8.7.2016   

HR

Službeni list Europske unije

L 183/30

(1)

Unija je postavila kao svoj cilj održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde u kojem je osigurano slobodno kretanje osoba. Radi postupne uspostave takvog područja, Unija treba donijeti mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama, posebno kada su potrebne za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2)

U skladu s člankom 81. stavkom 2. točkom (c) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), takve mjere mogu uključivati mjere čiji je cilj osigurati usklađenost pravila država članica koja se primjenjuju u vezi sa sukobom zakonâ i sukobom nadležnosti.

(3)

Na sastanku Europskog vijeća u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. podržano je načelo uzajamnog priznavanja presuda i drugih odluka pravosudnih tijela kao kamen temeljac pravosudne suradnje u građanskim stvarima te su Vijeće i Komisija pozvani da donesu program mjera za provedbu tog načela.

(4)

Zajednički program mjera Komisije i Vijeća za provedbu načela uzajamnog priznavanja odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (3) donesen je 30. studenoga 2000. Tim programom identificiraju se mjere u vezi s usklađivanjem kolizijskih pravila kao mjere kojima se olakšava uzajamno priznavanje odluka i predviđa izrada instrumenta u stvarima bračnoimovinskih režima i imovinskih posljedica rastave nevjenčanih parova.

(5)

Na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu 4. i 5. studenoga 2004. donesen je novi program naziva „Haški program: jačanje slobode, sigurnosti i pravde u Europskoj uniji” (4). U tom programu Vijeće je od Komisije zatražilo da predstavi Zelenu knjigu o sukobu zakonâ u stvarima koje se tiču bračnoimovinskih režima, uključujući pitanje nadležnosti i uzajamnog priznavanja. U programu se također naglašava potreba za donošenjem instrumenta u ovom području.

(6)

Komisija je 17. srpnja 2006. donijela Zelenu knjigu o sukobu zakonâ u stvarima koje se tiču bračnoimovinskih režima, uključujući pitanje nadležnosti i uzajamnog priznavanja. Na temelju te Zelene knjige započela su opsežna savjetovanja o svim aspektima poteškoća s kojima se suočavaju parovi u Europi kada se radi o likvidaciji njihove zajedničke imovine i pravnim sredstvima koja su na raspolaganju. Zelenom knjigom također su obuhvaćena sva pitanja međunarodnog privatnog prava s kojima se parovi suočavaju u zajednicama koje nisu brak, uključujući parove koji imaju registrirano partnerstvo, te pitanja koja su specifična za takve parove.

(7)

Na sastanku u Bruxellesu 10. i 11. prosinca 2009. Europsko vijeće donijelo je novi višegodišnji program naziva „Stockholmski program – otvorena i sigurna Europa u službi i zaštiti građana” (5). U tom programu Europsko vijeće smatralo je da bi se uzajamno priznavanje trebalo proširiti na područja koja još nisu obuhvaćena, ali su ključna za svakodnevni život, poput imovinskih posljedica rastave parova, istodobno uzimajući u obzir pravne sustave država članica, uključujući javni poredak (ordre public) i nacionalne tradicije u tom području.

(8)

U „Izvješću o građanstvu EU-a za 2010.: uklanjanje prepreka za prava građana EU-a”, donesenom 27. listopada 2010., Komisija je najavila da će donijeti prijedlog zakonodavnog instrumenta kojim će se ukloniti prepreke slobodnom kretanju osoba, a osobito poteškoće s kojima se suočavaju parovi pri upravljanju svojom imovinom ili pri njezinoj podjeli.

(9)

Komisija je 16. ožujka 2011. donijela prijedlog uredbe Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu te priznavanju i izvršenju odluka u stvarima bračnoimovinskih režima i prijedlog uredbe Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu te priznavanju i izvršenju odluka u pogledu imovinskih posljedica registriranih partnerstava.

(10)

Vijeće je na sastanku održanom 3. prosinca 2015. zaključilo da nije moguće postići jednoglasnost za donošenje uredbi o bračnoimovinskim režimima i imovinskim posljedicama registriranih partnerstava te da stoga Unija kao cjelina ne može u razumnom roku ostvariti ciljeve suradnje u tom području.

(11)

Od prosinca 2015. do veljače 2016. Belgija, Bugarska, Češka, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Hrvatska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Austrija, Portugal, Slovenija, Finska i Švedska uputili su zahtjeve Komisiji u kojima navode da među sobom žele uspostaviti pojačanu suradnju u području imovinskih režima međunarodnih parova, a posebno u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima koje se odnose na bračnoimovinske režime i nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u pogledu imovinskih posljedica registriranih partnerstava, te u kojima pozivaju Komisiju da s tim u vezi podnese prijedlog Vijeću. Pismom Komisiji iz ožujka 2016. Cipar je izrazio želju za sudjelovanjem u uspostavi pojačane suradnje; Cipar je tu želju ponovno izrazio tijekom rada Vijeća.

(12)

Vijeće je 9. lipnja 2016. donijelo Odluku (EU) 2016/954 o odobrenju takve pojačane suradnje.

(13)

Prema članku 328. stavku 1. UFEU-a, pojačana suradnja je nakon njezine uspostave otvorena za sve države članice, podložno ispunjavanju svih uvjeta sudjelovanja utvrđenih odlukom o odobrenju. Također im je otvorena i u svakom drugom trenutku, pri čemu trebaju uz navedene uvjete prihvatiti i akte koji su u tom okviru već usvojeni. Komisija i države članice koje sudjeluju u pojačanoj suradnji trebale bi osiguravati poticanje što je moguće više država članica na sudjelovanje. Ova bi Uredba trebala biti u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjivati samo u državama članicama koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka o imovinskim režimima međunarodnih parova, što obuhvaća stvari koje se odnose na bračnoimovinske režime i imovinske posljedice registriranih partnerstava, na temelju Odluke (EU) 2016/954, ili na temelju odluke donesene u skladu s člankom 331. stavkom 1. drugim ili trećim podstavkom UFEU-a.

(14)

U skladu s člankom 81. UFEU-a, ova bi se Uredba trebala primjenjivati u kontekstu imovinskih posljedica registriranih partnerstava koje imaju prekogranične učinke.

(15)

Kako bi se nevjenčanim parovima dala pravna sigurnost u pogledu njihove imovine i kako bi im se ponudila određena predvidljivost, sva pravila koja se primjenjuju na imovinske posljedice registriranih partnerstava trebalo bi obuhvatiti u jednom instrumentu.

(16)

Način na koji su oblici zajednice osim braka predviđeni u zakonodavstvu država članica razlikuje se među državama članicama te bi trebalo utvrditi razliku između parova čija je zajednica institucionalno potvrđena registracijom njihovog partnerstva kod tijela javne vlasti i parova koji žive u faktičnoj zajednici. Neke države članice zakonom predviđaju takve de facto zajednice, ali bi se one trebale razmatrati različito od registriranih partnerstava, koja imaju službeno obilježje prema kojemu je moguće uzeti u obzir njihove specifične karakteristike i utvrditi pravila u ovom području u zakonodavstvu Unije. Kako bi se osiguralo nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta, potrebno je ukloniti prepreke slobodnom kretanju ljudi koji su sklopili registrirano partnerstvo, posebno one prepreke koje stvaraju poteškoće takvim parovima u administraciji i podjeli njihove imovine. Kako bi se ostvarili ti ciljevi, ova bi Uredba trebala objediniti odredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju, ili, ako je to slučaj, prihvaćanju, izvršivosti i izvršenju odluka, javnih isprava i sudskih nagodbi.

(17)

Ova bi Uredba trebala obuhvaćati stvari koje proizlaze iz imovinskih posljedica registriranih partnerstava. „Registrirano partnerstvo” ovdje bi se trebalo definirati isključivo za potrebe ove Uredbe. Stvarni sadržaj tog pojma trebao bi ostati definiran nacionalnim pravom država članica. Ničim u ovoj Uredbi ne bi se smjelo državu članicu čije pravo nema institut registriranog partnerstva obvezati da ga predvidi svojim nacionalnim pravom.

(18)

Područje primjene ove Uredbe trebalo bi obuhvaćati sve građanskopravne aspekte imovinskih posljedica registriranih partnerstava, kako svakodnevno upravljanje imovinom partnera, tako i likvidaciju te imovine, a osobito kao rezultat rastave para ili smrti jednog partnera.

(19)

Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na područja građanskog prava osim imovinskih posljedica registriranih partnerstava. Radi jasnoće bi niz pitanja za koja bi se moglo činiti da su povezana s imovinskim posljedicama registriranih partnerstava trebalo izričito isključiti iz područja primjene ove Uredbe.

(20)

Stoga se ova Uredba ne bi trebala primjenjivati na pitanja koja se tiču opće pravne sposobnosti partnera; međutim, to isključenje ne bi trebalo obuhvaćati posebne ovlasti i prava bilo kojeg partnera ili oba partnera u odnosu na imovinu, bilo među njima ili u pogledu trećih osoba, jer bi te ovlasti i prava trebali biti obuhvaćeni područjem primjene ove Uredbe.

(21)

Ova Uredba ne bi se trebala primjenjivati na druga preliminarna pitanja poput postojanja, valjanosti ili priznavanja registriranog partnerstva, koja pokriva nacionalno pravo država članica, uključujući njihova pravila međunarodnog privatnog prava.

(22)

Budući da obveze uzdržavanja između partnera uređuje Uredba Vijeća (EZ) br. 4/2009 (6), trebalo bi ih izostaviti iz područja primjene ove Uredbe, a isto vrijedi i za pitanja nasljeđivanja ostavine umrlog partnera jer su ona obuhvaćena Uredbom (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (7).

(23)

Pitanja prava na prijenos ili prilagodbu prava na starosnu ili invalidsku mirovinu između partnera bez obzira na njihovu prirodu, stečena tijekom registriranog partnerstva, a koja nisu stvorila prihod od mirovine tijekom registriranog partnerstva, pitanja su koja bi trebala biti isključena iz područja primjene ove Uredbe, uzimajući u obzir posebne sustave koji postoje u državama članicama. Međutim, to bi se isključenje trebalo strogo tumačiti. Stoga bi se ovom Uredbom osobito trebalo uređivati pitanje razvrstavanja mirovinske imovine, iznose koji su već isplaćeni jednom partneru tijekom registriranog partnerstva i moguću naknadu koja bi bila odobrena u slučaju zajedničkog plaćanja mirovinskih doprinosa.

(24)

Ovom bi Uredbom trebalo omogućiti nastanak ili prijenos, koji proizlazi iz imovinskih posljedica registriranih partnerstava, prava na pokretnoj ili nepokretnoj imovini kako je predviđeno pravom mjerodavnim za imovinske posljedice registriranih partnerstava. Međutim, ona ne bi trebala utjecati na ograničeni broj (numerus clausus) stvarnih prava poznatih u nacionalnom pravu nekih država članica. Od države članice ne bi se smjelo zahtijevati priznanje stvarnog prava na imovini koja se nalazi u toj državi članici ako dotično stvarno pravo nije poznato u njezinu pravu.

(25)

Međutim, kako bi se partnerima omogućilo uživanje u drugoj državi članici prava koja su nastala ili su na njih prenesena kao rezultat imovinskih posljedica registriranih partnerstava, ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti prilagodbu nepoznatog stvarnog prava najbližem ekvivalentnom pravu u okviru prava te druge države članice. U kontekstu takve prilagodbe trebalo bi uzeti u obzir ciljeve i interese kojima služi dotično stvarno pravo i učinke koji su s njim povezani. Za potrebe određivanja najbližeg ekvivalentnog nacionalnog prava, za dodatne informacije o prirodi i učincima prava mogu se kontaktirati tijela ili nadležne osobe države čije se pravo primjenjuje na imovinske posljedice registriranih partnerstava. U tu svrhu mogle bi se koristiti postojeće mreže u području pravosudne suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima, kao i svi ostali dostupni načini koji olakšavaju razumijevanje stranog prava.

(26)

Prilagodba nepoznatih stvarnih prava kako je izričito predviđena ovom Uredbom ne bi trebala sprječavati druge oblike prilagodbe u kontekstu primjene ove Uredbe.

(27)

Zahtjeve za evidentiranjem u upisnik prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se vodi upisnik (za nepokretnu imovinu pravo države u kojoj se nalazi nekretnina, lex rei sitae) trebalo biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija mora voditi te koja su tijela, poput zemljišnoknjižnih službi ili javnih bilježnika, zadužena za provjeru jesu li svi zahtjevi ispunjeni i je li predočena ili utvrđena dokumentacija dovoljna ili sadrži li potrebne informacije. Posebno, tijela mogu provjeriti je li pravo partnera na imovini navedenoj u ispravi predočenoj za upis pravo koje je evidentirano kao takvo u upisniku ili koje je na drugi način dokazano u skladu s pravom države članice u kojoj se vodi upisnik. Kako bi se izbjeglo dupliciranje isprava, tijela za upis trebala bi prihvatiti takve isprave koje su u drugoj državi članici izdala nadležna tijela i čiji je optjecaj predviđen ovom Uredbom. To ne bi trebalo spriječiti tijela uključena u upis da zatraže od osobe koja traži upis pružanje onih dodatnih informacija ili predočenje onih dodatnih isprava koje se zahtijevaju prema pravu države članice u kojoj se vodi upisnik, na primjer informacija ili isprava koje se odnose na plaćanje poreza. Nadležna tijela mogu osobu koja traži upis uputiti kako se informacije ili isprave koje nedostaju mogu dostaviti.

(28)

Učinke evidentiranja prava u upisniku trebalo bi također isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se upisnik vodi trebalo biti ono koje određuje je li evidentiranje, na primjer, po učinku deklaratorno ili konstitutivno. Kada, stoga, na primjer, stjecanje prava na nepokretnoj imovini zahtijeva evidentiranje u upisniku prema pravu države članice u kojoj se upisnik vodi kako bi se osigurao učinak upisnika erga omnes ili radi zaštite pravnih transakcija, trenutak tog stjecanja trebao bi biti uređen pravom te države članice.

(29)

Ova bi Uredba trebala poštovati različite sustave uređenja pitanja imovinskih posljedica registriranih partnerstava koji se primjenjuju u državama članicama. Za potrebe ove Uredbe pojmu „sud” stoga bi trebalo dati široko značenje kako bi obuhvatio ne samo sudove u strogom smislu riječi, koji izvršavaju sudske funkcije, nego i, primjerice, javne bilježnike u nekim državama članicama koji u određenim stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava izvršavaju sudske funkcije poput sudova te javne bilježnike i pravne stručnjake koji, u nekim državama članicama, izvršavaju sudske funkcije kod imovinskih posljedica registriranih partnerstva na temelju ovlasti prenesenih od suda. Sve sudove kako su definirani ovom Uredbom trebala bi obvezivati pravila o nadležnosti određena u ovoj Uredbi. Nasuprot tome, pojam „sud” ne bi trebao obuhvaćati nepravosudna tijela države članice koja su prema nacionalnom pravu ovlaštena za postupanje u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava, poput javnih bilježnika u većini država članica kada oni, što je obično slučaj, ne izvršavaju sudske funkcije.

(30)

Ova bi Uredba trebala svim javnim bilježnicima koji su nadležni u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava u državama članicama omogućiti izvršavanje te nadležnosti. Odgovor na pitanje obvezuju li javne bilježnike u dotičnoj državi članici pravila o nadležnosti određena u ovoj Uredbi trebao bi ovisiti o tome jesu li oni obuhvaćeni pojmom „sud” za potrebe ove Uredbe.

(31)

Akti koje izdaju javni bilježnici u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava u državama članicama trebali bi biti u optjecaju u skladu s ovom Uredbom. Kada javni bilježnici izvršavaju sudske funkcije, trebala bi ih obvezivati pravila o nadležnosti određena u ovoj Uredbi, a odluke koje oni donose trebale bi biti u optjecaju u skladu s odredbama ove Uredbe o priznavanju, izvršivosti i izvršavanju odluka. Kada javni bilježnici ne izvršavaju sudske funkcije, ne bi ih trebala obvezivati ta pravila o nadležnosti, a javne isprave koje izdaju trebale bi biti u optjecaju u skladu s odredbama ove Uredbe o javnim ispravama.

(32)

Kako bi se vodilo računa o povećanoj mobilnosti parova i olakšalo dobro sudovanje, pravila o nadležnosti određena u ovoj Uredbi trebala bi građanima omogućiti da s njihovim različitim povezanim postupcima postupaju sudovi iste države članice. U tu bi svrhu ovom Uredbom trebalo težiti koncentraciji nadležnosti u odnosu na imovinske posljedice registriranih partnerstava u državi članici čiji su sudovi pozvani postupati s nasljeđivanjem partnera u skladu s Uredbom (EU) br. 650/2012 ili raskidom ili poništajem registriranog partnerstva.

(33)

Ovom Uredbom trebalo bi predvidjeti, kada se postupak u vezi s nasljeđivanjem partnera vodi pred sudom države članice pred kojim je postupak pokrenut na temelju Uredbe (EU) br. 650/2012, da bi sudovi te države trebali imati nadležnost u odlučivanju o stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava povezanima s tim predmetom nasljeđivanja.

(34)

Slično tome, u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava povezanima s postupkom koji se vodi pred sudom države članice pred kojim je pokrenut postupak o zahtjevu za raskid ili poništaj registriranog partnerstva trebali bi postupati sudovi te države članice ako se partneri tako dogovore.

(35)

Kada stvari imovinskih posljedica registriranih partnerstava nisu povezane s postupkom koji se vodi pred sudom države članice u vezi s nasljeđivanjem partnera ili raskidom ili poništajem registriranog partnerstva, ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti ljestvicu poveznica u svrhu utvrđivanja nadležnosti, počevši s uobičajenim boravištem partnera u trenutku pokretanja postupka pred sudom. Posljednji korak na ljestvici poveznica koje se odnose na nadležnost trebao bi upućivati na državu članicu prema čijem pravu je provedena obvezna registracija partnerstva kako bi ga se osnovalo. Te su poveznice određene radi povećanja mobilnosti građana i osiguravanja postojanja stvarne poveznice između partnera i države članice u kojoj se nadležnost izvršava.

(36)

Budući da institut registriranog partnerstva nije predviđen u svim državama članicama, sudovi države članice čijim pravom nije predviđen institut registriranog partnerstva možda se iznimno trebaju proglasiti nenadležnima na temelju ove Uredbe. U takvom slučaju sudovi djeluju brzo, a dotična stranka trebala bi imati mogućnost predmet podnijeti na rješavanje u bilo kojoj drugoj državi članici koja ima poveznicu kojom joj se daje nadležnost, neovisno o redoslijedu tih osnova za nadležnost, istodobno poštujući autonomiju stranaka. Bilo koji sud pred kojim je pokrenut postupak nakon proglašenja nenadležnosti, a koji nije sud države članice prema čijem pravu je registrirano partnerstvo uspostavljeno i koji ima nadležnost na osnovi sporazuma o izboru suda ili upuštanja tuženika u postupak, možda će iznimno također trebati proglasiti nenadležnost pod istim uvjetima. Na kraju, ako nijedan sud nije nadležan rješavati situaciju u svjetlu ostalih odredaba ove Uredbe, u ovu bi Uredbu trebalo uvrstiti pravilo o alternativnoj nadležnosti kako bi se izbjegao rizik uskrate pravosuđa.

(37)

Radi povećanja pravne sigurnosti, predvidljivosti i autonomije stranaka, ova bi Uredba u određenim okolnostima trebala omogućiti strankama da sklope sporazum o izboru suda u korist sudova države članice mjerodavnog prava ili sudova države članice prema čijem pravu je registrirano partnerstvo uspostavljeno.

(38)

Ova Uredba ne bi smjela sprječavati stranke da se u predmetu nagode mirnim putem izvan suda, na primjer pred javnim bilježnikom, u državi članici njihova izbora kada je to moguće prema pravu te države članice. To bi trebao biti slučaj čak i ako pravo mjerodavno za imovinske posljedice registriranog partnerstva nije pravo te države članice.

(39)

Kako bi se osiguralo da sudovi svih država članica mogu na istoj osnovi izvršavati nadležnost u odnosu na imovinske posljedice registriranih partnerstava, u ovoj bi se Uredbi trebali taksativno navesti razlozi na temelju kojih se može ostvarivati takva supsidijarna nadležnost.

(40)

Posebno kako bi se riješile situacije uskrate pravosuđa, ovom bi se Uredbom trebao predvidjeti forum necessitatis koji u iznimnim slučajevima sudu države članice omogućuje odlučivanje o imovinskim posljedicama registriranog partnerstva koje je blisko povezano s trećom državom. Moglo bi se smatrati da se radi o takvom iznimnom slučaju kada ne postoji mogućnost vođenja postupka u dotičnoj trećoj državi, na primjer zbog građanskog rata ili kada bi od partnera bilo neopravdano očekivati da pokrene ili vodi postupak u toj državi. Nadležnost utemeljena na forum necessitatis trebala bi se, međutim, izvršavati samo ako je predmet u dovoljnoj mjeri povezan s državom članicom suda pred kojim je postupak pokrenut.

(41)

U interesu usklađenog djelovanja pravosuđa trebalo bi izbjegavati donošenje proturječnih odluka u različitim državama članicama. U tu svrhu ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti opća postupovna pravila slična onima iz drugih instrumenata Unije u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima. Jedno takvo postupovno pravilo je pravilo o litispendenciji koje će se primijeniti ako se isti predmet imovinskih posljedica registriranih partnerstava iznese pred različitim sudovima u različitim državama članicama. To će pravilo tada odrediti koji bi se sud na kraju trebao baviti predmetom.

(42)

Kako bi se građanima omogućilo uživanje, sa svom pravnom sigurnošću, koristi od unutarnjeg tržišta, ova bi Uredba partnerima trebala omogućiti saznanje unaprijed o tome koje će se pravo primijeniti na imovinske posljedice njihovog registriranog partnerstva. Stoga bi se trebala uvesti usklađena kolizijska pravila radi izbjegavanja proturječnih ishoda. Osnovno pravilo trebalo bi osigurati da imovinske posljedice registriranog partnerstva uređuje predvidivo pravo s kojim je s blisko povezano. Radi pravne sigurnosti i izbjegavanja fragmentacije, mjerodavno pravo trebalo bi uređivati imovinske posljedice registriranog partnerstva u cijelosti, to jest sve imovinske posljedice koje registrirano partnerstvo obuhvaća, bez obzira na vrstu imovine i na to nalazi li se imovina u drugoj državi članici ili u trećoj državi.

(43)

Pravo utvrđeno ovom Uredbom trebalo bi se primjenjivati čak i ako to nije pravo neke države članice.

(44)

Kako bi se partnerima olakšalo upravljanje njihovom imovinom, ovom bi ih Uredbom trebalo ovlastiti da izaberu pravo mjerodavno za imovinske posljedice njihovog registriranog partnerstva, bez obzira na vrstu imovine ili mjesto na kojem se imovina nalazi, između prava s kojima su blisko povezani, primjerice zbog uobičajenog boravišta ili svojeg državljanstva. Međutim, kako bi se izbjeglo lišavanje izbora prava bilo kojeg učinka, time ostavljajući partnere u pravnom vakuumu, takav izbor prava trebalo bi ograničiti na pravo koje registriranim partnerstvima pridaje imovinske posljedice. Taj izbor može se izvršiti u bilo kojem trenutku, prije registriranja partnerstva, u vrijeme registriranja partnerstva ili tijekom trajanja registriranog partnerstva.

(45)

Kako bi se osigurala pravna sigurnost transakcija i spriječila svaka promjena prava mjerodavnog za imovinske posljedice registriranih partnerstava, a da se o tome ne obavijeste partneri, ne bi trebalo napraviti nikakvu promjenu prava mjerodavnog za imovinske posljedice registriranog partnerstva osim na izričit zahtjev stranaka. Takva promjena od strane partnera ne bi trebala imati retroaktivni učinak osim ako oni to izričito odrede. U svakom slučaju, time se ne smiju kršiti prava trećih strana.

(46)

Pravila o materijalnoj i formalnoj valjanosti sporazuma o izboru mjerodavnog prava trebala bi se odrediti tako da se olakša informirani izbor partnera i da se poštuje njihov pristanak radi osiguravanja pravne sigurnosti, kao i lakšeg pristupa pravosuđu. Što se tiče formalne valjanosti, trebalo bi uvesti određene mjere zaštite kako bi se osiguralo da su partneri svjesni posljedica svog izbora. Sporazum o izboru mjerodavnog prava trebao bi biti sastavljen barem u pisanom obliku te bi ga obje strane trebale datirati i potpisati. Međutim, ako su pravom države članice u kojoj partneri imaju uobičajeno boravište u trenutku sklapanja sporazuma utvrđena dodatna formalna pravila, ta bi se pravila trebala poštovati. Na primjer, takva dodatna formalna pravila mogu postojati u državi članici u kojoj se sporazum uključuje u sporazum o imovini partnerstva. Ako partneri u trenutku sklapanja sporazuma imaju uobičajeno boravište u različitim državama članicama koje utvrđuju različita formalna pravila, trebalo bi biti dovoljno poštovanje formalnih pravila jedne od tih država članica. Ako u trenutku sklapanja sporazuma samo jedan partner ima uobičajeno boravište u državi članici koja utvrđuje dodatna formalna pravila, ta bi pravila trebalo poštovati.

(47)

Sporazum o imovini partnerstva vrsta je raspolaganja imovinom partnerâ čija se dopustivost i prihvaćanje razlikuju među državama članicama. Kako bi države članice lakše prihvatile imovinska prava stečena kao rezultat sporazuma o imovini partnerstva, trebalo bi definirati pravila o formalnoj valjanosti sporazuma o imovini partnerstva. Sporazum bi trebao biti sastavljen barem u pisanom obliku te bi ga obje strane trebale datirati i potpisati. Međutim, sporazum bi također trebao ispunjavati dodatne zahtjeve za formalnu valjanost određene u pravu mjerodavnom za imovinske posljedice registriranog partnerstva, kako je određeno ovom Uredbom i pravom države članice u kojoj partneri imaju uobičajeno boravište. Ovom bi se Uredbom također trebalo odrediti pravo koje će uređivati materijalnu valjanost takva sporazuma.

(48)

Kada se ne izabere nikakvo mjerodavno pravo te s ciljem usklađivanja predvidljivosti i pravne sigurnosti sa stvarnim životnim okolnostima u kojima se par nalazi, ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti da se na imovinske posljedice registriranog partnerstva primjenjuje pravo države prema čijem pravu je obvezna registracija partnerstva provedena kako bi se ono osnovalo.

(49)

Kada se ova Uredba odnosi na državljanstvo kao poveznicu, pitanje kako se razmatra osoba koja ima višestruko državljanstvo preliminarno je pitanje koje nije obuhvaćeno područjem primjene ove Uredbe i trebalo bi ga prepustiti nacionalnom pravu, uključujući, gdje je to primjenjivo, međunarodne konvencije, poštujući u potpunosti opća načela Unije. To razmatranje ne bi trebalo utjecati na valjanost izbora prava učinjenog u skladu s ovom Uredbom.

(50)

U vezi s utvrđivanjem prava mjerodavnog za imovinske posljedice registriranog partnerstva ako pravo nije izabrano i ako nema sporazuma o imovini partnerstva, pravosudno tijelo države članice trebalo bi, na zahtjev bilo kojeg partnera, u iznimnim slučajevima – ako su se partneri preselili u državu svojeg uobičajenog boravišta na dulje vrijeme – moći zaključiti da se može primijeniti pravo te države ako su se partneri oslonili na njega. U svakom slučaju, time se ne smiju kršiti prava trećih strana.

(51)

Pravo koje je utvrđeno kao mjerodavno za imovinske posljedice registriranih partnerstava trebalo bi ih uređivati od razvrstavanja imovine jednog ili oba partnera u različite kategorije tijekom registriranog partnerstva i nakon njegova raskida do likvidacije imovine. Ono bi trebalo uključivati učinke imovinskih posljedica registriranog partnerstva na pravni odnos između partnera i trećih strana. Međutim, partner se može pozvati na pravo mjerodavno za imovinske posljedice registriranih partnerstava protiv treće strane za uređenje takvih učinaka samo ako su pravni odnosi između partnera i treće strane nastali u trenutku kada je treća strana bila upoznata ili je trebala biti upoznata s tim pravom.

(52)

Pitanja od javnog interesa, poput zaštite političke, socijalne ili ekonomske organizacije države članice, trebala bi opravdati omogućavanje sudovima i drugim nadležnim tijelima država članica da u iznimnim slučajevima primjenjuju iznimke utemeljene na prevladavajućim obveznim odredbama. U skladu s tim, koncept „prevladavajućih obveznih odredaba” trebao bi obuhvatiti imperativna pravila poput onih koja se odnose na zaštitu obiteljskog doma. Međutim, ta iznimka od primjene prava mjerodavnog za imovinske posljedice registriranih partnerstava zahtijeva strogo tumačenje kako bi ostalo u skladu s općim ciljem ove Uredbe.

(53)

Razlozi javnog interesa također bi trebali sudovima i drugim nadležnim tijelima koja se bave stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava u državama članicama omogućiti zanemarivanje, u iznimnim okolnostima, određenih odredaba stranog prava ako bi u dotičnom slučaju primjena takvih odredaba bila očigledno nespojiva s javnim poretkom (ordre public) dotične države članice. Međutim, sudovi ili druga nadležna tijela ne bi smjeli primijeniti iznimku javnog poretka kako bi zanemarili primjenu prava druge države ili odbili priznati ili, ako je to slučaj, prihvatiti ili izvršiti odluku, javnu ispravu ili sudsku nagodbu iz druge države članice kada bi takvo postupanje bilo u suprotnosti s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”), a posebno njezinim člankom 21. o načelu nediskriminacije.

(54)

Budući da postoje države u kojima istodobno postoje dva ili više pravnih sustava ili skupova pravila povezanih sa stvarima uređenima ovom Uredbom, trebala bi postojati odredba kojom bi se uredilo u kojoj se mjeri ova Uredba primjenjuje u različitim teritorijalnim jedinicama tih država.

(55)

S obzirom na njezin opći cilj, a to je uzajamno priznavanje odluka donesenih u državama članicama o stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava, ovom bi Uredbom trebalo utvrditi pravila o priznavanju, izvršivosti i izvršenju odluka slična onima iz drugih instrumenata Unije u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima.

(56)

Kako bi se uzeli u obzir različiti sustavi rješavanja stvari imovinskih posljedica registriranih partnerstava u državama članicama, ovom bi Uredbom trebalo zajamčiti prihvaćanje i izvršivost u svim državama članicama javnih isprava u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava.

(57)

Javne isprave trebale bi imati istu dokaznu snagu u drugoj državi članici kakvu imaju u državi članici podrijetla, ili najsličnije učinke. Prilikom određivanja dokazne snage određene javne isprave u drugoj državi članici ili najsličnijih učinaka, trebalo bi uzeti u obzir prirodu i opseg dokazne snage javne isprave u državi članici podrijetla. Dokazna snaga koju bi određena javna isprava trebala imati u drugoj državi članici stoga će ovisiti o pravu države članice podrijetla.

(58)

„Vjerodostojnost” javne isprave trebao bi biti autonoman koncept koji obuhvaća elemente poput izvornosti isprave, formalnih zahtjeva za ispravu, ovlasti tijela koja su sastavila ispravu i postupak u kojem je isprava nastala. Također bi trebao obuhvatiti činjenične elemente koje je u javnoj ispravi zabilježilo dotično tijelo, poput činjenice da su se navedene stranke pojavile pred tim tijelom navedenog datuma i da su dale navedene izjave. Stranka koja želi osporiti vjerodostojnost javne isprave trebala bi to učiniti pred nadležnim sudom u državi članici podrijetla javne isprave prema pravu te države članice.

(59)

Pojam „pravni akti ili pravni odnosi zabilježeni u javnoj ispravi” trebalo bi tumačiti tako da se odnosi na materijalni sadržaj zabilježen u javnoj ispravi. Stranka koja želi osporiti pravne akte ili pravne odnose zabilježene u javnoj ispravi trebala bi to učiniti pred sudovima koji su nadležni prema ovoj Uredbi, a koji bi o tom osporavanju trebali odlučiti u skladu s pravom mjerodavnim za imovinske posljedice registriranog partnerstva.

(60)

Ako se pitanje o pravnim aktima ili pravnim odnosima zabilježenima u javnoj ispravi pojavi kao prethodno pitanje u postupku pred sudom države članice, taj bi sud trebao biti nadležan za to pitanje.

(61)

Javna isprava koja se osporava ne bi smjela imati nikakvu dokaznu snagu u državi članici koja nije država članica podrijetla tako dugo dok je osporavanje u tijeku. Ako se osporavanje odnosi samo na jedno određeno pitanje u vezi s pravnim aktima ili pravnim odnosima zabilježenima u javnoj ispravi, dotična javna isprava ne bi smjela imati nikakvu dokaznu snagu u državi članici koja nije država članica podrijetla u pogledu tog pitanja koje se osporava tako dugo dok je osporavanje u tijeku. Javna isprava koja je kao posljedica spora proglašena nevaljanom trebala bi prestati imati bilo kakvu dokaznu snagu.

(62)

Ako bi tijelu u okviru primjene ove Uredbe bile predočene dvije nespojive javne isprave, to bi tijelo trebalo riješiti pitanje kojoj bi javnoj ispravi, ako ijednoj, trebalo dati prednost, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Ako iz tih okolnosti nije jasno kojoj bi javnoj ispravi, ako ijednoj, trebalo dati prednost, o pitanju bi trebali odlučiti sudovi koji imaju nadležnost prema ovoj Uredbi ili, ako je pitanje postavljeno kao prethodno pitanje tijekom postupka, sud pred kojim je pokrenut taj postupak. U slučaju nespojivosti između javne isprave i odluke trebalo bi uzeti u obzir razloge za nepriznavanje odluka prema ovoj Uredbi.

(63)

Priznavanje i izvršavanje odluke o imovinskim posljedicama registriranog partnerstva prema ovoj Uredbi ne bi ni na koji način smjelo podrazumijevati priznavanje registriranog partnerstva koje je dovelo do te odluke.

(64)

Trebalo bi utvrditi odnos između ove Uredbe i bilateralnih ili multilateralnih konvencija o imovinskim posljedicama registriranih partnerstava čije su stranke države članice.

(65)

Radi olakšanja primjene ove Uredbe trebalo bi predvidjeti obvezu država članica da priopćuju određene informacije o svojem zakonodavstvu i o postupcima koji se odnose na imovinske posljedice registriranih partnerstava u okviru Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima uspostavljene Odlukom Vijeća 2001/470/EZ (8). Radi omogućavanja pravovremene objave u Službenom listu Europske unije svih informacija od važnosti za praktičnu primjenu ove Uredbe, države članice također bi trebale priopćiti takve informacije Komisiji prije nego što se ova Uredba počne primjenjivati.

(66)

Isto tako, radi olakšanja primjene ove Uredbe i omogućavanja upotrebe suvremenih tehnologija komunikacije, trebalo bi propisati standardne obrasce za ovjere u vezi sa zahtjevom za proglašenje izvršivosti odluke, javne isprave ili sudske nagodbe.

(67)

Pri računanju rokova i vremenskih ograničenja predviđenih u ovoj Uredbi trebalo bi primjenjivati Uredbu Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 (9).

(68)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u pogledu uspostave i naknadnih izmjena ovjera i obrazaca koji se odnose na proglašenje izvršivosti odluka, sudskih nagodbi i javnih isprava. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(69)

Za donošenje provedbenih akata o uspostavi i naknadnim izmjenama ovjera i obrazaca predviđenih ovom Uredbom trebalo bi primjenjivati savjetodavni postupak.

(70)

Ciljeve ove Uredbe, to jest slobodno kretanje osoba u Uniji, mogućnost da partneri urede svoje imovinske odnose u odnosu na sebe i druge tijekom svojeg života kao para i pri likvidaciji svoje imovine, te veću predvidljivost i pravnu sigurnost, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i učinaka ove Uredbe oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, prema potrebi putem pojačane suradnje među državama članicama. U skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji, Unija stoga ima nadležnost za djelovanje. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(71)

Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i načela priznata u Povelji, a osobito člancima 7., 9., 17., 21. i 47. o poštovanju privatnog i obiteljskog života, pravu na osnivanje obitelji u skladu s nacionalnim zakonima, pravu na vlasništvo, načelu nediskriminacije odnosno pravu na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje. Ovu bi Uredbu sudovi i druga nadležna tijela država članica trebali primjenjivati poštujući ta prava i načela,

(a)

pravna sposobnost partnera;

(b)

postojanje, valjanost ili priznavanje registriranog partnerstva;

(c)

obveze uzdržavanja;

(d)

nasljeđivanje ostavine umrlog partnera;

(e)

socijalna sigurnost;

(f)

pravo na prijenos ili prilagodbu prava na starosnu ili invalidsku mirovinu stečena tijekom registriranog partnerstva, a koja nisu stvorila prihod od mirovine tijekom registriranog partnerstva, između partnera u slučaju raskida ili poništaja registriranog partnerstva;

(g)

priroda stvarnih prava povezanih s imovinom; i

(h)

bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis, te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik.

(a)

„registrirano partnerstvo” znači režim koji uređuje zajednički život dvoje ljudi koji je predviđen zakonom, čije je registriranje obvezno prema tom zakonu i koji zadovoljava pravne formalnosti koje se zahtijevaju tim zakonom za njegovu uspostavu;

(b)

„imovinske posljedice registriranog partnerstva” znači skup pravila koja se tiču imovinskih odnosa partnera, između sebe i u njihovim odnosima s trećim stranama, kao rezultat pravnog odnosa stvorenog registriranjem partnerstva ili njegovim raskidom;

(c)

„sporazum o imovini partnerstva” znači svaki sporazum između partnera ili budućih partnera kojim oni organiziraju imovinske posljedice svojeg registriranog partnerstva;

(d)

„javna isprava” znači isprava u stvari imovinskih posljedica registriranog partnerstva koja je službeno sastavljena ili registrirana kao javna isprava u nekoj državi članici i čija vjerodostojnost:

(e)

„odluka” znači svaka odluka u stvari imovinskih posljedica registriranog partnerstva koju je donio sud države članice, bez obzira na naziv te odluke, uključujući odluku službenika suda o utvrđivanju troškova ili izdataka;

(f)

„sudska nagodba” znači nagodba u stvari imovinskih posljedica registriranog partnerstva koju je odobrio sud ili koja je sklopljena pred sudom tijekom postupka;

(g)

„država članica podrijetla” znači država članica u kojoj je donesena odluka, sastavljena javna isprava, odnosno odobrena ili sklopljena sudska nagodba;

(h)

„država članica izvršenja” znači država članica u kojoj se zahtijeva priznavanje i/ili izvršenje odluke, javne isprave ili sudske nagodbe.

(a)

mogu biti predmet žalbe pravosudnom tijelu ili preispitivanja od strane pravosudnog tijela i

(b)

imaju sličnu valjanost i učinak kao i odluka pravosudnog tijela o istoj stvari.

(a)

na čijem državnom području partneri imaju uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnom;

(b)

na čijem su državnom području partneri imali zadnje uobičajeno boravište ako jedan od njih još uvijek tamo boravi u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnome;

(c)

na čijem državnom području protustranka ima uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnome;

(d)

zajedničkog državljanstva partnerâ u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnome;

(e)

prema čijem pravu je registrirano partnerstvo uspostavljeno.

(a)

u trenutku kada je sudu predano pismeno o pokretanju postupka ili istovrijedno pismeno, pod uvjetom da podnositelj zahtjeva nakon toga nije propustio poduzeti korake koje je morao poduzeti u vezi s dostavom pismena tuženiku;

(b)

ako pismeno mora biti dostavljeno prije njegova podnošenja sudu, u trenutku kada ga je primilo tijelo ovlašteno za dostavu, pod uvjetom da podnositelj zahtjeva nije nakon toga propustio poduzeti radnje koje je morao poduzeti kako bi pismeno bilo predano sudu; ili

(c)

ako postupak pokreće sud po službenoj dužnosti, u trenutku kada je donesena odluka suda o pokretanju postupka ili, ako takva odluka nije nužna, u trenutku kada je sud zabilježio slučaj.

(a)

pravu države u kojoj partneri ili budući partneri ili jedan partner ima uobičajeno boravište u trenutku kada je sporazum sklopljen;

(b)

pravu države čije državljanstvo ima jedan od partnera ili budućih partnera u trenutku kada je sporazum sklopljen; ili

(c)

pravu države prema čijem pravu je registrirano partnerstvo uspostavljeno.

(a)

partneri su imali posljednje zajedničko uobičajeno boravište u toj drugoj državi tijekom razdoblja znatne duljine i

(b)

oba su se partnera oslanjala na pravo te druge države u uređivanju ili planiranju svojih imovinskih odnosa.

(a)

razvrstavanje imovine jednog ili oba partnera po različitim kategorijama tijekom i nakon registriranog partnerstva;

(b)

prijenos imovine iz jedne kategorije u drugu;

(c)

odgovornost jednog partnera za obveze i dugove drugog partnera;

(d)

ovlasti, prava i obveze jednog ili oba partnera u odnosu na imovinu;

(e)

podjela, distribucija ili likvidacija imovine nakon raskida registriranog partnerstva;

(f)

učinci imovinskih posljedica registriranog partnerstva na pravni odnos između partnera i trećih strana i

(g)

materijalna valjanost sporazuma o imovini partnerstva.

(a)

to pravo:

ili

(b)

jedan partner zadovoljio zahtjeve koji se primjenjuju za objavu ili registraciju imovinskih posljedica registriranog partnerstva kako je utvrđeno pravom:

(a)

pravo države čije je pravo mjerodavno za transakciju između partnera i treće strane; ili

(b)

pravo države u kojoj se imovina nalazi ili u kojoj su imovina ili prava registrirani, u slučajevima koji uključuju nepokretnu imovinu ili registriranu imovinu ili prava.

(a)

smatra se da svako upućivanje na pravo države navedene u stavku 1., za potrebe određivanja mjerodavnog prava na temelju odredaba koje upućuju na uobičajeno boravište partnera, znači upućivanje na pravo teritorijalne jedinice u kojoj partneri imaju uobičajeno boravište;

(b)

smatra se da svako upućivanje na pravo države navedene u stavku 1., za potrebe određivanja mjerodavnog prava na temelju odredaba koje upućuju na državljanstvo partnera, znači upućivanje na pravo teritorijalne jedinice s kojom partneri imaju najbližu vezu;

(c)

smatra se da svako upućivanje na pravo države navedene u stavku 1., za potrebe određivanja prava mjerodavnog na temelju bilo kojih drugih odredaba koje upućuju na ostale elemente kao poveznice, znači upućivanje na pravo teritorijalne jedinice u kojoj se nalazi relevantni element.

(a)

ako je njezino priznavanje u očiglednoj suprotnosti s javnim poretkom (ordre public) u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje;

(b)

ako je donesena jer se tuženik nije upustio u postupak, a nije mu pravodobno dostavljeno pismeno o započinjanju postupka ili istovrijedno pismeno i na način koji mu omogućuje da pripremi svoju obranu, osim ako tuženik nije započeo postupak za pobijanje odluke kada je za to imao mogućnost;

(c)

ako je u proturječju s odlukom koja je donesena u postupku između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje;

(d)

ako je u proturječju s ranijom odlukom donesenom u drugoj državi članici ili u trećoj državi o istom predmetu i između istih stranaka, ako ranija odluka ispunjava uvjete potrebne za priznavanje u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje.

(a)

primjerak odluke koji ispunjava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti;

(b)

ovjera koju izdaju sud ili nadležno tijelo države članice podrijetla na obrascu uspostavljenom u skladu sa savjetodavnim postupkom iz članka 67. stavka 2., ne dovodeći u pitanje članak 46.

(a)

sudove ili tijela nadležna za obradu zahtjeva za proglašenje izvršivosti u skladu s člankom 44. stavkom 1. te za žalbe protiv odluka o takvim zahtjevima u skladu s člankom 49. stavkom 2.;

(b)

postupke osporavanja odluke o žalbi navedene u članku 50.