Help Print this page 

Document 62015CC0484

Title and reference
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Bota od 8. rujna 2016.

Digital reports (Court Reports - general)
  • ECLI identifier: ECLI:EU:C:2016:654
Languages and formats available
Multilingual display
Text

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

YVESA BOTA

od 8. rujna 2016. ( 1 )

Predmet C‑484/15

Ibrica Zulfikarpašić

protiv

Slavena Gajera

(zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Općinski sud u Novom Zagrebu, Hrvatska)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Uredba (EZ) br. 805/2004 — Europski ovršni naslov za nesporne tražbine — Akti za koje se može tražiti izdavanje potvrde — Rješenje o ovrsi koje je donio javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave“

1. 

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine ( 2 ).

2. 

Zahtjev je upućen u okviru spora između Ibrice Zulfikarpašića, odvjetnika sa sjedištem u Hrvatskoj, i Slavena Gajera, također s prebivalištem u Hrvatskoj, vezano uz izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu u smislu Uredbe br. 805/2004 za rješenje o ovrsi koje je donio javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave.

3. 

Općinski sud u Novom Zagrebu u osnovi želi znati je li javni bilježnik koji je sukladno hrvatskom pravu donio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nadležan za potvrđivanje tog rješenja kao europskog ovršnog naslova ako protiv njega nije podnesen prigovor te, u slučaju negativnog odgovora, može li nacionalni sud provesti to potvrđivanje kad se rješenje o ovrsi odnosi na nespornu tražbinu.

4. 

Ovaj predmet Sudu pruža priliku da iznese korisna pojašnjenja o granicama pojmova „odluka“ i „sud“ u smislu Uredbe br. 805/2004, očitujući se konkretno može li se javni bilježnik, koji je prema nacionalnom pravu nadležan za donošenje rješenja o ovrsi, smatrati „sudom“.

5. 

Prije svega se međutim postavlja pitanje dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku jer iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da obje stranke iz glavnog postupka borave u Hrvatskoj, pa bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se radi o „potpuno unutarnjoj“ situaciji koja stoga nije obuhvaćena pravom Unije.

6. 

U ovom ću mišljenju kao prvo iznijeti stav da je predmetni zahtjev za prethodnu odluku dopušten bez obzira na to što se spor u glavnom postupku vodi između ovrhovoditelja i ovršenika koji obojica borave na području Republike Hrvatske. Naime, iako svrha izdavanja potvrde o europskom ovršnom naslovu u skladu s Uredbom br. 805/2004 jest omogućavanje priznavanja i izvršenja odluke u državama članicama u kojima ta odluka nije donesena, dopuštenost zahtjeva za izdavanje potvrde upućenog sudu države članice podrijetla nije uvjetovana time da vjerovnik mora dokazati da spor ima prekogranični karakter.

7. 

Kao drugo, iznijet ću stav da ovršni naslov kao što je rješenje o ovrsi koje donosi javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave, jest odluka u smislu članka 4. točke 1. Uredbe br. 805/2004, pod uvjetom da javni bilježnik koji je nadležan za donošenje tog rješenja odlučuje, u obavljanju te specifične funkcije, kao sud, što znači da nudi jamstva u pogledu svoje neovisnosti i nepristranosti i da odlučuje na temelju vlastite nadležnosti donošenjem odluke koja je, s jedne strane, bila ili može biti predmet kontradiktorne rasprave prije izdavanja potvrde o europskom ovršnom naslovu za tu odluku, i koju je, s druge strane, moguće osporavati pred sudskim tijelom. Podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, poglavito u pogledu poštovanja zahtjeva neovisnosti i nepristranosti, iznijet ću stav da se javni bilježnik koji je nadležan za donošenje rješenja o ovrsi odgovara kvalifikaciji „suda“.

8. 

Iz navedenog ću kao treće zaključiti da je javni bilježnik, koji predstavlja „sud podrijetla“ u smislu članka 4. točke 6. i članka 6. stavka 1. Uredbe br. 805/2004, nadležan za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za rješenje koje je izdao i koje je utvrdio ovršnim jer ovršenik nije podnio prigovor.

I – Pravni okvir

A – Pravo Unije

9.

U skladu s uvodnim izjavama 5., 7. i 20. Uredbe br. 805/2004:

„(5)

Pojam ,nesporna tražbina' trebao bi obuhvatiti sve situacije u kojima je vjerovnik, ako je dokazano da dužnik nije osporavao vrstu ili visinu novčane tražbine, dobio sudsku odluku protiv dužnika ili izvršivu ispravu u kojoj se tražio izričit dužnikov pristanak, bez obzira radilo se o sudskoj nagodbi ili o autentičnoj ispravi.

[…]

(7)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na sudske odluke, sudske nagodbe i autentične isprave o nespornim tražbinama te na odluke donesene nakon ispitivanja sudskih odluka, sudskih nagodbi i autentičnih isprava koje su potvrđene kao europski nalog za izvršenje.

[…]

(20)

Vjerovnik bira između prijedloga za potvrđivanje sudske odluke kao europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine i sustava priznavanja i izvršenj[a] u skladu s Uredbom [Vijeća] (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima] ( 3 ) ili nekih drugih instrumenata Zajednice.“

10.

U članku 1. Uredbe br. 805/2004, naslovljenom „Sadržaj“, navodi se:

„Svrha ove Uredbe jest uvođenje europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine, kako bi se omogućio, propisivanjem minimalnih normi, slobodni protok sudskih odluka, sudskih nagodbi i autentičnih isprava u svim državama članicama, bez ikakvih posrednih postupaka koje bi trebalo pokrenuti u državi članici izvršenja prije priznavanja i izvršenja.“

11.

Članak 3. te uredbe, naslovljen „Izvršive isprave koje mogu biti potvrđene kao europski nalog za izvršenje“, u stavku 1. određuje:

„Ova se Uredba primjenjuje na sudske odluke, sudske nagodbe i autentične isprave koje se odnose na nesporne tražbine.

Tražbina se smatra nespornom ako:

(a)

se dužnik izrijekom usuglasio s tražbinom priznajući ju ili putem nagodbe koju je potvrdio sud ili je sklopljena pred sudom tijekom postupka; ili

(b)

dužnik nikada nije osporio tražbinu, u skladu s odgovarajućim postupovnim pravilima, prema pravu države članice podrijetla, u tijeku sudskog postupka; ili

(c)

dužnik je izostao s ročišta ili nije bio zastupan na ročištu o predmetnoj tražbini, nakon što je prvotno osporio tražbinu tijekom sudskog postupka, pod uvjetom da takvo postupanje podrazumijeva prešutno priznavanje tražbine ili činjenica koje navodi vjerovnik u skladu s pravom države članice podrijetla; ili

(d)

dužnik izričito prihvaća tražbinu u autentičnoj ispravi.“

12.

U članku 4. te uredbe, naslovljenom „Definicije“, određuje se:

„U smislu ove Uredbe, primjenjuju se sljedeće definicije:

1.

,sudska odluka' znači svaku sudsku odluku koju donosi sud države članice, bez obzira na njen naziv, uključujući dekret, nalog, odluku ili rješenje o izvršenju, te izračun troškova ili izdataka koje utvrđuje službenik suda;

2.

,tražbina' znači zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa koji je dospio ili za koji se datum dospijeća navodi u sudskoj odluci, sudskoj nagodbi ili u autentičnoj ispravi;

3.

,autentična isprava' znači:

(a)

ispravu koja je službeno sastavljena ili registrirana kao autentična isprava i čija se vjerodostojnost:

i.

odnosi na potpis i sadržaj isprave;

ii.

utvrđuje od strane državnog tijela ili drugog tijela koje je u tu svrhu ovlastila država članica iz koje isprava potječe;

ili

(b)

sporazum u vezi s obvezama uzdržavanja, sklopljen pred administrativnim tijelima ili koji su ona potvrdila;

[…]

6.

,sud podrijetla' znači sud pred kojim se vodio postupak u trenutku ispunjavanja uvjeta iz članka 3. stavka 1. točaka (a), (b) ili (c);

7.

u Švedskoj, u skraćenom postupku u vezi s platnim nalozima (betalningsföreläggande) izraz ,sud' uključuje švedsku službu za izvršenje (kronofogdemyndighet).“

B – Hrvatsko pravo

13.

Prema članku 31. Ovršnog zakona ( 4 ), u tekstu koji je bio na snazi u trenutku nastanka činjenica iz glavnog postupka:

„(1)   Vjerodostojna isprava je, prema ovom Zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata.

(2)   Vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze.

(3)   Osim podataka iz stavka 2. ovoga članka, račun fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost mora sadržavati upozorenje dužniku da, u slučaju neispunjenja dospjele novčane obveze, vjerovnik može zatražiti određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave.

[…]“

14.

U članku 278. Ovršnog zakona navodi se da „[j]avni bilježnici odlučuju o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u skladu s odredbama ovoga Zakona“.

15.

Članak 357. Ovršnog zakona određuje da su za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za sudske odluke, sudske nagodbe i autentične isprave nadležni „sudovi, upravna tijela, javni bilježnici ili pravne i fizičke osobe s javnim ovlastima koji su ovlašteni izdati ovršni otpravak domaće europske ovršne isprave o nespornim tražbinama“

16.

Prema članku 358. stavku 4. Ovršnog zakona, „[a]ko javni bilježnik nađe da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde [o europskom ovršnom naslovu], zahtjev za izdavanje potvrde s prijepisom odgovarajuće svoje isprave ili spisa proslijedit će općinskom sudu na čijem je području njegovo sjedište radi donošenja odluke o zahtjevu“.

II – Činjenice iz glavnog postupka i prethodna pitanja

17.

Nakon što je sa svojim klijentom S. Gajerom sklopio ugovor o zastupanju, odvjetnik I. Zulfikarpašić ispostavio je račun koji je ostao neplaćen.

18.

Na temelju tog računa, koji se smatra „vjerodostojnom ispravom“, I. Zulfikarpašić ishodio je 12. veljače 2014. od javnog bilježnika izdavanje pravomoćnog rješenja o ovrsi.

19.

Dana 13. studenoga 2014. I. Zulfikarpašić zatražio je od javnog bilježnika izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za to rješenje sukladno Uredbi br. 805/2004, kako bi mogao pokrenuti ovršni postupak radi naplate svoje tražbine.

20.

Javni je bilježnik, smatrajući da nisu bili ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde, predmet proslijedio Općinskom sudu u Novom Zagrebu u skladu s odredbama članka 358. stavka 4. Ovršnog zakona. Prema navodima tog suda, javni je bilježnik među ostalim smatrao da za razliku od članka 4. točke 7. Uredbe br. 805/2004 koji propisuje da izraz „sud“ uključuje švedsku službu za izvršenje, niti jedna slična odredba ne izjednačava hrvatsku javnobilježničku službu sa sudom u smislu te uredbe.

21.

Budući da nije bio siguran je li Ovršni zakon u skladu s Uredbom br. 805/2004, Općinski sud u Novom Zagrebu odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Jesu li odredbe Ovršnog zakona o europskom ovršnom naslovu u skladu s Uredbom […] br. 805/2004, odnosno da li izraz ,sud' u […] Hrvatskoj u ovršnom postupku izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave uključuje i javne bilježnike?

2.

[Mogu li] javni bilježnici […] izdavati potvrde o europskom ovršnom naslovu na pravomoćna i ovršna rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje su izdali kada protiv navedenog rješenja nije bilo prigovora, a za slučaj da ne mogu, [može li] sud […] izdati potvrdu o europskom ovršnom naslovu za rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koju je donio javni bilježnik kada to rješenje po svojem sadržaju obuhvaća nespornu tražbinu i uz primjenu kojeg obrasca?“

III – Ocjena

A – Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

22.

Ne čini mi se da bi dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku bila upitna zbog toga što bi situaciju glede koje je zahtjev za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu podnesen sudu koji se nalazi u državi članici u kojoj imaju prebivalište ovrhovoditelj i ovršenik, trebalo kvalificirati „potpuno unutarnjom“.

23.

Iako je točno da obje stranke u sporu iz glavnog postupka borave u Hrvatskoj, iz same te okolnosti nikako se ne može zaključiti da se Uredba br. 805/2004 ne primjenjuje u tom sporu.

24.

Kao prvo, područje primjene Uredbe br. 805/2004 nije ograničeno na prekogranične sporove.

25.

Naime, za razliku od Uredbe (EZ) br. 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uvođenju postupka za europski platni nalog ( 5 ), Uredbe (EZ) br. 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti ( 6 ), ili pak Uredbe (EU) br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima ( 7 ), Uredba br. 805/2004 ne postavlja uvjet vezano uz prekogranični karakter spora, koji obično pretpostavlja da najmanje jedna stranka ima prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici različitoj od države članice u kojoj se vodi postupak ( 8 ).

26.

Za razliku od tih uredbi kojima su uvedeni novi ujednačeni europski postupci koji se primjenjuju isključivo na prekogranične sporove te nisu vezani za nacionalne postupke koji se usporedno i dalje nastavljaju primjenjivati, Uredbom br. 805/2004 u stvarnosti se ne uvodi ujednačeni europski ovršni naslov nego se nacionalnim odlukama daje sposobnost da se slobodno kreću unutar europskog pravosudnog prostora, tako što se tim odlukama dodaje potvrda koja vrijedi kao „europska putovnica“.

27.

Budući da ne postoji nikakav uvjet glede prekograničnog karaktera spora, nema nikakve zapreke da zahtjev za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu bude podnesen u sporu između dviju stranaka koje imaju prebivalište ili uobičajeno boravište u istoj državi članici. Ta je mogućnost neizravno predviđena u članku 6. stavku 1. podtočki (d) Uredbe br. 805/2004 kojim se izdavanje potvrde za odluku o nespornoj tražbini u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) ili (c) te uredbe uvjetuje time da je sudska odluka donesena u državi članici dužnikova prebivališta, ako je on potrošač, a da se pritom ne traži da vjerovnik ima prebivalište u drugoj državi članici.

28.

Osim toga, takav je slučaj čest u situacijama kad je dužnik vlasnik nekretnina u inozemstvu ili je vlasnik računa u bankama sa sjedištem u drugim državama članicama. Stoga, čak i kad dužnik boravi u istoj državi članici kao vjerovnik, potonji može imati interes da raspolaže europskim ovršnim nalogom koji mu omogućuje provođenje ovršnih mjera na imovini koja se nalazi u drugim državama članicama.

29.

Naime, kao drugo, dopuštenost zahtjeva za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu nije uvjetovana time da vjerovnik mora dokazati da je u drugoj državi članici pokrenuo postupak radi priznavanja ili izvršenja odluke ili da je dužnik vlasnik imovine koja se nalazi u drugim državama članicama na kojoj bi bilo moguće poduzeti ovršnu mjeru.

30.

Iako je cilj Uredbe br. 805/2004 omogućavanje priznavanja i izvršenja sudskih odluka, sudskih nagodbi i autentičnih isprava koje se odnose na nesporne tražbine u svim državama članicama bez potrebe da se koristi delibacijski postupak, nijedna odredba te uredbe ne propisuje da vjerovnik mora dokazati korisnost ili nužnost izdavanja potvrde.

31.

U tom pogledu treba reći da se u članku 6. stavku 1. Uredbe br. 805/2004 navodi da se izdavanje potvrde za odluku o nespornoj tražbini može zatražiti „u bilo koje doba“, što znači da vjerovnik u pravilu može već od pokretanja postupka uz svoj glavni zahtjev postaviti i podredni zahtjev radi izdavanja potvrde za odluku koju treba donijeti ( 9 ), ali samo pod uvjetom da je ta odluka neposredno izvršiva u državi članici podrijetla ( 10 ). Zahtjev za izdavanje potvrde nije uvjetovan time da vjerovnik mora dokazati da je u drugoj državi članici pokrenuo postupak radi priznavanja ili izvršenja odluke ili da je dužnik vlasnik imovine koja se nalazi u drugim državama članicama na kojoj bi bilo moguće poduzeti ovršnu mjeru. Osim toga, zahtijevati takve dokaze, koje je teško iznijeti, značilo bi ozbiljno ugroziti učinkovitost Uredbe br. 805/2004 čiji je smisao pojednostaviti automatsko kretanje nacionalnih ovršnih naslova unutar europskog pravosudnog prostora. Štoviše, sasvim je zamislivo da se dužnik koji ima prebivalište u istoj državi članici kao vjerovnik, tijekom postupka dovede u stanje nesolventnosti na način da svoju imovinu prenese u inozemstvo kako bi izbjegao pravosudne postupke.

32.

U stvarnosti, europski ovršni naslov – kao što samo njegovo ime govori – po prirodi stvari sadržava međunarodni element jer mu je isključivi cilj omogućiti izvoženje nacionalnog naslova u druge države članice, djelujući kao „europska pravosudna putovnica“ koju je moguće dobiti bez da je potrebno dokazati da će se nacionalni naslov kretati u drugim državama članicama. Usudio bih se usporediti ga s izdavanjem europskog uhidbenog naloga. Treba li za valjano izdavanje europskog uhidbenog naloga nacionalno sudsko tijelo dokazati da se tražena osoba nalazi u drugoj državi članici? Ako bi to sudsko tijelo od Suda zatražilo tumačenje odredbi Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. ( 11 ) o uvjetima izdavanja tog naloga, bi li Sud zahtjev trebao proglasiti nedopuštenim s obrazloženjem da je, sve dok tražena osoba nije ispitana u drugoj državi članici, situacija u pozadini glavnog postupka potpuno unutarnje naravi ( 12 )?

33.

Budući da sama svrha potvrde o europskom ovršnom naslovu suštinski ima europsku dimenziju, zahtjev za prethodnu odluku ne može se proglasiti nedopuštenim s obrazloženjem da se činjenice iz glavnog postupka nalaze izvan područja primjene Uredbe br. 805/2004. Nadalje, bespredmetno je dopuštenost zahtjeva temeljiti na sudskoj praksi koja proizlazi iz presude od 18. listopada 1990., Dzodzi ( 13 ), prema kojoj je Sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji se tiče odredbe prava Unije u specifičnom slučaju u kojem nacionalno pravo države članice upućuje na sadržaj te odredbe prilikom određivanja pravila koja se primjenjuju na potpuno unutarnju situaciju u toj državi ( 14 ). Ovršni zakon uostalom ne upućuje na sadržaj Uredbe br. 805/2004 kod određivanja pravila koja se primjenjuju na potpuno unutarnje situacije u Republici Hrvatskoj, nego samo definira koja su tijela nadležna za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za sudske odluke, sudske nagodbe i autentične isprave koje se odnose na nesporne tražbine.

34.

Zahtjev za prethodnu odluku stoga se ne može proglasiti nedopuštenim s obrazloženjem da ovrha na temelju rješenja iz glavnog postupka nije bila ranije zatražena u državi članici različitoj od države članice u kojoj je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu.

35.

Dodajem da na temelju ustaljene sudske prakse pitanja koja se tiču prava Unije uživaju presumpciju relevantnosti, a Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se na njega mogao dati koristan odgovor ( 15 ). No, u konkretnom slučaju ni iz odluke kojom je upućen zahtjev ni iz očitovanja zainteresiranih stranaka ne proizlazi da bi spor iz glavnog postupka bio fabriciran i fiktivan odnosno da je prethodno pitanje čisto hipotetske naravi.

36.

Iz prethodno navedenog slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

37.

Krenimo sada na razmatranje pitanja.

B – Prvo pitanje

38.

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem pita jesu li odredbe Ovršnog zakona kojima se javnim bilježnicima daje nadležnost za izdavanje potvrda o europskom ovršnom naslovu za rješenja o ovrsi koja oni izdaju na temelju vjerodostojnih isprava, a protiv kojih ovršenik nije podnio prigovor, u skladu s Uredbom br. 805/2004.

39.

Iako Sud prema svojoj ustaljenoj sudskoj praksi nije nadležan u prethodnom postupku odlučivati ni o pitanjima obuhvaćenima unutarnjim pravom država članica ni o usklađenosti nacionalnih odredaba s pravom Unije, on nacionalnom sudu ipak može dati elemente za tumačenje prava Unije koji će nacionalnom sudu omogućiti donošenje odluke u sporu koji je pred njim pokrenut ( 16 ).

40.

U konkretnom slučaju sud koji je uputio zahtjev se u osnovi pita je li ovršni naslov kao što je to rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje na osnovi Ovršnog zakona donosi javni bilježnik, sudska odluka o nespornoj tražbini za koju je moguće izdati potvrdu o europskom ovršnom naslovu.

41.

U cilju davanja odgovora na to pitanje, treba prije svega napomenuti da se u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 805/2004 definiraju tri kategorije „ovršnih naslova“ na koje se primjenjuje postupak izdavanja potvrde. Prema toj odredbi, ta se uredba primjenjuje na „sudske odluke, sudske nagodbe i autentične isprave koje se odnose na nesporne tražbine“.

42.

Zahtjev za prethodnu odluku dakle poziva da se istraži potpada li rješenje o ovrsi koje na temelju Ovršnog zakona donosi javni bilježnik pod jednu od te tri kategorije naslova za koje se može izdati potvrda.

43.

Kvalificiranje sudskom nagodbom može se odmah isključiti jer je očito da rješenje koje jednostrano sastavlja javni bilježnik na temelju računa koji je ispostavio vjerovnik, a koji se smatra „vjerodostojnom ispravom“, nema obilježja sporazuma čiji bi sadržaj ovisio o volji stranaka.

44.

Preostaje dakle ispitati je li to rješenje moguće kvalificirati kao autentičnu ispravu ili sudsku odluku koja se odnosi na nespornu tražbinu.

1. Kvalificiranje autentičnom ispravom koja se odnosi na nesporne tražbine

45.

Članak 4. stavak 3. Uredbe br. 805/2004 sadržava preciznu definiciju autentične isprave preuzetu iz definicije koju je Sud dao u presudi od 17. lipnja 1999., Unibank ( 17 ), za tumačenje članka 50. Briselske konvencije ( 18 ), koja je pak bila nadahnuta izvješćem Jenard‑Möller o Konvenciji o sudskoj nadležnosti i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, sklopljenoj u Luganu 16. rujna 1988. ( 19 ) Prema toj definiciji isprava je autentična ako su ispunjena tri uvjeta. Prvo, autentičnost isprave mora utvrditi javno tijelo, drugo, ta autentičnost mora se odnositi ne samo na potpis nego i na sadržaj isprave i, treće, isprava mora biti sama po sebi ovršna u državi u kojoj je sastavljena. Iako se potonji uvjet izričito ne spominje u članku 4. stavku 3. Uredbe br. 805/2004, on proizlazi iz članka 25. stavka 1. te uredbe kojim se predviđa da je za potvrđivanje autentične isprave kao europskog ovršnog naslova potrebno da ona bude „izvršiva u jednoj državi članici“.

46.

S obzirom na to da javni bilježnici imaju zadaću upravo povjeravati autentičnost ispravama koje prime, na prvi pogled može se činiti da bi rješenje o ovrsi koje oni donose moglo odgovarati definiciji autentične isprave „koja je službeno sastavljena ili registrirana“.

47.

Međutim, članak 3. stavak 1. Uredbe br. 805/2004 zahtijeva da se autentična isprava, kao i sudska odluka ili sudska nagodba, odnosi na nespornu tražbinu, a u točki (d) te odredbe se pojašnjava da se tražbina smatra nespornom ako je dužnik izričito prihvaća u autentičnoj ispravi. Drugim riječima, autentična isprava koja se odnosi na nespornu tražbinu u smislu navedene odredbe, jest isprava u kojoj je dužnik izričito priznao tražbinu.

48.

Rješenje o ovrsi koje je javni bilježnik izdao samo na temelju računa ispostavljenog od strane ovrhovoditelja, a da ovršenik pritom nije bio pozvan očitovati se o prihvaćanju, očito ne ispunjava taj zahtjev.

49.

To se rješenje dakle ne može smatrati autentičnom ispravom koja se odnosi na nespornu tražbinu. Ostaje stoga utvrditi može li se ovršni naslov smatrati „sudskom odlukom“ u smislu Uredbe br. 805/2004.

2. Kvalificiranje sudskom odlukom koja se odnosi na nesporne tražbine

50.

Članak 4. stavak 1. Uredbe br. 805/2004 pojam „sudske odluke“ definira kao „svaku sudsku odluku koju donosi sud države članice, bez obzira na njezin naziv, uključujući dekret, nalog, odluku ili rješenje o izvršenju, te izračun troškova ili izdataka koje utvrđuje službenik suda“.

51.

Uredba br. 805/2004 međutim ne daje nikakvu opću definiciju pojma „sud države članice“ pa je na sudskoj praksi da točnije odredi njegov sadržaj da bi se utvrdilo mogu li se javni bilježnici kojima je nacionalno pravo povjerilo ovlast donošenje rješenjâ, smatrati sudom države članice u smislu te uredbe.

52.

Prema mišljenju hrvatske vlade, javne bilježnike može se smatrati sudom u okviru postupka donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

53.

Ta vlada iznosi tvrdnju prema kojoj, iako se u članku 4. Uredbe br. 805/2004 izričito ne navodi da izraz „sud“ u Hrvatskoj uključuje i druga tijela poput javnih bilježnika, navedena je uredba donesena i u dva navrata izmijenjena prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa specifičnosti hrvatskog zakonodavstva nisu ni mogle biti uzete u obzir.

54.

Hrvatska vlada također navodi da je Hrvatska odlučila ovlasti u području ovrhe podijeliti između sudova i javnih bilježnika, pri čemu su javni bilježnici postali isključivo nadležni za provođenje prisilne naplate tražbina na temelju vjerodostojnih isprava.

55.

Prema mišljenju hrvatske vlade, izraz „sud“ u smislu Uredbe br. 805/2004 ne podrazumijeva nužno da osobe i tijela koja vode postupak moraju formalno pripadati državnoj sudskoj vlasti. Dovoljno je da predmetno tijelo ima svojstva neovisnosti i nepristranosti te da su njegovo ustrojstvo i rad propisani unaprijed definiranim pravilima. Navodi da javni bilježnici uostalom ispunjavaju kriterije za definiranje suda u smislu članka 267. UFEU‑a koje je Sud postavio u presudi od 17. rujna 1997., Dorsch Consult ( 20 ).

56.

Ta vlada dodaje da javni bilježnici uživaju javno povjerenje i da su njihove ovlasti vrlo detaljno uređene zakonskim odredbama, prije svega Zakonom o javnom bilježništvu ( 21 ) kojim se jamči njihova profesionalnost, stručnost i odgovornost u izvršavanju povjerenih im ovlasti.

57.

Navedena vlada nadalje smatra da je hrvatski propis opravdan s obzirom na cilj koji se nastoji postići Uredbom br. 805/2004, a to je pojednostavljivanje postupka uzajamnog priznavanja sudskih odluka te izbjegavanje manjkavosti delibacijskog postupka.

58.

Hrvatska vlada na kraju ističe da se postupkom izdavanja rješenja o ovrsi od strane javnih bilježnika osigurava zaštita temeljnih prava dužnika jer javni bilježnik rješenje o ovrsi može donijeti samo ako ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan, da se rješenje o ovrsi osobno dostavlja ovršeniku sukladno općim pravilima o osobnoj dostavi pismena, poput pismena kojim se pokreće postupak, da ovršenik ima mogućnost podnijeti prigovor s obzirom na to da se uredno obavještava o toj mogućnosti i o uvjetima i roku u kojem se pokreće postupak te da javni bilježnik na rješenje može staviti ovršnu klauzulu samo ako ono nije osporeno i to nakon isteka roka od osam dana.

59.

Europska komisija zastupa suprotno stajalište.

60.

Prema mišljenju Komisije, pojam „suda“ u smislu Uredbe br. 805/2004 treba biti u skladu s tumačenjem tog pojma iz Uredbe (EZ) br. 44/2001, s obzirom na to da su obije uredbe iz područja pravosudne suradnje u građanskim stvarima te da su njihova pravila komplementarne naravi.

61.

Iako priznaje da je moguće da javni bilježnici vode određene „kvazi‑sudske“ postupke i donose odluke koje su slične sudskim odlukama, Komisija ističe da takve odluke nije moguće smatrati „sudskim“ odlukama u smislu Uredbe br. 805/2004 jer, da bi ih se moglo smatrati takvima, te bi odluke morale zadovoljavati minimalne postupovne norme sadržane u toj uredbi kojima je cilj osigurati puno poštovanje prava na pošteno suđenje.

62.

Komisija dodaje da u slučaju kada je namjera zakonodavca Unije izjednačiti odluke drugih nadležnih tijela s odlukama sudova država članica, to se u dotičnom pravnom instrumentu izričito i navodi, kao što to uostalom pokazuje članak 4. točka 7. Uredbe br. 805/2004 u kojem se određuje da izraz „sud“ uključuje švedsku službu za izvršenje u skraćenom postupku u vezi s platnim nalozima. Stoga smatra da bi izjednačavanje rješenja o ovrsi javnih bilježnika sa sudskim odlukama zahtijevalo izmjenu Uredbe br. 805/2004.

63.

Kako bi se vidjelo koju od dviju teza, koje hrvatska vlada i Komisija oprečno sagledavaju, treba prihvatiti, valja, s jedne strane, detaljnije razmotriti sadržaj definicija „sudske odluke“ i „suda“ u propisima sekundarnog prava kojima je uređena pravosudna suradnja u građanskim stvarima te, s druge strane, analizirati doprinos sudske prakse. Tek nakon provođenja te dvostruke analize predložit ću Sudu rješenje.

(a) Definicija pojmova „sudska odluka“ i „sud“ u instrumentima sekundarnog prava u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima

64.

Kao što je to učinio u Uredbi br. 44/2001, a potom i u Uredbi (EU) br. 1215/2012 ( 22 ) koja ju je zamijenila, zakonodavac Unije je u Uredbi br. 805/2004 preuzeo definiciju sudske odluke iz Briselske konvencije.

65.

Analiza instrumenata prava Unije kojima se uređuje pravosudna suradnja u građanskim stvarima ukazuje dakle na jedinstven pristup prema pojmu sudske odluke ( 23 ), dajući joj organsku definiciju koja se temelji na sudskoj prirodi autora odluke. Sudska odluka tako je svaka odluka tijela koje ima svojstvo suda.

66.

Međutim, u stvarnosti ta jedinstvena definicija prikriva veliku raznolikost s obzirom na to da je zakonodavac Unije dao osjetno različite definicije neodvojivog pojma „suda“ kojemu se pristupa na vrlo različite načine. U tom pogledu, mislim da je moguće prepoznati tri osnovne tendencije koje odgovaraju trima različitim predodžbama tog pojma.

67.

Prva tendencija očituje se kroz proces pojedinačnog izjednačavanja nekih tijela sa sudovima. Tu tendenciju slijedi članak 4. Uredbe br. 805/2004 koji, iako ne definira pojam „suda“, u stavku 7. navodi da u Švedskoj u skraćenom postupku u vezi s platnim nalozima izraz „sud“ uključuje švedsku službu za izvršenje. Istu tendenciju slijedi i članak 3. Uredbe br. 1215/2012 koji predviđa:

„U smislu ove Uredbe izraz ,sud’ uključuje sljedeća tijela u mjeri u kojoj imaju nadležnost u stvarima iz područja primjene ove Uredbe:

(a)

u Mađarskoj, u skraćenim postupcima u vezi platnih naloga (fizetési meghagyásos eljárás), javni bilježnici (közjegyző);

(b)

u Švedskoj u skraćenim postupcima u vezi platnih naloga (betalningsföreläggande) i pomoć kod izvršenja (handräckning): služba za izvršenje (Kronofogdemyndigheten).“

68.

Zanimljivo je napomenuti da su, dakle, mađarski javni bilježnici na temelju te odredbe izričito izjednačeni sa sudom u njihovoj funkciji izdavanja platnog naloga. Naknadno ću analizirati kakve bi posljedice imalo takvo izjednačavanje samo u odnosu na mađarske javne bilježnike.

69.

Druga tendencija koja se nazire u zakonodavstvu Unije jest razlaganje pojma „sud“ u pojam „nadležno tijelo“. Tu tendenciju ilustriraju primjerice članak 2. točka 1. Uredbe (EZ) br. 2201/2003 ( 24 ) koji definira „sud“ kao „sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene [te u]redbe“ i članak 2. točka 2. te uredbe prema kojem izraz „sudac“ označava „suca ili službenika s ovlastima koje odgovaraju ovlastima suca u stvarima koje pripadaju u područje primjene [Uredbe br. 2201/2003]“. U tu kategoriju ulazi i članak 5. točka 3. Uredbe br. 1896/2006 koji „sud“ definira kao „bilo koje tijelo u državi članici koje je nadležno za europske platne naloge ili bilo koje drugo s tim povezano pitanje“.

70.

Ta se tendencija opaža i u Konvenciji o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanoj u Luganu 30. listopada 2007. ( 25 ), čije je sklapanje u ime Zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008. ( 26 ), jer se u članku 62. te konvencije predviđa da „izraz ,sud' uključuje sva tijela za koja država koju obvezuje [ta k]onvencija odluči da su nadležna za pitanja koja ulaze u područje [njezine] primjene“.

71.

Treća tendencija primjetna je u novijem zakonodavstvu Unije i odgovara pristupu definiranja pojma suda ugrađivanjem stečevine iz sudske prakse. Ovaj zanimljivi razvoj očituje se među ostalim u članku 2. stavku 2. točki 1. Uredbe br. 4/2009 ( 27 ) koji određuje da pojam „suda“ uključuje upravna tijela država članica nadležna za stvari koje se odnose na obveze uzdržavanja, pod uvjetom da ta tijela osiguraju jamstva s obzirom na nepristranost i pravo stranaka da budu saslušane i pod uvjetom da su njihove odluke u skladu sa zakonodavstvom države članice u kojoj imaju sjedište:

mogu biti predmet žalbe ili preispitivanja od strane pravosudnog tijela; i

imaju sličnu valjanost i učinak kao i odluka pravosudnog tijela o istoj stvari.

72.

Članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe (EU) br. 650/2012 ( 28 ) ide u istom smjeru definirajući „sud“ kao „sva pravosudna tijela i sva ostala tijela i pravn[e] stručnja[ke] s nadležnošću u nasljednim stvarima koji izvršavaju pravosudne funkcije ili postupaju u skladu s prenesenim ovlastima od strane pravosudnog tijela ili postupaju pod nadzorom pravosudnog tijela“, uz uvjet da ta druga tijela i pravni stručnjaci te odluke koje donose ispunjavaju iste kriterije koji se primjenjuju na upravna tijela i odluke koje ta tijela donose na temelju članka 2. stavka 2. točke 1. Uredbe br. 4/2009.

73.

Zaključno na ovu analizu, čini se da je za pojam „suda“ karakteristično nekontrolirano bujanje definicija koje su se tijekom vremena nakupile bez ikakve dosljednosti. Dok bi s, jedne strane, neki propisi koji koriste pristup taksativnog nabrajanja upravnih tijela izjednačenih sa sudom mogli pozivati na usko tumačenje tog pojma, drugi naprotiv zastupaju široko ili čak veoma fleksibilno poimanje tog pojma uključujući sva tijela nadležna na temelju nacionalnog prava, a neki pak propisi preuzimaju konceptualnu definiciju koja je, kao što ćemo vidjeti, bliska definiciji koju je dala sudska praksa Suda.

(b) Definicija pojmova „sudska odluka“ i „sud“ u sudskoj praksi Suda

74.

Pitanja koja je postavio nacionalni sud u sjecištu su dvaju stajališta sudske prakse.

75.

Prvo se tiče pojma „sudske odluke“ u području pravosudne suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima.

76.

Ovo stajalište sudske prakse izvire iz tumačenja članka 25. Briselske konvencije koja, poput članka 4. Uredbe br. 805/2004, navedeni pojam definira na način da on uključuje sve odluke koje donose sudovi države članice bez obzira na njihov naziv.

77.

Sud je već zauzeo stav da se pojam „sudske odluke“ definiran u članku 25. te konvencije – a čije tumačenje koje je on dao načelno vrijedi i za odgovarajuću odredbu Uredbe br. 44/2001 – odnosi „samo na sudske odluke koje je stvarno donio sud države ugovornice“ ( 29 ), te je pritom pozivajući se na Izvješće o Konvenciji od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima koje je sastavio P. Jenard ( 30 ), naveo da se odluka sudskog referenta o određivanju troškova postupka smatra „sudskom odlukom“ jer sudski referent „djeluje u svojstvu tijela suda“ koji je odlučivao o meritumu predmeta, te da „u slučaju osporavanja odluke, o troškovima odlučuje sudsko tijelo u pravom smislu riječi“ ( 31 ).

78.

Sud je iz te definicije zaključio da je pretpostavka da bi se odluka mogla smatrati „sudskom odlukom“ u smislu Briselske konvencije to da „odluka treba dolaziti od sudskog tijela koje pripada državi ugovornici i koje o spornim pitanjima među strankama odlučuje na temelju vlastite nadležnosti“ ( 32 ).

79.

Uz organski kriterij koji je izričito prihvaćen u članku 25. Briselske konvencije, Sud je postupno utvrdio još dva kriterija, jedan procesne a drugi materijalne naravi.

80.

Procesni kriterij nalaže da je postupak koji je prethodio donošenju odluke proveden poštujući prava obrane ( 33 ). Sud je međutim smatrao da je, kako bi se na odluku primijenio mehanizam priznavanja i izvršenja predviđen Briselskom konvencijom, dovoljno da je prije trenutka u kojem se traži njezino priznavanje i izvršenje u državi različitoj od države u kojoj je donesena, u državi podrijetla proveden ili je mogao biti proveden, na različite načine, kontradiktorni postupak ( 34 ). Sud je tako kvalificirao „sudskom odlukom“ rješenje o dodjeli sredstava doneseno nakon provođenja prvog stadija postupka koji nije bio kontradiktoran, ali je protiv tog rješenja bilo moguće provesti kontradiktornu raspravu prije njegova priznavanja ili izvršenja ( 35 ), platni nalog protiv kojeg dužnik može podnijeti prigovor pretvarajući postupak u redovni parnični postupak ( 36 ) ili presuda zbog izostanka donesena u parničnom postupku koji se u pravilu vodi prema načelu kontradiktornosti ( 37 ).

81.

Materijalni kriterij znači da tijelo koje je autor odluke mora imati određenu ulogu u njezinoj izradi. Kao što sam već podsjetio, odluka treba dolaziti od tijela „koje o spornim pitanjima među strankama odlučuje na temelju vlastite nadležnosti“ ( 38 ), što prema mišljenju Suda isključuje sudsku nagodbu koja je uglavnom ugovorne naravi jer njezin sadržaj ovisi prije svega o volji stranaka ( 39 ).

82.

Pojam „sudska odluka“ u smislu Briselske konvencije u konačnici podrazumijeva postupanje sudskog tijela koje ima diskrecijske ovlasti i koje odluku donosi poštujući prava obrane.

83.

Međutim, sudska praksa u pogledu Briselske konvencije i Uredbe br. 44/2001 ne daje nikakvu naznaku o sadržaju pojma sudskog tijela. Da bi ga se definiralo, potrebno je dakle razmotriti sudsku praksu koja to pitanje sagledava iz perspektive članka 267. UFEU‑a.

84.

Drugo shvaćanje sudske prakse tiče se definicije pojma „sud“ u smislu članka 267. UFEU‑a.

85.

Nema potrebe detaljno navoditi sve potankosti slučajeva iz sudske prakse koji nisu imuni od određenog „iskušavanja“ ( 40 ), nego ću samo podsjetiti da kod ocjenjivanja ima li tijelo koje je uputilo zahtjev svojstvo „suda“, Sud, koji se nije upuštao u davanje opće i apstraktne definicije tog pojma, primjenjuje identifikacijsku metodu koja počiva na uzimanju u obzir skupa povezanih indicija glede toga je li tijelo ustanovljeno zakonom, je li trajne naravi, je li njegova nadležnost obvezna, ima li postupak obilježja kontradiktornosti, primjenjuje li tijelo pravne norme i je li neovisno.

86.

Sud je tako prihvatio da se upravno tijelo pred kojim se vodi spor i koje stoga vrši pravosudnu funkciju, može smatrati sudom koji je ovlašten postaviti prethodno pitanje ( 41 ). U skladu s ustaljenom sudskom praksom prema kojoj je ocjena svojstva „suda“ pitanje koje je uređeno jedino pravom Unije, Sud je podsjetio da činjenica da se tijelo koje je uputilo zahtjev prema nacionalnom pravu smatra upravnim tijelom, nije kao takva ključna u svrhu te ocjene ( 42 ).

(c) Prijedlog odgovora na zahtjev za prethodnu odluku

87.

Iz upravo izloženog pravnog konteksta prilično se prirodno nameću tri rješenja za definiranje pojma „suda“ u smislu Uredbe br. 805/2004.

88.

Prvo je rješenje odlučiti se za usko tumačenja pojma „suda“, ograničeno na sudska tijela u pravom smislu riječi te stoga isključujući sva tijela koja nisu organski povezana s pravosudnim ustrojem države članice, osim ako zakonodavac Unije izričito ne predvidi iznimku.

89.

Drugo je rješenje, obratno, široko tumačenje koje u pojam „suda“ uključuje sva tijela koja su nadležna prema pravu države članice.

90.

Treće rješenje, koje ću nazvati „kompromisnim“, podrazumijeva shvaćanje karakterističnih obilježja suda onako kako ih tradicionalna sudska praksa Suda navodi prilikom tumačenja članka 267. UFEU‑a, slijedom čega bi trebalo priznati da se hrvatski javni bilježnici mogu, pod određenim uvjetima, smatrati „sudovima“ u smislu Uredbe br. 805/2004.

91.

Prvo od tri navedena rješenja čini mi se najmanje prihvatljivim.

92.

Čini se da je stav koji Komisija zastupa kako u svojem pisanom tako i usmenom očitovanju, unatoč nekim dvosmislenostima, blizak ovom rješenju, s obzirom na to da tvrdi, pri čemu ni ne analizira uvjete pod kojima postupaju hrvatski javni bilježnici, da bi se odluke koje oni donose mogle smatrati „sudskim odlukama“ u smislu Uredbe br. 805/2004 samo u slučaju da se ta uredba izmijeni tako da se njome predvidi to izjednačavanje.

93.

Glavni argument koji se iznosi u prilog tom prvom rješenju tiče se činjenice da kad zakonodavac Unije želi neko tijelo izjednačiti sa sudom, on to u dotičnom pravnom aktu izričito i navede. No u Uredbi br. 805/2004 ne spominju se hrvatski javni bilježnici. U članku 4. točki 7. te uredbe spominje se samo švedska služba za izvršenje vezano uz platne naloge, a u članku 3. Uredbe br. 1215/2012 uz navedenu švedsku službu za izvršenje sa sudom se izričito izjednačavaju i mađarski javni bilježnici u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima.

94.

Navedeno bi usko tumačenje osim toga moglo imati dodatno uporište u usporedbi s člankom 62. Luganske konvencije, s obzirom na to da bi nepostojanje slične odredbe koja u pojam „suda“ uključuje sva nadležna tijela u uredbama br. 805/2004 i 1215/2012 upućivalo na to da zakonodavac Unije u okviru tih dviju uredbi nije želio da se pojam suda shvati u čisto funkcionalnom smislu.

95.

Iako se na prvi pogled čini da takvo usko tumačenje počiva na snažnom tekstualnom argumentu koji proizlazi iz izričaja članka 4. Uredbe br. 805/2004, drugi presudniji argumenti idu u prilog širem tumačenju.

96.

Kao prvo, odredbe članka 4. stavka 7. Uredbe br. 805/2004 i članka 3. Uredbe br. 1215/2012 mogu se tumačiti na drukčiji način. Naime, činjenica da zakonodavac Unije propisuje da se određena upravna tijela smatraju „sudom“ ne znači i da se druga tijela ne mogu smatrati takvima primjenom klasičnih kriterija iz sudske prakse. Naravno, tijelo, osim švedske službe za izvršenje, nije moguće automatski „zakonskim utvrđenjem“ smatrati „sudom“ u smislu Uredbe br. 805/2004. Međutim, nijedna odredba te uredbe ne priječi da to tijelo dobije kvalifikaciju „suda“ ako se dokaže da ima, u skladu s tradicionalnom sudskom praksom Suda, njegova karakteristična obilježja.

97.

Kao drugo, takva razina zahtjeva glede shvaćanja suda po svojoj bi strogosti bila iznimna novina jer se uopće ne bi slagala sa sudskom praksom Suda koja je, dajući pojmu „suda“ samostalan sadržaj u okviru mehanizma pravosudne suradnje koja je predmet zahtjeva za prethodnu odluku, priznala svojstvo „suda“ u smislu članka 267. UFEU‑a upravnim tijelima kojima su povjerene sudske funkcije.

98.

Kao treće, ta bi nova razina zahtjeva vodila negiranju autonomne naravi pojma suda u pravu Unije jer bi bilo dovoljno da država članica podrijetla kvalificira neko tijelo „sudskim tijelom“ i uključi ga, makar i samo formalno, u svoj unutarnji pravosudni ustroj, da bi ga se moglo smatrati „sudom“.

99.

Kao četvrto, čini mi se da to usko tumačenje nije u skladu s načelom uzajamnog priznavanja koje je temelj strukture Uredbe br. 805/2004. To načelo određuje da se, za potrebe ovrhe, sudska odluka donesena u državi članici podrijetla i za koju je sud te države članice izdao potvrdu o europskom ovršnom naslovu, tretira kao da je donesena u državi članici u kojoj se traži provođenje ovrhe. Logika je sustava koji se temelji na uzajamnom priznavanju da svako tijelo koje svojim postupanjem aktu daje svojstvo odluke koja je ovršna u državi članici podrijetla, treba smatrati „sudom“ čije bi odluke trebale imati mogućnost slobodnog kretanja u drugim državama članicama.

100.

Restriktivno rješenje stoga treba slijedom navedena četiri razloga odbaciti.

101.

Ako se ide u drugu krajnost, logika uzajamnog priznavanja mogla bi opravdati donošenje obratnog, najšireg rješenja, prema kojem bi se pojam suda preklapao s pojmom nadležnog tijela. Po tom rješenju bi se hrvatski javni bilježnici mogli smatrati „sudom“ u smislu Uredbe br. 805/2004 na temelju same činjenice da im je Ovršni zakon povjerio nadležnost za izdavanje rješenja o ovrsi i izdavanje potvrda o europskom ovršnom naslovu za ta rješenja.

102.

Međutim, ne mislim da je to pravo rješenje.

103.

Ono nije u skladu sa samim tekstom članka 4. Uredbe br. 805/2004 koji, za razliku od članka 2. točke 1. Uredbe br. 2201/2003, članka 5. točke 3. Uredbe br. 1896/2006 i članka 62. Luganske konvencije, nije predvidio uopćavanje ili čak banaliziranje pojma „suda“.

104.

Štoviše, kad bi izraz „sud“ obuhvaćao sva nadležna tijela, ne vidim zbog čega bi zakonodavac Unije pazio na to da sa sudom izričito izjednači švedsku službu za izvršenje.

105.

Predlažem stoga da se prihvati kompromisno rješenje koje se ustvari sastoji u tome da se preuzme identifikacijska metoda koju je Sud koristio za definiranje „suda“ u smislu članka 267. UFEU‑a, vodeći računa o strukturi i svrsi Uredbe br. 805/2004 u kojoj se, čini mi se, u više odredaba naglašava važnost poštovanja postupovnih jamstava.

106.

Stoga, treba reći da definicija tražbine koja se „smatra nespornom“ navedena u članku 3. te uredbe traži, u pogledu sudskih odluka, da se vodi računa o stavu dužnika „u tijeku sudskog postupka“ ( 43 ). Smatram da sama ta odredba podrazumijeva postojanje postupka u kojem se poštuje pravo dužnika da bude saslušan i da ospori vjerovnikov prijedlog.

107.

Štoviše, Uredba br. 805/2004 izdavanje potvrde za odluku o nespornoj tražbini donesenu u državi članici uvjetuje time da su poštovane minimalne postupovne norme čiji je cilj osigurati da ovršenik bude obaviješten, pravodobno i na način da može organizirati svoju obranu, s jedne strane, o sudskom postupku koji je protiv njega pokrenut i o uvjetima za njegovo aktivno sudjelovanje u postupku radi osporavanja dotične tražbine i, s druge strane, o posljedicama njegova nesudjelovanja. S obzirom na opasnosti koje u sebi sadržava institut presumpcije neosporavanja tražbine na temelju šutnje ovršenika tijekom sudskog postupka, poštovanje minimalnih postupovnih jamstava pokazuje se kao temeljni uvjet koji „sud“ mora osigurati.

108.

Zaključno, pojam „suda“ u kontekstu Uredbe br. 805/2004 trebalo bi shvatiti kao svako tijelo koje nudi jamstva neovisnosti i nepristranosti, te koje odlučujući na temelju vlastite nadležnosti donosi odluku koja je, s jedne strane, bila ili može biti predmet kontradiktorne rasprave prije nego što se postavilo pitanje izdavanja potvrde o europskom ovršnom naslovu za tu odluku i koju je, s druge strane, moguće osporavati pred sudskim tijelom.

109.

Čini mi se da navedena funkcionalna definicija pojma „suda“ odgovara tradicionalnom shvaćanju tog pojma i da istodobno omogućuje uzimanje u obzir aktualnih trendova izvansudskog rješavanja nekih sporova, posebice onih s velikim brojem predmeta, u cilju rasterećivanja sudskih tijela.

110.

Prije svega smatram da kad hrvatski javni bilježnici izdaju rješenja o ovrsi, oni obavljaju djelatnost sudske naravi, bez obzira na to što vode skraćeni postupak i što je on pritom sličan postupku izdavanja platnog naloga.

111.

Hrvatska je vlada u svojem pisanom očitovanju s tim u vezi dala zanimljiva pojašnjenja o jamstvima ponuđenim ovršeniku u okviru ovršnog postupka pred javnim bilježnikom. Prema njezinim navodima, javni bilježnik može izdati rješenje o ovrsi tek nakon što sâm ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan. Nadalje, on mora ovršeniku dostaviti rješenje prema pravilima osobnoj dostavi koja mu jamče mogućnost osporavanja tražbine, navodeći mogućnost podnošenja prigovora pred sudom te rok u kojem to može učiniti. Hrvatska vlada tvrdi da javni bilježnik može staviti ovršnu klauzulu na rješenje tek po proteku roka od osam dana nakon isteka roka za podnošenje prigovora.

112.

Na raspravi je hrvatska vlada dala dodatna pojašnjenja navodeći da Zakon o javnom bilježništvu i Kodeks javnobilježničke etike jamče neovisnost i nepristranost javnih bilježnika u odnosu na ovrhovoditelja u obavljanju svojih specifičnih funkcija izdavanja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Prema mišljenju te vlade, za javne bilježnike se ne može reći da su instanca koja automatski potvrđuje prijedloge, jer oni naprotiv ispituju prijedloge za ovrhu i ocjenjuju njihovu dopuštenost i osnovanost.

113.

Prema informacijama koje je dala hrvatska vlada čini se, dakle, da javni bilježnici u obavljanju svoje specifične djelatnosti izdavanja rješenja o ovrsi imaju položaj treće osobe koja nije povezana s interesima u predmetu i koja je zaštićena od sukoba interesa koji se može pojaviti u obavljanju njihovih drugih djelatnosti.

114.

Podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, čini se, dakle, da javni bilježnik, kada djeluje ne kao nositelj javne službe nego kao tijelo nadležno za izdavanje rješenja o ovrsi, postupa kao neovisno i nepristrano tijelo.

115.

U tim okolnostima smatram da se rješenje o ovrsi koje izdaje javni bilježnik može smatrati „sudskom odlukom“ u smislu članka 4. točke 1. Uredbe br. 805/2004. Ostaje za utvrditi mogu li javni bilježnici za takve odluke izdavati potvrde o europskom ovršnom naslovu.

C – Drugo pitanje

116.

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u osnovi želi znati je li javni bilježnik koji je izdao rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je postalo ovršno jer ovršenik nije podnio prigovor, nadležan za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za to rješenje.

117.

Iz članka 6. stavka 1. Uredbe br. 805/2004 proizlazi da se zahtjev za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu mora podnijeti sudu podrijetla, koji se člankom 4. točki 6. te uredbe definira kao „sud pred kojim se vodio postupak u trenutku ispunjavanja uvjeta iz članka 3. stavka 1. točaka (a), (b) ili (c)“, dakle, sud pred kojim se vodio postupak u trenutku kad su ispunjeni uvjeti da se tražbina može smatrati nespornom.

118.

U sustavu uspostavljenim Ovršnim zakonom, „sudom podrijetla“ stoga treba smatrati javnog bilježnika ako ovršenik nije podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi i ako je to rješenje postalo ovršno.

119.

To što je Sud u presudi od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi (C‑511/14, EU:C:2016:448), smatrao da je izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za odluku akt sudske naravi, ne priječi javne bilježnike da izdaju takve potvrde, sve dok ispunjavaju sve uvjete da ih se može smatrati „sudom“ u smislu Uredbe br. 805/2004.

IV – Zaključak

120.

Slijedom prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Općinski sud u Novom Zagrebu odgovori na sljedeći način:

1.

Pojam „sudske odluke“ u smislu članka 4. točke 1. Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine, treba tumačiti na način da je ovršni naslov kao što je to rješenje o ovrsi koje izdaje javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave, „sudska odluka“ u smislu članka 4. točke 1. Uredbe br. 805/2004, pod uvjetom da javni bilježnik koji izdaje to rješenje odlučuje, u obavljanju te specifične funkcije, kao sud, što znači da nudi jamstva u pogledu svoje neovisnosti i nepristranosti i da odlučuje na temelju vlastite nadležnosti donošenjem odluke koja je, s jedne strane, bila ili može biti predmet kontradiktorne rasprave prije izdavanja potvrde o europskom ovršnom naslovu za tu odluku, te koju je, s druge strane, moguće osporavati pred sudskim tijelom. Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri ispunjava li javni bilježnik sve te uvjete, posebno one koji se tiču neovisnosti i nepristranosti.

2.

Članak 6. stavak 1. Uredbe br. 805/2004 treba tumačiti na način da javni bilježnik koji ispunjava nabrojane uvjete da bi se smatrao „sudom“, predstavlja „sud podrijetla“ u smislu članka 4. točke 6. i članka 6. stavka 1. te uredbe te je stoga nadležan za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu za rješenje koje je izdao i koje je utvrdio ovršnim jer ovršenik nije podnio prigovor.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) SL 2004., L 143, str. 15. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 172.)

( 3 ) SL 2001., L 12, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)

( 4 ) „Narodne novine“, br. 112/12

( 5 ) SL 2006., L 399, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 94.)

( 6 ) SL 2007., L 199, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 100.)

( 7 ) SL 2014., L 189, str. 59.

( 8 ) Vidjeti članak 3. stavak 1. uredbi br. 1896/2006 i 861/2007. Uredba br. 655/2014 definira prekogranični spor kao slučaj kad se bankovni račun koji treba blokirati putem naloga za blokadu vodi u državi članici koja nije država članica suda kojem je podnesen zahtjev za nalog za blokadu niti država članica u kojoj vjerovnik ima domicil (članak 3. stavak 1. te uredbe).

( 9 ) Vidjeti u tom smislu Praktični vodič za primjenu Uredbe o europskom nalogu za izvršenje, koji je dostupan na internetskoj stranici: https://e‑justice.europa.eu/content_european_enforcement_order-54-fr.do?clang=fr. U tom se vodiču spominje da se za zahtjev za izdavanje potvrde o europskom ovršnom naslovu ne traži nikakav međunarodni element te da nije obvezno da jedna od stranaka ima prebivalište ili uobičajeno boravište u inozemstvu, niti treba dokazati da će izvršenje biti u inozemstvu (str. 14.).

( 10 ) Glede uvjeta ovršnosti sudske odluke u državi članici podrijetla, vidjeti članak 6. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 805/2004.

( 11 ) Okvirna odluka o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.)

( 12 ) U stadiju izdavanja europskog uhidbenog naloga prije bi se postavilo pitanje glede postojanja glavnog postupka.

( 13 ) C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360

( 14 ) Točke 36. i 37. te presude

( 15 ) Vidjeti u tom smislu, među ostalim, presudu od 16. lipnja 2016., Saint Louis Sucre (C‑96/15, EU:C:2016:450, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

( 16 ) Vidjeti presudu od 12. srpnja 2012., Giovanardi i dr. (C‑79/11, EU:C:2012:448, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

( 17 ) C‑260/97, EU:C:1999:312

( 18 ) Konvencija od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima (SL 1972., L 299, str. 32.), kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupu novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija)

( 19 ) SL 1990., C 189, str. 57.

( 20 ) C‑54/96, EU:C:1997:413

( 21 ) Narodne novine, br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09

( 22 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.)

( 23 ) Osim članka 32. Uredbe br. 44/2001 i članka 2. točke (a) Uredbe br. 1215/2012, vidjeti i članak 2. stavak 1. točku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (SL 2009., L 7, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 5., str. 138.), i članak 4. točku 8. Uredbe br. 655/2014.

( 24 ) Uredba Vijeća od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133.)

( 25 ) U daljnjem tekstu: Luganska konvencija

( 26 ) SL 2009., L 147, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 128.)

( 27 ) U uvodnoj izjavi 12. te uredbe precizira se: „Kako bi se uzele u obzir različite mogućnosti rješavanja pitanja vezanih uz obvezu uzdržavanja u državama članicama ova bi se Uredba trebala primjenjivati na sudske odluke i odluke upravnih tijela, pod uvjetom da odluke upravnih tijela osiguravaju jamstva, ponajprije o svojoj nepristranosti i pravu strana na saslušanje.“

( 28 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296.)

( 29 ) Presuda od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 15.)

( 30 ) SL 1979., C 59, str. 1., posebno zadnja rečenica na str. 42.

( 31 ) Presuda od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 16.)

( 32 ) Vidjeti presudu od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 17.).

( 33 ) Vidjeti presudu od 21. svibnja 1980., Denilauler (125/79, EU:C:1980:13, t. 13.). U kontekstu Uredbe br. 44/2001, vidjeti presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 48.).

( 34 ) Vidjeti presudu od 21. svibnja 1980., Denilauler (125/79, EU:C:1980:13, t. 13.).

( 35 ) Vidjeti presudu od 14. listopada 2004., Mærsk Olie & Gas (C‑39/02, EU:C:2004:615, t. 50. do 52.).

( 36 ) Vidjeti presudu od 13. srpnja 1995., Hengst Import (C‑474/93, EU:C:1995:243, t. 14. i 15.).

( 37 ) Vidjeti presudu od 2. travnja 2009., Gambazzi (C‑394/07, EU:C:2009:219, t. 23. do 25.).

( 38 ) Osim presude od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 17.), vidjeti i presudu od 14. listopada 2004., Mærsk Olie & Gas (C‑39/02, EU:C:2004:615, t. 45.).

( 39 ) Vidjeti presudu od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221, t. 18.). Međutim, napominjem da se važnom za razvoj sudske prakse Suda može smatrati presuda od 2. travnja 2009., Gambazzi (C‑394/07, EU:C:2009:219) koja je svojstvo „sudske odluke“ priznala engleskim presudama zbog izostanka (default judgment), imajući u vidu to da se engleski sudovi ne ponašaju kao jurisdictio u toj vrsti postupka (vidjeti među ostalim Cuniberti, G., „La reconnaissance en France des jugements par défaut anglais – À propos de l’affaire Gambazzi‑Stolzenberg“, Revue critique de droit international privé, br. 4, 2009., str. 685., t. 33. i 34.).

( 40 ) Vidjeti Barav, A., „Tâtonnement préjudiciel – La notion de juridiction en droit communautaire, Études sur le renvoi préjudiciel dans le droit de l’Union européenne, Bruyant, Bruxelles, 2011., str. 37.

( 41 ) Vidjeti, za Vergabeüberwachungsausschuß des Bundes (Savezna komisija za kontrolu postupaka javne nabave, Njemačka), presudu od 17. rujna 1997., Dorsch Consult (C‑54/96, EU:C:1997:413, t. 37. i 38.), i novijeg datuma, za Tribunal Català de Contractes del Sector Públic (Katalonski sud za javne nabave u javnom sektoru, Španjolska), presudu od 6. listopada 2015., Consorci Sanitari del Maresme (C‑203/14, EU:C:2015:664, t. 17. do 27.).

( 42 ) Vidjeti presudu od 6. listopada 2015., Consorci Sanitari del Maresme (C‑203/14, EU:C:2015:664, t. 17.).

( 43 ) Vidjeti članak 3. stavak 1. točke (a) do (c) navedene uredbe. Moje isticanje.

Top