile da članak 266. UFEU-a nije namijenjen retroaktivnom ispravljanju nezakonitosti u pogledu proteklih mjera. Navedeno je stajalište potkrijepljeno člancima 263. i 265. UFEU-a kojima se propisuju vremenski rokovi za poduzimanje mjera protiv nezakonitih radnji i nepoduzimanja radnji od strane institucija EU-a. Trenutačni pristup nema presedana, a Komisija nije pružila obrazloženje niti prethodnu sudsku praksu koja bi potvrdila njezino tumačenje članka 266. UFEU-a.

(60)

FESI je nadalje tvrdio da se ispitni postupak u ovom slučaju ne može nastaviti upravo u onoj točki u kojoj je došlo do nezakonitosti prema članku 266. UFEU-a jer Sud nije samo ustanovio nedostatak obrazloženja, već se nezakonitost odnosila na ključnu zakonsku odredbu Osnovne uredbe koja utječe na čitavu ocjenu dampinga u vezi s predmetnim proizvođačima izvoznicima.

(61)

FESI je još tvrdio da se retroaktivnim ispravkom isteklih mjera krši načelo zaštite legitimnih očekivanja. Kao prvo, tvrdio je da su stranke dobile jamstvo da mjere istječu 31. ožujka 2011. i da su stranke, s obzirom na vrijeme proteklo od početnog ispitnog postupka, imale pravo opravdano očekivati da se početni ispitni postupak neće nastaviti niti ponovno pokrenuti. Kao drugo, sama činjenica da tijekom početnog ispitnog postupka zahtjevi za MET nisu ispitani u roku od tri mjeseca pružala je pravnu sigurnost vijetnamskim proizvođačima izvoznicima da njihovi zahtjevi za MET doista neće biti revidirani. U zaključku su stranke tvrdile da se, s obzirom na duge vremenske rokove, nastavkom ispitnog postupka krši univerzalno načelo preskripcije ili zastare koje se primjenjuje u svim pravnim kontekstima.

(62)

FESI je tvrdio i da se ni člankom 266. UFEU-a ni Osnovnom uredbom ne dopušta retroaktivno ponovno uvođenje konačne pristojbe od 10 % na uvoz predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika.

(63)

U pogledu tvrdnje da su mjere o kojima je riječ istekle 31. ožujka 2011. Komisija ne vidjeti zašto bi istek mjere utjecao na mogućnost Komisije da nakon presude kojom se poništava početni akt donese novi akt kojim bi se zamijenio poništeni akt. Prema sudskoj praksi iz uvodne izjave 15., administrativni postupak trebalo bi nastaviti u točki u kojoj je došlo do nezakonitosti.

(64)

Antidampinški postupci stoga su i dalje otvoreni kao posljedica poništenja akta kojim se ti postupci zaključuju. Komisija ima obvezu zaključiti te postupke jer je člankom 9. Osnovne uredbe propisano da se ispitni postupak mora zaključiti aktom Komisije.

(65)

U pogledu tvrdnje o retroaktivnosti koja se temelji na članku 10. Osnovne uredbe i članku 10. Sporazuma WTO-a o antidampingu („WTO ADA”), člankom 10. stavkom 1. Osnovne uredbe, koji slijedi tekst članka 10. stavka 1. WTO ADA-e, propisuje se da se privremene mjere i konačne antidampinške pristojbe primjenjuju samo na proizvode koji ulaze u slobodan promet nakon stupanja na snagu odluke donesene u skladu s člankom 7. stavkom 1. ili člankom 9. stavkom 4. Osnovne uredbe, ovisno o slučaju. U ovom slučaju antidampinške pristojbe o kojima je riječ primjenjuju se samo na proizvode koji su ušli u slobodan promet nakon stupanja na snagu privremene i Sporne (konačne) uredbe donesene u skladu s člankom 7. stavkom 1., odnosno člankom 9. stavkom 4. Osnovne uredbe. Međutim, retroaktivnost u smislu članka 10. stavka 1. Osnovne uredbe odnosi se samo na situaciju u kojoj je roba stavljena u slobodni promet prije uvođenja mjera, kao što se može vidjeti iz samog teksta te odredbe te iz izuzeća predviđenog u članku 10. stavku 4. Osnovne uredbe.

(66)

Komisija primjećuje i da u ovom predmetu nije došlo do retroaktivnosti te povrede pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja.

(67)

U pogledu retroaktivnosti, sudska praksa Suda, pri ocjeni je li mjera retroaktivna, razlikuje primjenu novog pravila na situaciju koja je postala konačna (koja se naziva i postojećom ili konačno uspostavljenom pravnom situacijom) (20) od situacije koja je nastala prije nego što je novo pravilo stupilo na snagu, ali koja još nije konačna (koja se naziva i privremenom situacijom) (21).

(68)

U ovom slučaju stanje uvoza predmetnog proizvoda koji se dogodio tijekom razdoblja primjene Uredbe (EZ) br. 1472/2006 još nije postalo konačno jer, kao posljedica poništenja Sporne uredbe, antidampinška pristojba koja se na njega primjenjuje još nije konačno utvrđena. U isto su vrijeme uvoznici obuće objavom obavijesti o pokretanju postupka i Privremene uredbe upozoreni da bi takva pristojba mogla biti uvedena. Uobičajena je sudska praksa sudova Unije da subjekti ne mogu steći legitimna očekivanja sve dok institucije ne donesu akt kojim se zaključuje administrativni postupak koji je postao konačan (22).

(69)

Ova Uredba čini neposrednu primjenu situacije koja je u tijeku na buduće učinke: nacionalna carinska tijela naplatila su pristojbe na obuću. Kao rezultat zahtjeva za povrat, o kojima nije donesena konačna odluka, te pristojbe čine situaciju koja je u tijeku. Ovom se Uredbom utvrđuje stopa pristojbe koja se primjenjuje na taj uvoz te se stoga njome uređuju budući učinci situacije koja je u tijeku.

(70)

U svakom slučaju, čak i da je postojala retroaktivnost u smislu prava Unije, a što nije bio slučaj, ta bi retroaktivnost u svakom slučaju bila opravdana zbog sljedećeg razloga:

(71)

Materijalno-pravne odredbe prava Unije mogu se primijeniti na situacije koje su postojale prije njihova stupanja na snagu ako iz načina na koji su te odredbe sročene, njihovih ciljeva ili opće svrhe jasno slijedi da im se mora dodijeliti taj učinak (23). Konkretno je u predmetu C-337/88 Società agricola fattoria alimentare (SAFA) rečeno sljedeće: „iako u pravilu načelo pravne sigurnosti sprječava da neka mjera Zajednice ima učinak od trenutka koji prethodi njezinoj objavi, iznimno može vrijediti suprotno ako je to nužno radi postizanja neke svrhe i pod uvjetom da se na propisan način poštuju legitimna očekivanja uključenih strana” (24).

(72)

U ovom slučaju svrha je usklađivanje s obvezom Komisije na temelju članka 266. UFEU-a. S obzirom na to da je Sud utvrdio nezakonitost jedino u pogledu utvrđivanja primjenjive stope pristojbe, a ne i u pogledu uvođenja samih mjera (tj. u pogledu utvrđivanja dampinga, štete i interesa Unije), predmetni proizvođači izvoznici nisu mogli legitimno očekivati da neće biti uvedene nikakve konačne antidampinške mjere. Posljedično, to se uvođenje mjera, čak i da je bilo retroaktivno, što nije, ne može smatrati kršenjem legitimnih očekivanja.

(73)

Osim toga, u pogledu zaštite pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja potrebno je prije svega istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, uvoznici ne mogu zahtijevati zaštitu pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja ako su bili upozoreni na skoru promjenu trgovinske politike Unije (25). U ovom su slučaju uvoznici objavom Obavijesti o pokretanju postupka (26) i Privremene uredbe u Službenom listu Europske unije, koje su obje i dalje dio pravnog poretka Unije, upozoreni na rizik da se na proizvode koje proizvode predmetni proizvođači izvoznici može početi primjenjivati antidampinška pristojba. Predmetni proizvođači izvoznici stoga se ne mogu pozvati na pravnu sigurnost i legitimna očekivanja.

(74)

Naprotiv, gospodarski subjekti koji su uvozili obuću iz Vijetnama bili su pritom u potpunosti svjesni da taj uvoz podliježe pristojbi. Uzeli su tu pristojbu u obzir pri određivanju prodajnih cijena i ocjeni gospodarskih rizika. Stoga nisu stekli pravnu sigurnost ili legitimna očekivanja da će uvoz biti oslobođen od pristojbe te su obično pristojbu prenosili na svoje kupce. To znači da je u interesu Unije da sada odredi primjenjivu stopu pristojbe, umjesto da predmetnim uvoznicima omogući neočekivani dobitak kojim bi se neopravdano obogatili.

(75)

Iz toga slijedi da nije došlo do kršenja načela zastare, pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja, kao ni odredbi Osnovne uredbe i Sporazuma WTO-a o antidampingu.

(76)

U pogledu tvrdnje da je utvrđivanje MET-a trebalo biti dovršeno u roku od tri mjeseca od pokretanja postupka podsjeća se da, u skladu sa sudskom praksom, članak 2. stavak 7. točka (c) drugi podstavak Osnovne uredbe ne sadržava nikakvu naznaku o posljedicama propusta Komisije da se pridržava tog tromjesečnog razdoblja. Stoga je stajalište Općeg suda da odluka o MET-u donesena u kasnijoj fazi ne utječe na valjanost uredbe o uvođenju konačnih mjera sve dok podnositelji zahtjeva ne dokažu da je, u slučaju da Komisija nije premašila taj tromjesečni rok, Vijeće moglo donijeti drukčiju uredbu koja bi bila povoljnija za njihove interese nego Sporna uredba (27). Sud je nadalje utvrdio da institucije mogu mijenjati ocjenu MET-a sve do donošenja konačnih mjera (28).

(77)

Prethodna sudska praksa nije izmijenjena presudama Brosmann i Aokang, na koje se upućuje u uvodnoj izjavi 6. Sud se u presudama Brosmann i Aokang poziva na obvezu Komisije da provede ocjenu u roku od tri mjeseca kako bi pokazao da obveza provođenja ocjene postoji neovisno o tome primjenjuje li Komisija odabir uzorka ili ne. Sud se ne izjašnjava u pogledu pitanja pravnih posljedica u slučaju da Komisija zaključi ocjenjivanje MET-a u kasnijoj fazi ispitnog postupka. Sud je samo presudio da institucije nisu mogle potpuno zanemariti zahtjeve za MET, nego su ih morale ocijeniti najkasnije pri uvođenju konačnih mjera. Presude potvrđuju sudsku praksu navedenu u prethodnoj uvodnoj izjavi.

(78)

U ovom slučaju, predmetni proizvođači izvoznici nisu dokazali da bi, da je Komisija provela ocjenu MET-a u roku od tri mjeseca nakon pokretanja antidampinškog postupka 2005. godine, Vijeće donijelo drugačiju uredbu koja bi bila povoljnija za njihove interese od Sporne uredbe. Stoga se odbacuje tvrdnja o konačnom roku za ocjenu zahtjeva za MET.

(79)

Također se tvrdilo da je, zbog toga što je do nezakonitosti došlo u trenutku ocjena MET-a, Komisija trebala nastaviti s postupkom u točki koja prethodi uvođenju privremenih mjera.

(80)

U tom pogledu, Komisija naglašava da privremene mjere nisu nužna faza postupka, nego autonoman akt čiji učinci prestaju donošenjem konačnih mjera (29). Jedina nužna faza postupka prije donošenja konačnih mjera jest pokretanje postupka. Stoga taj argument nije valjan.

(81)

FESI je, pozivajući se na presudu Općeg suda u predmetu T-2/95, IPS protiv Vijeća, upozorio na formalne razlike između „ispitnog postupka” i „postupka” te tvrdio da se jednom okončan postupak, kao u ovom slučaju, više ne može nastaviti.

(82)

Komisija ne vidjeti bitnu razliku između izraza „ispitni postupak” i „postupak” u kontekstu provedbe predmetnih presuda. Presude se odnose na nepravilnost u određenom ispitnom postupku kao dio postupka koji Komisija ima obvezu ispraviti, kako je objašnjeno u uvodnim izjavama 21. do 29. U svakom slučaju, presudu u predmetu T-2/95 potrebno je tumačiti kao presudu po žalbi u tom predmetu.

(83)

FESI je također tvrdio da se člankom 266. UFEU-a ne omogućava djelomična provedba presude Suda ni, kako je slučaj u ovom predmetu, prebacivanje tereta dokazivanja na drugu stranu. Stoga je FESI tvrdio da je Komisija pogrešno ocijenila samo zahtjeve za MET/IT onih proizvođača izvoznika koji su bili dobavljači za uvoznike koji su podnijeli zahtjeve za povrat. Svoju je tvrdnju temeljio na shvaćanju da se učinak presude Suda u spojenim predmetima C-659/13 C & J Clark International Limited i C-34/14 Puma SE odnosi na sve te da se ne može isključiti da rezultati trenutačne ocjene zahtjeva za MET/IT utječu i na preostalu pristojbu koja se primjenjuje na sve vijetnamske proizvođače izvoznike. Stoga je tvrdio da je Komisija trebala ocijeniti sve zahtjeve za MET/IT koji su dostavljeni tijekom početnog ispitnog postupka.

(84)

Štoviše, FESI nije bio suglasan s time da teret dokazivanja počiva na proizvođaču koji podnosi zahtjev za MET/IT, tvrdeći da su proizvođači taj teret dokazivanja ispunili 2005. godine podnošenjem zahtjeva za MET/IT tijekom početnog ispitnog postupka. FESI se nije složio ni s time da se presuda Suda u spojenim predmetima C-659/13 C & J Clark International Limited i C-34/14 Puma SE može provesti samo ocjenom zahtjeva za MET/IT koje su podnijeli proizvođači izvoznici koji nisu u uzorku jer Sud nije izričito naglasio da je ustanovljeni prestanak valjanosti doista ograničen na ovaj aspekt.

(85)

Komisija smatra da je provedba presude nužna samo za one proizvođače izvoznike za koje nije sav uvozni promet postao konačan. Čim protekne trogodišnje razdoblje zastare koje je predviđeno Carinskim zakonikom Zajednice, pristojba postaje konačna, kao što je potvrđeno u presudama. Isključuje se svaki utjecaj na preostalu pristojbu jer je zahtjev za MET/IT društava u uzorku ocijenjen, a činjenica da je MET/IT odobren nekom društvu izvan uzorka ne utječe na stopu preostale pristojbe.

(86)

Teret dokazivanja nije ograničen na podnošenje zahtjeva. On se odnosi na sadržaj zahtjeva, kojim se mora dokazati da su ispunjeni svi uvjeti za MET/IT.

(87)

Jedina nezakonitost koja je ustanovljena u presudama odnosi se na nedostatak ocjene zahtjeva za MET/IT.

(88)

FESI je tvrdio da Komisija nije trebala primijeniti dva različita pravna režima, odnosno Osnovnu uredbu prije izmjena za ocjenu zahtjeva za IT proizvođača izvoznika s jedne strane (30) i, s druge strane, trenutačnu Osnovnu uredbu (31) koja obuhvaća izmjene Uredbom (EU) br. 1168/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (32) kojom se uvode komitološki postupci, među ostalim, u područje trgovinske zaštite, čime se postupak odlučivanja delegira Komisiji.

(89)

FESI je također ponovno naglasio da se člankom 266. UFEU-a ne omogućava retroaktivno uvođenje antidampinških pristojbi, što također potvrđuje presuda Suda u predmetu C-459/98P, IPS protiv Vijeća te Uredba Vijeća (EZ) 1515/2001 (33). FESI je tvrdio da Komisija nije pružila valjano opravdanje za odstupanje od načela zabrane retroaktivnosti te je stoga prekršila načelo legitimnih očekivanja.

(90)

FESI je također tvrdio da ponovno uvođenje konačnih antidampinških mjera na uvoz predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika na koje se odnosi trenutačna provedba znači i. diskriminaciju uvoznika obuhvaćenih trenutačnom provedbom u odnosu na uvoznike obuhvaćene provedbom presuda Brosmann i Aokang, na koje se upućuje u uvodnoj izjavi 6., kojima su nadoknađene pristojbe koje su platili na uvoz obuće pet proizvođača izvoznika obuhvaćenih tim presudama te ii. diskriminaciju proizvođača izvoznika obuhvaćenih trenutačnom provedbom u odnosu na pet proizvođača izvoznika obuhvaćenih presudama Brosmann i Aokang na koje se nije primjenjivala nikakva pristojba slijedom Provedbene odluke Vijeća od 18. ožujka 2014. o odbijanju prijedloga Provedbene uredbe o ponovnom uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene obuće s gornjištima od kože podrijetlom iz Narodne Republike Kine koju proizvode trgovačka društva Brosmann Footwear (HK) Ltd, Seasonable Footwear (Zhongshan) Ltd, Lung Pao Footwear (Guangzhou) Ltd, Risen Footwear (HK) Co. Ltd i Zhejiang Aokang Shoes Co. Ltd (34).

(91)

Navodi se da ovaj diskriminirajući tretman pokazuje nedostatak jedinstvenog tumačenja i primjene prava EU-a čime se krši temeljno pravo na učinkovitu pravnu zaštitu.

(92)

U pogledu navodne uporabe različitih pravnih režima, Komisija smatra da ona proizlazi iz razlika u prijelaznim pravilima koja su sadržana u tri Uredbe o izmjeni predmetne Osnovne uredbe.

(93)

Kao prvo, u članku 2. Uredbe (EU) br. 765/2012 (tzv. „Izmjena koja se odnosi na elemente za pričvršćivanje” koja se tiče IT-a) predviđeno je da se „primjenjuje na sve ispitne postupke pokrenute u skladu s Uredbom (EZ) br. 1225/2009 nakon stupanja ove Uredbe na snagu”. Budući da je trenutačni ispitni postupak započet prije tog datuma, izmjene te Uredbe na Osnovnu uredbu ne primjenjuju se u ovom predmetu.

(94)

Kao drugo, u članku 2. Uredbe (EU) br. 1168/2012 (tzv. „Izmjena koja se odnosi na predmet Brosmann” koja se tiče MET-a) predviđeno je da se „ova Uredba primjenjuje na sve nove i tekuće ispitne postupke od 15. prosinca 2012.”. Stoga, da je Komisija usvojila strogi pristup, ne bi više ni bilo potrebno ocjenjivati zahtjeve za MET društava koja nisu u uzorku jer su ona izgubila pravo na ocjenu MET-a dana 15. prosinca 2012. Međutim, Komisija smatra da bi takvo postupanje bilo teško uskladiti s njezinom obvezom da provede presude. Čini se da se ni Uredbom (EU) br. 1168/2012 ne uvodi potpuna zabrana na obradu zahtjeva za MET izvan uzorka jer se njome dopušta takvo ispitivanje u slučaju individualnog tretmana. Sukladno tome, moglo bi se reći da se to odstupanje primjenjuje u ovom slučaju. Isto tako, Komisija smatra da bi primjena Uredbe (EU) br. 1168/2012 na ovaj predmet dovela do istog ishoda jer bi zahtjevi za MET bili automatski odbijeni bez postupka ocjene.

(95)

Kao treće, kada je riječ o komitologiji, člankom 3. Uredbe (EU) br. 37/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (35) predviđeno je da Vijeće ostaje nadležno za akte kada je Komisija donijela akt, kada je pokrenut postupak savjetovanja ili kada je Komisija donijela prijedlog. U ovom predmetu nikakva radnja u pogledu provedbe presude nije poduzeta prije stupanja na snagu Uredbe (EU) br. 37/2014.

(96)

U pogledu retroaktivnog uvođenja konačnih antidampinških pristojbi, upućuje se na razmatranja iz prethodnih uvodnih izjava 67. do 75. u kojima su ovi navodi detaljno objašnjeni.

(97)

U pogledu tvrdnje o diskriminaciji, Komisija primjećuje da proizvođači izvoznici i određeni uvoznici na koje se odnosi ova Uredba uživaju sudsku zaštitu pred sudovima Unije u odnosu na ovu Uredbu. Ostali uvoznici uživaju tu zaštitu preko nacionalnih sudova koji djeluju kao suci u području općeg prava Unije.

(98)

Tvrdnja o diskriminaciji jednako je tako neosnovana. Uvoznici koji su uvozili od društva Brosmann i ostala četiri proizvođača izvoznika nalaze se u drugačijoj činjenično-pravnoj situaciji jer su njihovi proizvođači izvoznici odlučili osporiti Spornu uredbu i jer su im nadoknađene plaćene pristojbe tako da su zaštićeni člankom 221. stavkom 3. Carinskog zakonika Zajednice. U slučaju drugih nije bilo takvog osporavanja i povrata. Komisija je počela s pripremom provedbe za kineske i vijetnamske proizvođače izvoznike društava Clark, Puma i Timberland; sa svim ostalim proizvođačima izvoznicima iz NRK-a i Vijetnama koji nisu uključeni u uzorak i njihovim uvoznicima postupat će se na isti način u kasnijoj fazi u skladu s postupkom utvrđenim u ovoj Uredbi.

(99)

FESI je tvrdio i da članak 14. Osnovne uredbe ne može služiti kao pravna osnova za ometanje primjene članka 236. Carinskog zakonika Zajednice te da je djelovanje članka 236. Carinskog zakonika Zajednice neovisno od svake odluke koja se donese na temelju Osnovne uredbe ili obveza Komisije u skladu s člankom 266. UFEU-a.

(100)

U ovom je kontekstu FESI tvrdio da je primjena članka 236. Carinskog zakonika Zajednice pod isključivom nadležnosti nacionalnih carinskih tijela prema kojoj su oni obvezni nadoknaditi plaćene pristojbe koje nisu bile zakonski obvezne. Predmetne stranke nadalje su tvrdile da članak 236. Carinskog zakonika Zajednice ne može biti podložan ili podređen članku 14. Osnovne uredbe jer oba propisa pripadaju sekundarnom zakonodavstvu te stoga nijedan od njih ne zamjenjuje onaj drugi. Usto, opseg članka 14. Osnovne uredbe odnosi se na posebne odredbe koje obuhvaćaju ispitne postupke i postupke na temelju Osnovne uredbe te se ne primjenjuje na ostale zakonske instrumente poput Carinskog zakonika Zajednice.

(101)

Komisija smatra da se Carinski zakonik Zajednice ne primjenjuje automatski na uvođenje antidampinških pristojbi, već samo na temelju upućivanja u uredbi o uvođenju antidampinških pristojbi. Na temelju članka 14. Osnovne uredbe Komisija može odlučiti da neće primijeniti određene odredbe Zakonika, nego da će sastaviti posebna pravila. Zbog toga što se Carinski zakonik Zajednice primjenjuje samo na temelju upućivanja u Provedbenim uredbama Vijeća i Komisije, on u odnosu na članak 14. Osnovne uredbe nema jednak položaj u hijerarhiji normi, već je podređen i može se proglasiti neprimjenjivim ili primjenjivim na drugačiji način. Stoga je i ovaj argument odbačen.

(102)

FESI je tvrdio i da pri povredi članka 296. UFEU-a Komisija nije pružila odgovarajuće obrazloženje ni navela pravnu osnovu na temelju koje su pristojbe retroaktivno ponovno uvedene, a uvoznicima obuhvaćenima trenutačnom provedbom, posljedično, odbijen povrat pristojbi.

(103)

Navodno nepostojanje odgovarajućeg obrazloženja odnosio se posebno na i. izostanak pravne osnove za ponovno otvaranje ispitnog postupka i izostanak objave relevantne obavijesti o tom ponovnom otvaranju; ii. samo djelomičnu provedbu presude Općeg suda ocjenom zahtjeva za MET/IT samo onih proizvođača izvoznika za koje su zahtjev za povratom podnijeli uvoznici; iii. odstupanje od načela zabrane retroaktivnosti antidampinških pristojbi; iv. primjenu Osnovne uredbe prije izmjena od 6. rujna 2012. za ocjenu zahtjeva za IT proizvođačâ izvoznikâ s jedne strane i trenutačne Osnovne uredbe kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 1168/2012 s obzirom na primjenjive postupke odlučivanja; te v. izostanak odgovora na pravne argumente koje su iznijele te stranke nakon što je Komisija objavila informacije o ocjeni zahtjeva za MET predmetnih kineskih proizvođača izvoznika od 15. prosinca 2015.

(104)

U pogledu izostanka pravne osnove za ponovno otvaranje ispitnog postupka, Komisija podsjeća na sudsku praksu citiranu u uvodnoj izjavi 15. prema kojoj može nastaviti ispitni postupak upravo u onoj točki u kojoj je došlo do nezakonitosti. To je bilo nakon pokretanja postupka. Komisija nije pravno obvezna objaviti obavijest o ponovnom pokretanju, nastavku ili ponovnom otvaranju postupka ili ispitnog postupka. Naprotiv, to je automatski učinak presude koju institucije zatim moraju provesti.

(105)

Prema sudskoj praksi zakonitost uredbe o antidampingu potrebno je ocijeniti s obzirom na objektivne norme prava Unije, a ne na praksu odlučivanja, čak i ako ta praksa postoji (što ovdje nije slučaj) (36). Stoga činjenica da je Komisija u prošlosti možda primjenjivala drukčiju praksu ne može biti temelj za legitimna očekivanja. To je tim više slučaj jer prethodna praksa na koju se upućuje ne odgovara činjeničnoj i pravnoj situaciji iz ovog predmeta, a razlike se mogu objasniti činjeničnim i pravnim razlikama u odnosu na ovaj predmet.

(106)

Te su razlike sljedeće: nezakonitost koju je utvrdio Sud ne odnosi se na nalaze o dampingu, šteti i interesu Unije pa stoga ni na načelo uvođenja pristojbe, nego samo na točnu stopu pristojbe. Suprotno tome, prethodna poništenja na koja su se pozivale zainteresirane strane odnosila su se na nalaze o dampingu, šteti i interesu Unije. Institucije su stoga smatrale da bi bilo prikladnije donijeti nove mjere za budućnost.

(107)

Konkretno, u ovom predmetu nije ni u kojem slučaju bilo potrebno tražiti dodatne podatke od zainteresiranih strana. Naprotiv, Komisija je ocijenila podatke koji su joj dostavljeni, ali nisu ocijenjeni prije donošenja Uredbe (EZ) br. 1472/2006. U svakom slučaju, prethodna praksa u drugim predmetima ne predstavlja točno i bezuvjetno jamstvo za ovaj predmet.

(108)

Konačno, sve stranke na koje se postupak odnosi, tj. predmetni proizvođači izvoznici, te stranke u postupcima pred Sudom i udruženje koje predstavlja jednu od tih stranaka, u okviru objave obaviješteni su o relevantnim činjenicama na temelju kojih Komisija namjerava donijeti ovu ocjenu MET-a/IT-a. Stoga je njihovo pravo na obranu zaštićeno. U tom je pogledu potrebno posebno napomenuti da nepovezani uvoznici u antidampinškom postupku nemaju pravo na zaštitu jer ti postupci nisu usmjereni protiv njih (37).

(109)

U pogledu djelomične provedbe presuda, o konkretnom sadržaju presude ovisi jesu li i u kojoj su mjeri institucije obvezne provesti presudu. Točnije, odgovor na pitanje je li moguće potvrditi uvođenje pristojbi na uvoz koji je izvršen prije presude ovisi o tome da li je nezakonitost utvrđena presudom utjecala na utvrđivanje štetnog dampinga kao takvog ili samo na precizan izračun stope pristojbe. U potonjoj situaciji, o kojoj je ovdje riječ, nema opravdanja za povrat svih pristojbi. Naprotiv, dovoljno je odrediti točnu stopu pristojbe i vratiti moguću razliku (dok ne bi bilo moguće povećati stopu pristojbe jer bi se to smatralo retroaktivnim uvođenjem).

(110)

Prethodna poništenja na koja zainteresirane strane upućuju odnosila su se na nalaze o dampingu, šteti i interesu Unije (u pogledu utvrđivanja činjenica, procjene činjenica ili prava na obranu).

(111)

Ta su poništenja bila djelomična ili potpuna.

(112)

Sudovi Unije koriste se tehnikom djelomičnog poništenja ako sami na temelju činjenica u spisu mogu zaključiti da su institucije trebale odobriti određenu prilagodbu ili da su trebale upotrijebiti drukčiju metodu za određeni izračun, koja bi dovela do uvođenja niže pristojbe (ali ne bi dovela u pitanje nalaze o dampingu, šteti ili interesu Unije). (Niža) pristojba ostaje na snazi u razdoblju prije poništenja i u razdoblju nakon poništenja (38). Kako bi postupile u skladu s presudom, institucije ponovno izračunavaju pristojbu i na odgovarajući način mijenjaju uredbu o uvođenju pristojbe za prošlo i buduće razdoblje. Osim toga, one upućuju nacionalna carinska tijela da vrate razliku ako su takvi zahtjevi pravovremeno podneseni (39).

(113)

Sudovi Unije primjenjuju potpuno poništenje kada na temelju činjenica u spisu ne mogu sami utvrditi jesu li institucije ispravno pretpostavile da postoji damping, šteta i interes Unije jer su institucije morale ponoviti dio svojeg ispitnog postupka. Budući da sudovi Unije nisu mjerodavni za provedbu ispitnog postupka umjesto Komisije, u cijelosti su poništili uredbe o uvođenju konačnih pristojbi. Kao posljedica toga, institucije su valjano utvrdile postojanje triju uvjeta potrebnih za uvođenje mjera tek nakon presude o poništavanju pristojbi. Za uvoz koji je izvršen prije valjanog utvrđenja dampinga, štete i interesa Unije uvođenje konačnih pristojbi zabranjeno je i Osnovnom uredbom i ADA-om. Stoga su aktima koje su institucije donijele kako bi zaključile te ispitne postupke uvedene konačne pristojbe samo za buduće razdoblje (40).

(114)

Ovaj se predmet razlikuje od prethodnih (djelomičnih ili potpunih) poništenja u tome što se ne odnosi na sâmo postojanje dampinga, štete i interesa Unije, nego samo na odabir odgovarajuće stope carine. Stoga nije sporno sâmo načelo uvođenja pristojbe, nego samo točan iznos (drugim riječima: oblik) pristojbe. Eventualna prilagodba može biti samo smanjenje.

(115)

Za razliku od prošlih slučajeva djelomičnog poništenja koji su razmatrani u uvodnoj izjavi 113., Sud nije mogao odlučiti je li bilo potrebno odobriti novu (sniženu) stopu pristojbe jer je za tu odluku najprije potrebno ocijeniti zahtjev za MET/IT. Za ocjenu zahtjeva za MET/IT nadležna je Komisija. Stoga Sud ne može provesti ovaj dio ispitnog postupka umjesto Komisije, a da pritom ne prekorači svoje ovlasti.

(116)

Za razliku od prošlih slučajeva potpunog poništenja, nalazi o dampingu, šteti, uzročnosti i interesu Unije nisu poništeni. Stoga su damping, šteta, uzročnost i interes Unije valjano utvrđeni u trenutku donošenja Uredbe (EZ) br. 1472/2006. Ne postoji, dakle, razlog za ograničavanje ponovnog uvođenja konačnih antidampinških pristojbi u budućnosti.

(117)

Ovom se Uredbom stoga ni na koji način ne odstupa od prakse odlučivanja institucija, čak i ako je ona bila relevantna.

(118)

Zainteresirane strane tvrdile su da poništenje antidampinških pristojbi ne bi dovelo do neopravdanog bogaćenja uvoznika, kako je tvrdila Komisija, jer su ti uvoznici možda pretrpjeli pad prodaje zbog pristojbe koja je bila uključena u prodajnu cijenu.

(119)

U sudskoj praksi Suda priznato je da se vraćanje neopravdano naplaćenih pristojbi može odbiti ako bi se njime prouzročilo neopravdano bogaćenje primatelja (41). Komisija ustanovljuje da te zainteresirane strane ne osporavaju činjenicu da je pristojba prenesena i da nisu dostavile dokaze o padu prodaje te da se ionako u sudskoj praksi o nepravednom bogaćenju uzima u obzir samo prijenos, ali ne i mogući sekundarni učinci prijenosa.

(120)

U pogledu navodnog odstupanja od načela zabrane retroaktivnosti, upućuje se na uvodne izjave 67. do 75. u kojima je to detaljno objašnjeno.

(121)

U pogledu navodne primjene dvaju različitih pravnih okvira u trenutačnoj provedbi, upućuje se na uvodne izjave 92. do 95. u kojima je to detaljno objašnjeno.

(122)

Naposljetku, u pogledu primjedbi navedenih stranaka, slijedom objave ocjene MET-a predmetnih vijetnamskih proizvođača izvoznika, smatra se da su one u potpunosti uzete u obzir u ovoj Uredbi.

(123)

FESI je tvrdio da su proizvođačima izvoznicima na koje se odnosi trenutačna provedba trebala biti dana ista postupovna prava koja su dana proizvođačima izvoznicima u uzorku tijekom početnog ispitnog postupka. Tvrdio je da posebice vijetnamskim proizvođačima izvoznicima nije pružena mogućnost da nadopune svoje obrasce zahtjeva za MET/IT putem obavijesti o manjkavosti te da je provedena samo analiza dokumentacije, ali ne i provjere na licu mjesta. Nadalje, Komisija nije osigurala propisnu dostavu objave ocjene zahtjeva za MET/IT predmetnim proizvođačima izvoznicima jer su one poslane samo zakonskim predstavnicima tih društava tijekom početnog ispitnog postupka.

(124)

FESI je nadalje tvrdio da predmetnim proizvođačima izvoznicima na koje se odnosi ova provedba nisu omogućena ista postupovna jamstva koja se primjenjuju u standardnim antidampinškim ispitnim postupcima, već su primijenjeni stroži standardi. Komisija nije uzela u obzir vremensku razliku između podnošenja zahtjeva za MIT/IT u početnom ispitnom postupku i ocjene tih zahtjeva. Nadalje, proizvođačima izvoznicima tijekom početnog ispitnog postupka omogućeno je samo 15 dana za ispunjavanje zahtjeva za MET/IT umjesto uobičajenog roka od 21 dana.

(125)

FESI je također tvrdio da je Komisija primijenila de facto podatke koji su bili dostupni unutar značenja članka 18. stavka 1. Osnovne uredbe, a da pritom nije postupala u skladu s postupovnim pravilima koja su predviđena člankom 18. stavkom 4. Osnovne uredbe.

(126)

Komisija napominje da se ni u jednoj odredbi Osnovne uredbe od Komisije ne zahtijeva da društvima izvoznicima koji traže MET/IT omogući dopuna činjeničnih podataka koji nedostaju. Podsjeća da je prema sudskoj praksi teret dokazivanja na proizvođaču koji zahtijeva MET/IT na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) Osnovne uredbe. U tu se svrhu člankom 2. stavkom 7. točkom (c) prvim podstavkom određuje da zahtjev koji dostavlja takav proizvođač mora sadržavati dostatne dokaze, kako je utvrđeno tom odredbom, da taj proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva. U skladu s time, kako je Sud odlučio u presudama Brosmann i Aokang, institucije nemaju nikakvu obvezu dokazati da proizvođač ne ispunjava uvjete utvrđene za priznavanje tog statusa. Naprotiv, Komisija treba ocijeniti jesu li dokazi koje je dostavio predmetni proizvođač dostatni da se pokaže da su kriteriji utvrđeni člankom 2. stavkom 7. točkom (c) prvim podstavkom Osnovne uredbe ispunjeni kako bi se tom proizvođaču odobrio MET/IT (vidjeti uvodnu izjavu 30.). Pravo na saslušanje znači priliku za stranku da iznese svoja stajališta i Komisiju da razmotri ta stajališta.

(127)

S time u vezi podsjeća se da Komisija nema obvezu od proizvođača izvoznika tražiti da dopuni svoj zahtjev za MET/IT. Kako je navedeno u prethodnoj uvodnoj izjavi, Komisija svoju ocjenu može temeljiti na informacijama koje je dostavio proizvođač izvoznik. U svakom slučaju, predmetni proizvođači izvoznici nisu osporili Komisijinu ocjenu njihovih zahtjeva za MET/IT, a nisu ni naveli dokumente ili osobe koji im više ne stoje na raspolaganju. Ta je tvrdnja stoga toliko apstraktna da institucije pri ocjenjivanju zahtjeva za MET/IT ne mogu uzeti u obzir te poteškoće. S obzirom na to da se ta tvrdnja temelji na nagađanju i da nije potkrijepljena preciznim naznakama o tome koji dokumenti i koje osobe više nisu dostupni te koja je važnost tih dokumenata i osoba za ocjenu zahtjeva za MET/IT, ta se tvrdnja mora odbaciti.

(128)

U pogledu članka 18. stavka 1. Osnovne uredbe, u ovom je predmetu Komisija prihvatila informacije koje su dostavili predmetni proizvođači izvoznici, nije ih odbila i svoju je ocjenu temeljila na njima. Stoga Komisija nije primijenila taj članak. Iz toga proizlazi da nije bilo potrebno slijediti postupak na temelju članka 18. stavka 4. Osnovne uredbe. Postupak iz članka 18. stavka 4. slijedi se u slučajevima kada Komisija namjerava odbaciti određene informacije koje je dostavila zainteresirana strana i umjesto toga koristiti se dostupnim činjenicama.

(129)

U pogledu kriterija 1 FESI je osporio ocjenu Komisije u pogledu zahtjeva za MET vijetnamskih dobavljača navodeći da su uglavnom odbijeni zbog nepotpunih informacija. U pogledu kriterija 1, FESI je tvrdio da Komisija, osim što nije nastojala pribaviti informacije koje nedostaju, nije naznačila ni koje su joj informacije potrebne kao dokaz da nije bilo znatnog uplitanja države u poslovne odluke predmetnih proizvođača izvoznika. FESI je dodatno zatražio da mu se dostave detaljnije informacije na temelju kojih je zaključeno da poslovne odluke vijetnamskih dobavljača nisu donesene u skladu s tržišnim signalima bez znatnog uplitanja države. U tom pogledu FESI je podsjetio da u skladu s kriterijem 1 iz članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe uplitanje države mora biti više od samog utjecaja.

(130)

U pogledu kriterija 3, pozivajući se na presudu Suda u predmetu T-586/14 Xinyi OV protiv Komisije, FESI je tvrdio da porezni poticaji ili preferencijalni porezni režimi nisu pokazatelji narušavanja tržišnog gospodarstva ili ponašanja koje nije u skladu s tržišnim gospodarstvom.

(131)

U pogledu kriterija 2 FESI je primijetio da odsustvo revidiranih financijskih izvještaja nije samo po sebi dostatan razlog za odbacivanje zahtjeva za MET jer čak ni u Uniji mala poduzeća s prometom ispod određenog praga ne moraju imati revidirane financijske izvještaje.

(132)

Na temelju toga, stranke su utvrdile da je Komisija počinila očiglednu pogrešku u primjeni članka 2. stavka 7. točke (c) Osnovne uredbe te da isto tako nije pružila dostatne razloge za odbacivanje zahtjeva za MET proizvođača izvoznika.

(133)

S obzirom na informacije koje nedostaju u smislu kriterija 1, upućuje se na uvodnu izjavu 126. u kojoj stoji da u Osnovnoj uredbi nema ničega što Komisiju obvezuje da društvima izvoznicima koja zahtijevaju MET pruži priliku da dopune činjenične podatke koji nedostaju te da u stvari teret dokazivanja počiva na proizvođaču izvozniku koji zahtijeva MET.

(134)

U pogledu zahtjeva za detaljnije informacije u zahtjevima za MET/IT određenih vijetnamskih dobavljača na temelju kojih je Komisija odbacila kriterij 1, napominje se da su te informacije dostavljene Komisiji na povjerljivoj osnovi jer sadržavaju poslovne tajne. Te se informacije stoga ne mogu objaviti kao takve nego samo njihov sažetak u verziji koja nije povjerljiva.

(135)

S obzirom na kriterij 3, obrazloženo je da ni porezni poticaji ni preferencijalni porezni režimi (ako postoje) nisu uzeti u obzir kao razlog za odbacivanje zahtjeva za MET.

(136)

Konačno, u pogledu kriterija 2, člankom 2. stavkom 7. točkom (c) Osnovne uredbe jasno se propisuje da poduzeća imaju jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe. Ni jedan od predmetnih vijetnamskih dobavljača nije ispunio te zahtjeve. Kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 33., utvrđene su manjkavosti odsustvo revidiranih financijskih izvještaja ili revizorskih mišljenja, ozbiljni problemi koje su revizori istaknuli u svojem mišljenju (kao što je neusklađenost s međunarodnim računovodstvenim standardima) i proturječnosti u pogledu zajmova između određenih navoda u obrascu zahtjeva za MET i financijskih izvještaja.

(137)

Stoga su sve tvrdnje FESI-ja odbačene, a nalazi iz uvodnih izjava 30. do 37. potvrđeni.

(138)

FESI je tvrdio, pozivajući se na kriterij 2, da Komisija nije dokazala da se izvozna prodaja ne određuje slobodno te da je upravo Komisija trebala utvrditi utječe li uplitanje države na izvozne cijene i na koji način.

(139)

Štoviše, FESI je tvrdio da je nalaz kako se izvozna prodaja ne određuje slobodno u suprotnosti s nalazima početnog ispitnog postupka koji se odnose na izvršenu prodaju proizvođača originalne opreme (OEM) u kojima je utvrđeno da uvoznici kao što je Puma provode vlastito istraživanje i razvoj te nabavu sirovina kada kupuju od svojih dobavljača. Na temelju toga, tvrdilo se da Puma i Timberland imaju značajnu kontrolu nad proizvodnim procesom i specifikacijama te da stoga nije bilo prostora za uplitanje države.

(140)

Kako je već navedeno u uvodnoj izjavi 39., teret dokazivanja počiva na proizvođaču koji zahtijeva IT. Kako je već i objašnjeno u uvodnoj izjavi 47., proizvođači izvoznici nisu dokazali da su poslovne odluke donesene bez uplitanja države. Također je navedeno da se kriterij 2 ne odnosi samo na cijene izvoza, već općenito na izvoznu prodaju koja uključuje izvozne cijene i količine te druge uvjete i odredbe prodaje koji se trebaju odrediti slobodno bez uplitanja države.

(141)

Kako bi potkrijepio svoj argument da su se cijene izvoza određivale slobodno, FESI je uputio na uvodnu izjavu 269. Privremene uredbe. Međutim, ta se uvodna izjava odnosila na cijene preprodaje uvoznika u Uniji te se stoga ne može smatrati odgovarajućom osnovom za utvrđivanje pouzdanosti izvoznih cijena proizvođača izvoznika. Isto tako, upućivanje na uvodnu izjavu 132. Privremene uredbe i uvodnu izjavu 135. Sporne uredbe odnosi se na prilagodbu normalne vrijednosti u odnosu na izvoznu cijenu te ne dopušta zaključke u pogledu toga je li izvozna prodaja vijetnamskih društava slobodno određena.

(142)

Nadalje, FESI je tvrdio da Komisija nije obrazložila ni kako je došla do zaključka da postoji opasnost od izbjegavanja antidampinških mjera ako bi se predmetnim proizvođačima izvoznicima omogućila pojedinačna stopa pristojbe, a koja bi bila temeljna svrha kriterija za IT.

(143)

U pogledu opasnosti od izbjegavanja antidampinških mjera, to je samo jedan kriterij od pet navedenih u članku 9. stavku 5. Osnovne uredbe prije izmjena. U skladu s tim člankom, proizvođač izvoznik trebao bi dokazati da ispunjava svih pet kriterija. Stoga je neispunjenje jednog ili više kriterija dovoljno za odbacivanje zahtjeva za IT bez daljnjeg provjeravanja jesu li ispunjeni ostali kriteriji.

(144)

FESI je osporio navod u uvodnoj izjavi 20. prema kojemu je jedan od dobavljača društva Timberland, društvo General Shoes Limited, u prijavi pred nacionalnim sudom pogrešno identificiran kao kineski dobavljač, a društvo zapravo ima poslovni nastan u Vijetnamu. FESI je tvrdio da je Komisija trebala tražiti daljnje obrazloženje i naveo da se moglo lako utvrditi da je riječ o kineskom društvu. Tvrdio je da, iako je istina da se ime pod kojim je društvo navedeno u obrascu za odabir uzorka različito od imena pod kojim se pojavilo u zahtjevu za MET/IT u početnom ispitnom postupku (odnosno kao General Footwear Ltd), drugačije ime društva u prijavi društva Timberland pred nacionalnim sudom (odnosno General Shoes Ltd) najvjerojatnije je pogreška u prijevodu. Stoga je zahtjev za MET/IT kineskog društva General Footwear Ltd trebalo ocijeniti, a ocjena zahtjeva za MET/IT društva General Shoes Ltd bila je očigledna pogreška u mjeri u kojoj se to odnosi na zahtjev za povrat društva Timberland. Ta se ocjena stoga mora opravdati i ispraviti.

(145)

General Footwear Ltd dio je grupe s povezanim društvima u Kini i Vijetnamu. I proizvođač u Vijetnamu i još jedan u Kini dostavili su zahtjeve za MET/IT u početnom ispitnom postupku. U zahtjevu za MET/IT kineskog društva, njegovo se ime dosljedno navodi kao „General Footwear Ltd” s adresom u Kini. Proizvođač u Vijetnamu navodi se kao „General Shoes Ltd”. Međutim, u relevantnom je obrascu zahtjeva za MET/IT nejasno je li društvo u pitanju kinesko ili vijetnamsko. Stoga nije bilo nerazumno pretpostaviti da je društvo navedeno u spisu pred nacionalnim sudom zapravo vijetnamsko. U svakom slučaju, kriteriji iz članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe za zahtjeve za MET i iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe prije izmjena za zahtjeve za IT jednako se primjenjuju na kineske i vijetnamske proizvođače jer se i NRK i Vijetnam tretiraju kao zemlje bez tržišnoga gospodarstva.

(146)

Vijetnamsko društvo General Shoes Ltd. bila je dobavljač i za druge uvoznike osim Timberlanda i njegov zahtjev za MET/IT nije ocijenjen samo u kontekstu zahtjeva za povrat društva Timberland. Zahtjev za MET/IT ocjenjuje se na temelju općih uvjeta u kojima društvo posluje i nije ograničen na određene transakcije ili određene kupce u Uniji. Stoga je rezultat takve ocjene primjenjiv na predmetnog proizvođača izvoznika kao takvog te zato u pogledu zahtjeva za povrat društva Timberland nije bilo očigledne pogreške.

(147)

U svakom slučaju, Komisija svejedno namjerava ocijeniti zahtjev za MET/IT društva „General Footwear Ltd” iz Kine. U svrhu dobrog upravljanja te kako se ne bi bezrazložno kasnilo s trenutačnom provedbom, ta će ocjena ipak biti predmetom zasebnog zakonskog akta.

(148)

Jedan je uvoznik priznao da ni jedan od predmetnih proizvođača izvoznika u trenutačnoj provedbi nije bio njegov dobavljač te stoga smatra da zaključci nisu relevantni za njegov slučaj. Ta je stranka tvrdila da zaključci trenutačne provedbe stoga ne mogu biti osnova za odbijanje njezinih zahtjeva za nadoknadu koji su podneseni nacionalnim carinskim tijelima. Uvoznik je, nadalje, zatražio da se zahtjevi za MET/IT njegovih dobavljača ispitaju na temelju dokumenata koje su Komisiji dostavila relevantna belgijska carinska tijela.

(149)

U pogledu tog navoda, Komisija upućuje na Provedbenu uredbu Komisije (EU) 2016/223 (42) kojom se propisuje postupak u ovom predmetu. Posebice, u skladu s člancima 1. i 2. te Uredbe, Komisija će ispitati relevantne zahtjeve za MET/IT čim zaprimi relevantnu dokumentaciju od carinskih tijela.

(150)

Uzimajući u obzir iznesene primjedbe i analizu tih primjedbi zaključeno je da bi trebalo ponovno uvesti preostalu antidampinšku pristojbu koja se primjenjuje na Vijetnam u pogledu četrnaest predmetnih proizvođača izvoznika za razdoblje primjene Sporne uredbe.

(151)

Predmetni proizvođači izvoznici i sve stranke koje su se javile bili su obaviješteni o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjeravalo preporučiti ponovno uvođenje konačne antidampinške pristojbe na uvoz četrnaest predmetnih proizvođača izvoznika. Odobreno im je razdoblje za podnošenje primjedbi nakon objave.

(152)

Ova je Uredba u skladu s mišljenjem Odbora uspostavljenog člankom 15. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/1036,

—

„sportska obuća” znači obuća u smislu napomene 1. za podbrojeve uz poglavlje 64. Priloga I. Uredbi (EZ) br. 1719/2005,

—

„obuća proizvedena s pomoću posebne tehnologije” znači obuća čija je cijena CIF po paru najmanje 7,5 EUR, za upotrebu u sportskim aktivnostima, s jednoslojno ili višeslojno oblikovanim potplatom, ne brizganjem, proizvedena iz sintetičkih materijala koji po svojoj prirodi apsorbiraju udarce u smjeru okomitog ili lateralnog kretanja, s posebnim tehničkim svojstvima kao što su plinom ili tekućinom punjeni hermetički jastučići, mehaničke komponente za apsorpciju ili neutralizaciju udaraca, ili materijala kao što su polimeri niske gustoće, obuhvaćena oznakama KN ex 6403 91 11, ex 6403 91 13, ex 6403 91 16, ex 6403 91 18, ex 6403 91 91, ex 6403 91 93, ex 6403 91 96, ex 6403 91 98, ex 6403 99 91, ex 6403 99 93, ex 6403 99 96 i ex 6403 99 98,

—

„obuća sa zaštitnom kapicom” znači obuća u koju je ugrađena zaštitna kapica s otpornošću na udarce od najmanje 100 džula (45) i koja je obuhvaćena oznakama KN: ex 6403 30 00 (46), ex 6403 51 11, ex 6403 51 15, ex 6403 51 19, ex 6403 51 91, ex 6403 51 95, ex 6403 51 99, ex 6403 59 11, ex 6403 59 31, ex 6403 59 35, ex 6403 59 39, ex 6403 59 91, ex 6403 59 95, ex 6403 59 99, ex 6403 91 11, ex 6403 91 13, ex 6403 91 16, ex 6403 91 18, ex 6403 91 91, ex 6403 91 93, ex 6403 91 96, ex 6403 91 98, ex 6403 99 11, ex 6403 99 31, ex 6403 99 33, ex 6403 99 36, ex 6403 99 38, ex 6403 99 91, ex 6403 99 93, ex 6403 99 96, ex 6403 99 98 i ex 6405 10 00,

—

„papuče i ostala obuća za unutarnju uporabu” znači obuća obuhvaćena oznakom KN ex 6405 10 00.