2012R0601 — HR — 30.07.2014 — 002.001

▼B

UREDBA KOMISIJE (EU) br. 601/2012

od 21. lipnja 2012.

o praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća

(Tekst značajan za EGP)

POGLAVLJE I.

OPĆE ODREDBE

ODJELJAK 1.

Predmet i definicije

Članak 1.

Predmet

Ovom Uredbom utvrđuju se pravila za praćenje emisija stakleničkih plinova i podataka o djelatnostima i izvješćivanje o njima u skladu s Direktivom 2003/87/EZ u razdoblju trgovanja prema sustavu trgovanja emisijama Zajednice koje započinje 1. siječnja 2013. i u narednim razdobljima trgovanja.

Članak 2.

Područje primjene

Ova se Uredba primjenjuje na praćenje i izvješćivanje o emisijama stakleničkih plinova koje su utvrđene u odnosu na djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ, praćenje i izvješćivanje podataka o djelatnostima za nepomična postrojenja i zrakoplovne djelatnosti te na praćenje i izvješćivanje podataka o tonskim kilometrima iz zrakoplovnih djelatnosti.

Primjenjuje se na emisije i podatke o djelatnostima od 1. siječnja 2013.

Članak 3.

Definicije

Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

Pored toga, u ovoj se Uredbi primjenjuju definicije „leta” i „aerodroma” utvrđene u Prilogu Odluci 2009/450/EZ i definicije utvrđene u članku 3. točkama 1., 2., 3., 5., 6. i 22. Direktive 2009/31/EZ.

ODJELJAK 2.

Opća načela

Članak 4.

Opća obveza

Operatori i operatori zrakoplova izvršavaju svoje obveze u pogledu praćenja i izvješćivanja o emisijama stakleničkih plinova iz Direktive 2003/87/EZ u skladu s načelima iz članaka 5. do 9.

Članak 5.

Potpunost

Praćenje i izvješćivanje je potpuno i obuhvaća sve emisije iz proizvodnih procesa i emisije zbog izgaranja iz svih izvora emisija i tokova izvora vezanih uz djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ i ostalih djelatnosti koje su obuhvaćene u skladu s člankom 24. navedene Direktive, kao i sve stakleničke plinove koji su utvrđeni u odnosu na te djelatnosti, izbjegavajući dvostruko računanje.

Operatori i operatori zrakoplova primjenjuju odgovarajuće mjere kako bi spriječili potencijalne nedostajuće podatke tijekom izvještajnog razdoblja.

Članak 6.

Dosljednost, usporedivost i transparentnost

1.  Praćenje i izvješćivanje je dosljedno i usporedivo tijekom vremena. U tu svrhu operatori i operatori zrakoplova primjenjuju iste metodologije praćenja i skupine podataka, a promjene i odstupanja moraju biti odobreni od strane nadležnog tijela.

2.  Operatori i operatori zrakoplova dobavljaju, evidentiraju, sakupljaju, analiziraju i dokumentiraju podatke vezane uz praćenje emisija, uključujući pretpostavke, referentne vrijednosti, podatke o djelatnosti, emisijske faktore, oksidacijske i konverzijske faktore, na transparentan način koji verifikatoru i nadležnom tijelu omogućuje da ponove postupak određivanja emisija.

Članak 7.

Točnost

Operatori i operatori zrakoplova osiguravaju da u utvrđivanju emisija ne dolazi do sustavnih niti svjesnih pogrešaka.

Oni izvore nesigurnosti identificiraju i svode na najmanju moguću mjeru.

Proračun i mjerenje emisija obavljaju s dužnom pažnjom kako bi se postigla što veća moguća točnost.

Članak 8.

Cjelovitost metodologije

Operator ili operator zrakoplova moraju pružiti razumno osiguranje cjelovitosti podataka o emisijama o kojima izvješćuju. Emisije utvrđuju primjenom odgovarajućih metodologija praćenja navedenih u ovoj Uredbi.

Prijavljene emisije i odgovarajuće objave ne smiju sadržavati značajne pogrešno prikazane podatke, moraju biti nepristrane s obzirom na izbor i način prikazivanja podataka te dati vjerodostojan i uravnotežen prikaz emisija postrojenja ili emisija operatora zrakoplova.

Kod odabira metodologije praćenja treba postići ravnotežu između poboljšanja koja proizlaze iz veće točnosti i dodatnih troškova. Pri praćenju emisija i izvješćivanju nastoji se postići najveća moguću točnost, osim ako je to tehnički neizvedivo ili dovodi do neopravdano visokih troškova.

Članak 9.

Kontinuirano poboljšavanje

Operatori i operatori zrakoplova uzimaju u obzir preporuke iz izvješća o verifikaciji koja se izdaju u skladu s člankom 15. Direktive 2003/87/EZ u svom daljnjem praćenju i izvješćivanju.

Članak 10.

Koordinacija

Države članice koje imenuju više nadležnih tijela u skladu s člankom 18. Direktive 2003/87/EZ moraju koordinirati aktivnosti tih tijela u skladu s ovom Uredbom.

POGLAVLJE II.

PLAN PRAĆENJA

ODJELJAK 1.

Opća pravila

Članak 11.

Opća obveza

1.  Svaki operator ili operator zrakoplova prati emisije stakleničkih plinova na temelju plana praćenja koji je odobrilo nadležno tijelo u skladu s člankom 12., uzimajući u obzir prirodu i način rada postrojenja ili zrakoplovne djelatnosti na koju se odnosi.

Plan praćenja dopunjen je pisanim postupcima koje operator ili operator zrakoplova utvrđuje, dokumentira, primjenjuje i održava za djelatnosti u okviru plana praćenja prema potrebi.

2.  U planu praćenja iz stavka 1. na logičan i jednostavan način su opisane upute operatoru ili operatoru zrakoplova, pri čemu se sprečava udvostručavanje napora i uzimaju u obzir postojeći sustavi u postrojenju ili sustavi koje koriste operator ili operator zrakoplova.

Članak 12.

Sadržaj i podnošenje plana praćenja

1.  Operator ili operator zrakoplova dostavljaju plan praćenja na odobrenje nadležnom tijelu.

Plan praćenja sastoji se od detaljne, potpune i transparentne dokumentacije o metodologiji praćenja pojedinog postrojenja ili operatora zrakoplova te sadrži barem elemente iz Priloga I.

Uz plan praćenja operator ili operator zrakoplova dostavljaju svu prateću dokumentaciju kako slijedi:

2.  Ako se u Prilogu I. upućuje na postupak, operator ili operator zrakoplova utvrđuje, dokumentira, primjenjuje i održava takav postupak odvojeno od plana praćenja.

Operator ili operator zrakoplova u planu praćenja daje sažeti pregled postupaka, navodeći sljedeće informacije:

Operator ili operator zrakoplova moraju na zahtjev nadležnog tijela staviti na raspolaganje svu pisanu dokumentaciju o postupcima. Također ih moraju staviti na raspolaganje u svrhu verifikacije u skladu s Uredbom Komisije (EU) br. 600/2012 ( 8 ).

3.  Pored elemenata iz stavaka 1. i 2. ovog članka, države članice mogu zahtijevati da se u planove praćenja postrojenja uključe dodatni elementi kako bi se ispunili zahtjevi iz članka 24. stavka 1. Odluke Komisije 2011/278/EU od 27. travnja 2011. o utvrđivanju prijelaznih propisa Unije za usklađenu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća ( 9 ), što uključuje sažetak postupka kojim se osigurava sljedeće:

Članak 13.

Standardizirani i pojednostavljeni planovi praćenja

1.  Države članice mogu operatorima ili operatorima zrakoplova dozvoliti da koriste standardizirane ili pojednostavljene planove praćenja, ne dovodeći u pitanje članak 12. stavak 3.

Za tu namjenu države članice mogu objaviti predloške za takve planove praćenja, koji uključuju opis toka podataka i postupaka nadzora iz članka 57. i članka 58., na temelju predložaka i smjernica koje objavljuje Komisija.

2.  Prije nego što odobri bilo koji pojednostavljeni plan praćenja iz stavka 1., nadležno tijelo provodi pojednostavljenu procjenu rizika kako bi utvrdilo jesu li predložene nadzorne aktivnosti i postupci za nadzorne aktivnosti razmjerni utvrđenim inherentnim rizicima i rizicima pri nadzoru te opravdavaju korištenje takvog pojednostavljenog plana praćenja.

Ako je primjereno, države članice mogu od operatora ili operatora zrakoplova zahtijevati da sami izvrše procjenu rizika u skladu s prethodnim stavkom.

Članak 14.

Izmjene plana praćenja

1.  Svaki operator ili operator zrakoplova redovito provjerava održava li plan praćenja prirodu i način rada postrojenja ili zrakoplovne djelatnosti u skladu s člankom 7. Direktive 2003/87/EZ i može li se metodologija praćenja poboljšati.

2.  Operator ili operator zrakoplova mijenjaju plan praćenja u bilo kojem od sljedećih slučaja:

Članak 15.

Odobrenje izmjena plana praćenja

1.  Operator ili operator zrakoplova o prijedlozima za izmjenu plana praćenja bez nepotrebnog odlaganja obavješćuju nadležno tijelo.

Međutim, nadležno tijelo može operatoru ili operatoru zrakoplova dozvoliti da ga o izmjenama plana praćenja koje nisu značajne u smislu stavka 3. obavijesti do 31. prosinca iste godine.

2.  Za sve značajne izmjene plana praćenja u smislu stavaka 3. i 4. potrebno je odobrenje nadležnog tijela.

Ako nadležno tijelo smatra da izmjena nije značajna, o istome bez nepotrebnog odlaganja obavještava operatora ili operatora zrakoplova.

3.  Značajne izmjene plana praćenja postrojenja uključuju sljedeće:

4.  Značajne izmjene plana praćenja operatora zrakoplova uključuju sljedeće:

Članak 16.

Uvođenje izmjena i zapisi o izmjenama

1.  Operator ili operator zrakoplova smiju izvoditi praćenje i izvješćivanje u skladu s izmijenjenim planom praćenja prije nego što dobiju odobrenje ili obavijest u skladu s člankom 15. stavkom 2. ako mogu opravdano pretpostaviti da predložene izmjene nisu značajne, ili bi se praćenjem u skladu s izvornim planom praćenja dobili nepotpuni podaci o emisijama.

U slučaju nedoumice, operator ili operator zrakoplova provode praćenje i izvješćivanje te pripremaju privremenu dokumentaciju koristeći usporedno i izmijenjeni i izvorni plan praćenja.

2.  Nakon dobivanja odobrenja ili obavijesti u skladu s člankom 15. stavkom 2., operator ili operator zrakoplova koriste samo one podatke koji se odnose na izmijenjeni plan praćenja, i provode praćenje i izvješćivanje koristeći samo izmijenjeni plan praćenja.

3.  Operator ili operator zrakoplova vode zapise o svim izmjenama plana praćenja. U svakom zapisu navodi se sljedeće:

ODJELJAK 2.

Tehnička izvedivost i neopravdano visoki troškovi

Članak 17.

Tehnička izvedivost

Ako operator ili operator zrakoplova tvrde da primjena određene metodologije praćenja nije tehnički izvediva, nadležno tijelo procjenjuje tehničku izvedivost uzimajući u obzir opravdanje operatora ili operatora zrakoplova. To se opravdanje temelji na tome imaju li operator ili operator zrakoplova tehničke kapacitete koji su dovoljni za potrebe predloženog sustava ili zahtjeva koji se može primijeniti u traženom roku za potrebe ove Uredbe. Ti tehnički kapaciteti uključuju dostupnost potrebnih metoda i tehnologije.

Članak 18.

Neopravdano visoki troškovi

1.  Ako operator ili operator zrakoplova tvrde kako primjena određene metodologije praćenja dovodi do neopravdano visokih troškova, nadležno tijelo procjenjuje neopravdanost troškova uzimajući u obzir opravdanje operatora ili operatora zrakoplova.

Nadležno tijelo će troškove smatrati neopravdanima ako su procijenjeni troškovi veći od koristi. Korist se u tu svrhu računa množenjem faktora poboljšanja s referentnom cijenom od 20 EUR po dodjeli, a troškovi uključuju odgovarajuće razdoblje amortizacije koje se temelji na ekonomskom životnom vijeku opreme.

2.  Pri procjeni neopravdanosti troškova u odnosu na izbor razina za podatke o djelatnosti, nadležno tijelo za faktor poboljšanja iz stavka 1. koristi razliku između nesigurnosti koja se trenutačno postiže i praga nesigurnosti razine koja bi se postigla nakon poboljšanja pomnoženog s prosječnim godišnjim emisijama iz tog toka izvora tijekom zadnje tri godine.

Ako nisu dostupni podaci o prosječnim godišnjim emisijama iz tog toka izvora tijekom zadnje tri godine, operator ili operator zrakoplova daju konzervativnu procjenu prosječnih godišnjih emisija, uz iznimku CO2 iz biomase i prije oduzimanja prenesenog CO2. Za mjerne instrumente koji su predmet nacionalnog zakonskog mjeriteljskog nadzora, umjesto nesigurnosti koja se trenutačno postiže može se koristiti najveća dopuštena pogreška u uporabi koja je dozvoljena u skladu s odgovarajućim nacionalnim zakonodavstvom.

3.  Pri procjeni neopravdanosti troškova u odnosu na mjere kojima se poboljšava kvaliteta ali ne utječe izravno na točnost podataka o djelatnosti, nadležno tijelo koristi faktor poboljšanja od 1 % prosječnih godišnjih emisija odgovarajućih tokova izvora tijekom tri zadnja izvještajna razdoblja. Te mjere mogu uključivati:

4.  Za mjere vezane uz poboljšanje metodologije praćenja postrojenja u skladu s člankom 69. ne smatra se da dovode do neopravdano visokih troškova ako ne prelaze ukupni iznos od 2 000  EUR po izvještajnom razdoblju. Za postrojenja s niskim emisijama taj prag iznosi 500 EUR po izvještajnom razdoblju.

POGLAVLJE III.

PRAĆENJE EMISIJA IZ STACIONARNIH POSTROJENJA

ODJELJAK 1.

Opće odredbe

Članak 19.

Kategorizacija postrojenja i tokova izvora

1.  Svaki operator određuje kategoriju svog postrojenja u skladu sa stavkom 2. i, ako je primjenjivo, svakog toka izvora u skladu sa stavkom 3. u svrhu praćenja emisija i utvrđivanja najmanjih zahtjeva za razine.

2.  Operator razvrstava svako postrojenje u jednu od sljedećih kategorija:

3.  Operator razvrstava svaki tok podataka, pri čemu uspoređuje tok podataka sa zbrojem apsolutnih vrijednosti fosilnog CO2 i CO2(e) koje odgovaraju svim tokovima izvora koji su uključeni u metodologije na temelju izračuna i svih emisija iz izvora emisija koji se prate koristeći metodologije na temelju mjerenja, prije oduzimanja prenesenog CO2, u jednu od sljedećih kategorija:

4.  Ako prosječne verificirane godišnje emisije iz postrojenja u razdoblju trgovanja koje prethodi trenutačnom razdoblju trgovanja nisu dostupne ili su netočne, operator za utvrđivanje kategorije postrojenja koristi konzervativnu procjenu prosječnih godišnjih emisija, uz iznimku CO2 iz biomase i prije oduzimanja prenesenog CO2.

Članak 20.

Granice praćenja

1.  Operator utvrđuje granice praćenja za svako postrojenje.

Unutar tih granica, operator obuhvaća sve emisije relevantnih stakleničkih plinova iz svih izvora emisija i tokova izvora koji su vezani uz djelatnosti koje se obavljaju u postrojenju, a navedene su u Prilogu I. Direktivi 2003/87/EZ kao emisije iz djelatnosti i stakleničke plinove koje je uključila država članica u skladu s člankom 24. Direktive 2003/87/EZ.

Operator također uključuje emisije koje proizlaze iz redovnog rada postrojenja kao i izvanrednih događaja, uključujući pokretanje i zaustavljanje te krizne situacije u izvještajnom razdoblju, uz iznimku emisija iz pokretnih strojeva koji se koriste za potrebe prijevoza.

2.  Pri definiranju postupka praćenja i izvješćivanja operator uključuje posebne zahtjeve za odgovarajući sektor iz Priloga IV.

3.  Ako se utvrde propuštanja iz skladišnog kompleksa u skladu s Direktivom 2009/31/EZ koja dovode do nastanka emisija ili oslobađanja CO2 u vodeni stupac, ona se smatraju izvorima emisije predmetnog postrojenja i prate se u skladu s odjeljkom 23. Priloga IV. ovoj Uredbi.

Nadležno tijelo može dozvoliti da se izvor emisije u obliku propuštanja isključi iz postupka praćenja i izvješćivanja nakon što se poduzmu korektivne mjere u skladu s člankom 16. Direktive 2009/31/EZ te se više ne bilježe emisije ili oslobađanje u vodeni stupac zbog tog propuštanja.

Članak 21.

Izbor metodologije praćenja

1.  Za praćenje emisija iz postrojenja operator se može odlučiti za primjenu metodologije na temelju izračuna ili metodologije na temelju mjerenja, uz poštivanje posebnih odredbi ove Uredbe.

Metodologija koja se temelji na izračunu sastoji se od utvrđivanja emisija iz tokova izvora na temelju podataka o djelatnosti dobivenih putem mjernih sustava i dodatnih parametara iz laboratorijskih analiza ili zadanih vrijednosti. Metodologija na temelju izračuna može se primjenjivati kroz standardnu metodologiju iz članka 24. ili metodologiju bilance mase iz članka 25.

Metodologija koja se temelji na mjerenju sastoji se od utvrđivanja emisija iz tokova izvora pomoću kontinuiranog mjerenja koncentracije odgovarajućeg stakleničkog plina u dimnom plinu i toka dimnog plina, što obuhvaća mjerenje prijenosa CO2 između postrojenja pri čemu se mjeri koncentracija CO2 i tok prenesenog plina.

Ako se primjenjuje metodologija na temelju izračuna, operator u planu praćenja za svaki tok izvora utvrđuje jeli se koristi standardna metodologija ili metodologija bilance mase, uključujući odgovarajuće razine u skladu s Prilogom II.

2.  Operator može uz odobrenje nadležnog tijela kombinirati standardnu metodologiju, metodologiju bilance mase i metodologije na temelju mjerenja za različite izvore emisije i tokove izvora istog postrojenja, pod uvjetom da ne dolazi do izostavljanja niti do dvostrukog računanja emisija.

3.  Ako operator ne odabere metodologiju na temelju mjerenja, mora odabrati traženu metodologiju iz odgovarajućeg odjeljka Priloga IV., osim ako može nadležnim tijelima pružiti dokaz da je korištenje takve metodologije tehnički neizvedivo, ili da se nekom drugom metodologijom postiže veća točnost podataka o emisijama.

Članak 22.

Metodologija praćenja koja se ne temelji na razinama

Odstupajući od članka 21. stavka 1., operator može za određene tokove izvora ili izvore emisija koristiti metodologiju praćenja koja se ne temelji na razinama (dalje u tekstu „nadomjesna metodologija”), pod uvjetom da su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

Članak 23.

Privremene izmjene metodologije praćenja

1.  Ako zbog tehničkih razloga za podatke o djelatnosti ili pojedini faktor izračuna toka goriva ili materijala privremeno nije moguće primijeniti razinu koju je prema planu praćenja odobrilo nadležno tijelo, dotični operator primjenjuje najvišu razinu koju je moguće postići, dok se ponovno ne uspostave uvjeti za primjenu razine koja je odobrena u planu praćenja.

Operator poduzima sve potrebne radnje kako bi omogućio pravodobno vraćanje na razinu iz plana praćenja koji je odobrilo nadležno tijelo.

2.  Dotični operator bez nepotrebnog odlaganja obavještava nadležno tijelo o privremenoj izmjeni metodologije praćenja iz stavka 1., pri čemu navodi:

ODJELJAK 2.

Metodologija na temelju izračuna

Pododjeljak 1.

Općenito

Članak 24.

Izračun emisija standardnom metodologijom

1.  Prema standardnoj metodologiji, operator računa emisije zbog izgaranja za svaki tok izvora množenjem podataka o djelatnosti koji se odnose na količinu potrošenoga goriva, izraženu u terajoulima na temelju neto kalorične vrijednosti (NKV), s odgovarajućim emisijskim faktorom, izraženim u tonama CO2 po terajoulu (t CO2/TJ) u skladu s uporabom NKV i s odgovarajućim oksidacijskim faktorom.

Nadležno tijelo može dozvoliti korištenje emisijskih faktora za goriva izraženih u t CO2/t ili t CO2/Nm3. U tom slučaju operator računa emisije zbog izgaranja množenjem podataka o djelatnosti koji se odnose na količinu potrošenoga goriva, izraženu u tonama ili normalnim kubičnim metrima, s odgovarajućim emisijskim faktorom i s odgovarajućim oksidacijskim faktorom.

2.  Operator računa emisije iz proizvodnih procesa za svaki tok izvora množenjem podataka o djelatnosti koji se odnose na potrošnju materijala, protok ili obujam proizvodnje, izraženu u tonama ili normalnim kubičnim metrima, s odgovarajućim emisijskim faktorom, izraženim u t CO2/t ili t CO2/Nm3, i s odgovarajućim konverzijskim faktorom.

3.  Ako emisijski faktor razine 1 ili razine 2 već uključuje učinak nepotpunih kemijskih reakcija, oksidacijski faktor ili konverzijski faktor iznosi 1.

Članak 25.

Izračun emisija metodologijom bilance mase

1.  Prema metodologiji bilance mase, operator računa količinu CO2 koja odgovara pojedinom toku izvora uključenom u bilancu mase množenjem podataka o djelatnosti koji se odnose na količinu materijala koji ulazi ili izlazi iz granica bilance mase, sa sadržajem ugljika u materijalu koji se množi s 3 664 t CO2/t C, pri čemu se primjenjuje odjeljak 3. Priloga II.

2.  Neovisno o članku 49., emisije iz ukupnog procesa koji obuhvaća bilanca mase jednake su zbroju količina CO2 koje odgovaraju svim tokovima izvora koje obuhvaća bilanca mase. CO ispušten u okoliš u bilanci mase se računa kao ispuštanje istovrijedne molarne količine CO2.

Članak 26.

Primjenjive razine

1.  Pri određivanju odgovarajućih razina za utvrđivanje podataka o djelatnosti i svakog pojedinog faktora izračuna u skladu s člankom 21. stavkom 1., operatori primjenjuju sljedeće:

Međutim, operator može primijeniti jednu razinu ispod one koja je tražena u skladu s prvim podstavkom za postrojenja C kategorije i do dvije razine ispod tražene za postrojenja A i B kategorije, ali minimalno razinu 1, ako nadležnom tijelu pruži zadovoljavajući dokaz da razina koja je tražena u skladu s prvim podstavkom tehnički nije izvediva ili dovodi do neopravdano visokih troškova.

Nadležno tijelo može operatoru dozvoliti da tijekom prijelaznog razdoblja u trajanju do tri godine primjenjuje niže razine od onih iz drugog podstavka, ali minimalno razinu 1, ako su ispunjena oba sljedeća uvjeta:

2.  Kod podataka o djelatnosti i svih faktora izračuna za manje tokove izvora operator primjenjuje najvišu razinu koja je tehnički izvediva i koja ne dovodi do neopravdano visokih troškova, a minimalno razinu 1.

3.  Kod podataka o djelatnosti i svih faktora izračuna za tokove izvora de-minimis operator može utvrđivati podatke o djelatnosti i sve faktore izračuna koristeći konzervativne procjene umjesto primjene razina, osim ako može postići neku od utvrđenih razina bez dodatnih napora.

4.  Kod oksidacijskog faktora i konverzijskog faktora operator kao minimum primjenjuje najniže razine iz Priloga II.

5.  Ako nadležno tijelo dozvoli korištenje emisijskih faktora izraženih u t CO2/t ili t CO2/Nm3 za goriva i za goriva koja se koriste kao ulazni materijal procesa ili u bilancama mase u skladu s člankom 25., neto kalorična vrijednost može se pratiti primjenom nižih razina od najviše razine iz Priloga II.

Pododjeljak 2.

Podaci o djelatnosti

Članak 27.

Utvrđivanje podataka o djelatnosti

1.  Operator utvrđuje podatke o djelatnosti za tok izvora na jedan od sljedećih načina:

2.  Za potrebe točke (b) stavka 1., količina obrađenoga goriva ili materijala računa se kao količina goriva ili materijala kupljenog tijekom izvještajnog razdoblja, minus količina goriva ili materijala izvezenog iz postrojenja, plus količina goriva ili materijala na zalihi na početku izvještajnog razdoblja, minus količina goriva ili materijala na zalihi na kraju izvještajnog razdoblja.

Ako utvrđivanje količina na zalihama izravnim mjerenjem nije tehnički izvedivo ili bi dovelo do neopravdano visokih troškova, operator može procijeniti te količine na temelju jednog od sljedećeg:

Ako tehnički nije izvedivo utvrditi podatke o djelatnosti za čitavu kalendarsku godinu, ili bi to dovelo do neopravdano visokih troškova, upravitelj može odabrati sljedeći najprikladniji dan za odvajanje izvještajne godine od sljedeće te odgovarajuće prilagoditi traženoj kalendarskoj godini. Povezana odstupanja za jedan ili više tokova izvora jasno se bilježe, čine temelj reprezentativne vrijednosti za kalendarsku godinu i dosljedno se uzimaju u obzir u odnosu na sljedeću godinu.

Članak 28.

Mjerni sustavi pod nadzorom operatora

1.  Za utvrđivanje podataka o djelatnosti u skladu s člankom 27., operator koristi rezultate mjerenja pomoću mjernih sustava pod vlastitim nadzorom u postrojenju, ako su ispunjeni sljedeći zahtjevi:

Ako se prekorače pragovi razina odobreni u skladu s člankom 12. ili se ustanovi da oprema ne zadovoljava druge zahtjeve, operator bez nepotrebnog odlaganja poduzima korektivne radnje i o tome obavješćuje nadležno tijelo.

2.  Operator dostavlja procjenu nesigurnosti iz točke (a) stavka 1. nadležnom tijelu prilikom obavijesti o novom planu praćenja ili kada je to potrebno s ciljem promjene odobrenog plana praćenja.

Procjena obuhvaća utvrđenu nesigurnost upotrijebljenih mjernih instrumenata, nesigurnost povezanu s umjeravanjem i bilo koju dodatnu nesigurnost koja je povezana s korištenjem mjernih instrumenata u praksi. Nesigurnost povezana s promjenama zaliha uključuje se u procjenu nesigurnosti ako se u skladišnim objektima može pohraniti najmanje 5 % godišnje korištenih količina goriva i materijala. Prilikom procjene nesigurnosti operator vodi računa o tome da se navedene vrijednosti kojima su određeni pragovi nesigurnosti razina u Prilogu II. odnose na nesigurnost tijekom čitavog izvještajnog razdoblja.

Operator može pojednostaviti procjenu nesigurnosti pretpostavkom da se kao nesigurnost tijekom čitavog izvještajnog razdoblja u skladu s definicijama razina iz Priloga II. uzima najveća dopuštena pogreška koja je određena za korišteni mjerni instrument, ili nesigurnost dobivena umjeravanjem pomnožena s konzervativnim faktorom korekcije kako bi se uzeo u obzir učinak nesigurnosti prilikom korištenja, ovisno o tome koja je vrijednost manja, pod uvjetom da su mjerni instrumenti postavljeni u okružju koje je primjereno njihovim specifikacijama za uporabu.

3.  Neovisno o stavku 2., nadležno tijelo može operatoru dozvoliti korištenje rezultata mjerenja pomoću mjernih sustava pod vlastitim nadzorom u postrojenju ako operator dokaže da su korišteni mjerni instrumenti predmet odgovarajućeg nacionalnog zakonskog mjeriteljskog nadzora.

Za tu se namjenu kao vrijednost nesigurnosti može koristiti vrijednost najveće dopuštene pogreške prilikom korištenja u skladu s odgovarajućim nacionalnim zakonodavstvom o zakonskom mjeriteljskom nadzoru za predmetni zadatak mjerenja, pri čemu nije potrebno dostavljati dodatne dokaze.

Članak 29.

Mjerni sustavi koji nisu pod nadzorom operatora

1.  Ako na temelju pojednostavljene procjene nesigurnosti korištenje mjernih sustava koji nisu pod nadzorom operatora, a koji su usporedivi sa sustavima pod vlastitim nadzorom operatora u skladu s člankom 28., omogućuje operatoru zadovoljiti najmanje jednako visoku razinu, daje pouzdanije rezultate i smanjuje mogućnost rizika pri nadzoru, operator utvrđuje podatke o djelatnosti pomoću mjernih sustava koji nisu pod njegovim nadzorom.

U tu svrhu operator može koristiti jedan od sljedećih izvora podataka:

2.  Operator osigurava usklađenost s odgovarajućom razinom u skladu s člankom 26.

U tu svrhu se kao vrijednost nesigurnosti može koristiti vrijednost najveće dopuštene pogreške prilikom korištenja u skladu s odgovarajućim nacionalnim zakonodavstvom o zakonskom mjeriteljskom nadzoru za predmetnu komercijalnu transakciju, pri čemu nije potrebno dostavljati dodatne dokaze.

Ako su mjerodavni zahtjevi u okviru nacionalnog zakonskog mjeriteljskog nadzora manje strogi od primjenjive razine u skladu s člankom 26., operator od trgovinskog partnera koji je odgovoran za mjerni sustav dobavlja dokaz o primjenjivoj nesigurnosti.

Pododjeljak 3.

Faktori izračuna

Članak 30.

Utvrđivanje faktora izračuna

1.  Operator utvrđuje faktore izračuna kao zadane vrijednosti ili vrijednosti koje se temelje na analizi ovisno o primjenjivoj razini.

2.  Operator utvrđuje i izvješćuje o faktorima izračuna u skladu sa stanjem koje se koristi za povezane podatke o djelatnosti, koji se odnose na stanja goriva ili materijala u kojem su gorivo ili materijal kupljeni ili uporabljeni u procesu koji prouzrokuje emisije, prije nego se isuši ili na drugi način obradi za laboratorijsku analizu.

Ako takav pristup dovodi do neopravdano visokih troškova, ili ako se može postići veća točnost, operator može izvješćivati o podacima o djelatnosti i faktorima izračuna u skladu sa stanjem u kojem se izvode laboratorijske analize.

Članak 31.

Zadane vrijednosti za faktore izračuna

1.  Ako operator utvrđuje faktore izračuna kroz zadane vrijednosti, koristi jednu od sljedećih skupina vrijednosti u skladu sa zahtjevima primjenjive razine iz priloga II. i VI.:

2.  Operator u planu praćenja utvrđuje sve zadane vrijednosti koje koristi.

Ako se zadane vrijednosti mijenjaju na godišnjoj osnovi, operator u planu praćenja navodi mjerodavan izvor te vrijednosti.

3.  Nadležno tijelo može odobriti promjenu zadanih vrijednosti za faktor izračuna u planu praćenja u skladu s člankom 15. stavkom 2. jedino ako operator pruži dokaz da nove zadane vrijednosti omogućuju veću točnost u utvrđivanju emisija.

4.  Na zahtjev operatora, nadležno tijelo može dozvoliti utvrđivanje neto kalorične vrijednosti i emisijskih faktora goriva primjenom istih razina koje se zahtijevaju za komercijalna standardna goriva, pod uvjetom da operator najmanje svake tri godine dostavi dokaz da je u zadnje tri godine postignut interval od 1 % za utvrđenu kaloričnu vrijednost.

Članak 32.

Faktori izračuna koji se temelje na analizi

1.  Operator osigurava da se sve analize, uzorkovanje, umjeravanja i provjere u svrhu utvrđivanja faktora izračuna izvode koristeći metode koje se temelje na odgovarajućim EN normama.

Ako takve norme nisu dostupne, metode se temelje na odgovarajućim ISO normama ili nacionalnim normama. Ako ne postoje primjenjive objavljene norme, koriste se odgovarajući nacrti normi, smjernice za najbolju industrijsku praksu, ili druge znanstveno dokazane metodologije kojima se ograničavaju odstupanja pri uzorkovanju i mjerenju.

2.  Ako se za utvrđivanje emisija koriste kontinuirani plinski kromatografi ili ekstraktivni ili neekstraktivni analizatori plina, operator od nadležnog tijela treba dobiti odobrenje za uporabu takve opreme. Oprema se koristi samo u pogledu podataka o sastavu plinovitih goriva i materijala. U smislu minimalnog osiguranja kvalitete, operator osigurava izvođenje početnog potvrđivanja instrumenta, koje se ponavlja svake godine.

3.  Rezultat analize koristi se samo za razdoblje dostave ili šaržu goriva ili materijala za koje su uzeti uzorci, i za koje su uzorci bili namijenjeni kao reprezentativni.

Za utvrđivanje specifičnog parametra operator koristi rezultate svih analiza koje su obavljene u pogledu tog parametra.

Članak 33.

Plan uzorkovanja

1.  Ako se faktori izračuna utvrđuju analizama, operator nadležnom tijelu dostavlja na odobrenje plan uzorkovanja za svako gorivo ili materijal u obliku pisanog postupka, koji sadrži informacije o metodologijama pripreme uzoraka, uključujući informacije o nadležnostima, mjestima, učestalosti i količinama te metodologijama koje se koriste za skladištenje i prijevoz uzoraka.

Upravitelj osigurava da su dobiveni uzorci reprezentativni za predmetnu šaržu ili razdoblje dostave i bez odstupanja. Relevantni elementi plana uzorkovanja utvrđuju se u dogovoru s laboratorijem koji je akreditiran za analizu predmetnoga goriva ili materijala, a plan mora sadržavati dokaz o tom dogovoru. Operator stavlja plan na raspolaganje u smislu verifikacije u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012.

2.  Operator u dogovoru s laboratorijem koji analizira predmetno gorivo ili materijal i podložno odobrenju nadležnog tijela prilagođava elemente plana uzorkovanja ako rezultati analize pokažu da se heterogenost goriva ili materijala značajno razlikuje od informacija o heterogenosti na kojem se temelji izvorni plan uzorkovanja za to pojedino gorivo ili materijal.

Članak 34.

Korištenje laboratorija

1.  Operator osigurava da su laboratoriji koje koristi za analize prilikom utvrđivanja faktora izračuna akreditirani za odgovarajuće metode analize u skladu s EN ISO/IEC 17025.

2.  Laboratoriji koji nisu akreditirani u skladu s EN ISO/IEC 17025 smiju se koristiti za utvrđivanje faktora izračuna samo ako operator može nadležnom tijelu na zadovoljavajući način dokazati da korištenje laboratorija iz stavka 1. nije tehnički izvedivo ili bi dovelo do neopravdano visokih troškova, te da neakreditirani laboratorij zadovoljava zahtjeve koji su istovrijedni zahtjevima norme EN ISO/IEC 17025.

3.  Nadležno tijelo smatra da laboratorij zadovoljava zahtjeve koji su istovrijedni zahtjevima norme EN ISO/IEC 17025 u smislu stavka 2. ako operator u najvećem mogućem opsegu dostavi dokaze u skladu s drugim i trećim podstavkom ovog stavka u obliku i sa sličnom razinom detalja koji se zahtijevaju za postupke u skladu s člankom 12. stavkom 2.

U pogledu upravljanja kvalitetom, operator dostavlja akreditirani certifikat laboratorija prema EN ISO/IEC 9001 ili prema drugim certificiranim sustavima upravljanja kvalitetom koji su mjerodavni za laboratorij. Ako ne postoje takvi certificirani sustavi upravljanja kvalitetom, operator dostavlja druge odgovarajuće dokaze da je laboratorij sposoban pouzdano upravljati osobljem, postupcima i zadacima.

U pogledu tehničke osposobljenosti, operator dostavlja dokaze da je laboratorij osposobljen i u mogućnosti dati tehnički valjane rezultate pomoću relevantnih analitičkih postupaka. Ti dokazi obuhvaćaju barem sljedeće elemente:

Članak 35.

Učestalost analiza

1.  Operator izvodi analize relevantnih goriva i materijala u skladu s minimalnom učestalošću iz Priloga VII. Prilog VII. se pregledava redovito, a prvi put najkasnije dvije godine od stupanja na snagu ove Uredbe.

2.  Nadležno tijelo može operatoru dozvoliti primjenu učestalosti koja se razlikuje od one iz stavka 1., ako nisu dostupne minimalne učestalosti ili ako operator dokaže jedno od sljedećeg:

Pododjeljak 4.

Specifični faktori izračuna

Članak 36.

Emisijski faktori za CO2

1.  Operator utvrđuje emisijske faktore specifične za pojedinu djelatnost za emisije CO2.

2.  Emisijski faktori za goriva, uključujući kada se koriste kao ulazni materijal procesa, izražavaju se u t CO2/TJ.

Nadležno tijelo može operatoru dozvoliti korištenje emisijskog faktora za gorivo koji je izražen u t CO2/t ili t CO2/Nm3 za emisije zbog izgaranja, ako korištenje emisijskog faktora izraženog u t CO2/TJ dovodi do neopravdano visokih troškova ili ako se korištenjem takvog emisijskog faktora može postići barem jednaka točnost izračunanih emisija.

3.  Za pretvaranje sadržaja ugljika u odgovarajuću vrijednost emisijskog faktora koji se odnosi na CO2 ili obrnuto primjenjuje se faktor 3 664 t CO2/t C.

Članak 37.

Oksidacijski i konverzijski faktori

1.  Operator za utvrđivanje oksidacijskih ili konverzijskih faktora koristi najmanje razinu 1. Ako emisijski uključuje učinak nepotpune oksidacije ili konverzije, operator za oksidacijski faktor ili konverzijski faktor uzima vrijednost 1.

Međutim, nadležno tijelo može od operatora zahtijevati da uvijek koriste razinu 1.

2.  Ako se u jednom postrojenju koristi više goriva i za specifični oksidacijski faktor se treba koristiti razina 3, operator može od nadležnog tijela tražiti da odobri jednu ili obje sljedeće mogućnosti:

Ako se koristi biomasa ili miješana goriva, operator mora dokazati da primjena točaka (a) i (b) prvog podstavka ne dovodi do podcjenjivanja emisija.

Pododjeljak 5.

Postupanje s biomasom

Članak 38.

Tokovi izvora biomase

1.  Operator može utvrditi podatke o djelatnosti tokova izvora biomase bez korištenja razina i osiguranja analitičkih dokaza u pogledu sadržaja biomase, ako se taj tok izvora sastoji isključivo od biomase i operator može osigurati da nije kontaminiran drugim materijalima ili gorivima.

2.  Emisijski faktor za biomasu iznosi nula.

Emisijski faktor za miješano gorivo ili materijal računa se i izvješćuje kao preliminarni emisijski faktor koji se utvrđuje u skladu s člankom 30., pomnožen s fosilnim udjelom goriva ili materijala.

3.  Udjeli treseta, ksilita i fosilne tvari u miješanim gorivima ili materijalima ne smatraju se biomasom.

4.  Ako je udio biomase u miješanim gorivima ili materijalima jednak ili veći od 97 %, ili ako se zbog količina emisija povezanih s fosilnim udjelom u gorivu ili materijalu može svrstati u tokove izvora de-minimis, nadležno tijelo može operatoru dozvoliti da za utvrđivanje podataka o djelatnosti i odgovarajućih faktora izračuna koristi metodologije koje nisu utemeljene na razinama, uključujuću metodu energetske bilance, osim ako se odgovarajuća vrijednost koristi za oduzimanje CO2 koji potječe iz biomase od emisija koje se utvrđuju kontinuiranim mjerenjem.

Članak 39.

Utvrđivanje udjela biomase i fosilne tvari

1.  Ako se u skladu sa zahtijevanom razinom i raspoloživošću odgovarajućih zadanih vrijednosti iz članka 31. stavka 1. udio biomase u pojedinom gorivu ili materijalu utvrđuje analizama, operator utvrđuje taj udio biomase na temelju odgovarajuće norme i analitičkih metoda iz te norme, pri čemu normu primjenjuje jedino uz odobrenje nadležnog tijela.

2.  Ako utvrđivanje udjela biomase u pojedinom gorivu ili materijalu analizom u skladu sa stavkom 1. tehnički nije izvedivo ili bi dovelo do neopravdano visokih troškova, operator temelji svoj izračun na standardnim emisijskim faktorima i vrijednostima udjela biomase u miješanim gorivima i materijalima te metodama procjene koje objavljuje Komisija.

Ako ne postoje takvi standardni faktori i vrijednosti, operator može pretpostaviti da udio biomase nije prisutan ili može nadležnom tijelu dostaviti na odobrenje metodu procjene za utvrđivanje udjela biomase. Za goriva ili materijale koji potječu iz proizvodnog procesa u kojem su tokovi ulaznih materijala utvrđeni i sljedivi, operator može takvu procjenu utemeljiti na bilanci mase fosilnog ugljika i ugljika iz biomase koji ulazi u proces i izlazi iz njega.

3.  Odstupajući od stavaka 1. i 2. i članka 30., ako je za bioplin koji se ubacuje i kasnije uklanja iz plinske mreže utvrđeno jamstvo porijekla u skladu s člankom 2. točkom (j) i člankom 15. Direktive 2009/28/EZ, operator ne koristi analize za utvrđivanje udjela biomase.

ODJELJAK 3.

Metodologija na temelju mjerenja

Članak 40.

Uporaba metodologije praćenja na temelju mjerenja

Operator koristi metodologije na temelju mjerenja za sve emisije dušikovog oksida (N2O) u skladu s Prilogom IV., te za utvrđivanje količine prenesenog CO2 u skladu s člankom 49.

Pored toga, operator može koristiti metodologije na temelju mjerenja za izvore emisija CO2 ako može dokazati da su za svaki izvor emisije poštovane razine koje se zahtijevaju u skladu s člankom 41.

Članak 41.

Zahtjevi u skladu s razinama

1.  Za svaki izvor emisije koji godišnje ispusti više od 5 000 tona CO2(e), ili doprinese više od 10 % od ukupnih godišnjih emisija iz postrojenja, ovisno o tome koja je vrijednost veća u smislu apsolutnih emisija, operator koristi najvišu razinu iz odjeljka 1. Priloga VIII. Za sve ostale izvore emisija operator koristi najmanje jednu razinu nižu od najviše.

2.  Sljedeća niža razina, ali minimalno razina 1, smije se koristiti samo ako operator može na zadovoljavajući način dokazati nadležnom tijelu da korištenje razine koja se zahtijeva u skladu sa stavkom 1. nije tehnički izvedivo ili dovodi do neopravdano visokih troškova, te da primjena metodologije na temelju izračuna uz korištenje razina iz članka 26. nije tehnički izvediva ili dovodi do neopravdano visokih troškova.

Članak 42.

Mjerni standardi i laboratoriji

1.  Sva se mjerenja izvode primjenom metoda koje se temelje na normi EN 14181 Emisije iz stacionarnih izvora — Osiguranje kvalitete rada automatskih mjernih sustava, EN 15259 Kvaliteta zraka — Mjerenje emisija iz stacionarnih izvora — Zahtjevi za mjerne presjeke i mjesta te za mjerni cilj, plan i izvješće, te na drugim odgovarajućim EN normama.

Ako takve norme nisu dostupne, metode se temelje na odgovarajućim ISO normama, normama koje objavljuje Komisija ili nacionalnim normama. Ako ne postoje primjenjive objavljene norme, koriste se odgovarajući nacrti normi, smjernice za najbolju industrijsku praksu, ili druge znanstveno dokazane metodologije kojima se ograničavaju odstupanja pri uzorkovanju i mjerenju.

Operator uzima u obzir sve važne aspekte sustava kontinuiranog mjerenja, uključujući lokaciju opreme, umjeravanje, mjerenje, osiguranje kvalitete i nadzor kvalitete.

2.  Operator osigurava da su laboratoriji koji izvode mjerenje, umjeravanje i procjenu odgovarajuće opreme za sustave kontinuiranog mjerenja emisija (CEMS) akreditirani u skladu s EN ISO/IEC 17025 za predmetne metode analize ili aktivnosti umjeravanja.

Ako laboratorij nema takvu akreditaciju, operator osigurava da su ispunjeni istovrijedni zahtjevi iz članka 34. stavka 2. i članka 3.

Članak 43.

Utvrđivanje emisija

1.  Operator utvrđuje godišnje emisije iz izvora emisije tijekom izvještajnog razdoblja zbrajanjem svih satnih vrijednosti izmjerenih koncentracija stakleničkih plinova pomnoženih sa satnim vrijednostima toka dimnog plina, pri čemu se za satne vrijednosti uzima prosjek svih pojedinačnih rezultata mjerenja za predmetni sat rada.

U slučaju emisija CO2, operator utvrđuje godišnje emisije na temelju jednadžbe 1. iz stavka VII. CO ispušten u atmosferu uzima se kao molarno istovrijedna količina CO2.

U slučaju dušikovog oksida (N2O), operator utvrđuje godišnje emisije na temelju jednadžbe iz pododjeljka B.1. odjeljka 16. Priloga IV.

2.  Ako je u jednom postrojenju više izvora emisija koji se ne mogu mjeriti kao jedan izvor emisije, operator mjeri emisije iz tih izvora zasebno te zbraja rezultate kako bi dobio ukupne emisije pojedinog plina tijekom izvještajnog razdoblja.

3.  Operator utvrđuje koncentracije stakleničkih plinova u dimnom plinu kontinuiranim mjerenjem na reprezentativnoj točki koristeći jedno od sljedećeg:

4.  Ako je primjereno, operator zasebno utvrđuje količinu CO2 koja potječe iz biomase koristeći metodologije koje se temelje na izračunu, te oduzima tu vrijednost od ukupnih izmjerenih emisija CO2.

5.  Operator utvrđuje tok dimnog plina za izračun u skladu sa stavkom 1. koristeći jednu od sljedećih metoda:

Članak 44.

Sabiranje podataka

1.  Operator računa prosječne satne vrijednosti svih parametara koji su relevantni za utvrđivanje emisija, uključujući koncentracije i tok dimnog plina, pomoću metodologije koja se temelji na mjerenju, koristeći sve podatkovne točke koje su dostupne za pojedini sat.

Ako operator može osigurati podatke za kraća vremenska razdoblja bez dodatnih troškova, koristi ta razdoblja pri utvrđivanju godišnjih emisija u skladu s člankom 43. stavkom 1.

2.  Ako oprema za kontinuirano mjerenje pojedinog parametra u jednom dijelu sata ili referentnog razdoblja iz stavka 1. nije bila pod nadzorom, nije bila dostupna ili nije bila u upotrebi, operator računa odgovarajuću prosječnu satnu vrijednost razmjerno preostalim podatkovnim točkama za taj sat ili kraće referentno razdoblje, pod uvjetom da je dostupno najmanje 80 % najvećeg mogućeg broja podatkovnih točaka za pojedini parametar. Ako je dostupno manje od 80 % najvećeg mogućeg broja podatkovnih točaka za pojedini parametar, primjenjuje se članak 45. stavci 2. do 4.

Članak 45.

Nedostajući podaci

1.  Ako je komad mjerne opreme u okviru sustava kontinuiranog mjerenja emisija izvan upotrebe više od pet uzastopnih dana u bilo kojoj kalendarskoj godini, operator bez nepotrebnog odlaganja obavještava nadležno tijelo i predlaže odgovarajuće radnje kojima će se poboljšati kvaliteta predmetnog sustava kontinuiranog mjerenja emisija.

2.  Ako se za jedan ili više parametara metodologije koja se temelji na mjerenju ne može osigurati valjani sat podataka ili kraće referentno razdoblje podataka u skladu s člankom 44. stavkom 1. radi toga što je oprema bila izvan nadzora, nedostupna ili izvan uporabe, operator utvrđuje zamjenske vrijednosti za svaki sat podataka koji nedostaje.

3.  Ako se za jedan ili više parametara koji se neposredno mjeri kao koncentracija ne može osigurati valjani sat podataka ili kraće referentno razdoblje podataka, operator računa zamjensku vrijednost kao zbroj prosječne koncentracije i dvostruke standardne devijacije povezane s tim prosjekom, koristeći jednadžbu 4. iz Priloga VIII.

Ako za utvrđivanje takvih zamjenskih vrijednosti izvještajno razdoblje nije primjenjivo zbog značajnih tehničkih izmjena na postrojenju, operator s nadležnim tijelom dogovara reprezentativni vremenski okvir za utvrđivanje prosjeka i standardne devijacije, po mogućnosti u trajanju od jedne godine.

4.  Ako se ne može osigurati valjani sat podataka za parametar koji nije koncentracija, operator dobiva zamjensku vrijednost tog parametra pomoću odgovarajućeg modela bilance mase ili energetske bilance procesa. Operator potvrđuje rezultate koristeći preostale izmjerene parametre metodologije koja se temelji na mjerenju i podatke pri normalnim uvjetima rada, uzimajući u obzir vremensko razdoblje istog trajanja kao i razdoblje za koje podaci nedostaju.

Članak 46.

Potvrda emisija kroz izračun

Operator potvrđuje vrijednosti emisija koje je utvrdio metodologijom koja se temelji na mjerenju, uz iznimku emisija dušikovog oksida (NO2) iz proizvodnje dušične kiseline i stakleničkih plinova koji su preneseni do prijevozne mreže ili mjesta skladištenja, tako da izračuna godišnje emisije svakog pojedinog stakleničkog plina za iste izvore emisija i tokove izvora.

Nije potrebno koristiti razine.

ODJELJAK 4.

Posebne odredbe

Članak 47.

Postrojenja s niskim emisijama

1.  Nadležno tijelo može operatoru dozvoliti da dostavi pojednostavljeni plan praćenja u skladu s člankom 13., pod uvjetom da upravlja postrojenjem s niskim emisijama.

Prvi se stavak ne primjenjuje na postrojenja koja izvode djelatnosti pri kojima je uključen N2O u skladu s Prilogom I. Direktive 2003/87/EZ.

2.  Za potrebe prvog podstavka stavka 1., postrojenje se smatra postrojenjem s niskim emisijama ako je zadovoljen barem jedan od sljedećih zahtjeva:

3.  Operator postrojenja s niskim emisijama ne mora dostavljati popratnu dokumentaciju iz trećeg podstavka članka 12. stavka 1., i izuzet je od obveze izvješćivanja o poboljšanjima iz članka 69. stavka 4.

4.  Odstupajući od članka 27., operator postrojenja s niskim emisijama može utvrditi količinu goriva ili materijala koristeći raspoložive i dokumentirane podatke o kupovini i procijenjene promjene zaliha. Operator je također izuzet od obveze da nadležnom tijelu dostavi procjenu nesigurnosti iz članka 28. stavka 2.

5.  Operator postrojenja s niskim emisijama izuzet je od obveze utvrđivanja podataka o zalihama na početku i na kraju izvještajnog razdoblja ako se u skladišnim objektima može pohraniti najmanje 5 % godišnje utrošenih količina goriva i materijala tijekom izvještajnog razdoblja, kako bi s time povezanu nesigurnost uključio u procjenu nesigurnosti.

6.  Odstupajući od članka 26. stavka 1., operator postrojenja s niskim emisijama može koristiti minimalno razinu 1 za utvrđivanje podataka o djelatnostima i faktora izračuna za sve tokove izvora, osim ako može postići veću točnost bez dodatnih napora, pri čemu ne mora pružiti dokaz da korištenje viših razina nije tehnički izvedivo ili bi dovelo do neopravdano visokih troškova.

7.  S ciljem utvrđivanja faktora izračuna na temelju analiza u skladu s člankom 32., operator postrojenja s niskim emisijama može koristiti bilo koji laboratorij koji je tehnički osposobljen i u mogućnosti dati tehnički valjane rezultate pomoću relevantnih analitičkih postupaka, te pruža dokaze o mjerama osiguranja kvalitete iz članka 34. stavka 3.

8.  Ako postrojenje s niskim emisijama koje je predmet pojednostavljenog praćenja tijekom bilo koje kalendarske godine prekorači prag iz stavka 2., operator bez nepotrebnog odlaganja o tome obavještava nadležno tijelo.

Operator bez nepotrebnog odlaganja dostavlja značajnu izmjenu plana praćenja u smislu članka 15. stavka 3. točke (b) nadležnom tijelu na odobrenje.

Međutim, nadležno tijelo može dozvoliti operatoru da nastavi s pojednostavljenim praćenjem ako operator na zadovoljavajući način dokaže nadležnom tijelu da prag iz stavka 2. nije bio prethodno prekoračen tijekom posljednjih pet izvještajnih razdoblja i neće biti prekoračen od sljedećeg izvještajnog razdoblja nadalje.

Članak 48.

Inherentni CO2

1.  Inherentni CO2 koji je prenesen u postrojenje, uključujući inherentni CO2 sadržan u prirodnom plinu ili otpadnom plinu što uključuje plin iz visokih peći i plin iz koksara, uključen je u emisijski faktor za to gorivo.

2.  Ako inherentni CO2 potječe iz djelatnosti obuhvaćenih Prilogom I. Direktivi 2003/87/EZ i ostalih djelatnosti koje su obuhvaćene u skladu s člankom 24. navedene Direktive, ali je kasnije prenesen izvan postrojenja kao dio goriva u drugo postrojenje i djelatnost obuhvaćenu navedenom Direktivom, ne ubraja se u emisije iz postrojenja u kojemu nastaje.

Međutim, ako je inherentni CO2 ispušten ili prenesen izvan postrojenja u objekte koji nisu obuhvaćeni navedenom Direktivom, ubraja se u emisije iz postrojenja u kojemu nastaje.

3.  Operatori mogu utvrditi količine inherentnog CO2 koji je prenesen izvan postrojenja i u postrojenju iz kojeg se prenosi i u postrojenju koje zaprima inherentni CO2. U tom slučaju količine prenesenog i primljenog inherentnog CO2 moraju biti identične.

Ako količine prenesenog i primljenog inherentnog CO2 nisu identične, u izvješćima o emisijama postrojenja iz kojeg se prenosi i postrojenja koje zaprima koristi se aritmetička sredina obje izmjerene vrijednosti, ako se odstupanje između dvije vrijednosti može objasniti nesigurnošću mjernih sustava. U tom se slučaju izvješće o emisijama poziva na usklađenje te vrijednosti.

Ako se odstupanje između dvije vrijednosti ne može objasniti odobrenim rasponom nesigurnosti mjernih sustava, operatori postrojenja iz kojeg se prenosi i postrojenja koje zaprima usklađuju vrijednosti primjenom konzervativnih korekcija koje odobrava nadležno tijelo.

Članak 49.

Preneseni CO2

1.  Operator od emisija iz postrojenja oduzima svaku količinu CO2 koja potječe iz fosilnog ugljika pri djelatnostima iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ koja se ne emitira iz postrojenja, već se prenosi izvan postrojenja u neko od sljedećeg:

Za bilo kakve druge prijenose CO2 izvan postrojenja ne dozvoljava se oduzimanje CO2 od emisija iz postrojenja.

2.  Operator postrojenja iz kojeg se CO2 prenosi u svom godišnjem izvješću navodi identifikacijsku oznaku postrojenja koje prima CO2 u skladu s Uredbom Komisije (EU) br. 1193/2011 o uspostavi registra Zajednice za razdoblje trgovanja koje započinje 1. siječnja 2013. i za naredna razdoblja, u okviru sustava trgovanja emisijskim jedinicama Zajednice u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Odlukom br. 280/2004/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, te o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2216/2004 i (EU) br. 920/2010 ( 11 ).

Prvi podstavak se također primjenjuje na postrojenje koje zaprima CO2 u pogledu identifikacijskog koda postrojenja koje prenosi CO2.

3.  Pri utvrđivanju količine CO2 koja se prenosi iz jednog postrojenja u drugo, operator koristi metodologiju na temelju mjerenja, u skladu s člancima 43., 44. i 45. Izvor emisije odgovara točki mjerenja, a emisije se izražavaju kao količina prenesenog CO2.

4.  Pri utvrđivanju količine CO2 koja se prenosi iz jednog postrojenja u drugo, operator koristi razinu 4 kako je utvrđena u odjeljku 1. Priloga VIII.

Međutim, operator može koristiti sljedeću nižu razinu ako dokaže da korištenje razine 4 kako je utvrđena u odjeljku 1. Priloga VIII. nije tehnički izvedivo ili dovodi do neopravdano visokih troškova.

5.  Operatori mogu utvrditi količine CO2 koji je prenesen izvan postrojenja i u postrojenju iz kojeg se prenosi i u postrojenju koje zaprima CO2. U tom slučaju primjenjuje se članak 48. stavak 3.

POGLAVLJE IV.

PRAĆENJE EMISIJA I PODATAKA O TONSKIM KILOMETRIMA IZ ZRAKOPLOVSTVA

Članak 50.

Opće odredbe

1.  Svaki operator zrakoplova prati i izvješćuje o emisijama iz zrakoplovnih djelatnosti za sve letove uključene u Prilog I. Direktivi 2003/87/EZ koje operator zrakoplova obavi tijekom izvještajnog razdoblja i za koje je operator zrakoplova odgovoran.

U tu svrhu operator zrakoplova sve letove svrstava u kalendarsku godinu u skladu s vremenom odlaska koje se mjeri prema koordiniranom svjetskim vremenu.

2.  Operator zrakoplova koji namjerava tražiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u skladu s člancima 3.e i 3.f Direktive 2003/87/EZ prati i podatke o tonskim kilometrima za navedene letove tijekom odgovarajućih godina praćenja.

3.  Za namjenu identifikacije jedinstvenog operatora zrakoplova iz točke (o) članka 3. Direktive 2003/87/EZ koji je odgovoran za pojedini let, koristi se pozivni znak koji se koristi u svrhe kontrole leta. Pozivni je znak jedno od sljedećeg:

4.  Ako identitet operatora zrakoplova nije poznat, nadležno tijelo vlasnika zrakoplova smatra operatorom zrakoplova, osim ako vlasnik zrakoplova dokaže identitet odgovornog operatora zrakoplova.

Članak 51.

Podnošenje planova praćenja

1.  Najkasnije četiri mjeseca prije nego što započne zrakoplovne djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ, operator zrakoplova nadležnom tijelu dostavlja plan praćenja za praćenje i izvješćivanje o emisijama u skladu s člankom 12.

Iznimno od prvog podstavka, operator zrakoplova koji po prvi put obavlja zrakoplovnu djelatnost iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ koja se nije mogla predvidjeti četiri mjeseca prije obavljanja aktivnosti, nadležnom tijelu dostavlja plan praćenja bez nepotrebnog odlaganja, ali najkasnije šest tjedana nakon obavljanja navedene djelatnosti. Operator zrakoplova nadležnom tijelu na zadovoljavajući način opravdava zašto se plan praćenja nije mogao dostaviti četiri mjeseca prije obavljanja aktivnosti.

Ako država članica koja upravlja iz članka 18.a Direktive 2003/87/EZ nije unaprijed poznata, operator zrakoplova dostavlja plan praćenja bez nepotrebnog odlaganja kada postanu dostupne informacije o nadležnom tijelu države članica koja upravlja.

2.  Ako operator zrakoplova namjerava tražiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u skladu s člancima 3.e i 3.f Direktive 2003/87/EZ, dostavlja i plan praćenja za praćenje i izvješćivanje podataka o tonskim kilometrima. Taj se plan praćenja dostavlja najkasnije četiri mjeseca prije početka jednog od sljedećeg:

Članak 52.

Metodologija praćenja emisija iz zrakoplovnih djelatnosti

1.  Svaki operator zrakoplova utvrđuje godišnje emisije CO2 iz zrakoplovnih djelatnosti tako da godišnju potrošnju pojedinoga goriva izraženu u tonama pomnoži s odgovarajućim emisijskim faktorom.

2.  Svaki operator zrakoplova utvrđuje potrošnju goriva za pojedini let i za pojedino gorivo, uključujući i gorivo koje utroši pomoćni generator. Za tu namjenu operator zrakoplova koristi jednu od metoda iz odjeljka 1. Priloga III. Operator zrakoplova odabire metodu kojom se dobivaju najpotpuniji i pravovremeni podaci uz najnižu nesigurnost, a pritom ne dovodi do neopravdano visokih troškova.

3.  Svaki operator zrakoplova utvrđuje podatke o punjenju gorivom iz odjeljka 1. Priloga III. na temelju jednoga od sljedećeg:

4.  Operator zrakoplova utvrđuje stanje goriva koje se nalazi u spremniku pomoću podataka iz mjernih sustava u zrakoplovu i koji se bilježe u evidenciji o masi i ravnoteži, u tehničkom dnevniku zrakoplova, ili se prenose elektroničkim putem od zrakoplova do operatora zrakoplova.

5.  Operatori zrakoplova koriste razinu 2 kako je utvrđena u odjeljku 2. Priloga III.

Međutim, operatori zrakoplova čije su prosječne godišnje prijavljene emisije tijekom razdoblja trgovanja koje neposredno prethodi trenutačnom razdoblju bile jednake ili veće od 50 000 tona fosilnog CO2 mogu koristiti minimalno razinu 1 kako je utvrđena u odjeljku 2. Priloga III. Svi operatori zrakoplova mogu koristiti minimalno razinu 1 kako je utvrđena u odjeljku 2. Priloga III. za tokove izvora koji zajednički ispuste manje od 5 000 tona fosilnog CO2 godišnje, ili doprinesu manje od 10 %, do ukupnog maksimalnog doprinosa od 100 000 tona fosilnog CO2 godišnje, ovisno o tome koja je vrijednost veća u smislu apsolutnih vrijednosti. Ako prijavljene emisije u smislu ovog podstavka nisu raspoložive ili više nisu primjenjive, operator zrakoplova može utvrditi prosječne godišnje emisije koristeći konzervativnu procjenu ili projekciju.

6.  Ako se količina punjenja goriva ili količina goriva koja je preostala u spremnicima utvrđuje u jedinicama volumena, izraženo u litrama, operator zrakoplova pretvara tu količinu iz volumena u masu pomoću vrijednosti stvarne gustoće. Zračni operator utvrđuje stvarnu gustoću koristeći jedno od sljedećeg:

Stvarna gustoća izražava se u kg/litri i utvrđuje se za primjenjivu temperaturu za pojedino mjerenje.

Ako vrijednosti stvarne gustoće nisu raspoložive, podložno odobrenju nadležnog tijela koristi se standardni faktor gustoće od 0,8 kg/litri.

7.  Za potrebe izračuna iz stavka 1. operator zrakoplova koristi zadane emisijske faktore iz tablice 2. u Prilogu III.

Za potrebe izvješćivanja ovaj se pristup smatra razinom 1. Za goriva koja nisu navedena u toj tablici, operator zrakoplova utvrđuje emisijski faktor u skladu s člankom 32., koji se smatra razinom 2. Za takva se goriva utvrđuje neto kalorična vrijednost i izvješćuje u obliku napomene.

8.  Odstupajući od stavka 7., operator zrakoplova može uz odobrenje nadležnog tijela izvesti emisijski faktor ili sadržaj ugljika na kojem se temelji ili neto kaloričnu vrijednost za komercijalna goriva iz evidencije o kupovini predmetnoga goriva koju dostavlja dobavljač goriva, pod uvjetom da su izvedeni na temelju međunarodno prihvaćenih normi i da se ne mogu primijeniti emisijski faktori iz tablice 2. u Prilogu III.

Članak 53.

Posebne odredbe za biomasu

Članak 39. se na odgovarajući način primjenjuje na utvrđivanje udjela biomase u miješanom gorivu.

Neovisno o članku 39. stavku 2., nadležno tijelo prema potrebi dozvoljava korištenje metodologije za utvrđivanje udjela biomase koja se može jedinstveno primijeniti u svim državama članicama.

U okviru te metodologije, za gorivo koje se koristi u zrakoplovnoj djelatnosti u okviru sustava trgovanja emisijskim jedinicama Zajednice iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ, udio biomase, neto kalorična vrijednost i emisijski faktor ili sadržaj ugljika utvrđuje se iz evidencije o kupovini goriva.

Metodologija se temelji na smjernicama Komisije kojima se omogućuje dosljedna primjena u svim državama članicama.

Korištenje biogoriva za zrakoplovne djelatnosti procjenjuje se u skladu s člankom 18. Direktive 2009/28/EZ.

Članak 54.

Mali onečišćivači

1.  Operatori zrakoplova koji obavljaju manje od 243 leta po razdoblju tijekom tri uzastopna četveromjesečna razdoblja i operatori zrakoplova koji obavljaju letove s ukupnim godišnjim emisijama manjim od 25 000 tona CO2 godišnje smatraju se malim onečišćivačima.

2.  Odstupajući od članka 52., mali onečišćivači mogu procijeniti potrošnju goriva pomoću alata koje koristi Eurocontrol ili druga odgovarajuća organizacija, kojima se mogu obraditi sve odgovarajuće informacije o zračnom prometu u skladu s podacima koji su dostupni Eurocontrolu, pri čemu se sprečava moguće podcjenjivanje emisija.

Primjenjivi alati koriste se samo ako ih je odobrila Komisija, uključujući i primjenu faktora korekcije kako bi se kompenzirale moguće netočnosti u metodama modeliranja.

3.  Odstupajući od članka 12., mali onečišćivač koji namjerava koristiti neki od alata iz stavka 2. ovog članka u planu praćenja emisija može navesti samo sljedeće informacije:

Mali su onečišćivači oslobođeni od obveze dostavljanja prateće dokumentacije iz članka 12. stavka 1. trećeg podstavka

4.  Ako operator zrakoplova koristi neki od alata iz stavka 2. i tijekom izvještajne godine prijeđe pragove iz stavka 1., operator zrakoplova bez nepotrebnog odlaganja o tome obavještava nadležno tijelo.

Zračni operator bez nepotrebnog odlaganja dostavlja značajnu izmjenu plana praćenja u smislu članka 15. stavka 4. podstavka (a) točke vi. nadležnom tijelu na odobrenje

Međutim, nadležno tijelo može dozvoliti operatoru zrakoplova da nastavi koristiti alat iz stavka 2. ako operator na zadovoljavajući način dokaže nadležnom tijelu da pragovi iz stavka 1. nisu bili prethodno prekoračeni tijekom posljednjih pet izvještajnih razdoblja i neće biti ponovno prekoračeni od sljedećeg izvještajnog razdoblja nadalje.

Članak 55.

Izvori nesigurnosti

1.  Zračni operator utvrđuje izvore nesigurnosti i njima pridružene razine nesigurnosti. Zračni operator te informacije uzima u obzir kod odabira metodologije praćenja u skladu s člankom 52. stavkom 2.

2.  Ako operator zrakoplova utvrdi podatke o punjenju goriva u skladu s člankom 52. stavkom 3. točkom (a), nije potreban nikakav dodatni dokaz pridružene razine nesigurnosti.

3.  Ako se za mjerenje punjenja goriva ili količine goriva koja je preostala u spremnicima u skladu s člankom 52. stavkom 3. točkom (b) koriste sustavi u zrakoplovu, razina nesigurnosti povezana s mjerenjem goriva podupire se sljedećim:

4.  Neovisno o stavcima 2. i 3., operator zrakoplova može temeljiti nesigurnost u pogledu svih ostalih komponenti metodologije praćenja na konzervativnoj procjeni stručnjaka, uzimajući u obzir procijenjeni broj letova tijekom izvještajnog razdoblja.

5.  Operator zrakoplova redovno provodi primjerene nadzorne aktivnosti, uključujući unakrsnu provjeru između količine napunjenoga goriva koja je navedena u računima i količine napunjenoga goriva koja je dobivena mjerenjem u zrakoplovu, te poduzima korektivne radnje ako se uoče značajna odstupanja.

Članak 56.

Utvrđivanje podataka o tonskim kilometrima

1.  Operator zrakoplova koji namjerava tražiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u skladu s člancima 3.e ili 3.f Direktive 2003/87/EZ prati podatke o tonskim kilometrima za sve letove obuhvaćene Prilogom I. Direktivi 2003/87/EZ tijekom odgovarajućih godina praćenja.

2.  Operator zrakoplova računa podatke o tonskim kilometrima množenjem udaljenosti, koja se računa u skladu s odjeljkom 4. Priloga III. i izražava u kilometrima (km), s korisnim teretom, koji se računa kao zbroj mase tereta, pošte, putnika i prijavljene prtljage i izražava u tonama (t).

3.  Operator zrakoplova utvrđuje masu tereta i pošte na temelju stvarne ili standardne mase iz dokumentacije o masi i ravnoteži za predmetne letove.

Operatori zrakoplova koji ne moraju imati dokumentaciju o masi i ravnoteži u planu praćenja predlažu odgovarajuću metodologiju za utvrđivanje mase tereta i pošte, pri čemu je isključena tara težina svih paleta i kontejnera koji nisu korisni teret te radno opterećenje.

4.  Operator zrakoplova utvrđuje masu putnika i prijavljene prtljage koristeći jednu od sljedećih razina:

Međutim, odabrana razina primjenjuje se za sve letove u godinama praćenja koje se odnose na zahtjeve u skladu s člankom 3.e ili 3.f Direktive 2003/87/EZ.

POGLAVLJE V.

UPRAVLJANJE I NADZOR NAD PODACIMA

Članak 57.

Aktivnosti protoka podataka

1.  Operator ili operator zrakoplova uspostavlja, dokumentira, provodi i održava pisane postupke za aktivnosti protoka podataka pri praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova te osigurava da godišnja izvješća o emisijama, nastala na temelju aktivnosti protoka podataka, ne sadrže pogrešno prikazane podatke i da su usklađena s planom praćenja, tim pisanim postupcima i ovom Uredbom.

Ako operator zrakoplova namjerava tražiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u skladu s člancima 3.e ili 3.f Direktive 2003/87/EZ, prvi se stavak primjenjuje i na praćenje podataka i izvješćivanje o tonskim kilometrima.

2.  Opis pisanih postupaka za aktivnosti protoka podataka u planu praćenja obuhvaća barem sljedeće elemente:

Članak 58.

Nadzorni sustav

1.  Operator ili operator zrakoplova uspostavlja, dokumentira, provodi i održava učinkovit nadzorni sustav kojim osigurava da godišnje izvješće o emisijama te, ako je primjenjivo, izvješće o tonskim kilometrima koji su nastali na temelju aktivnosti protoka podataka ne sadrže pogrešno prikazane podatke i da su usklađeni s planom praćenja i ovom Uredbom.

2.  Nadzorni sustav iz stavka 1. sastoji se od sljedećeg:

3.  Pisani postupci vezani za nadzorne djelatnosti iz točke (b) stavka 2. uključuju najmanje sljedeće:

4.  Operator ili operator zrakoplova prate učinkovitost nadzornog sustava, što uključuje interne provjere i uzimanje u obzir preporuka verifikatora prilikom verifikacije godišnjih izvješća o emisijama te, ako je primjenjivo, izvješća o tonskim kilometrima, koja se izvode u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012.

Ako se utvrdi da je nadzorni sustav neučinkovit ili nerazmjeran uočenim rizicima, operator ili operator zrakoplova nastoje poboljšati nadzorni sustav i prema potrebi prilagoditi plan praćenja ili temeljne pisane postupke za aktivnosti protoka podataka, procjenu rizika i nadzorne aktivnosti.

Članak 59.

Osiguranje kvalitete

1.  Za potrebe članka 58. stavka 3. točke (a), operator ili operator zrakoplova osiguravaju da se sva odgovarajuća mjerna oprema redovito te prije korištenja umjerava, prilagođava i provjerava u odnosu na mjerne norme sljedive do međunarodnih mjernih normi, ako su dostupne, u skladu sa zahtjevima ove Uredbe i razmjerno uočenim rizicima.

Ako se komponente mjernog sustava ne mogu umjeriti, operator ili operator zrakoplova takve komponente naznačuju u planu praćenja i predlažu alternativne nadzorne aktivnosti.

Ako se utvrdi da oprema ne zadovoljava traženu razinu učinkovitosti, operator ili operator zrakoplova bez odlaganja poduzimaju potrebne korektivne radnje.

2.  U pogledu sustava za kontinuirano mjerenje emisija, operator provodi osiguranje kvalitete na temelju norme Osiguranje kvalitete rada automatskih mjernih sustava (EN 14181), uključujući usporedna mjerenja sa standardnim referentnim metodama najmanje jednom godišnje, koje izvodi odgovarajuće osoblje.

Ako takvo osiguranje kvalitete kao potrebne parametre za umjeravanje i provjeru učinkovitosti zahtijeva granične vrijednosti emisija (ELV), kao nadomjesna vrijednost koristi se godišnja prosječna satna koncentracija tog stakleničkog plina. Ako operator utvrdi neusklađenost sa zahtjevima osiguranja kvalitete, uključujući potrebu za ponovnim umjeravanjem, o tome obavještava nadležno tijelo i bez odlaganja poduzima korektivne radnje.

Članak 60.

Osiguranje kvalitete informacijske tehnologije

Za potrebe članka 58. stavka 3. točke (b), operator ili operator zrakoplova osiguravaju da se sustav informacijske tehnologije oblikuje, dokumentira, provjerava, primjenjuje, nadzire i održava tako da osigura pouzdanu, točnu i pravovremenu obradu podataka u skladu s rizicima koji su uočeni u skladu s člankom 58. stavkom 2. točkom (a).

Nadzor nad sustavom informacijske tehnologije uključuje nadzor pristupa, pohranjivanja, obnavljanja, planiranja kontinuiteta i sigurnosti.

Članak 61.

Razdvajanje dužnosti

U smislu članka 58. stavka 3. točke (c), operator ili operator zrakoplova imenuju odgovorne osobe za sve aktivnosti protoka podataka i za sve nadzorne aktivnosti tako da razdvoje suprotstavljene aktivnosti. U odsustvu drugih nadzornih aktivnosti, osiguravaju da za sve aktivnosti protoka podataka, razmjerno uočenim inherentnim rizicima, sve važne informacije i podatke potvrdi barem jedna osoba koja nije sudjelovala u utvrđivanju i evidentiranju tih podataka.

Operator ili operator zrakoplova upravljaju potrebnim sposobnostima za pojedine odgovornosti, što uključuje primjerenu dodjelu odgovornosti, osposobljavanje i provjere učinkovitosti.

Članak 62.

Interni pregled i potvrđivanje podataka

1.  U smislu članka 58. stavka 3. točke (d) i na temelju inherentnih rizika i rizika pri nadzoru koji su identificirani prilikom procjene rizika iz članka 58. stavka 3. točke (a), operator ili operator zrakoplova pregledavaju i potvrđuju podatke nastale na temelju aktivnosti protoka podataka iz članka 57.

Takav pregled i potvrđivanje podataka uključuje barem sljedeće:

2.  Operator ili operator zrakoplova u najvećoj mogućoj mjeri osiguravaju da su kriteriji za odbijanje podataka prilikom pregleda i potvrđivanja unaprijed poznati. S tim ciljem se kriteriji za odbijanje podataka utvrđuju u dokumentaciji odgovarajućih pisanih postupaka.

Članak 63.

Ispravci i korektivne radnje

1.  Ako se utvrdi da bilo koji dio aktivnosti protoka podataka iz članka 57. ili nadzornih aktivnosti iz članka 58. ne funkcionira učinkovito ili funkcionira izvan granica koje su zadane u dokumentaciji postupaka za te aktivnosti protoka podataka i nadzorne aktivnosti, operator ili operator zrakoplova vrše odgovarajuće ispravke i ispravljaju odbijene podatke pri čemu izbjegavaju podcjenjivanje emisija.

2.  Za potrebe stavka 1., operator ili operator zrakoplova provode barem sljedeće radnje:

3.  Operator ili operator zrakoplova provode ispravke i korektivne radnje u skladu sa stavkom 1. ovog članka tako da uzimaju u obzir inherentne rizike i rizike pri nadzoru koji su identificirani prilikom procjene rizika iz članka 58.

Članak 64.

Procesi dodijeljeni vanjskim izvođačima

Ako operator ili operator zrakoplova jednu ili više aktivnosti protoka podataka 57. ili nadzornih aktivnosti iz članka 58. dodijeli vanjskim izvođačima, operator ili operator zrakoplova provode sljedeće radnje:

Članak 65.

Postupak s nedostajućim podacima

1.  Ako nedostaju podaci potrebni za utvrđivanje emisija iz postrojenja, operator koristi primjerenu metodu procjene za utvrđivanje konzervativnih zamjenskih podataka za dotično vremensko razdoblje i parametar koji nedostaje.

Ako operator nije u pisanom postupku utvrdio metodu procjene, utvrđuje takav pisani postupak i nadležnom tijelu dostavlja na odobrenje primjerenu izmjenu plana praćenja u skladu s člankom 15.

2.  Ako nedostaju podaci potrebni za utvrđivanje emisija operatora zrakoplova za jedan ili više letova, operator zrakoplova koristi zamjenske podatke za dotično vremensko razdoblje u skladu s alternativnom metodom koja je utvrđena u planu praćenja.

Ako se zamjenski podaci ne mogu utvrditi u skladu s prvim podstavkom ovog stavka, operator zrakoplova može procijeniti emisije za taj let ili te letove na temelju potrošnje goriva, koristeći alat iz članka 54. stavka 2.

Članak 66.

Evidencija i dokumentacija

1.  Operator ili operator zrakoplova čuvaju zapise o svim relevantnim podacima i informacijama, uključujući informacije iz Priloga IX., tijekom najmanje 10 godina.

Dokumentirani i arhivirani podaci o praćenju omogućuju verifikaciju izvješća o godišnjim emisijama ili podataka o tonskim kilometrima u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012. Podaci koje prijavljuju operator ili operator zrakoplova, a koji su sadržani u sustavu za elektroničko izvješćivanje i upravljanje podacima koji uspostavlja nadležno tijelo, mogu se smatrati podacima koje čuva operator ili operator zrakoplova, ako oni imaju pristup tim podacima.

2.  Operator ili operator zrakoplova osiguravaju da su odgovarajući dokumenti dostupni kada i gdje su potrebni radi aktivnosti protoka podataka te nadzornih aktivnosti.

Operator ili operator zrakoplova na zahtjev stavljaju te dokumente na raspolaganje nadležnom tijelu kao i verifikatoru koji verificira izvješće o godišnjim emisijama ili izvješće o tonskim kilometrima u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012.

POGLAVLJE VI.

ZAHTJEVI U POGLEDU IZVJEŠĆIVANJA

Članak 67.

Vremenski rokovi i obveze izvješćivanja

1.  Operator ili operator zrakoplova do 31. ožujka svake godine dostavlja nadležnom tijelu izvješće o emisijama koje obuhvaća godišnje emisije tijekom izvještajnog razdoblja i koje je verificirano u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012.

Međutim, nadležna tijela mogu od operatora ili operatora zrakoplova zahtijevati da dostave verificirano godišnje izvješće o emisijama u ranijem roku od 31. ožujka, ali najranije do 28. veljače.

2.  Ako operator zrakoplova namjerava tražiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u skladu s člancima 3.e ili 3.f Direktive 2003/87/EZ, operator zrakoplova do 31. ožujka godine koja slijedi nakon godine praćenja iz članka 3.e ili 3.f navedene Direktive dostavlja nadležnom tijelu izvješće o podacima tonskih kilometara koje obuhvaća podatke o tonskim kilometrima za godinu praćenja i koje je verificirano u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012.

3.  Godišnja izvješća o emisijama i izvješća o podacima tonskih kilometara sadrže barem informacije iz Priloga X.

Članak 68.

Viša sila

1.  Ako operator zrakoplova zbog ozbiljnih i nepredvidivih okolnosti izvan njegove kontrole nije u mogućnosti dostaviti nadležnom tijelu verificirane podatke o tonskim kilometrima do traženog roka u skladu s člankom 3.e stavkom 1. Direktive 2003/87/EZ, taj operator zrakoplova nadležnom tijelu u smislu te odredbe dostavlja najbolje podatke o tonskim kilometrima koje je moguće dostaviti u tim okolnostima, uključujući prema potrebi podatke koji se temelje na pouzdanim procjenama.

2.  Ako su ispunjeni uvjeti iz stavka 1., država članica za potrebe zahtjeva iz članka 3.e stavka 1. Direktive 2003/87/EZ i u skladu sa stavkom 2. tog članka dostavlja Komisiji primljene podatke u pogledu predmetnog operatora zrakoplova uz pojašnjenje okolnosti zbog kojih nije dostupno izvješće verificirano u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012.

Komisija i države članice koriste te podatke za potrebe članka 3.e stavaka 3. i 4. Direktive 2003/87/EZ.

3.  Ako država članica dostavi Komisiji primljene podatke u pogledu operatora zrakoplova u skladu sa stavkom 2. ovog članka, predmetni operator zrakoplova osigurava verifikaciju prijavljenih podataka o tonskim kilometrima u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012 što je prije moguće, a u svakom slučaju nakon prestanka okolnosti iz stavka 1. ovog članka.

Operator zrakoplova bez nepotrebnog odlaganja dostavlja nadležnom tijelu verificirane podatke.

Predmetno nadležno tijelo prema potrebi smanjuje i objavljuje izmijenjenu dodjelu emisijskih jedinica za operatora zrakoplova u skladu s člankom 3.e stavkom 4. Direktive 2003/87/EZ. Predmetna dodjela emisijskih jedinica se ne povećava. Ako je primjenjivo, operator zrakoplova vraća eventualni višak dodijeljenih emisijskih jedinica koje je primio u skladu s 3.e stavkom 5. navedene Direktive.

4.  Nadležno tijelo uspostavlja učinkovite mjere kojima osigurava da predmetni operator zrakoplova izvršava svoje obveze u skladu sa stavkom 3.

Članak 69.

Izvješćivanje o poboljšanjima metodologije praćenja

1.  Svaki operator ili operator zrakoplova redovito provjerava da li se odabrana metodologija praćenja može poboljšati.

Operator postrojenja dostavlja nadležnom tijelu na odobrenje izvješće koje sadrži informacije iz stavaka 2. ili 3., prema potrebi, unutar sljedećih rokova:

Međutim, nadležno tijelo može odrediti alternativni rok za podnošenje izvješća, ali nikako kasnije od 30. rujna iste godine.

2.  Ako operator ne primjenjuje barem razine koje se zahtijevaju u skladu s člankom 26. stavkom 1. prvim podstavkom i s člankom 41. stavkom 1., operator mora dati razloge zašto primjena traženih razina nije tehnički izvediva ili bi dovela do neopravdano visokih troškova.

Međutim, ako se utvrde dokazi da su mjere koje su potrebne za postizanje tih razina postale tehnički izvedive i više ne dovode do neopravdano visokih troškova, operator obavještava nadležno tijelo o odgovarajućim izmjenama plana praćenja u skladu s člankom 15., te dostavlja prijedlog za provedbu tih mjera i njihov vremenski okvir.

3.  Ako operator koristi nadomjesnu metodologiju praćenja iz članka 22., operator dostavlja razloge zašto primjena barem razine 1 za jedan ili više glavnih ili manjih tokova izvora nije tehnički izvediva ili bi dovela do neopravdano visokih troškova

Međutim, ako se utvrde dokazi da su mjere koje su potrebne za postizanje barem razine 1 za te tokove izvora postale tehnički izvedive i više ne dovode do neopravdano visokih troškova, operator obavještava nadležno tijelo o odgovarajućim izmjenama plana praćenja u skladu s člankom 15., te dostavlja prijedlog za provedbu tih mjera i njihov vremenski okvir.

4.  Ako su u izvješću o verifikaciji, sastavljenom u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012., navedene neispravljene neusklađenosti ili preporuke za poboljšanje u skladu s člancima 27., 29. i 30. te Uredbe, operator ili operator zrakoplova nadležnom tijelu dostavljaju na odobrenje izvješće do 30. lipnja godine u kojoj je verifikator izdao izvješće o verifikaciji. U tom izvješću operator ili operator zrakoplova opisuju kako su i kada ispravili ili planiraju ispraviti neusklađenosti koje je utvrdio verifikator te provesti preporučena poboljšanja.

Ako je primjenjivo, takvo se izvješće može pripojiti izvješću iz stavka 1. ovog članka.

Ako preporučena poboljšanja ne bi dovela do poboljšanja metodologije praćenja, operator ili operator zrakoplova daju razloge zašto je to slučaj. Ako bi preporučena poboljšanja dovela do neopravdano visokih troškova, operator ili operator zrakoplova pružaju dokaze o neopravdanosti troškova.

Članak 70.

Utvrđivanje emisija od strane nadležnog tijela

1.  Nadležno tijelo izvodi konzervativnu procjenu emisija iz postrojenja ili emisija operatora zrakoplova u bilo kojoj od sljedećih situacija:

2.  Ako je u izvješću o verifikaciji u skladu s Uredbom (EU) br. 600/2012 verifikator naveo da postoje neesencijalni pogrešno prikazani podaci koje operator ili operator zrakoplova nije ispravio prije izdavanja izjave o verifikaciji, nadležno tijelo procjenjuje te pogrešno prikazane podatke i prema potrebi izvodi konzervativnu procjenu emisija iz postrojenja ili emisija operatora zrakoplova. Nadležno tijelo obavještava operatora ili operatora zrakoplova da li i kako treba ispraviti izvješće o emisijama. Operator ili operator zrakoplova te informacije stavlja na raspolaganje verifikatoru.

3.  Države članice uspostavljaju učinkovit način razmjene informacija između nadležnih tijela koja su odgovorna za odobravanje planova praćenja i nadležnih tijela koja su odgovorna za prihvaćanje godišnjih izvješća o emisijama.

Članak 71.

Pristup informacijama

Nadležno tijelo stavlja na raspolaganje javnosti izvješća o emisijama koja su u posjedu nadležnog tijela uz poštovanje nacionalnih propisa usvojenih u skladu s Direktivom 2003/4/EZ. U pogledu primjene odstupanja iz članka 4. stavka 2. točke (d) navedene Direktive, operator ili operator zrakoplova u izvješću mogu navesti koje informacije smatraju komercijalno osjetljivima.

Članak 72.

Zaokruživanje podataka

1.  Ukupne godišnje emisije se u izvješću izražavaju kao zaokružene tone CO2 ili CO2(e).

Tonski kilometri za izražavaju kao zaokružene vrijednosti tonskih kilometara.

2.  Sve varijable koje se koriste za izračun emisija zaokružuju se tako da uključuju sve važne znamenke za potrebe izračuna i izvješćivanja o emisijama.

3.  Svi podaci o letovima zaokružuju se tako da uključuju sve važne znamenke za potrebe izračuna udaljenosti i korisnog tereta u skladu s člankom 56. kao i za potrebe izvješćivanja podataka o tonskim kilometrima.

Članak 73.

Osiguravanje dosljednosti s drugim izvješćima

Svaka djelatnost iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ koju izvodi operator ili operator zrakoplova označava se kodovima iz sljedećih sustava izvješćivanja, ako je primjenjivo:

POGLAVLJE VII.

ZAHTJEVI U POGLEDU INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE

Članak 74.

Formati za razmjenu podataka elektroničkim putem

1.  Države članice mogu od operatora i operatora zrakoplova zahtijevati da koriste elektroničke obrasce ili specifične oblike datoteka za dostavljanje planova praćenja i izmjena plana praćenja, kao i za dostavljanje godišnjih izvješća o emisijama, izvješća o podacima tonskih kilometara, izvješća o verifikaciji i izvješća o poboljšanjima.

Ti obrasci ili specifikacije oblika datoteka koje utvrđuju države članice sadržavaju barem informacije koje su obuhvaćene u obrascima ili specifikacijama oblika datoteka koje objavljuje Komisija.

2.  Pri utvrđivanju obrazaca ili specifikacija oblika datoteka iz stavka 1., države članice odabiru jednu ili obje sljedeće mogućnosti:

Članak 75.

Uporaba automatiziranih sustava

1.  Ako se država članica odluči za korištenje automatiziranih sustava za razmjenu podataka elektroničkim putem na temelju jezika za izvješćivanje u okviru sustava Zajednice za trgovanje emisijama u skladu s člankom 74. stavkom 2. točkom (a), takvi sustavi kroz primjenu tehnoloških mjera u skladu s trenutnim stanjem tehnologije na troškovno učinkovit način osiguravaju:

2.  Svaki automatizirani sustav koji koristi država članica te koji se temelji na jeziku za izvješćivanje u okviru sustava za trgovanje emisijama Zajednice, za komunikaciju između nadležnog tijela, operatora i operatora zrakoplova, kao i verifikatora i akreditacijskog tijela u smislu Uredbe (EU) br. 600/2012., mora kroz primjenu tehnoloških mjera u skladu s trenutačnim stanjem tehnologije zadovoljavati sljedeće nefunkcionalne zahtjeve:

POGLAVLJE VIII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 76.

Stavljanje izvan snage Odluke 2007/589/EZ i prijelazne odredbe

1.  Odluka 2007/589/EZ stavlja se izvan snage.

2.  Odredbe Odluke 2007/589/EZ i dalje se primjenjuju na praćenje, izvješćivanje i verifikaciju emisija te, ako je primjenjivo, na podatke o djelatnostima koje se izvodi do 1. siječnja 2013.

Članak 77.

Stupanje na snagu

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Primjenjuje se od 1. siječnja 2013.

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama.

PRILOG I.

Minimalni sadržaj plana praćenja (članak 12. stavak 1.)

1.    Minimalni sadržaj plana praćenja za postrojenja

Plan praćenja za postrojenja sadržava barem sljedeće informacije:

2.    Minimalni sadržaj plana praćenja za emisije iz zrakoplovnih djelatnosti

3.    Minimalni sadržaj plana praćenja za podatke o tonskim kilometrima

Plan praćenja za podatke o tonskim kilometrima sadrži sljedeće informacije:

PRILOG II.

Pragovi razina za metodologije na temelju izračuna za postrojenja (članak 12. stavak 1.)

1.    Definicija razina za podatke o djelatnostima

Pragovi nesigurnosti iz tablice 1. primjenjuju se na razine koje se odnose na zahtjeve u pogledu podataka o djelatnostima u skladu s člankom 28. stavkom 1. točkom (a) i člankom 29. stavkom 2. prvim podstavkom te Prilogom IV. ovoj Uredbi. Pragovi nesigurnosti tumače se kao najviše dopuštene nesigurnosti kod utvrđivanja tokova izvora tijekom izvještajnog razdoblja.

Ako tablica 1. ne uključuje djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ i ne primjenjuje se bilanca mase, operator koristi razine iz tablice 1. pod stavkom „Izgaranje goriva i goriva koja se koriste kao ulazni materijal procesa” za te djelatnosti.

2.    Definicije razina za faktore izračuna za emisije zbog izgaranja

Operator prati emisije CO2 iz svih vrsta procesa izgaranja koji se odvijaju u okviru djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ ili djelatnosti koje su uključene u shemu Zajednice u skladu s člankom 24. te Direktive koristeći definicije razina koje su utvrđene u ovom odjeljku. Ako se goriva koriste kao ulazni materijal procesa, primjenjuju se ista pravila kao i za emisije zbog izgaranja. Ako goriva čine dio bilance mase u skladu s člankom 25. stavkom 1. ove Uredbe, primjenjuju se definicije razina za bilance mase iz odjeljka 3. ovog Priloga.

Emisije iz procesa čišćenja ispušnih plinova mokrim postupkom prate se u skladu s Prilogom IV. odjeljkom 1. pododjeljkom C.

2.1.    Razine za emisijske faktore

Ako se utvrđuje udio biomase u miješanom gorivu ili materijalu, definirane razine odnose se na preliminarni emisijski faktor. Za fosilna goriva i materijale razine odnose se na emisijski faktor.

2.2.    Razine za neto kaloričnu vrijednost (NKV)

2.3.    Razine za oksidacijske faktore

2.4.    Razine za udio biomase

3.    Definicije razina za računske faktore za bilance mase

Ako operator koristi bilancu mase u skladu s člankom 25., pritom koristi definicije razina iz ovog odjeljka.

3.1.    Razine za sadržaj ugljika

Operator primjenjuje jednu od razina iz ove točke. Za izvođenje sadržaja ugljika iz faktora emisije operator koristi sljedeće jednadžbe:

U tim formulama C predstavlja sadržaj ugljika izražen kao udio (tona ugljika po toni proizvoda), EF je emisijski faktor, NKV je neto kalorična vrijednost, a f je faktor utvrđen u članku 36. stavku 3.

Ako se utvrđuje udio biomase u miješanom gorivu ili materijalu, definirane razine se odnose na ukupni sadržaj ugljika. Udio biomase u ugljiku utvrđuje se koristeći razine koje su definirane u odjeljku 2.4 ovog Priloga.

3.2.    Razine za neto kalorične vrijednosti

Koriste se razine utvrđene u odjeljku 2.2. ovog Priloga.

4.    Definicije razina za računske faktore za emisije iz proizvodnih procesa razgradnje karbonata

Za sve emisije iz proizvodnih procesa, ako se prate uz korištenje standardne metodologije u skladu s člankom 24. stavkom 2., primjenjuju se sljedeće definicije razina za emisijske faktore:

4.1.    Razine za emisijski faktor koristeći metodu A

4.2.    Razine za konverzijski faktor koristeći metodu A

4.3.    Razine za emisijski faktor koristeći metodu B

4.4.    Razine za konverzijski faktor koristeći metodu B

PRILOG III.

Metodologije praćenja za zrakoplovne djelatnosti (članak 52. i članak 56.)

1.    Metodologije izračuna za utvrđivanje emisija stakleničkih plinova u zrakoplovnom sektoru

Metoda A

Operator koristi sljedeću formulu:

Stvarna potrošnja goriva za svaki let [t] = Količina goriva koje se nalazi u spremnicima zrakoplova nakon što je završeno punjenje goriva za let [t] – Količina goriva koja se nalazi u spremnicima zrakoplova nakon što je završeno punjenje goriva za sljedeći let [t] + Punjenje goriva za taj sljedeći let [t]

Ako nema punjenja goriva za let ili za sljedeći let, količina goriva koje se nalazi u spremnicima zrakoplova utvrđuje se prilikom blokiranja za let ili za sljedeći let. U iznimnom slučaju kada zrakoplov obavlja druge djelatnosti osim letenja, uključujući veće održavanje kod kojeg se prazne spremnici, nakon leta na kojem se pratila potrošnja goriva operator zrakoplova može zamijeniti podatke „Količina goriva koja se nalazi u spremnicima zrakoplova nakon što je završeno punjenje goriva za sljedeći let + punjenje goriva za taj sljedeći let” s podacima „Količina goriva koje je ostalo u spremnicima na početku sljedeće aktivnosti zrakoplova”, koji su evidentirani u tehničkim dnevnicima.

Metoda B

Operator koristi sljedeću formulu:

Stvarna potrošnja goriva za svaki let [t] = Količina goriva koje je ostalo u spremnicima zrakoplova kod blokiranja na kraju prethodnog leta [t] + Punjenje goriva za let [t] – Količina goriva koje se nalazi u spremnicima kod blokiranja na kraju leta [t]

Trenutak blokiranja može se smatrati jednakim trenutku gašenja motora. Ako zrakoplov nije obavio let prije leta na kojem se mjerila potrošnja goriva, operator zrakoplova zamijeniti podatke „Količina goriva koje je ostalo u spremnicima zrakoplova kod blokiranja na kraju prethodnog leta” s podacima „Količina goriva koje je ostalo u spremnicima zrakoplova na kraju prethodne aktivnosti zrakoplova”, koji su evidentirani u tehničkim dnevnicima.

2.    Razine za potrošnju goriva

3.    Emisijski faktori za standardna goriva

4.    Izračun ortodromske udaljenosti

Udaljenost [km] = ortodromska udaljenost [km] + 95 km

Ortodromska udaljenost označava najkraću udaljenost između bilo koje dvije točke na površini Zemlje, koja se približno izračunava pomoću sustava iz članka 3.7.1.1. Priloga 15. Čikaškoj konvenciji (WGS 84).

Podaci o zemljopisnoj širini i dužini aerodroma uzimaju se ili iz podataka o lokaciji aerodroma koji su objavljeni u Zborniku zrakoplovnih informacija (dalje u tekstu AIP) u skladu s Prilogom 15. Čikaškoj konvenciji, ili iz izvora koji koristi podatke iz AIP-a.

Mogu se koristiti i udaljenosti koje su izračunane pomoću računalnog programa ili ih je izračunala treća strana, pod uvjetom da se metodologija računanja temelji formuli iz ovog odjeljka, podacima iz AIP-a i zahtjevima WGS 84.

PRILOG IV.

Metodologije praćenja specifične za djelatnosti u postrojenjima (članak 20. stavak 2.)

1.    Specifična pravila praćenja za emisije nastale zbog procesa izgaranja

A.    Područje primjene

Operatori prate prati emisije CO2 iz svih vrsta procesa izgaranja koji se odvijaju u okviru djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ ili djelatnosti koje su uključene u sustav Zajednice u skladu s člankom 24. te Direktive, uključujući i s time povezane procese čišćenja mokrim postupkom, u skladu s pravilima koja su utvrđena u ovom Prilogu. Za emisije koje nastaju iz goriva kao ulaznog materijala procesa vrijede ista pravila u pogledu metodologije praćenja i izvješćivanja kao i za emisije zbog izgaranja, ne dovodeći pritom u pitanje ostale klasifikacije emisija.

Operator ne prati niti izvješćuje o emisijama iz motora s unutarnjim izgaranjem koji se koriste za potrebe prijevoza. Operator pripisuje sve emisije koje nastaju izgaranjem goriva u postrojenju tom postrojenju, bez obzira na toplinsku odnosno električnu energiju predanu drugim postrojenjima. Operator ne pripisuje emisije povezane s proizvodnjom toplinske ili električne energije koju postrojenje preuzima iz drugih postrojenja onom postrojenju koje preuzima emisije.

Operator uključuje barem sljedeće izvore emisija: kotlove, plamenike, turbine, grijače, pećnice, spalionice, peći, štednjake, sušilice, motore, baklje za spaljivanje plinova, praonike (emisije iz proizvodnih procesa) i svu ostalu opremu ili strojeve koji koriste gorivo, osim opreme ili strojeva s motorima s unutarnjim izgaranjem koji se koriste za potrebe prijevoza.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije iz procesa izgaranja računaju se u skladu s člankom 24. stavkom 1., osim ako su goriva uključena u bilancu mase u skladu s člankom 25. Primjenjuju se razine koje su definirane u odjeljku 2. Priloga II. Pored toga, emisije iz procesa čišćenja dimnih plinova prate se u skladu s odredbama iz pododjeljka C.

Za emisije iz baklji za spaljivanje plinova primjenjuju se posebni zahtjevi utvrđeni u pododjeljku D ovog odjeljka.

Procesi izgaranja koji se odvijaju u terminalima za preradu plina mogu se pratiti pomoću bilance mase u skladu s člankom 25.

C.    Čišćenje dimnih plinova

Emisije CO2 koje nastaju zbog korištenja karbonata za čišćenje kiselih plinova iz toka dimnog plina računaju se u člankom 24. stavkom 2. na temelju utrošenog karbonata, metoda A kako slijedi, ili na temelju proizvedenoga gipsa, metoda B kako slijedi.

Metoda A:     Emisijski faktor

Metoda B:     Emisijski faktor

D.    Baklje za spaljivanje plinova

Pri izračunu emisija iz baklji za spaljivanje plinova operator uključuje rutinsko spaljivanje i operativno spaljivanje (prekidi, pokretanje, zaustavljanje i krizne situacije). Operator također uključuje inherentni CO2 u skladu s člankom 48.

Odstupajući od odjeljka 2.1. Priloga II., razine 1 i 2b za emisijski faktor definirane su kako slijedi:

Odstupajući od odjeljka 2.3. Priloga II., za oksidacijski faktor kod baklji za spaljivanje plinova koristi se samo razina 1 i 2.

2.    Rafiniranje mineralnog ulja iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator prati i prijavljuje sve emisije CO2 iz procesa izgaranja i proizvodnih procesa koji se odvijaju u rafinerijama.

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: kotlove, procesne grijače, motore s unutarnjim izgaranjem/turbine, katalitičke i termalne oksidatore, peći za kalciniranje koksa, pumpe za gašenje, generatore za nužno napajanje/pričuvne generatore, baklje za spaljivanje plinova, spalionice, postrojenja za krekiranje, postrojenja za proizvodnju vodika, postrojenja za izdvajanje sumpora (Claus postrojenja), regeneriranje katalizatora (iz procesa katalitičkog krekiranja i drugih katalitičkih procesa) i postrojenja za koksiranje (fleksi-koksiranje, komorno koksiranje).

B.    Specifična pravila praćenja

Djelatnosti rafiniranja mineralnih ulja prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga za emisije zbog izgaranja, uključujući čišćenje dimnih plinova. Operator se može odlučiti za metodologiju bilance mase u skladu s člankom 25. za cijelu rafineriju ili pojedine procesne jedinice kao što su postrojenja za uplinjavanje teških ulja ili kalciniranje. Ako se koristi kombinacija standardne metodologije i bilance mase, operator mora nadležnom tijelu pružiti dokaz da je praćenje emisija potpuno i da ne dolazi do dvostrukog računanja emisija.

Odstupajući od članaka 24. i 25., emisije zbog regeneriranja katalizatora iz procesa krekiranja, drugih katalitičkih regeneriranja i fleksi-koksiranja prate se pomoću bilance mase, vodeći računa o stanju ulaznog zraka i dimnog plina. Sav CO u dimnom plinu računa se kao CO2, primjenom masenog odnosa t CO2 = t CO * 1,571. Analiza ulaznog zraka i dimnih plinova te odabir razina izvode se u skladu s odredbama članaka 32. do 35. Nadležno tijelo odobrava posebnu metodologiju izračuna.

Odstupajući od članka 24., emisije iz proizvodnje vodika računaju se kao podaci o djelatnostima (izraženi u tonama punjenja ugljikovodika) pomnoženi s emisijskim faktorom (izraženim u t CO2/t punjenja). Za emisijski faktor su utvrđene sljedeće razine:

3.    Proizvodnja koksa iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: sirovine (uključujući ugljen ili petrol-koks), konvencionalna goriva (uključujući prirodni plin), procesne plinove (uključujući visokopećni plin — BFG), ostala goriva i čišćenje dimnog plina mokrim postupkom.

B.    Specifična pravila praćenja

Kod praćenja emisija iz proizvodnje koksa, operator se može odlučiti za bilancu mase u skladu s člankom 25. i odjeljkom 3. Priloga II. ili za standardnu metodologiju u skladu s člankom 24. i odjeljcima 2. i 4. Priloga II.

4.    Pečenje i sinteriranje metalnih ruda iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: sirovine (kalciniranje vapnenca, dolomita i karbonatnih željeznih rudača, uključujući FeCO3), konvencionalna goriva (uključujući prirodni plin i koks/koksnu šljaku), procesne plinove (uključujući koksni plin — COG i visokopećni plin — BFG), procesne ostatke koji se koriste kao ulazni materijal, uključujući filtriranu prašinu iz pogona za sinteriranje, konvertera i visoke peći, ostala goriva i čišćenje dimnog plina mokrim postupkom.

B.    Specifična pravila praćenja

Kod praćenja emisija iz pečenja, sinteriranja ili peletiziranja metalnih ruda, operator se može odlučiti za bilancu mase u skladu s člankom 25. i odjeljkom 3. Priloga II. ili za standardnu metodologiju u skladu s člankom 24. i odjeljcima 2. i 4. Priloga II.

5.    Proizvodnja sirovog željeza i čelika iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: sirovine (kalciniranje vapnenca, dolomita i karbonatnih željeznih rudača, uključujući FeCO3), konvencionalna goriva (prirodni plin, ugljen i koks), reducente (uključujući koks, ugljen i plastiku), procesne plinove (koksni plin — COG, visokopećni plin — BFG i konvertorski plin — BOFG), trošenje grafitnih elektroda, ostala goriva i čišćenje dimnog plina mokrim postupkom.

B.    Specifična pravila praćenja

Kod praćenja emisija iz proizvodnje sirovog željeza i čelika, operator se može odlučiti za bilancu mase u skladu s člankom 25. i odjeljkom 3. Priloga II. ili za standardnu metodologiju skladu s člankom 24. i odjeljcima 2. i 4. Priloga II, barem za dio tokova izvora, pri čemu treba sprečavati izostavljanje ili dvostruko računanje emisija.

Odstupajući od odjeljka 3.1. Priloga II., razina 3 za sadržaj ugljika definirana je kako slijedi:

6.    Proizvodnja ili prerada obojenih i neobojenih metala iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator ne primjenjuje odredbe iz ovog odjeljka na praćenje i izvješćivanje o emisijama CO2 iz proizvodnje sirovog željeza i čelika te primarnog aluminija.

Operator uzima u obzir barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: konvencionalna goriva; alternativna goriva uključujući plastiku, granulirani materijal iz pogona za obradu nakon prešanja; reducente, uključujući koks, grafitne elektrode; sirovine, uključujući vapnenac i dolomit; metalne rude i koncentrate koji sadrže ugljik; te sekundarne sirovine.

B.    Specifična pravila praćenja

Ako ugljik koji nastaje iz goriva ili ulaznih materijala koji se koriste u ovom postrojenju ostaje u proizvodu ili drugim izlazima iz proizvodnje, operator koristi bilancu mase u skladu s člankom 25. i odjeljkom 3. Priloga II. Ako to nije slučaj, operator računa emisije iz izgaranja i proizvodnih procesa zasebno koristeći standardnu metodologiju skladu s člankom 24. i odjeljcima 2. i 4. Priloga II.

Ako se koristi bilanca mase, operator može uključiti emisije iz procesa izgaranja u bilancu mase ili može koristiti standardnu metodologiju skladu s člankom 24. i odjeljkom 1. ovog Priloga za dio tokova izvora, pri čemu treba sprečavati izostavljanje ili dvostruko računanje emisija.

7.    Emisije CO2 iz proizvodnje ili prerade primarnog aluminija iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator primjenjuje odredbe iz ovog odjeljka na praćenje i izvješćivanje o emisijama CO2 iz proizvodnje elektroda za taljenje primarnog aluminija, uključujući samostalne pogone za proizvodnju tih elektroda.

Operator uzima u obzir barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: goriva za proizvodnju topline ili pare, proizvodnja elektroda, redukcija Al2O3 tijekom elektrolize povezane s trošenjem elektroda, te korištenje kalcinirane sode ili drugih karbonata za čišćenje dimnog plina mokrim postupkom.

Povezane emisije perfluorokarbona (PFC) koje nastaju zbog anodnih efekata, uključujući fugitivne emisije, prate se u skladu s odjeljkom 8. ovog Priloga.

B.    Specifična pravila praćenja

Operator utvrđuje emisije CO2 iz proizvodnje ili prerade primarnog aluminija koristeći metodologiju bilance mase u skladu s člankom 25. Metodologija bilance mase uzima u obzir ukupni ugljik u ulaznim materijalima, zalihama, proizvodima i drugim izlazima iz miješanja, oblikovanja, pečenja i recikliranja elektroda kao i iz uporabe elektroda pri elektrolizi. Ako se koriste prethodno pečene elektrode, primjenjuju se zasebne bilance mase za proizvodnju i uporabu, ili jedna zajednička bilanca mase koja uzima u obzir i proizvodnju i uporabu elektroda. Ako se koriste Søderbergove ćelije, operator primjenjuje zajedničku bilancu mase.

Operator može uključiti emisije iz procesa izgaranja u bilancu mase ili može koristiti standardnu metodologiju skladu s člankom 24. i odjeljkom 1. ovog Priloga barem za dio tokova izvora, pri čemu treba sprečavati izostavljanje ili dvostruko računanje emisija.

8.    Emisije PFC iz proizvodnje ili prerade primarnog aluminija iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator primjenjuje sljedeća pravila pri praćenju emisija perfluorokarbona (PFC) koje nastaju zbog anodnih efekata, uključujući fugitivne emisije. Za povezane emisije CO2, uključujući emisije iz proizvodnje elektroda, operator primjenjuje odjeljak 7. ovog Priloga.

B.    Utvrđivanje emisija PFC

Emisije PFC računaju se na temelju emisija koje se mjere u odvodu ili dimnjaku („emisije iz točkastog izvora”) kao i fugitivnih emisija, koristeći učinkovitost skupljanja odvoda:

PFC emisije (ukupne) = PFC emisije (odvoda)/učinkovitost skupljanja

Učinkovitost skupljanja mjeri se pri utvrđivanju emisijskih faktora specifičnih za postrojenje. Za utvrđivanje se koristi najnovija inačica smjernica navedenih u okviru Razine 3 u odjeljku 4.4.2.4. Smjernica IPCC 2006.

Operator računa emisije CF4 i C2F6 kroz odvod ili dimnjak koristeći jednu od sljedećih metoda:

Metoda izračuna A —    nagibna metoda

Operator utvrđuje emisije PFC koristeći sljedeće jednadžbe:

Emisije CF4 [t] = AEM × (SEFCF4/1 000 ) × PrAl

Emisije C2F6 [t] = emisije CF4 * FC2F6

pri čemu je:

AEM = minute anodnih efekata/ćelija-dan;

SEFCF4 = nagibni emisijski faktor [(kg CF4/t proizvedenog Al)/(minute anodnih efekata/ćelija-dan)]. Ako se koriste različite vrste ćelija, prema potrebi se primjenjuju različiti SEF faktori;

PrAl = godišnja proizvodnja primarnog aluminija [t];

FC2F6 = maseni udio C2F6 (t C2F6/t CF4).

Minute anodnih efekata po ćeliji-dan izražavaju učestalost anodnih efekata (broj anodnih efekata/ćelija-dan) pomnoženu s prosječnim trajanjem anodnih efekata (minute anodnih efekata/pojavi):

AEM = učestalost × prosječno trajanje

Operator utvrđuje emisijske faktore najmanje svake tri godine ili češće ako je to potrebno radi relevantnih izmjena u postrojenju. Relevantne izmjene obuhvaćaju promjenu raspodjele trajanja anodnih efekata i promjenu u nadzornom algoritmu koja utječe na vrste anodnih efekata ili prirodu operacije obaranja anodnog efekta.

Metoda izračuna B —    metoda prenapona

Kod mjerenja prenapona anodnih efekata, operator koristi sljedeće jednadžbe za utvrđivanje emisija PFC:

Emisije CF4 [t] = OVC × (AEO/CE) × PrAl × 0,001

Emisije C2F6 [t] = emisije CF4 × FC2F6

pri čemu je:

OVC = koeficijent prenapona („emisijski faktor”) izražen kao kg CF4 po toni proizvedenog aluminija po mV prenapona;

AEO = prenapon anodnih efekata po ćeliji [mV] koji se utvrđuje kao integral (vrijeme × napon iznad ciljnog napona) podijeljen s vremenom (trajanjem) prikupljanja podataka;

CE = prosječna učinkovitost struje kod proizvodnje aluminija [%];

PrAl = godišnja proizvodnja primarnog aluminija [t];

FC2F6 = maseni udio C2F6 (t C2F6/t CF4);

Izraz AEO/CE (prenapon anodnih efekata/učinkovitost struje) izražava vremenski integrirani prosječni prenapon anodnih efekata [mV prenapona] po prosječnoj učinkovitosti struje [%].

Operator utvrđuje emisijske faktore najmanje svake tri godine ili češće ako je to potrebno radi relevantnih izmjena u postrojenju. Relevantne izmjene obuhvaćaju promjenu raspodjele trajanja anodnih efekata i promjenu u nadzornom algoritmu koja utječe na vrste anodnih efekata ili prirodu operacije obaranja anodnog efekta.

C.    Utvrđivanje emisija CO2(e)

Operator računa emisije CO2(e) iz emisija CF4 i C2F6 kako slijedi, koristeći potencijale globalnog zagrijavanja (GWP) iz Priloga VI. odjeljka 3. tablice 6.:

Emisije PFC [t CO2(e)] = emisije CF4 [t] * GWPCF4 + emisije C2F6 [t] * GWPC2F6

9.    Proizvodnja cementnog klinkera iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: kalciniranje vapnenca u sirovinama, konvencionalna fosilna goriva za peći, alternativna fosilna goriva za peći i sirovine, goriva za peći od biomase (otpad od biomase), goriva koja se ne koriste u pećima, sadržaj organskog ugljika u vapnencu i škriljevcu, sirovine koje se koriste za čišćenje dimnog plina mokrim postupkom.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije zbog izgaranja prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga. Emisije iz proizvodnih procesa iz komponenti sirovinskog brašna prate se u skladu s odjeljkom 4. Priloga II. na temelju sadržaja karbonata u ulaznom materijalu procesa (metoda izračuna A) ili na temelju količine proizvedenog klinkera (metoda izračuna B). Od karbonata se uzimaju u obzir barem CaCO3, MgCO3 i FeCO3.

Emisije CO2 povezane s prašinom koja je uklonjena iz procesa i organskim ugljikom u sirovinama dodaju se u skladu s pododjeljcima C i D ovog odjeljka Priloga IV.

Metoda izračuna A:     na temelju ulaza u peć

Ako prašina iz cementne peći (CKD) i prašina iz mimovoda izlaze iz sustava peći, operator ne uzima s tim povezane sirovine kao ulazni materijal procesa, već računa emisije na temelju CKD u skladu s pododjeljkom C.

Osim ako je sirovinsko brašno okarakterizirano kao takvo, operator primjenjuje zahtjeve u pogledu nesigurnosti podataka o djelatnostima zasebno za svaki od odgovarajućih ulaza materijala koji sadrže ugljik, pri čemu sprečava dvostruko računanje ili izostavljanje vraćenih ili zaobiđenih materijala. Ako se podaci o djelatnosti utvrđuju na temelju proizvedenog klinkera, neto količina sirovinskog brašna može se odrediti pomoću empirijskog omjera sirovinskog brašna/klinkera, specifičnog za tu lokaciju. Taj se omjer mora ažurirati najmanje jednom godišnje, u skladu sa smjernicama najbolje industrijske prakse.

Metoda izračuna B:     na temelju proizvodnje klinkera

Operator utvrđuje podatke o djelatnosti kao količina klinkera [t] proizvedenu tijekom izvještajnog razdoblja na jedan od sljedećih načina:

Operator izvodi omjer cementa/klinkera za svaki od različitih proizvoda iz cementa na temelju odredaba članaka 32. do 35., ili izračunava omjer iz razlike u isporukama cementa i promjenama zaliha i svih materijala koji su korišteni kao dodaci cementu, uključujući i prašinu iz mimovoda i prašinu iz cementne peći.

Odstupajući od odjeljka 4. Priloga II., razina 1 za emisijski faktor definirana je kako slijedi:

C.    Emisije povezane s ispuštenom prašinom

Operator emisijama dodaje emisije CO2 iz prašine iz mimovoda ili prašine iz cementne peći (CKD) koja napušta sustav peći, ispravljene za udio djelomične kalcinacije prašine iz cementne peći, koji se računa kao emisije iz proizvodnog procesa u skladu s člankom 24. stavkom 2. Odstupajući od odjeljka 4. Priloga II., razine 1 i 2 za emisijski faktor definirane su kako slijedi:

Razina 1 : Operator primjenjuje emisijski faktor od 0,525 t CO2/t prašine.

Razina 2 :

Operator utvrđuje emisijski faktor (EF) barem jednom godišnje u skladu s člancima 32. do 35. i koristeći sljedeću formulu:

pri čemu je:

EFCKD = emisijski faktor djelomično kalcinirane prašine iz cementne peći [t CO2/t CKD];

EFCli = emisijski faktor klinkera [t CO2/t klinkera], specifičan za postrojenje;

d = stupanj kalcinacije prašine iz cementne peći (ispušteni CO2 kao % ukupnog karbonatnog CO2 u smjesi sirovine).

Razina 3 se ne primjenjuje za emisijski faktor.

D.    Emisije iz nekarbonatnog ugljika u sirovinskom brašnu

Operator utvrđuje emisije iz nekarbonatnog ugljika barem za vapnenac, škriljevac ili alternativne sirovine (primjerice lebdeći pepeo) koje se koriste u sirovinskom brašnu u peći, u skladu s člankom 24. stavkom 2.

Za emisijske faktore se primjenjuju sljedeće razine:

Za konverzijski faktor se primjenjuju sljedeće razine:

10.    Proizvodnja vapna ili kalciniranje dolomita ili magnezita iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: kalciniranje vapnenca, dolomita ili magnezita u sirovinama, konvencionalna fosilna goriva za peći, alternativna fosilna goriva za peći i sirovine, goriva za peći od biomase (otpad od biomase) i ostala goriva.

Ako se živo vapno i CO2 koji nastaju iz vapnenca koriste za proces pročišćavanja, pri čemu se ponovno veže približno ista količina CO2, razgradnju karbonata i proces pročišćavanja ne treba zasebno uključivati u plan praćenja postrojenja.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije zbog izgaranja prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga. Emisije iz proizvodnih procesa iz sirovina prate se u skladu s odjeljkom 4. Priloga II. Karbonati kalcija i magnezija uvijek se uzimaju u obzir. Ostali karbonati i organski ugljik u sirovinama uzimaju se u obzir prema potrebi.

Kod metodologije na temelju ulaza, vrijednosti sadržaja ugljika prilagođavaju se u skladu sa sadržajem vlage i minerala jalovine u materijalu. U slučaju proizvodnje magnezija u obzir se uzimaju i drugi minerali koji sadrže magnezij osim karbonata, kad je primjereno.

Treba sprečavati dvostruko računanje ili izostavljanje vraćenih ili zaobiđenih materijala. Ako se primjenjuje metoda B, prašina iz vapnene peći smatra se zasebnim tokom izvora prema potrebi.

Ako se CO2 koristi u pogonu ili se prenosi u drugi pogon radi proizvodnje PCC (precipitiranog kalcijevog karbonata), ta se količina CO2 smatra emisijom postrojenja koje proizvodi CO2.

11.    Proizvodnja stakla, staklenih vlakana ili izolacijskog materijala od mineralne vune iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator primjenjuje odredbe iz ovog odjeljka i na postrojenja za proizvodnju vodenog stakla i kamene vune.

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: razgradnju karbonata alkalijskih i zemnoalkalijskih metala tijekom taljenja sirovine, konvencionalna fosilna goriva, alternativna fosilna goriva i sirovine, goriva od biomase (otpad od biomase), ostala goriva, dodatke koji sadrže ugljik, uključujući koks, ugljenu prašinu i grafit, obradu dimnih plinova nakon izgaranja te čišćenje dimnog plina mokrim postupkom.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije zbog izgaranja, uključujući čišćenje dimnog plina, i emisije iz materijala u proizvodnom procesu, uključujući koks, ugljenu prašinu i grafit, prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga. Emisije iz proizvodnih procesa iz sirovina prate se u skladu s odjeljkom 4. Priloga II. Karbonati koji se uzimaju u obzir uključuju barem CaCO3, MgCO3, Na2CO3, NaHCO3, BaCO3, Li2CO3, K2CO3 i SrCO3. Koristi se samo metoda A.

Za emisijski faktor se primjenjuju sljedeće definicije razina:

Za konverzijski se faktor primjenjuje samo razina 1.

12.    Proizvodnja keramičkih proizvoda iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: goriva za peći, kalciniranje vapnenca/dolomita i ostalih karbonata u sirovini, vapnenac i ostale karbonate za redukciju onečišćivača zraka i ostalo čišćenje dimnih plinova, fosilni dodaci i dodaci biomase koji se koriste za postizanje poroznosti uključujući polistirol, ostatke iz proizvodnje papira ili piljevinu, fosilni organski materijali u glini i ostalim sirovinama.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije zbog izgaranja, uključujući čišćenje dimnog plina, prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga. Emisije iz proizvodnih procesa iz komponenti sirovinskog brašna prate se u skladu s odjeljkom 4. Priloga II. Za keramiku od pročišćene ili sintetičke gline operator može koristiti ili metodu A ili metodu B. Za keramiku od neobrađene gline ili ako glina ili dodaci imaju značajan sadržaj organskih tvari, operator koristi metodu A. Karbonati kalcija se uvijek uzimaju u obzir. Ostali karbonati i organski ugljik u sirovinama uzimaju se u obzir prema potrebi.

Odstupajući od odjeljka 4. Priloga II., za emisije iz proizvodnih procesa primjenjuju se sljedeće definicije razina za emisijske faktore:

Metoda A (na temelju ulaza)

Metoda B (na temelju proizvoda)

Odstupajući od odjeljka 1. ovog Priloga, za emisijski faktor za čišćenje dimnih plinova mokrim postupkom primjenjuje se sljedeća razina:

Za čišćenje dimnih plinova ne koriste se druge razine niti konverzijski faktori. Treba sprečavati dvostruko računanje upotrijebljenog vapnenca koji je recikliran kao sirovina u istom postrojenju.

13.    Proizvodnja proizvoda od gipsa i gips-kartonskih ploča iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem emisije CO2 iz svih vrsta djelatnosti koje uključuju izgaranje.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije zbog izgaranja prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga.

14.    Proizvodnja celuloze i papira iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: kotlove, plinske turbine i druge uređaje s izgaranjem koji proizvode paru ili energiju, regeneracijske kotlove i druge uređaje u kojima se spaljuju otpadne tekućine iz postupka dobivanja celuloze, spalionice, vapnene peći i peći za kalciniranje, čišćenje dimnog plina mokrim postupkom i sušilice na fosilno gorivo (kao što su infracrvene sušilice).

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije zbog izgaranja, uključujući čišćenje dimnog plina, prate se u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga.

Emisije iz proizvodnih procesa iz sirovina koje se koriste kao dodatne kemikalije, uključujući barem vapnenac ili kalciniranu sodu, prate se koristeći metodu A u skladu s odjeljkom 4. Priloga II. Emisije CO2 iz regeneracije vapnenog mulja u proizvodnji celuloze smatraju se emisijama CO2 iz reciklirane biomase. Jedino se za količinu CO2 koja je razmjerna ulazu dodatnih kemikalija smatra da uzrokuje fosilne emisije CO2.

Ako se CO2 koristi u pogonu ili se prenosi u drugi pogon radi proizvodnje PCC (precipitiranog kalcijevog karbonata), ta se količina CO2 smatra emisijom postrojenja koje proizvodi CO2.

Za emisije iz dodatnih kemikalija primjenjuju se sljedeće definicije razina za emisijski faktor:

Za konverzijski se faktor primjenjuje samo razina 1.

15.    Proizvodnja crnog ugljika iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator kao izvore emisija CO2 uključuje barem sva goriva za izgaranje i sva goriva koja se koriste kao ulazni materijal procesa.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije iz proizvodnje crnog ugljika mogu se pratiti ili kao proces izgaranja, uključujući čišćenje dimnog plina, u skladu s odjeljkom 1. ovog Priloga, ili koristeći bilancu mase u skladu s člankom 25. i odjeljkom 3. Priloga II.

16.    Utvrđivanje emisija dušikovog oksida (N2O) iz proizvodnje dušične kiseline, adipinske kiseline, kaprilaktama, glioksala i glioksilne kiseline iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operatori uzimaju u obzir svaku djelatnost koja ima za posljedicu emisije N2O, sve izvore koji emitiraju N2O iz proizvodnih procesa, uključujući i one kod kojih se emisije N2O iz proizvodnje usmjeravaju preko opreme za ublažavanje. To uključuje bilo koje od sljedećeg:

Ove se odredbe ne primjenjuju na emisije N2O iz izgaranja goriva.

B.    Utvrđivanje emisija N2O

B.1.   Godišnje emisije N2O

Operator prati emisije N2O iz proizvodnje dušične kiseline pomoću kontinuiranog mjerenja emisija. Operator prati emisije N2O iz proizvodnje adipinske kiseline, kaprilaktama, glioksala i glioksilne kiseline pomoću metodologije na temelju mjerenja za ublažene emisije i pomoću metode na temelju izračuna (koja se temelji na bilanci mase) za privremene pojave neublaženih emisija.

Za svaki izvor emisije kod kojeg se primjenjuje kontinuirano mjerenje emisije, operator za ukupne godišnje emisije uzima zbroj svih satnih emisija prema sljedećoj formuli:

Emisije N2Ogodišnje [t] = Σ[Konc. N2Osatna[mg/Nm3] × protoku dimnog plinasatni [Nm3/h]) × 10–9

pri čemu je:

Emisije N2Ogodišnje = ukupne godišnje emisije N2O iz izvora emisija u tonama N2O

Konc. N2Osatna = satne koncentracije N2O u mg/Nm3 u protoku dimnog plina mjerene tijekom rada

Protok dimnog plina = protok dimnog plina utvrđen u Nm3/h za svaku satnu koncentraciju

B.2.   Satne emisije N2O

Operator računa godišnje prosječne satne emisije N2O za svaki izvor, ako se primjenjuje kontinuirano mjerenje emisija, pomoću sljedeće jednadžbe:

pri čemu je:

Emisije N2Osatni prosjek = godišnje prosječne satne emisije N2O iz izvora, u kg/h;

Konc. N2Osatna = satne koncentracije N2O u mg/Nm3 u protoku dimnog plina mjerene tijekom rada

Protok dimnog plina = protok dimnog plina utvrđen u mg/Nm3 za svaku satnu koncentraciju

Operator utvrđuje satne koncentracije N2O [mg/Nm3] u dimnom plinu iz svakog izvora emisije pomoću metodologije na temelju mjerenja na reprezentativnoj točki, nakon opreme za ublažavanje emisija NOx/N2O, ako se oprema za ublažavanje koristi. Operator koristi tehnike koje su u mogućnosti mjeriti koncentracije N2O svih izvora emisija u ublaženim kao i u neublaženim uvjetima. Ako nesigurnosti u takvim razdobljima porastu, operator ih uzima u obzir u procjeni nesigurnosti.

Operator prema potrebi podešava sva mjerenja na temelju suhog plina i o njima dosljedno izvješćuje.

B.3.   Utvrđivanje protoka dimnog plina

Za mjerenje protoka dimnog plina u svrhu praćenja emisija N2O operator koristi metode praćenja protoka dimnog plina iz članka 43. stavka 5. ove Uredbe. Za proizvodnju dušične kiseline operator primjenjuje metodu u skladu s člankom 43. stavkom 5. točkom (a), osim ako tehnički nije izvediva. U tom slučaju i nakon što to odobri nadležno tijelo operator koristi alternativnu metodu, uključujući primjenu metodologije bilance mase na temelju značajnih parametara, kao što je ulazno punjenje amonijakom, ili utvrđivanje protoka pomoću kontinuiranog mjerenja protoka emisija.

Protok dimnih plinova izračunava se prema sljedećoj formuli:

Vprotok dimnog plina [Nm3/h] = Vzrak × (1 – O2, zrak)/(1 _ O2, dimni plin)

pri čemu je:

Vzrak = ukupni protok ulaznog zraka u Nm3/h kod standardnih uvjeta;

O2 zrak = udio volumena O2 u suhom zraku [= 0,2095];

O2 dimni plin = udio volumena O2 u dimnom plinu.

Vrijednost Vzrak izračunava se kao zbroj svih protoka zraka koji ulaze u jedinicu za proizvodnju dušične kiseline.

Operator primjenjuje sljedeću formulu osim ako nije drukčije navedeno u planu praćenja:

Vzrak = Vprim + Vsek + Vzapt

pri čemu je:

Vprim = primarni protok ulaznog zraka u Nm3/h kod standardnih uvjeta;

Vsek = sekundarni protok ulaznog zraka u Nm3/h kod standardnih uvjeta

Vzapt = zaptivni protok ulaznog zraka u Nm3/h kod standardnih uvjeta.

Operator utvrđuje Vprim kontinuiranim mjerenjem protoka prije nego što dođe do miješanja s amonijakom. Operator utvrđuje Vsek kontinuiranim mjerenjem protoka, uključujući ispred jedinice za regeneraciju topline. Za Vzapt operator uzima protok pročišćenog zraka u okviru procesa proizvodnje dušične kiseline.

Za tokove ulaznog zraka na koje kumulativno otpada manje od 2,5 % ukupnog protoka zraka, nadležno tijelo može za utvrđivanje brzine protoka zraka prihvatiti metode procjene koje predloži operator na temelju najbolje industrijske prakse.

Mjerenjima pod normalnim uvjetima upravitelj dokazuje da je izmjereni protok dimnog plina dovoljno homogen da omogući predloženu metodu mjerenja. Ako se tim mjerenjima potvrdi da je protok nehomogen, operator to treba uzeti u obzir kod određivanja primjerenih metoda praćenja i kod izračuna nesigurnosti emisija N2O.

Operator podešava sva mjerenja na temelju suhog plina i o njima dosljedno izvješćuje

B.4.   Koncentracije kisika (O2)

Operator mjeri koncentracije kisika u dimnom plinu ako je to potrebno za izračun protoka dimnog plina u skladu s pododjeljkom B.3. ovog odjeljka Priloga IV. Pritom operator mora ispunjavati zahtjeve u pogledu mjerenja koncentracije iz članka 41. stavaka 1. i 2. Kod određivanja nesigurnosti emisija N2O operator uzima u obzir nesigurnost mjerenja koncentracija O2.

Operator prema potrebi podešava sva mjerenja na temelju suhog plina i o njima dosljedno izvješćuje.

B.5.   Izračun emisija N2O

Za specifična razdoblja neublaženih emisija N2O iz proizvodnje adipinske kiseline, kaprolaktama, glioksala i glioksilne kiseline, uključujući neublažene emisije koje nastaju kod odzračivanja iz sigurnosnih razloga i kad postrojenje za ublažavanje zakaže, i kada kontinuirano praćenje emisija N2O nije tehnički izvedivo, operator nakon što nadležno tijelo odobri tu specifičnu metodologiju izračunava emisije N2O pomoću metodologije bilance mase. Ukupna nesigurnost je za tu namjenu slična rezultatu primjene zahtjeva u pogledu razina iz članka 41. stavaka 1. i 2. Operator temelji računsku metodu na maksimalnoj potencijalnoj količini emisije N2O iz kemijske reakcije do koje dolazi u trenutku i tijekom razdoblja emisije.

Kod određivanja godišnje prosječne satne nesigurnosti za specifični izvor emisije, operator uzima u obzir nesigurnost pri izračunu emisija za taj izvor.

B.6.   Utvrđivanje količina proizvodnje za djelatnosti

Količine proizvodnje izračunavaju se na temelju dnevnih izvješća o proizvodnji i satima rada.

B.7.   Učestalost uzorkovanja

Valjani satni prosjeci ili prosjeci kraćih referentnih razdoblja računaju se u skladu s člankom 44. za:

C.    Utvrđivanje godišnjeg ekvivalenta CO2 — CO2(e)

Operator pretvara ukupne godišnje emisije N2O iz svih izvora emisija, izražene u tonama do tri decimalna mjesta, u godišnji CO2(e) u zaokruženim tonama, koristeći sljedeću formulu i vrijednosti potencijala globalnog zagrijavanja (GWP) iz Priloga VI. odjeljka 3.:

CO2(e) [t] = N2Ogodišnji [t] * GWPN2O

Ukupni godišnji CO2(e) koji nastaje iz svih izvora emisija i svih izravnih emisija CO2 iz ostalih izvora emisija koji su obuhvaćeni dozvolom za stakleničke plinove dodaje se ukupnim godišnjim emisijama CO2 iz postrojenja i koristi se kod izvješćivanja i predaje emisijskih jedinica.

Ukupne godišnje emisije N2O izvješćuju se u tonama do tri decimalna mjesta i u CO2(e) u zaokruženim tonama.

17.    Proizvodnja amonijaka iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: izgaranje goriva za proizvodnju topline kod reformiranja ili djelomične oksidacije, goriva koja se koriste kao ulazni materijal procesa u postupku proizvodnje amonijaka (reformiranje ili djelomična oksidacija), goriva koja se koriste u drugim procesima koji uključuju izgaranje, uključujući radi proizvodnje vruće vode ili pare.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije is procesa izgaranja i iz goriva koja se koriste kao ulazni materijal procesa prate se pomoću standardne metodologije u skladu s člankom 24. i odjeljkom 1. ovog Priloga.

Ako se CO2 iz proizvodnje amonijaka koristi kao sirovina za proizvodnju uree ili drugih kemikalija, ili se prenosi izvan postrojenja za namjene koje nisu obuhvaćene člankom 49. stavkom 1., povezana količina CO2 smatra se emisijama postrojenja koje proizvodi CO2.

18.    Proizvodnja visokotonažnih organskih kemikalija iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uzima u obzir barem sljedeće izvore emisija CO2: krekiranje (katalitičko i nekatalitičko), reformiranje, djelomičnu ili potpunu oksidaciju, slične procese koji dovode do emisija CO2 iz ugljika sadržanog u sirovinama koje se temelje na ugljikovodicima, izgaranje otpadnih plinova i spaljivanje plinova, te gorenje goriva u drugim procesima koji uključuju izgaranje.

B.    Specifična pravila praćenja

Ako je proizvodnja visokotonažnih organskih kemikalija tehnički integrirana u rafineriju mineralnog ulja, operator tog postrojenja primjenjuje odgovarajuće odredbe odjeljka 2. ovog Priloga.

Ne dovodeći u pitanje prvi podstavak, operator prati emisije iz procesa izgaranja pri čemu korištena goriva ne sudjeluju i ne nastaju iz kemijskih reakcija za proizvodnju visokotonažnih organskih kemikalija pomoću standardne metodologije u skladu s člankom 24. i odjeljkom 1. ovog Priloga. U svim drugim slučajevima operator se može odlučiti za praćenje emisija iz proizvodnje visokotonažnih organskih kemikalija koristeći metodologiju bilance mase u skladu s člankom 25. ili koristeći standardnu metodologiju u skladu s člankom 24. Ako se koristi standardna metodologija, operator nadležnom tijelu pruža dokaz da odabrana metodologija obuhvaća sve relevantne emisije koje bi bile obuhvaćene metodologijom bilance mase.

Za utvrđivanje sadržaja ugljika u okviru razine 1, primjenjuju se referentni emisijski faktori iz tablice 5. Priloga VI. U slučaju tvari koje nisu navedene u tablici 5. Priloga VI. ili drugim odredbama ove Uredbe, operator računa sadržaj ugljika iz stehiometrijskog sadržaja ugljika u čistoj tvari i koncentracije tvari u toku ulaza ili izlaza.

19.    Proizvodnja vodika i sintetskog plina iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Operator uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: goriva koja se koriste u procesu proizvodnje vodika ili sintetskog plina (reformiranje ili djelomična oksidacija) i goriva koja se koriste u drugim procesima koji uključuju izgaranje, uključujući radi proizvodnje vruće vode ili pare. Proizvedeni sintetski plin smatra se tokom izvora u okviru metodologije bilance mase.

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije is procesa izgaranja i iz goriva koja se koriste kao ulazni materijal procesa proizvodnje vodika prate se pomoću standardne metodologije u skladu s člankom 24. i odjeljkom 1. ovog Priloga.

Emisije iz proizvodnje sintetskog plina prate se koristeći metodologiju bilance mase u skladu s člankom 25. Operator može uključiti emisije iz zasebnih procesa izgaranja u bilancu mase ili može koristiti standardnu metodologiju u skladu s člankom 24. barem za dio tokova izvora, pri čemu treba sprečavati izostavljanje ili dvostruko računanje emisija.

Ako se u istom postrojenju proizvodi vodik i sintetski plin, operator računa emisije CO2 koristeći zasebnu metodologiju za vodik i za sintetski plin kako je opisano u prva dva stavka ovog odjeljka, ili koristeći jednu zajedničku bilancu mase.

20.    Proizvodnja kalcinirane sode i natrij bikarbonata iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ

A.    Područje primjene

Izvori emisija i tokovi izvora za emisije CO2 iz postrojenja za proizvodnju kalcinirane sode i natrij bikarbonata uključuju:

B.    Specifična pravila praćenja

Emisije iz proizvodnje kalcinirane sode i natrij bikarbonata prate se koristeći metodologiju bilance mase u skladu s člankom 25. Operator može uključiti emisije iz procesa izgaranja u bilancu mase ili može koristiti standardnu metodologiju u skladu s člankom 24. barem za dio tokova izvora, pri čemu treba sprečavati izostavljanje ili dvostruko računanje emisija.

Ako se CO2 iz proizvodnje kalcinirane sode koristi za proizvodnju natrij bikarbonata, količina CO2 koja se koristi za proizvodnju natrij bikarbonata iz kalcinirane sode smatra se emisijama postrojenja koje proizvodi CO2.

21.    Utvrđivanje emisija stakleničkih plinova od djelatnosti hvatanja CO2 radi prijevoza i geološkog skladištenja na lokaciji za skladištenje za koju je izdana dozvola na temelju Direktive 2009/31/EZ

A.    Područje primjene

Hvatanje CO2 može se provesti u namjenskom postrojenju za hvatanje koje prima CO2 prijenosom iz jednog ili više drugih postrojenja, ili u istom postrojenju koje obavlja djelatnosti u kojima se proizvodi CO2 koji se hvata na temelju iste emisijske dozvole. Svi dijelovi postrojenja koji su povezani s hvatanjem CO2, međuskladištenjem i prijenosom u mrežu za prijevoz CO2 odnosno do lokacije za geološko skladištenje emisija stakleničkih plinova CO2 moraju biti obuhvaćeni emisijskom dozvolom i uzeti u obzir u povezanom planu praćenja. U slučaju da postrojenje obavlja druge djelatnosti obuhvaćene Direktivom 2003/87/EZ, emisije iz tih djelatnosti prate se u skladu s odgovarajućim odjeljcima ovog Priloga.

Operator djelatnosti za hvatanje CO2 uključuje barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2:

B.    Kvantificiranje prenesenih i emitiranih količina CO2

B.1.   Kvantificiranje na razini postrojenja

Svaki operator računa emisije uzimajući u obzir potencijalne emisije CO2 iz svih relevantnih procesa u kojima nastaju emisije u postrojenju, kao i količinu CO2 koja se hvata i prenosi u prijevoznu mrežu, koristeći sljedeću formulu:

Epostrojenje za hvatanje = Tulaz + Ebez hvatanja – Tza skladištenje

pri čemu je:

Epostrojenje za hvatanje = ukupne emisije stakleničkih plinova postrojenja za hvatanje;

Tulaz = količina CO2 prenesena u postrojenje za hvatanje, određena u skladu s člancima 40. do 46. i člankom 49.

Ebez hvatanja = emisije iz postrojenja pod pretpostavkom da se CO2 ne hvata, što znači zbroj emisija iz svih drugih djelatnosti postrojenja, koje se prate u skladu s odgovarajućim odjeljcima Priloga IV.;

Tza skladištenje = količina CO2 prenesena u prijevoznu mrežu odnosno na lokaciju za skladištenje, utvrđena u skladu s člancima 40. do 46. i člankom 49.

U slučajevima kad se hvatanje CO2 provodi u istom postrojenju koje emitira CO2, operator za Tulaz uzima vrijednost nula.

U slučaju čistih postrojenja za hvatanje, operator za Ebez hvatanja uzima količinu emisija iz izvora različitih od CO2 koji se prenosi u postrojenje za hvatanje. Operator utvrđuje te emisije mogu u skladu s ovom Uredbom.

U slučaju čistih postrojenja za hvatanje, operator postrojenja koje prenosi CO2 u postrojenje za hvatanje oduzet će iznos Tulaz od emisija vlastitog postrojenja u skladu s člankom 49.

B.2.   Utvrđivanje prenesenog CO2

Svaki operator utvrđuje količinu CO2 koja se prenosi iz postrojenja za hvatanje i u postrojenje za hvatanje u skladu s člankom 49. koristeći metodologije mjerenja koje se izvode u skladu s člancima 40. do 46.

Samo ako operator postrojenja koje prenosi CO2 u postrojenje za hvatanje na zadovoljavajući način dokaže nadležnom tijelu da je CO2 prenesen u postrojenje za hvatanje u potpunosti i s barem istovrijednom točnošću, nadležno tijelo može dozvoliti operatoru da za utvrđivanje iznosa Tulaz umjesto metodologije na temelju mjerenja u skladu s člancima 40. do 46. i člankom 49. koristi metodologiju na temelju izračuna u skladu s člankom 24. ili 25.

22.    Utvrđivanje emisija stakleničkih plinova od djelatnosti prijevoza CO2 cjevovodom radi geološkog skladištenja na lokaciji za skladištenje za koju je izdana dozvola na temelju Direktive 2009/31/EZ

A.    Područje primjene

Granice za praćenje i izvješćivanje o emisijama iz prijevoza CO2 cjevovodom utvrđene su u emisijskoj dozvoli prijevozne mreže, koja obuhvaća sve pomoćne pogone koji su funkcionalni povezani s prijevoznom mrežom, uključujući kompresorske stanice i grijanje. Svaka prijevozna mreža ima najmanje jednu početnu točku i jednu krajnju točku, od kojih je svaka povezana s drugim postrojenjima koja provode barem jednu od djelatnosti: hvatanja, prijevoza ili geološkog skladištenja CO2. Početna i krajnja točka mogu obuhvaćati odvojke prijevozne mreže i nacionalne granice. Početna i krajnja točka te postrojenja s kojima su spojene utvrđene su u emisijskoj dozvoli.

Svaki operator uzima u obzir barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: izgaranje i drugi procese u postrojenjima koja su funkcionalno povezana s prijevoznom mrežom, uključujući kompresorske stanice, fugitivne emisije iz prijevozne mreže; ispuštene emisije iz prijevozne mreže; te emisije zbog propuštanja u prijevoznoj mreži.

B.    Metodologije kvantificiranja CO2

Operator prijevozne mreže utvrđuje emisije koristeći jednu od sljedećih metoda:

Kod odabira metode A ili metode B, svaki operator na zadovoljavajući način dokazuje nadležnom tijelu da će odabranom metodologijom dobiti pouzdanije rezultate uz manju nesigurnost ukupnih emisija, uz primjenu najbolje raspoložive tehnologije i znanja u trenutku podnošenja zahtjeva za izdavanje emisijske dozvole i odobrenje plana praćenja, te da pritom neće nastati neopravdano visoki troškovi. Ako je odabrana metoda B, operator na zadovoljavajući način dokazuje nadležnom tijelu da ukupna godišnja nesigurnost emisija stakleničkih plinova operatorove prijevozne mreže ne prelazi 7,5 %.

Operator prijevozne mreže koji koristi metodu B ne dodaje svojoj izračunanoj razini emisija CO2 primljen iz drugog postrojenja na temelju dozvole u skladu s Direktivom 2003/87/EZ, niti od svoje izračunane razine emisija oduzima CO2 koji se prenosi u drugo postrojenje na temelju dozvole u skladu s Direktivom 2003/87/EZ.

Svaki operator prijevozne mreže koristi metodu A za provjeru rezultata metode B barem jednom godišnje. U svrhu te provjere operator može koristiti niže razine za primjenu metode A.

B.1.   Metoda A

Svaki operator utvrđuje emisije u skladu sa sljedećom formulom:

pri čemu je:

Emisije = ukupne emisije CO2 iz prijevozne mreže [t CO2];

Evlastitadjelatnost = emisije iz vlastite djelatnosti prijevozne mreže, što znači emisije koje ne potječu od prevezenog CO2, uključujući emisije iz goriva korištenog u kompresorskim stanicama, koje se prate u skladu s odgovarajućim odjeljcima Priloga IV.;

TIN,i = količina CO2 prenesena u prijevoznu mrežu na ulaznoj točki i, utvrđena u skladu s člancima 40. do 46. i člankom 49.

TOUT,j = količina CO2 prenesena iz prijevozne mreže na izlaznoj točki j, utvrđena u skladu s člancima 40. do 46. i člankom 49.

B.2.   Metoda B

Svaki operator utvrđuje emisije uzimajući u obzir potencijalne emisije CO2 iz svih relevantnih procesa u kojima nastaju emisije u postrojenju kao i količinu CO2 koja je uhvaćena i prenesena u prijevoznu mrežu pomoću sljedeće formule:

Emisije [t CO2] = CO2 fugitivni + CO2 ispušteni + CO2 propuštanja + CO2 postrojenja

pri čemu je:

Emisije = ukupne emisije CO2 prijevozne mreže [t CO2];

CO2 fugitivni = količina fugitivnih emisija [t CO2] od CO2 koji se prevozi u prijevoznoj mreži, uključujući emisije iz brtvi, ventila, srednjih kompresorskih stanica i objekata za međuskladištenje;

CO2 ispušteni = količina ispuštenih emisija [t CO2] od CO2 koji se prevozi u prijevoznoj mreži;

CO2 propuštanja = količina CO2 [t CO2] koja se prevozi u prijevoznoj mreži i koja se emitira kao posljedica zakazivanja jedne ili više komponenti prijevozne mreže;

CO2 postrojenja = količina CO2 [t CO2] od izgaranja i drugih procesa koji su funkcionalno povezani s prijevozom cjevovodom u prijevoznoj mreži i koji se prate u skladu s odgovarajućim odjeljcima Priloga IV.

B.2.1.   Fugitivne emisije iz prijevozne mreže

Operator uzima u obzir fugitivne emisije iz bilo koje od sljedećih vrsta opreme:

Operator na početku rada, a najkasnije do kraja prve izvještajne godine od početka rada prijevozne mreže, utvrđuje prosječne emisijske faktore EF (izraženo u g CO2/jedinica vremena) po komadu opreme po događaju ako se mogu očekivati fugitivne emisije. Operator te faktore preispituje barem svakih 5 godina u svjetlu najboljih raspoloživih tehnika i znanja.

Operator računa fugitivne emisije množenjem broja komada opreme u svakoj kategoriji emisijskim faktorom i zbrajanjem dobivenih rezultata po kategorijama, kako je prikazano u sljedećoj jednadžbi:

Broj događaja je broj komada dane opreme po kategoriji, pomnožen s brojem vremenskih jedinica godišnje.

B.2.2.   Emisije zbog propuštanja

Operator prijevozne mreže pruža dokaz o cjelovitosti mreže putem reprezentativnih (prostornih i vremenskih) podataka o temperaturi i tlaku. Ako podaci ukazuju na to da je došlo do propuštanja, operator izračunava količinu CO2 koja je istekla koristeći prikladnu metodologiju dokumentiranu u planu praćenja, na temelju smjernica najbolje industrijske prakse, uključujući na temelju razlika temperature i tlaka u odnosu na prosječne vrijednosti tlaka i temperature za cjelovitu mrežu.

B.2.3.   Ispuštene emisije

Svaki operator u planu praćenja daje analizu mogućih slučajeva emisija, uključujući i za potrebe održavanja i izvanrednih stanja, te navodi prikladnu dokumentiranu metodologiju za izračunavanje ispuštene količine CO2 na temelju smjernica najbolje industrijske prakse.

23.    Geološko skladištenje CO2 na lokaciji za skladištenje za koju je izdana dozvola na temelju Direktive 2009/31/EZ

A.    Područje primjene

Nadležno tijelo utvrđuje granice praćenja i izvješćivanja o emisijama iz geološkog skladištenja CO2 na temelju razgraničenja lokacije za skladištenje i skladišnog kompleksa, kako je utvrđeno u dozvoli na temelju Direktive 2009/31/EZ. Ako se utvrde propuštanja iz skladišnog kompleksa koja dovode do emisija odnosno oslobađanja CO2 u vodeni stupac, operator bez odlaganja poduzima sljedeće:

Operator uklanja predmetno ispuštanje kao izvor emisije iz plana praćenja te prestaje pratiti i izvješćivati o tim emisijama tek nakon što se poduzmu korektivne mjere u skladu s člankom 16. Direktive 2009/31/EZ te se više ne bilježe emisije ili oslobađanje u vodeni stupac zbog tog propuštanja.

Svaki operator djelatnosti geološkog skladištenja uzima u obzir barem sljedeće potencijalne izvore emisija CO2: korištenje goriva u kompresorskim stanicama i druge djelatnosti koje uključuju izgaranje, npr. vlastite energane; ispuštanje iz utiskivanja i postupaka poboljšanog crpljenja ugljikovodika; fugitivne emisije iz utiskivanja; CO2 koji istječe kod postupaka poboljšanog crpljenja ugljikovodika; te propuštanja.

B.    Kvantifikacija emisija CO2

Operator djelatnosti geološkog skladištenja ne dodaje svojoj izračunanoj razini emisija CO2 primljen iz drugog postrojenja niti od svoje izračunane razine emisija oduzima CO2 koji se geološki skladišti na lokaciji za skladištenje ili koji se prenosi u drugo postrojenje.

B.1.   Ispuštene emisije i fugitivne emisije iz utiskivanja

Operator utvrđuje ispuštene emisije i fugitivne emisije na sljedeći način:

CO2 emitirani [t CO2] = V CO2 [t CO2] + F CO2 [t CO2]

pri čemu je:

V CO2 = ispuštena količina CO2;

F CO2 = količina CO2 iz fugitivnih emisija.

Svaki operator utvrđuje V CO2 koristeći metodologije na temelju mjerenja u skladu s člancima 41. do 46. ove Uredbe. Odstupajući od prve rečenice i nakon odobrenja nadležnog tijela, operator može u plan praćenja uključiti odgovarajuću metodologiju za utvrđivanje V CO2 na temelju najbolje industrijske prakse, ako bi primjena metodologija na temelju mjerenja dovela do neopravdano visokih troškova.

Operator smatra F CO2 jednim izvorom, što znači da se zahtjevi za nesigurnost povezani s razinama iz odjeljka 1. Priloga VIII. primjenjuju na ukupnu vrijednost umjesto na pojedinačne točke emisije. Svaki operator u planu praćenja daje analizu mogućih izvora fugitivnih emisija te navodi prikladnu dokumentiranu metodologiju za izračunavanje odnosno mjerenje količine F CO2 na temelju smjernica najbolje industrijske prakse. Za utvrđivanje F CO2 operator može koristiti podatke za postrojenje za utiskivanje koji su prikupljeni u skladu s člankom 32. do 35. i Prilogom II. odjeljkom 1.1. točkama (e) do (h) Direktive 2009/31/EZ, ako su oni u skladu sa zahtjevima ove Uredbe.

B.2.   Ispuštene emisije i fugitivne emisije iz postupaka poboljšanog crpljenja ugljikovodika

Svaki operator uzima u obzir sljedeće potencijalne dodatne izvore emisija iz postupaka poboljšanog crpljenja ugljikovodika:

Svaki operator utvrđuje fugitivne emisije ili ispušteni CO2 u skladu s pododjeljkom B.1. ovog odjeljka Priloga IV.

Svaki operator utvrđuje emisije iz vršnog dijela baklje utvrđuju se u skladu s pododjeljkom D. ovog odjeljka Priloga IV., uzimajući u obzir CO2 koji može biti sadržan u plinu koji se spaljuje u skladu s člankom 48.

B.3.   Propuštanje iz skladišnog kompleksa

Emisije i oslobađanje u vodeni stupac kvantificiraju se na sljedeći način:

pri čemu je:

L CO

=

masa CO2 koja se emitira odnosno oslobađa po kalendarskom danu zbog propuštanja u skladu sa sljedećim:

T

=

najkasniji od sljedećih datuma:

Tend = datum do kojega su poduzete korektivne mjere na temelju članka 16. Direktive 2009/31/EZ te se više ne bilježe emisije odnosno oslobađanje CO2 u vodeni stupac.

Nadležno tijelo može odobriti i dozvoliti korištenje drugih metoda za kvantificiranje emisija odnosno oslobađanja CO2 u vodeni stupac kod propuštanja ako operator na zadovoljavajući način dokaže nadležnom tijelu da takve metode osiguravaju veću točnost od metodologije utvrđene u ovom pododjeljku.

Operator kvantificira količinu emisija koje su istekle iz skladišnog kompleksa kod svakog slučaja propuštanja tako da najviša ukupna nesigurnost tijekom izvještajnog razdoblja iznosi 7,5 %. Ako ukupna nesigurnost primijenjene metodologije kvantificiranja prelazi 7,5 %, svaki operator primjenjuje usklađivanje kako slijedi:

CO2, prijavljeni [t CO2] = CO2, kvantificirani [t CO2] × (1 + (nesigurnostsustav [%]/100) – 0,075)

pri čemu je:

CO2, prijavljeni = količina CO2 koja se navodi u godišnjem izvješću o emisijama za predmetni slučaj propuštanja;

CO2, kvantificirani = količina CO2 utvrđena primijenjenom metodologijom kvantificiranja za predmetni slučaj propuštanja;

nesigurnostsustav = razina nesigurnosti povezana s primijenjenom metodologijom kvantificiranja za predmetni slučaj propuštanja.

PRILOG V.

Minimalni zahtjevi razina za metodologije na temelju izračuna kod postrojenja A kategorije i faktori izračuna za komercijalna standardna goriva koja se koriste u postrojenjima B i C kategorije (članak 26. stavak 1.)

PRILOG VI.

Referentne vrijednosti za faktore izračuna (članak 31. stavak 1. točka (a))

1.    Emisijski faktori goriva povezani s neto kaloričnim vrijednostima (NKV)

2.    Emisijski faktori povezani s emisijama iz proizvodnih procesa

3.    Potencijal globalnog zagrijavanja stakleničkih plinova koji nisu CO2

▼M1

▼M2

PRILOG VII.

▼B

PRILOG VIII.

Metodologije na temelju mjerenja (članak 41.)

1.    Definicije razina za metodologije na temelju mjerenja

Metodologije na temelju mjerenja odobravaju se u skladu s razinama uz sljedeće najveće dopuštene nesigurnosti godišnjih prosječnih satnih emisija koje se računaju u skladu s jednadžbom 2. iz odjeljka 3. ovog Priloga.

2.    Minimalni zahtjevi

3.    Utvrđivanje emisija stakleničkih plinova (GHG) pomoću metodologija na temelju mjerenja

Jednadžba 1.:   Izračun godišnjih emisija

pri čemu je:

Konc. GHGsatna = satne koncentracije emisija u g/Nm3 u protoku dimnog plina mjerene tijekom rada;

Protok dimnog plina = protok dimnog plina u Nm3 po satu.

Jednadžba 2.:   Utvrđivanje prosječnih satnih koncentracija

pri čemu je:

Emisije GHGsatni prosjek = godišnje prosječne satne emisije iz izvora u kg/h;

Konc. GHGsatna = satne koncentracije emisija u g/Nm3 u protoku dimnog plina izmjerene tijekom rada; Protok dimnog plina = protok dimnog plina u Nm3 po satu.

4.    Izračun koncentracije pomoću neizravnog mjerenja koncentracije

Jednadžba 3.:   Izračun koncentracije

5.    Nadomještanje podataka o koncentracijama koji nedostaju u metodologijama na temelju mjerenja

Jednadžba 4.:   Nadomještanje podataka koji nedostaju u metodologijama na temelju mjerenja

pri čemu je:

PRILOG IX.

Minimalni podaci i informacije koje se čuvaju u skladu s člankom 66. stavkom 1.

Operatori i operatori zrakoplova čuvaju barem sljedeće:

1.    Zajednički elementi za postrojenja i operatore zrakoplova

2.    Specifični elementi za postrojenja stacionarne izvore

3.    Specifični elementi za zrakoplovne djelatnosti

PRILOG X.

Minimalni sadržaj godišnjih izvješća (članak 67. stavak 3.)

1.    Godišnja izvješća o emisijama iz postrojenja stacionarnih izvora

Godišnje izvješće o emisijama iz postrojenja sadrži barem sljedeće informacije:

Emisije iz različitih izvora emisija ili tokova izvora iste vrste postrojenja koje izvodi istu vrstu djelatnosti mogu se izvješćivati zbrojno za vrstu djelatnosti.

Ako je došlo do promjene razina tijekom izvještajnog razdoblja, operator računa i izvješćuje o emisijama u zasebnim dijelovima godišnjeg izvješća za odgovarajuće dijelove izvještajnog razdoblja.

Operatori lokacija za skladištenje CO2 mogu koristiti pojednostavljena izvješća o emisijama nakon zatvaranja lokacije za skladištenje u skladu s člankom 17. Direktive 2009/31/EZ koja moraju sadržavati barem elemente iz točaka 1. do 5., pod uvjetom da dozvola za emisiju stakleničkih plinova ne sadrži izvore emisija.

2.    Godišnja izvješća o emisijama operatora zrakoplova

Godišnje izvješće o emisijama operatora zrakoplova sadrži barem sljedeće informacije:

3.    Izvješća o tonskim kilometrima operatora zrakoplova

Izvješće o tonskim kilometrima operatora zrakoplova sadrži barem sljedeće informacije:

( 1 ) SL L 275, 25.10.2003., str. 32.

( 2 ) SL L 229, 31.8.2007., str. 1.

( 3 ) SL L 140, 5.6.2009., str. 16.

( 4 ) SL L 149, 12.6.2009., str. 69.

( 5 ) SL L 140, 5.6.2009., str. 114.

( 6 ) SL L 135, 30.4.2004., str. 1.

( 7 ) SL L 373, 31.12.1991., str. 4.

( 8 ) SL L 181, 12.7.2012., str. 1.

( 9 ) SL L 130, 17.5.2011., str. 1.

( 10 ) SL L 122, 16.5.2009., str. 6.

( 11 ) SL L 315, 29.11.2011., str. 1.

( 12 ) SL L 33, 4.2.2006., str. 1.

( 13 ) SL L 393, 30.12.2006., str. 1.

( 14 ) SL L 342, 22.12.2009., str. 1.

( 15 ) Međunarodni institut za aluminij; Protokol za stakleničke plinove aluminijskog sektora; listopad 2006.; Američka agencija za zaštitu okoliša i Međunarodni institut za aluminij; Protokol za mjerenje emisija tetrafluormetana (CF4) i heksaflouretana (C2F6) iz primarne proizvodnje aluminija; travanj 2008.

( 16 ) SL L 226, 6.9.2000., str. 3.