EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62012CJ0176

Presuda Suda (veliko vijeće) od 15. siječnja 2014.
Association de médiation sociale protiv Union locale des syndicats CGT i dr.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Francuska).
Socijalna politika – Direktiva 2002/14/EZ – Povelja o temeljnim pravima Europske unije – Članak 27. – Uspostavljanje predstavničkih tijela osoblja pod uvjetom postojanja određenog graničnog broja zaposlenih radnika – Izračun graničnih brojeva – Nacionalni propis suprotan pravu Unije – Uloga nacionalnog suca.
Predmet C‑176/12.

Court reports – general

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2014:2

PRESUDA SUDA (veliko vijeće)

15. siječnja 2014. ( *1 )

„Socijalna politika — Direktiva 2002/14/EZ — Povelja o temeljnim pravima Europske unije — Članak 27. — Uspostavljanje predstavničkih tijela osoblja pod uvjetom postojanja određenog graničnog broja zaposlenih radnika — Izračun graničnih brojeva — Nacionalni propis suprotan pravu Unije — Uloga nacionalnog suca“

U predmetu C‑176/12,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je podnio Cour de cassation (Francuska), odlukom od 11. travnja 2012., koju je Sud zaprimio 16. travnja 2012., u postupku

Association de médiation sociale

protiv

Union locale des syndicats CGT,

Hichem Laboubi,

Union départementale CGT des Bouches‑du‑Rhône,

Confédération générale du travail (CGT),

SUD (veliko vijeće),

u sastavu: V. Skouris, predsjednik, K. Lenaerts, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič i M. Safjan, predsjednici vijeća, J. Malenovský, E. Levits (izvjestitelj), J.-C. Bonichot, A. Arabadjiev, C. Toader, D. Šváby, M. Berger i A. Prechal, suci,

nezavisni odvjetnik: P. Cruz Villalón,

tajnik: V. Tourrès, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 23. travnja 2013.,

uzimajući u obzir podnesena očitovanja:

za Union locale des syndicats CGT, H. Laboubi, Union départementale CGT des Bouches‑du‑Rhône i la Confédération générale du travail (CGT), H. Didier i F. Pinet, odvjetnici,

za francusku vladu, N. Rouam kao i G. de Bergues i J. Rossi, u svojstvu agenata,

za njemačku vladu, K. Petersen, u svojstvu agenta,

za nizozemsku vladu, M. Noort i C. Wissels, u svojstvu agenata,

za poljsku vladu, J. Faldyga i A. Siwek, kao i B. Majczyna i M. Szpunar, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, J. Enegren, D. Martin i G. Rozet, u svojstvu agenata,

nakon saslušanja prijedloga mišljenja nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 18. srpnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 27. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja), kao i Direktive 2002/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2002. o uspostavljanju općeg okvira za obavješćivanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici (SL L 80, str. 29.), (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 182.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Association de médiation sociale (u daljnjem tekstu: AMS) protiv Union locale des syndicats CGT, kao i H. Laboubija, Union départementale CGT des Bouches‑du‑Rhône i Confédération générale du travail (CGT) u vezi s uspostavljanjem, od strane mjesno nadležnog sindikalnog saveza, predstavničkih tijela osoblja unutar AMS‑a.

Pravni okvir

Propisi Unije

3

Članak 27. Povelje glasi kako slijedi:

„Radnicima i njihovim predstavnicima moraju biti, na odgovarajućim razinama, osigurana prava na pravodobno informiranje i savjetovanje u slučajevima i pod uvjetima koje propisuju pravo Unije, nacionalni zakoni i praksa.“

4

Članak 1. Direktive 2002/14 naslovljen „Cilj i načela“ propisuje:

„1.   Svrha je ove Direktive uspostaviti opći okvir kojim se utvrđuju minimalni zahtjevi u pogledu prava radnika na obavješćivanje i savjetovanje u poduzećima ili pogonima u Zajednici.

2.   Praktična rješenja za obavješćivanje i savjetovanje definiraju se i provode u skladu s nacionalnim pravom i praksom vezanom uz odnose među socijalnim partnerima na snazi u pojedinim državama članicama tako da se osigura njihova učinkovitost.

[…]“

5

Članak 2. te direktive, koji se odnosi na definicije, glasi kako slijedi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

d)

‚radnik’ znači bilo koja osoba koja je u predmetnoj državi članici zaštićena kao radnik nacionalnim radnim zakonodavstvom i u skladu s nacionalnom praksom;

[...]“

6

Članak 3. navedene direktive naslovljen „Područje primjene“ utvrđuje u svom stavku 1.:

„Ova se Direktiva, u skladu s odabirom država članica, primjenjuje na:

a)

poduzeće s najmanje 50 radnika u jednoj od država članica; ili

b)

pogone s najmanje 20 radnika u jednoj od država članica.

Država članica određuje metodu izračuna graničnog broja zaposlenih radnika.“

7

Članak 4. Direktive 2002/14, naslovljen „Praktična rješenja u pogledu obavješćivanja i savjetovanja“, navodi u prvom stavku:

„Sukladno načelima iz članka 1. i ne dovodeći u pitanje bilo kakve važeće odredbe i/ili prakse koje su povoljnije za radnike, države članice utvrđuju praktična rješenja za izvršavanje prava na obavješćivanje i savjetovanje na odgovarajućoj razini u skladu s ovim člankom.“

8

Članak 11. Direktive 2002/14 propisuje da države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom direktivom najkasnije do 23. ožujka 2005., ili osiguravaju da socijalni partneri do tog datuma sporazumno uvedu potrebne odredbe, s tim da su države članice obvezne poduzeti sve potrebne mjere koje im omogućuju da u svakom trenutku mogu jamčiti rezultate propisane ovom direktivom.

Francuski propisi

9

U skladu s člankom L. 2312‑1 Zakonika o radu, izbor predstavnika osoblja obvezan je za sve institucije s najmanje jedanaest zaposlenika.

10

Ako poduzeće ili institucija ima pedeset zaposlenika ili više, sindikalne organizacije određuju, primjenom članaka L. 2142‑1-1 i L. 2143‑3 ovog Zakonika, sindikalnog predstavnika i osnivaju, primjenom članka L. 2322‑1 navedenog Zakonika, radničko vijeće.

11

Članak L. 1111‑2 Zakonika o radu utvrđuje:

„Radi provedbe odredaba ovog Zakonika radna mjesta u poduzeću računaju se sukladno sljedećim odredbama:

Zaposlenici s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme na puno radno vrijeme i radnici koji obavljaju poslove kod kuće u cijelosti se ubrajaju u radna mjesta u poduzeću;

Zaposlenici s ugovorom o radu na određeno vrijeme, zaposlenici s ugovorom o radu za povremeno obavljanje poslova, zaposlenici stavljeni na raspolaganje poduzeću od strane vanjskog poduzeća koji su prisutni u prostorima poduzeća korisnika i tamo rade najmanje jednu godinu, kao i privremeni zaposlenici, ubrajaju se u radna mjesta u poduzeću u omjeru vremena njihove prisutnosti tijekom dvanaest proteklih mjeseci. Međutim, zaposlenici s ugovorom o radu na određeno vrijeme i zaposlenici stavljeni na raspolaganje od strane vanjskog poduzeća, uključujući privremene zaposlenike, isključeni su iz izračuna radnih mjesta kada zamjenjuju zaposlenika koji je odsutan ili čiji ugovor o radu miruje, osobito zbog rodiljnog dopusta, posvojiteljskog dopusta ili roditeljskog dopusta;

Zaposlenici na nepuno radno vrijeme, bez obzira na narav njihovog ugovora o radu, uzimaju se u obzir dijeleći ukupan zbroj sati upisanih u njihove ugovore o radu sa zakonskim trajanjem ili ugovorenim trajanjem rada.“

12

Članak L. 1111‑3 Zakonika o radu propisuje:

„Ne uzimaju se u obzir prilikom izračuna radnih mjesta u poduzeću:

1)

Pripravnici;

2)

Osobe s ugovorom za poticanje zapošljavanja tijekom trajanja sporazuma predviđenog člankom L. 5134‑66;

3)

(Ukinut);

4)

Osobe s ugovorom o mentorstvu u poslu tijekom trajanja sporazuma navedenog u članku L. 5134‑19-1;

5)

(Ukinut);

6)

Osobe s ugovorom o usavršavanju do roka predviđenog ugovorom ako je isti na određeno vrijeme ili sve do kraja aktivnosti usavršavanja ako je ugovor na neodređeno vrijeme.

Međutim, ti se zaposlenici uzimaju u obzir prilikom primjene zakonskih odredaba koje se odnose na tarifikaciju rizikâ od ozljeda na radu i profesionalnih bolesti.“

Glavni postupak i prethodna pitanja

13

AMS je udruga na koju se primjenjuje Zakon o ugovoru o udruživanju od 1. srpnja 1901. Ta udruga sudjeluje u provedbi postupaka društvenog mirenja i prevencije delinkvencije u gradu Marseilleu (Francuska). Također joj je zadaća poticanje ponovnog profesionalnog uključivanja osoba bez posla ili osoba suočenih s društvenim i profesionalnim poteškoćama u pristupu zapošljavanju. U tom pogledu AMS im predlaže stjecanje stručnog obrazovanja u području društvenog mirenja na temelju individualnog stručnog projekta.

14

Union départementale CGT des Bouches‑du‑Rhône je 4. lipnja 2010. imenovao H. Laboubija za predstavnika sindikalnog odjela osnovanog unutar AMS‑a.

15

AMS osporava navedeno imenovanje. On smatra da ima manje od jedanaest radnih mjesta i, a fortiori, manje od pedeset zaposlenika te da stoga nije dužan, prema relevantnim nacionalnim propisima, provesti mjere za zastupljenost radnika kao što je izbor predstavnika osoblja.

16

Naime, radi utvrđivanja ispunjenosti tih graničnih brojeva od jedanaest ili pedeset zaposlenika unutar udruge, AMS smatra da iz izračuna njegovih radnih mjesta treba isključiti, u skladu s člankom L. 1111‑3 Zakonika o radu, pripravnike, radnike s ugovorom za poticanje zapošljavanja ili ugovorom o mentorstvu u poslu kao i radnike s ugovorima o usavršavanju (u daljnjem tekstu: radnici s pomoćnim ugovorima).

17

Žalbeni sud Marseillea, postupajući po tužbi AMS‑a za poništenje imenovanja H. Laboubija za predstavnika sindikalnog odjela CGT‑a kao i po protutužbi tog sindikata kojom se traži nalaganje AMS‑u organiziranja izborâ u cilju uspostave predstavničkih tijela osoblja u svojoj organizaciji, proslijedio je Cour de cassationu prioritetno pitanje o ustavnosti odredaba članka L. 1111‑3 Zakonika o radu.

18

Cour de cassation se zatim obratio Conseil constitutionnelu s navedenim pitanjem. Potonji je 29. travnja 2011. utvrdio da je članak L. 1111‑3 Zakonika o radu usklađen s Ustavom.

19

H. Laboubi i Union locale des syndicats CGT des Quartiers Nord, kojima su se dobrovoljno pridružili Union départementale CGT des Bouches‑du‑Rhône i CGT, naveli su pred Žalbenim sudom u Marseilleu da su odredbe članka L. 1111‑3 Zakonika o radu ipak suprotne pravu Unije kao i međunarodnim obvezama Republike Francuske.

20

Ponovno odlučujući 7. srpnja 2011., Tribunal d’instance u Marseilleu usvojio je navedene navode i odbio primjenu odredaba članka L. 1111‑3 Zakonika o radu zbog neusklađenosti s pravom Unije. Stoga je navedeni sud potvrdio imenovanje H. Laboubija za predstavnika sindikalnog odjela nakon što je utvrdio da u odsutnosti primjene izuzećâ predviđenih člankom L. 1111‑3 Zakonika o radu, radna mjesta u dotičnoj udruzi uvelike nadilaze granični broj od pedeset zaposlenika.

21

AMS je protiv te presude podnio žalbu Cour de cassationu.

22

U tim je uvjetima Cour de cassation odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1)

Može li se na temeljno pravo na informiranje i savjetovanje radnikâ, priznato člankom 27. [Povelje] i navedeno u odredbama Direktive [2002/14], pozvati u sporu između pojedinaca u svrhu provjere usklađenosti nacionalne mjere za provedbu [ove] Direktive?

2)

U slučaju potvrdnog odgovora, trebaju li se te iste odredbe tumačiti na način da se protive nacionalnoj zakonskoj odredbi koja isključuje radnike s [pomoćnim] ugovorima iz izračuna radnih mjesta poduzeća, osobito radi utvrđivanja zakonskih graničnih brojeva za uspostavu predstavničkih tijela osoblja?“

O prethodnim pitanjima

23

Svojim pitanjima, koje je potrebno razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 27. Povelje, sâm ili zajedno s odredbama Direktive 2002/14, tumačiti na način da se, kad se pokaže da je nacionalna odredba za provedbu ove direktive, kao što je članak L. 1111‑3 Zakonika o radu, neusklađena s pravom Unije, na taj članak Povelje može pozvati u sporu između pojedinaca kako bi se navedena nacionalna odredba izuzela od primjene.

24

U tom pogledu ponajprije valja navesti da je Sud već smatrao da, definirajući u članku 2. točki (d) Direktive 2002/14 okvir osoba koje se uzimaju u obzir prilikom izračuna radnih mjesta u poduzeću, države članice ne mogu isključiti iz navedenog izračuna određenu kategoriju osoba koja je prvotno ušla u taj okvir (vidjeti presudu od 18. siječnja 2007., Confédération générale du travail i dr., C-385/05, Zb., str. I-611., t. 34.).

25

Naime, nacionalni propis kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, koji isključuje iz izračuna radnih mjesta u poduzeću određenu kategoriju radnika, ima za posljedicu izuzimanje određenih poslodavaca od obveza predviđenih Direktivom 2002/14 i uskraćivanje njihovim radnicima prava koja su im njome priznata. Stoga je takve naravi da oduzima navedenim pravima njihov sadržaj, a time i toj direktivi njezin koristan učinak (vidjeti ranije navedenu presudu Confédération générale du travail i dr., t. 38.).

26

Uistinu, ustaljena je sudska praksa da promicanje zapošljavanja, koje ističe francuska vlada u glavnom postupku, čini legitiman cilj socijalne politike i da države članice raspolažu širokom marginom prosudbe prilikom izbora mjera kojima se mogu ostvariti ciljevi njihove socijalne politike (vidjeti ranije navedenu presudu Confédération générale du travail i dr., t. 28. kao i navedenu sudsku praksu).

27

Međutim, ta margina prosudbe kojom raspolažu države članice u području socijalne politike ne može imati za učinak onemogućavanje provedbe temeljnog načela prava Unije ili odredbe tog istog prava (vidjeti ranije navedenu presudu Confédération générale du travail i dr., t. 29.).

28

Naime, tumačenje Direktive 2002/14, prema kojem članak 3. stavak 1. iste omogućava državama članicama isključenje iz izračuna radnih mjesta u poduzeću određenu kategoriju radnika iz razloga kao što su oni koje je navela francuska vlada u glavnom postupku, bilo bi nespojivo s člankom 11. navedene direktive, koji propisuje da države članice moraju usvojiti sve potrebne odredbe kako bi mogle jamčiti rezultate koje nameće Direktiva 2002/14 jer bi impliciralo da je državama članicama dopušteno suzdržati se od te jasne i precizne obveze rezultata koja je nametnuta pravom Unije (vidjeti ranije navedenu presudu Confédération générale du travail i dr., t. 40., kao i navedenu sudsku praksu).

29

Imajući u vidu prethodna razmatranja, valja zaključiti da članak 3. stavak 1. Direktive 2002/14 treba tumačiti na način da se protivi nacionalnoj odredbi kao što je članak L. 1111‑3 Zakonika o radu, koji isključuje radnike s pomoćnim ugovorima iz izračuna radnih mjesta u poduzeću prilikom utvrđivanja zakonskih graničnih brojeva za uspostavu predstavničkih tijela osoblja.

30

Kao drugo, valja ispitati ispunjava li Direktiva 2002/14, a osobito njezin članak 3. stavak 1., uvjete za stvaranje izravnog učinka i, ako je to slučaj, mogu li se na njega pozvati tuženici u glavnom postupku protiv AMS‑a.

31

U tom pogledu valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u svim slučajevima gdje se odredbe neke direktive čine, s obzirom na njihov sadržaj, bezuvjetnima i dovoljno preciznima, pojedinci mogu na njih pozivati pred nacionalnim sudovima protiv države, bilo da je ona propustila pravodobno prenijeti direktivu u nacionalno pravo ili ju je pogrešno prenijela (vidjeti presudu od 5. listopada 2004., Pfeiffer i dr., C-397/01 do C-403/01, Zb., str. I-8835., t. 103., kao i navedenu sudsku praksu).

32

U ovom slučaju članak 3. stavak 1. Direktive 2002/14 propisuje da je na državama članicama određivanje načina izračuna graničnih brojeva zaposlenih radnika.

33

Ako članak 3. stavak 1. Direktive 2002/14 ostavlja državama članicama određenu marginu prosudbe prilikom usvajanja potrebnih mjera radi provedbe te direktive, ta okolnost međutim ne utječe na precizan i bezuvjetan karakter obveze uzimanja u obzir svih radnika koja je propisana tim člankom.

34

Naime, Sud je već utvrdio da, kao što je istaknuto u t. 24. ove presude, s obzirom na to da je Direktiva 2002/14 definirala okvir osoba koje se uzimaju u obzir prilikom izračuna, države članice ne mogu isključiti iz navedenog izračuna određenu kategoriju osoba koja je prvotno ušla u taj okvir. Stoga, iako navedena direktiva ne propisuje državama članicama način na koji su dužne uzeti u obzir radnike na koje se odnosi njezino područje primjene kod izračuna graničnih brojeva zaposlenih radnika, ona ipak propisuje da ga moraju uzeti u obzir (ranije navedena presuda Confédération générale du travail i dr., t. 34.).

35

Imajući u vidu tu sudsku praksu u vezi s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2002/14 (vidjeti ranije navedenu presudu Confédération générale du travail i dr., t. 40.), proizlazi da ta odredba ispunjava potrebne uvjete za stvaranje izravnog učinka.

36

Međutim, valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi čak i jasna, precizna i bezuvjetna odredba direktive koja dodjeljuje prava ili nameće obveze pojedincima ne može primijeniti kao takva u okviru spora koji suprotstavlja isključivo pojedince (vidjeti ranije navedenu presudu Pfeiffer i dr., t. 109., kao i presudu od 19. siječnja 2010., Kücükdeveci, C-555/07, Zb., str. I-365., t. 46.).

37

U tom pogledu, u točki 13. ove presude utvrđeno je da je AMS udruga privatnog prava, čak i ako ima društveni poziv. Iz toga proizlazi da se, iz razloga pravne naravi AMS‑a, tuženici u glavnom postupku ne mogu protiv te udruge pozivati na odredbe Direktive 2002/14 kao takve (vidjeti u tom smislu presudu od 24. siječnja 2012., Dominguez, C‑282/10, t. 42.).

38

Ipak, Sud je smatrao da je nacionalni sud koji postupa u sporu isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta kao i cilja te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem iste (vidjeti ranije navedenu presudu Pfeiffer i dr., t. 119.).

39

Međutim, Sud je naveo da to načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava poznaje određene granice. Stoga je obveza nacionalnog suca da se pozove na sadržaj direktive prilikom tumačenja i primjene relevantnih pravila unutarnjeg prava ograničena općim načelima prava i ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava (vidjeti ranije navedene presude od 15. travnja 2008., Impact, C-268/06, Zb., str. I-2483., t. 100., i Dominguez, t. 25.).

40

Iz odluke o upućivanju proizlazi da se u glavnom postupku Cour de cassation suočio s takvom granicom da se članak L. 1111‑3 Zakonika o radu ne može usklađeno tumačiti s Direktivom 2002/14.

41

U tim okolnostima valja provjeriti, kao treće, je li situacija u glavnom postupku slična onoj u predmetu koji je doveo do ranije navedene presude Kücükdeveci na način da je moguće pozvati se na članak 27. Povelje, sâm ili zajedno s odredbama Direktive 2002/14, u sporu između pojedinaca kako bi se odbacila, po potrebi, nacionalna odredba koja nije usklađena s navedenom direktivom.

42

S obzirom na članak 27. Povelje, kao takav, treba podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije (vidjeti presudu od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, t. 19.).

43

Stoga, budući da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku provodi Direktiva 2002/14, članak 27. Povelje primjenjiv je na predmet u glavnom postupku.

44

Valja također navesti da članak 27. Povelje naslovljen „Pravo radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću“ propisuje da radnicima moraju biti, na različitim razinama, osigurana prava na informiranje i savjetovanje u slučajevima i pod uvjetima propisanima pravom Unije kao i nacionalnim zakonima i praksom.

45

Stoga iz teksta članka 27. Povelje jasno proizlazi da ga, u cilju postizanja svih njegovih učinaka, treba precizirati odredbama prava Unije ili nacionalnog prava.

46

Naime, postojanje zabrane, propisane člankom 3. stavkom 1. Direktive 2002/14 i upućene državama članicama, isključivanja iz izračuna radnih mjesta u poduzeću određene kategorije radnika koja je prvotno ušla u okvir osoba koje se uzima u obzir kod navedenog izračuna, ne može se zaključiti, kao izravno primjenjivo pravno pravilo, ni iz teksta članka 27. Povelje ni iz objašnjenja u vezi s navedenim člankom.

47

Valja navesti u tom pogledu da se okolnosti predmeta u glavnom postupku razlikuju od onih koje su dovele do ranije navedene presude Kücükdeveci utoliko što je načelo nediskriminacije s obzirom na dob, o kojem je riječ u potonjem predmetu, utvrđeno člankom 21. stavkom 1. Povelje, dovoljno sâmo po sebi za davanje pojedincima subjektivnog prava na koje se može pozvati kao takvo.

48

Stoga se u sporu kao što je onaj u glavnom postupku ne može pozvati na članak 27. Povelje kao takav, a kako bi se zaključilo da se odbacuje nacionalna odredba koja nije usklađena s Direktivom 2002/14.

49

Tu tvrdnju nije moguće osporiti spojem članka 27. Povelje s odredbama Direktive 2002/14, s obzirom na to da, u mjeri u kojoj navedeni članak nije sâm po sebi dovoljan za davanje pojedincima prava na koje se može pozvati kao takvo, drugačije ne može biti ni u slučaju takvog spoja.

50

Međutim, stranka koja je oštećena zbog neusklađenosti nacionalnog prava s pravom Unije može se pozvati na sudsku praksu proizašlu iz presude od 19. studenoga 1991., Francovich i dr. (C-6/90 i C-9/90, Zb.,, str. I-5357.), kako bi ostvarila, po potrebi, naknadu pretrpljene štete (vidjeti ranije navedenu presudu Dominguez, t. 43.).

51

Iz svega prethodnog proizlazi da članak 27. Povelje, sâm ili zajedno s odredbama Direktive 2002/14, treba tumačiti na način da se, ako se pokaže da je nacionalna odredba za prijenos ove direktive, kao što je članak L. 1111‑3 Zakonika o radu, neusklađena s pravom Unije, na taj članak Povelje ne može pozvati u sporu između pojedinaca kako bi se navedena nacionalna odredba izuzela od primjene.

Troškovi

52

Budući da postupak, u odnosu na stranke glavnog postupka, ima svojstvo prethodnog pitanja pred nacionalnim sudom, na nacionalnom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, različiti od troškova spomenutih stranaka, ne mogu biti predmet naknade.

 

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

 

Članak 27. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, sâm ili zajedno s odredbama Direktive 2002/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2002. o uspostavljanju općeg okvira za obavješćivanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici, treba tumačiti na način da se, ako se pokaže da je nacionalna mjera za provedbu ove direktive, kao što je članak L. 1111‑3 francuskog Zakonika o radu, neusklađena s pravom Unije, na taj članak Povelje ne može pozvati u sporu između pojedinaca kako bi se navedena nacionalna odredba izuzela od primjene.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: francuski

Top