8.10.2015   

HR

Službeni list Europske unije

C 332/45

Izvjestitelj:

Sandy BOYLE

1.1

Izravna strana ulaganja u znatnoj mjeri doprinose gospodarskom rastu, pa strani ulagači u cijelom svijetu moraju biti zaštićeni od izravnog izvlaštenja, ne smiju biti izloženi diskriminaciji i moraju imati prava jednaka pravima domaćih ulagača.

1.2

Pravo države da donosi propise u javnom interesu neosporno je i ne smije se dovoditi u pitanje odredbama međunarodnih sporazuma o ulaganju. Nužna je nedvosmislena klauzula koja horizontalno podržava to pravo.

1.3

Mehanizmom za rješavanje sporova između ulagača i države ne smije se transnacionalni kapital uzdignuti na status suverene države niti stranim ulagačima omogućiti da dovode u pitanje pravo vlada da donose propise i uređuju vlastita pitanja.

1.4

S vremenom se pojavio niz zlouporaba u okviru korištenja mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države te na tome sada treba poraditi. Sistemski problemi koji se javljaju prilikom primjene mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države uključuju netransparentnost, nepostojanje jasnih pravila arbitraže, nepostojanje prava na žalbu, diskriminaciju domaćih ulagača koji se ne mogu koristiti tim mehanizmom, bojazan da se štite isključivo špekulativna ulaganja, koja među ostalim ne rezultiraju stvaranjem novih radnih mjesta, te bojazan da bi mehanizam mogla izrabljivati specijalizirana odvjetnička društva. Trenutno je cilj predložiti alternativni postupak za rješavanje sporova kako bi se pomirili legitimni zahtjevi ulagača i zabrinutost drugih dijelova civilnog društva do koje dolazi zbog negativne predodžbe o rješavanju sporova između ulagača i države.

Savjetovanje Europske komisije o mehanizmu za rješavanje sporova između ulagača i države u TTIP-u ukazalo je na veliku razliku između stavova šire poslovne zajednice i stajališta izraženog u velikoj većini odgovora koji su pristigli iz ostatka civilnog društva.

1.5

Postoji zabrinutost u vezi s ovlastima dodijeljenim sudskom vijeću sastavljenom od triju privatnih odvjetnika da presuđuje i donosi obvezujuće odluke u pitanjima od temeljnog javnog interesa. Unatoč činjenici da je UNCITRAL nedavno usvojio nova pravila o transparentnosti, i dalje postoji zabrinutost zbog toga što u većem dijelu postojećeg sustava nedostaje transparentnosti i ne postoji pravo na žalbu.

1.6

Prvobitna zamisao koja je stajala iza rješavanja sporova između ulagača i države odavno je izgubljena. Ono je sada postalo izvor ogromne dobiti za mali broj odvjetničkih društava specijaliziranih za ulaganja koja dominiraju tim sektorom.

1.7

Neka specijalizirana odvjetnička društva sada promiču mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države kao važan preventivni instrument za ublažavanje rizika pri upuštanju u ulaganja. U nekim istaknutim slučajevima taj je mehanizam postao instrument za lobiranje pri čemu sama prijetnja sudskim postupkom izaziva zazor od uvođenja propisa koji koči zakonodavce u uvođenju legitimnih politika od javnog interesa. Postoji i zabrinutost da je privukao špekulativna ulaganja fondova za ograničavanje rizika (hedge funds) itd.

1.8

Niz liberalnih tumačenja u vezi s time što predstavlja neizravno izvlaštenje doveo je do sve veće zabrinutosti da su porezni obveznici prisiljeni plaćati naknadu štete zbog politika od javnog interesa koje navodno ograničavaju dobit.

1.9

Sporazum EU-a i Kanade (CETA), potpisan krajem 2014. godine, kao i zasebno poglavlje o ulaganju dodano sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Singapura, sadrže prva poglavlja o ulaganju koja je EU ugovorio u nekom sporazumu otkako mu je 2009. godine Lisabonskim ugovorom dodijeljena nadležnost za ulaganja. Iako se tim poglavljima nastoji unaprijediti postojeći sustav rješavanja sporova između ulagača i države te iznijeti ono što EK naziva novim i „najmodernijim” EU-ovim modelom tog sustava, to je nedovoljno da bi se smirio strah javnosti. Modeli sporazuma sa Singapurom i CETA-e nisu istovjetni te mnogi smatraju da je rješavanje sporova između ulagača i države i dalje neuravnotežen i vrlo skup postupak kojim se sputava demokracija, u kojem ne postoji pravo na žalbu i kojim se ugrožava pravo država da donose propise jer se stranim ulagačima daju prava veća od prava zajamčenih nacionalnim ustavima, kao i od prava domaćih ulagača. EGSO sa zabrinutošću primjećuje da je tekst CETA-e o rješavanju sporova između ulagača i države trenutno temelj za pregovore o sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Japana.

1.10

Činjenica da arbitražni suci i pravni zastupnici zamjenjuju uloge predstavlja jasan sukob interesa kojim se CETA ne bavi. To potvrđuje da sustav za rješavanje sporova između ulagača i države nije pošten, neovisan ili uravnotežen način rješavanja sporova vezanih uz ulaganja.

1.11

EGSO pozdravlja javno savjetovanje o rješavanju sporova između ulagača i države u TTIP-u. Za razliku od CETA-e, u slučaju TTIP-a ono je pomoglo da pregovori budu transparentniji te je postavilo važan presedan za koji Odbor čvrsto vjeruje da se odsad mora poštovati u svim budućim trgovinskim pregovorima. Komisija je na savjetovanje odgovorila utvrđivanjem četiri posebna područja koja bi trebalo dodatno i detaljnije razmotriti. Iako ne smatra da je taj popis sveobuhvatan, EGSO se o tim konkretnim pitanjima podrobno očitovao u poglavljima 7. do 10. ovog mišljenja.

1.12

Odbor također pozdravlja cilj da se iz budućeg mehanizma za zaštitu ulagača izostave „neosnovane tužbe”. Važno je da strane u svakom međunarodnom sporazumu o ulaganju uživaju zaštitu općeg političkog filtra koji im omogućava da iz opravdanih razloga suglasno spriječe slanje tužbe na arbitražu.

1.13

Ulagače treba poticati da rješavanje sporova temeljem ugovora smatraju posljednjim sredstvom te da potraže druge načine rješavanja sporova, primjerice mirenje i posredovanje. Privatno osiguranje i zaštita putem ugovora primjerena su sredstva kojima strani ulagač može smanjiti svoj rizik.

1.14

Potreba za zaštitom izravnih stranih ulaganja različita je od države do države. U zemljama u kojima postoji razvijen pravni sustav koji funkcionira prema demokratskim načelima i nije podložan korupciji, sporovi vezani uz ulaganja trebali bi se rješavati putem posredovanja, domaćih sudova i rješavanja sporova na razini država. Takvo okružje postoji u EU-u, SAD-u i Kanadi, a postojeća visoka razina transatlantskih ulagačkih tokova nedvojbeno pokazuje da nepostojanje odredbi za rješavanje sporova između ulagača i države ne ometa ulaganja. EGSO stoga zaključuje da odredbe za rješavanje sporova između ulagača i države nisu nužne u TTIP-u ili CETA-i te se protivi njihovu uključivanju u te sporazume.

1.15

Rješavanje sporova između ulagača i države moglo bi dovesti do neuspjeha TTIP-a i CETA-e. Europska komisija treba razmotriti je li daljnje nastojanje da se postigne taj politički osjetljiv i u javnosti nepopularan cilj mudar i ispravan put naprijed.

1.16

Iz zemalja u razvoju stiže jasna poruka da je rješavanje sporova između ulagača i države neprihvatljiv mehanizam koji će naići na snažan otpor sve većeg broja važnih aktera na svjetskoj sceni. Ako se ne nađe neki drugi način, postat će teže unijeti zaštitu ulagača u buduće sporazume sa zemljama u kojima je ta zaštita najpotrebnija.

1.17

Postoji niz vrlo zabrinjavajućih pitanja vezanih uz ugovore EU-a i ustavno pravo unutar EU-a u pogledu odnosa između odluka u rješavanju sporova između ulagača i države s jedne strane i pravnog poretka EU-a s druge. Privatni arbitražni sudovi mogu donositi odluke koje nisu u skladu sa zakonodavstvom EU-a ili krše Povelju o temeljnim pravima. EGSO zbog toga smatra da je od presudne važnosti da Sud Europske unije provjeri usklađenost mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države sa zakonodavstvom EU-a u službenom postupku za traženje mišljenja prije nego što nadležne institucije donesu odluku i prije privremenog stupanja na snagu bilo kojeg međunarodnog sporazuma o ulaganju koji je ispregovarala Europska komisija.

1.18

Ako se doista želi naći sveobuhvatan odgovor na problem rješavanja sporova vezanih uz ulaganja, taj se odgovor ne može temeljiti na uvođenju skromnih promjena u postojeći sustav za rješavanje sporova između ulagača i države koji ima vrlo slabu podršku javnosti.

1.19

U trenutku kad su sve države članice skupine G7 uznapredovale u pregovorima o sveobuhvatnim dogovorima o trgovini i ulaganjima ukazuje se jedinstvena prilika da se nađe vjerodostojan sustav koji objedinjuje legitimne interese ulagača i prava države.

1.20

Ako se želi usvojiti ideja jedinstvenog ovlaštenog tijela, to se tijelo ne može sastojati od privatnih pravnih stručnjaka te mora biti dostupnije malim i srednjim poduzećima i podrazumijevati pravo na žalbu.

1.21

EGSO odlučno poziva Europsku komisiju da razmotri prijedloge UNCTAD-a za reformu mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države te zaključuje da osnivanje međunarodnog suda za ulaganja predstavlja najbolje rješenje za osiguravanje demokratskog, poštenog, transparentnog i nepristranog sustava.

2.1

Usvajanjem Mišljenja REX/390 (1) velikom većinom glasova, EGSO je odlučio izraditi samoinicijativno mišljenje o mehanizmu za rješavanju sporova između ulagača i države. Iako se ta preporuka odnosila samo na TTIP, naknadno je dogovoreno da se proširi na zaštitu ulagača i rješavanje sporova između ulagača i države u trgovinskim i investicijskim sporazumima s trećim zemljama.

2.2

Iako ovo mišljenje razmatra šire implikacije mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države, veći dio materijala i komentara neizbježno se odnosi na TTIP. Od početka pregovora o TTIP-u mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države dominantno je pitanje za dionike u EU-u i SAD-u.

2.3

Europska je komisija putem interneta održala javno savjetovanje o rješavanju sporova između ulagača i države u TTIP-u koje je trajalo 15 tjedana (od ožujka do srpnja 2014.). EGSO je smatrao mudrim da se prije dovršenja Mišljenja sačeka objavljivanje rezultata tog savjetovanja i održi naknadno savjetovanje. Rezultati su objavljeni sredinom siječnja 2015., čemu je uslijedilo savjetovanje održano 3. veljače 2015. I jedno i drugo bilo je od velike pomoći pri izradi ovog mišljenja.

3.1.1

Rješavanje sporova između ulagača i države instrument je međunarodnog javnog prava koji stranom ulagaču daje pravo da pokrene postupak rješavanja spora protiv vlade strane države u skladu s odredbama međunarodnog sporazuma o ulaganju. Ugovori su osmišljeni u cilju uspostave određenih osnovnih obaveza za sve strane uključene u strano ulaganje na način da se njima jamči da će vlade poštovati ključna načela poput:

3.1.2

Ako se smatra da je država prekršila te obaveze, prema odredbama međunarodnog sporazuma o ulaganju strani ulagači mogu podnijeti tužbu međunarodnom arbitražnom sudu putem mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države. Tužitelj mora dokazati da su mu navedene mjere prouzročile znatnu štetu. Ako je tužba uvažena, država-domaćin mora isplatiti obeštećenje za prouzročenu štetu. Za razliku od postupka za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije, ako država izgubi parnicu, nije obavezna promijeniti zakonodavstvo.

3.1.3

Mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države uvelike se temelji na pretpostavci da on osigurava depolitiziran, neutralan prostor za rješavanje sporova između stranih ulagača i države-domaćina. On omogućava poduzećima da podnose tužbe protiv država na međunarodnim arbitražnim sudovima. To sredstvo dostupno je samo stranim korporacijama ili transnacionalnim korporacijama koje se koriste prekograničnom podružnicom. Zajednice na koje to utječe, kao i građani, domaći poduzetnici i vlade, ne mogu se koristiti tim mehanizmom.

3.1.4

Arbitri nisu suci na službenim položajima koji uživaju javni autoritet kao u domaćim sudskim sustavima. Sudska vijeća uglavnom se sastoje od tri privatna odvjetnika koji zasjedaju na sjednicama zatvorenim za javnost i imenovani su samo za tu priliku. Njihova je odluka konačna i nije podložna nikakvom službenom žalbenom postupku.

3.1.5

Ako obje stranke u sporu to žele, postupak rješavanja sporova između ulagača i države može biti u potpunosti povjerljiv, čak i ako se spor odnosi na pitanja od javnog interesa. Iako se standardnim modelom bilateralnog ugovora o ulaganju koji koristi SAD omogućava veća transparentnost, u mnogim sporazumima koji su trenutačno na snazi i dalje je prisutna tajnost. UNCITRAL-ova pravila o transparentnosti dovest će do znatnih poboljšanja navedenog stanja ako dođe do njihove sveopće primjene.

3.2.1

Sveukupno 93 % bilateralnih ugovora o ulaganju sadrži odredbu o rješavanju sporova između ulagača i države (2). Mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države također je prisutan u nekim međunarodnim trgovinskim sporazumima, kao primjerice u NAFTA-i, te u međunarodnim investicijskim sporazumima poput Ugovora o energetskoj povelji. Ugovor o energetskoj povelji 2014. godine pretekao je NAFTA-u kao ugovor na koji se najčešće poziva u tim sporovima (3).

3.2.2

Od 1950-ih godina države članice EU-a zaključile su više od 1  400 bilateralnih ugovora o ulaganju, što predstavlja otprilike polovicu svih takvih ugovora na svijetu (4). Svi ti ugovori sadrže slične odredbe o zaštiti ulagača i rješavanju sporova između ulagača i države. Ulagači iz EU-a navodno su najveći korisnici mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države u svijetu (50 % svih slučajeva).

3.2.3

EU trenutno pregovara o TTIP-u s SAD-om, o opsežnom sporazumu o slobodnoj trgovini s Japanom, a nedavno je zaključio pregovore s Kanadom. Ti su pregovori u najvećoj mjeri prouzročili ogromnu javnu raspravu o tome postoji li potreba za mehanizmom za rješavanje sporova između ulagača i države u bilo kojem poglavlju o ulaganju.

3.2.4

Samo je devet država članica EU-a sklopilo bilateralne ugovore o ulaganju s SAD-om (Bugarska, Češka Republika, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka), sedam s Kanadom i niti jedna s Japanom. Svi su ti ugovori sklopljeni prije pristupanja EU-u.

3.2.5

Izravna strana ulaganja američkih ulagača u tih devet država članica iznose 1 % ukupnih izravnih stranih ulaganja SAD-a u EU-u. Izravna strana ulaganja tih država članica u SAD-u predstavljaju samo 0,1 % ukupnih izravnih stranih ulaganja u SAD-u (5).

3.3.1

Broj slučajeva rješavanja sporova između ulagača i države naglo je porastao između 2002. i 2014. godine (2013. zabilježeno je 58 slučajeva, a 2014. godine 42) (6), dok je broj arbitraža temeljem ugovora dosegnuo 610 do kraja 2014. godine. No, budući da većina foruma za arbitražu ne vodi javnu evidenciju tužbi, procjenjuje se da je sveukupan broj predmeta veći.

3.3.2

Od 356 poznatih riješenih slučajeva, 25 % je riješeno u korist ulagača, a 37 % u korist države. Detalji 28 % slučajeva i dalje su povjerljivi.

3.4.1

Prosječni trošak arbitražnog postupka iznosi 4 milijuna dolara po stranci, od čega su oko 82 % odvjetnički troškovi (7). Pojedini slučajevi mogu potrajati nekoliko godina.

3.4.2

Visoki troškovi doveli su do porasta slučajeva u kojima tužbe financiraju treće strane. Time se smanjuje financijski rizik poduzeća pa to pridonosi povećanju broja neosnovanih tužbi za koje država ipak snosi sve pravne troškove. EGSO se snažno protivi navodnim špekulativnim ulaganjima fondova za ograničavanje rizika u pojedine slučajeve rješavanja sporova između ulagača i države s ciljem da dobiju udio u eventualnoj dodijeljenoj odšteti (8).

4.1

Sve države članice osim Irske sklopile su bilateralne ugovore o ulaganju koji uključuju mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države. Postoji i 190 bilateralnih ugovora o ulaganju unutar EU-a na koje se odnosi 16 % svih poznatih slučajeva rješavanja sporova između ulagača i države u svijetu.

4.2

Pregovarački mandat Europske komisije koji je 2012. godine podržalo tadašnjih 27 država članica EU-a obuhvaća cilj postizanja dogovora oko mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države. Predviđen je „učinkovit i moderan mehanizam za rješavanja sporova između ulagača i države”.

4.3

Stav je Europske komisije (9) da je mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države:

4.4

Poslovni okrugli stol o TTIP-u, koji je organizirala Skupina poslodavaca EGSO-a, u zajedničkoj je deklaraciji (10) zaključio sljedeće: „međunarodni sporazum poput TTIP-a trebao bi stvoriti uvjete koji pogoduju privlačenju visokih razina budućih ulaganja na transatlantskom tržištu. To uključuje omogućavanje širokog pristupa i nediskriminirajući odnos prema ulagačima na obje strane, kao i unapređenje postojećeg okvira za zaštitu ulagača, uključujući mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države koji bi trebao postati pristupačniji malim i srednjim poduzećima te uspostaviti ispravnu ravnotežu između prava ulagača te prava država i lokalnih vlasti da donose propise u interesu javnosti.” Među zaključcima zajedničkog sastanka koji su u lipnju 2014. o temi transatlantskih pregovora održale Interesna skupina poljoprivrednika i Interesna skupina za potrošače i okoliš nalazi se i potreba da se osigura da se odredbama TTIP-a koje se odnose na mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države državama članicama EU-a ne priječi donošenje propisa u javnom interesu.

4.5

Potrebu za mehanizmom za rješavanje sporova između ulagača i države snažno podržavaju poslovne zajednice na obje strane Atlantika jer u njemu vide temeljnu zaštitu za ulazne ulagače te ističu da:

4.6

Također se tvrdi da je rješavanje sporova između ulagača i države krajnje sredstvo kojem se pribjegava samo u ekstremnim slučajevima kad su sve druge mogućnosti iscrpljene te da oko 90 % bilateralnih ugovora o ulaganju nikad nije bilo iskorišteno da bi ulagači podnijeli tužbu. Uz to, iako svjetska razina izravnih stranih ulaganja iznosi više od 25 bilijuna dolara, od 1987. godine zabilježeno je samo 500 slučajeva. Arbitražna odluka osigurava samo novčanu naknadu. Arbitri nemaju mogućnost promijeniti zakonodavstvo ili mjere koje države usvoje (11).

4.7

Poslovna zajednica također tvrdi da je djelotvoran i moderan sustav rješavanja sporova između ulagača i države važan i za mala i srednja poduzeća koja su podnijela 22 % ukupnog svjetskog broja tužbi (12).

4.8

Usprkos pozivu poslovne zajednice na pregovore o liberalnom sporazumu o ulaganju (13), priznaje se da je potrebno poduzeti mjere kako bi rješavanje sporova između ulagača i države postalo instrument koji je učinkovitiji, moderan, predvidljiv i transparentan. Podržava se jasnije definicije važnih pojmova, poput „ulagač/ulaganje”, „pošteno i nepristrano postupanje” i „neizravno izvlaštenje” (14).

4.9

Imajući u vidu veliku važnost TTIP-a, CETA-e i pregovora o sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Japana, tvrdi se da bi se neuspjeh u postizanju usuglašenog sporazuma u tim slučajevima vrlo negativno odrazio na izglede za postizanje dogovora oko odredbi za rješavanje sporova između ulagača i države u bilo kojem drugom bilateralnom ugovoru o ulaganju jer će svaki postignuti sporazum utjecati na sporazume u pripremi.

5.1

Podrška rješavanju sporova između ulagača i države ne postoji u drugim ključnim dijelovima civilnog društva. No, postoji velika suglasnost o tome da ulazni ulagači trebaju biti zaštićeni od izravnog izvlaštenja, da ne smiju biti izloženi diskriminaciji te da moraju imati pristup istim mogućnostima kao i domaći ulagači.

5.2

Sindikati, nevladine organizacije, potrošači, ekološke organizacije i organizacije za brigu o javnom zdravlju na obje strane Atlantika izrazile su snažno protivljenje.

5.3

Glavni je razlog njihove zabrinutosti to da sustav rješavanja sporova između ulagača i države ne odgovara svojoj svrsi te da transnacionalnom kapitalu daje pravni status jednak statusu suverene države. No Odbor primjećuje da će dvije zemlje, ako žele potaknuti međusobne gospodarske odnose putem međunarodnog sporazuma o ulaganju, jedna drugoj obećati kako će jamčiti određeni standard odnosa prema ulagačima i ulaganjima iz druge zemlje.

5.4

Od skromnih početaka, kada je svrha rješavanja sporova između ulagača i države bila pomoć izravnim stranim ulagačima da dobiju odštetu za izravno izvlaštenje privatnog vlasništva od strane nacionalnih vlada u zemljama u razvoju čiji su sudski sustavi loše funkcionirali, taj se mehanizam razvio u sredstvo koje:

5.5

Izvlaštenje se proširilo i sada obuhvaća mjere jednakovrijedne izvlaštenju, neizravno i regulatorno izvlaštenje. Rezultat toga je da se prihvaćaju tužbe protiv bilo koje državne mjere koja potencijalno može utjecati na dobit, buduću dobit ili osnovano očekivanu dobit, čak i kad se radi o politici ili mjeri opće prirode koja se ne odnosi na određeno ulaganje.

5.6

Nepovoljne odluke nacionalnih sudova osporavaju se kao „izvlaštenja”, kao što je bio slučaj u tužbi za 500 milijuna dolara koju je američki farmaceutski gigant Eli Lilly podnio protiv Kanade tvrdeći da odluke saveznog suda u pogledu dva patentirana lijeka krše ulagačka prava tog poduzeća. To je bio prvi slučaj u kojem je farmaceutska korporacija u vlasništvu patenta pokušala iskoristiti izvanredne povlastice iz američkih trgovinskih sporazuma kao instrument za postizanje veće zaštite monopolskih prava osiguranih patentom (15).

5.7

Specijalizirana odvjetnička društva koja se bave pravom društava sada savjetuju u predmetima koji nemaju puno veze s izvlaštenjem privatnog vlasništva i iz toga izvlače korist. Nekoliko odvjetničkih društava specijaliziranih za ulaganja iskoristilo je nagli porast broja sporova i dominiraju tom poslovnom granom.

5.8.1

U okviru TTIP-a teško da se može tvrditi da ulagači imaju razlog za zabrinutost u pogledu domaćih pravnih sustava. EU i SAD imaju zrele i snažne pravne sustave. Ne postoji valjan razlog da se prava izravnih stranih ulagača na odgovarajući način ne zaštite uvođenjem jednostavnog pravila o nediskriminirajućoj pravnoj zaštiti i ravnopravnom pristupu domaćim sudovima. U slučaju Kanade i Japana može se doći do sličnog zaključka. Pokaže li se da je u tim visoko razvijenim demokracijama teško ostvariti međunarodna prava putem pregovora, posredovanja ili domaćih sudova, tada se to pitanje treba prvenstveno rješavati na razini država.

5.8.2

U izvješću LSE-a, u kojem se analizira model bilateralnog ugovora o ulaganju sa SAD-om iz 2012. godine, ustanovljeno je da postoje „brojna konkretna područja na kojima bilateralni ugovor o ulaganju sa SAD-om ide dalje od zakonodavstva Ujedinjene Kraljevine. S obzirom na to, a u svjetlu opsega ulaganja SAD-a u Ujedinjenu Kraljevinu, smatramo da Ujedinjenoj Kraljevini prijeti znatna politička šteta zbog napuštanja ili izmjene budućih preferencijalnih politika na temelju prigovora ulagača iz SAD-a u Ujedinjenu Kraljevinu.”

5.8.3

Nevjerodostojna je tvrdnja da je nepostojanje mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države prepreka ulaznim ulaganjima. Obujam ulaznih ulaganja znatno varira unutar EU-a. Neke države članice EU-a čiji ugovori o ulaganju sa SAD-om sadrže postupke za rješavanje sporova između ulagača i države primaju najmanje ulaznih ulaganja iz SAD-a:

5.8.4

Veoma je upitno bi li se nepostojanjem mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države u TTIP-u oslabila sposobnost EU-a da taj mehanizam uključi u buduće bilateralne sporazume o ulaganju i sporazume o ulaganju sa zemljama koje nisu članice OECD-a poput Kine. Kina je već izgradila gustu mrežu od više od 130 bilateralnih sporazuma o ulaganju (uključujući s 26 država članica EU-a). Kina sporazum želi jednako snažno kao i EU. No još je problematičnije pitanje je li u interesu EU-a dopustiti kineskim poduzećima u državnom vlasništvu, koja su u biti produžena ruka kineske vlade, da se koriste mehanizmom za rješavanje sporova između ulagača i države kako bi osporavala politiku europskih vlada. To bi stranoj zemlji omogućilo da navodni trgovinski postupak iskoristi za rješavanje pitanja koja bi se trebala rješavati pregovorima i diplomatskim aktivnostima.

5.8.5

U zaključku iscrpnog rada koji su u ožujku 2015. godine objavili Centar za europske političke studije (CEPS), Centar za transatlantske odnose (CTR) i Sveučilište Johns Hopkins stoji: „[...] uključivanje poglavlja o zaštiti ulaganja u okvir TTIP-a zajedno s mehanizmom za rješavanje sporova između ulagača i države vjerojatno neće EU-u donijeti znatnu gospodarsku ili političku korist. Naša analiza također potvrđuje da bi uključivanje tih odredbi dovelo do znatnog gospodarskog i političkog troška za EU. Iako je važno ne preuveličavati opseg potencijalnog troška, naša je cjelokupna ocjena da će on vrlo vjerojatno nadići svaku potencijalnu korist za EU. U skladu s tim, ne pristanu li Sjedinjene Američke Države na znatne ustupke kojima bi se nadoknadio trošak povezan s rješavanjem sporova između ulagača i države, napominjemo da bi bilo razborito da EU razmotri druge mogućnosti” (16).

5.9.1

Južna Afrika, Bolivija, Ekvador, Venezuela i Indonezija počeli su raskidati ili postupno ukidati postojeće bilateralne sporazume o ulaganju. I Indija navodno preispituje svoje ugovore, a kao posljedicu spora s Philip Morrisom Australija je objavila da neće pristati na uključivanje odredbe o rješavanju sporova između ulagača i države u buduće sporazume.

5.9.2

Nacionalna konferencija zakonodavaca, koja zastupa parlamentarna tijela svih 50 američkih saveznih država, obznanila je (17) da „neće podržati trgovinske sporazume koji omogućavaju rješavanje sporova između ulagača i države” jer to narušava njihove „ovlasti da kao državni zakonodavci donose i provode pravedne i nediskriminirajuće propise kojima se štite javno zdravlje, sigurnost i socijalna skrb, osigurava zdravlje i sigurnost radnika te štiti okoliš”.

5.9.3

I u Europi raste otpor prema mehanizmu za rješavanje sporova između ulagača i države, a Njemačka, Austrija, Grčka i Francuska dovode u pitanje prava ulagača u TTIP-u.

5.9.4

I u EP-u se oglasilo zvono za uzbunu – članovi utjecajnog Odbora za međunarodnu trgovinu pozvali su na izbacivanje odredbe o rješavanju sporova između ulagača i države iz TTIP-a.

5.9.5

Odbor regija upozorava da mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države koji bi vrijedio između EU-a i SAD-a i kojim se zaobilaze redovni sudovi predstavlja znatan rizik te da se stoga može izostaviti (18).

5.9.6

Ti stavovi odraz su stajališta velikog broja europskih organizacija civilnog društva koje se protive tom mehanizmu u TTIP-u. Jedna od glavnih točaka jest da ulagač, obrati li se prvo domaćem pravnom sustavu te dobije pravomoćnu presudu, svejedno može podnijeti tužbu na arbitražnom sudu za ulaganja. Na taj način arbitražni sud ima zadnju riječ, što je proturječno demokraciji.

6.1

EGSO pozdravlja odluku EK-a da pokrene javno savjetovanje o rješavanju sporova između ulagača i države u TTIP-u. Izuzmu li se dvostruki podnesci, zaprimljeno je 1 43  053 odgovora, što je pokazatelj velikog interesa javnosti. Radni dokument službi Komisije iz siječnja 2015. pruža podrobnu analizu sadržaja i suštine odgovora javnosti (19).

6.2

Osnova za javno savjetovanje bio je referentni tekst utemeljen na CETA-i. Nažalost, prijedlog tog sporazuma te sporazuma sa Singapurom nisu bili predmet javnog savjetovanja. Međutim, činjenica da je CETA, o kojoj su pregovori bili već zaključeni, iskorištena kao osnova za javno savjetovanje nakon što se tinta osušila potaknula je određena pitanja o tome je li javno savjetovanje bilo tek stavljanje pred svršen čin, formalnost osmišljena kako bi se automatski dobio pristanak za iduću generaciju sporazuma o ulaganju koje predlaže EU. Strah je još više povećala činjenica da je u dokumentu na kojem se savjetovanje zasnivalo naglasak bio na modalitetima, a nije bilo konkretnih pitanja o uključivanju modela za rješavanje sporova između ulagača i države u TTIP. Međutim, svrha savjetovanja bila je savjetovati se s dionicima o načinima na koje bi se mogao unaprijediti mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države u okviru TTIP-a.

6.3

Savjetovanje je obilju informacija dobivenih u okviru tekuće internetske javne rasprave o tom modelu pridonijelo s vrlo malo novih spoznaja. Međutim, bilo je izrazito korisno utoliko što je objedinilo različite stavove te civilnom društvu pružilo priliku da izravno izrazi svoje stavove.

6.4

Nažalost, neki zagovornici rješavanja sporova između ulagača i države odbacili su 97 % odgovora koje su ispitanici zajednički podnijeli putem raznih internetskih platformi. Zajednički podnesci legitiman su dio javnog savjetovanja. EGSO pozdravlja jamstvo Komisije da su „svi odgovori uzeti u obzir na ravnopravnoj osnovi”.

6.5

EGSO primjećuje da je manje od 1 % ispitanika navelo da ulažu u SAD, no ne smatra to zabrinjavajućim. Kad je riječ o pitanjima poput demokracije i suverenog prava država da odlučuju o svojim poslovima, doprinos i mišljenje raznih sektora civilnog društva bitni su i neophodni.

6.6

EK je utvrdio četiri područja na kojima su potrebna daljnja poboljšanja:

Navedena se područja razrađuju u dokumentu za raspravu „Ulaganje u okviru TTIP-a i izvan njega – put za reformu”, koji je Europskom parlamentu i Vijeću u svibnju 2015. predstavila povjerenica Malmström.

6.7

EGSO je iznenađen saznanjem da je na sastanku za dijalog s civilnim društvom 18. svibnja potvrđeno da se trenutno u pregovorima o sporazumu o slobodnoj trgovini s Japanom kao model zaštite ulagača koristi model ugovoren u okviru CETA-e. Budući da je povjerenica u svom dokumentu za raspravu „Ulaganje u okviru TTIP-a i izvan njega – put za reformu”, predstavljenom EP-u dana 6. svibnja, utvrdila brojna područja u tekstu CETA-e koja je potrebno unaprijediti, Odbor je zabrinut zbog činjenice da taj tekst i dalje predstavlja temelj pregovora s iznimno važnim globalnim partnerom poput Japana.

7.1

EGSO izražava zabrinutost jer se u podnesku Europskog foruma za uslužne djelatnosti u okviru javnog savjetovanja poziva na svođenje iznimaka i ograničenja na najmanju moguću mjeru te se EK poziva da „iskoristi svoj pregovarački mandat u skladu s Lisabonskim ugovorom kako bi pospješio i ojačao, a ne oslabio” mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države. Ti zahtjevi uključuju: „bezuvjetne odredbe o tretmanu najpovlaštenije nacije i nacionalnom tretmanu, bezuvjetnu odredbu o pravednom i nepristranom postupanju, široku okvirnu odredbu, nepostojanje iznimaka za pojedine sektore, nepostojanje mehanizama za filtriranje, punu naknadu za izravno i neizravno privlaštenje”  (20).

7.2

Mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države sve se više rabi kako bi se zaobišli nacionalni pravni sustavi te kako bi se vlade tužilo na privatnim međunarodnim arbitražnim sudovima i od poreznih obveznika tražilo obeštećenje zbog politika u javnom interesu koje navodno ograničavaju dobit. To je posebice prisutno na području zdravstva i zaštite okoliša.

7.3

Nedavni istaknuti slučajevi doveli su do jačeg protivljenja mehanizmu za rješavanje sporova između ulagača i države:

7.4

Ugovori o ulaganju zabranjuju sva ograničenja u pogledu repatrijacije sredstava i dobiti. Vlade ne mogu uvesti kontrolu kapitala u cilju sprečavanja napada na svoju valutu ili ograničavanje tokova „vrućeg novca” tijekom krize iako MMF smatra da je takav nadzor nužna politička mjera. Rješavanjem sporova između ulagača i države najviše je pogođena Argentina, koja je morala isplatiti više od pola milijarde američkih dolara zbog odluke da tečaj pesa odvoji od tečaja američkog dolara 2002. godine.

7.5

Poglavlje 11. CETA-e („Prekogranična trgovina uslugama”) predviđa izuzeće za javne usluge, no u poglavlju 10. („Zaštita ulaganja”) nisu predviđena iznimke ili izuzeća u tom slučaju. U načelu, iako je svakako ispravno da se ulagače zaštiti od arbitrarnih postupaka državnih vlasti, definicija „izvlaštenja”, a posebice „neizravnog izvlaštenja” izaziva uznemirenost u pogledu pravne sposobnosti država da određene djelatnosti koje trenutačno obavljaju komercijalni subjekti zbog legitimnih razloga javne politike vrate pod svoje okrilje. Izvlaštenje u skladu s poglavljem 10. uključuje sve zakonodavne akte koji imaju učinak na smanjenje vrijednosti privatnih poduzeća. Obeštećenje mora odražavati „istinski gubitak”. To bi s ekonomskog stajališta moglo priječiti vraćanje pružanja usluga pod okrilje države.

7.6

U CETA-i se priznaje da je definicija neizravnog izvlaštenja preširoka, a u prilogu X.11 stavku 3. nastoji se to pitanje razjasniti iznošenjem ciljeva javne politike koji ne predstavljaju neizravno izvlaštenje poput zdravstva, sigurnosti ili okoliša. Međutim, postoji opasnost da se to protumači kao preskriptivnu odredbu, pri čemu bi se u slučaju drugih širih ciljeva javne politike, poput gospodarske ili fiskalne politike odnosno renacionalizacije ključnih usluga, moglo pozivati na neizravno izvlaštenje u okviru rješavanja sporova između ulagača i države. Od iznimne je važnosti da se to pitanje razjasni.

7.7

Najavljujući planove za sprečavanje ulagača u zlouporabi mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države, EK navodi da bi u TTIP „htio uključiti odredbe kojima se sprečavaju neosnovane tužbe”  (22). I u nacrtu CETA-e predviđa se brz postupak za odbacivanje neosnovanih i neutemeljenih tužbi. Međutim, bit će iznimno teško definirati pojam „neosnovan” u strogo pravnoj terminologiji te bi on mogao odvjetnicima specijaliziranim za ulaganja pružiti dodatno plodno tlo.

7.8

Nacrt CETA-e nudi i zatvorenu definiciju „pravednog i nepristranog postupanja”. Protivnici mehanizma rješavanja sporova između ulagača i države tu definiciju smatraju preširokom, dok je poslovna zajednica ocjenjuje kao nedovoljno fleksibilnu. Ona i dalje daje dovoljno manevarskog prostora arbitražnom sudu u njezinu tumačenju, a istovremeno joj nedostaje fleksibilan mehanizam za reviziju.

7.9

I sama opasnost od postupka u okviru rješavanja sporova između ulagača i države može dovesti do regulatornog zazora koji vlade obeshrabruje da donose zakone u javnom interesu u strahu od parničenja i kazni koji mogu uslijediti. Primjerice, vlada Novog Zelanda stavila je zakon o generičkoj ambalaži duhanskih proizvoda na čekanje dok se ne donese odluka u tužbi Philip Morrisa protiv Australije.

7.10

U informativnoj bilješci odvjetničkog društva Freshfields Bruckhaus Deringer namijenjenoj njihovim multinacionalnim klijentima ističe se sljedeće: „Poduzeća su sad svjesnija potencijalne važnosti ugovora o ulaganju, ne samo kao zadnje mjere zaštite kad nešto krene po zlu, već i kao važnog preventivnog instrumenta za ublažavanje rizika pri upuštanju u ulaganja.”.

7.11

Iako se EK obvezao osigurati da se u skladu s budućim trgovinskim/investicijskim sporazumima EU-a državu ne može prisiliti da opozove mjeru, time se zanemaruje potencijalan učinak prijetnje golemom kaznom kad se podnese tužba vrijedna više milijardi američkih dolara.

7.12

Nacrtom CETA-e predviđa se i da troškove arbitraže snosi stranka koja je spor izgubila. To znači da će oni koji budu podnosili neosnovane tužbe morati snositi sve troškove. Međutim, s obzirom na goleme iznose koji se potražuju u većini tužbi podnesenih u posljednje vrijeme, malo je vjerojatno da će to predstavljati prepreku bogatim multinacionalnim kompanijama i specijaliziranim odvjetničkim društvima kad se uzmu u obzir potencijalni dobici. S druge strane, prosječni trošak u iznosu od četiri milijuna američkih dolara po stranci zacijelo će u velikoj mjeri odvraćati mala i srednja poduzeća od podizanja tužbi u okviru odredbi za rješavanje sporova između ulagača i države.

8.1

Postojeći sustav objašnjava se u poglavlju 3. Mnogi su ispitanici u okviru savjetovanja iskazali zabrinutost u pogledu tog pitanja.

8.2.1

Arbitražni suci za svaki predmet biraju se na način da svaka stranka imenuje svog suca, a oko imenovanja trećeg suca moraju postići suglasnost. Ako stranke ne mogu postići suglasnost, odluku o trećem sucu obično donosi tijelo za imenovanja. To je u suprotnosti s izborom nacionalnih sudaca kojima se predmeti dodjeljuju bez upliva stranaka. Najčešće se biraju iz redova Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) i Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), a čine ih odabrani pripadnici pravne struke, uključujući više odvjetnike, profesore i bivše suce. Za razliku od prakse WTO-a, čini se da se branitelji koji zastupaju vlade u rješavanju sporova između ulagača i države ili vladini pregovarači za ugovore o ulaganju ne postavljaju za arbitražne suce u predmetima koji uključuju druge države.

8.2.2

Prema Opservatoriju korporacijske Europe (CEO) (23), mnogi su arbitražni suci također zastupali jednu od strana u drugim predmetima: 50 % ulagače i 10 % državu. Ta zamjena uloga unutar relativno malog broja osoba (15 odvjetnika obavljalo je dužnost arbitražnih sudaca u 55 % ukupnog broja predmeta) (24) katkad se doživljava kao uzrok uzajamne korporativne solidarnosti koja može dovesti do „nezdravih kompromisa”  (25). Porast broja prigovora suprotne strane na osobe predložene za arbitražne suce znak je sumnje u nepristranost kandidata (26).

8.3

Iako mnogi smatraju da je na određenim područjima došlo do pozitivnog pomaka, očito je da odredbe CETA-e o izboru i ponašanju arbitražnih sudaca, kao i o vođenju postupaka, ne uživaju široku potporu civilnog društva. Osnivanje i rad arbitražnih sudova izazivaju veliku zabrinutost u sljedećim pogledima:

9.1

Izravna strana ulaganja trenutačno uživaju gotovo ekskluzivno pravo prema kojem pojedinac može državu prisiliti na arbitražu u skladu s međunarodnim pravom. Zakonodavstvo o ljudskim pravima daje određena prava, no, u velikoj mjeri kako bi se spriječilo zaobilaženje nacionalnih pravosudnih sustava, pojedinci prije nego što podnesu tužbu međunarodnom sudu moraju prvo iscrpiti lokalne pravne lijekove. CETA ne iziskuje iscrpljivanje lokalnih pravnih lijekova. Ulagači su samo dužni tražiti savjetovanje.

9.2

Države članice iznijele su ključne sporne točke – sa stajališta ugovora i ustavnog prava – u vezi s rješavanjem sporova između ulagača i države u obliku u kojem se taj mehanizam uređuje u CETA-i odnosno predviđa u TTIP-u (27). Predložena poboljšanja tog mehanizma u bilateralnim ugovorima o ulaganju nisu zasad ublažila te probleme (28). U trgovinskoj politici (članak 205. i 207. UFEU-a) EU je dužan poštovati načela iz članka 3. UEU-a, Povelje o temeljnim pravima i drugih pravnih standarda EU-a.

Međutim, u okviru trgovinskih sporazuma, u sklopu kojih se sporovi o ulaganju rješavaju putem međunarodnog arbitražnog postupka za koji ne vrijedi ta obveza, moguće je da ti sudovi donesu odluke koje nisu u skladu s pravom EU-a (vidi stavak 7.3 – Micula protiv Rumunjske).

9.3

Spomenuto prenošenje nadležnosti na privatne arbitražne sudove koje ne obvezuju načela EU-a nije nužno obuhvaćeno Lisabonskim ugovorom te bi u velikoj mjeri predstavljalo prekoračenje ovlasti. Sud Europske unije uspostavu takve međunarodne nadležnosti uvjetuje nenarušavanjem načela poštovanja autonomije pravnog sustava EU-a, kao i raspodjele ovlasti u skladu s Ugovorima (29).

9.4

Budući da se mehanizam za rješavanje sporova između ulagača i države u TTIP-u mora uspostaviti u okviru miješanog sporazuma, parlamenti svih 28 država članica moraju dati svoje odobrenje prije nego što taj mehanizam (privremeno) stupi na snagu. U pogledu isključivanja nacionalnih sudova mora se poštovati načelo supsidijarnosti.

9.5

Potrebno je priznati da postoji prikriveni sukob između zakonodavstva EU-a i međunarodnog prava, posebice u vezi s monopolom Suda Europske unije u pogledu nadležnosti (čl. 19. UEU-a te čl. 263. UFEU-a i dalje). Dokaz toga su mišljenje Suda EU-a o pristupu EU-a Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (30) te stav EK-a o primatu zakonodavstva EU-a u predmetu Micula protiv Rumunjske. Člankom 14. stavkom 16. nacrta CETA-e osporava se izravan učinak CETA-e te se iziskuje da se odredbe sporazuma ugrade u zakonodavstvo EU-a ili država članica kako bi se ulagači mogli na njih pozivati. To dodatno komplicira odnos između pravnog poretka EU-a i predmeta o kojima arbitražni sudovi odlučuju u okviru rješavanja sporova između ulagača i države.

9.6

S obzirom na prvu uspostavu mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države u ugovorima EU-a o slobodnoj trgovini u povijesti te budući da će taj mehanizam imati sveobuhvatan utjecaj na države članice i mnoge građane EU-a, EGSO smatra kako je od presudne važnosti da Sud Europske unije unaprijed preispita njegovu usklađenost sa zakonodavstvom EU-a. To posebice vrijedi u pogledu temeljnih vrijednosti EU-a i Povelje o temeljnim pravima, kao i u vezi s monopolom Suda EU-a na području pravnog tumačenja i supsidijarnosti. Stoga je prije nego što sporazum stupi na snagu, kao i prije njegova privremenog stupanja na snagu (čl. 218. UFEU-a), potrebno dobiti i uzeti u obzir odgovarajuće pravno mišljenje. U tom pogledu treba napomenuti da CETA, ako stupi na snagu, sadrži odredbu o važenju nakon isteka, u skladu s kojom bi u slučaju raskida sporazuma njegove odredbe bile važeće još 20 godina za ulaganja ostvarena prije raskida.

9.7

Prijeko je potrebno da EK razmotri načine za uređenje postojećih bilateralnih ugovora o ulaganju unutar EU-a te takvih ugovora između država članica EU-a i trećih zemalja, posebice razvijenih zemalja poput SAD-a i Kanade. Ti ugovori sadrže neizmijenjene mehanizme za rješavanje sporova između ulagača i države te se mogu upotrijebiti za osporavanje prava države da donosi propise i provodi legitimne državne politike. Većina tih sporazuma sadrži i odredbe o važenju nakon isteka, što dodatno otežava njihov raskid.

10.1

U okviru javnog savjetovanja iskazana je široka potpora civilnog društva žalbenom mehanizmu, koja je zatim potvrđena i u sklopu savjetovanja koje je organizirao EGSO.

10.2

Nacrt CETA-e ne sadrži žalbeni sustav. Međutim, tim se nacrtom otvara mogućnost uspostave takvog sustava. CETA doduše predviđa buduća savjetovanja o sustavu i načinima podnošenja žalbi. Takvo obećanje „na sveto nigdarjevo” umanjuje važnost tog pitanja. Potrebno je hitno iznaći rješenje.

10.3

Pravorijek arbitražnog suda u načelu je konačan, a revizija ili poništenje mogući su samo u krajnje izvanrednim slučajevima (31). To nije ni blizu nacionalnim pravosudnim sustavima i time se ne rješavaju temeljni problemi izneseni u okviru savjetovanja.

11.1

UNCTAD je utvrdio pet mogućnosti za poboljšanje mehanizma za rješavanje sporova između ulagača i države:

11.2

EGSO smatra da je navedene mogućnosti potrebno dodatno i podrobno razmotriti. EK je pri određivanju novog pristupa zaštiti ulaganja i rješavanju sporova između ulagača i države u nacrtu CETA-e te sporazuma između EU-a i Singapura razradio prve četiri mogućnosti. Savjetovanje je pokazalo da je duboko ukorijenjena zabrinutost još prisutna. Odbor smatra da bi uspostava međunarodnog suda za ulaganja bio najbolji korak jer bi se time ostvario velik napredak u pogledu osiguravanja legitimnosti i transparentnosti sustava te bi to dovelo do dosljednog tumačenja i ispravnijih odluka. U tom pogledu EGSO pozdravlja izjavu povjerenika za trgovinu pred Odborom za međunarodnu trgovinu Europskog parlamenta od 18. ožujka: „Višestrani sud predstavljao bi učinkovitije iskorištavanje sredstava te bi imao veću legitimnost.”

11.3

Međutim, EGSO smatra da vođenje pregovora o rješavanju sporova između ulagača i države u okviru TTIP-a uz istovremeno promicanje srednjoročne opcije međunarodnog suda za ulaganja nije izvedivo rješenje. Postigne li se sporazum u okviru TTIP-a, to će zacijelo postati zlatni standard te će u potpunosti dovesti u pitanje osiguravanje potpore za međunarodni sud. Situaciju dodatno komplicira činjenica da se odredbe iz TTIP-a ne prenose automatski u CETA-u. Važno je naglasiti da su pregovori o CETA-i završeni te da nema jamstva da će kanadska vlada pristati uključiti bilo koju promjenu dogovorenu u okviru TTIP-a.

11.4

Usvajanjem postojeće strategije Europska komisija suočava se s mogućnošću da njezin prvi pokušaj pregovora o zaštiti ulagača dovede do tri različita sustava za SAD, Kanadu i Singapur. S druge strane, uspije li Komisija ugovoriti jedinstveni sustav, tome će nužno prethoditi vrlo teški pregovori. EGSO smatra da bi nakon toga bilo gotovo nemoguće osigurati nužnu potporu za usmjeravanje napora k uspostavi međunarodnog suda.

11.5

Stoga EGSO zaključuje da se s obzirom na situaciju u kojoj glavni svjetski igrači poput SAD-a, Kanade i Japana istodobno sudjeluju u pregovorima o novim trgovinskim i investicijskim sporazumima pruža jedinstvena prilika za promicanje međunarodnog suda za ulaganja. Odbor također smatra da to predstavlja najizgledniju mogućnost da se zemlje u razvoju – u kojima je zaštita ulaganja kudikamo potrebnija – uvjeri da prigrle novi svjetski sustav.