08/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

44

C 291/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

13.10.2000.

(1)

Ove Smjernice utvrđuju načela za ocjenjivanje vertikalnih sporazuma na temelju članka 81. Ugovora o EZ-u. Ono što se smatra vertikalnim sporazumima određeno je člankom 2. stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 2790/1999 od 22. prosinca 1999. o primjeni članka 81. stavka 3. Ugovora na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja (1) (Uredba o skupnim izuzećima) (vidjeti točke 23.-45.). Ove Smjernice ne dovode u pitanje moguću paralelnu primjenu članka 82. Ugovora na vertikalne sporazume. Smjernice se sastoje od:

(2)

U ovim se Smjernicama analiza primjenjuje i na robu i na usluge, iako se određena vertikalna ograničenja uglavnom koriste u distribuciji robe. Na sličan se način vertikalni sporazumi mogu sklopiti za polugotovu i gotovu robu i usluge. Ako nije drukčije naznačeno, analiza i navodi u tekstu primjenjuju se na sve vrste robe i usluge te na sve razine trgovine. Pojam „proizvodi” uključuje i robu i usluge. Pojmovi „dobavljač” i „kupac” koriste se za sve razine trgovine.

(3)

Komisija izdavanjem ovih Smjernica želi pomoći poduzećima da sama ocjene vertikalne sporazume prema pravilima tržišnog natjecanja EZ-a. Standardi utvrđeni ovim Smjernicama moraju se primjenjivati u uvjetima specifičnima za svaki slučaj. To isključuje makinalnu primjenu. Svaki se slučaj mora ocjenjivati s obzirom na samo za njega specifične činjenice. Komisija će odgovarajuće i fleksibilno primjenjivati ove Smjernice.

(4)

Ove Smjernice ne dovode u pitanje moguću interpretaciju Prvostupanjskog suda i Suda Europskih zajednica u odnosu na primjenu članka 81. na vertikalne sporazume.

(5)

Članak 81. Ugovora o EZ-u primjenjuje se na vertikalne sporazume koji mogu utjecati na trgovinu između država članica, i koji sprječavaju, ograničavaju ili narušavaju tržišno natjecanje (dalje u tekstu: vertikalna ograničenja) (2). Za vertikalna ograničenja članak 81. predstavlja prikladan zakonski okvir za ocjenu i prepoznavanje razlike između negativnih i pozitivnih učinaka na tržišno natjecanje: članak 81. stavak 1. zabranjuje one sporazume koji značajno ograničavaju ili narušavaju tržišno natjecanje, dok članak 81. stavak 3. dopušta izuzeće za one sporazume koji pružaju razmjerno veće pogodnosti od protutržišnih učinaka.

(6)

Za većinu vertikalnih ograničenja problem za tržišno natjecanje nastaje samo u slučaju nedostatnog tržišnog natjecanja između različitih robnih marki (dalje u tekstu: inter-brand tržišno natjecanje), odnosno ako postoji neki stupanj tržišne snage na razini dobavljača ili kupca ili na obje razine. Ako je tržišno natjecanje između različitih robnih marki nedostatno, zaštita inter-brand i tržišnog natjecanja između distributera ili maloprodajnih trgovaca u prodaji proizvoda unutar iste robne marke (dalje u tekstu: intra-brand tržišno natjecanje) postaje važna.

(7)

Zaštita tržišnog natjecanja primarni je cilj politike tržišnog natjecanja EZ-a jer ono povećava dobrobit za kupca i učinkovito raspodjeljuje resurse. Primjenjujući pravila tržišnog natjecanja EZ-a, Komisija usvaja ekonomski pristup koji se temelji na učincima na tržištu pa se vertikalni sporazumi moraju analizirati u svom pravnom i ekonomskom kontekstu. No, u slučaju ciljanih ograničenja, kako je navedeno u članku 4. Uredbe o skupnim izuzećima, Komisija nije dužna ocjenjivati stvarne učinke na tržištu. Integracija tržišta dodatni je cilj politike tržišnog natjecanja EZ-a. Integracija tržišta jača tržišno natjecanje u Zajednici. Poduzeća nemaju pravo ponovno stvarati privatne granice između država članica tamo gdje su državne granice uspješno uklonjene.

(8)

Sporazumi koji ne mogu znatno utjecati na trgovinu između država članica ili ne mogu u znatnoj mjeri kao cilj ili kao učinak imati ograničavanje tržišnog natjecanja nisu obuhvaćeni člankom 81. stavkom 1. Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje se samo na sporazume koji su obuhvaćeni područjem primjene iz članka 81. stavka 1. Ove Smjernice ne dovode u pitanje primjenu sadašnje ili bilo koje buduće obavijesti o sporazumima male vrijednosti (de minimis) (3).

(9)

Podložno uvjetima utvrđenima u točkama 11., 18., i 20. iz obavijesti o sporazumima male vrijednosti, koji se odnose na apsolutno zabranjena ograničenja i pitanja kumulativnog učinka, vertikalni sporazumi između poduzeća čiji tržišni udjel na mjerodavnom tržištu ne premašuje 10 % općenito nisu obuhvaćeni člankom 81. stavkom 1. No, ne pretpostavlja se da vertikalni sporazumi koje sklapaju poduzeća s tržišnim udjelom većim od 10 % automatski krše odredbe članka 81. stavka 1. Sporazumi između poduzeća čiji je prag tržišnog udjela veći od 10 % još uvijek ne moraju imati znatan učinak na trgovinu između država članica ili ne moraju predstavljati značajno ograničavanje tržišnog natjecanja (4). Takvi sporazumi moraju se ocjenjivati u svojem pravnom i ekonomskom kontekstu. Kriteriji za ocjenjivanje pojedinačnih sporazuma navedeni su u točkama 100. do 229.

(10)

Što se tiče apsolutno zabranjenih ograničenja koja su definirana u obavijesti o sporazumima male vrijednosti, članak 81. stavak 1. može se primijeniti ispod praga od 10 % pod uvjetom da postoji znatan učinak na trgovinu između država članica i na tržišno natjecanje. U takvim slučajevima mjerodavne su odluke primijenjene sudske prakse Suda i Prvostupanjskog suda (5). Pozornost se pridaje i posebnoj situaciji stavljanja novog proizvoda na tržište ili ulaska na novo tržište koje također opisuju ove Smjernice (točka 119. podtočka 10.).

(11)

Nadalje, Komisija smatra da su sporazumi između malih i srednjih poduzeća prema kumulativnom učinku i apsolutno zabranjenim ograničenjima, kao što je definirano u Prilogu preporuci Komisije 96/280/EZ (6), rijetko sposobni znatno utjecati na trgovinu između država članica ili znatno ograničavati tržišno natjecanje u smislu članka 81. stavka 1. te stoga uglavnom nisu obuhvaćeni člankom 81. stavkom 1. U slučajevima u kojima takvi sporazumi usprkos navedenom ispunjavaju uvjete za primjenu iz članka 81. stavka 1. Komisija općenito neće pokrenuti postupak, zbog nepostojanja dovoljnog interesa Zajednice, osim ako navedena poduzeća zajedno ili pojedinačno imaju vladajući položaj na znatnom dijelu zajedničkog tržišta.

(12)

Točke 12. do 20. zamjenjuju Obavijest o ugovorima o isključivoj distribuciji s trgovačkim zastupnicima iz 1962. (7). Moraju se čitati zajedno s Direktivom Vijeća 86/653/EEZ (8).

Ugovori o zastupanju odnose se na slučajeve u kojima je pravna ili fizička osoba (zastupnik) ovlaštena pregovarati i/ili sklapati ugovore u korist druge osobe (nalogodavca), bilo u ime zastupnika ili u ime nalogodavca za:

(13)

U slučaju pravih ugovora o zastupanju, obveze zastupnika koje se tiču pregovaranja i/ili zaključivanja ugovora u ime nalogodavca nisu obuhvaćene područjem primjene članka 81. stavka 1. Odlučujući čimbenik u ocjeni je li članak 81. stavak 1. primjenjiv financijski je ili komercijalni rizik koji snosi zastupnik u odnosu na aktivnosti za koje je imenovan zastupnikom od strane nalogodavca. U odnosu na rečeno, za ocjenu nije bitno zastupa li zastupnik jednog ili više nalogodavaca. Tzv. „nepravi” ugovori o zastupanju mogu biti obuhvaćeni člankom 81. stavkom 1. i u tom se slučaju primjenjuje Uredba o skupnim izuzećima, kao i drugi odjeljci ovih Smjernica.

(14)

Postoje dvije vrste financijskog ili komercijalnog rizika koje su bitne pri ocjeni prave prirode ugovora o zastupanju, kako je to predviđeno člankom 81. stavkom 1. Prvo, to su rizici koji se izravno odnose na sklopljene ugovore i/ili pregovore o ugovorima zastupnika u korist nalogodavca, primjerice, financiranje skladišnih zaliha. Zatim, to su rizici koji se odnose na tržišno specifična ulaganja. To su ulaganja specifično potrebna za vrstu djelatnosti za koju je zastupnik imenovan od strane nalogodavca, odnosno koja su potrebna da bi omogućila zastupniku da sklopi takav ugovor i/ili pregovara o takvoj vrsti ugovora. Takva su ulaganja najčešće izgubljena (tzv. sunk costs — jednom učinjeni troškovi koji su nenadoknadivo izgubljeni) ako se nakon napuštanja određenog područja djelatnosti ulaganje ne može upotrijebiti za druge djelatnosti ili prodati bez većeg gubitka.

(15)

Ugovor o zastupanju smatra se pravim ugovorom o zastupanju i kao takav ne podliježe odredbama članka 81. stavka 1. ako zastupnik uopće ne snosi ili u neznatnoj mjeri snosi rizike koji se odnose na sklopljene ugovore i/ili ugovore o kojima se pregovaralo u korist nalogodavca i u odnosu na tržišno specifična ulaganja za to područje djelatnosti. U takvoj situaciji funkcija prodaje ili kupnje predstavlja dio djelatnosti nalogodavca, usprkos činjenici da je zastupnik poseban poduzetnik. Nalogodavac prema tome snosi odgovarajuće financijske i komercijalne rizike, a zastupnik ne obavlja samostalnu gospodarsku djelatnost povezanu s djelatnostima za koje je imenovan kao zastupnik od strane nalogodavca. U suprotnom slučaju ugovor o zastupanju smatra se nepravim ugovorom o zastupanju i može biti obuhvaćen člankom 81. stavkom 1. U tom slučaju zastupnik snosi takve rizike i smatrat će se samostalnim zastupnikom (distributerom) koji mora imati potpunu slobodu pri utvrđivanju svoje tržišne strategije kako bi mogao povratiti svoja ugovorna ili tržišno specifična ulaganja. Rizici koji su općenito povezani s djelatnošću pružanja usluga zastupanja, poput rizika da zarada zastupnika ovisi o njegovoj poslovnoj uspješnosti kao zastupnika ili općim ulaganjima u na primjer poslovni prostor ili kadrove, nisu bitni za tu ocjenu.

(16)

Pitanje rizika mora se ocjenjivati za svaki slučaj posebno, i to s obzirom na stvarne gospodarske uvjete, a ne samo na pravni oblik. Usprkos tome, Komisija smatra da se članak 81. stavak 1. općenito neće primjenjivati na obveze koje snosi zastupnik u odnosu na pregovore i/ili zaključene ugovore u korist nalogodavca kad zastupnik ne raspolaže vlasništvom robe iz ugovora koja je kupljena ili prodana, ili kad zastupnik sam ne pruža usluge iz ugovora, i kad zastupnik:

(17)

Navedena lista nije konačna. No, kada zastupnik snosi jedan ili više gore navedenih rizika ili troškova, može se primijeniti članak 81. stavak 1., kao i na ostale vertikalne sporazume.

(18)

Ako ugovor o zastupanju nije obuhvaćen člankom 81. stavkom 1., tada ni sve obveze zastupnika u odnosu na pregovore o ugovorima i/ili sklopljene ugovore u ime nalogodavca ne podliježu primjeni članka 81. stavka 1. Sljedeće se obveze zastupnika općenito smatraju bitnim dijelovima ugovora o zastupanju jer se svaka od njih odnosi na sposobnost nalogodavca da odredi područje djelovanja zastupnika u odnosu na robu ili usluge iz ugovora, što je bitno ako nalogodavac preuzima rizike i u skladu s time određuje poslovnu strategiju:

(19)

Osim što određuju uvjete prodaje ili kupnje robe ili usluga iz ugovora od strane zastupnika u korist nalogodavca, ugovori o zastupanju često sadrže odredbe koje se tiču odnosa između zastupnika i nalogodavca. Posebno mogu sadržavati odredbu koja sprječava nalogodavca da imenuje druge zastupnike za tu određenu vrstu poslovne transakcije, kupce ili područja (odredbe o isključivom zastupanju), i/ili odredbu kojom se sprječava zastupnik da bude zastupnik ili distributer poduzetnicima koji konkuriraju nalogodavcu (odredbe o obvezi nenatjecanja). Odredbe o isključivom zastupanju odnose se samo na intra-brand tržišno natjecanje i općenito ne prouzrokuju učinke negativne za tržišno natjecanje. Odredbe o obvezi nenatjecanja, uključujući odredbe nenatjecanja nakon isteka ugovora, odnose se na inter-brand tržišno natjecanje i mogu kršiti odredbe članka 81. stavka 1. ako time stvaraju zapreke ili isključivanja na mjerodavnom tržištu gdje se prodaju ili kupuju robe ili usluge iz ugovora (vidjeti odjeljak VI.2.1.).

(20)

Ugovor o zastupanju može također biti obuhvaćen člankom 81. stavkom 1., čak i ako nalogodavac snosi sve financijske i tržišne rizike, gdje pogoduje nastanku prešutnih sporazuma (koluzija). To je, na primjer, slučaj kada nekoliko nalogodavaca koristi iste zastupnike i pri tome zajednički onemogućava ostale da koriste te zastupnike, ili kada koriste zastupnike da bi se prešutno dogovarali o tržišnoj strategiji ili da bi izmjenjivali osjetljive informacije o tržištu između nalogodavaca.

(21)

Uredba o skupnim izuzećima stvara zakonsku pretpostavku za vertikalne sporazume, ovisno o tržišnom udjelu dobavljača ili kupca. Prema članku 3. Uredbe o skupnim izuzećima, općenito je to tržišni udjel dobavljača na tržištu na kojem prodaje robu ili usluge iz ugovora koji određuje primjenu skupnih izuzeća. Taj tržišni udjel ne smije prelaziti prag od 30 % da bi se primijenilo skupno izuzeće. Samo kada sporazum sadržava odredbu o obvezi isključive opskrbe, kao što je to definirano u članku 1. točki (c) Uredbe o skupnim izuzećima, u obzir se uzima tržišni udjel kupca na tržištu gdje on kupuje robe ili usluge iz sporazuma, koji ne smije premašiti prag od 30 % da bi se primijenilo skupno izuzeće. Za pitanja koja se odnose na tržišni udjel vidjeti odjeljak V. (točke 88. do 99.).

(22)

S gospodarskog stajališta, vertikalni sporazum može imati učinke ne samo na tržište između dobavljača i kupca već na silazna („nizvodna”) tržišta od kupca. Pojednostavnjeni pristup Uredbe o skupnim izuzećima koji uzima u obzir samo tržišni udjel dobavljača ili kupca (ovisno o slučaju) na tržištu između te dvije strane opravdan je činjenicom da ispod praga od 30 % tržišnog udjela postoje ograničeni učinci na silazna tržišta. Nadalje, ako se razmatra samo tržište između dobavljača i kupca, olakšava se primjena Uredbe o skupnim izuzećima i povećava se razina pravne sigurnosti, dok instrument opoziva (vidjeti točke 71. do 87.) ostaje na raspolaganju za rješavanje mogućih problema na drugim povezanim tržištima.

(23)

Vertikalni sporazumi definirani su u članku 2. stavku 1. Uredbe o skupnim izuzećima kao „sporazumi ili usklađena djelovanja sklopljeni između dva ili više poduzetnika koji u svrhu sporazuma djeluju na različitim razinama proizvodnog ili distribucijskog lanca, a u odnosu na uvjete po kojima poduzetnici mogu kupovati, prodavati ili preprodavati određenu robu ili usluge”.

(24)

Tri su glavna elementa gore navedene definicije:

(25)

Uredba o skupnim izuzećima također se primjenjuje na robu koja je prodana i kupljena da bi se iznajmljivala trećoj osobi. No, ugovori o najmu i ugovori o zakupu kao takvi nisu obuhvaćeni jer dobavljač ne prodaje kupcu nikakvu robu ni usluge. Općenitije, Uredba o skupnim izuzećima ne obuhvaća ograničenja ili obveze koje se ne odnose na uvjete kupnje, prodaje i preprodaje, poput obveze koja sprječava stranke da samostalno provode istraživanje i razvoj koje su stranke eventualno mogle uključiti u inače vertikalni sporazum. Nadalje, članak 2. stavci 2. do 5. izravno ili neizravno isključuju određene vertikalne sporazume od primjene Uredbe o skupnim izuzećima.

(26)

Članak 2. stavak 4. Uredbe o skupnim izuzećima izričito isključuje iz svojeg područja primjene „vertikalne sporazume koje sklapaju dva konkurentna poduzetnika”. O vertikalnim sporazumima između konkurenata govorit će se, a vezano uz moguće učinke prešutnih sporazuma, u Smjernicama o primjeni članka 81. na horizontalnu suradnju (10). Međutim, u ovim se Smjernicama mora ocijeniti vertikalni aspekt takvih sporazuma. Članak 1. točka (a) Uredbe o skupnim izuzećima definira konkurentne poduzetnike kao „stvarne ili potencijalne dobavljače na tržištu istog proizvoda”, neovisno o tome jesu li oni ili nisu konkurenti na istom zemljopisnom tržištu. Konkurentni poduzetnici su poduzetnici koji su stvarni ili potencijalni dobavljači robe ili usluga iz ugovora, ili zamjenske robe ili usluga za robu i usluge iz ugovora. Potencijalni dobavljač je poduzetnik koji zapravo ne proizvodi konkurentski proizvod, ali bi to mogao učiniti ako ne bi postojao sporazum kao odgovor na malo i stalno povećanje relativnih cijena. To znači da bi poduzetnik mogao i bio sposoban napraviti potrebna dodatna ulaganja i osigurati opskrbu tržišta u roku od jedne godine. Ta se ocjena mora temeljiti na stvarnoj osnovi; nije dovoljna samo teoretska mogućnost ulaska na tržište (11).

(27)

Postoje tri iznimke općem izuzimanju vertikalnih sporazuma između konkurenata, a sve tri navode se u članku 2. stavku 4. i odnose se na nerecipročne sporazume (sporazume koji ne jamče jednaka prava i obveze svakoj od strana). Nerecipročan znači, primjerice, kada jedan proizvođač postane distributer proizvoda drugog proizvođača, međutim, taj drugi proizvođač ne postane distributer proizvoda prvog proizvođača. Nerecipročni sporazumi između konkurenata obuhvaćeni su Uredbom o skupnim izuzećima ako: 1. kupac ima prihod koji ne prelazi 100 milijuna eura; ili 2. dobavljač proizvodi i distribuira robu, dok kupac samo distribuira ali ne i proizvodi konkurentnu robu; ili 3. dobavljač pruža usluge na nekoliko razina trgovine, dok kupac ne daje konkurentne usluge na razini trgovine na kojoj kupuje usluge iz ugovora. Druga iznimka obuhvaća situacije dvojne distribucije, odnosno kad je proizvođač određene robe također distributer robe koja konkurira neovisnim distributerima njegove robe. Distributer koji proizvođaču nabavlja specifikacije prema kojima on može proizvoditi određenu robu pod zaštićenim imenom distributera ne smatra se proizvođačem takve robe pod vlastitim zaštićenim imenom. Treća iznimka obuhvaća slične situacije dvojne distribucije, ali u tom slučaju za usluge kada dobavljač također pruža usluge na razini kupca.

(28)

Članak 2. stavak 2. Uredbe o skupnim izuzećima uključuje u svojoj primjeni vertikalne sporazume koje sklapa udruženje poduzetnika koje ispunjava određene uvjete i time izuzima od primjene Uredbe o skupnim izuzećima one vertikalne sporazume koje sklapaju sva ostala udruženja. Vertikalni sporazumi koje sklapaju udruženje i njegovi članovi, ili udruženje i njegovi dobavljači, obuhvaćeni su Uredbom o skupnim izuzećima samo ako su svi članovi trgovci robe na malo (ne usluga) i ako svaki pojedini član udruženja nema prihod veći od 50 milijuna eura. Trgovci na malo su distributeri koji preprodaju robu krajnjim potrošačima. Ako samo ograničeni broj članova udruženja ima prihod koji neznatno prelazi prag od 50 milijuna eura, to načelno neće promijeniti ocjenu kako je to predviđeno u članku 81.

(29)

Udruženje poduzetnika može uključivati i horizontalne i vertikalne sporazume. Horizontalni sporazumi moraju se ocjenjivati u skladu s načelima koja su navedena u Smjernicama o primjeni članka 81. na horizontalnu suradnju. Ako ta ocjena dovede do zaključka da je suradnja između poduzetnika na području kupnje ili prodaje prihvatljiva, bit će potrebna dodatna ocjena kako bi se ispitali vertikalni sporazumi koje je udruženje sklopilo sa svojim dobavljačima ili pojedinim članovima. Ta zadnje spomenuta ocjena bit će provedena u skladu s pravilima Uredbe o skupnim izuzećima i ovoj Smjernici. Primjerice, horizontalni sporazumi sklopljeni između članova udruženja ili odluke koje je udruženje usvojilo, poput odluke da se od članova zahtijeva da kupuju od udruženja ili odluke da se članovima dodijele isključiva područja, najprije se moraju ocijeniti kao horizontalni sporazum. Samo ako je ta ocjena pozitivna, postaje relevantno ocijeniti i vertikalne sporazume između udruženja i pojedinačnih članova ili između udruženja i dobavljača.

(30)

Članak 2. stavak 3. Uredbe o skupnim izuzećima uključuje u svojoj primjeni vertikalne sporazume koji sadrže određene odredbe koje se odnose na ustupanje ili korištenje prava intelektualnog vlasništva od strane kupca, a čime isključuje sve ostale vertikalne sporazume koji sadrže odredbe o pravu intelektualnog vlasništva iz Uredbe o skupnim izuzećima. Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje se na vertikalne sporazume koji sadrže odredbe o pravima intelektualnog vlasništva kada je ispunjeno pet uvjeta:

(31)

Navedeni uvjeti osiguravaju da se Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje na vertikalne sporazume gdje se korištenje, prodaja ili preprodaja robe ili usluga može učinkovitije izvršavati s obzirom na prava intelektualnog vlasništva koja su ustupljena kupcu ili prenesena na korištenje. Drugim riječima, ograničenja koja se odnose na ustupanje ili korištenja prava intelektualnog vlasništva mogu biti obuhvaćena kada je glavni predmet sporazuma kupnja ili distribucija robe ili usluga.

(32)

Iz prvog navedenog uvjeta razvidno je da se prava intelektualnog vlasništva ustupaju u okviru sporazuma o kupnji ili distribuciji robe, ili sporazuma o kupnji ili pružanju usluga, a ne u okviru sporazuma o ustupanju ili licenciranju prava intelektualnog vlasništva za proizvodnju robe ni u okviru čistog sporazuma o licenciranju. Uredba o skupnim izuzećima ne obuhvaća na primjer:

(33)

Iz drugog navedenog uvjeta razvidno je da se Uredba o skupnim izuzećima ne primjenjuje kada kupac ustupa prava intelektualnog vlasništva dobavljaču, bez obzira na to odnose li se prava intelektualnog vlasništva na način proizvodnje ili distribucije. Sporazum koji se odnosi na prijenos prava intelektualnog vlasništva na dobavljača i koji sadrži moguća ograničenja na prodaju koja vrši dobavljač, nije obuhvaćen Uredbom o skupnim izuzećima. To posebno znači da podugovaranje koje uključuje prijenos tehnološkog znanja i iskustva (dalje u tekstu: know-how) na podugovaratelja (12) nije obuhvaćeno područjem primjene Uredbe o skupnim izuzećima. No, vertikalni sporazumi prema kojima kupac dobavljaču ustupa samo specifikacije koje opisuju robu ili usluge kojima se treba opskrbiti obuhvaćeni su Uredbom o skupnim izuzećima.

(34)

Iz trećeg navedenog uvjeta razvidno je da glavni cilj sporazuma ne smije biti ustupanje ili licenciranje prava intelektualnog vlasništva kako bi isti bio obuhvaćen Uredbom o skupnim izuzećima. Glavni cilj mora biti kupnja ili distribucija robe ili usluga, a odredbe koje se tiču prava intelektualnog vlasništva moraju služiti provedbi vertikalnog sporazuma.

(35)

Četvrti uvjet pretpostavlja da odredbe o pravima intelektualnog vlasništva trebaju olakšati korištenje, prodaju ili preprodaju robe ili usluga od strane kupca ili njegovih naručitelja. Robu ili usluge za korištenje ili preprodaju obično nabavlja davatelj licence, ali ih također i korisnik licence može kupiti od trećeg dobavljača. Odredbe o pravima intelektualnog vlasništva najčešće se odnose na plasman robe ili usluga na tržište. To je, primjerice, slučaj u sporazumu o franšizi gdje davatelj franšize korisniku franšize prodaje robu za daljnju prodaju i ujedno mu daje licencu da koristi njegov žig i know-how s ciljem plasmana robe. To se također odnosi i na slučaj u kojem dobavljač koncentrata daje kupcu licencu za razrjeđivanje i punjenje u boce tako proizvedenog pića prije nego što ga pusti u prodaju.

(36)

Peti uvjet posebno upućuje na činjenicu da odredbe o pravima intelektualnog vlasništva ne smiju imati isti cilj ili učinak kao bilo koje od apsolutno zabranjenih ograničenja navedenih u članku 4. Uredbe o skupnim izuzećima ili bilo koje ograničenje koje nije obuhvaćeno člankom 5. Uredbe o skupnim izuzećima (vidjeti točke 46. do 61.).

(37)

Prava intelektualnog vlasništva za koja se može smatrati da služe provedbi vertikalnih sporazuma u smislu članka 2. stavka 3. Uredbe o skupnim izuzećima, općenito se odnose na tri glavna područja: žigove, autorska prava i know-how.

(38)

Licenca žiga može se dati distributeru u svrhu distribucije proizvoda davatelja licence na određenom teritoriju. Ako se radi o isključivoj licenci, sporazum se zapravo odnosi na isključivu distribuciju.

(39)

Preprodavatelje robe koja je obuhvaćena autorskim pravima (knjige, programska oprema-softver itd.) nositelj autorskih prava može obvezati samo na preprodaju pod uvjetom da kupac, bilo da se radi o nekom drugom preprodavatelju ili krajnjem korisniku, ne krši autorska prava. Takve obveze preprodavatelja, u opsegu u kojem su, i ako uopće uređene člankom 81. stavkom 1., obuhvaćene su Uredbom o skupnim izuzećima.

(40)

Sporazumi kojima se uređuje opskrba trajnim zapisima softvera namijenjenog daljnjoj prodaji i gdje preprodavatelj licencom ne stiče nikakva prava na softver, nego samo ima pravo daljnje prodaje trajnih zapisa, u smislu Uredbe o skupnim izuzećima smatraju se sporazumima za opskrbu robom s ciljem daljnje prodaje. Pri navedenom obliku distribucije u odnosu licenciranja nalaze se samo vlasnik autorskog prava i korisnik softvera. Tu se može raditi o shrink wrap licenci, odnosno nizu upozorenja sadržanih na omotu trajnog zapisa, o uvjetima koje krajnji korisnik mora prihvatiti u trenutku otvaranja tog omota.

(41)

Nositelj autorskog prava može obvezati kupce hardvera (računalne opreme) koji uključuje softver (programsku opremu) zaštićenu autorskim pravom da ne krše autorsko pravo, na primjer, da ne umnožavaju i dalje ne prodaju softver, ili da ga ne umnožavaju i ne koriste u kombinaciji s nekim drugim hardverom. Takva ograničenja korištenja, ako su, i u mjeri u kojoj su obuhvaćena člankom 81. stavak 1., obuhvaćena su Uredbom o skupnim izuzećima.

(42)

Sporazumi o franšizi, izuzimajući sporazume o industrijskom franchisingu, najočitiji su primjer gdje se know-how u marketinške svrhe prosljeđuje kupcu. Sporazumi o franšizi sadrže licence prava intelektualnog vlasništva koja se odnose na žigove ili znakove i know-how za korištenje i distribuciju robe ili pružanje usluga. Za vrijeme trajanja sporazuma uz licencu prava intelektualnog vlasništva davatelj franšize uobičajeno dodatno daje korisniku franšize komercijalnu ili tehničku pomoć, kao što su to usluge nabave, izobrazba, savjeti o nekretninama, financijsko planiranje itd. Licenca i pomoć su sastavne komponente načina poslovanja koji je obuhvaćena franšizom.

(43)

Licenciranje sadržano u sporazumima o franšizi obuhvaćeno je Uredbom o skupnim izuzećima ako je ispunjeno svih pet uvjeta navedenih pod točkom 30. To je obično i slučaj, jer u većini sporazuma o franšizi, uključujući temeljne sporazume o franšizi, davatelj franšize nudi korisniku franšize robu i/ili usluge, posebno komercijalnu ili tehničku pomoć. Prava intelektualnog vlasništva pomažu korisniku franšize u daljnjoj prodaji proizvoda kojima ga je opskrbio davatelj franšize ili dobavljač kojeg je imenovao davatelj franšize, ili u korištenju tih proizvoda i prodaji iz njih nastale robe ili usluga. Kada se u sporazumu o franšizi isključivo ili prije svega radi o licenciranju prava intelektualnog vlasništva, takav sporazum nije obuhvaćen Uredbom o skupnim izuzećima, premda će se obrađivati na sličan način kao i oni sporazumi o franšizi koji su obuhvaćeni Uredbom o skupnim izuzećima.

(44)

Sljedeće obveze vezane uz prava intelektualnog vlasništva smatraju se potrebnima da bi se zaštitila prava intelektualnog vlasništva davatelja franšize i također su, ako su obuhvaćene člankom 81. stavkom 1., obuhvaćene također i Uredbom o skupnim izuzećima:

(45)

Članak 2. stavak 5. predviđa da se Uredba o skupnim izuzećima „ne primjenjuje na one vertikalne sporazume čiji je predmet obuhvaćen bilo kojom drugom uredbom o skupnim izuzećima.” To znači da se Uredba o skupnim izuzećima ne primjenjuje na one vertikalne sporazume koji su obuhvaćeni Uredbom Komisije (EZ) br. 240/96 (13) o transferu tehnologije, Uredbom Komisije (EZ) br. 1475/1995 (14) za distribuciju motornih vozila ili uredbama (EEZ) br. 417/85 (15) i (EEZ) br. 418/85 (16) koje izuzimaju vertikalne sporazume sklopljene zajedno s horizontalnim sporazumima, kako su zadnje izmijenjene Uredbom (EZ) br. 2236/97 (17), ili bilo kojim budućim uredbama te vrste.

(46)

Uredba o skupnim izuzećima sadrži u članku 4. popis apsolutno zabranjenih ograničenja koja izuzimaju cijeli vertikalni sporazum iz područja primjene Uredbe o skupnim izuzećima. Taj popis apsolutno zabranjenih ograničenja primjenjuje se na vertikalne sporazume koji se odnose na trgovinu unutar Zajednice. Što se tiče vertikalnih sporazuma koji se odnose na izvoz izvan Zajednice ili uvoz/ponovni uvoz u Zajednicu, vidjeti presudu u Predmetu Javico protiv Yves Saint Laurenta. Pojedinačno izuzeće vertikalnih sporazuma koji sadrže takva apsolutna ograničenja također je malo vjerojatno.

(47)

Apsolutno zabranjena ograničenje navedeno u članku 4. točki (a) Uredbe o skupnim izuzećima odnose se na sporazume o određivanju prodajne cijene proizvoda, tj. sporazume ili usklađena djelovanja kojima je izravni ili neizravni cilj utvrđivanje fiksne ili minimalne prodajne cijene ili fiksne ili minimalne razine cijene koje se kupac mora držati. U slučaju odredbi ugovora ili usklađenog djelovanja koja izravno utvrđuju prodajnu cijenu ograničenje je jasno određeno. Međutim, određivanje prodajne cijene može se također postići i neizravnim sredstvima. Primjeri takvog ponašanja su sporazum koji utvrđuje distribucijsku maržu, određuje maksimalnu razinu popusta koji distributer može odobriti na propisanu razinu cijene, uvjetovanje rabata ili povrata novca iz promotivnih troškova dobavljača pridržavanjem zadane razine cijene, vezanje propisane prodajne cijene za prodajne cijene konkurenata, prijetnje, zastrašivanje, upozorenja, kazne, kašnjenje ili suspenzija isporuke ili raskid ugovora u slučaju nepridržavanja zadane razine cijene. Izravna ili neizravna sredstva utvrđivanja cijene mogu biti učinkovitija u kombinaciji s mjerama pomoću kojih se prepoznaju distributeri koji režu cijene, poput provedbe sustava nadzora cijena, ili obveze trgovaca na malo da prijave i izvještavaju o onim članovima distribucijske mreže koji odstupaju od standardne razine cijene. Na sličan način, izravno ili neizravno utvrđivanje cijene može biti učinkovitije u kombinaciji s mjerama koje mogu umanjiti poticaje kupca da smanji prodajnu cijenu, kao u slučaju kada dobavljač tiska preporučenu prodajnu cijenu na proizvod ili kada dobavljač obvezuje kupca da primijeni klauzulu najpovlaštenijeg naručitelja. Ista neizravna sredstva i iste „zaštitne” mjere mogu se koristiti kako bi najviše ili preporučene cijene izgledale kao određivanje prodajne cijene. Međutim, stvaranje popisa preporučenih ili maksimalnih cijena za kupca od strane dobavljača ne smatra se da samo po sebi dovodi do određivanja prodajne cijene.

(48)

U slučaju ugovora o zastupanju, nalogodavac obično utvrđuje prodajnu cijenu jer zastupnik ne postaje vlasnik robe. Međutim, ako je ugovor o zastupanju obuhvaćen člankom 81. stavkom 1. (vidjeti točke 12. do 20.), obveza kojom se sprječava ili ograničava zastupnika da dijeli svoju proviziju, fiksnu ili promjenljivu, s kupcem, bilo bi apsolutno zabranjeno ograničenje iz članka 4. točke (a) Uredbe o skupnim izuzećima. Zastupnik stoga mora imati slobodu da spusti stvarnu cijenu koju plaća kupac, a da se pri tom ne smanjuje ukupni prihod nalogodavca (18).

(49)

Apsolutno zabranjeno ograničenje utvrđeno u članku 4. točki (b) Uredbe o skupnim izuzećima, odnosi se na sporazume ili usklađena djelovanja kojima je izravni ili neizravni cilj da kupac ograniči svoju prodaju, u mjeri u kojoj se ta ograničenja odnose na područje na kojem, ili na potrošače kojima kupac može prodati robu ili usluge iz ugovora. To apsolutno zabranjeno ograničenje odnosi se na diobu tržišta po području ili po potrošaču. To može biti posljedica izravnih obveza, poput obveze da se ne prodaje određenim potrošačima ili potrošačima na određenim područjima ili obveza da se narudžbe tih potrošača upute drugim distributerima. To također može proizlaziti iz neizravnih mjera kojima je cilj navesti distributera da ne prodaje takvim potrošačima, kao što su odbijanje ili smanjenje premija ili popusta, odbijanje opskrbe, smanjenje dobavljene količine ili ograničenje dobavljene količine prema potražnji unutar dodijeljenog područja ili skupine potrošača, prijetnja raskidom ugovora ili obveze prijenosa dobiti. Slično se može dogoditi i kad dobavljač ne pruža jamstvo servisiranja unutar cijele Zajednice, pri čemu su svi distributeri obvezni osigurati jamstvo servisiranja, a dobavljač im za to vraća novac, čak i u odnosu na proizvode koje prodaju drugi distributeri na njihovom području. Još je vjerojatnije da će se ti postupci smatrati ograničenjem prodaje kupca kada se koriste zajedno s provedbom sustava nadzora od strane dobavljača čiji je cilj provjera stvarnog odredišta dobavljene robe, kao što je to korištenje razlikovnih etiketa ili serijskih brojeva. No, zabrana nametnuta svim distributerima da prodaju određenim krajnjim korisnicima ne smatra se apsolutno zabranjenim ograničenjem ako postoji objektivno opravdanje koje se odnosi na dotični proizvod, poput opće zabrane prodaje opasnih tvari određenim potrošačima iz sigurnosnih ili zdravstvenih razloga. Obveza također pretpostavlja da i sam dobavljač ne prodaje tim potrošačima. Također se ni obveze preprodavača koje se odnose na prikaz zaštitnog imena dobavljača ne smatraju apsolutno zabranjenima.

(50)

Četiri su izuzeća od apsolutno zabranjenog ograničenja iz članka 4. točke (b) Uredbe o skupnim izuzećima. Prvo izuzeće dopušta dobavljaču da ograniči aktivnu prodaju svojih izravnih kupaca na područje ili na skupinu potrošača koja je isključivo dodijeljena drugom kupcu ili koju je dobavljač rezervirao za sebe. Područje ili skupina potrošača smatraju se isključivo dodijeljenima kada dobavljač pristane prodavati svoj proizvod samo jednom distributeru za distribuciju na određenom području ili određenoj skupini potrošača, a isključivi je distributer zaštićen od aktivne prodaje na svojem području ili svojoj skupini potrošača od strane dobavljača i svih ostalih kupaca tog dobavljača unutar Zajednice. Dobavljaču je dopušteno kombinirati dodjelu isključivog područja i isključive skupine potrošača na primjer tako da imenuje isključivog distributera za određenu skupinu potrošača na određenom području. Međutim, ta zaštita isključivo dodijeljenih područja ili skupina potrošača mora dopustiti pasivnu prodaju na takvim područjima ili tim skupinama potrošača. Za primjenu članka 4. točke (b) Uredbe o skupnim izuzećima Komisija tumači „aktivnu” i „pasivnu” prodaju kako slijedi:

(51)

Svaki distributer mora biti slobodan koristiti se internetom kako bi oglašavao ili prodavao proizvode. Ograničenje korištenja internetom od strane distributera može jedino biti u skladu s Uredbom o skupnim izuzećima u onoj mjeri u kojoj bi promotivne aktivnosti na internetu ili prodaja putem interneta doveli do aktivne prodaje na isključivim područjima drugih distributera ili njihovim skupinama potrošača. Općenito se korištenje internetom ne smatra oblikom aktivne prodaje na područjima isključivo dodijeljenima drugim distributerima ili skupinama potrošača. Općenito uzevši, upotreba interneta ne smatra se oblikom aktivne prodaje na tim područjima ili tim skupinama potrošača jer je to prihvatljiv način da se uspostavi kontakt sa svakim potrošačem. Činjenica da korištenje internetom može imati učinak izvan vlastitog područja ili skupine potrošača rezultat je tehnologije, tj. laganog pristupa, bez obzira na to gdje se čovjek nalazi. Ako potrošač posjeti internetsku stranicu distributera i kontaktira s njime te ako takav kontakt rezultira prodajom, uključujući i dostavu, tada se to smatra pasivnom prodajom. Jezik koji se koristi na internetskoj stranici ili u komunikaciji obično ne igra u tom pogledu nikakvu ulogu. U mjeri u kojoj internetska stranica nije izričito namijenjena potrošačima koji se uglavnom nalaze unutar područja ili skupini potrošača koja je isključivo dodijeljena drugom distributeru, na primjer upotrebom velikih natpisa ili linkova za stranice internetskog poslužitelja koji su izričito dostupni tim isključivo dodijeljenim potrošačima, internetska stranica ne smatra se oblikom aktivne prodaje. No, nezatražena elektronička pošta koja se šalje pojedinim potrošačima ili određenim skupinama potrošača smatra se aktivnom prodajom. Ista pravila primjenjuju se i na katalošku prodaju. Neovisno o svemu što je prije rečeno, dobavljač može zahtijevati određeni standard kvalitete internetske stranice putem koje prodaje svoju robu, isto kao što može zahtijevati održavanje standarda kvalitete trgovine ili općenito promidžbe i promotivnih aktivnosti. To potonje može biti bitno posebno za selektivnu distribuciju. Izravna zabrana prodaje preko interneta ili kataloške prodaje moguća je samo ako za to postoji objektivno opravdanje. U svakom slučaju, dobavljač ne može za sebe rezervirati prodaju i/ili oglašavanje putem interneta.

(52)

Tri su daljnja izuzeća od drugog apsolutno zabranjenog ograničenja iz članka 4. točke (b) Uredbe o skupnim izuzećima. Sva tri izuzeća dopuštaju ograničenje i aktivne i pasivne prodaje. Stoga je dopušteno ograničiti trgovca na veliko da prodaje krajnjim korisnicima, dopušteno je ograničiti imenovanog distributera u sustavu selektivne distribucije da prodaje na bilo kojoj razini trgovine neovlaštenim distributerima na tržištima na kojima djeluje takav sustav i ograničiti kupca komponenti dobavljenih za ugrađivanje u drugi proizvod u prodaji tih komponenti konkurentima dobavljača. Pojam „komponenta” podrazumijeva svu polugotovu robu a pojam „ugrađivanje” odnosi se na korištenje bilo kojeg proizvodnog unosa potrebnog za proizvodnju robe.

(53)

Apsolutno zabranjeno ograničenje iz članka 4. točke (c) Uredbe o skupnim izuzećima odnosi se na ograničenje aktivne i pasivne prodaje krajnjim korisnicima, bilo profesionalnim krajnjim korisnicima ili krajnjim potrošačima, od strane članova selektivne distribucijske mreže. To znači da se distributerima selektivnog distribucijskog sustava, kako su određeni u članku 1. točki (d) Uredbe o skupnim izuzećima, ne mogu ograničiti korisnici ili zastupnici koji kupuju u ime tih korisnika kojima oni mogu prodavati. Tako, primjerice, i u selektivnom distribucijskom sustavu distributer trgovac treba imati slobodu oglašavanja i prodaje putem interneta. Selektivna distribucija može se kombinirati s isključivom distribucijom pod uvjetom da aktivna i pasivna prodaja nisu nigdje ograničene. Dobavljač se dakle može obvezati da opskrbljuje samo jednog distributera ili ograničeni broj distributera na određenom području.

(54)

Dodatno, u slučaju selektivne distribucije mogu se nametnuti ograničenja na mogućnost distributera trgovca da odredi lokaciju svojeg poslovnog prostora. Odabrani distributeri mogu biti spriječeni da svoje poslove vode iz različitih poslovnih prostora ili da otvaraju nova mjesta prodaje na drugome mjestu. Ako je prodajno mjesto distributera trgovca pokretno („prodavaonica na kotačima”), može se odrediti područje izvan kojeg pokretno prodajno mjesto ne smije djelovati.

(55)

Apsolutno zabranjeno ograničenje iz članka 4. točke (d) Uredbe o skupnim izuzećima odnosi se na ograničenje međusobne opskrbe između imenovanih distributera unutar selektivnog distribucijskog sustava. To znači da sporazum ili usklađeno djelovanje ne smije kao izravni ili neizravni cilj imati sprečavanje ili ograničavanje aktivne i pasivne prodaje proizvoda koji su predmet ugovora između odabranih distributera. Odabrani distributeri moraju imati slobodu kupnje proizvoda iz ugovora od ostalih imenovanih distributera unutar distribucijske mreže koji djeluju bilo na istoj ili različitoj razini trgovine. To znači da se selektivna distribucija ne može kombinirati s vertikalnim ograničenjima kojima je cilj prisiliti distributere da kupuju proizvode iz ugovora isključivo od određenog izvora, kao što je to isključiva kupnja. To također znači da se unutar selektivne distribucijske mreže ne mogu nametati nikakva ograničenja na imenovane trgovce na veliko u vezi s njihovom prodajom proizvoda imenovanim trgovcima na malo.

(56)

Apsolutno zabranjeno ograničenje iz članka 4. točke (e) Uredbe o skupnim izuzećima odnosi se na sporazume koji sprečavaju ili ograničavaju krajnje korisnike, neovisne servisere i pružatelje usluga u nabavljanju rezervnih dijelova izravno od proizvođača tih rezervnih dijelova. Sporazum između proizvođača rezervnih dijelova i kupca koji ugrađuje te dijelove u svoj proizvod (proizvođač izvornog proizvoda - opreme) ne smije, bilo izravno ili neizravno, spriječiti ili ograničiti prodaju tih rezervnih dijelova proizvođača krajnjim korisnicima, neovisnim serviserima ili pružateljima usluga. Neizravna ograničenja mogu osobito nastati kada je dobavljač rezervnih dijelova ograničen u opskrbljivanju tehničkim informacijama i posebnom opremom koji su potrebni korisnicima, neovisnim serviserima ili pružateljima usluga za uporabu rezervnih dijelova. Međutim, sporazum može nametnuti ograničenja na opskrbu rezervnih dijelova serviserima ili pružateljima usluga kojima je proizvođač originalne opreme povjerio popravak ili servis njegove vlastite robe. Drugim riječima, proizvođač originalne opreme može zahtijevati od svoje vlastite mreže za popravke i servis da od njega kupuje rezervne dijelove.

(57)

Člankom 5. Uredbe o skupnim izuzećima izuzimaju se određene obveze od primjene Uredbe o skupnim izuzećima premda prag tržišnog udjela nije premašen. No, Uredba o skupnim izuzećima i dalje se primjenjuje na preostali dio vertikalnog sporazuma ako se taj dio može odijeliti od obveza koje nisu izuzete.

(58)

Prvo izuzeće od primjene je predviđeno u članku 5. točki (a) Uredbe o skupnim izuzećima i odnosi se na obveze nenatjecanja. Obveze nenatjecanja su obveze koje od kupca traže da kupuje od dobavljača ili nekog drugog poduzetnika kojeg je odredio dobavljač više od 80 % ukupne vrijednosti nabave kupca robe i usluga iz ugovora i njihovih zamjenskih proizvoda - supstituta (vidjeti definiciju u članku 1. točki (b) Uredbe o skupnim izuzećima) tijekom prethodne godine, pri tome sprečavajući kupca da kupuje konkurentsku robu ili usluge ili ograničavajući takvu kupnju na manje od 20 % ukupne nabave. Ako nisu dostupni relevantni podaci o nabavi kupca za godinu koja je prethodila sklapanju ugovora, može se koristiti kupčeva najbolja procjena njegovih ukupnih godišnjih potreba. Takve obveze nenatjecanja nisu obuhvaćene Uredbom o skupnim izuzećima kada je njihovo trajanje neograničeno ili kada prelazi pet godina. Obveze nenatjecanja koje se prešutno obnavljaju kad prođe rok od pet godina također nisu obuhvaćene Uredbom o skupnim izuzećima. Međutim, obveze nenatjecanja obuhvaćene su Uredbom kada je njihovo trajanje ograničeno na pet godina ili manje, ili kada obnavljanje obveze nakon isteka roka od pet godina zahtijeva izričit pristanak obiju stranaka i kada ne postoje nikakve prepreke koje bi spriječile kupca da uspješno raskine obvezu nenatjecanja nakon isteka petogodišnjeg razdoblja. Ako, na primjer, sporazum određuje petogodišnju obvezu nenatjecanja, a dobavljač kupcu osigura zajam, otplaćivanje tog zajma ne smije priječiti kupca da uspješno raskine obvezu nenatjecanja na kraju petogodišnjeg razdoblja; otplaćivanje zajma treba biti strukturirano na jednake ili sve manje rate otplate koje se tijekom vremena ne smiju povećavati. To ne dovodi u pitanje mogućnost, u slučaju, primjerice, novog prodajnog mjesta, da se odgodi otplata zajma prvih godinu dana ili dviju godina, sve dok prodaja ne postigne određenu razinu. Kupac mora imati mogućnost otplaćivanja preostalog duga ako i na kraju razdoblja obveze nenatjecanja još uvijek ima neplaćeno dugovanje. Na sličan način, kada dobavljač opskrbljuje kupca opremom koja nije specifična za njihov ugovorni odnos, kupac treba imati mogućnost preuzeti tu opremu po njezinoj tržišnoj vrijednosti imovine na kraju obveze nenatjecanja.

(59)

Petogodišnje se ograničenje trajanja ne primjenjuje kada kupac dalje prodaje robu ili usluge „u poslovnom prostoru i na zemlji koji su u vlasništvu dobavljača ili koje je dobavljač uzeo u zakup od treće strane koja nije povezana s kupcem”. U takvim slučajevima obveza nenatjecanja može trajati jednako kao i razdoblje obitavanja kupca na mjestu prodaje (članak 5. točka (a) Uredbe o skupnim izuzećima). Razlog tog izuzeća je činjenica da je obično nerazumno očekivati od dobavljača da dopusti prodaju konkurentskih proizvoda iz poslovnog prostora i na zemlji čiji je on vlasnik, bez njegovog pristanka. Sastavljanje lažnog vlasništva kojim se pokušava izbjeći petogodišnje ograničenje ne može biti obuhvaćeno tim izuzećem.

(60)

Drugo izuzeće od primjene skupnih izuzeća predviđeno je u članku 5. točki (b) Uredbe o skupnim izuzećima i odnosi se na obveze nenatjecanja nakon prestanka sporazuma. Takve vrste obveza obično nisu obuhvaćene Uredbom o skupnim izuzećima, osim ako je obveza nužna da bi se zaštitio know-how koji se prenosi s dobavljača na kupca, i ograničena je na mjesto prodaje na kojem je kupac obavljao djelatnost tijekom trajanja ugovora, te je ograničena na razdoblje od najviše jedne godine. Prema definiciji u članku 1. točki (f) Uredbe o skupnim izuzećima, know-how mora biti „značajan”, što znači da „uključuje informacije koje su nužne da bi kupac mogao koristiti, prodavati ili preprodavati robu ili usluge koje su predmet ugovora”.

(61)

Treće izuzeće od primjene skupnih izuzeća predviđeno je u članku 5. točki (c) Uredbe o skupnim izuzećima i odnosi se na prodaju konkurentne robe u sustavu selektivne distribucije. Uredba o skupnim izuzećima obuhvaća kombinaciju selektivne distribucije i obveze nenatjecanja, pri čemu se distributeri obvezuju da općenito ne preprodavaju konkurentne marke proizvoda. Međutim, ako dobavljač sprječava svoje imenovane distributere, bilo izravno ili neizravno, da od određenih konkurentnih dobavljača kupuju proizvode namijenjene preprodaji, takva vrsta obveze ne može uživati pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima. Cilj je izuzimanja te obveze izbjeći situaciju u kojoj određeni broj dobavljača koji koriste ista prodajna mjesta sprječava određenog konkurenta ili određene konkurente da koriste ta prodajna mjesta za distribuciju svojih proizvoda (isključivanje konkurentnog dobavljača koje bi predstavljalo oblik kolektivnog bojkota) (19).

(62)

Vertikalni sporazumi koji nisu obuhvaćeni Uredbom o skupnim izuzećima neće se smatrati nezakonitim, ali moguće je da će se trebati pojedinačno ispitati. Poduzeća se potiču da izrade vlastitu ocjenu bez prijavljivanja sporazuma. U slučaju pojedinačnog ispitivanja od strane Komisije potonji će snositi teret dokaza u smislu dokazivanja da dotični sporazum krši odredbe iz članka 81. stavka 1. Dokažu li se pritom značajni protutržišni učinci, poduzetnici mogu potkrijepiti tvrdnje o učinkovitosti takvog djelovanja dokazima i objasniti zašto bi neki distribucijski sustav mogao donijeti koristi koje bi bile bitne za ispunjenje uvjeta za izuzeće iz članka 81. stavka 3.

(63)

Na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prva uredba o provedbi članka 85. i 86. Ugovora (20), kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1216/1999 (21), vertikalni sporazumi mogu uživati pogodnosti izuzeća iz članka 81. stavka 3. od dana njihovog stupanja na snagu, čak i ako se prijava podnese nakon tog datuma. To u praksi znači da ne postoji obveza prethodne prijave sporazuma. U slučaju spora poduzetnik još uvijek može izvršiti prijavu, pri čemu Komisija može izuzeti vertikalni sporazum s retroaktivnim učinkom od dana stupanja na snagu sporazuma ako su sva četiri uvjeta iz članka 81. stavka 3. ispunjena. Podnositelj prijave ne mora objašnjavati zašto sporazum nije bio prije prijavljen i neće mu se osporiti retroaktivno izuzeće samo zato što nije prije podnio prijavu. Svaka će se prijava ispitati sama po sebi. Ta izmjena članka 4. stavka 2. Uredbe br. 17 treba eliminirati umjetne parnice pred nacionalnim sudovima i time ojačati građanskopravnu provedbenost ugovora. Ista također uzima u obzir situaciju u kojoj poduzetnici nisu prijavili sporazum jer su pretpostavljali da je sporazum bio obuhvaćen Uredbom o skupnim izuzećima.

(64)

Budući da datum prijave više ne ograničava mogućnost izuzeća od strane Komisije, nacionalni sudovi moraju procijeniti vjerojatnost da će se članak 81. stavak 3. primijeniti na vertikalne sporazume obuhvaćene člankom 81. stavkom 1. Ako takva vjerojatnost postoji, nacionalni sudovi trebaju obustaviti postupke do usvajanja stava Komisije. Međutim, nacionalni sudovi mogu propisati privremene mjere sve dok Komisija ne izvrši ocjenu u smislu primjene članka 81. stavka 3., na isti način kao što to čine pri upućivanju prethodnog pitanja Sudu kao što je to predviđeno u članku 234. Ugovora o EZ-u. Obustava privremenih mjera nije potrebna ondje gdje sami nacionalni sudovi imaju ovlasti za ocjenu vjerojatnosti primjene članka 81. stavka 3. (22)

(65)

Prijavama vertikalnih sporazuma neće se davati prioritet u provedbenoj politici Komisije ako se pri nacionalnim sudovima ne vode parnice i nema tužbi. Prijave kao takve ne osiguravaju privremenu pravovaljanost za izvršenje sporazuma. Ako poduzetnici nisu prijavili sporazum jer su u dobroj vjeri pretpostavljali da nije premašen prag tržišnog udjela, kako je to uređeno Uredbom o skupnim izuzećima, Komisija neće propisati novčane kazne.

(66)

Uredba o skupnim izuzećima izuzima vertikalne sporazume pod uvjetom da i ne sadrže apsolutno zabranjena ograničenja iz članka 4., niti da se ista primjenjuju u praksi. Ako u vertikalnom sporazumu postoji jedno ili više apsolutno zabranjenih ograničenja, cijeli vertikalni sporazum ne može koristiti pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima. Za apsolutno zabranjena ograničenja ne primjenjuje se načelo djelomične ništavosti sporazuma.

(67)

No, načelo djelomične ništavosti primjenjuje se na uvjete navedene u članku 5. Uredbe o skupnim izuzećima. Stoga se pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima ne mogu koristiti u odnosu na onaj dio vertikalnog sporazuma koji nije usklađen s uvjetima navedenima u članku 5.

(68)

Ako dobavljač koristi isti distribucijski sporazum za distribuciju nekoliko vrsta robe/usluga, neke od njih smiju, u smislu praga tržišnog udjela, biti obuhvaćene Uredbom o skupnim izuzećima, dok druge ne smiju. U tom se slučaju Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje na onu robu i usluge za koju su ispunjeni uvjeti za primjenu.

(69)

U odnosu na robu ili usluge koje nisu obuhvaćene Uredbom o skupnim izuzećima primjenjuju se uobičajena pravila tržišnog natjecanja, što znači:

Takva se situacija može isto tako pojaviti u slučaju kada se članak 82. primjenjuje samo na neke proizvode, a na ostale proizvode ne.

(70)

Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje se od 1. lipnja 2000. Članak 12. Uredbe o skupnim izuzećima predviđa prijelazno razdoblje za vertikalne sporazume koji su već stupili na snagu prije 1. lipnja 2000., a koji ne udovoljavaju uvjetima za izuzeće propisanima u Uredbi o skupnim izuzećima, ali koji udovoljavaju uvjetima za izuzeće kako je to predviđeno Uredbom o skupnim izuzećima koja je prestala vrijediti 31. svibnja 2000. (uredbe Komisije (EEZ) br. 1983/83, (EEZ) br. 1984/83 i (EEZ) br. 4087/88). Obavijest Komisije koja se odnosi na uredbe (EEZ) br. 1983/83 i 1984/83 također se prestaje primjenjivati od 31. svibnja 2000. Zadnje spomenuti sporazumi mogu i dalje uživati pogodnosti tih uredbi kojima ističe rok primjene do 31. prosinca 2001. Sporazumi dobavljača s tržišnim udjelom koji ne premašuje 30 %, koji su sa svojim kupcima sklopili sporazume s obvezom nenatjecanja u trajanju dužem od pet godina, obuhvaćeni su Uredbom o skupnim izuzećima ako 1. siječnja 2002. ti sporazumi koji sadrže obvezu nenatjecanja nemaju vijek trajanja dulji od pet godina.

(71)

Pretpostavka zakonitosti koju daje Uredba o skupnim izuzećima može biti opozvana ako je vertikalni sporazum, pojedinačno ili u kombinaciji sa sličnim sporazumima koje provode konkurentni dobavljači ili kupci, obuhvaćen područjem primjene odredbi članka 81. stavka 1., a ne udovoljava svim uvjetima iz članka 81. stavka 3. To se može dogoditi kada dobavljač, ili kupac u slučaju sporazuma o isključivoj opskrbi, koji ima tržišni udjel koji ne prelazi prag od 30 %, sklopi vertikalni sporazum koji nema objektivne prednosti koje bi nadoknadile štetu prouzročenu tržišnom natjecanju. To je osobito slučaj u odnosu na distribuciju robe krajnjim potrošačima koji su obično u puno slabijoj poziciji nego profesionalni kupci polugotove robe. U slučaju prodaje krajnjim potrošačima, štete koje prouzrokuje vertikalni sporazum mogu imati jači učinak nego u slučaju prodaje ili kupnje polugotove robe. Kada uvjeti iz članka 81. stavka 3. nisu ispunjeni, Komisija može opozvati pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima iz članka 6. i ustanoviti povredu odredbi iz članka 81. stavka 1.

(72)

U postupku opoziva teret dokaza snosi Komisija, u smislu podnošenja dokaza da se na sporazum primjenjuju odredbe članka 81. stavka 1. i da sporazum ne ispunjava sva četiri uvjeta iz članka 81. stavka 3.

(73)

Uvjeti za izuzeće iz članka 81. stavka 3. posebno se mogu smatrati neispunjenima kada je pristup mjerodavnom tržištu ili tržišnom natjecanju na njemu znatno ograničen kumulativnim učinkom paralelnih mreža sličnih vertikalnih sporazuma koje provode konkurentni dobavljači ili kupci. Paralelne mreže vertikalnih sporazuma smatraju se sličnima ako sadrže ograničenja koja proizvode slične učinke na tržištu. Slični učinci obično će se pojavljivati pri provedbi vertikalnih sporazuma od strane konkurentnih dobavljača ili kupaca unutar jedne od četiriju skupina koje su navedene u točkama 104. do 114. Takva se situacija može pojaviti, na primjer, kad na nekom tržištu, određeni dobavljači provode čisto kvalitativnu selektivnu distribuciju, dok drugi dobavljači provode kvantitativnu selektivnu distribuciju. U takvim uvjetima, pri donošenju ocjene moraju se uzeti u obzir protutržišni učinci koji se mogu pripisati svakoj pojedinoj mreži sporazuma. Kada je to primjereno, opoziv se može odnositi samo na kvantitativna ograničenja nametnuta nekolicini ovlaštenih distributera. Ostali slučajevi u kojima se može donijeti odluka o opozivu uključuju situacije kada kupac, na primjer u kontekstu isključive opskrbe ili isključive distribucije, ima znatnu tržišnu snagu na mjerodavnom silaznom tržištu na kojem preprodaje robu ili pruža usluge.

(74)

Odgovornost za protutržišni kumulativni učinak može se pripisati samo onim poduzetnicima koji tome značajno pridonose. Sporazumi koje su sklopili poduzetnici čiji je doprinos kumulativnom učinku neznatan nisu obuhvaćeni zabranom iz članka 81. stavka 1. (23) i time ne podliježu mehanizmu opoziva. Ocjena takvog doprinosa vršit će se u skladu s kriterijima navedenim u točkama 137. do 229.

(75)

Odluka o opozivu može imati jedino ex nunc učinak, što znači da taj učinak neće imati nikakav utjecaj na status izuzetosti dotičnih sporazuma sve do dana stupanja opoziva na snagu.

(76)

Kao što je to predviđeno u članku 7. Uredbe o skupnim izuzećima, nadležno tijelo države članice može ukinuti pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima za vertikalne sporazume čiji se učinci ponašanja suprotnih tržišnom natjecanju javljaju na području države članice ili na nekom njezinom dijelu, a koji ima sva obilježja određenog zemljopisnog tržišta. Gdje država članica nije uredila zakonodavstvo kojim se omogućuje nacionalnom tijelu nadležnom za tržišno natjecanje da primijeni pravo tržišnog natjecanja Zajednice ili da barem ukine pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima, država članica može tražiti od Komisije da pokrene postupak da bi se to ostvarilo.

(77)

Komisija ima isključivu ovlast da ukine pogodnosti Uredbe o skupnim izuzećima za vertikalne sporazume kojima se ograničava tržišno natjecanje na mjerodavnom zemljopisnom tržištu koje je šire od državnog područja pojedine države članice. Kada državno područje pojedine države članice ili nekog njezinog dijela čini mjerodavno zemljopisno tržište, Komisija i dotična država članica ravnopravno su nadležne u odnosu na opoziv. Često su takvi slučajevi prikladni za decentraliziranu provedbu od strane nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje. Međutim, Komisija zadržava pravo da se bavi određenim slučajevima koji su od posebnog interesa za Zajednicu, primjerice u slučajevima koji otvaraju nova pravna pitanja.

(78)

Nacionalne odluke o opozivu moraju se donositi u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim zakonom i imat će učinak samo unutar državnog područja dotične države članice. Takve nacionalne odluke ne smiju dovoditi u pitanje jedinstvenu primjenu pravila tržišnog natjecanja Zajednice i potpuni učinak usvojenih mjera u provedbi tih pravila (24). Usklađenost s tim načelom podrazumijeva da nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje moraju izvršiti svoju ocjenu iz članka 81., u svjetlu relevantnih kriterija koje je razvio Sud i Prvostupanjski sud te u svjetlu obavijesti i prethodnih odluka koje je usvojila Komisija.

(79)

Mišljenje je Komisije da se konzultantski mehanizmi predviđeni u Obavijesti o suradnji između nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje i Komisije (25) trebaju koristiti kako bi se izbjegao rizik proturječnih odluka i udvostručavanja postupaka.

(80)

Članak 8. Uredbe o skupnim izuzećima omogućuje Komisiji da iz područja primjene Uredbe o skupnim izuzećima uredbom izuzme paralelne mreže sličnih vertikalnih ograničenja kada one pokrivaju više od 50 % mjerodavnog tržišta. Takva mjera nije usmjerena na pojedinačne poduzetnike, već se odnosi na sve poduzetnike čiji su sporazumi definirani u uredbi o neprimjenjivosti Uredbe o skupnim izuzećima.

(81)

Budući da ukidanje pogodnosti iz Uredbe o skupnim izuzećima iz članka 6. podrazumijeva usvajanje odluke kojom se ustanovljava kršenje odredbi iz članka 81. od strane pojedinačnog poduzeća, učinak uredbe iz članka 8. je da se u odnosu na ograničenja i dotična tržišta samo uklone pogodnosti primjene Uredbe o skupnim izuzećima i da se ponovno uspostavi potpuna primjena članka 81. stavaka 1. i 3. Nakon usvajanja uredbe kojom se proglašava neprimjenjivost Uredbe o skupnim izuzećima u odnosu na određena vertikalna ograničenja na određenom tržištu, primjena odredbi članka 81. na pojedinačne sporazume bit će vođena kriterijima koji su razvijeni u okviru relevantnih slučajeva iz sudske prakse Suda i Prvostupanjskog suda te obavijestima i prethodnim odlukama koje je usvojila Komisija. Kada je to primjereno, Komisija će odlučivati o pojedinačnom slučaju, a po toj će se odluci moći ravnati svi poduzetnici koji djeluju na dotičnom tržištu.

(82)

Za izračunavanje pokazatelja pokrivenosti tržišta od 50 % mora se uzeti u obzir svaka pojedinačna mreža vertikalnih sporazuma koji sadrže ograničenja ili kombinacije ograničenja koja proizvode slične učinke na tržištu. Slični učinci obično nastaju kada se ograničenja pojavljuju u jednoj od četiriju skupina koje su navedene u točkama 104. do 114.

(83)

Članak 8. ne sadrži obvezu Komisije da intervenira ondje gdje pokazatelj pokrivenosti tržišta prelazi 50 %. Općenito, odluka o neprimjenjivosti primjerena je kada postoji vjerojatnost za ograničenje pristupa mjerodavnom tržištu ili tržišnog natjecanja na njemu. To se posebno može dogoditi kada paralelne mreže selektivne distribucije koje pokrivaju više od 50 % tržišta koriste selektivne kriterije koji ne proizlaze iz prirode dotične robe, ili koji diskriminiraju određene oblike distribucije putem kojih se takva roba može prodavati.

(84)

Prilikom ocjenjivanja potrebe da se primijeni članak 8. Komisija će razmotriti mogućnost primjene pojedinačnog opoziva kao primjerenije mjere. To može ovisiti posebno o broju konkurentnih poduzetnika koji pridonose kumulativnom učinku na tržištu ili o broju zahvaćenih zemljopisnih tržišta unutar Zajednice.

(85)

Svaka uredba usvojena kako je to predviđeno u članku 8. mora jasno utvrditi svoje područje primjene. To kao prvo znači da Komisija mora definirati mjerodavni proizvod i zemljopisno tržište ili tržišta, a kao drugo da mora ustanoviti vrstu vertikalnog ograničenja na koje se Uredba o skupnim izuzećima više neće primjenjivati. Što se tiče tog zadnje spomenutog aspekta, Komisija može prilagoditi područje primjene svoje uredbe u skladu s problemom tržišnog natjecanja na koji je ona usmjerena. Primjerice, dok će se sve paralelne mreže ograničenja sporazuma kojima se kupac, u pravilu preprodavatelj, obvezuje sve svoje potrebe za određenim proizvodom zadovoljavati narudžbama isključivo od jednog dobavljača robne marke (dalje u tekstu single branding) uzimati u obzir u izračunavanju pokrivenosti tržišta od 50 %, Komisija može, usprkos tome, ograničiti područje na koje se uredba neće primjenjivati samo na obveze nenatjecanja koje prelaze određeno trajanje. Prema tome, to možda neće imati utjecaja na sporazume s kraćim trajanjem ili s manje ograničenja, uzimajući u obzir manji stupanj sprječavanja tržišnog natjecanja koji sadrže takva ograničenja. Slično, kad se na određenom tržištu provodi selektivna distribucija u kombinaciji s dodatnim ograničenjima poput odredbe o obvezi nenatjecanja ili nametanja odredbe o minimalnoj količini prodanih proizvoda kupcu (dalje u tekstu quantity forcing), uredba o neprimjenjivosti Uredbe o skupnim izuzećima može se odnositi samo na takva dodatna ograničenja. Kad se za to ukaže potreba, Komisija također može dati upute u smislu navođenja razine tržišnog udjela koji se, u kontekstu specifičnog tržišta može smatrati nedovoljnim da bi došlo do značajnog doprinosa jednog poduzetnika kumulativnom učinku.

(86)

Prijelazno razdoblje koje Komisija mora utvrditi kao što je to predviđeno u članku 8. stavku 2. ne može biti manje od šest mjeseci i treba omogućiti dotičnim poduzetnicima da prilagode svoje sporazume uzimajući u obzir uredbu o neprimjenjivosti Uredbe o skupnim izuzećima.

(87)

Uredba o neprimjenjivosti Uredbe o skupnim izuzećima neće utjecati na status izuzeća sporazuma za razdoblje prije njenog stupanja na snagu.

(88)

Obavijest Komisije o definiranju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice (26) utvrđuje smjernice o pravilima, kriterijima i dokumentaciji koje Komisija koristi kada se bavi pitanjima definiranja tržišta. Navedena Obavijest neće se podrobnije objašnjavati u ovim smjernicama i treba poslužiti kao osnova za pitanja definiranja tržišta. Ove Smjernice bavit će se samo specifičnim problemima koji nastaju u kontekstu vertikalnih ograničenja i koji nisu sadržani u općoj obavijesti o definiranju tržišta.

(89)

Sukladno članku 3. Uredbe o skupnim izuzećima tržišni je udjel dobavljača općenito odlučujući za primjenu skupnog izuzeća. Kod vertikalnih sporazuma koji se sklapaju između udruženja trgovaca na malo i pojedinačnih članova, udruženje je dobavljač i treba uzeti u obzir svoj tržišni udjel kao dobavljač. Samo u slučaju isključive opskrbe kao što je to utvrđeno u članku 1. točki (c) Uredbe o skupnim izuzećima to je tržišni udjel kupca, i samo je taj tržišni udjel odlučujući za primjenu Uredbe o skupnim izuzećima.

(90)

Da bi se izračunao tržišni udjel, potrebno je utvrditi mjerodavno tržište. Stoga treba odrediti mjerodavno tržište proizvoda i mjerodavno zemljopisno tržište. Mjerodavno tržište proizvoda obuhvaća svu robu ili usluge koje kupac smatra međusobno zamjenjivima u odnosu na njihove značajke, cijenu i način uporabe Mjerodavno zemljopisno tržište obuhvaća područje na kojem djeluju dotični poduzetnici u ponudi i potražnji mjerodavne robe ili usluga, na kojemu su uvjeti tržišnog natjecanja dovoljno homogeni i koji se mogu razlikovati od susjednih zemljopisnih područja jer su posebno uvjeti tržišnog natjecanja značajno različiti na tim područjima.

(91)

Za primjenu Uredbe o skupnim izuzećima tržišni udjel dobavljača je njegov udjel na mjerodavnom tržištu proizvoda i mjerodavnom zemljopisnom tržištu na kojemu prodaje svojim kupcima (27). U primjeru navedenom u točki 92. to je tržište A. Tržište proizvoda prvenstveno ovisi o zamjenjivosti iz perspektive kupaca. Kada se dobavljeni proizvod koristi kao input za proizvodnju drugih proizvoda i općenito nije prepoznatljiv u finalnom proizvodu, tržište proizvoda obično se određuje prema izravnim sklonostima kupaca. Korisnici kupca obično neće imati izražene sklonosti davanja prednosti u odnosu na inpute za proizvodnju koje koriste kupci. Obično se vertikalna ograničenja sklopljena između dobavljača i kupca inputa odnose samo na prodaju i kupnju polugotovog proizvoda, a ne na prodaju iz njega nastalog proizvoda. U slučaju distribucije gotovih proizvoda, određivanje što je to zamjenski proizvod za izravnog kupca općenito će ovisiti o navici davanja prednosti krajnjih potrošača. Distributer kao preprodavatelj ne može zanemariti sklonosti krajnjih potrošača kada kupuje gotovu robu. Nadalje, vertikalna ograničenja na razini distribucije odnose se ne samo na prodaju proizvoda između dobavljača i kupca nego i na njihovu daljnju prodaju. Budući da su različiti oblici distribucije uobičajeno u odnosu tržišnog natjecanja, tj. konkuriraju, tržišta se općenito ne određuju oblikom distribucije koji se primjenjuje. Gdje dobavljači uglavnom prodaju asortiman (portfelj) proizvoda, cijeli portfelj može odrediti tržište proizvoda kada kupac zamjenskim proizvodom smatra cijele portfelje, a ne pojedinačne proizvode. Budući da su kupci na tržištu A profesionalni kupci, zemljopisno je tržište obično šireg opsega od tržišta na kojem se proizvod dalje prodaje krajnjim potrošačima. To će često dovesti do određivanja nacionalnih tržišta ili širih zemljopisnih tržišta.

(92)

U slučaju isključive opskrbe, tržišni udjel kupca je njegov udio u svim kupnjama na mjerodavnom tržištu nabave (28). U dolje navedenom primjeru to je također tržište A.

(93)

U slučaju kada vertikalni sporazum uključuje tri stranke, a svaka od njih djeluje na različitoj razini trgovine, njihovi tržišni udjeli moraju biti ispod praga tržišnog udjela od 30 % na obje razine da bi se koristile pogodnosti skupnog izuzeća. Ako se, primjerice, u sporazumu između proizvođača, trgovca na veliko (ili udruženja trgovaca na malo) i trgovca na malo ugovori obveza nenatjecanja, tada zajednički tržišni udjel i proizvođača i trgovca na veliko (ili udruženja trgovaca na malo) ne smije prelaziti 30 % kako bi se mogle koristiti pogodnosti skupnog izuzeća.

(94)

U slučaju kada dobavljač istodobno proizvodi i izvorni proizvod/opremu i rezervne dijelove ili pribor za popravak te opreme, dobavljač će često biti jedini ili glavni dobavljač na poslijeprodajnom tržištu rezervnih dijelova i dijelova za popravak. To se također može dogoditi kada dobavljač (dobavljač izvornog proizvoda/opreme) s kooperantom podugovorno uređuje proizvodnju rezervnih dijelova ili dijelova za popravak. Da bi se primijenila Uredba o skupnim izuzećima, mjerodavno tržište mogu činiti tržište izvornog proizvoda/opreme uključujući rezervne dijelove, ili posebno tržište izvornog proizvoda/opreme i poslijeprodajno tržište, ovisno o okolnostima pojedinog slučaja, kao što su to učinci nastalih ograničenja, vijek trajanja opreme i visina troškova popravka ili zamjene dijelova (29).

(95)

U slučaju kada vertikalni sporazum osim opskrbe robom koja je predmet ugovora također sadrži odredbe o pravima intelektualnog vlasništva - poput odredbe koja se odnosi na korištenje dobavljačevog žiga - što pomaže kupcu pri prodaji robe iz ugovora, tržišni udjel dobavljača na tržištu na kojem prodaje robu iz ugovora odlučujući je čimbenik za primjenu Uredbe o skupnim izuzećima. Kada davatelj franšize nije dobavljač robe namijenjene daljnjoj prodaji, nego daje na raspolaganje paket usluga u kombinaciji s odredbama o pravima intelektualnog vlasništva koji skupa čine način poslovanja koji je obuhvaćen franšizom, davatelj franšize mora u obzir uzeti svoj tržišni udjel kao davatelj načina poslovanja. Za tu namjenu davatelj franšize treba izračunati svoj tržišni udjel na tržištu na kojem se koristi način poslovanja, a to je tržište na kojem primatelji franšize koriste način poslovanja u opskrbi krajnjih korisnika robom ili uslugama. Davatelj franšize mora zasnivati svoj tržišni udjel na vrijednosti robe ili usluga kojom primatelji franšize opskrbljuju to tržište. Na takvom tržištu konkurenti mogu biti davatelji drugih načina poslovanja obuhvaćenih franšizom, ali i dobavljači zamjenske robe ili usluga koje nisu obuhvaćene franšizom. Na primjer, ne dovodeći u pitanje definiranje takvog tržišta, ako bi postojalo tržište usluga brze hrane, davatelj franšize koji djeluje na takvom tržištu morao bi izračunati svoj tržišni udjel na temelju relevantnih podataka o prodaji svojih primatelja franšize na tom tržištu. Ako davatelj franšize osim ustupanja načina poslovanja također opskrbljuje određenim inputima, primjerice mesom i začinima, tada davatelj franšize mora također izračunati svoj tržišni udjel i na tržištu gdje se ta roba prodaje.

(96)

Za pojedinačnu ocjenu vertikalnih sporazuma koji nisu obuhvaćeni Uredbom o skupnim izuzećima može se pokazati nužnim da se istraže dodatna tržišta povrh mjerodavnog tržišta koje je određeno za primjenu Uredbe o skupnim izuzećima. Vertikalni sporazum ne mora imati učinke samo na tržištu između dobavljača i kupca već i na silaznim tržištima. U svrhu pojedinačne ocjene vertikalnog sporazuma ispitivat će se mjerodavna tržišta na svim razinama trgovine na koja utječu ograničenja koja su sadržana u sporazumu:

(97)

Izračun tržišnog udjela treba se u načelu temeljiti na podacima o vrijednosti. U slučaju kada podaci o vrijednosti nisu raspoloživi, mogu se izraditi procjene zasnovane na drugim pouzdanim podacima. Takve se procjene mogu temeljiti na drugim pouzdanim podacima o tržištu poput podataka o količini prodane robe (vidjeti članak 9. stavak 1. Uredbe o skupnim izuzećima).

(98)

Vlastita proizvodnja, odnosno proizvodnja polugotovog proizvoda za vlastitu uporabu, može biti jako važna u analizi tržišnog natjecanja kao jedno od ograničenja tržišnog natjecanja ili u jačanju položaja poduzeća na tržištu. No, u svrhu određivanja tržišta i izračuna tržišnog udjela za polugotovu robu i usluge, vlastita se proizvodnja neće uzimati u obzir.

(99)

Međutim, pri dvojnoj distribuciji gotove robe, tj. u slučaju kada proizvođač gotove robe također djeluje kao distributer na tržištu, određivanje tržišta i izračun tržišnog udjela trebaju uključivati robu koju prodaje proizvođač i njegovi konkurenti preko svojih udruženih distributera i zastupnika (vidjeti članak 9. stavak 2. točku (b) Uredbe o skupnim izuzećima). „Udruženi distributeri” su povezani poduzetnici u smislu članka 11. Uredbe o skupnim izuzećima.

(100)

Vertikalna ograničenja općenito su manje štetna od horizontalnih ograničenja. Glavni razlog blažeg tretiranja vertikalnih od horizontalnih ograničenja leži u činjenici da se horizontalno ograničenje može odnositi na sporazum između konkurenata koji proizvode istovjetnu ili zamjenjivu robu ili pružaju istovjetne ili zamjenjive usluge. U takvim horizontalnim odnosima, iskazivanje tržišne snage od strane jednog poduzeća (određivanjem više cijene za svoj proizvod) može koristiti njegovim tržišnim konkurentima. To može potaknuti konkurente i navesti ih na ponašanje suprotno tržišnom natjecanju. Kod vertikalnih odnosa proizvod jednog je proizvodni unos drugog. To znači da bi korištenje tržišne snage bilo od strane poduzeća na uzlaznom („uzvodnom”) ili poduzeća na silaznom tržištu u pravilu štetilo potražnji za proizvodom onog drugog. Poduzetnici obuhvaćeni sporazumom su zbog toga obično potaknuti da spriječe iskorištavanje tržišne snage ostalih strana u sporazumu.

(101)

Međutim, to samoograničavajuće obilježje ne bi trebalo precijeniti. Kad poduzeće nema tržišnu snagu, ono može samo pokušati povećati svoju dobit optimiziranjem procesa proizvodnje i distribucije, uz pomoć ili bez pomoći vertikalnih ograničenja. No, kad posjeduje tržišnu snagu, ono također može pokušati povećati svoju dobit na štetu svojih izravnih konkurenata povećavajući njihove troškove te na štetu svojih kupaca i konačno potrošača, i to tako da pokuša prisvojiti dio njihovog viška. To se može dogoditi kada poduzeće na uzlaznom i poduzeće na silaznom tržištu dijele dodatnu dobit ili kada jedno od ta dva poduzeća koristi vertikalna ograničenja kako bi prisvojio svu dodatnu dobit.

(102)

Pri ocjeni pojedinačnih slučajeva Komisija će polaziti od ekonomskog pristupa u primjeni članka 81. na vertikalna ograničenja. To će ograničiti područje primjene članka 81. na poduzetnike koji imaju određeni stupanj tržišne snage ondje gdje tržišno natjecanje između različitih robnih marki nije dovoljno. U tim slučajevima je zaštita inter-brand i intra-brand tržišnog natjecanja važna kako bi se osigurala učinkovitost i pogodnosti za potrošače.

(103)

Negativni učinci na tržištu koji proizlaze iz vertikalnih ograničenja, a koje pravo tržišnog natjecanja EZ-a ima cilj spriječiti, jesu sljedeći:

(104)

Takvi negativni učinci mogu proizlaziti iz različitih vertikalnih ograničenja. Sporazumi koji se razlikuju po obliku mogu imati isti bitni utjecaj na tržišno natjecanje. Kako bi se analizirali takvi mogući negativni učinci, prikladno je podijeliti vertikalna ograničenja u četiri skupine: single branding skupina; skupina ograničene distribucije (tj. sporazumi poduzetnika kojima se proizvođač obvezuje da će svoje proizvode prodavati samo jednom ili veoma malom broju kupaca); skupina utvrđivanja preprodajne cijene (tj. sporazumi gdje prodavatelj obvezuje kupca da od njega kupljene proizvode prodaje po točno utvrđenoj cijeni) i skupina sporazuma o podjeli tržišta. Vertikalna ograničenja unutar svake kategorije imaju uglavnom slične negativne učinke na tržišno natjecanje.

(105)

Ta podjela u četiri skupine temelji se na osnovnim elementima vertikalnih ograničenja. U točkama 103. do 136. analiziraju se te četiri skupine. U točkama 137. do 229. analiziraju se vertikalni sporazumi onako kako se u praksi koriste jer mnogi vertikalni sporazumi sadrže više od jednog od navedenih elemenata.

(106)

Pod naslovom single branding obuhvaćeni su oni sporazumi čiji je osnovni element da se kupac obvezuje da svoje narudžbe koje se odnose na određeni tip proizvoda usmjeri na jednog dobavljača. Taj se element, između ostalog, može naći u obvezi nenatjecanja i nametanju nabave minimalne količine robe od strane kupca ondje gdje je između dobavljača i kupca dogovorena obveza kupca ili sustav stimulacije kupca koji ga navodi da svoje potrebe za određenim proizvodom i njegovim zamjenskim proizvodima (supstitutima) pokriva samo ili uglavnom pri jednom dobavljaču. Isti je element prisutan u vezanoj prodaji, kad se obveza ili sustav stimulacije odnosi na proizvod čija je kupnja uvjetovana kupnjom nekog drugog, različitog proizvoda. Prvi se proizvod smatra „vezanim proizvodom”, a drugi „vezajućim” proizvodom.

(107)

Ova kategorija sporazuma ima četiri glavna negativna učinka na tržišno natjecanje: 1. drugi dobavljači na tom tržištu ne mogu prodavati određenim kupcima i to može dovesti do isključivanja s tržišta, ili u slučaju vezane prodaje, do isključivanja vezanog proizvoda s tržišta; 2. tržišni udjeli postaju rigidniji i to može pogodovati nastanku prešutnih sporazuma ako ih primjenjuje nekoliko dobavljača; 3. što se tiče distribucije gotove robe, određeni trgovci na malo prodavat će samo jednu marku proizvoda i stoga neće biti inter-brand tržišnog natjecanja u njihovim trgovinama (nepostojanje tržišnog natjecanja između proizvoda različitih proizvođača unutar jednog prodajnog mjesta odnosno prodavaonice); i 4. u slučaju vezane prodaje može se dogoditi da kupac mora platiti veću cijenu za vezani proizvod nego što je inače njegova cijena. Svi ti učinci mogu dovesti do smanjivanja inter-brand tržišnog natjecanja.

(108)

Smanjivanje inter-brand tržišnog natjecanja može biti ublaženo jakim početnim natjecanjem između dobavljača da dobiju ugovore koji sadrže odredbu kojom se kupac obvezuje da određeni proizvod naručuje pri isključivo jednom dobavljaču (single-branding), ali što dulje traje obveza nenatjecanja, veća je vjerojatnost da taj učinak neće moći predstavljati kompenzaciju za smanjenje inter-brand tržišnog natjecanja.

(109)

Pod naslovom „ograničena distribucija” obuhvaćeni su oni sporazumi čiji je glavni element u tome da proizvođač prodaje samo jednom ili ograničenom broju kupaca. To može biti s ciljem ograničavanja broja kupaca na određenom području ili skupine potrošača, ili odabiranja određenog tipa kupaca. Taj se element nalazi, između ostalog, u:

(110)

Tri su glavna negativna učinka na tržišno natjecanje: 1. određeni kupci unutar tog tržišta više ne mogu kupovati od tog određenog dobavljača, i to može osobito u slučaju isključive opskrbe dovesti do sprječavanja pristupa tržištu nabave; 2. kad većina ili svi konkurentni dobavljači ograniče broj trgovaca na malo, to bi moglo pogodovati nastanku prešutnih sporazuma bilo na razini distributera ili dobavljača; i 3. budući da će manje distributera nuditi proizvod, time će također doći do smanjenja intra-brand tržišnog natjecanja. U slučaju širokih isključivih područja ili isključive dodjele potrošača, rezultat može biti potpuna eliminacija intra-brand tržišnog natjecanja. To smanjenje tržišnog natjecanja između distributera unutar jedne robne marke može zauzvrat dovesti do slabljenja inter-brand tržišnog natjecanja.

(111)

Pod naslovom „utvrđivanje preprodajne cijene” obuhvaćeni su oni sporazumi čiji je osnovni element da je kupcu nametnuta obveza ili mu je dan poticaj da ne preprodaje ispod određene cijene, po određenoj cijeni ili iznad nje. Ta skupina dakle obuhvaća najniže, fiksne, najviše i preporučene preprodajne cijene. Najviše i preporučene preprodajne cijene, koje nisu apsolutno zabranjena ograničenja, ipak bi mogle svojim učinkom dovesti do ograničenja tržišnog natjecanja.

(112)

Dva su glavna negativna učinka utvrđivanja preprodajnih cijena na tržišno natjecanje: 1. smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja zbog konkuriranja cijenom; i 2. povećanje transparentnosti cijena. U slučaju utvrđivanja fiksne ili najniže preprodajne cijene, distributeri više ne mogu konkurirati cijenom za tu robnu marku, što dovodi do potpune eliminacije intra-brand tržišnog natjecanja zbog konkuriranja cijenom. Najviša ili preporučena cijena može poslužiti kao polazna točka za preprodavatelje, što dovodi do više-manje jedinstvene primjene te razine cijene. Povećana transparentnost cijene i odgovornost za promjene cijene olakšava horizontalne prešutne sporazume između proizvođača ili distributera, barem na više koncentriranim tržištima. Smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja može, jer dovodi do smanjenja pritiska na cijenu za određenu robu, kao posredni učinak imati smanjenje inter-brand tržišnog natjecanja.

(113)

Pod naslovom „podjela tržišta” obuhvaćeni su oni sporazumi čiji je osnovni element da je kupcu ograničena sloboda izbora pri nabavi ili daljnjoj prodaji određenog proizvoda. Taj se element može pronaći pri isključivoj kupnji kada obveza ili neka poticajna shema dogovorena između dobavljača i kupca primorava kupca da određeni proizvod, na primjer pivo marke X, nabavlja isključivo od određenog mu dobavljača, pritom uživajući potpunu slobodu da kupuje i prodaje konkurentne proizvode, na primjer konkurentne marke piva. Tu su također uključena teritorijalna ograničenja daljnje prodaje, dodjela područja od primarne odgovornosti, ograničenja područja sjedišta distributera i ograničenja koja se odnose na daljnju prodaju potrošaču.

(114)

Glavni negativni učinak na tržišno natjecanje je smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja koje može pomoći dobavljaču da podijeli tržište i tako spriječi njegovu integraciju. Time se može olakšati diskriminacija cijena. Kada većina ili svi konkurentni dobavljači ograniče nabavu izvorne robe ili mogućnosti daljnje prodaje svojih kupaca, to može pogodovati tajnim sporazumima (koluzijama) bilo na razini distributera, bilo na razini dobavljača.

(115)

Važno je uvidjeti da vertikalna ograničenja često imaju pozitivne učinke, osobito pri promoviranju drugih oblika tržišnog natjecanja osim u odnosu na cijene i poboljšanje kvalitete usluga. Kada poduzeće nema tržišnu snagu, ono može svoju dobit jedino povećati tako da optimizira proizvodne ili distribucijske procese. U tom pogledu vertikalna ograničenja mogu pomoći u brojnim situacijama jer uobičajeni sporazumi neovisnih ugovarača, dobavljača i kupca, kojima se određuje samo cijena i količina određene transakcije, mogu dovesti do gotovo optimalne razine ulaganja i prodaje.

(116)

Iako je cilj ovih smjernica dati pravedan pregled raznih opravdavajućih razloga za vertikalna ograničenja, to ne znači da je on potpune i sveobuhvatan. Sljedeći razlozi mogu opravdati primjenu određenih vertikalnih ograničenja:

(117)

Iz osam situacija navedenih u točki 116. razvidno je da vertikalni sporazumi pod određenim uvjetima mogu doprinijeti razini učinkovitosti i razvoju novih tržišta i time nadvladati moguće negativne učinke. To se uglavnom odnosi na sporazume koji sadrže vertikalna ograničenja s ograničenim vremenskim trajanjem koja pridonose uvođenju novih složenih proizvoda ili štite ugovorno uređena ulaganja. Vertikalno je ograničenje ponekad potrebno sve dok dobavljač prodaje svoj proizvod kupcu (vidjeti posebno situacije opisane u točki 116. podtočkama 1., 5., 6. i 8.).

(118)

Postoji visok stupanj zamjenjivosti između različitih vertikalnih ograničenja. To znači da se isti problem neučinkovitosti može riješiti različitim vertikalnim ograničenjima. Primjerice, ekonomije obujma u distribuciji mogu se postignuti korištenjem isključive distribucije, selektivne distribucije, nametanjem minimalne količine proizvoda ili isključivom kupnjom. To je važno jer se negativni učinci na tržišno natjecanje mogu razlikovati pri različitim vertikalnim ograničenjima. To se posebno odnosi na slučajeve utvrđivanja nedopuštenosti ograničenja na temelju članka 81. stavka 3.

(119)

Pri ocjeni vertikalnih ograničenja sa stajališta politike tržišnog natjecanja mogu se utvrditi neka opća pravila:

(120)

Ocjena vertikalnih ograničenja uključuje, u pravilu, sljedeća četiri koraka:

(121)

Pri ocjeni slučajeva gdje prag tržišnog udjela premašuje 30 %, Komisija će izvršiti potpunu analizu odnosa tržišnog natjecanja. Sljedeći čimbenici su najvažniji u ocjenjivanju vertikalnog sporazuma i određivanju uzrokuje li on značajno ograničavanje tržišnog natjecanja na temelju članka 81. stavka 1:

(122)

Važnost pojedinačnih čimbenika može varirati od slučaja do slučaja i ovisi o svim ostalim čimbenicima. Primjerice, veliki tržišni udjel dobavljača obično je dobar pokazatelj tržišne snage, no ako se radi o tržištu niskih prepreka pristupu tržištu, veliki tržišni udjel ne mora bezuvjetno značiti tržišnu snagu. Stoga nije moguće dati stroga pravila o važnosti pojedinih čimbenika. Međutim, može se reći sljedeće:

(123)

Položaj dobavljača na tržištu se prvenstveno utvrđuje prema njegovom tržišnom udjelu na mjerodavnom tržištu proizvoda i mjerodavnom zemljopisnom tržištu. Što je veći njegov tržišni udjel, to je vjerojatnije da je veća i njegova tržišna snaga. Tržišni položaj dobavljača dodatno jača ako pred svojim konkurentima ima određene prednosti u odnosu na troškove. Te kompetitivne prednosti rezultiraju iz prednosti prvog poteza (prvi ponuđač s prednošću najpovoljnijeg položaja itd.), posjedovanja važnih patenata, prestižne tehnologije, vodstva među robnim markama ili posjedovanja superiornog asortimana - portfelja proizvoda.

(124)

Isti pokazatelji, dakle tržišni udjel i moguće kompetitivne prednosti, koriste se da bi se opisao položaj konkurenata na tržištu. Što su postojeći konkurenti jači i što je veći njihov broj, to je manji rizik da će pojedini dobavljač ili kupac moći pojedinačno stvoriti zapreke na tržištu i to je manji rizik smanjenja inter-brand tržišnog natjecanja. Međutim, ako se broj konkurenata znatno smanji i njihov položaj na tržištu (veličina, troškovi, potencijal istraživanja i razvoja itd.) postane prilično sličan, takva struktura tržišta može povećati rizik koluzije. Nestalni iznosi tržišnih udjela ili njihove nagle promjene općenito su pokazatelj intenzivnog tržišnog natjecanja.

(125)

Kupovna snaga proizlazi iz položaja kupca na tržištu. Prvi pokazatelj kupovne snage je tržišni udjel kupca na tržištu nabave. Taj tržišni udjel odražava važnost koju njegova potražnja ima za potencijalne dobavljače. Drugi pokazatelji usredotočuju se na tržišni položaj kupca na njegovom tržištu preprodaje i uključuju obilježja kao što su široka zemljopisna rasprostranjenost njegovih prodajnih mjesta, vlastite robne marke kupca/distributera i njegov imidž kod krajnjih potrošača. Utjecaj kupovne snage na vjerojatnost stvaranja učinaka suprotnih tržišnom natjecanju nije isti pri različitim vertikalnim ograničenjima. Kupovna snaga posebno može povećati negativne učinke u slučaju ograničenja iz kategorija ograničene distribucije i podjele tržišta, kao što su isključiva opskrba, isključiva distribucija i kvantitativno selektivna distribucija.

(126)

Prepreke pristupu tržištu obično se mjere pomoću intenziteta kojim već postojeća poduzeća na tržištu mogu povećati svoje cijene iznad konkurentne razine, najčešće iznad prosječnih minimalnih ukupnih troškova, i ostvarivati neuobičajeno visoku dobit a da ne privuku ulazak novih ponuđača na tržište. Bez prepreka pristupu tržištu, lagan i brz pristup tržištu drugih poduzetnika eliminirao bi takvu vrstu dobiti. Prepreke pristupu tržištu mogu se smatrati niskima ako se u vremenu unutar jedne ili dvije godine može očekivati uspješan ulazak na tržište koji bi neuobičajeno visoku dobit već na tržištu prisutnih poduzetnika spriječio ili znatno umanjio.

(127)

Prepreke pristupu tržištu mogu biti rezultat različitih čimbenika poput ekonomija obujma i obuhvata, propisa državnih tijela, osobito ondje gdje reguliraju isključiva prava, državne potpore, uvozne carine, prava intelektualnog vlasništva, vlasništva nad resursima kada je opskrba ograničena, primjerice, zbog prirodnih ograničenja (30), osnovnih kapaciteta, prednosti prvog poteza i odanosti potrošača trgovačkoj marki koja je ostvarena jakim oglašavanjem. Vertikalna ograničenja i vertikalne integracije mogu također djelovati kao prepreke pristupu tržištu otežavajući pristup tržištu i isključujući (potencijalne) konkurente. Prepreke pristupu tržištu mogu postojati samo na razini dobavljača ili na razini kupca ili na obje te razine.

(128)

Pitanje trebaju li neki od tih čimbenika biti opisani kao prepreke pristupu tržištu ovisi o tome jesu li oni povezani s nenadoknadivim troškovima (sunk costs). Nenadoknadivi troškovi su ona vrsta troškova koje poduzetnik nužno snosi kad želi pristupiti nekom tržištu ili na tom tržištu djelovati, ali koji će biti nenadoknadivo izgubljeni ako s tog tržišta istupi. Troškovi oglašavanja kojima se stvara lojalnost potrošača obično su nenadoknadivi troškovi, osim ako poduzetnik koji istupa s tržišta može ili prodati svoju robnu marku ili je koristiti negdje drugdje bez gubitka. Što je više nenadoknadivih troškova, to više potencijalni poduzetnici koji žele pristupiti tržištu moraju uzeti u obzir rizik ulaska na tržište i to više već postojeća poduzeća mogu prijetiti novim konkurentima jer im je zbog nenadoknadivih troškova skupo napustiti tržište. Ako su, primjerice, distributeri vezani za proizvođača obvezom nenatjecanja, učinak isključenja s tržišta bit će značajniji ako se uspostavljanjem vlastitih distributera nameću nepovratni troškovi potencijalnom novom poduzetniku koji želi pristupiti tržištu.

(129)

Općenito, pristup na tržište traži nenadoknadive troškove, ponekad manje, ponekad veće. Stoga je općenito u ocjeni svakog slučaja stvarna, postojeća konkurencija učinkovitija i značajnija nego ona potencijalna.

(130)

Zrelo tržište je ono tržište koje već postoji neko vrijeme, koje se koristi dobro poznatom i rasprostranjenom tehnologijom koja se puno ne mijenja, pri kojoj nema velikih inovacija robnih marki i na kojem je potražnja relativno stabilna ili u opadanju. Negativni učinci vjerojatniji su na takvom tržištu nego na dinamičnijim tržištima.

(131)

Razina trgovine povezana je s razlikom između poluproizvoda i gotovih proizvoda (robe i usluga). Kao što je ranije prikazano, manja je vjerojatnost za negativne učinke na razini poluproizvoda.

(132)

Svojstva proizvoda značajna su posebno kod gotovih proizvoda pri ocjeni mogućih negativnih, ali i mogućih pozitivnih učinaka. Kada se ocjenjuju mogući negativni učinci, važno je jesu li proizvodi na tržištu više istovrsni ili raznovrsni, je li proizvod skup, opterećuje li značajno proračun potrošača, ili nije skup, kupuje li se samo jednokratno ili više puta. Općenito uzevši, kada je proizvod raznovrsniji, jeftiniji i kupuje se jednokratno, vertikalna ograničenja će vjerojatnije imati negativne učinke.

(133)

Pri ocjeni određenih ograničenja može se dogoditi da se u obzir moraju uzeti i drugi čimbenici. Među njima je i kumulativni učinak, tj. pokrivenost tržišta sličnim sporazumima, trajanje tih sporazuma, činjenica je li sporazum „nametnut” (uglavnom je jedna strana podložna ograničenjima ili obvezama) ili „dogovoren” (obje strane prihvaćaju ograničenja ili obveze), koji je zakonski okvir i koje ponašanje upućuje na postojanje ili pogodovanje nastanku prešutnih sporazuma, poput vodstva u cijenama, najavljenih promjena cijena i diskusija o „pravoj” cijeni, krutost cijena, kao odgovor na prekomjerne kapacitete, diskriminaciju cijena i tajne sporazume u prošlosti.

(134)

Postoje četiri kumulativna uvjeta za primjenu članka 81. stavka 3.:

(135)

Posljednji kriterij isključivanja s tržišta konkurencije za značajan dio dotičnih proizvoda odnosi se na pitanje vladajućeg položaja. Kada je neki poduzetnik u vladajućem položaju ili poprima vladajući položaj zahvaljujući vertikalnom sporazumu, vertikalno ograničenje koje ima značajne negativne učinke na tržišno natjecanje u pravilu se ne može izuzeti. No, vertikalni sporazum ne mora biti obuhvaćen člankom 81. stavkom 1. ako za to postoji objektivno opravdanje, primjerice, ako je to potrebno radi zaštite ugovorno utvrđenih ulaganja ili za prijenos značajnog know-how bez kojeg se opskrba ili kupnja određene robe ili usluga ne bi mogla izvršiti.

(136)

Kada dobavljač i kupac nisu u vladajućem položaju, na važnosti dobivaju ostala tri kriterija. Prvi, koji se odnosi na unapređenje proizvodnje ili distribucije i promicanje tehnološkog ili gospodarskog razvoja, odnosi se na vrstu pozitivnih učinaka opisanih u točkama 115. do 118. Ta učinkovitost mora biti dokazana i mora proizvoditi neto pozitivni učinak. Neutemeljene tvrdnje o izbjegavanju pojave slijepog putnika ili opće izjave o uštedi troškova neće biti prihvaćene. Isto tako ne mogu se prihvatiti uštede troškova koje se javljaju samim korištenjem tržišne snage ili djelovanja suprotnog pravilima tržišnog natjecanja. Drugo, ekonomske pogodnosti moraju uživati ne samo stranke u sporazumu nego i potrošači. Općenito će prenošenje pogodnosti na potrošače ovisiti o intenzitetu tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu. Pritisak konkurencije obično će osigurati da se uštede troškova prenesu uz pomoć nižih cijena ili davanjem poticaja poduzećima da što prije iznesu nove proizvode na tržište. Stoga, ako se na tržištu održi dovoljna razina konkurencije, koja učinkovito ograničava stranke u sporazumu, konkurentni odnosi u procesu tržišnog natjecanja osigurat će u pravilu da potrošači uživaju odgovarajući dio ekonomskih pogodnosti. Treći kriterij treba osigurati da se odabere ograničenje koje najmanje negativno utječe na tržišno natjecanje s ciljem postizanja određenih pozitivnih učinaka.

(137)

Vertikalni se sporazumi mogu sastojati od dvije ili više komponenti vertikalnih ograničenja opisanih u točkama 103. do 114. Najuobičajenija vertikalna ograničenja i kombinacije vertikalnih ograničenja analiziraju se u tekstu koji slijedi, a u skladu s metodologijom analize vertikalnih ograničenja koja je iznesena u točkama 120. do 136.

(138)

Sporazum koji sadrži odredbu o obvezi nenatjecanja temelji se na obvezi ili poticajnoj shemi koja primorava kupca da sve svoje potrebe za određenim proizvodom zadovoljava narudžbama isključivo od jednog dobavljača. To ne znači da kupac može kupovati samo neposredno od dobavljača, nego i da ne smije kupovati ni preprodavati ni ugrađivati konkurentnu robu ili usluge u svoje proizvode. Mogući rizici za tržišno natjecanje sastoje se u isključivanju s tržišta konkurentnih dobavljača i potencijalnih dobavljača, pogodovanju nastanka prešutnih sporazuma između dobavljača u slučaju kumulativnih učinaka, i ondje gdje je kupac trgovac na malo koji prodaje krajnjim potrošačima, u gubitku inter-brand tržišnog natjecanja između proizvoda različitih proizvođača unutar jednog prodajnog mjesta. Sva tri ograničavajuća učinka imaju izravan utjecaj na inter-brand tržišno natjecanje.

(139)

Nametanje robne marke obuhvaćeno je izuzećem na temelju Uredbe o skupnim izuzećima kada tržišni udjel dobavljača ne prelazi 30 % i podliježe vremenskom ograničenju od pet godina za obvezu nenatjecanja. Za viši prag tržišnog udjela ili dulji vremenski rok od pet godina primjenjuju se sljedeće smjernice u ocjeni pojedinačnih slučajeva.

(140)

„Položaj dobavljača na tržištu” najvažniji je pri ocjenjivanju mogućih protutržišnih učinaka, a koji proizlaze iz obveza nenatjecanja. Općenito, tu vrstu obveze nameće dobavljač, a isti ima slične sporazume s drugim kupcima.

(141)

Nije važan samo položaj dobavljača na tržištu već i opseg i trajanje obveze nenatjecanja koju primjenjuje. Što je dobavljaču veći vezani tržišni udjel, tj. onaj dio njegovog tržišnog udjela - proizvoda koji se prodao pod obvezom nametanja robne marke, to je više moguće izazvati značajnije isključenje s tržišta. Isto tako, što je vrijeme trajanja obveza nenatjecanja dulje, očekivat će se i značajnije isključenje s tržišta. Obveze nenatjecanja koje traju manje od jedne godine, a koje dogovaraju poduzeća koja nisu u vladajućem položaju, općenito se ne smatraju da imaju značajne protutržišne učinke ili neto negativne učinke. Obveze nenatjecanja u trajanju između jedne i pet godina, koje su dogovorila poduzeća koja nisu u vladajućem položaju, obično treba pravilno ocijeniti u smislu odmjeravanja pozitivnih i negativnih učinaka na tržišno natjecanje, dok se obveze nenatjecanja koje traju dulje od pet godina za većinu ulaganja ne smatraju potrebnima za postizanje navodne učinkovitosti ili ta učinkovitost nije dovoljna da bi prevladala svoj učinak isključenja s tržišta. Poduzeća u vladajućem položaju ne smiju nametati obveze nenatjecanja svojim kupcima, osim u slučaju da takvu poslovnu praksu mogu objektivno opravdati u kontekstu odredbi iz članka 82.

(142)

Pri ocjeni tržišne snage dobavljača također je važan „tržišni položaj njegovih konkurenata”. Sve dok postoji dovoljan broj konkurenata i dovoljno su jaki, ne očekuju se znatni protutržišni učinci. Vjerojatnost da će konkurentni dobavljači biti isključeni postoji jedino ako su znatno manji od dobavljača koji primjenjuje obvezu nenatjecanja. Isključenje konkurenata s tržišta nije vjerojatno kada oni imaju slične položaje na tržištu i mogu ponuditi proizvode koji su jednako atraktivni. U takvom slučaju isključenje s tržišta se ipak može dogoditi potencijalnim ponuđačima koji ulaze na tržište kada nekoliko velikih dobavljača sklopi ugovore koji sadrže odredbu o obvezi nenatjecanja sa značajnim brojem kupaca na mjerodavnom tržištu (situacija kumulativnog učinka). To se također događa kada sporazumi koji sadrže odredbu o obvezi nenatjecanja pogoduju nastanku prešutnih sporazuma između konkurentnih dobavljača. Ako su ti dobavljači pojedinačno obuhvaćeni Uredbom o skupnim izuzećima, može se dogoditi da izuzeće treba opozvati da bi se spriječio takav negativan kumulativni učinak. Ako je vezani tržišni udjel prema dotičnom sporazumu manji od 5 %, općenito se ne smatra da će znatno doprinijeti kumulativnom učinku isključenja s tržišta.

(143)

U slučajevima gdje je tržišni udjel najvećeg dobavljača ispod 30 %, a tržišni udjel pet najvećih dobavljača (pokazatelj koncentriranosti (CR) 5) je ispod 5 %, nije vjerojatno da će nastati pojedinačan ili kumulativni negativni učinak na tržišno natjecanje. Ako se potencijalni novi sudionik na tržištu ne može profitabilno probiti na tržište, razlog tome su vjerojatno drugi čimbenici, a ne obveze nenatjecanja, na primjer sklonost i odabir potrošača. Problem tržišnog natjecanja neće se dakle pojaviti ako, primjerice, 50 poduzetnika od kojih ni jedan nema značajan tržišni udjel, žestoko konkurira na određenom tržištu.

(144)

„Prepreke pristupu tržištu” značajne su za utvrđivanje postoji li stvarno isključenje s tržišta. Kad god je konkurentnim dobavljačima razmjerno lako doći do novih kupaca ili pronaći alternativne kupce za proizvod, isključenje s tržišta najvjerojatnije ne postoji kao stvaran problem. Međutim, često postoje prepreke pristupu tržištu, kako na razini proizvodnje tako i na razini distribucije.

(145)

„Snaga suprotstavljanja” je važna jer si snažni kupci neće olako dopustiti da budu odsječeni od opskrbe konkurentnom robom ili uslugama. Isključenje s tržišta koje se ne temelji na učinkovitosti i koje ima štetne učinke na krajnje potrošače predstavlja stoga uglavnom rizik za kupce koji se povremeno pojavljuju na tržištu. Međutim, gdje se sporazumi koji sadrže obvezu nenatjecanja sklapaju s velikim, značajnim kupcima, to može imati jaki učinak isključivanja potencijalnih konkurenata s tržišta.

(146)

Konačno, tu je i „razina trgovine” koja je važna u isključivanju s tržišta. U slučaju poluproizvoda manja je vjerojatnost isključivanja s tržišta. Kada dobavljač poluproizvoda nije u vladajućem položaju, konkurentni dobavljači još uvijek imaju znatan dio „slobodne” odnosno nevezane potražnje. No, ozbiljan učinak isključenja s tržišta stvarnih ili potencijalnih konkurenata ipak se može javiti iako ne postoji vladajući položaj, i to u slučaju kumulativnog učinka. Ozbiljni kumulativni učinak se vjerojatno neće pojaviti sve dok je manje od 50 % tržišta vezano. Kada je dobavljač u vladajućem položaju, bilo koja obveza da kupuje proizvode samo ili uglavnom od dobavljača u vladajućem položaju može lako dovesti do značajnih učinaka isključenja na tržištu. Što je jači njegov vladajući položaj, to je veći rizik isključivanja ostalih konkurenata s tržišta.

(147)

Kada se sporazum odnosi na opskrbu gotovim proizvodom na razini veleprodaje, pitanje vjerojatnosti pojave problema tržišnog natjecanja ako se ne radi o vladajućem položaju, dakle ispod razine dominacije, uvelike ovisi o vrsti veleprodaje i preprekama pristupu tržištu na razini veleprodaje. Ne postoji stvarni rizik od isključenja ako konkurentni proizvođači mogu lako uspostaviti svoju vlastitu veleprodajnu djelatnost. Veličina prepreka pristupu tržištu ovisi djelomično o vrsti veleprodaje, odnosno o tome mogu li veletrgovci učinkovito poslovati sa samo jednim proizvodom koji je predmet sporazuma (primjerice sladoledom) ili je učinkovitije trgovati nizom proizvoda (primjerice smrznutom hranom). U potonjem slučaju za proizvođača koji prodaje samo jedan proizvod nije učinkovito uspostavljanje vlastite veleprodajne djelatnosti. U tom slučaju protutržišni učinci se mogu pojaviti i ispod razine vladajućeg položaja, dakle ispod razine dominacije. Usto se mogu pojaviti problemi kumulativnog učinka ako nekoliko dobavljača veže za sebe većinu raspoloživih veletrgovaca.

(148)

Kad se radi o gotovim proizvodima, isključenje s tržišta je općenito vjerojatnije na razini maloprodaje, s obzirom na značajne prepreke pristupu tržištu na koje nailazi većina proizvođača koji žele otvoriti maloprodajna mjesta samo za svoje vlastite proizvode. Dodatno, sporazumi koji sadrže obvezu nenatjecanja upravo na razini maloprodaje mogu dovesti do smanjenja inter-brand tržišnog natjecanja unutar jednog prodajnog mjesta. Upravo se iz tih razloga, kad se radi o gotovim proizvodima na razini maloprodaje, mogu javiti značajni protutržišni učinci, uzimajući u obzir sve ostale relevantne čimbenike, ako dobavljač koji nije u vladajućem položaju veže 30 % ili više mjerodavnog tržišta. Ako se pak radi o poduzeću u vladajućem položaju, čak i najskromniji vezani tržišni udjel može proizvesti značajne protutržišne učinke. Što je jači vladajući položaj, to je veći rizik isključenja ostalih konkurenata s tržišta.

(149)

Kumulativni učinak isključenja s tržišta može se pojaviti i na razini maloprodaje. Kada sva poduzeća imaju tržišni udjel manji od 30 %, kumulativni učinak isključenja vjerojatno se neće pojaviti ako je ukupan vezani tržišni udjel manji od 40 % pa je, prema tome, opoziv skupnog izuzeća malo vjerojatan. Navedena vrijednost može biti veća kada se uzmu u obzir drugi čimbenici poput broja konkurenata, prepreka pristupu tržištu itd. Ako je tržišni udjel pojedinih poduzeća ispod praga propisanog Uredbom o skupnim izuzećima, ali ako ni jedno od tih poduzeća nije u vladajućem položaju, mala je vjerojatnost kumulativnog učinka isključenja s tržišta ako je ukupni vezani tržišni udjel ispod 30 %.

(150)

Kada kupac djeluje s poslovnog prostora i zemljišta čiji je vlasnik dobavljač ili su oni u zakupu dobavljača od treće osobe koja nije povezana s kupcem, mogućnost nametanja učinkovitih mjera i uvjeta za otklanjanje mogućeg učinka isključivanja s tržišta bit će ograničena. U tom slučaju intervencija od strane Komisije, ako se ne radi o vladajućem položaju, nije vjerojatna.

(151)

U pojedinim sektorima može se dogoditi da je teško prodavati više od jedne robne marke s jednog mjesta prodaje, pa se u takvom slučaju eventualni problem isključivanja s tržišta bolje može riješiti ograničenjem stvarnog trajanja ugovora.

(152)

Takozvana „engleska klauzula” odredba je koja obvezuje kupca da izvijesti o bilo kojoj ponudi koju pod povoljnijim uvjetima nude drugi dobavljači i kojom mu se dopušta da ju prihvati samo ako mu dobavljač odbije prodavati robu pod tim povoljnijim uvjetima; za očekivati je da će takva odredba imati isti učinak kao i obveza nenatjecanja, posebno kada kupac mora otkriti ime dobavljača koji mu je dao bolju ponudu. Nadalje, povećanjem transparentnosti tržišta ujedno se pogoduje nastanku prešutnih sporazuma između dobavljača. Engleska klauzula također može djelovati kao odredba o nametanju određene količine robe kupcu od strane dobavljača. Nametanje određene količine robe kupcu predstavlja blaži oblik obveze nenatjecanja, pri čemu su stimulacije ili obveze dogovorene između dobavljača i kupca takve da kupac mora u velikoj mjeri usredotočiti svoju nabavu na jednog dobavljača. Nametanje određene količine robe može, primjerice, poprimiti oblik nametanja obveze minimalne nabave ili nelinearnog određivanja cijena (uvjeta da ako kupac ne nabavi tu minimalnu količinu robe, da će mu dobavljač istu isporučivati po višoj cijeni), poput shema količinskih rabata, rabata za odanost dobavljaču ili dvodijelnih tarifa, (koje se sastoje od fiksne naknade i cijene po jedinici proizvoda). Nametanje određene količine robe kupcu ima slične, ali slabije učinke isključenja s tržišta u usporedbi s obvezom nenatjecanja. Ocjena svih tih različitih oblika ovisit će o njihovom učinku na tržištu. Članak 82. izričito zabranjuje da poduzeća u vladajućem položaju primjenjuju engleske klauzule ili sheme rabata za vjernost dobavljaču.

(153)

U slučaju kada se utvrdi postojanje znatnih protutržišnih učinaka, ostaje odluka o pitanju mogućnosti izuzeća, kako je to predviđeno u članku 81. stavku 3., pod pretpostavkom da dobavljač nije u vladajućem položaju. Kod obveza nenatjecanja učinci iz točke 116. podtočaka 1. (pojava slijepog putnika između dobavljača), 4., 5., (problemi zadržavanja) i 7. (nedostaci tržišta kapitala) mogu biti posebno relevantni.

(154)

U slučaju učinkovitosti kako je opisana u točki 116. podtočkama 1., 4. i 7. nametanje određene količine robe kupcu moglo bi predstavljati manje ograničavajuću alternativu. Obveza nenatjecanja može biti jedini mogući način da se postigne učinkovitost u smislu točke 116. podtočke 5. (rješavanje problema zadržavanja koji se odnosi na prijenos know-how).

(155)

U slučaju ugovorom uređenog ulaganja od strane dobavljača (vidjeti učinkovitost pod br. 4. u točki 116.), sporazumi koji sadrže obvezu nenatjecanja ili nametanja određene količine robe za trajanja razdoblja amortizacije ulaganja, u pravilu ispunjavaju uvjete za izuzeće iz članka 81. stavka 3. U slučaju velikih ugovorom uređenih ulaganja, obveza nenatjecanja u trajanju duljem od pet godina može biti opravdana. Ugovorom uređeno ulaganje može se, primjerice, odnositi na ugradnju ili prilagođavanje opreme od strane dobavljača kada se ta oprema poslije može koristiti samo za proizvodnju komponenti za određenog kupca. Opća ili tržišno specifična ulaganja u (dodatne) kapacitete obično se ne smatraju ugovorom uređenim (ugovorno specifičnim) ulaganjima. No, kada dobavljač stvara nove kapacitete specifično vezane za djelatnost i aktivnosti određenog kupca, na primjer, kad poduzeće koje je proizvođač limenki stvara nove kapacitete za proizvodnju limenki na poslovnom prostoru ili u blizini postrojenja za konzerviranje proizvođača hrane, ti novi kapaciteti mogu biti ekonomski održivi samo u proizvodnji za tog određenog kupca i u tom će se slučaju smatrati da je ulaganje uređeno ugovorom.

(156)

Kada dobavljač kupcu daje zajam ili ga opskrbljuje opremom koja nije uređena ugovorom, ta sama činjenica u pravilu nije dovoljna da se bi se opravdalo izuzeće djelovanja s učinkom isključenja s tržišta. Slučajevi nepravilnosti tržišta kapitala pri čemu je učinkovitije dobavljaču proizvoda nego banci dati zajam, bit će ograničeni (vidjeti učinkovitost pod br. 7. u točki 116.). Ipak, čak i u slučaju da je dobavljač učinkovitiji davatelj kapitala, zajam bi mogao opravdati obvezu nenatjecanja samo ako se kupca ne sprječava da raskine takvu obvezu i vrati preostalo dugovanje u bilo koje vrijeme i bez prijetnje plaćanja ikakve kazne. To znači da vraćanje zajma treba biti strukturirano na načelu jednakih ili sve manjih obročnih otplata i da se tijekom vremena one ne smiju povećavati te da kupac treba imati mogućnost preuzeti opremu koju je nabavio dobavljač po tržišnoj vrijednosti. Time se ne dovodi u pitanje mogućnost da se, na primjer u slučaju otvaranja novog mjesta distribucije, odgodi otplata duga za prvih godinu ili dvije dana, sve dok prodaja ne dostigne određenu razinu.

(157)

Prijenos značajnog know-how (učinkovitost pod br. 5. u točki 116.) obično opravdava obvezu nenatjecanja za sve vrijeme trajanja sporazuma o opskrbi, kao što je to slučaj pri sporazumu o franchisingu.

(158)

Ako se ne radi o vladajućem položaju, kombinacija obveze nenatjecanja i isključive distribucije također može opravdati trajanje obveze nenatjecanja za sve vrijeme trajanja sporazuma. U tom potonjem slučaju vjerojatno je da će obveza nenatjecanja potaknuti isključivog distributera u njegovim nastojanjima poboljšanja distribucije na svojem području (vidjeti točke 161. do 177.).

(159)

Primjer djelovanja obveze nenatjecanja

Uzmimo da tržišni lider (vodeće poduzeće) na nacionalnom tržištu nekog proizvoda široke potrošnje koji se spontano kupuje, uz tržišni udjel od 40 %, prodaje većinu svojih proizvoda (90 %) preko vezanih trgovaca na malo (pri čemu vezani tržišni udjel iznosi 36 %). Sporazumi obvezuju trgovce na malo da najmanje četiri godine kupuju isključivo od tržišnog lidera. Tržišni lider je izrazito zastupljen na gušće naseljenim područjima poput glavnoga grada. Njegovi konkurenti, njih 10, od kojih su neki zastupljeni samo na pojedinim područjima, svi imaju manje tržišne udjele, pri čemu najveći ima udjel od 12 %. Tih 10 konkurenata zajedno opskrbljuju daljnjih 10 % tržišta putem vezanih prodajnih mjesta. Tržište se odlikuje izraženom razlikovnošću robnih marki i proizvoda. Tržišni lider posluje s najjačim robnim markama i jedini je koji provodi redovite kampanje oglašavanja na nacionalnoj razini. Svoje vezane trgovce na malo opskrbljuje posebnim ormarićima za izlaganje svojeg proizvoda.

Rezultat gore opisane situacije na tržištu je taj da je ukupno 46 % tržišta (36 % + 10 %) isključeno za potencijalne nove sudionike i za već etablirane poduzetnike koji ne raspolažu vezanim prodajnim mjestima. Potencijalnim sudionicima je ulazak na tržište još više otežan na gušće naseljenim područjima, gdje je isključenje još veće, iako je to upravo tržište na koje bi oni željeli ući. Dodatno, zahvaljujući velikoj različitosti robnih marki i proizvoda i velikih troškova opskrbe informacijama koje se odnose na cijenu proizvoda, nedostatak inter-brand tržišnog natjecanja dovodi do dodatnog gubitka pogodnosti za potrošače. Mogući pozitivni učinci ekskluzivnih prodajnih mjesta, za koje tržišni lider tvrdi da potiču iz smanjenih troškova prijevoza i mogući problem zadržavanja koji se odnosi na ormariće za izlaganje proizvoda, ograničeni su i ne mogu nadvladati negativne učinke na tržišno natjecanje. Učinkovitost je ograničena jer su troškovi prijevoza vezani za količinu, a ne za ekskluzivnost, a ormarići za izlaganje proizvoda ne sadrže posebni know-how i nisu specifični za robnu marku. Stoga postoji mala vjerojatnost da će uvjeti za izuzeće biti ispunjeni.

(160)

Primjer djelovanja odredbe kojom se kupcu od strane dobavljača nameće određena količina robe (quantity forcing)

Proizvođač X koji ima 40 % tržišnog udjela, prodaje 80 % svojih proizvoda putem ugovora kojima je uređeno da preprodavatelj mora kupiti najmanje 75 % svojih potreba za tom vrstom proizvoda od proizvođača X. Za uzvrat proizvođač X nudi financiranje i opremu po povoljnim uvjetima. Ugovori su sklopljeni na rok od pet godina, tijekom kojeg je previđeno vraćanje zajma u jednakim obrocima. Međutim, nakon prve dvije godine kupci imaju mogućnost raskinuti ugovor, uz otkazni rok od šest mjeseci, ako vrate preostali dug i preuzmu opremu po tržišnoj vrijednosti. Na kraju petogodišnjeg razdoblja oprema postaje vlasništvo kupca. Većina konkurentnih proizvođača su mali poduzetnici, ima ih ukupno dvanaest, a najveći ima tržišni udjel od 20 % i sklapa slične ugovore različitog vremena trajanja. Proizvođači koji imaju tržišni udjel manji od 10 % često sklapaju ugovore duljeg trajanja i nepovoljnijih klauzula o raskidu ugovora. Ugovori proizvođača X prepuštaju kupcima slobodno zadovoljavanje ostalih 25 % potreba opskrbe od drugih konkurentnih dobavljača. U posljednje tri godine na tržište su ušla dva nova proizvođača i stekla zajednički tržišni udjel od oko 8 %, djelomično preuzimanjem dugova (zajmova) od nekolicine preprodavatelja kao protuuslugu za ugovore s tim preprodavateljima.

Vezani tržišni udjel proizvođača X je 24 % (0,75 × 0,80 × 40 %). Vezani tržišni udjel ostalih proizvođača je oko 25 %. Prema tome, time je ukupno oko 49 % tržišta isključeno za potencijalne nove sudionike i za već postojeće etablirane ponuđače koji nemaju vezana mjesta prodaje u vremenu od najmanje prve dvije godine trajanja ugovora o opskrbi. Tržište pokazuje da je preprodavateljima često teško dobiti zajam od banke i općenito su premaleni da bi stekli kapital nekim drugim putem, npr. izdavanjem dionica. Proizvođač X je ujedno sposoban dokazati da ako koncentrira svoju prodaju na ograničeni broj preprodavatelja, on može bolje planirati svoju prodaju i uštedjeti na troškovima prijevoza. S obzirom na 25 % nevezanog djela, tj. dijela kojim se kupac prema ugovorima proizvođača X može opskrbiti negdje drugdje, stvarnu mogućnost za rani raskid ugovora, nedavni ulazak novih proizvođača na tržište i činjenicu da gotovo polovica preprodavatelja nije vezana, nametanje određene količine robe od strane proizvođača X od 75 % vjerojatno će ispuniti uvjete za izuzeće.

(161)

U sporazumu o isključivoj distribuciji dobavljač se obvezuje prodavati svoje proizvode samo jednom distributeru koji će ih preprodavati na određenom području. Istodobno distributer je obično ograničen u svojoj aktivnoj prodaji na drugim isključivo dodijeljenim područjima. Mogući rizici za tržišno natjecanje su uglavnom smanjeno intra-brand tržišno natjecanje i podjela tržišta, što posebno može pogodovati diskriminaciji cijena. Kada većina ili svi dobavljači primjenjuju isključivu distribuciju, to može pogodovati nastanku prešutnih sporazuma kako na razini dobavljača tako i na razini distributera.

(162)

Isključiva distribucija izuzeta je na temelju Uredbe skupnim izuzećima kada tržišni udjel dobavljača ne prelazi 30 %, čak i kada se kombinira s drugim ograničenjima koja se ne smatraju zabranjenima teškim vertikalnim ograničenjima, poput obveze nenatjecanja ograničene na pet godina, nametanja određene količine robe ili isključive kupnje. Kombinacija isključive distribucije i selektivne distribucije izuzeta je Uredbom o skupnim izuzećima samo ako aktivna prodaja na drugim područjima nije ograničena. Za slučajeve gdje tržišni udjel prelazi prag od 30 %, daju se sljedeće smjernice za ocjenu isključive distribucije u pojedinačnim slučajevima.

(163)

Položaj dobavljača i njegovih konkurenata na tržištu je veoma važan jer gubitak intra-brand tržišnog natjecanja može stvarati problem ako je ograničeno inter-brand tržišno natjecanje. Što je jači „položaj dobavljača”, to je ozbiljniji gubitak intra-brand tržišnog natjecanja. U slučaju tržišnog udjela koji premašuje prag od 30 % povećava se rizik znatnog smanjenja intra-brand tržišnog natjecanja. Gubitak intra-brand tržišnog natjecanja može biti obuhvaćen izuzećem samo ako je moguće dokazati njegovu stvarnu učinkovitost.

(164)

„Položaj konkurenata na tržištu” može imati dvojno značenje. Jaki konkurenti obično će značiti da je smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja kompenzirano dostatnim inter-brand tržišnim natjecanjem. No, ako broj konkurenata postane manji i njihov položaj na tržištu sličan u odnosu na tržišni udjel, kapacitet i distribucijsku mrežu, postoji rizik od nastajanja prešutnih sporazuma. Gubitak intra-brand tržišnog natjecanja može povećati taj rizik, posebno kada nekoliko dobavljača djeluje u sličnim distribucijskim sustavima. Višestruka isključiva distribucija, odnosno kada različiti dobavljači odrede istog isključivog distributera na određenom području, može još dalje povećati rizik nastajanja prešutnih sporazuma. Ako je distributeru dano isključivo pravo distribucije za dva ili više važna konkurentna proizvoda na istom području, inter-brand tržišno natjecanje vjerojatno će biti znatno ograničeno za te robne marke. Što je veći kumulativni tržišni udjel robnih marki koje distribuira višestruki distributer, to je veći rizik od prešutnih sporazuma i veće smanjenje inter-brand tržišnog natjecanja. Kumulativni učinak kakav je upravo opisan može biti razlogom da se opozove primjena pogodnosti iz Uredbe o skupnim izuzećima u slučaju kada tržišni udjeli dobavljača ne prelaze prag kakav je određen Uredbom o skupnim izuzećima.

(165)

„Prepreke pristupu tržištu” koje mogu spriječiti dobavljače da stvaraju nove distributere ili nalaze alternativne distributere manje su važne pri ocjeni mogućih protutržišnih učinaka isključive distribucije. Isključenje drugih dobavljača s tržišta ne pojavljuje se sve dok se isključiva distribucija ne kombinira s obvezom single brandinga.

(166)

Isključenje drugih distributera s tržišta ne predstavlja problem ako dobavljač koji upravlja sustavom isključive distribucije imenuje veliki broj isključivih distributera na istom tržištu i ti isključivi distributeri nisu ograničeni u prodaji drugim neimenovanim distributerima. No, isključenje drugih distributera s tržišta može postati problem kada kupci na silaznom tržištu imaju „kupovnu snagu” i tržišnu snagu, posebno kada se tu radi o velikim područjima na kojima je isključivi distributer istodobno i isključivi kupac na cjelokupnom tržištu. Primjer za to bio bi lanac samoposluživanja koji postaje jedini distributer vodeće robne marke na nacionalnom tržištu maloprodaje hrane. Isključenje drugih distributera može biti pojačano u slučaju višestruke isključive distribucije. Takav slučaj, koji je obuhvaćen Uredbom o skupnim izuzećima kada tržišni udjel svakog dobavljača ne premašuje 30 %, može postati razlogom za opoziv skupnog izuzeća.

(167)

„Kupovna snaga” također može povećati rizik nastajanja prešutnih sporazuma od strane kupaca kada važni kupci, koji se mogu nalaziti na različitim područjima, nameću sporazume o isključivoj distribuciji jednom ili nekoliko dobavljača.

(168)

„Zrelost tržišta” je važna jer gubitak intra-brand tržišnog natjecanja i diskriminacija cijena mogu biti ozbiljni problemi na zrelom tržištu, no manje važni na tržištu na kojem raste potražnja, koje je podložno tehnološkim promjenama i promjenama tržišnih položaja sudionika.

(169)

„Razina trgovine” je važna jer se mogući negativni učinci mogu razlikovati na veleprodajnoj i maloprodajnoj razini. Isključiva distribucija uglavnom se primjenjuje u distribuciji gotove robe i usluga. Gubitak intra-brand tržišnog natjecanja posebno je moguć na razini maloprodaje ako je uz to povezan s velikim područjima jer će krajnji potrošači imati malu mogućnost izbora između distributera koji pruža prvorazrednu uslugu po visokoj cijeni i onoga koji pruža slabiju uslugu po niskoj cijeni u distribuciji neke važne robne marke.

(170)

Proizvođač koji odabire trgovca na veliko za isključivog distributera normalno će to učiniti za veće područje, primjerice za cijelu državu članicu. Sve dok veletrgovac može prodavati proizvode bez ograničenja trgovcima na malo na silaznom tržištu, neće se očekivati značajni protutržišni učinci ako proizvođač nije u vladajućem položaju. Mogući gubitak intra-brand tržišnog natjecanja na razini veleprodaje može biti prevladan učinkovitostima dobivenim logistikom, promotivnim aktivnostima itd., posebno kada se proizvođač nalazi u drugoj državi. Isključivanje s tržišta drugih veletrgovaca unutar tog područja je malo vjerojatno jer dobavljač koji ima tržišni udjel koji premašuje 30 % obično ima takvu snagu pregovaranja da ne izabere manje sposobnog veletrgovca. No, mogući rizici višestruke isključive distribucije za inter-brand tržišno natjecanje veći su na razini veleprodaje nego maloprodaje.

(171)

Kombinacija isključive distribucije i single brandinga može predstavljati dodatni problem u smislu isključivanja s tržišta drugih dobavljača, posebno u slučaju guste mreže isključivih distributera na malom području ili u slučaju kumulativnog učinka. To može dovesti do potrebe primjene gore navedenih načela single brandinga. Međutim, kada ta kombinacija ne dovodi do značajnog isključenja s tržišta, kombinacija isključive distribucije i single brandinga može imati protržišne učinke povećavanjem poticaja isključivom distributeru da se usredotoči na određenu robnu marku. Stoga, ako ne postoji takav učinak isključenja s tržišta, kombinacija isključive distribucije i obveze nenatjecanja moći će biti izuzeta za sve vrijeme trajanja sporazuma, posebno na razini veleprodaje.

(172)

Kombinacija isključive distribucije i isključive kupnje povećava moguće rizike smanjenja intra-brand tržišnog natjecanja i podjele tržišta, što posebno može olakšati diskriminaciju cijena. Isključiva distribucija već sama po sebi ograničava kupčevu mogućnost izbora jer ograničava broj distributera i također obično ograničava slobodu distributera u odnosu na aktivnu prodaju. Isključiva kupnja, koja zahtijeva od isključivih distributera da se opskrbljuju određenom robnom markom neposredno pri proizvođaču, dodatno sprječava mogućnost izbora isključivih distributera, kojima je onemogućeno kupovati od drugih distributera u tom sustavu. To povećava mogućnost dobavljača da ograniči intra-brand tržišno natjecanje dok istodobno primjenjuje različite uvjete prodaje. Stoga je malo vjerojatno da će kombinacija isključive distribucije i isključive kupnje biti izuzeta u slučaju dobavljača koji imaju tržišni udjel koji premašuje 30 %, osim ako postoje jasne i znatne učinkovitosti koje dovode do nižih cijena za sve krajnje potrošače. Nedostatak takvih učinkovitosti također može dovesti do opoziva skupnog izuzeća ondje gdje je tržišni udjel dobavljača ispod 30 %.

(173)

„Svojstva proizvoda” nisu toliko relevantna pri ocjeni mogućih protutržišnih učinaka isključive distribucije. No, ona postaju relevantna kada se razmatra pitanje mogućih učinkovitosti, dakle nakon što se ustanovio značajan protutržišni učinak.

(174)

Isključiva distribucija može proizvesti učinkovitosti, posebno kada su potrebna ulaganja distributera da bi se zaštitio ili izgradio imidž robne marke. Općenito, učinkovitosti su najjače izražene kod novih proizvoda, složenih proizvoda, kod proizvoda čiju je kvalitetu teško procijeniti prije same uporabe (tzv. iskustveni proizvodi) ili kod proizvoda čiju je kvalitetu teško procijeniti čak i nakon uporabe (tzv. proizvodi povjerenja). Dodatno, isključiva distribucija može doprinijeti uštedi troškova logistike jer se pri prijevozu i distribuciji koriste ekonomije obujma.

(175)

Primjer djelovanja isključive distribucije na razini veleprodaje

Na tržištu trajne potrošne robe poduzetnik A je tržišni lider. A prodaje svoj proizvod putem isključivih veletrgovaca. Područja veletrgovaca su cijela država članica za male države članice, a regija za veće države članice. Ti isključivi distributeri obuhvaćaju prodaju svim trgovcima na malo na svojim područjima. Oni ne prodaju krajnjim potrošačima. Veletrgovci su zaduženi za promotivne aktivnosti na svojim tržištima. To uključuje sponzoriranje lokalnih događanja, ali i opisivanje i promoviranje novih proizvoda trgovcima na malo na svojim područjima. Tehnologija i inovacije proizvoda razvijaju se relativno brzo na tom tržištu, a pružanje prijeprodajnih usluga trgovcima na malo i krajnjim potrošačima igra značajnu ulogu. Veletrgovci nisu obvezni zadovoljavati sva svoja potraživanja za robnom markom dobavljača A od samog proizvođača te je veletrgovcu ili trgovcu na malo ostavljena mogućnost izbora jer su troškovi prijevoza relativno mali u odnosu na vrijednost proizvoda. Veletrgovci nisu ograničeni obvezom nenatjecanja. Trgovci na malo također prodaju nekoliko robnih marki konkurentnih dobavljača i na razini maloprodaje ne postoje nikakvi sporazumi o isključivoj ili selektivnoj distribuciji. Na europskom tržištu prodaje veletrgovcima poduzetnik A drži oko 50 % tržišnog udjela. Njegov tržišni udjel na različitim nacionalnim maloprodajnim tržištima varira između 40 % i 60 %. Poduzetnik A ima između 6 i 10 konkurenata na svakom nacionalnom tržištu; B, C i D su njegovi najveći konkurenti i također su prisutni na svakom nacionalnom tržištu, a njihovi tržišni udjeli kreću se između 20 % i 5 %. Preostali proizvođači su nacionalni proizvođači s manjim tržišnim udjelima. B, C i D imaju slične distribucijske mreže, dok lokalni proizvođači obično prodaju svoje proizvode izravno trgovcima na malo.

Na gore opisanom tržištu veleprodaje rizik smanjenog intra-brand tržišnog natjecanja i diskriminacije cijena je nizak. Mogućnost izbora nije ograničena, a izostajanje intra-brand tržišnog natjecanja nema veliko značenje na razini veleprodaje. Na razini maloprodaje nije ograničeno ni intra-brand niti inter-brand tržišno natjecanje. Dodatno, na inter-brand tržišno natjecanje uglavnom ne utječu isključivi sporazumi na razini veleprodaje. Stoga je vjerojatno, kod postojanja protutržišnih učinaka, da su uvjeti za izuzeće ispunjeni.

(176)

Primjer djelovanja višestruke isključive distribucije na oligopolnom tržištu

Na nacionalnom tržištu za gotov proizvod, postoje četiri tržišna lidera od kojih svaki ima tržišni udjel od oko 20 %. Ta četiri tržišna lidera prodaju svoj proizvod putem isključivih distributera na razini maloprodaje. Trgovcima na malo dano je isključivo područje koje odgovara gradu u kojem se nalaze ili djelu grada u slučaju većih gradova. Na većini područja četiri tržišna lidera imenuju istog isključivog trgovca na malo („višestruka distribucija”, tj. isključiva distribucija više robnih marki), koji je obično smješten u središtu područja i koji se specijalizirao za taj proizvod. Preostalih 20 % nacionalnog tržišta sastoji se od malih lokalnih proizvođača, pri čemu najveći od njih ima tržišni udjel od 5 % na nacionalnom tržištu. Ti lokalni proizvođači obično prodaju svoje proizvode putem drugih trgovaca na malo, posebno zato što isključivi distributeri četiri najveća dobavljača uglavnom pokazuju mali interes za prodaju manje poznatih i jeftinijih robnih marki. Na tržištu postoji snažna razlikovnost robnih marki i proizvoda. Četiri tržišna lidera imaju velike nacionalne promidžbene kampanje i jake imidže robnih marki, za razliku od malih, rubnih proizvođača, koji ne oglašavaju svoje proizvode na nacionalnoj razini. Tržište je u znatnoj mjeri zrelo, potražnja je stabilna i nema velikih inovacija proizvoda i tehnologije. Proizvod je relativno jednostavan.

Na takvom oligopolnom tržištu postoji rizik od nastajanja prešutnih sporazuma između četiri tržišna lidera. Rizik se povećava postojanjem višestruke isključive distribucije. Intra-brand tržišno natjecanje ograničeno je isključivošću dodijeljenog područja. Tržišno natjecanje između četiri vodeće robne marke smanjeno je na razini maloprodaje jer jedan trgovac na malo određuje cijenu za sve četiri robne marke na svakom području. Višestruka distribucija podrazumijeva da ako jedan proizvođač snizi cijenu svoje robne marke, trgovac na malo nevoljko će prenijeti to sniženje cijene na krajnjeg potrošača jer bi mu to smanjilo prodaju i dobit stečenu preko drugih robnih marki. Stoga je interes proizvođača da se međusobno natječu u odnosu na cijene znatno smanjen. Inter-brand natjecanje u odnosu na cijene uglavnom je prisutno kad je riječ o robi slabog imidža robne marke malih, rubnih proizvođača. Moguća opravdanja učinkovitosti (zajedničkih) isključivih distributera su ograničena, s obzirom na činjenicu da je proizvod relativno jednostavan, da daljnja prodaja ne zahtijeva nikakva specifična ulaganja ili obuku i da se oglašavanje uglavnom provodi na razini proizvođača.

Iako svaki od tržišnih lidera ima tržišni udjel ispod dopuštenog praga, izuzeće iz članka 81. stavka 3. možda neće biti opravdano, pri čemu se može pokazati potrebnim da se skupno izuzeće opozove.

(177)

Primjer djelovanja isključive distribucije u kombinaciji s isključivom kupnjom

Proizvođač A je europski tržišni lider u proizvodnji glomazne trajne potrošne robe, s tržišnim udjelom između 40 % i 60 % na većini nacionalnih maloprodajnih tržišta. U svakoj državi članici on ima oko sedam konkurenata s puno manjim tržišnim udjelom, pri čemu je tržišni udjel najvećih od tih konkurenata 10 %. Ti su konkurenti prisutni na samo jednom ili dva nacionalna tržišta. Proizvođač A prodaje svoj proizvod putem svojih nacionalnih podružnica (društva-kćeri) isključivim distributerima na razini maloprodaje, a kojima nije dopušteno aktivno prodavati na područjima drugih isključivih distributera. Nadalje, trgovci na malo obvezni su kupovati proizvode proizvođača A isključivo od nacionalne podružnice (društva-kćeri) proizvođača A u zemlji trgovca na malo. Trgovci na malo koji prodaju robnu marku proizvođača A su glavni preprodavatelji te vrste proizvoda na svojem području. Bave se i konkurentnim markama, ali s različitim stupnjem uspjeha i entuzijazma. Poduzetnik A primjenjuje razlike u cijenama od 10 % do 15 % između tržišta, i male razlike unutar tržišta. To se odražava u manjim razlikama u cijenama na razini maloprodaje. Tržište je u odnosu na ponudu i potražnju relativno stabilno i nema nikakvih značajnih promjena u tehnologiji.

Na takvim tržištima gubitak intra-brand tržišnog natjecanja rezultat je ne samo isključivosti područja na razini maloprodaje, nego je također pojačan obvezom isključive kupnje koja je nametnuta trgovcima na malo. Obveza isključive kupnje doprinosi odvojenosti tržišta od područja jer isključivim trgovcima na malo ne dopušta mogućnost izbora. Isključivi trgovci na malo također ne smiju aktivno prodavati na područjima drugih trgovaca na malo i u praksi izbjegavaju isporučivati robu izvan svojeg područja. Time se omogućava mogućnost diskriminacije cijena. Mogućnost izbora od strane potrošača ili neovisnih trgovaca je ograničena zbog glomaznosti proizvoda.

Moguća razmatranja učinkovitosti tog sustava povezanih s ekonomijama obujma u odnosu na transport i promotivna nastojanja na razini trgovaca na malo vjerojatno neće prevagnuti nad negativnim učincima diskriminacije cijena i smanjenja intra-brand tržišnog natjecanja. Stoga je malo vjerojatno da će uvjeti za izuzeće biti ispunjeni.

(178)

U sporazumu koji sadrži odredbe o isključivoj dodjeli kupaca, dobavljač pristaje prodavati svoje proizvode samo jednom distributeru koji će ih dalje prodavati određenoj skupini kupaca. Istodobno distributer je obično ograničen u aktivnoj prodaji drugim isključivo dodijeljenim skupinama kupaca. Mogući rizici za tržišno natjecanje uglavnom su smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja i podjela tržišta, što posebno može pogodovati diskriminaciji cijena. Kada većina ili svi dobavljači primjenjuju odredbu o isključivoj dodjeli kupaca, to može pogodovati nastajanju prešutnih sporazuma, kako na razini dobavljača, tako i na razini distributera.

(179)

Odredba o isključivoj dodjeli kupaca obuhvaćena je izuzećem iz Uredbe o skupnim izuzećima, kada tržišni udjel dobavljača ne prelazi prag tržišnog udjela od 30 %, čak i kada se kombinira s ostalim vertikalnim ograničenjima koja nisu apsolutno zabranjena ograničenja tržišnog natjecanja, poput odredbe o obvezi nenatjecanja, odredbe o nametanju određene količine proizvoda ili odredbe o isključivoj kupnji. Kombinacija isključive dodjele kupaca i selektivne distribucije smatra se u pravilu apsolutno zabranjenim ograničenjem tržišnog natjecanja jer ograničava slobodu aktivne prodaje od strane imenovanih distributera krajnjim korisnicima. Za ocjenu sporazuma o isključivoj dodjeli kupaca kada tržišni udjel prelazi prag od 30 %, primjenjuje se mutatis mutandis smjernice iz točaka 161. do 177., podložno sljedećim specifičnim uvjetima.

(180)

Isključiva dodjela kupaca obično kupcima smanjuje mogućnost izbora. Nadalje, budući da svaki imenovani distributer ima svoju skupinu kupaca, neimenovani distributeri koji ne pripadaju takvoj skupini, mogu imati teškoća pri opskrbi određenim proizvodom. To će smanjiti mogućnost izbora neimenovanim distributerima. Dakle, ako je premašen prag od 30 % tržišnog udjela iz Uredbe o skupnim izuzećima, nije vjerojatno da će sporazum koji sadrži odredbu o isključivoj dodjeli kupaca biti obuhvaćen izuzećem, osim ako ne postoje očiti i značajni učinci učinkovitosti.

(181)

Isključiva dodjela kupaca uglavnom se primjenjuje na polugotove proizvode i na razini veleprodaje kada se odnosi na gotove proizvode, gdje se mogu razlikovati skupine kupaca s različitim specifičnim zahtjevima u odnosu na proizvod.

(182)

Isključiva dodjela kupaca može dovesti do učinkovitosti, posebno kada distributeri moraju ulagati, na primjer, u određenu opremu, vještine ili know-how da bi se prilagodili zahtjevima svoje skupine kupaca. Vrijeme amortizacije tih ulaganja upućuje na to koliko će biti opravdano trajanje takvog sustava isključive dodjele kupaca. Općenito je takva odredba najopravdanija ako se radi o novim ili složenim proizvodima i proizvodima koje treba prilagoditi potrebama pojedinačnih kupaca. Te će se različite potrebe vjerojatnije dati odrediti kod polugotovih proizvoda, odnosno proizvoda koji se prodaju različitim vrstama profesionalnih kupaca. Dodjela krajnjih potrošača vjerojatno neće dovesti do stvarnih učinkovitosti te je malo vjerojatno da će biti obuhvaćena izuzećem.

(183)

Primjer isključive dodjele kupaca

Neko poduzeće razvilo je tehnički složeni sustav rasprskivanja. Poduzeće trenutačno ima udjel na tržištu prskalica od 40 %. U trenutku kada je počelo s prodajom tehnički složene prskalice imalo je tržišni udjel od 20 % sa starijom verzijom proizvoda. Ugradnja novog tipa prskalice ovisi o vrsti zgrade u koju se ugrađuje i načinu korištenja zgrade (ured, tvornica kemijskih proizvoda, bolnica itd.). Poduzeće je imenovalo nekoliko distributera za prodaju i ugradnju prskalice. Svaki distributer morao je obučiti svoje zaposlenike o svim općenitim i specifičnim zahtjevima ugradnje prskalice za određenu skupinu kupaca. Da bi osiguralo specijalizaciju distributera, poduzeće je svakom distributeru dodijelilo jednu isključivu skupinu kupaca i zabranilo aktivnu prodaju drugim isključivo dodijeljenim skupinama potrošača. Nakon pet godina, svim isključivim distributerima bit će dopuštena aktivna prodaja svim skupinama kupaca, čime će prestati djelovati sustav isključive dodjele kupaca. Dobavljač tada može i sam početi prodavati novim distributerima. Tržište je prilično dinamično, ima dva nova sudionika na tržištu i brojna tehnološka poboljšanja. Konkurenti koji imaju tržišni udjel između 25 % i 5 % također poboljšavaju svoje proizvode.

Budući da je odredba o isključivosti ograničena u trajanju i da pomaže da distributeri povrate svoja ulaganja i usredotoče svoju prodaju najprije na određenu skupinu kupaca da bi se upoznali s poslovanjem i s obzirom da izgleda da su mogući protutržišni učinci ograničeni na dinamičnom tržištu, uvjeti za izuzeće bi mogli biti ispunjeni.

(184)

Sporazumi o selektivnoj distribuciji, poput sporazuma o isključivoj distribuciji, ograničavaju, s jedne strane, broj ovlaštenih distributera, a s druge mogućnosti daljnje prodaje. Razlika je pri isključivoj distribuciji u tome što ograničenje broja distributera ne ovisi o broju područja, nego o kriterijima odabira koji su ponajprije povezani sa svojstvima proizvoda. Još jednu razliku pri isključivoj distribuciji čini to što ograničenje daljnje prodaje nije ograničenje aktivne prodaje na nekom području, nego je to ograničenje bilo kakve prodaje neovlaštenim distributerima, što znači da su jedini mogući kupci imenovani distributeri i krajnji kupci. Selektivna distribucija se gotovo uvijek koristi za distribuciju gotovog proizvoda koji nosi robnu marku.

(185)

Mogući rizici za tržišno natjecanje su smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja i, posebno u slučaju kumulativnog učinka, isključenje s tržišta određenih vrsta distributera i pogodovanje nastanku prešutnih sporazuma između dobavljača ili kupaca. Da bi se ocijenili mogući protutržišni učinci selektivne distribucije, kako je to predviđeno u članku 81. stavku 1., potrebno je odrediti razliku između čisto kvalitativne selektivne distribucije i kvantitativne selektivne distribucije. Čisto kvalitativna selektivna distribucija odabire distributere samo na temelju objektivnih kriterija koje zahtijevaju svojstva proizvoda poput obuke osoblja koje sudjeluje u prodaji, usluga koje se pružaju na mjestu prodaje, određene linije asortimana proizvoda koji se prodaju itd. (31). Primjena takvih kriterija izravno ne ograničava broj distributera. Čisto kvalitativna selektivna distribucija općenito nije obuhvaćena člankom 81., stavkom 1. jer nema protutržišnih učinaka, pod uvjetom da su zadovoljena tri uvjeta. Prvo, svojstva određenog proizvoda moraju uvjetovati postojanje sustava selektivne distribucije, u smislu da takav sustav mora biti legitiman u odnosu na zahtjeve koje nameću svojstva određenog proizvoda da bi se sačuvala njegova kvaliteta i osigurala njegova pravilna uporaba. Drugo, preprodavatelji se moraju birati na temelju objektivnih kriterija kvalitativne prirode koji se jedinstveno utvrđuju za sve potencijalne preprodavatelje i ne primjenjuju se na diskriminirajući način. Treće, utvrđeni kriteriji ne smiju prelaziti granicu onoga što je potrebno (32). Kvantitativna selektivna distribucija dodaje daljnje kriterije odabira koji neposrednije ograničavaju potencijalni broj distributera, tako da, primjerice, od njih traže određenu najnižu ili najvišu prodaju tako da se točno ograniči broj distributera itd.

(186)

Kvalitativna i kvantitativna selektivna distribucija izuzeta je iz Uredbe o skupnim izuzećima ako prag tržišnog udjela ne premašuje 30 %, čak i u kombinaciji s drugim vertikalnim ograničenjima koja se ne smatraju apsolutno zabranjenima, poput obveze nenatjecanja ili obveze isključive distribucije, pod uvjetom da aktivna prodaja ovlaštenih distributera drugim ovlaštenim distributerima i krajnjim korisnicima nije ograničena. Uredba o skupnim izuzećima izuzima selektivnu distribuciju bez obzira na svojstva dotičnog proizvoda. Međutim, kada svojstva proizvoda ne zahtijevaju selektivnu distribuciju, takav distribucijski sustav obično sa sobom ne donosi dovoljne pozitivne učinke poticanja učinkovitosti koje bi predstavljale protutežu značajnom smanjenju intra-brand tržišnog natjecanja. Ako se pojave znatni protutržišni, za očekivati je da će pogodnosti iz Uredbe o skupnim izuzećima biti opozvane. Usto, sljedeća uputa se daje za ocjenu selektivne distribucije u pojedinačnim slučajevima koji nisu obuhvaćeni Uredbom o skupnim izuzećima ili u slučaju kumulativnih učinaka koji su rezultat usporednih mreža selektivne distribucije.

(187)

Položaj dobavljača i njegovih konkurenata na tržištu od presudne je važnosti pri ocjeni mogućih protutržišnih učinaka jer gubitak intra-brand tržišnog natjecanja postaje problem samo ako je ograničeno inter-brand tržišno natjecanje. Što je jači položaj dobavljača, to je problematičniji gubitak intra-brand tržišnog natjecanja. Još jedan važan čimbenik predstavlja broj mreža selektivne distribucije prisutnih na istom tržištu. Kada samo jedan dobavljač primjenjuje selektivnu distribuciju na tržištu na kojem nema vladajući položaj, kvantitativna selektivna distribucija obično ne stvara negativne neto učinke pod uvjetom da roba koja je predmet sporazuma, u odnosu na svoja svojstva zahtjeva korištenje sustava selektivne distribucije i pod uvjetom da su primijenjeni kriteriji odabira potrebni da bi se osigurala učinkovita distribucija dotične robe. No, u stvarnosti izgleda da selektivnu distribuciju često primjenjuje nekoliko dobavljača na određenom području.

(188)

Položaj konkurenata na tržištu može imati dvojaku važnost i posebno igra važnu ulogu u slučaju kumulativnog učinka. Podrazumijeva se da jaki konkurenti općenito znače da će se smanjenje intra-brand tržišnog natjecanja moći jednostavno prevladati dovoljnim inter-brand tržišnim natjecanjem. Međutim, kada većina glavnih dobavljača primjenjuje selektivnu distribuciju, postojat će znatni gubitak intra-brand tržišnog natjecanja, što će dovesti do mogućeg isključenja određenih distributera s tržišta, kao i povećati rizik nastanka prešutnih sporazuma između tih glavnih dobavljača. Rizik isključivanja s tržišta učinkovitijih distributera uvijek je bio veći u slučaju selektivne nego pri isključivoj distribuciji zbog ograničenja prodaje neovlaštenim distributerima u selektivnoj distribuciji. Na taj način je sustavu selektivne distribucije dano obilježje zatvorenosti, čime je neovlaštenim distributerima nemoguće doći do robe. To čini selektivnu distribuciju posebno primjerenom za izbjegavanje pritiscima trgovaca koji nude niske cijene, a koje oni vrše na marže proizvođača kao i na marže ovlaštenih distributera.

(189)

Kada se Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje na pojedinačne mreže selektivne distribucije, u slučaju kumulativnih učinaka može doći do opoziva pogodnosti skupnog izuzeća ili neprimjenjivosti Uredbe o skupnim izuzećima. No, mala je vjerojatnost da će se problem kumulativnog učinka pojaviti kada udjel na tržištu koje je pokriveno selektivnom distribucijom iznosi manje od 50 %. Isto tako, problem se neće pojaviti ako pokazatelj pokrivenosti tržišta premašuje 50 %, a ukupan tržišni udjel pet najvećih dobavljača (CR5) iznosi manje od 50 %. Kada je i CR5 i udjel na tržištu koje je pokriveno selektivnom distribucijom iznad 50 %, ocjena može varirati ovisno o tomu primjenjuje li svih pet najvećih dobavljača selektivnu distribuciju. Što je jači položaj konkurenata koji ne primjenjuju selektivnu distribuciju, manja je vjerojatnost isključenja drugih distributera. Ako svih pet najvećih dobavljača primjenjuje selektivnu distribuciju, problemi za tržišno natjecanje mogu se pojaviti posebno u odnosu na one sporazume u kojima se primjenjuju kvantitativni kriteriji pristupa kojima se neposredno ograničava broj ovlaštenih distributera. Uvjeti iz članka 81. stavka 3. vjerojatno neće biti ispunjeni ako spomenuti sustavi selektivne distribucije onemogućavaju pristup novih distributera na tržište sposobnih da adekvatno prodaju dotične proizvode, posebno onih koji nude popuste na cijene i time ograničavaju distribuciju u korist određenih postojećih kanala, a na štetu krajnjih potrošača. Posredniji oblici kvantitativne selektivne distribucije, koji su rezultat primjerice kombinacije čisto kvalitativnih kriterija pristupa sa zahtjevom koji se postavlja na distributere da dostignu minimalnu količinu godišnje kupnje, manje je vjerojatno da će prouzročiti neto negativne učinke ako ta količina ne predstavlja znatan dio ukupnog godišnjeg prihoda distributera koji je ostvario spomenutom vrstom proizvoda i ne prelazi granicu onoga što je potrebno da bi dobavljač povratio svoje ugovorom uređeno ulaganje i/ili realizirao ekonomije obujma u distribuciji. Što se tiče pojedinačnog doprinosa, dobavljač koji ima tržišni udjel manji od 5 % općenito se neće smatrati da značajno pridonosi kumulativnom učinku.

(190)

„Prepreke pristupu tržištu” uglavnom pobuđuju interes u slučaju isključenja s tržišta neovlaštenih distributera. Te će prepreke pristupu tržištu općenito biti znatne jer selektivnu distribuciju obično primjenjuju proizvođači proizvoda koji nose robnu marku. Uglavnom će isključenim trgovcima na malo trebati dosta vremena i značajnih ulaganja da bi lansirali svoje vlastite robne marke ili se negdje drugdje opskrbili konkurentnom robom.

(191)

„Kupovna snaga” može povećati rizik od nastanka prešutnih sporazuma između distributera i time znatno utjecati na analizu mogućih protutržišnih učinaka selektivne distribucije. Do isključenja s tržišta učinkovitijih trgovaca na malo može posebno doći kad jako udruženje distributera nameće selektivne kriterije dobavljaču s ciljem ograničavanja distribucije u koristi svojih članova.

(192)

Članak 5. točka (c) Uredbe o skupnim izuzećima određuje da dobavljač ne smije nametnuti obvezu, bilo posredno ili neposredno, kojom ovlašteni distributeri ne smiju prodavati robne marke određenih konkurentnih dobavljača. Cilj je tog uvjeta posebno da se izbjegnu horizontalni prešutni sporazumi kojima bi vodeći dobavljači stvaranjem tzv. ekskluzivnih klubova robnih marki isključili druge robne marke proizvoda. Malo je vjerojatno da će ta vrsta obveze biti obuhvaćena izuzećem u slučaju kada CR5 iznosi ili je iznad 50 %, osim ako ni jedan od dobavljača koji je takvu obvezu nametnuo ne pripada skupini od pet najvećih dobavljača na tržištu.

(193)

Isključenje s tržišta drugih dobavljača u pravilu ne predstavlja problem sve dok drugi dobavljači mogu koristiti iste distributere, tj. sve dok se sustav selektivne distribucije ne kombinira sa single brandingom. Kod guste mreže ovlaštenih distributera ili u slučaju kumulativnog učinka, kombinacija selektivne distribucije i obveze nenatjecanja može predstavljati rizik za isključenje drugih dobavljača. U tom se slučaju primjenjuju gore navedena načela single brandinga. Kada se selektivna distribucija ne kombinira s obvezom nenatjecanja, isključenje konkurentnih dobavljača s tržišta može još uvijek predstavljati problem kada vodeći dobavljači ne primjenjuju samo čisto kvalitativne kriterije pristupa, nego svojim distributerima nameću određene dodatne obveze poput obveze da osiguraju minimum prostora na policama za njihove proizvode ili da distributer proda njihove proizvode u vrijednosti nekog najnižeg postotka ukupnog prihoda distributera. Takav se problem vjerojatno neće pojaviti ako je udjel na tržištu koje je obuhvaćeno selektivnom distribucijom ispod 50 %, ili ondje gdje se taj pokazatelj pokrivenosti tržišta premaši ako tržišni udjel pet najvećih dobavljača ostane ispod 50 %.

(194)

Zrelost tržišta važna je jer gubitak intra-brand tržišnog natjecanja i moguće isključenje dobavljača ili distributera s tržišta može predstavljati ozbiljan problem na zrelom tržištu, ali je manje bitna na tržištu na kojem potražnja raste, a tehnologije i položaji na tržištu se mijenjaju.

(195)

Selektivna distribucija može biti učinkovita kada dovodi do uštede troškova logistike zbog primjene ekonomija obujma u transportu i to se može dogoditi bez obzira na svojstva proizvoda (učinkovitost pod br. 6. iz točke 116.). Međutim, to je samo neznatna učinkovitost u sustavima selektivne distribucije. Svojstva proizvoda veoma su bitna i od pomoći pri rješavanju problema slijepog putnika između distributera (učinkovitost pod br. 1. iz točke 116.) ili pri stvaranju imidža robne marke (učinkovitost pod br. 8. iz točke 116.),. Općenito, taj slučaj je najizraženiji pri novim proizvodima, složenim proizvodima, proizvodima čiju je kvalitetu teško procijeniti prije uporabe (takozvani iskustveni proizvodi) ili čiju je kvalitetu teško procijeniti čak i nakon uporabe (takozvani proizvodi povjerenja). Postoji vjerojatnost da će kombinacijom selektivne i isključive distribucije doći do povrede članka 81. ako ju primijeni dobavljač čiji tržišni udjel premašuje 30 % ili u slučaju kumulativnih učinaka, iako se aktivna prodaja između područja i dalje slobodno odvija. Takva kombinacija može u iznimnim slučajevima ispunjavati uvjete iz članka 81. stavka 3. ako je nužna kako bi se zaštitila znatna i ugovorom uređena ulaganja koja su izvršili ovlašteni distributeri (učinkovitost pod br. 4. iz točke 116.).

(196)

Prilikom odabira određenog ograničenja potrebno je odabrati ono koje će najmanje negativno utjecati na tržišno natjecanje te uočiti mogu li se iste učinkovitosti postignuti usporedivo sličnim troškovima, na primjer samim postavljanjem zahtjeva koji se odnose na pružanje usluga

(197)

Primjer kvantitativne selektivne distribucije:

Na tržištu trajne potrošne robe tržišni lider (robna marka A), koji ima tržišni udjel od 35 %, prodaje svoj proizvod krajnjim potrošačima putem mreže selektivne distribucije. Postoji nekoliko kriterija za pristup mreži: prodavaonica mora zapošljavati obučeno osoblje i pružati prijeprodajne usluge, mora postojati poseban dio prodavaonice rezerviran za prodaju dotičnog proizvoda i sličnih proizvoda visoke tehnologije, prodavaonica mora prodavati široki spektar modela dobavljača i izložiti ih na privlačan način. Nadalje, broj trgovaca na malo koji smiju pristupiti mreži neposredno je ograničen uspostavom maksimalnog broja trgovaca na malo prema broju stanovnika u svakoj regiji ili na nekom urbanom prostoru. Proizvođač A ima 6 konkurenata na tom tržištu. Njegovi najveći konkurenti, B, C i D, imaju tržišni udjel 25, 15 odnosno 10 %, dok drugi proizvođači imaju manje tržišne udjele. A je jedini proizvođač koji se koristi selektivnom distribucijom. Selektivni distributeri robne marke A uvijek se bave distribucijom nekoliko konkurentnih robnih marki. No, konkurentne robne marke također se prodaju u mnogim prodavaonicama koje ne pripadaju mreži selektivne distribucije poduzetnika A. Postoje različiti kanali distribucije: na primjer, robne marke B i C se prodaju u većini odabranih prodavaonica poduzetnika A, ali i u drugim prodavaonicama koje pružaju uslugu visoke kvalitete te u velikim robnim kućama. Robna marka D uglavnom se prodaje u prodavaonicama koje pružaju vrhunske usluge. Tehnologija se na tom tržištu razvija razmjerno brzo, a glavni dobavljači oglašavanjem održavaju vrhunski imidž svojih proizvoda.

Na tom tržištu pokazatelj pokrivenosti selektivne distribucije iznosi 35 %. Sustav selektivne distribucije poduzetnika A nema neposrednog učinka na tržišno natjecanje između različitih robnih marki proizvoda. Intra-brand tržišno natjecanje za robnu marku A može biti smanjeno, ali potrošači imaju pristup trgovinama na malo koje nude niski standard usluge/nisku cijenu za robne marke B i C, koje imaju usporedivi imidž kvalitete kao i robna marka A. Štoviše, pristup trgovcima na malo koji pružaju visok standard usluge za druge robne marke nije spriječen jer nema ograničenja koja bi odabranim distributerima onemogućila prodaju konkurentne robne marke, a kvantitativno ograničenje broja trgovaca na malo koji prodaju robnu marku A dopušta drugim trgovcima na malo koji pružaju visok standard usluge da slobodno distribuiraju konkurentne robne marke. U ovom slučaju, s obzirom na zahtjeve koji se odnose na pružanje usluga i učinkovitosti koje će oni vjerojatno ostvariti te s obzirom na ograničen učinak na intra-brand tržišno natjecanje, postoji vjerojatnost da će uvjeti za izuzeće mreže selektivne distribucije poduzetnika A biti ispunjeni.

(198)

Primjer selektivne distribucije s kumulativnim učincima:

Na tržištu na kojem se prodaje određeni sportski artikl sedam je proizvođača čiji su odgovarajući tržišni udjeli: 25 %, 20 %, 15 %, 15 %, 10 %, 8 % i 7 %. Pet najvećih proizvođača distribuira svoje proizvode putem kvantitativne selektivne distribucije, dok dva najmanja koriste različite vrste sustava distribucije, što rezultira pokazateljem pokrivenosti selektivnom distribucijom od 85 %. Kriteriji za pristup mrežama selektivne distribucije izrazito su ujednačeni između proizvođača: prodavaonice moraju imati osposobljeno osoblje i pružati prijeprodajne usluge, mora postojati posebni dio prodavaonice rezerviran za prodaju dotičnog artikla i određena je minimalna površina tog prostora. Prodavaonica mora prodavati široku paletu proizvoda dotične robne marke i izložiti artikl na privlačan način, mora se nalaziti u trgovačkoj ulici i taj tip artikla mora predstavljati najmanje 30 % ukupnog prihoda prodavaonice. Uglavnom se imenuje isti distributer za selektivnu distribuciju svih pet robnih marki. Dvije marke za koje se ne koristi selektivna distribucija obično se prodaju putem manje specijaliziranih trgovaca na malo koji pružaju nižu razinu usluge. Tržište je stabilno kako na razini ponude tako i na razini potražnje te postoji jaki imidž robne marke i diferenciranje proizvoda. Pet spomenutih tržišnih lidera ima jak imidž svoje robne marke koji su stekli oglašavanjem i sponzoriranjem, dok dva manja proizvođača provode strategiju jeftinijih proizvoda koje bez jakog imidža robne marke.

Na tom tržištu diskontne prodavaonice koje daju popust na cijenu nemaju dopušten pristup do pet vodećih robnih marki. Realno, zahtjev da taj tip artikla predstavlja najmanje 30 % poslovanja distributera i kriteriji koji obuhvaćaju njegovo prezentiranje i prijeprodajne usluge isključuju većinu diskontnih prodavaonica iz mreže ovlaštenih distributera. Zbog toga potrošači nemaju drugog izbora nego kupovati pet vodećih robnih marki u prodavaonicama koje pružaju visok standard usluga i visoke cijene. To dovodi do smanjenja inter-brand tržišnog natjecanja između pet vodećih robnih marki. Činjenica da se dvije najslabije robne marke mogu kupiti u prodavaonicama koje nude niže standarde usluge i niže cijene nije kompenzacija za nastalu situaciju jer je imidž robnih marki koji nosi pet vodećih proizvođača znatno jači. Inter-brand tržišno natjecanje ograničeno je također postojanjem višestruke distribucije. Iako postoji određeni stupanj intra-brand tržišnog natjecanja i broj trgovaca na malo nije neposredno ograničen, kriteriji za pristup mreži dovoljno su strogi da za posljedicu imaju malen broj trgovaca na malo koji prodaju pet vodećih robnih marki na svakom pojedinom području.

Učinkovitosti povezane s tim sustavima kvantitativne selektivne distribucije jako su male: proizvod nije jako složen i ne opravdava izrazito visokokvalitetnu uslugu. Ako proizvođači ne mogu dokazati postojanje jasnih učinkovitosti koje su povezane s njihovom mrežom selektivne distribucije, onda postoji vjerojatnost da će se skupno izuzeće morati opozvati zbog kumulativnih učinaka koji imaju negativne posljedice za potrošače — manju mogućnost izbora i više cijene.

(199)

Sporazumi o franchisingu obuhvaćaju ustupanje prava intelektualnog vlasništva koja se posebno odnose na robne ili uslužne žigove ili znakove i know-howa sa svrhom korištenja i distribucije robe ili usluga. Uz ustupanje prava intelektualnog vlasništva davatelj franšize za vrijeme trajanja sporazuma obično pruža korisniku franšize komercijalnu i tehničku pomoć. Ustupanje franšize i navedena pomoć sastavni su dijelovi načina poslovanja koji se prenosi franšizom. Korisnik franšize obično plaća davatelju franšize franšiznu pristojbu za iskorištavanje određenog načina poslovanja. Franchising može omogućiti davatelju franšize da ograničenim ulaganjem uspostavi jedinstvenu mrežu distribucije svojih proizvoda. Uz odredbu koja se odnosi na način poslovanja, sporazumi o franchisingu obično sadrže kombinaciju različitih vertikalnih ograničenja koja se odnose na proizvode koji se distribuiraju, posebno odredbe o selektivnoj distribuciji, i/ili obveze nenatjecanja, i/ili odredbe o isključivoj distribuciji ili slabije oblike obveza te vrste.

(200)

Uredba o skupnim izuzećima obuhvaća ustupanje prava intelektualnog vlasništva u ugovorima o franchisingu, kako je to opisano u točkama 23. do 45. Što se tiče vertikalnih ograničenja kupnje, prodaje i daljnje prodaje robe ili usluga obuhvaćenih sporazumom o franchisingu, poput selektivne distribucije, obveze nenatjecanja ili isključive distribucije, Uredba o skupnim izuzećima primjenjuje se do visine praga tržišnog udjela od 30 % davatelja franšize ili dobavljača kojega je on odredio (33). Prije navedene upute koje se odnose na te vrste ograničenja također se primjenjuju i na sporazume o franchisingu, a podložne su sljedećim specifičnim okolnostima:

(201)

Primjer franchisinga:

Proizvođač je razvio novi oblik prodaje bombona u takozvanim zabavnim prodavaonicama (fun shops), gdje se bomboni mogu posebno obojiti na zahtjev potrošača. Proizvođač bombona također je razvio strojeve koji boje te bombone. Proizvođač isto tako proizvodi i tekućine za bojenje. Kvaliteta i svježina tekućine jako je važna za proizvodnju bombona dobre kvalitete. Proizvođač je uspješno prodavao bombone na nekoliko svojih maloprodajnih mjesta koja sva djeluju pod istim poslovnim imenom i istim odlikuju se jedinstvenim zabavnim izgledom (izgledom i načinom izlaganja u prodavaonici, zajedničkim oglašavanjem itd.). Kako bi proširio prodaju, proizvođač je krenuo u sustav franchisinga. Korisnici franšize moraju kupiti bombone, tekućinu i stroj za bojenje od proizvođača radi istog izgleda i djelovanja pod istim poslovnim imenom, moraju platiti franšiznu pristojbu davatelju franšize, doprinositi zajedničkom oglašavanju i osigurati tajnost korisničkog priručnika koji je sastavio davatelj franšize. Dodatno, korisnicima franšize dopušteno je prodavati samo na ugovorom određenom poslovnom prostoru i samo krajnjim potrošačima ili drugim korisnicima franšize i ne smiju prodavati druge bombone. Davatelj franšize ne smije imenovati drugog korisnika franšize niti sam voditi maloprodajno mjesto na području koje je regulirano sporazumom. Davatelj franšize također je obvezan stalno osuvremenjivati i razvijati svoje proizvode, poslovne izglede i korisnički priručnik, te iste učiniti dostupnim svim korisnicima franšize u maloprodaji. Sporazumi o franchisingu sklapaju se na 10 godina.

Trgovci bombonima na malo kupuju bombone na domaćem tržištu ili od domaćih proizvođača koji slijede ukus domaćih potrošača ili od veletrgovaca koji uvoze bombone od stranih proizvođača i ujedno prodaju proizvode domaćih proizvođača. Na tom tržištu proizvodi davatelja franšize natječu se s drugim robnim markama bombona. Davatelj franšize ima tržišni udjel od 30 % na tržištu bombona koji se prodaju trgovcima na malo. Konkurenti na tom tržištu su domaće i internacionalne robne marke koje ponekad proizvode velika poduzeća koja se bave proizvodnjom hrane i proizvode više različitih proizvoda. Postoji mnogo potencijalnih mjesta prodaje bombona, kao što su to kiosci, prodavaonice mješovitom robom, restorani-samoposluživanja i specijalizirane prodavaonice slatkiša. Na tržištu strojeva za bojenje hrane tržišni udjel davatelja franšize je ispod 10 %.

Većina obveza koje sadrže sporazumi o franchisingu može se ocijeniti potrebnima da bi se zaštitila prava intelektualnog vlasništva ili održao zajednički identitet i ugled mreže obuhvaćene franšizom i koje nisu obuhvaćene zabranom iz članka 81. stavka 1. Ograničenje prodaje (ugovorom ograničeno područje i selektivna distribucija) poticajno utječe na korisnike franšize da investiraju u stroj za bojenje i koncepciju franšize te da barem pripomognu održavanju zajedničkog identiteta, iako to ne mora biti u tu svrhu potrebno, i time kompenziraju za gubitak intra-brand tržišnog natjecanja. Klauzula o obvezi nenatjecanja kojom se iz trgovine isključuju ostale robne marke bombona za sve vrijeme trajanja sporazuma dopušta davatelju franšize da prodajna mjesta jedinstveno uredi i spriječi konkurente da se koriste pogodnostima njegovog poslovnog imena (trgovačkog znaka). To ne dovodi do ozbiljnijeg isključenja s tržišta jer je drugim proizvođačima slatiša dostupan veliki broj potencijalnih prodajnih mjesta. Postoji vjerojatnost da će sporazumi o franchisingu tog davatelja franšize ispunjavati uvjete za izuzeće iz članka 81. stavka 3. ako su obveze koje su u njima sadržane obuhvaćene člankom 81. stavkom 1.

(202)

Isključiva opskrba, kako je određena u članku 1. točki (c) Uredbe o skupnim izuzećima, predstavlja krajnji oblik ograničene distribucije što se tiče ograničenja broja kupaca: u sporazumu je izričito navedeno da unutar Zajednice postoji samo jedan kupac kojem dobavljač može prodavati određeni gotov proizvod. Za polugotove robe ili usluge isključiva opskrba znači da postoji samo jedan kupac unutar Zajednice ili da postoji samo jedan kupac unutar Zajednice kojem dobavljač prodaje u svrhu neke određene daljnje uporabe. Za polugotove robe ili usluge isključiva opskrba često se navodi kao industrijska opskrba.

(203)

Na isključivu opskrbu kako je definirana u članku 1. točki (c) Uredbe o skupnim izuzećima primjenjuje se izuzeće iz članka 2. stavka 1. kad se čita u vezi s odredbama iz članka 3. stavka 2. iste Uredbe, kada tržišni udjel kupca ne prelazi prag od 30 %, čak i kada sporazum sadrži i druga vertikalna ograničenja poput obveze nenatjecanja. U pojedinačnim slučajevima ocjene isključive opskrbe, kada taj prag premašuje 30 %, primjenjuju se sljedeće upute.

(204)

Glavni rizik za tržišno natjecanje pri isključivoj opskrbi predstavlja isključenje drugih kupaca s tržišta. Tržišni udjel kupca na uzlaznom tržištu očito je važan za ocjenu sposobnosti kupca da „nametne” isključivu opskrbu koja isključuje pristup izvorima opskrbe drugim kupcima. No, važnost kupca na silaznom tržištu je čimbenik koji određuje hoće li se pojaviti problem za tržišno natjecanje. Ako kupac nema tržišnu snagu na silaznom tržištu, neće se očekivati znatni negativni učinci za potrošače. Međutim, negativni se učinci mogu očekivati kada je tržišni udjel kupca na silaznom tržištu opskrbe, kao i na uzlaznom tržištu kupnje iznad 30 %. Kada tržišni udjel kupca na uzlaznom tržištu ne prelazi 30 %, svejedno može doći do značajnijih učinaka isključenja, posebno kada mu tržišni udjel na njegovom silaznom tržištu prelazi 30 %. U takvim slučajevima može biti potrebno opozvati skupno izuzeće. Kada se radi o vladajućem položaju na silaznom tržištu, svaka obveza opskrbe proizvodima samo ili uglavnom kupcu koji ima vladajući položaj lako može prouzročiti znatne protutržišne učinke.

(205)

Nije važan samo položaj kupca na uzlaznom i silaznom tržištu već i opseg i trajanje primjenjivanja obveze isključive opskrbe. Što je udjel vezane opskrbe veći i što je dulje trajanje obveze isključive opskrbe, to je vjerojatnije da će isključenje s tržišta biti značajnije. Sporazumi o isključivoj opskrbi koji su kraći od pet godina i koje su sklopila poduzeća koja nisu u vladajućem položaju obično zahtijevaju ocjenu prevage pozitivnih i negativnih učinaka na tržišno natjecanje, dok sporazumi koji traju dulje od pet godina za većinu vrsta ulaganja neće se smatrati potrebnima za ostvarenje namjeravanih učinaka ili ti učinci neće biti dovoljni da bi nadvladali učinak isključenja s tržišta uzrokovanog takvim dugoročnim sporazumima o isključivoj opskrbi.

(206)

Tržišni položaj konkurentnih kupaca na uzlaznom tržištu važan je jer je jedino vjerojatno da će konkurentni kupci biti isključeni zbog protutržišnih razloga, tj. da povećaju svoje troškove, ako su znatno manji od kupca koji je isključenje uzrokovao. Isključenje konkurentnih kupaca nije vjerojatno kada ti konkurenti imaju sličnu kupovnu snagu i dobavljačima mogu ponuditi slične mogućnosti prodaje. U takvom slučaju isključiti se mogu samo potencijalni sudionici na tržištu koji možda nisu sposobni osigurati izvore opskrbe kada nekoliko glavnih kupaca zaključi ugovore o isključivoj opskrbi s većinom dobavljača na tržištu. Takav kumulativni učinak može dovesti do opoziva pogodnosti iz Uredbe o skupnim izuzećima.

(207)

Prepreke pristupu tržištu na razini dobavljača važne su da bi se utvrdilo postoji li stvarno isključenje s tržišta. Sve dok je za konkurentne kupce učinkovito da sami nabavljaju robe ili usluge putem uzlazne vertikalne integracije, nije vjerojatno da bi isključenje moglo predstavljati stvaran problem. No, često postoje značajne prepreke pristupu tržištu.

(208)

Snaga suprotstavljanja od strane dobavljača važna je jer si važni dobavljači neće dopustiti da budu odsječeni od alternativnih kupaca. Stoga rizik od isključenja s tržišta postoji uglavnom u slučaju slabih dobavljača i jakih kupaca. U slučaju jakih dobavljača, isključiva opskrba može se pojaviti u kombinaciji s obvezom nenatjecanja. Ta kombinacija s obvezom nenatjecanja donosi sa sobom primjenu pravila razvijenih za potrebe single brandinga. Kada postoje ugovorno određena specifična ulaganja u koja su uključene obje strane (problem zadržavanja), kombinacija isključive opskrbe i obveze nenatjecanja, tj. uzajamna isključivost u sporazumima o industrijskoj opskrbi obično je opravdana ako se ne radi o vladajućem položaju.

(209)

Konačno, za isključenje s tržišta relevantni su razina trgovine i svojstva proizvoda. Manja je vjerojatnost za isključenje u slučaju polugotovih proizvoda ili kod istorodnih, homogenih proizvoda. Prvo, proizvođač koji je isključen s tržišta i koji koristi određeni proizvodni unos obično je fleksibilniji i može bez problema udovoljiti potražnji svojih korisnika, za razliku od trgovca na malo/veletrgovaca u odgovoru na zahtjeve krajnjih potrošača koji izrazitu važnost mogu pridavati robnim markama. Drugo, gubitak mogućeg izvora opskrbe nije toliko važan kupcima koji su isključeni s tržišta u slučaju istorodnih, homogenih proizvoda, nego u slučaju raznorodnih, heterogenih proizvoda različitih obilježja i kvalitete.

(210)

U slučaju homogenih, istorodnih polugotovih proizvoda, ako nema vladajućeg položaja na tržištu, protutržišni učinci će vjerojatno biti obuhvaćeni izuzećem. U slučaju gotovih proizvoda koji ujedno nose i robnu marku ili u slučaju polugotovih proizvoda izrazite razlikovnosti, kad postoje prepreke pristupu tržištu, isključiva opskrba može imati značajne negativne učinke na tržišno natjecanje kada su konkurentni kupci razmjerno mali u usporedbi s kupcem koji ih isključuje s tržišta, čak i kada taj posljednji nema vladajući položaj na silaznom tržištu.

(211)

Čak i kada postoje značajni protutržišni učinci, izuzeće iz članka 81. stavka 3. je moguće pod uvjetom da poduzetnik nije u vladajućem položaju. Učinkovitosti se mogu očekivati u slučaju problema zadržavanja (točka 116. podtočke 4. i 5.), što je vjerojatnije za polugotove proizvode nego za gotove proizvode. Pojava drugih učinkovitosti manje je vjerojatna. Moguće ekonomije obujma u distribuciji (točka 116. podtočka 6.) neće vjerojatno moći opravdati isključivu opskrbu.

(212)

U slučaju problema zadržavanja, a još više u slučaju ekonomija obujma u distribuciji, nametanje količine robe dobavljaču, poput obveza minimalne opskrbe, može predstavljati manje ograničavajuću alternativu isključivoj opskrbi.

(213)

Primjer isključive opskrbe:

Na tržištu određene vrste komponenti (tržište polugotovih proizvoda) dobavljač A se dogovori s kupcem B da će razviti pomoću vlastitog know-howa i znatnog ulaganja u nove strojeve, a uz pomoć specifikacija koje će mu osigurati kupac B, različitu verziju te komponente. B će morati izvršiti znatna ulaganja da bi ugradio novu komponentu. Dogovoreno je da će A dostavljati novi proizvod samo kupcu B tijekom razdoblja od pet godina od dana prvog izlaska na tržište. B se obvezuje kupovati novi proizvod samo od A tijekom istog petogodišnjeg razdoblja. Oba poduzetnika i A i B mogu nastaviti prodavati i kupovati druge verzije te komponente na drugim mjestima. Tržišni udjel kupca B na uzlaznom tržištu komponenti i na silaznom tržištu gotovih proizvoda iznosi 40 %. Tržišni udjel dobavljača komponenti iznosi 35 %. Postoje još dva dobavljača komponenti koji imaju tržišni udjel oko 20-25 % i nekoliko malih dobavljača.

Uzimajući u obzir velika ulaganja, postoji vjerojatnost da će sporazum ispunjavati uvjete za izuzeće s obzirom na učinkovitosti koje proizvodi i ograničeni učinka isključenja s tržišta. Drugi su kupci isključeni s tržišta te određene verzije proizvoda dobavljača koji ima tržišni udjel od 35 %, a postoje drugi dobavljači komponenti koji bi mogli razviti slične nove proizvode. Isključenje s tržišta dijela potražnje kupca B za druge dobavljače ograničena je na maksimalno 40 % tržišta.

(214)

Isključiva opskrba temelji na izravnoj ili neizravnoj obvezi dobavljača da prodaje samo jednom kupcu. Obveza koja sadrži nametanje određene količine robe dobavljaču temelji se na poticajima koje su dogovorili dobavljač i kupac čime se dobavljač obvezuje svoju prodaju usmjeriti uglavnom na jednog kupca. Nametanje određene količine robe dobavljaču ima slične, ali blaže učinke od isključive opskrbe. Ocjena učinaka nametanja te obveze ovisit će o stupnju isključenja drugih kupaca na uzlaznom tržištu.

(215)

Vezana prodaja postoji kada dobavljač prodaju jednog proizvoda (poznatog kao vezujući proizvod) uvjetuje kupnjom drugog, različitog proizvoda (koji se naziva vezani proizvod) od istog dobavljača ili od poduzetnika kojeg on odredi. Ako vezana prodaja nije objektivno opravdana svojstvima proizvoda ili trgovačkom praksom, takva praksa može predstavljati zloporabu u smislu članka 82. (34). Članak 81. može se primijeniti na horizontalne sporazume ili usklađena djelovanja između konkurentnih dobavljača kojima se prodaja jednog proizvoda uvjetuje kupnjom drugog različitog proizvoda. Vezana prodaja može također predstavljati vertikalno ograničenje iz članka 81. kada za posljedicu ima obvezu single brandinga (vidjeti točke 138. do 160.) kad se radi o vezanom proizvodu. Ove smjernice bave se samo ovom zadnje spomenutom situacijom.

(216)

Što se to smatra različitim proizvodom, određuje se ponajprije potražnjom kupaca. Dva su proizvoda različita ako se iz perspektive kupaca, kad ne bi bilo vezane prodaje, ti proizvodi kupuju na dva različita tržišta. Na primjer, budući da kupci žele kupiti cipele skupa s vezicama za cipele, postala je trgovačka praksa da proizvođači cipela opskrbljuju cipele vezicama. Dakle, prodaja cipela s pripadajućim vezicama ne smatra se vezanom prodajom. Često kombinacije postaju prihvaćena praksa jer svojstva proizvoda tehnički otežavaju opskrbu jednim proizvodom bez opskrbe drugim proizvodom.

(217)

Glavni negativni učinak vezane prodaje na tržišno natjecanje predstavlja moguće isključenje na tržištu vezanog proizvoda. Sporazum o vezanoj prodaji znači da postoji neki oblik obveze nametanja određene količine proizvoda kupcu u odnosu na vezani proizvod. Kada se dodatno dogovori i obveza nenatjecanja u odnosu na vezani proizvod, to povećava mogući učinak isključenja s tržišta na tržištu vezanog proizvoda. Vezana prodaja također može dovesti do neuobičajeno visokih konkurentnih cijena, posebno u tri slučaja. Prvo, kada su vezujući proizvod i vezani proizvod djelomično zamjenjivi iz perspektive kupca. Drugo, kada vezana prodaja omogućuje diskriminaciju cijena s obzirom na način na koji kupac koristi vezujući proizvod, kao što je to vezana prodaja tonera uz prodaju fotokopirnih aparata (baždarenje). Treće, kada u slučaju dugoročnih ugovora ili u slučaju poslijeprodajnih tržišta izvornih proizvoda (opreme) koju nije potrebno u kratkom roku zamijeniti novom, za kupce postane teško izračunati posljedice vezane prodaje. Konačno, vezana prodaja može uzrokovati veće prepreke pristupu tržištu kako vezujućeg tako i vezanog proizvoda.

(218)

Vezana prodaja obuhvaćena je izuzećem iz članka 2. stavka 1. koji se čita u vezi s člankom 3. Uredbe o skupnim izuzećima kada tržišni udjel dobavljača na oba tržišta, tržištu vezanog i tržištu vezujućeg proizvoda, ne premašuje prag od 30 %. To se može kombinirati s drugim vertikalnim ograničenjima tržišnog natjecanja, koja nisu apsolutno zabranjena teška ograničenja, poput obveze nenatjecanja ili nametanja određene količine robe u odnosu na vezujući proizvod, ili isključive kupnje. Kad tržišni udjel premašuje prag od 30 %, daju se sljedeće smjernice pri procjeni vezane prodaje u svakom pojedinačnom slučaju.

(219)

Pri ocjenjivanju mogućih protutržišnih učinaka očito najvažniju ulogu igra položaj dobavljača na tržištu vezujućeg proizvoda. Obično tu vrstu sporazuma o vezanoj prodaji nameće dobavljač. Važnost dobavljača na tržištu vezujućeg proizvoda glavni je razlog zašto kupcu može biti teško odbiti obvezu vezane prodaje.

(220)

Za ocjenu tržišne snage dobavljača važan je položaj njegovih konkurenata na tržištu vezujućeg proizvoda. Sve dok su njegovi konkurenti dovoljno brojni i jaki, neće se očekivati protutržišni učinci jer kupci imaju dovoljno alternativnih izvora kupnje vezujućeg proizvoda bez vezanog proizvoda ako drugi dobavljači ne primjenjuju sličnu vezanu prodaju. Dodatno, prepreke pristupu tržištu vezujućeg proizvoda važne su za određivanje položaja na tržištu dobavljača. Kada se vezana prodaja kombinira s obvezom nenatjecanja u odnosu na vezujući proizvod, time se značajno jača položaj dobavljača.

(221)

Bitna je i kupovna snaga jer važni kupci neće olako pristati na vezanu prodaju a da pri tome nisu dobili najmanje dio mogućih učinkovitosti. Vezana prodaja koja se ne temelji na učinkovitostima stoga je uglavnom rizik kada kupci nemaju značajnu kupovnu snagu.

(222)

Kada se utvrde značajni protutržišni učinci, javlja se pitanje mogućeg izuzeća iz članka 81. točke 3. sve dok poduzetnik nije u vladajućem položaju. Obveze vezane prodaje mogu doprinijeti nastanku učinkovitosti proizašlih iz zajedničke proizvodnje ili zajedničke distribucije. Kada dobavljač ne proizvodi vezani proizvod, učinkovitost se može također pojaviti od strane dobavljača kada on kupuje velike količine vezanog proizvoda. Da bi se vezana prodaja mogla izuzeti, mora se ipak dokazati da je barem dio smanjenja tih troškova prenesen na potrošača. Stoga se vezana prodaja uglavnom neće moći izuzeti kada se trgovac na malo može redovito opskrbljivati istim ili zamjenjivim proizvodima pod istim ili boljim uvjetima od onih koje nudi dobavljač koji primjenjuje vezanu prodaju. Sljedeća učinkovitost može se pojaviti u slučaju kada vezana prodaja pridonosi osiguravanju određene jedinstvenosti i standarda kvalitete (vidjeti učinkovitost pod br. 8. iz točke 116.). Međutim, pritom valja dokazati da se pozitivni učinci mogu ostvariti jednako uspješno i tako da se kupca ne obvezuje da kupuje od dobavljača ili nekog koga je taj dobavljač odredio, da se koristi proizvodima ili ih dalje prodaje udovoljavajući pri tome minimalnim standardima kvalitete. Zahtjevi koji se odnose na standarde minimalne kvalitete obično ne bi bili obuhvaćeni člankom 81. stavkom 1. Kada dobavljač vezujućeg proizvoda kupcu nameće dobavljače od kojih kupac mora kupovati vezani proizvod, primjerice zato što je nemoguće odrediti minimalne standarde kvalitete, to također ne mora biti obuhvaćeno člankom 81. stavkom 1., posebno kada dobavljač vezujućeg proizvoda nema neposredne (financijske) koristi od određivanja dobavljača vezanog proizvoda.

(223)

Učinak neuobičajeno visokih konkurentnih cijena smatra se samim po sebi negativnim za tržišno natjecanje. Učinak isključenja s tržišta ovisi o vezanom postotku ukupne prodaje na tržištu vezanog proizvoda. Analiza za određivanje single brandinga može se primijeniti u dobivanju odgovora na pitanje što se može smatrati značajnim isključenjem iz članka 81. stavka 1. U slučaju praga tržišnog udjela koji je veći od 30 % mala je vjerojatnost za izuzeće vezane prodaje ako se pri tome jasne učinkovitosti, barem djelomično, ne prenose na potrošače. Izuzeće je još manje vjerojatno kada se vezana prodaja kombinira s obvezom nenatjecanja, bilo u odnosu na vezani ili u odnosu na vezujući proizvod.

(224)

Do ukidanja skupnog izuzeća može doći kada vezana prodaja ne proizvodi učinkovitosti ili kada se te učinkovitosti ne prenose na potrošača (vidjeti točku 222.). Do ukidanja pogodnosti skupnog izuzeća također može doći u slučaju kumulativnog učinka kada većina dobavljača primjenjuje slične sporazume o vezanoj prodaji pri čemu se moguće učinkovitosti, ili barem dio njih, ne prenosi na potrošače.

(225)

Uvriježena praksa preporučivanja prodajne cijene prodavatelju ili zahtjeva da prodavatelj poštuje najvišu (pre)prodajnu cijenu obuhvaćena je Uredbom o skupnim izuzećima kada tržišni udjel dobavljača ne premašuje prag od 30 %, a podložno je tumačenju iz točaka 46. do 56. koje se odnose na određivanje prodajne cijene. Za slučajeve kada tržišni udjel prelazi navedeni prag i za slučajeve ukidanja skupnog izuzeća navode se sljedeće smjernice.

(226)

Prije svega, mogući rizik za tržišno natjecanje određivanja najviših i preporučenih cijena leži u činjenici da će najviša ili preporučena cijena služiti kao polazište prodavateljima koju će većina njih ili čak svi i slijediti. Drugi rizik za tržišno natjecanje sastoji se u činjenici da najviše ili preporučene cijene mogu pogodovati nastanku prešutnih sporazuma između dobavljača.

(227)

Najvažniji čimbenik pri ocjeni mogućih protutržišnih učinaka primjenom najviših ili preporučenih prodajnih cijena je položaj dobavljača na tržištu. Što je jači položaj dobavljača na tržištu, to je veći rizik da će najviša ili preporučena prodajna cijena dovesti do manje ili više jedinstvene primjene te razine cijene od strane prodavateljajer je mogu koristiti kao polaznu orijentaciju. U takvim okolnostima preprodavateljima može teško pasti da variraju od onog što smatraju poželjnom prodajnom cijenom koju je predložio tako važan dobavljač na tržištu. Pod takvim uvjetima takvo ponašanje nametanja najviše prodajne cijene ili preporučene prodajne cijene može dovesti do kršenja odredbi iz članka 81. stavka 1. ako takvo ponašanje za posljedicu ima jedinstvenu razinu cijene.

(228)

Drugi važni čimbenik pri ocjeni mogućih protutržišnih učinaka pri primjeni najviših prodajnih cijena i preporučenih prodajnih cijena je položaj konkurenata na tržištu. Ponajprije u slučaju uskog oligopola (s malim brojem ponuđača na tržištu) primjena ili oglašavanje najviših ili preporučenih cijena može pogodovati nastajanju prešutnih sporazuma između dobavljača koji se sastoje u razmjeni informacija o razini poželjne cijene i smanjenju vjerojatnosti primjene nižih prodajnih cijena. Praksa nametanja najviših prodajnih cijena ili preporučenih prodajnih cijena koja za posljedicu ima gore navedene učinke također može dovesti do kršenja odredbi iz članka 81. stavka 1.

(229)

Vertikalna ograničenja i gore opisane kombinacije čine samo izbor. Postoje druga ograničenja i njihove kombinacije za koje ovdje nisu navedene izravne upute. No, na njih će se primjenjivati ista načela uz pomoć istih općih pravila i s jednakim naglaskom njihovih učinaka na tržištu.