29.9.2017

HR

Službeni list Europske unije

C 327/1

---

Obavijest Komisije o primjeni zakonodavstva EU-a o hrani i zaštiti potrošača na pitanja dvojne kvalitete proizvoda – Konkretni slučaj prehrambenih proizvoda

(2017/C 327/01)

Slobodno kretanje robe jedna je od četiriju temeljnih sloboda na jedinstvenom tržištu. Jedinstveno tržište robom potiče inovacije na tržištima proizvoda te istodobno nudi više prilika poduzećima i više izbora potrošačima diljem Europe.

Slobodno kretanje robe ne znači nužno da svaki proizvod mora biti identičan na cijelom jedinstvenom tržištu. Dok potrošači imaju slobodu izbora pri kupnji proizvoda, poslovni subjekti također imaju slobodu stavljanja na tržište i prodaje proizvoda različitog sastava ili različitih obilježja, uz uvjet da u potpunosti poštuju zakonodavstvo EU-a (o sigurnosti proizvoda ili označivanju, ili drugo horizontalno ili sektorsko zakonodavstvo). Poduzeća, kako bi bila uspješna, moraju stalno prilagođavati i inovirati svoje proizvode, odgovarajući na različite trendove u potražnji, logističke probleme i nove tehnologije. Čak i proizvodi iste robne marke mogu imati različita obilježja zbog legitimnih čimbenika kao što su mjesto proizvodnje ili preferencije potrošača u ciljnim regijama. Međutim, ono što može biti zabrinjavajuće jest stavljanje robe različitog sastava, a iste robne marke na tržište na način koji može zavarati potrošača.

EU je razvio sveobuhvatan zakonodavni okvir za zaštitu prava potrošača. Djelotvorna zaštita potrošača ključna je za učinkovito tržište koje uredno funkcionira. Taj okvir obuhvaća i zaštitu potrošača od zavaravajućih informacija i poslovne prakse.

Problem dvojne kvalitete određenih proizvoda (1), posebno prehrambenih proizvoda, izaziva sve veću zabrinutost. U ožujku 2017. Europsko vijeće pozdravilo je činjenicu da Komisija poduzima daljnje mjere za rješavanje tog problema. Kao što je predsjednik Juncker jasno istaknuo u svojem govoru o stanju Unije (2), u Uniji u kojoj su svi ravnopravni ne mogu postojati potrošači drugog reda i ne može se prihvatiti „da se ljudima u nekim dijelovima Europe […] prodaju prehrambeni proizvodi niže kvalitete nego u drugim zemljama, iako su ambalaža i robna marka isti.” Komisija poduzima daljnje mjere u različitim područjima kako bi ponovno zadobila povjerenje građana u jedinstveno tržište te je odlučila prvenstveno se usredotočiti na hranu.

Te mjere obuhvaćaju dijalog sa zainteresiranim stranama i određene korake u praksi kako bi nadležna tijela mogla poduzeti konkretne mjere. Nakon rasprave na sjednici Europskog vijeća u ožujku 2017. Komisija je predstavila problem Forumu na visokoj razini za poboljšano funkcioniranje lanca opskrbe hranom kako bi potaknula dijalog između industrije, potrošača i nacionalnih tijela. Taj će se dijalog nastaviti sljedećih nekoliko mjeseci. Usto, Komisija radi na konkretnim mjerama za osiguravanje pouzdanih i usporedivih dokaza, prvo u području hrane. Zajednički istraživački centar radi na smjernicama za zajedničku metodologiju ispitivanja kao koraku prema uvođenju usporedivih i pouzdanih ispitivanja diljem EU-a. To je ključno za procjenu veličine problema te za osiguranje čvrstih dokaza potrebnih za djelovanje.

Još jedan korak prema postizanju jasnoće i transparentnosti bilo bi bolje informiranje o točnom sadržaju proizvoda. Kad je riječ o hrani, Komisija razgovara s poslovnim subjektima, posebno proizvođačima hrane i trgovcima na malo, o tome kako osigurati potpunu transparentnost sastava proizvoda (veću od one predviđene trenutačnim zakonskim obvezama). Jedna od mogućnosti koje se razmatraju jest Kodeks postupanja za proizvođače kojim bi se utvrdile norme koje treba poštovati kako bi se izbjegli problemi dvojne kvalitete. Usto, Komisija prati provedbu relevantnog zakonodavstva EU-a zajedno s nacionalnim tijelima nadležnima za zaštitu potrošača i hranu.

Ovom se Obavijesti doprinosi toj sveobuhvatnoj strategiji i nastoji olakšati praktična primjena postojećeg prava. Nekoliko je zakonodavnih akata EU-a relevantno za rješavanje pitanja dvojne kvalitete proizvoda. U konkretnom slučaju prehrambenih proizvoda, na koje se ova Obavijest posebno odnosi, to su, među ostalim:

—	„Opća uredba o zakonima o hrani” (3), kojom se nastoji osigurati da se samo sigurni prehrambeni proizvodi stavljaju na tržište EU-a te da se potrošače točno informira, a ne zavarava o sastavu i obilježjima prehrambenih proizvoda koji se nude na prodaju,

—	„Uredba o informiranju potrošača o hrani” (4), kojom se utvrđuju opća pravila i zahtjevi za označivanje, uključujući obvezno navođenje potpunog popisa sastojaka, čime se potrošačima osiguravaju potpune informacije o sastavu prehrambenih proizvoda (5),

—

„Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi” (6), kojom se osigurava da se potrošače ne zavarava ili izlaže agresivnom marketingu te da su sve tvrdnje trgovaca u EU-u jasne, točne i potkrijepljene. Njome se nastoji potrošačima omogućiti informiran i smislen odabir. Ta horizontalna Direktiva primjenjuje se na mnoge poslovne prakse koje su uređene i drugim općim ili sektorskim zakonodavstvom EU-a, na primjer, o hrani, igračkama, kozmetici, deterdžentima i sl., ali samo za aspekte koji nisu obuhvaćeni sektorskim zakonodavstvom.

Previđeno je da države članice, konkretno nacionalna tijela nadležna za zaštitu potrošača i hranu, osiguravaju usklađenost s pravnom stečevinom EU-a o zaštiti potrošača te provode europsko zakonodavstvo o sigurnosti i označivanju hrane na nacionalnoj razini. Međutim, Komisija predano pomaže nacionalnim tijelima pružanjem potrebne potpore i smjernica. U Obavijesti se pojašnjava mjerodavni zakonodavni okvir kako bi nacionalna tijela imala alate i pokazatelje za osiguranje ispravne provedbe. Obavijest bi trebalo smatrati prvim korakom koji Komisija poduzima za potporu nacionalnim provedbenim tijelima u njihovim nastojanjima da okončaju nepoštenu praksu. Može se ažurirati s obzirom na nove dokaze koji se dobiju zajedničkom metodologijom ispitivanja te za druge proizvode osim prehrambenih.

1.   Zahtjevi za pošteno informiranje u skladu s Uredbom (EU) br. 1169/2011

U skladu sa zahtjevom iz članka 8. Uredbe (EZ) br. 178/2002 o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, prema kojem je cilj propisa o hrani spriječiti postupke kojima se zavaravaju potrošači, Uredbom (EU) br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani (Uredba o informiranju o hrani) uvodi se sveobuhvatan pravni okvir čiji je cilj osigurati ne samo visoku razinu zaštite zdravlja potrošača te njihovih socijalnih i ekonomskih interesa, već i slobodno kretanje sigurne i zdrave hrane na jedinstvenom tržištu EU-a.

U tu se svrhu Uredbom o informiranju o hrani uvodi opće načelo da informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno:

—	glede karakteristika hrane, posebno njezine prirode, identiteta, svojstava, sastava, količine, roka trajanja, zemlje ili mjesta podrijetla, načina proizvodnje, i

—	ukazujući izgledom, opisom ili slikovnim prikazom na prisutnost određene hrane ili sastojka, kada je u stvarnosti sastavni dio koji je inače prirodno prisutan ili sastojak koji se uobičajeno koristi u toj hrani, zamijenjen drugim sastavnim dijelom ili drugim sastojkom.

Tom se Uredbom utvrđuje i popis obveznih podataka koje bi u pravilu trebalo navoditi za sve prehrambene proizvode, konkretno: naziv hrane, popis sastojaka, količina određenih sastojaka ili kategorija sastojaka, podaci o alergenima, nutritivna deklaracija itd. Podaci o hrani moraju biti jasni, točni i lako razumljivi potrošaču. Zato su u toj Uredbi utvrđeni i posebni zahtjevi za navođenje obveznih podataka, uključujući minimalnu veličinu slova.

Službe Komisije puno su surađivale s nadležnim tijelima država članica kako bi postigle zajedničko shvaćanje pravila Uredbe o informiranju o hrani i olakšale njihovu primjenu te trenutačno dovršavaju obavijest koju će Komisija uskoro donijeti. U Obavijesti Komisije C(2017) 4864 final od 13. srpnja 2017. objavljene su i posebne smjernice za informiranje o tvarima ili proizvodima koji uzrokuju alergije ili netolerancije.

Za nadležna bi provedbena tijela stoga provjera poštuje li se Uredba o informiranju o hrani trebala biti prvi korak u ispitivanju usklađenosti pri stavljanju prehrambenih proizvoda na tržište.

2.   Prakse informiranja o obilježjima proizvoda u skladu s Direktivom 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi

Međudjelovanje s propisima o hrani, a posebno s Uredbom o informiranju o hrani – načelo lex specialis i njegov utjecaj na provedbu

Na temelju načela lex specialis sadržanog u članku 3. stavku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, u slučaju proturječja ili preklapanja između odredaba Direktive i sektorskih odredaba prava EU-a kojima se uređuju specifični aspekti nepoštene poslovne prakse, sektorska pravila imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti (7). Međutim, Direktiva će i dalje biti važna za ocjenu ostalih mogućih aspekata poslovne prakse koji nisu obuhvaćeni sektorskim odredbama. Stoga se ona obično može primjenjivati komplementarno sa sektorskim pravilima EU-a. Budući da na temelju članka 11. Direktive sve države članice moraju osigurati prikladna i učinkovita sredstva za borbu protiv nepoštene poslovne prakse, u onim državama članicama u kojima su za provedbu Direktive i relevantnog sektorskog zakonodavstva nadležna različita tijela, ta bi nadležna tijela trebala usko surađivati kako bi se osigurala dosljednost njihovih pojedinačnih istraga istog trgovca i/ili iste poslovne prakse (8).

Važno je naglasiti i da se informacije koje se zahtijevaju na temelju sektorskog prava EU-a u području tržišnog komuniciranja, uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište, smatraju „bitnima” na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (9). Bitne informacije odnose se na glavne informacije koje poslovni subjekti moraju pružiti potrošačima da bi potrošači mogli donijeti informiranu odluku o poslu (10). Nepružanje takvih bitnih informacija može se smatrati zavaravajućom poslovnom praksom ako se može smatrati da će to izostavljanje informacija vjerojatno navesti prosječnog potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bio donio.

Na primjer, Uredbom o informiranju o hrani od poslovnih se subjekata zahtijeva da pružaju određene informacije o proizvodima, kao što su količina određenih sastojaka ili kategorija sastojaka. To su „bitne” informacije u smislu članka 7. stavka 5. Direktive. Izostavljanje tih informacija može se, nakon ocjene pojedinačnog slučaja, smatrati zavaravajućim u mjeri u kojoj je vjerojatno da bi utjecalo na odluke prosječnog potrošača o poslu.

Primjena Direktive na poslovne prakse

Direktiva djeluje kao sigurnosna mreža koja osigurava održavanje zajedničke visoke razine zaštite potrošača u svim sektorima te nadopunjuje druge dijelove prava EU-a i uklanja nedostatke u njima. Direktivom se zabranjuje svaka poslovna praksa koja uključuje lažne informacije ili na bilo koji način zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako su informacije činjenično točne, o glavnim obilježjima proizvoda te, u svakom slučaju, ako će na temelju nje prosječan potrošač donijeti ili bi mogao donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Za ocjenjivanje krši li se određenom poslovnom praksom Direktiva potrebna je pojedinačna ocjena svakog slučaja.

Stavljanje na tržište robe u jednakom pakiranju i s oznakom iste robne marke, ali različitog sastava i osjetilnog profila moglo bi se smatrati povredom Direktive ako se na razini pojedinačnog slučaja može dokazati:

—	da potrošači imaju određena legitimna očekivanja od proizvoda u usporedbi s „referentnim proizvodom” i da proizvod znatno odstupa od tih očekivanja,

—	da trgovac izostavlja ili potrošačima ne dostavlja primjerene informacije te da potrošači ne mogu razumjeti da može postojati razlika u odnosu na njihova očekivanja,

—	da će te neadekvatne ili nedovoljne informacije vjerojatno izmijeniti ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača, primjerice tako da ga navedu da kupi proizvod koji inače ne bi kupio.

Sljedeći kriteriji mogli bi biti korisni za opis „referentnog proizvoda”:

i.	proizvod se stavlja na tržište „u jednakom pakiranju i s oznakom iste robne marke” u nekoliko država članica;

ii.	proizvod se prodaje u većini tih država članica s određenim sastavom; te

iii.	percepcija koju potrošači imaju u pogledu obilježja proizvoda odgovara sastavu tog proizvoda kako se oglašava u većini tih država članica.

Zajednički istraživački centar trenutačno radi na utvrđivanju dodatnih pokazatelja za usavršavanje usporednih ispitivanja hrane.

Da bi se takva ocjena pojedinačnih slučajeva mogla provesti, prvo bi bilo korisno ispitati sljedeće:

—	glavna obilježja proizvoda koja će prosječni potrošač vjerojatno uzeti u obzir pri donošenju odluke o kupnji i na temelju kojih donosi pozitivnu ili negativnu odluku o poslu (11),

—	jesu li informacije o glavnim obilježjima određenog proizvoda izostavljene ili su nejasne,

—	je li vjerojatno da će se zbog izostavljanja ili nejasnoće informacija o glavnim značajkama izmijeniti odluka prosječnog potrošača o poslu.

Glavne značajke koje potrošači uzimaju u obzir pri kupnji proizvoda određene robne marke

Ako u općoj ponudi postoje proizvodi jedne ili više robnih marki u određenoj kategoriji prerađenih prehrambenih proizvoda (npr. kave, čokolade, čajevi, bezalkoholna pića itd.), to utječe na izbor većine potrošača. Odluke o poslu koje potrošač donosi s obzirom na proizvod određene robne marke velikim se dijelom temelje na onome što mu ta robna marka predstavlja. Kad se radi o hrani, to je subjektivno mišljenje koje se formira na temelju osjetilnog iskustva svakog potrošača, njegovih prehrambenih preferencija te čimbenika kao što su izloženost oglašavanju robne marke i rad na izgradnji ugleda robne marke.

Prosječni potrošač možda ne bi kupio proizvod određene robne marke kad bi imao razloga vjerovati da kupljeni proizvod odudara od njegove percepcije toga kakav bi taj proizvod robne marke trebao biti.

Prisutnost potencijalno zavaravajućih elemenata u komunikaciji o proizvodima određene robne marke teško je ocijeniti jer proizvođači robnih marki ne prenose značajke određenog proizvoda koje se smatraju povezanima s robnom markom u objektivan izričit, mjerljiv opis. One se potrošačima natuknu različitim neizričitim komunikacijskim sredstvima i/ili općim izrazima o tome kako je roba u skladu s robnom markom ili onime na temelju čega je tijekom vremena postigla uspjeh. Primjerice, izrazi poput „originalan”, „jedinstven”, „izvorna receptura”, „gdje god bili, uvijek ćete jednako uživati u hrani/piću” česti su na pakiranjima prehrambenih proizvoda.

Istraživanja o vjernosti robnim markama pokazuju da robne marke u svijesti potrošača djeluju kao potvrda kontrolirane i stalne kvalitete. To objašnjava zašto bi neki potrošači mogli očekivati da proizvodi određene robne marke budu ekvivalentne ili čak potpuno jednake kvalitete (12) gdje god i kad god ih kupili te da ih vlasnici robne marke obavijeste kad odluče promijeniti bilo koji važan element sastava svojih proizvoda.

Treba podsjetiti i na to da na jedinstvenom tržištu, gdje potrošači općenito znaju da kupuju upravo na tom tržištu i da su na tom tržištu osigurani slobodno kretanje robe i jednak pristup robi, potrošači a priori ne očekuju da proizvodi određene robne marke koji se prodaju u različitim državama budu različiti.

Međutim, za subjekte u području hrane i pića „stalna kvaliteta” ne znači nužno da su proizvodi identični na različitim geografskim područjima. Dapače, subjekti u poslovanju s hranom često prilagođavaju proizvode lokalnim preferencijama potrošača i drugim uvjetima. Konkretno, osjetilna optimizacija vrši se radi prilagodbe prehrambenim navikama koje se mogu razlikovati među regijama. Nadalje, mogu postojati objektivne razlike u nabavi zbog zemljopisne i/ili sezonske dostupnosti sirovina (ili zbog posebnih lokalnih zahtjeva), što utječe na sastav i/ili okus proizvoda i što proizvođači stoga teško mogu izbjeći. Moguće je i uvođenje novih receptura radi odražavanja tehnološkog napretka ili politika nutricionističke reformulacije, koje tehnički ili ekonomski nije moguće provesti istodobno na svim tržištima. Naposljetku, moguće je i da subjekti u poslovanju s hranom prilagode sastav proizvoda cjenovnoj elastičnosti lokalne potražnje.

Moguća nepoštena praksa u stavljanju različitih prehrambenih proizvoda na jedinstveno tržište

Nedovoljne informacije o razlikama među proizvodima koji su stavljeni na tržište u različitim državama članicama s oznakom iste robne marke mogu utjecati na odluke potrošača o poslu.

Nakon provjere usklađenosti s propisima EU-a o hrani, kad provedbena tijela imaju konkretne informacije na temelju kojih nakon analize pojedinačnog slučaja zaključuju da bi se prakse razlikovanja kod određenog subjekta u poslovanju s hranom mogle smatrati nepoštenom poslovnom praksom, ta tijela mogu razmotriti ispitivanje tržišta koje uključuje usporedbe proizvoda u različitim regijama i zemljama. Takva ispitivanja trebaju se provoditi na temelju zajedničkog pristupa ispitivanju, na kojem Komisija trenutačno radi. Ishod tih ispitivanja mogao bi poslužiti kao dodatni dokaz i temelj za preporuke o predmetnom pitanju.

Ako se ispitivanjem utvrde prehrambeni proizvodi:

—	koji se čine jednakima,

—	koji se stavljaju na tržište s oznakom iste robne marke,

—	ali se znatno razlikuju u sastavu i/ili osjetilnom profilu,

tijela nadležna za provedbu moraju za svaki slučaj pojedinačno utvrditi postoji li potreba za daljnjim istražnim postupkom kako bi se ocijenilo jesu li predmetni proizvodi stavljani na tržište u skladu s Direktivom, uključujući zahtjev ponašanja u skladu s profesionalnom pažnjom (13) na temelju članka 5. stavka 2. Direktive. Pri takvom ocjenjivanju pojedinačnog slučaja potrebno je na temelju konkretnih činjenica i okolnosti svakog slučaja u obzir uzeti razlog razlikovanja proizvoda te sljedeće elemente kako bi se utvrdilo bi li oni mogli utjecati na ponašanje potrošača:

—

predstavljanje proizvoda ili njegovo oglašavanje na temelju kojeg bi potrošači pomislili da je proizvod jednak na cijelom jedinstvenom tržištu, primjerice isticanje njegove jedinstvenosti, podrijetla njegove prvotne proizvodnje, njegove originalnosti, tradicionalnog jedinstvenog načina proizvodnje ili recepture, njegove sukladnosti s recepturom nastalom prije mnogo godina na određenom mjestu itd.,

—

marketinške strategije raznih verzija proizvoda koje bi mogle zbuniti potrošače. Primjerice ako poslovni subjekt koji na jedinstvenom tržištu distribuira proizvode različite kvalitete u okviru svoje strategije distribucije u određenim regijama ili zemljama prodaje samo proizvode niže kvalitete, a da potrošače ne informira dovoljno kako bi im se omogućilo da razumiju koja je kvaliteta dostupna na njihovu lokalnom tržištu,

—

nedostatak informacija ili nedovoljne informacije za potrošače (bilo kojim sredstvom javne komunikacije) o činjenici da su elementi sastava proizvoda znatno promijenjeni u usporedbi s prethodnim stanjem (npr. uvođenje nove recepture), uzimajući u obzir promjene sastava kao takvog, u kontekstu politika nutricionističke reformulacije u državama članicama, u skladu sa zahtjevom profesionalne pažnje.

Iako bi se procjena toga što su to „znatne” razlike mogla promijeniti na temelju činjenica i okolnosti svakog slučaja, znatne razlike glavnih obilježja proizvoda općenito postoje: i. kad se jedan ključni sastojak ili više njih ili njihov postotak znatno razlikuju u usporedbi s „referentnim proizvodom”; ii. zbog te razlike moglo bi se promijeniti ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača, koji bi donio drugačiju odluku o kupnji kad bi bio svjestan te razlike.

Praktična pitanja

U tim bi istražnim postupcima tijela nadležna za Direktivu i propise o hrani trebala usko surađivati kako bi osigurala da rezultati njihovih pojedinačnih istražnih postupaka usmjerenih na isti poslovni subjekt i/ili poslovnu praksu budu dosljedni. Posebno:

—	za svaki prehrambeni proizvod potrebno je provesti preliminarnu provjeru svih zahtjeva iz Uredbe o informiranju o hrani,

—	za prehrambene proizvode na koje se primjenjuju norme u pogledu sastava trebalo bi provjeriti i usklađenost s pravnim zahtjevima iz primjenjivih propisa (14),

—	ako bilo koja od informacija koje se zahtijevaju na temelju prethodno navedenih uredbi nedostaje ili je navedena na zavaravajući način, nadležna bi tijela trebala poduzeti potrebne provedbene mjere,

—	istražni postupci usmjereni na druge potencijalno nepoštene poslovne prakse mogu se odvijati na temelju Direktive.

Prekogranična suradnja

Budući da se ovo pitanje odnosi na praksu poslovnih subjekata na cijelom jedinstvenom tržištu i ima prekograničnu dimenziju, nadležna tijela trebala bi nastojati provoditi prethodno spomenute istražne postupke, kad je to primjereno, na usklađen način, u skladu s Uredbom (EZ) br. 2006/2004 o suradnji u zaštiti potrošača (15). Uredbom o suradnji u zaštiti potrošača utvrđuju se jasne obveze uzajamne pomoći među nadležnim tijelima kako bi se osiguralo da tijela države članice u kojoj trgovac ima poslovni nastan poduzmu potrebne mjere za prestanak kršenja propisa koje utječe na potrošače u drugim jurisdikcijama u Uniji. Uredbom se utvrđuje i obveza nadležnih tijela u cijelom EU-u da se međusobno obavješćuju o mogućim slučajevima kršenja propisa i da razmjenjuju informacije o takvim kršenjima propisa. U slučaju zavaravajućih informacija o obilježjima prehrambenog proizvoda tijela nadležna za suradnju u zaštiti potrošača u zemlji u kojoj potrošači mogu biti oštećeni trebala bi u potpunosti iskoristiti instrumente predviđene Uredbom o suradnji u zaštiti potrošača te tražiti pomoć odgovarajućih tijela u zemlji u kojoj se nalazi trgovac. U vezi s tim, novom Uredbom o suradnji u zaštiti potrošača, koja će biti primjenjiva u EU-u od kraja 2019., pojačavaju se mehanizmi suradnje i nadzora u okviru postojećeg sustava te se omogućava brža i djelotvornija razmjena informacija i obavijesti o kršenjima propisa u cijelom EU-u. Komisija može olakšati taj rad i dodijeliti sredstva u okviru Programa za potrošače.

Ocjenjivanje potencijalno nepoštene poslovne prakse u slučaju proizvoda određene robne marke – dijagram:

---

(1)  Tj. roba koja se na jedinstvenom tržištu stavlja na tržište s oznakom iste robne marke ili s istim žigom, ali s razlikama u sadržaju, sastavu ili kvaliteti u pojedinim državama članicama EU-a.

(2)  http://europa.eu/rapid/press-release_SPEECH-17-3165_hr.htm

(3)  Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, 1.2.2002., str. 1.).

(4)  Uredba (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani, izmjeni uredbi (EZ) br. 1924/2006 i (EZ) br. 1925/2006 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Komisije 87/250/EEZ, Direktive Vijeća 90/496/EEZ, Direktive Komisije 1999/10/EZ, Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Komisije 2002/67/EZ i 2008/5/EZ i Uredbe Komisije (EZ) br. 608/2004 (SL L 304, 22.11.2011., str. 18.).

(5)  Određeni proizvodi, kao što su čokolada, voćni sokovi i džem, podliježu posebnim zahtjevima u pogledu sastava proizvoda ili su obuhvaćeni programima kvalitete na temelju usklađenog zakonodavstva EU-a ili nacionalnog zakonodavstva.

(6)  Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 149, 11.6.2005., str. 22.).

(7)  Drugo sektorsko zakonodavstvo; vidjeti, na primjer, poglavlje IV. Uredbe (EU) br. 1379/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkom uređenju tržišta proizvodima ribarstva i akvakulture, izmjeni uredbi Vijeća (EZ) br. 1184/2006 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 104/2000 (SL L 354, 28.12.2013., str. 1.).

(8)  Vidjeti posebno str. 17. Smjernica za provedbu/primjenu Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi (može se preuzeti na http://ec.europa.eu/consumers/consumer_rights/unfair-trade/unfair-practices/index_en.htm).

(9)  Članak 7. stavak 5. Direktive te str. 17.–19. Smjernica za provedbu/primjenu Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi.

(10)  Članak 7. stavci 1. i 2. Direktive te str. 69. Smjernica za provedbu/primjenu Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi.

(11)  Tim se ispitivanjem utvrđuje koje se informacije mogu smatrati bitnima, odnosno, drugim riječima, značajnima za potrošače.

(12)  Za određene kategorije proizvoda robnih marki kao što su parfemi, luksuzna roba ili automobili, kupci očekuju potpuno jednake proizvode i boje se krivotvorina. Može se zaključiti da slično ponašanje postoji za sve vrste robe široke potrošnje.

(13)  Profesionalna pažnja znači standard posebne vještine i pažnje koja se u razumnoj mjeri očekuje u odnosu poslovnog subjekta prema potrošačima, i to razmjerno s poštenom tržišnom praksom i/ili općim načelom dobre vjere u području aktivnosti poslovnog subjekta. Uključuje i poštovanje kriterija kvalitete i kontrole koje je otkrio poslovni subjekt, kao što su certificiranje kvalitete i druga certificiranja.

To obuhvaća načela koja su već bila utvrđena u zakonima država članica prije donošenja Direktive, kao što su „poštena tržišna praksa”, „dobra vjera” i „dobra tržišna praksa”. Tim se načelima ističu normativne vrijednosti koje se primjenjuju u određenom području poslovne djelatnosti. Takve normativne vrijednosti trebale bi uključivati poštovanje primjenjivog sektorskog prava i smjernica kako je opisano u dijelu 1.

(14)  To je, primjerice, slučaj s konzerviranom tunom, čiji je sastav standardiziran Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1536/92 od 9. lipnja 1992. o utvrđivanju zajedničkih tržišnih normi za konzerviranu tunu i palamidu (SL L 163, 17.6.1992., str. 1.), i Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2136/89 od 21. lipnja 1989. o utvrđivanju zajedničkih tržišnih standarda za konzervirane srdele i trgovačkih opisa za konzervirane srdele i proizvode tipa srdela (SL L 212, 22.7.1989., str. 79.).

(15)  Uredba (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. listopada 2004. o suradnji između nacionalnih tijela odgovornih za provedbu zakona o zaštiti potrošača (Uredba o suradnji u zaštiti potrošača) (SL L 364, 9.12.2004., str. 1.).

---