–

za Oftalma Hospital Srl, M. Moretto i P. Bianco, avvocati,

–

za Regione Piemonte, M. Scisciot, avvocato,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Sclafaniija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara i A. Tokár, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 92/50/EEZ od 18. lipnja 1992. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnoj nabavi usluga (SL 1992., L 209, str. 1.), kako je izmijenjena Direktivom 97/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 1997. (SL 1997., L 328, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 92/50).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Oftalma Hospital Srl (u daljnjem tekstu: Oftalma), s jedne strane, te Commissione Istituti Ospitalieri Valdesi (CIOV) (Komisija valdenških zdravstvenih ustanova, Italija) i Regione Piemonte (Regija Pijemont, Italija), s druge strane, vezano uz plaćanje usluga liječenja koje je Oftalma obavila na temelju ugovora sklopljenog s CIOV‑om (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor).

3

U glavi II. Direktive 92/50 definira se takozvana primjena „na dvije razine”. Prema članku 8. te direktive, ugovori o nabavi čiji su predmet usluge navedene u njezinu Prilogu I.A sklapaju se sukladno odredbama iz glava III. do VI. te direktive, odnosno njezinih članaka 11. do 37. S druge strane, prema članku 9. te direktive, „[u]govori o nabavi čiji su predmet usluge navedene u Prilogu I.B sklapaju se sukladno člancima 14. i 16.” [neslužbeni prijevod].

4

Članak 14. Direktive 92/50 nalazi se u njezinoj glavi IV., koja uređuje zajednička pravila o tehničkim pitanjima.

5

Članak 16. te direktive, koji čini dio njezine glave V., naslovljen „Zajednička pravila o oglašavanju”, u stavku 1. predviđa da javni naručitelji koji su sklopili ugovor o javnoj nabavi ili su organizirali natječaj trebaju Uredu za publikacije Europske unije poslati obavijest o rezultatima postupka dodjele.

6

U članku 27. stavku 3. Direktive 92/50 određuje se:

„Kad javni naručitelji sklapaju ugovor o nabavi putem pregovaračkog postupka, u slučajevima iz članka 11. stavka 2., broj kandidata uključenih u pregovore ne može biti manji od tri, pod uvjetom da postoji dovoljan broj odgovarajućih kandidata.” [neslužbeni prijevod]

7

U Prilogu I.B toj direktivi nabraja se niz kategorija usluga, među kojima se u kategoriji 25. navode i socijalne i zdravstvene usluge.

8

Sukladno člancima 20. i 21. Direktive 2004/18/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o [javnoj nabavi radova, robe i usluga] (SL 2004., L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.), ugovori o nabavi čiji su predmet usluge navedene u Prilogu II.A toj direktivi sklapaju se u skladu s njezinim člancima 23. do 55., a ugovori čiji su predmet usluge navedene u Prilogu II.B toj direktivi podložni su samo njezinu članku 23. i članku 35. stavku 4.

9

U Prilogu II.B navedenoj direktivi nabraja se niz kategorija usluga, među kojima se u kategoriji 25. navode i socijalne i zdravstvene usluge.

10

U članku 82. Direktive 2004/18, naslovljenom „Opozivi”, određuje se, među ostalim, da Direktiva 92/50 prestaje važiti od 31. siječnja 2006. te da se upućivanja na tu direktivu smatraju upućivanjima na Direktivu 2004/18.

11

Decreto‑legislativo n. 157 – Attuazione della direttiva 92/50/CEE in materia di appalti pubblici di servizi (Zakonodavna uredba br. 157 o provedbi Direktive 92/50/EEZ o javnoj nabavi usluga) od 17. ožujka 1995. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 104, 6. svibnja 1995.), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 157/95), u članku 3. određuje:

„1.   Ugovori o javnoj nabavi usluga su naplatni ugovori sklopljeni u pisanom obliku između pružatelja usluga i javnog naručitelja iz članka 2. koji se odnose na pružanje usluga iz priloga 1. i 2.

2.   Za ugovore o nabavi usluga iz Priloga 2. i one kod kojih je vrijednost tih usluga veća od vrijednosti usluga iz Priloga 1. ova se uredba primjenjuje samo na članak 8. stavak 3., članak 20. i članak 21.”

12

Članak 7. te zakonodavne uredbe u stavku 1. predviđa:

„Ugovori o nabavi iz ove uredbe mogu se sklopiti sporazumno, nakon objavljivanja poziva na nadmetanje, u sljedećim slučajevima:

13

Članak 22. navedene zakonodavne uredbe u stavku 3. određuje:

„U pregovaračkom postupku otvorenom na temelju članka 7. stavka 1. broj kandidata ne može biti manji od tri, pod uvjetom da postoji dovoljan broj odgovarajućih kandidata.”

14

Prilog 2. Zakonodavnoj uredbi br. 157/95 u točki 25. spominje „Zdravstvene i socijalne usluge”.

15

Spornim ugovorom od 2. siječnja 1999., izmijenjenim dodatkom iz 2004. kojim je Oftalma odustala od primjene postupka za izdavanje platnog naloga, CIOV je Oftalmi povjerio pružanje specijalističkih oftalmoloških usluga u oftalmološkom centru Ospedale evangelico valdese di Torino (Valdenška evangelička bolnica u Torinu).

16

Dana 21. travnja 2005. Tribunale di Torino (Sud u Torinu, Italija) naložio je CIOV‑u i Regiji Pijemont da Oftalmi isplate iznos od 1727886,36 eura, uvećan za iznos kamata, na ime naknade za zdravstvene usluge obavljene tijekom 2004. godine.

17

CIOV i Regija Pijemont protiv tog su platnog naloga podnijeli prigovore pred Tribunaleom di Torino (Sud u Torinu). Tijekom navedenog postupka Regija Pijemont pozvala se, među ostalim, na ništavost spornog ugovora, smatrajući da je on bio sklopljen kršenjem postupaka za sklapanje ugovora o javnoj nabavi uređenih Zakonodavnom uredbom br. 157/95.

18

Presudom od 5. prosinca 2007. Tribunale di Torino (Sud u Torinu) odbio je prigovore koje su podnijeli CIOV i Regija Pijemont te je slijedom toga prihvatio zahtjeve društva Oftalma.

19

Prije tog prvog postupka Oftalma je 2004. godine podnijela tužbu pred Tribunaleom di Torino (Sud u Torinu) tražeći da se CIOV‑u i Regiji Pijemont naloži da joj isplate iznos od 1226535,07 eura na ime reguliranja obveza na temelju cijena koje su se za zdravstvene usluge primjenjivale tijekom 2002. i 2003. te tijekom prvog polugodišta 2004. godine.

20

Presudom od 9. listopada 2007. Tribunale di Torino (Sud u Torinu) odbio je Oftalmin zahtjev.

21

Oftalma i Regija Pijemont žalili su se protiv dviju spomenutih presuda.

22

Corte d’appello di Torino (Žalbeni sud u Torinu, Italija), nakon što je spojio ta dva postupka, u presudi od 7. lipnja 2010. proglasio je sporni ugovor ništavim te slijedom toga Oftalmi naložio da vrati iznose isplaćene po osnovi izvršenja platnog naloga.

23

Taj je sud smatrao da je sporni ugovor bio sklopljen protivno Direktivi 92/50 i Zakonodavnoj uredbi br. 157/95, kojom je ta direktiva prenesena u nacionalno pravo, jer njegovu sklapanju nije prethodio nikakav postupak nadmetanja, unatoč tomu što je CIOV, sukladno članku 2. Zakonodavne uredbe br. 157/95 u vezi s člankom 1. Direktive 92/50, bio javnopravno tijelo koje ima svojstvo javnog naručitelja.

24

Oftalma je protiv te presude uložila žalbu pred Corteom suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), dakle sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.

25

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe, među ostalim, da članak 3. stavak 2. Zakonodavne uredbe br. 157/95, baš kao ni Direktiva 92/50, ne propisuje da prije sklapanja ugovora o pružanju zdravstvenih usluga mora biti proveden postupak objave i nadmetanja te da Zakonodavna uredba izričito ne predviđa ni to da dodjela takvih ugovora o nabavi podliježe poštovanju načela učinkovitosti, nepristranosti, jednakosti postupanja i transparentnosti.

26

Taj sud postavlja pitanje utemeljenosti sudske prakse talijanskih upravnih sudova prema kojoj ugovori o nabavi zdravstvenih usluga, unatoč tomu što nisu izravno obuhvaćeni propisima koji se primjenjuju u području ugovora o javnoj nabavi usluga, ipak podliježu prethodnom provođenju nadmetanja, makar i neformalno, sukladno općim pravilima unutarnjeg prava i načelima prava Unije koja proizlaze iz članaka 49., 56. i 106. UFEU‑a.

27

Taj sud, međutim, zaključuje da članak 22. stavak 3. Zakonodavne uredbe br. 157/95, kojim je u nacionalno pravo prenesen članak 27. stavak 3. Direktive 92/50, predviđa da, čak i u slučaju ograničenog postupka javne nabave, broj kandidata ne može biti manji od tri. Iako naglašava da je svrha tih odredaba da se primjenjuju na ugovore o nabavi usluga koji u potpunosti podliježu odredbama te direktive, tvrdi da bi se takva nacionalna odredba „mogla […] smatrati izrazom načela općeg značaja” čija bi primjena obuhvaćala i pružanje usluga koje im podliježu samo djelomično. Isti sud smatra da je takvo tumačenje u skladu s ciljevima Direktive 92/50, koji idu za ostvarivanjem unutarnjeg tržišta dobrim usklađivanjem postupaka provođenja javne nabave usluga.

28

Sud koji je uputio zahtjev dodaje je to tumačenje u skladu s jednim od ciljeva Direktive 92/50, a to je ujednačiti pravila o dodjeli ugovora o nabavi s pravilima koja uređuju ugovore o javnoj nabavi radova i robe. U tom smislu naglašava da i Direktiva Vijeća 71/305/EEZ od 26. srpnja 1971. o usklađivanju postupaka provedbe javne nabave radova (SL 1971., L 185, str. 5.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 89/440/EEZ od 18. srpnja 1989. (SL 1989., L 210, str. 1.), i Direktiva Vijeća 93/36/EEZ od 14. lipnja 1993. o usklađivanju postupaka provedbe javne nabave robe (SL 1993., L 199, str. 1.) javnim naručiteljima nalažu da trebaju osigurati stvarno tržišno natjecanje, uključujući i u pregovaračkim postupcima.

29

Taj sud napominje da je podvrgavanje nabave zdravstvenih usluga takvim obvezama u skladu sa sudskom praksom Suda prema kojoj se temeljna načela UFEU‑a primjenjuju na nabavu usluga isključenih iz područja primjene Direktive 92/50.

30

U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li javni naručitelj, u slučaju kad dodjeljuje ugovor o javnoj nabavi usluga na koji se primjenjuje članak 9. Direktive 92/50 i koji slijedom toga u pravilu podliježe samo njezinim člancima 14. i 16., svejedno dužan pridržavati se i temeljnih pravila i općih načela iz UFEU‑a, posebno načela jednakosti postupanja i nediskriminacije na temelju državljanstva te obveze transparentnosti koja iz njih proizlazi.

32

Prema članku 9. Direktive 92/50, „[u]govori o nabavi čiji su predmet usluge navedene u Prilogu I.B sklapaju se sukladno člancima 14. i 16.” [neslužbeni prijevod]. Ti članci sadržavaju obveze koje se odnose na tehničke specifikacije ugovora o nabavi i slanje obavijesti o rezultatima postupka dodjele ugovora o nabavi.

33

U tom smislu Sud je smatrao da su, u slučaju kad se ugovori o nabavi odnose na usluge iz spomenutog priloga I.B, javni naručitelji dužni držati se samo obveza u pogledu definiranja tehničkih specifikacija upućivanjem na nacionalne norme kojima se prenose europske norme, a koje moraju biti navedene u općoj ili ugovornoj dokumentaciji za svaki ugovor o nabavi, i slanja obavijesti Uredu za publikacije Europske unije u kojoj se iznose rezultati postupka dodjele tih ugovora o nabavi (presuda od 17. ožujka 2011., Strong Segurança, C‑95/10, EU:C:2011:161, t. 34.).

34

Sud je također smatrao da je klasifikacija usluga u prilozima I.A i I.B Direktivi 92/50 u skladu sa sustavom uspostavljenim tom direktivom kojim se predviđa primjena njezinih odredbi na dvije razine (presuda od 17. ožujka 2011., Strong Segurança, C‑95/10, EU:C:2011:161, t. 33. i navedena sudska praksa).

35

Sud je, naime, naveo da je zakonodavac Unije pošao od pretpostavke da nabava koja se odnosi na usluge iz Priloga I.B Direktivi 92/50 nije a priori, s obzirom na svoju posebnu narav, od dovoljnog prekograničnog interesa koji bi mogao opravdati obavljanje njezine dodjele nakon postupka javne nabave koji ima za svrhu omogućiti poduzetnicima iz drugih država članica da saznaju za poziv na nadmetanje i da dostave ponudu (presuda od 17. ožujka 2011., Strong Segurança, C‑95/10, EU:C:2011:161, t. 35. i navedena sudska praksa).

36

Međutim, Sud je smatrao da se na takve ugovore o nabavi, u slučaju kad ipak imaju nedvojben prekogranični interes, primjenjuju temeljna pravila i opća načela iz UFEU‑a, posebno načela jednakosti postupanja i nediskriminacije na temelju državljanstva te obveza transparentnosti koja iz njih proizlazi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2011., Strong Segurança, C‑95/10, EU:C:2011:161, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Iako nužno ne nalaže provođenje postupka javne nabave, navedena obveza podrazumijeva osiguravanje odgovarajuće razine javnosti koja s jedne strane omogućava tržišno natjecanje, a s druge strane nadzor nepristranosti postupka dodjele ugovora (presuda od 13. studenoga 2008., Coditel Brabant, C‑324/07, EU:C:2008:621, t. 25. i navedena sudska praksa).

37

U nedostatku posebnih okolnosti, čije postojanje nije razvidno iz spisa kojim Sud raspolaže, ocjenu postojanja nedvojbenog prekograničnog interesa zbog razloga pravne sigurnosti treba provesti u trenutku dodjele predmetnog ugovora o javnoj nabavi (vidjeti po analogiji presudu od 10. studenoga 2005., Komisija/Austrija, C‑29/04, EU:C:2005:670, t. 38.). U tom smislu, činjenica da je u predmetu iz glavnog postupka u predmetni ugovor naknadno unesen dodatak ne mijenja trenutak u kojem treba ocjenjivati postojanje takvog interesa ako taj dodatak bitno ne mijenja opću strukturu ugovora, no na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri.

38

Dakle, na sudu koji je uputio zahtjev je da izvrši detaljnu ocjenu svih relevantnih elemenata vezanih uz predmetni ugovor o nabavi kako bi se provjerilo postojanje nedvojbenog prekograničnog interesa u trenutku dodjele ugovora o nabavi iz glavnog postupka.

39

U tom pogledu valja istaknuti da se u okviru tog ispitivanja postojanje nedvojbenog prekograničnog interesa ne može teorijski izvesti iz određenih elemenata koji, razmatrani apstraktno, mogu u tom smislu predstavljati indicije, nego mora jasno proizlaziti iz konkretne ocjene okolnosti ugovora o nabavi iz glavnog postupka. To znači da se ne može smatrati da je nedvojbeni prekogranični interes nastao na temelju elemenata koji ne isključuju njegovo postojanje, već da ga takvim treba smatrati ako su se njegova prekogranična obilježja pokazala na temelju objektivnih i podudarnih ciljeva (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2016., Tecnoedi Costruzioni, C‑318/15, EU:C:2016:747, t. 22.).

40

Sud je već zaključio da su visina iznosa predmetnog ugovora o nabavi u vezi s mjestom izvršenja radova ili pak tehničke karakteristike ugovora o nabavi i specifične karakteristike konkretnih proizvoda mogli predstavljati objektivne kriterije koji mogu određivati postojanje nedvojbenog prekograničnog interesa. S tim u vezi također se može uzeti u obzir postojanje žalbi koje su podnijeli subjekti koji se nalaze u drugim državama članicama, pod uvjetom da bude provjereno da su potonji stvarni, a ne fiktivni (presuda od 6. listopada 2016., Tecnoedi Costruzioni, C‑318/15, EU:C:2016:747, t. 20. i navedena sudska praksa). Isto tako, okolnost da su u trenutku dodjele ugovora o nabavi iz glavnog postupka slične zdravstvene usluge već pružali odnosno da ih nisu pružali subjekti sa sjedištem u drugim državama članicama također može predstavljati element koji treba biti uzet u obzir.

41

Konkretno kada je riječ o zdravstvenoj djelatnosti, međutim, treba podsjetiti da je Sud u okviru postupka zbog povrede obveze države članice zaključio da nedvojbeni prekogranični interes nije bio dokazan samo na temelju činjenice da su predmetni ugovori o nabavi imali značajnu ekonomsku vrijednost (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2010., Komisija/Njemačka, C‑160/08, EU:C:2010:230, t. 18., 54. i 123.).

42

No, u konkretnom slučaju, kako što je Oftalma to navela u svojim pisanim očitovanjima, treba reći da odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nijedan element koji bi upućivao na to da je ugovor o nabavi iz glavnog postupka u trenutku kad je dodijeljen imao nedvojben prekogranični interes.

43

U slučaju da se ipak dokaže postojanje takvog nedvojbenog prekograničnog interesa i da je stoga netransparentnost mogla dovesti do različitog postupanja na štetu poduzetnika koji se nalaze u drugoj državi članici, takve razlike u postupanju mogu biti opravdane zbog objektivnih okolnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2014., Azienda sanitaria locale n. 5 Spezzino i dr., C‑113/13, EU:C:2014:2440, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

44

Što se tiče takvog opravdanja, Oftalma se u svojim pisanim očitovanjima poziva na točku 57. presude od 11. prosinca 2014., Azienda sanitaria locale n. 5 Spezzino i dr. (C‑113/13, EU:C:2014:2440), u kojoj je Sud zaključio da cilj održavanja uravnotežene zdravstvene i bolničke službe dostupne svima, zbog razloga javnog zdravlja, može biti obuhvaćen jednim od odstupanja zbog razloga javnog zdravlja.

45

Na sudu koji je uputio zahtjev je da, uzimajući u obzir sudsku praksu spomenutu u prethodnim dvjema točkama, u slučaju da se pokaže postojanje nedvojbenog prekograničnog interesa, ispita je li dodjela ugovora o nabavi iz glavnog postupka bila opravdana.

46

Imajući u vidu sva navedena razmatranja, na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti da, u slučaju kad dodjeljuje ugovor o javnoj nabavi usluga na koji se primjenjuje članak 9. Direktive 92/50 i koji slijedom toga u pravilu podliježe samo njezinim člancima 14. i 16., javni naručitelj svejedno je dužan pridržavati se i temeljnih pravila i općih načela iz UFEU‑a, posebno načela jednakosti postupanja i nediskriminacije na temelju državljanstva te obveze transparentnosti koja iz njih proizlazi, pod uvjetom da taj ugovor o nabavi u trenutku dodjele ima nedvojbena prekogranična obilježja, a na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri.

47

Također, pod istom pretpostavkom, Oftalma prigovara navodima Regije Pijemont i CIOV‑a pozivajući se na načelo nemo auditur propriam turpitudinem allegans. Tvrdi da, ako je sklapanje sporazuma koji je s njom zaključen bilo nezakonito, za tu su nezakonitost odgovorni Regija Pijemont i CIOV. Nadalje tvrdi da odbijanje plaćanja naknade za usluge koje je stvarno i redovito pružao CIOV‑u daje nepoštenu prednost.

48

Prema tome, valja zaključiti da takva načela mora ocjenjivati sud koji je uputio zahtjev u okviru primjene nacionalnog prava.

49

Drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 27. stavak 3. Direktive 92/50 tumačiti na način da se on primjenjuje na ugovore o javnoj nabavi usluga iz Priloga I.B toj direktivi.

50

Treba reći da je donošenjem članka 9. Direktive 92/50 zakonodavac Unije izričito predvidio da se samo njezini članci 14. i 16. primjenjuju na usluge iz Priloga I. B. Budući da ne postoji nijedan navod koji bi mu se protivio, valja zaključiti da je to tako čak i onda kad ugovor o javnoj nabavi koji se odnosi na takvu uslugu ima nedvojben prekogranični interes.

51

Iz toga slijedi da bi primjena drugih članaka osim onih na koje izričito upućuje članak 9. Direktive 92/50 na usluge iz Priloga I.B toj direktivi dovela do tumačenja koje bi bilo u suprotnosti s jasnim tekstom tog članka te bi se time kršila volja zakonodavca Unije.

52

Slijedom navedenog, obveze koje proizlaze iz članka 27. stavka 3. navedene direktive ne primjenjuju se na ugovor o javnoj nabavi za uslugu iz Priloga I.B toj direktivi, čak ni ako taj ugovor ima nedvojben prekogranični interes.

53

Dakle, poštovanje temeljnih pravila i općih načela Unije te obveza koje iz njih proizlaze, kao što to u pogledu ugovora o javnoj nabavi koji imaju nedvojben prekogranični interes priznaje sudska praksa spomenuta u točki 36. ove presude, samo po sebi ne podrazumijeva prihvaćanje minimalnog broja kandidata u pregovaračkom postupku predviđenom navedenim člankom 27. stavkom 3.

54

Usto, prihvaćanje tumačenja prema kojem bi članak 27. stavak 3. Direktive 92/50 trebalo primijeniti u predmetu poput onoga iz glavnog postupka i onda kad postoji nedvojben prekogranični interes, moglo bi dovesti do toga da se na ugovore o nabavi usluga iz Priloga I.B Direktivi 92/50 primjenjuju ostale odredbe te direktive koje se primjenjuju samo na usluge nabrojene u njezinu prilogu I.A, zbog čega bi razlikovanje koje postoji između usluga iz Priloga I.A i usluga iz Priloga I.B toj direktivi moglo izgubiti svaki koristan učinak (vidjeti u tom smislu, vezano uz priloge II.A i II.B Direktivi 2004/18, koji odgovaraju prilozima I.A i I.B Direktivi 92/50, presudu od 17. ožujka 2011., Strong Segurança, C‑95/10, EU:C:2011:161, t. 42.).

55

Imajući u vidu sva navedena razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti da članak 27. stavak 3. Direktive 92/50 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na ugovore o javnoj nabavi usluga iz Priloga I.B toj direktivi.

56

U svojim očitovanjima Oftalma od Suda traži da, u slučaju da temeljna pravila i osnovna načela Unije te obveza transparentnosti koja iz njih proizlazi budu protumačeni na način da dodjeli ugovora poput onoga iz glavnog postupka mora prethoditi odgovarajuća razina javnosti ako taj ugovor ima nedvojben prekogranični interes, vremenski ograniči učinke predmetne presude. Oftalma smatra da ta presuda može dovesti u pitanje valjanost svih sporazuma koje su privatne ustanove sklopile s javnim tijelima radi pružanja zdravstvenih usluga te slijedom toga destabilizirati cjelokupan talijanski zdravstveni sustav.

57

U tom pogledu valja podsjetiti da Sud može samo iznimno primjenom općeg načela pravne sigurnosti, koje je sastavni dio pravnog sustava Unije, ograničiti za svaku zainteresiranu osobu mogućnost da se osloni na odredbu koju je Sud protumačio radi osporavanja pravnih odnosa uspostavljenih u dobroj vjeri. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, takvo se ograničenje može jedino dopustiti u samoj presudi u kojoj se odlučuje o traženom tumačenju (presuda od 17. srpnja 2008., Krawczyński, C‑426/07, EU:C:2008:434, t. 42. i 43.).

58

No, kao što to proizlazi iz točke 36. ove presude, Sud je već zaključio da ugovori o nabavi za usluge iz Priloga I.B Direktivi 92/50, u slučaju kad imaju nedvojben prekogranični interes, podliježu temeljnim pravilima i općim načelima iz UFEU‑a iz kojih proizlazi obveza transparentnosti.

59

Stoga nema potrebe vremenski ograničiti učinke ove presude.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: