1

Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) priloženi su Uredbi br. 31 (EEZ)/11 (EZAE) o utvrđivanju Pravilnika o osoblju za dužnosnike i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 1962., 45, str. 1385.).

2

Pravilnik i Uvjeti zaposlenja izmijenjeni su više puta od njihova donošenja, među ostalim i Uredbom (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (SL 2013., L 287, str. 15.).

3

Posebno, člankom 1. stavcima 27., 32., 46. i 61., stavkom 64. točkom (b), stavkom 65. točkom (b) i stavkom 67. točkom (d) Uredbe br. 1023/2013 izmijenjeni su članci 45., 52. i 66.a Pravilnika, članak 7. Priloga V. i članak 8. Priloga VII. istoga Pravilnika.

4

Postupak koji je doveo do donošenja Uredbe br. 1023/2013 započeo je 7. rujna 2011. savjetovanjem sa sindikatima i udruženjima osoblja (u daljnjem tekstu: SUO‑ovi) o nacrtu revizije Pravilnika. Administrativno, tehničko i političko savjetovanje između Europske komisije i SUO‑ova u tom pogledu nastavljeno je 6. listopada, 28. listopada i 7. studenoga 2011.

5

Dopisom od 21. studenoga 2011. Komisija je odboru za Pravilnik uputila prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća kojim se mijenjaju Pravilnik i Uvjeti zaposlenja (u daljnjem tekstu: prijedlog izmjena Pravilnika).

6

Dopisom od 12. prosinca 2011. odbor za Pravilnik obavijestio je Komisiju da je temeljito ispitao prijedlog izmjena Pravilnika, ali da, vodeći računa o danim glasovima, nije postignuta većina koju zahtijeva članak 20. njegova Poslovnika da bi se o tom prijedlogu moglo dati mišljenje.

7

Dopisom od 13. prosinca 2011. Komisija je Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije proslijedila prijedlog izmjena Pravilnika.

8

Odbor za pravna pitanja Parlamenta je 25. travnja 2012. usvojio izvješće o prijedlogu izmjena Pravilnika.

9

Dopisom od 24. siječnja 2013. predsjednik Odbora stalnih predstavnika (Coreper) zatražio je od Parlamenta da pojasni svoje stajalište što se tiče njegova mogućeg sudjelovanja, u svojstvu suzakonodavca, u postupku savjetovanja predviđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. o uspostavi trostranog savjetovanja u pogledu odnosa s osobljem.

10

Dopisom od 4. ožujka 2013. predsjednik Parlamenta odbio je poziv za sudjelovanje u postupku savjetovanja predviđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. smatrajući da je samo Vijeće bilo dužno prilagoditi socijalni dijalog predviđen navedenom odlukom novoj situaciji koja je proizišla iz primjene redovnog zakonodavnog postupka na reviziju Pravilnika nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona. U tom je dopisu navedeno da je cilj odbora za savjetovanje osnovanog navedenom odlukom bio osigurati da su predstavnici država članica upoznati s mišljenjem dužnosnika prije nego što donesu propise i da Vijeće zaprimi informacije koje bi mu omogućile donošenje odluka uz punu svijest o relevantnim činjenicama. Prema njegovu mišljenju, stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona ta je odredba postala, ako ne zastarjela, onda barem pitanje potpuno unutarnje naravi. Dodao je i da ne vidi nijedan način na koji bi Parlament sudjelovao u odboru za savjetovanje, i to zbog dva razloga. Prvi je nepostojanje pravne osnove za takvo sudjelovanje. Drugi je nepostojanje nužnosti za takvo sudjelovanje s obzirom na to da je u Parlamentu cilj saslušanja mišljenja predstavnika osoblja ostvaren na izravnije i fleksibilnije načine. U odnosu na posljednje navedeno, predsjednik Parlamenta naveo je da su u okviru Parlamenta rasprave bile javne, informacije lako dostupne te da izvjestitelji, kao i „shadow rapporteurs”, nastavljaju održavati stalni dijalog sa SUO‑ovima i drugim zainteresiranim strankama u svim etapama izrade i donošenja izvješća odbora za pravna pitanja. Također je naveo da su se potpredsjednik Parlamenta, glavni tajnik Parlamenta, predstojnik ureda predsjednika Parlamenta i glavni direktor za osoblje Parlamenta zajedno obratili općoj skupštini osoblja Parlamenta o stanju predmeta revizije Pravilnika i da je, u tom kontekstu, potpredsjednik Parlamenta detaljno odgovorio na pitanja o svim istaknutim problemima. Naznačio je da su tom sastanku bili prisutni ne samo članovi osoblja Parlamenta, već i članovi osoblja drugih institucija, uključujući i Vijeća.

11

Vijeće je 25. travnja 2013. obavijestilo SUO‑ove svih institucija o odgovoru Parlamenta od 4. ožujka 2013. i o raspravama o nacrtu izjave o tumačenju njegove odluke od 23. lipnja 1981.

12

Dana 6. svibnja 2013. Vijeće je usvojilo izjavu o tumačenju svoje odluke od 23. lipnja 1981. u pogledu njezine primjene u okviru redovnog zakonodavnog postupka koji se odnosi na prijedlog izmjena Pravilnika.

13

Istoga dana održan je na zahtjev dva SUO‑a sastanak odbora za savjetovanje. Tijekom toga sastanka nije izrađen nikakav zapisnik, ali je glavni tajnik Vijeća obavijestio osoblje glavnog tajništva Vijeća elektroničkom poštom od 6. svibnja 2013. o tom sastanku i o mišljenjima koja su razmijenili. Glavni tajnik Vijeća je također 8. svibnja 2013. usmeno izvijestio Coreper o navedenom sastanku.

14

Do prvih trostranih pregovora između Parlamenta, Vijeća i Komisije došlo je 13. svibnja 2013. Istoga dana predsjednik Corepera susreo se s predstavnicima SUO‑ova Vijeća. Obavijestio ih je o sastanku Corepera od 8. svibnja 2013. te je primio na znanje njihova stajališta.

15

Opća skupština osoblja glavnog tajništva Vijeća zatražila je 27. svibnja 2013. od glavnog tajnika Vijeća da sazove odbor za savjetovanje. Union syndicale fédérale potvrdio je taj zahtjev 7. lipnja 2013.

16

Više drugih trostranih sastanaka na političkom planu održano je 28. svibnja te 3., 11. i 19. lipnja 2013. Tijekom toga razdoblja održani su tehnički sastanci stručnjaka i neformalni sastanci između predsjednika Corepera, potpredsjednika Komisije i izvjestitelja Parlamenta. Na sastanku 19. lipnja 2013. Parlament, Vijeće i Komisija postigli su privremeni dogovor o glavnim elementima reforme.

17

Kao odgovor na zahtjev Union syndicale fédérale 20. lipnja 2013. održan je sastanak odbora za savjetovanje. Predsjednik Corepera iznio je glavne elemente dogovora, uključujući ograničavanje karijernih razreda u funkcijskoj skupini AD na stupnjeve 12/13 te je odgovorio na pitanja što se tiče paketa, osobito što se tiče ukidanja cilja usklađivanja karijernih razreda prije i nakon reforme iz 2004. Istoga je dana obavijestio Coreper o rezultatima trostranih pregovora od 19. lipnja 2013.

18

Na općoj skupštini osoblja glavnog tajništva Vijeća 21. lipnja 2013. glavni direktor Glavne uprave za administraciju Vijeća izložio je temeljne elemente dogovora.

19

Privremeni tekst dogovora između Parlamenta, Vijeća i Komisije upućen je 25. lipnja 2013. delegacijama država članica i članovima odbora za savjetovanje i svim članovima osoblja glavnog tajništva Vijeća. Istoga dana održan je drugi sastanak trostranih pregovora radi ispitivanja toga teksta.

20

Coreper je 26. lipnja 2013. ispitao rezultat trostranih pregovora te je saslušao usmeno izvješće glavnog tajnika Vijeća o sastanku odbora za savjetovanje od 20. lipnja 2013.

21

Odbor za pravna pitanja Parlamenta je 27. lipnja 2013. izglasao tekst dogovora.

22

Dana 28. lipnja 2013. ujutro jedan od SUO‑ova, Union syndicale‑Bruxelles, zatražio je od glavnog tajnika Vijeća održavanje sastanka odbora za savjetovanje, koji je taj zahtjev odbio iz razloga što je, s jedne strane, sukladno izjavi priloženoj Odluci Vijeća od 23. lipnja 1981., odbor za savjetovanje bio otkazan zbog znatnih poremećaja u normalnom radu Vijeća koje su prouzročila tri uzastopna dana štrajka i, s druge strane, što je odbor za pravna pitanja Parlamenta već bio odobrio konačni tekst dogovora.

23

Istoga dana Coreper je proveo završno preispitivanje dogovora koji se odnosio na izmjene Pravilnika i odobrio ga, te je glavni tajnik Vijeća o tome obavijestio cjelokupno osoblje glavnog tajništva Vijeća.

24

Dopisom s nadnevkom od 28. lipnja 2013. predsjednik Corepera obavijestio je predsjednika odbora za pravna pitanja Parlamenta o tome da je Coreper odobrio tekst privremenog dogovora. U istom je dopisu naveo da „je u mogućnosti potvrditi da će, ako Parlament sukladno članku 294. stavku 3. UFEU‑a usvoji svoje stajalište u prvom čitanju u obliku utvrđenom privremenim dogovorom sadržanim u prilogu ovome dopisu (koji podliježe reviziji pravnika lingvista obiju institucija), Vijeće sukladno članku 294. stavku 4. UFEU‑a potvrditi stajalište Parlamenta te će akt biti usvojen u tekstu koji odgovara stajalištu Parlamenta, i podvrgnut, bude li potrebno, redakturi pravnih i jezičnih stručnjaka obiju institucija”.

25

Parlament je 2. srpnja 2013. usvojio na plenarnoj sjednici u prvom čitanju svoje stajalište koje je odgovaralo tekstu dogovora usuglašenom s Vijećem i Komisijom tijekom neformalnih kontakata.

26

Dopisom od 5. srpnja 2013. Komisija je proslijedila odboru za Pravilnik stajalište Parlamenta u prvom čitanju od 2. srpnja 2013. navodeći da, prema njezinu mišljenju, prijedlog izmjena Pravilnika, koji je ona uputila odboru za Pravilnik 21. studenoga 2011., nije znatno izmijenjen u okviru redovnog zakonodavnog postupka. Ona je u tom dopisu također navela da se u tom stadiju redovnog zakonodavnog postupka članak 10. Pravilnika nije primjenjivao, ali je ona ipak željela saznati o eventualnim primjedbama supredsjedatelja odbora za Pravilnik. U tu je svrhu zatražila da joj se dostavi mišljenje odbora za Pravilnik u roku od petnaest radnih dana, odnosno najkasnije do 26. srpnja 2013.

27

Predstavnici odbora osoblja u okviru odbora za Pravilnik su 17. srpnja 2013. odgovorili Komisiji izjavom u kojoj su utvrdili nemogućnost postizanja sporazuma s predstavnicima administracija Europske unije u okviru odbora za Pravilnik što se tiče izmjena dnevnog reda sastanka s njima u pogledu usvajanja primjedbi umjesto mišljenja. Oni su naime osporavali nepravodobnost pokretanja postupka pred odborom za Pravilnik i korisnost, u tim okolnostima, mišljenja odbora za Pravilnik o stajalištu Parlamenta u prvom čitanju te su prijavili povredu načela socijalnog dijaloga.

28

Vijeće je 10. listopada 2013. odobrilo stajalište Parlamenta te je sukladno članku 294. stavku 4. UFEU‑a usvojilo Uredbu br. 1023/2013 u tekstu koji je odgovarao stajalištu Parlamenta.

29

Nakon što su predsjednik Parlamenta i predsjednik Vijeća 22. listopada 2013. potpisali zakonodavni akt, Uredba br. 1023/2013 objavljena je 29. listopada 2013. u Službenom listu Europske unije.

30

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. siječnja 2014. tužitelj, Union syndicale fédérale des services publics européens et internationaux (USFSPEI), pokrenuo je ovaj postupak.

31

Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 6. i 10. lipnja 2014. Parlament i Vijeće istaknuli su prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.

32

Podneskom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 25. lipnja 2014. Komisija je zatražila intervenciju u potporu zahtjevima Parlamenta i Vijeća.

33

Dana 1. kolovoza 2014. tužitelj je podnio svoja očitovanja na prigovore nedopuštenosti koje su istaknuli Parlament i Vijeće.

34

Rješenjem od 5. prosinca 2014. predsjednik osmog vijeća (bivši sastav) dodao je prigovore nedopuštenosti merituma.

35

Opći sud je 9. prosinca 2014. postavio pitanje strankama. Vijeće, Parlament i tužitelj odgovorili su na to pitanje 18. prosinca 2014., 6. siječnja i 7. siječnja 2015.

36

Rješenjem od 28. siječnja 2015. predsjednik osmog vijeća Općeg suda dopustio je intervenciju Komisije.

37

Komisija je 12. ožujka 2015. podnijela intervencijski podnesak. Tužitelj i Vijeće podnijeli su svoja očitovanja o intervencijskom podnesku 1. i 10. lipnja 2015.

38

Predsjednik osmog vijeća je 14. siječnja 2016. odlučio sukladno članku 69. točki (d) Poslovnika Općeg suda prekinuti ovaj postupak do donošenja odluke kojom se završava postupak u predmetu koji je od tada doveo do presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489).

39

Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, a sudac izvjestitelj je raspoređen u osmo vijeće (novi sastav), tom je vijeću ovaj predmet dodijeljen 6. listopada 2016.

40

Opći sud je 24. listopada 2016. pozvao stranke da zauzmu stajalište o posljedicama koje za ovaj predmet mogu proizaći iz točaka 144. do 171. presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489). Parlament, Vijeće i Komisija su na pitanje koje je postavio Opći sud odgovorili 8. studenoga 2016. Tužitelj je na to pitanje odgovorio 18. studenoga 2016.

41

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

42

Parlament i Vijeće, koje oboje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijevaju da:

43

U svojoj tužbi tužitelj, koji je savez sindikalnih organizacija institucija, ureda i agencija Unije, zahtijeva poništenje Uredbe br. 1023/2013 i naknadu štete.

44

Što se tiče, kao prvo, zahtjevâ za poništenje, njima se teži ishoditi poništenje članka 1. stavaka 27., 32., 46. i 61., stavka 64. točke (b), stavka 65. točke (b) i stavka 67. točke (d) Uredbe br. 1023/2013 (u daljnjem tekstu: pobijane odredbe) u dijelu u kojem su tim odredbama izmijenjeni članci 45., 52. i 66.a Pravilnika, članak 7. Priloga V. i članak 8. Priloga VII. istoga Pravilnika. Osim toga, tužitelj zahtijeva poništenje nameta solidarnosti koji je uveden člankom 46. Uredbe br. 1023/2013 za 2014., iz razloga što je isti bio povezan s primjenom metode usklađivanja primitaka koja nije bila primijenjena u 2014.

45

U prilog svojim zahtjevima za poništenje tužitelj u bitnome ističe četiri tužbena razloga, prvi, povredu članka 27. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članka 21. Europske socijalne povelje, potpisane u Torinu 18. listopada 1961., kako je revidirana, članka 10. Pravilnika i postupka savjetovanja predviđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981., drugi, povredu sporazuma o reformi iz 2004. i načela stečenih prava, treći, povredu članka 21. Povelje o temeljnim pravima i, četvrti, povredu načela proporcionalnosti.

46

Što se tiče, kao drugo, zahtjevâ za naknadu štete, njima se teži od Općeg suda ishoditi naknadu neimovinske štete koja je tužitelju navodno prouzročena nepravilnostima u službi što su ih institucije počinile u okviru donošenja Uredbe br. 1023/2013. Na raspravi je Opći sud pozvao tužitelja da navede ističe li u prilog svojim zahtjevima za naknadu štete, osim povrede članka 12. Povelje o temeljnim pravima, sve prigovore nezakonitosti koje je istaknuo u prilog svojim zahtjevima za poništenje. U odgovoru na to pitanje tužitelj je naveo da u prilog svojim zahtjevima za naknadu štete ističe sve prigovore nezakonitosti koji se odnose na bitne povrede postupka u donošenju Uredbe br. 1023/2013 zbog činjenice da predstavnici osoblja nisu mogli biti obaviješteni i nisu sami mogli obavijestiti države članice o određenim elementima u okviru sastanka o savjetovanju i o povredi sporazuma iz 2004.

47

Parlament, Vijeće i Komisija ističu da, s obzirom na to da je tužba dostavljena tajništvu Općeg suda 23. siječnja 2014., zahtjev za poništenje pobijanih odredbi treba odbaciti kao nedopušten jer je rok propisan člankom 263. UFEU‑a istekao 22. siječnja 2014. Parlament, Vijeće i Komisija osim toga tvrde da tužitelj ne ispunjava pretpostavku izravnog i osobnog utjecaja kojoj članak 263. stavak 4. UFEU‑a podvrgava dopuštenost zahtjeva za poništenje koje fizičke ili pravne osobe podnose protiv općih akata usvojenih prema redovnom zakonodavnom postupku.

48

U tom pogledu treba podsjetiti da su prema ustaljenoj sudskoj praksi rokovi za podnošenje tužbe na temelju članka 263. UFEU‑a kogentne naravi i da njima ne mogu raspolagati ni stranke ni sud (vidjeti rješenje od 19. travnja 2016., Portugal/Komisija, T‑556/15, neobjavljeno, EU:T:2016:239, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

49

Na temelju članka 263. stavka 6. UFEU‑a, tužba predviđena tom odredbom mora biti podnesena u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta ili od obavješćivanja tužitelja o njemu ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj saznao za akt.

50

U ovom slučaju treba istaknuti da je Uredba br. 1023/2013 objavljena u Službenom listu Europske unije od 29. listopada 2013.

51

Što se tiče pravila o računanju rokova, treba podsjetiti da, sukladno članku 101. stavku 1. točki (b) Poslovnika od 2. svibnja 1991., rok izražen u mjesecima završava istekom dana koji u zadnjem mjesecu nosi jednak broj kao i dan kad je nastupio događaj ili kad je poduzeta radnja od koje se računa početak roka.

52

Članak 101. stavak 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. predviđa da se, ako kraj roka pada u subotu, nedjelju ili na službeni blagdan, rok produljuje do isteka prvog sljedećeg radnog dana, pri čemu se popis službenih blagdana koje je odredio Sud i koji je objavljen u Službenom listu Europske unije primjenjuje i na Opći sud.

53

Međutim, sukladno članku 102. stavku 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. kada rok za podnošenje tužbe protiv akta neke od institucija počinje teći od trenutka objave tog akta, rok se računa, u smislu članka 101. stavka 1. točke (a) Poslovnika od 2. svibnja 1991., od isteka četrnaestog dana nakon dana objave akta u Službenom listu Europske unije.

54

Osim toga članak 102. stavak 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. propisuje da se taj rok produljuje zbog udaljenosti za deset dana.

55

Tužitelj tvrdi da članak 102. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. ne navodi upućuje li ta odredba na radne dane ili na kalendarske dane i da, posljedično, valja zadržati tumačenje koje je najpovoljnije za tužitelja smatrajući da rok za podnošenje tužbe počinje teći od kraja četrnaestog radnog dana od objave Uredbe br. 1023/2013, odnosno od 18. studenoga 2013. Prema mišljenju tužitelja, rok za tužbu predviđen člankom 263. UFEU‑a bi dakle istjecao 18. siječnja 2014. Međutim, budući da je 18. siječnja 2014. bila subota, istek roka za podnošenje tužbe produljen je do ponedjeljka 20. siječnja 2014., datum na koji je potrebno dodati deset dana zbog udaljenosti. Prema tužitelju, slijedi da je rok za podnošenje tužbe istekao 30. siječnja 2014. i da je tužba bila podnesena prije isteka toga roka.

56

Tužitelj osim toga tvrdi da je, čak i u slučaju u kojem članak 102. stavak 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. treba tumačiti na način da rok za podnošenje tužbe počinje teći na kraju četrnaestog kalendarskog dana od datuma objave Uredbe br. 1023/2013, odnosno od 12. studenoga 2013., tužba ipak podnesena u navedenom roku. Naime, prema tužitelju, u tom je slučaju rok za podnošenje tužbe od dva mjeseca predviđen člankom 263. UFEU‑a istjecao 12. siječnja 2014. Međutim, budući da je 12. siječnja 2014. bila nedjelja, istek roka za podnošenje tužbe produljen je do kraja prvog sljedećeg radnog dana, odnosno do 13. siječnja 2013., datuma kojemu je potrebno dodati deset dana zbog udaljenosti. Rok za tužbu istekao bi tako, konačno, 23. siječnja 2014.

57

U tom pogledu treba podsjetiti da u skladu s člankom 101. stavkom 1. točkom (d) Poslovnika od 2. svibnja 1991. postupovni rokovi predviđeni Ugovorima, Statutom i navedenim Poslovnikom „uključuju službene blagdane, nedjelje i subote”. Slijedi da, protivno onome što tvrdi tužitelj, rok od četrnaest dana „nakon objave akta u Službenom listu Europske unije”, na koji upućuje članak 101. stavak 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., nedvojbeno obuhvaća službene blagdane, nedjelje i subote. Treba također podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi članak 101. stavak 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991., koji upućuje isključivo na slučaj u kojem rok završava u subotu, nedjelju ili na službeni blagdan, primjenjuje samo u slučaju kada rok u cijelosti, uključujući i produljenje roka zbog udaljenosti, završava u subotu, nedjelju ili na službeni blagdan (vidjeti rješenje od 20. studenoga 1997., Horeca‑Wallonie/Komisija, T‑85/97, EU:T:1997:180, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

58

Iz toga slijedi da je u ovom slučaju, s obzirom na činjenicu da je Uredba br. 1023/2013 objavljena u Službenom listu Europske unije29. listopada 2013., rok za podnošenje tužbe predviđen člankom 263. UFEU‑a počeo teći 12. studenoga 2013. te da je istekao 22. siječnja 2014. Budući da je tužba podnesena 23. siječnja 2014., ona je ipak dostavljena tajništvu Općeg suda nakon isteka roka za podnošenje tužbe.

59

Doista, treba podsjetiti da stroga primjena postupovnih pravila odgovara zahtjevu pravne sigurnosti i nužnosti izbjegavanja svake diskriminacije i arbitrarnog postupanja prilikom sudovanja. Stoga, sukladno članku 45. drugom stavku Statuta Suda Europske unije, od postupovnih se rokova može odstupiti samo iznimno zbog nepredvidljivih okolnosti ili više sile (vidjeti presudu od 22. rujna 2011., Bell & Ross/OHIM, C‑426/10 P, EU:C:2011:612, t. 43. i navedenu sudsku praksu; rješenja od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljeno, EU:C:2014:2256, t. 17., i od 28. studenoga 2014., Quanzhou Wouxun Electronics/OHIM – Locura Digital (WOUXUN), T‑345/14, neobjavljeno, EU:T:2014:1048, t. 17.).

60

U ovom slučaju tužitelj ni u tužbi, a ni u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, nije navodio da postoje navedene okolnosti.

61

Prema tome, treba zaključiti da je tužba nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na poništenje pobijanih odredbi, pri čemu čak nije potrebno ispitivati prigovore nedopuštenosti koji se odnose na nepostojanje tužiteljeve aktivne procesne legitimacije koju ističu Parlament i Vijeće u svojim prigovorima nedopuštenosti.

62

Parlament, Vijeće i Komisija tvrde da, sukladno sudskoj praksi, zahtjeve za naknadu štete treba također odbaciti kao nedopuštene s obzirom na to da su, s jedne strane, zahtjevi za naknadu štete usko povezani sa zahtjevima za poništenje i temelje se na istovjetnim prigovorima i da su, s druge strane, tužiteljevi zahtjevi za poništenje nedopušteni.

63

U tom pogledu treba istaknuti da, protivno onome što tvrde Parlament, Vijeće i Komisija, u presudi od 4. srpnja 2002., Arne Mathisen/Vijeće (T‑340/99, EU:T:2002:174), na koju se pozivaju, Opći sud nije odlučio o nedopuštenosti zahtjeva za naknadu štete zbog uske veze sa zahtjevima za poništenje čiju je nedopuštenost prethodno utvrdio.

64

Naime, u toj je presudi Opći sud odbio zahtjeve za naknadu štete zbog njihove uske veze sa zahtjevima za poništenje iz razloga što ispitivanje tužbenih razloga iznesenih u prilog zahtjevima za poništenje nije utvrdilo nikakvu nezakonitost koju bi počinila institucija koja je autor akta i stoga nikakvu pogrešku koja bi dovela do njezine odgovornosti (presuda od 4. srpnja 2002., Arne Mathisen/Vijeće, T‑340/99, EU:T:2002:174, t. 135.).

65

Iz rješenja koje je Opći sud dao u presudi od 4. srpnja 2002., Arne Mathisen/Vijeće (T‑340/99, EU:T:2002:174), proizlazi da u određenim okolnostima, odnosno kada se zahtjevi za naknadu štete temelje samo na usvajanju akta čije poništenje se zahtijeva i ako tužitelj u prilog svojim zahtjevima za naknadu štete ne iznosi nove prigovore u odnosu na one koje je iznio u prilog zahtjevima za poništenje, utvrđenje nepostojanja nezakonitosti nakon što su ispitani tužbeni razlozi istaknuti u prilog zahtjevu za poništenje odmah omogućava isključenje jednog od uvjeta za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, odnosno pogrešku institucije koja je donijela akt.

66

Međutim, u ovom slučaju, iako je uzrok zahtjeva za naknadu štete donošenje odredbi Uredbe br. 1023/2013 čije poništenje, među ostalim, zahtijeva tužitelj, to ne mijenja činjenicu da, s jedne strane, odbacivanje zahtjevâ za poništenje ne proizlazi iz utvrđenja nepostojanja nezakonitosti nego iz njihove nedopuštenosti i da, s druge strane, tužitelj u prilog svojim zahtjevima za naknadu štete iznosi novi prigovor u odnosu na one koje je iznio u prilog zahtjevu za poništenje, a to je povreda članka 12. Povelje o temeljnim pravima.

67

Usto, sukladno načelu autonomije pravnih sredstava, utvrđenje nedopuštenosti zahtjeva za poništenje, bilo zbog gubitka prava na njihovo podnošenje bilo zbog nepostojanja aktivne procesne legitimacije tužitelja, u načelu ne utječe na dopuštenost zahtjeva za naknadu štete (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 4. svibnja 2005., Holcim (Francuska)/Komisija, T‑86/03, EU:T:2005:157, t. 48. i 50.).

68

Valja naime podsjetiti da se uvjeti koje predviđa članak 263. stavak 6. UFEU‑a ne primjenjuju na tužbe za naknadu štete podnesene na temelju članka 340. UFEU‑a i da, sukladno članku 46. Statua Suda Europske unije, tužbe za naknadu štete protiv Unije podliježu roku zastare od pet godina.

69

Što se tiče argumenta koji se odnosi na sudsku praksu u području europske javne službe na koju se pozivaju Parlament i Vijeće, treba istaknuti da je ta sudska praksa ograničena na novčane sporove između dužnosnika i službenika Unije i institucije koja ih zapošljava (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 29. studenoga 1994., Bernardi/Komisija, T‑479/93 i T‑559/93, EU:T:1994:277, t. 39.). Međutim, u ovom sporu suprotstavljeni su savez sindikalnih organizacija, čiji su članovi sindikalne organizacije koje štite interese dužnosnika i službenika Unije, i Parlament i Vijeće u njihovu svojstvu suzakonodavaca.

70

S obzirom na prethodna razmatranja, zahtjevi za naknadu štete su dopušteni. Stoga treba odbiti zapreke vođenju postupka koje u tom pogledu ističu Parlament i Vijeće.

71

Valja podsjetiti da je na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, u pogledu izvanugovorne odgovornosti, Unija, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna nadoknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili njezini službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

72

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a proizlazi da uspostava izvanugovorne odgovornosti Unije i implementacija prava na naknadu pretrpljene štete ovise o ispunjenju niza uvjeta koji se tiču nezakonitosti ponašanja koja se pripisuje instituciji, stvarnog postojanja štete i postojanja uzročne veze između tog ponašanja i štete na koju se poziva (presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16., i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 106.).

73

Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, tužbu treba odbiti u cijelosti a da pritom nije potrebno ispitati jesu li ispunjeni drugi uvjeti za izvanugovornu odgovornost Unije (presuda od 14. listopada 1999., Atlanta/Europska zajednica, C‑104/97 P, EU:C:1999:498, t. 65.; vidjeti također u tom smislu presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, EU:C:1994:329, t. 81.). Nadalje, sud Unije nije dužan ispitati postojanje tih uvjeta određenim redoslijedom (presuda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, EU:C:2010:147, t. 42.; vidjeti također u tom smislu presudu od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 13.).

74

U ovom slučaju treba istaknuti da tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na postojanju nepravilnosti u službi. Iako ne postoji točna definicija pojma nepravilnost u službi, općenito je prihvaćeno da ona odgovara djelovanju ili propuštanju djelovanja jednog ili više službenika uprave u obnašanju njihovih dužnosti, što dovodi do povrede obveze u službi. Ta se nepravilnost, za razliku od osobne krivnje, ne može pripisati službenicima nego samoj službi i, prema tome, upravi.

75

Međutim, u ovom slučaju, treba navesti da se nepravilnosti na koje se poziva tužitelj odnose na normativne aktivnosti Unije. Isto vrijedi i za navodnu povredu sporazuma o reformi iz 2004. Tužitelj naime tvrdi da povreda proizlazi iz donošenja određenih specifičnih odredbi Uredbe br. 1023/2013.

76

Isto vrijedi i za navodnu povredu postupka savjetovanja. Naime, iz presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 96.), proizlazi da su pravila iz Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., koja predviđaju postupak savjetovanja, postupovna pravila koja se odnose na usvajanje Uredbe br. 1023/2013, čije bi eventualno kršenje predstavljalo bitnu povredu postupka navedene uredbe. U tim okolnostima tužitelj prije svega traži odgovornost Unije upravo zbog njezine normativne aktivnosti, a ne zbog nepravilnosti u službi koje bi Vijeće i Parlament počinili u okviru postupka donošenja Uredbe br. 1023/2013.

77

Osim toga, nije potrebno ispitivati narav nepravilnosti koja proizlazi iz navodne povrede članka 12. Povelje o temeljnim pravima, koji se odnosi na slobodu okupljanja i udruživanja, s obzirom na to da tužitelj nije istaknuo nijedan argument kako bi dokazao postojanje takve povrede.

78

Doista, što se konkretnije tiče odgovornosti zbog normativne aktivnosti, Sud je već istaknuo da je, iako se načela kojima je u pravnim sustavima država članica uređena odgovornost javnih tijela za štete nastale pojedincima zbog normativnih akata znatno razlikuju između pojedinih država članica, bilo ipak moguće zaključiti da normativni akti u kojima se odražavaju opcije gospodarske politike samo iznimno i u posebnim okolnostima dovode do odgovornosti javnih tijela (presuda od 25. svibnja 1978., Bayerische HNL Vermehrungsbetriebe i dr./Vijeće i Komisija, 83/76, 94/76, 4/77, 15/77 i 40/77, EU:C:1978:113, t. 5.).

79

Sud je također, među ostalim, presudio da do odgovornosti Unije zbog normativnog akta koji uključuje odluke gospodarske politike može doći, uzimajući u obzir odredbe članka 340. drugog stavka UFEU‑a, samo u slučaju dovoljno ozbiljne povrede višeg pravnog pravila kojim se štite pojedinci (presude od 13. lipnja 1972., Compagnie d’approvisionnement, de transport et de crédit i Grands Moulins de Paris/Komisija, 9/71 i 11/71, EU:C:1972:52, t. 13.; od 25. svibnja 1978., Bayerische HNL Vermehrungsbetriebe i dr./Vijeće i Komisija, 83/76, 94/76, 4/77, 15/77 i 40/77, EU:C:1978:113, t. 4.; i od 8. prosinca 1987., Les Grands Moulins de Paris/EEZ, 50/86, EU:C:1987:527, t. 8.).

80

Sud je u tom pogledu također naveo da cilj pravnog pravila čiju povredu treba utvrditi mora biti dodjeljivanje prava pojedincima (vidjeti, u tom smislu, presude od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, EU:C:2000:361, t. 41. i 42., i od 19. travnja 2007., Holcim (Njemačka)/Komisija, C‑282/05 P, EU:C:2007:226, t. 47.).

81

Sud je, osim toga, naveo da za restriktivno shvaćanje odgovornosti Unije u ostvarivanju njezine normativne djelatnosti postoje dva razloga, a prvi je taj da, čak i kada je zakonitost akata podvrgnuta sudskom nadzoru, zakonodavnu djelatnost ne smije ometati mogućnost podnošenja tužbi za naknadu štete uvijek kada opći interes potonje zahtijeva donošenje normativnih mjera koje mogu štetno djelovati na interese pojedinaca i, drugi, da u normativnom kontekstu čije je obilježje postojanje široke diskrecijske ovlasti nužne za provedbu neke politike Unije Unija može biti odgovorna samo u slučaju očitog i grubog nepoštovanja granica izvršavanja ovlasti institucije o kojoj je riječ (presuda od 5. ožujka 1996., Brasserie du pêcheur i Factortame, C‑46/93 i C‑48/93, EU:C:1996:79, t. 45.).

82

Prema tome, s obzirom na gore navedenu sudsku praksu treba ocjenjivati jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti pod kojima dolazi do odgovornosti Unije.

83

Tužitelj tvrdi da je sudjelovao kao predstavnik cjelokupnog osoblja, zajedno sa ostalim SUO‑ovima, u postupku savjetovanja predviđenom Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. u okviru reforme Pravilnika i Uvjeta zaposlenja, slijedom kojega je donesena Uredba Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. kojom su izmijenjeni Pravilnik i Uvjeti zaposlenja (SL 2004., L 124, str. 1.). U okviru toga postupka savjetovanja s Vijećem je sklopljen sporazum o predmetnoj reformi. Prema navodima tužitelja, taj se sporazum odnosio na prihvaćanje SUO‑ova više mjera modernizacije karijere dužnosnika i ostalih službenika Unije i na poseban namet kojim se obuhvatilo trošak socijalne politike, poboljšanje uvjeta rada i europskih škola te jamstvo održavanja socijalnog mira bez namjere usklađivanja plaća i mirovina koje bi bilo više od onog koje proizlazi iz mehanizma višegodišnjeg usklađivanja. Citirajući, među ostalim, uvodne izjave 11. i 12. Uredbe br. 723/2004, tužitelj tvrdi da su se mjere modernizacije sastojale u činjenici razvrstavanja osoblja u dvije funkcijske skupine, administratore (AD) i asistente (AST), uvođenju linearne karijere i primjene načela usklađivanja karijernih razreda i olakšavanja prelazaka iz prve funkcijske skupine u drugu zahvaljujući novom mehanizmu certifikacije. Prema tvrdnjama tužitelja, te su mjere također uključivale olakšavanje uvjeta rada i predviđale su pod određenim uvjetima, među ostalim, pravo na rad s nepunim radnim vremenom, mogućnost korištenja modela dijeljenja poslova ili ishođenja produljenog dopusta za osobne potrebe, predviđanje novih odredbi koje se odnose na dopuste zbog obiteljskih događaja i, konkretno, olakšavanje ostvarenja prava na rodiljni dopust, očinski dopust, posvojiteljski dopust, roditeljski dopust i dopust zbog teške bolesti člana obitelji. Prihvaćanje mjera modernizacije o kojima je riječ u uvodnoj izjavi 38. Uredbe br. 723/2004, na koje su pristali SUO‑ovi, uključujući tužitelja, bila je protučinidba za to da se u Pravilniku i Uvjetima zaposlenja kodificira metoda godišnjeg usklađivanja plaća i zajamči njezina primjena do 31. prosinca 2012.

84

Iz toga proizlazi da sporazum o reformi Pravilnika i Uvjeta zaposlenja, koji je tužitelj ostvario i koji je uspostavljen Uredbom br. 723/2004, obvezuje njegovu vjerodostojnost kako prema cjelokupnom osoblju tako i prema zakonodavcu i ostalim institucijama Unije. Međutim, prema navodima tužitelja, okolnost da Uredba br. 1023/2013 preispituje uvjete predmetnog sporazuma, posebice izmjenama članka 45. stavka 1. Pravilnika i uvođenjem nove funkcijske skupine i načela linearne karijere te usklađivanja karijernih razreda, nanose štetu njegovoj vjerodostojnosti.

85

Osim toga, prema mišljenju tužitelja, zbog izostanka prijelaznih mjera, izmjenama članka 45. stavka 1. i članka 52. Pravilnika kao i članka 4. Priloga IV.a Pravilnika s člankom 1. stavcima 27., 32. i 64. Uredbe br. 1023/2013 povrijeđeno je načelo stečenih prava dužnosnika i drugih službenika Unije koje proizlazi iz sporazuma o reformi iz 2004.

86

U tom pogledu treba istaknuti da se tužiteljeva teza temelji na pogrešnoj pretpostavci, prema kojoj se sporazum o reformi iz 2004. koji su sklopili Vijeće i SUO‑ovi u okviru donošenja Uredbe br. 723/2004 može izjednačiti s višim pravnim pravilom koje je morao poštovati zakonodavac Unije u okviru donošenja Uredbe br. 1023/2013.

87

Naime, bez potrebe za odlučivanjem je li sporazum koji su SUO‑ovi i Vijeće postigli u okviru postupka savjetovanja pravno obvezivao Vijeće kada je usvojilo Uredbu br. 723/2004, treba zaključiti da se taj sporazum odnosi samo na reformu iz 2004. Učinci toga sporazuma se stoga ne mogu proširiti na sve naknadne izmjene Pravilnika koje provodi zakonodavac Unije jer bi mu se u protivnom oduzela mogućnost izvršavanja ovlasti koja mu je povjerena člankom 336. UFEU‑a.

88

Nadalje treba podsjetiti da je Sud već odlučio da zakonodavac u svakom trenutku može izmijeniti prava i obveze dužnosnika s obzirom na to da je pravna veza dužnosnika i uprave uređena pravilnikom (presuda od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 60.).

89

Iz toga slijedi da, s obzirom na predmet sporazuma iz 2004., donošenje Uredbe br. 1023/2013 nije moglo povrijediti taj sporazum.

90

Kao drugo, što se tiče, s jedne strane, navodne povrede načela stečenih prava, treba primijetiti da u slučaju kada bi takva nezakonitost i bila dokazana, ona zapravo ne bi predstavljala povredu sporazuma iz 2004. kako ju je definirao tužitelj. Navodnu povredu sporazuma iz 2004., koja bi proizlazila iz izmjena određenog broja odredbi Pravilnika Uredbom br. 1023/2013, treba naime razlikovati od povrede načela stečenih prava dužnosnika i ostalih službenika Unije.

91

S druge strane, treba istaknuti da predmetne odredbe u ovom slučaju ne dovode u pitanje načelo stečenih prava. Naime, načelno se zakoni koji mijenjaju zakonodavnu odredbu, kao što su to uredbe kojima se mijenja Pravilnik, ako nije drugačije određeno, primjenjuju na buduće učinke situacija koje su nastale za vrijeme važenja ranijeg zakona. Drukčije vrijedi samo za situacije koje su nastale i definitivno su završene tijekom važenja ranijeg pravila, a koje stvaraju stečena prava. Prema tome, pravo se smatra stečenim kada događaj na temelju kojeg ono nastaje nastupi prije zakonodavne izmjene. Međutim, to nije tako kod prava u odnosu na koje događaj na temelju kojeg ono nastaje ne nastupi tijekom važenja izmijenjenog zakonodavstva (vidjeti presudu od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 61. do 63. i navedenu sudsku praksu).

92

Kao prvo, što se tiče tužiteljeve argumentacije prema kojoj su dužnosnici u razredima AD 12 i AD 13 koji su postigli ocjene dostatne za promaknuće u viši razred u 2011. ili u 2012. godini, ali koji nisu promaknuti zbog proračunskih razloga, sada lišeni te mogućnosti člankom 45. stavkom 1. Pravilnika, kako je izmijenjen člankom 1. stavkom 27. Uredbe br. 1023/2013, jedino zbog toga što nisu zaposleni na jednom od radnih mjesta navedenih u Prilogu I. odjeljku A toga Pravilnika, treba istaknuti da se njome tvrdi da predmetni dužnosnici nisu izgubili pravo biti promaknuti, nego pravo moći biti promaknuti. Međutim, kao što to opravdano ističe Parlament, predmetni dužnosnici nisu raspolagali stečenim pravom na zadržavanje postojećeg sustava promaknuća prije reforme koja je uvedena Uredbom br. 1023/2013.

93

Kao drugo, treba također odbaciti tužiteljevu tezu prema kojoj su, s jedne strane, članak 1. stavak 32. Uredbe br. 1023/2013 i, s druge strane, članak 1. stavak 64. točka (b) iste uredbe, koji oba izmjenjuju članak 52. Pravilnika koji predviđa uvjete pod kojima dužnosnik može biti umirovljen, i članak 4. Priloga IV.a Pravilniku, koji se odnosi na izračun plaće dužnosnika starijeg od 55 godina kojemu se odobrava rad u nepunom radnom vremenu u razdoblju pripreme za umirovljenje, oduzeli dužnosnicima u dobi od 55 godina i starijima, koji su mogli zahtijevati korištenje tih mjera prije 1. siječnja 2014., datuma stupanja na snagu tih odredbi, njihova prava od toga datuma do dana kada navrše 58 godina.

94

Naime, protivno onome što tvrdi tužitelj, treba zaključiti da je dob od koje dužnosnik može zahtijevati rad u nepunom radnom vremenu u razdoblju pripreme za umirovljenje pomaknuta na 58 godina člankom 1. stavkom 34. Uredbe br. 1023/2013, kojim se izmjenjuje članak 55.a stavak 2. Pravilnika, na koji upućuje članak 4. Priloga IV.a istog Pravilnika. Osim toga, treba istaknuti da je, na temelju Pravilnika u verziji koja se primjenjivala do 31. prosinca 2014., pravo dužnosnika da koristi prijevremeno umirovljenje kao i pravo na rad u nepunom radnom vremenu u razdoblju pripreme za umirovljenje zahtijevala ispunjavanje niza uvjeta, čije je poštovanje trebalo ocjenjivati tijelo za imenovanje, kao i postojanje zahtjeva samog dužnosnika u tom smislu. Dužnosnici su mogli steći pravo samo povoljnom odlukom toga tijela. Izmjena tih odredbi stoga nije, sama po sebi, dovela u pitanje stečena prava predmetnih dužnosnika.

95

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da temelj postojanja odgovornosti Unije nije u navodnoj povredi sporazuma o reformi iz 2004.

96

Tužitelj ističe da je Uredba br. 1023/2013 usvojena povredom članka 27. Povelje o temeljnim pravima, koji se odnosi na pravo radnika na informiranje i savjetovanje. Ta povreda proizlazi iz nepoštovanja obveza predviđenih člankom 10. Pravilnika i postupka savjetovanja predviđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981.

97

Tužitelj tvrdi, među ostalim, da je zbog znatnih izmjena koje su Parlament i Vijeće unijeli u prijedlog revizije Pravilnika, koji je prvotno bio podnesen odboru za Pravilnik, Komisija morala još jednom tijekom trostranih pregovora podnijeti na temelju članka 10. Pravilnika tako izmijenjen prijedlog odboru za Pravilnik pod uvjetima koji potonjem omogućuju da na odgovarajući i pravodoban način donese svoje mišljenje. Međutim, Komisija je odboru za Pravilnik uputila na znanje samo izmijenjenu verziju svojeg prvotnog prijedloga revizije Pravilnika a da mu nije omogućila da pravodobno zauzme stajalište.

98

U tom pogledu, treba podsjetiti da se, na temelju članka 10. Pravilnika, Komisija savjetuje s odborom za Pravilnik o svim prijedlozima za reviziju Pravilnika.

99

Članak 10. Pravilnika nameće Komisiji obvezu savjetovanja koja se, osim na službene prijedloge, odnosi i na bitne izmjene koje ona unosi u već ispitane prijedloge, osim ako u slučaju već ispitanih prijedloga izmjene uglavnom odgovaraju onima koje je predložio odbor za Pravilnik (presude od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 35., i od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 129.).

100

Takvo se tumačenje rukovodi kako tekstom članka 10. Pravilnika tako i ulogom koju preuzima odbor za Pravilnik. Naime, s jedne strane, predviđajući savjetovanje s odborom za Pravilnik o svakom prijedlogu revizije Pravilnika bez pridržaja ili iznimke, ta odredba daje širok doseg obvezi koju definira. Njezin je izričaj stoga očito nepomirljiv s uskim tumačenjem njezina dosega. S druge strane, odbor za Pravilnik, kao zajedničko tijelo koje okuplja predstavnike uprave i osoblja svih institucija, pri čemu su potonji demokratski izabrani, treba uzeti u obzir i izraziti interese javne službe Unije u cijelosti (presude od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 36., i od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 130.).

101

Iz toga slijedi da se Komisija, kada provodi izmjenu prijedloga revizije Pravilnika tijekom redovnog zakonodavnog postupka, iznova mora savjetovati s odborom za Pravilnik prije nego što Vijeće usvoji odnosne pravne odredbe ako ta izmjena na bitan način utječe na tekst prijedloga (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 135.).

102

Međutim, u ovom slučaju treba zaključiti da Komisija, iako se poslužila svojom ovlašću zakonodavne inicijative predstavljajući prijedlog izmjena Pravilnika Parlamentu i Vijeću 13. prosinca 2011., nije koristila tu ovlast kako bi izmijenila navedeni prijedlog (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 136.).

103

Naravno, Komisija je sudjelovala u trostranim pregovorima tijekom predmetnog redovnog zakonodavnog postupka. Međutim, prema točki 13. Zajedničke izjave o praktičnim načinima provedbe postupka suodlučivanja (članak 251. UEZ‑a) (SL 2007., C 145, str. 5.), koju su donijeli Parlament, Vijeće i Komisija 13. lipnja 2007. i koja uređuje njihove neformalne sastanke u stadiju prvog čitanja u Parlamentu, uloga Komisije ograničena je na uspostavljanje kontakata „kako bi se olakšalo vođenje postupka u prvom čitanju” te na korištenje „na konstruktivan način svojeg prava na inicijativu u svrhu približavanja stajališta […] Parlamenta i Vijeća, vodeći računa o ravnoteži između institucija i ulozi koja joj je dodijeljena Ugovorom” (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 137.).

104

Stoga činjenica da su trostrani pregovori, koji su u ovom slučaju vođeni u stadiju prvog čitanja u Parlamentu uz sudjelovanje Komisije, na čiju se ulogu podsjeća u točki 103. ove presude, okončani dogovorom između Parlamenta i Vijeća s ciljem izmjena i dopuna prijedloga izmjena Pravilnika ne znači da je sama Komisija izmijenila navedeni prijedlog (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 138.).

105

Osim toga, usvajanje teksta kojim je izmijenjen prijedlog izmjena Pravilnika u prvom čitanju u Parlamentu ne može se izjednačiti s Komisijinom samostalnom izmjenom njezina prvotnog prijedloga (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 139.).

106

Iz prethodno navedenog proizlazi da se Komisija nije morala ponovno savjetovati s odborom za Pravilnik na temelju članka 10. Pravilnika nakon okončanja trostranih pregovora u stadiju prvog čitanja u Parlamentu, a ni nakon što je Parlament usvojio njezin prijedlog u prvom čitanju (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 140.).

107

Posljedično, neovisno o znatnim izmjenama koje je Parlament usvojio u prvom čitanju, tužiteljeve argumente koji se odnose na povredu članka 10. Pravilnika treba odbiti.

108

Tužitelj tvrdi da je u ovom slučaju postupak savjetovanja bio nezakonit s obzirom na to da nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona nije bio prilagođen kako bi se, kada se radi o donošenju Pravilnika o dužnosnicima Unije, predvidjelo sudjelovanje Parlamenta, koji je postao suzakonodavac.

109

Tužitelj također tvrdi da je, protivno onome što proizlazi iz točke 170. presude od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće (T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489), jedan od SUO‑ova, Union syndicale‑Bruxelles, 28. lipnja 2013., odnosno prije nego što je Coreper počeo sa završnim preispitivanjem konačnog teksta dogovora, doista zatražio sastanak odbora za savjetovanje, ali je taj zahtjev odbio glavni tajnik Vijeća iz razloga što je, s jedne strane, sukladno izjavi priloženoj Odluci Vijeća od 23. lipnja 1981. odbor za savjetovanje bio otkazan zbog značajnih poremećaja u normalnom radu Vijeća koje su prouzročila tri uzastopna dana štrajka i što je, s druge strane, odbor za pravna pitanja Parlamenta već odobrio tekst. Tužitelj dodaje i da je predsjednik Union syndicale‑Bruxelles pred glavnim tajnikom Vijeća osporavao njegovu odluku da ne sazove odbor za savjetovanje tvrdeći da točka 4. „Sporazuma od 24. svibnja 2004. između zamjenika glavnog tajnika Vijeća i SUO‑ova o odredbama koje se primjenjuju u slučaju organiziranog prekida rada osoblja glavnog tajništva Vijeća”, koji predviđa da obavijest o štrajku koriste obje stranke kako bi pregovarale o rješavanju spora, eventualno određivanjem posrednika, u ovom slučaju nije bila nikada primijenjena te nije omogućila izbjegavanje štrajka. Tužitelj također tvrdi da, sukladno predmetnom sporazumu, „štrajk ne može biti prepreka odvijanju sastanaka Vijeća” i da „zamjenik glavnog tajnika utvrđuje popis službenika koji moraju preuzeti svoje zadatke na temelju popisa poslova koji su neophodni u postupku odlučivanja institucije”. Prema tužitelju, iz toga proizlazi da je glavni tajnik Vijeća pogrešno odbio organizirati sastanak odbora za savjetovanje zbog toga što je normalan rad Vijeća bio poremećen.

110

Tužitelj nadalje ističe da je Odluka Vijeća od 23. lipnja 1981. usvojena na temelju sporazuma sa SUO‑ovima, što dokazuje činjenica da je Vijeće u prošlosti podnosilo izmjene navedene odluke podnosilo SUO‑ovima i da je nije moglo izmijeniti jednostrano, kao što je to učinilo s odlukom o tumačenju od 6. svibnja 2013. Tužitelj osim toga navodi da je tekst izjave o tumačenju dostavljen SUO‑ovima tek 26. svibnja 2013., odnosno tri tjedna nakon sastanka odbora za savjetovanje od 6. svibnja 2013.

111

Tužitelj osim toga tvrdi da, unatoč tome što tekst nije bio dostupan na dvama sastancima odbora za savjetovanje od 6. svibnja i 20. lipnja 2013., ti su sastanci ipak mogli biti korisni pod uvjetom da se poštovao članak 8. Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981. koji propisuje da „članovi odbora za savjetovanje nastoje tijekom rada u najvećoj mogućoj mjeri uskladiti svoja stajališta i omogućiti na taj način da se Vijeću predstavi izvješće koje iznosi zajednička stajališta” i da „ako se to pokaže nemogućim, izvješće iznosi različita stajališta”. Međutim, tužitelj navodi da je tijekom tih dvaju sastanaka predsjednik odbora za savjetovanje omogućio samo to da predsjednik Corepera 6. svibnja 2013. sažeto iznese namjere Vijeća i 20. lipnja 2013. namjere Parlamenta, a zatim je omogućio predstavnicima SUO‑ova da iznesu svoja stajališta. Dakle, nije bilo nikakvog pokušaja da se usklade stajališta i nije postojalo nikakvo pisano izvješće s tih sastanaka.

112

U tom pogledu treba istaknuti, kao prvo, što se tiče izostanka sudjelovanja Parlamenta u postupku savjetovanja predviđenom odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981., da protivno onome što tvrdi tužitelj to ne predstavlja povredu prava radnika na informiranje i savjetovanje iz članka 27. Povelje o temeljnim pravima.

113

Potrebno je, naime, postupak savjetovanja predviđen Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. ponovno smjestiti u pravni kontekst u kojem je nastao. Naime, Vijeće je navedenu odluku donijelo u vrijeme kada je samo ono bilo nadležno za odlučivanje o Pravilniku o dužnosnicima i ostalim službenicima Unije. Takav postupak stoga po naravi nije bio prilagođen okviru revizije Pravilnika sukladno redovnom zakonodavnom postupku. Zbog toga je Vijeće, kao što je to izloženo u točki 12. ove presude, donijelo izjavu o tumačenju svoje Odluke od 23. lipnja 1981., nakon što je Parlament odbio sudjelovati u svojstvu suzakonodavca u postupku savjetovanja predviđenom navedenom odlukom (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 145. i 146.).

114

Odbijanje Parlamenta da sudjeluje u postupku savjetovanja predviđenom Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981. predstavljalo bi povredu članka 27. Povelje o temeljnim pravima samo u slučaju kada bi, s jedne strane, ta odredba institucijama Unije nametala obvezu savjetovanja sa SUO‑ovima o prijedlozima izmjena Pravilnika i, s druge strane, ako Parlament ne bi u tom slučaju proveo nikakvo savjetovanje te vrste (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 147.).

115

Međutim, treba podsjetiti da je sukladno samom članku 27. Povelje o temeljnim pravima provedba pravâ koju on jamči ograničena na slučajeve i uvjete predviđene pravom Unije. U ovom slučaju, iz članka 10.b Pravilnika proizlazi da revizija Pravilnika može biti predmet savjetovanja sa SUO‑ovima. Institucije koje nisu jednostrano obvezane ne moraju dakle provoditi takvo savjetovanje (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 148.).

116

Stoga, čak i pod pretpostavkom da se, protivno onome na što može upućivati dopis od 4. ožujka 2013. koji je predsjednik Parlamenta uputio Vijeću kao odgovor na njegov poziv na sudjelovanje u postupku savjetovanja predviđenom Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981., Parlament nije savjetovao sa SUO‑ovima o izmjenama Pravilnika koje su uvedene pobijanim odredbama, ta okolnost ne predstavlja povredu prava radnika na informiranje i savjetovanje iz članka 27. Povelje o temeljnim pravima (presuda od 15. rujna 2016., U4U i dr./Parlament i Vijeće, T‑17/14, neobjavljena, EU:T:2016:489, t. 149.).

117

Kao drugo, što se tiče izmjene Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., s jedne strane, treba istaknuti da je, protivno onome što tvrdi tužitelj, Vijeće imalo pravo jednostrano izmijeniti navedenu odluku izjavom o tumačenju od 6. svibnja 2013. Naime, iz odredbe o reviziji Odluke od 23. lipnja 1981. proizlazi da „Vijeće u svakom trenutku može na svoju vlastitu inicijativu ili na zahtjev članova odbora za savjetovanje koji predstavljaju osoblje ili rukovoditelje uprava iz odjeljka I., stavka 2. točke (a) treće alineje, ispitati rezultate primjene ovih odredaba kako bi odlučilo je li ih potrebno izmijeniti”. Taj zaključak ne može dovesti u pitanje tvrdnja tužitelja prema kojoj je Vijeće prije podnosilo SUO‑ovima nacrte izmjena Odluke od 23. lipnja 1981. kako bi pribavilo njihovu suglasnost. Naime, iz dokumenta koji je dostavio tužitelj u prilog toj tvrdnji ni na koji način ne proizlazi da je Vijeće zahtijevalo suglasnost od SUO‑ova za predviđene izmjene Odluke od 23. lipnja 1981., nego samo da je u tom pogledu željelo pribaviti njihovo očitovanje. Iz toga slijedi da taj dokument ne dokazuje da je Vijeće bilo obvezano tim očitovanjem, nego da je željelo saznati stajalište SUO‑va o predviđenim izmjenama.

118

S druge strane, iz dokaza koje je podnijelo Vijeće proizlazi, protivno onome što tvrdi tužitelj, da je uprava glavnog tajništva Vijeća omogućila SUO‑ovima da iznesu svoje mišljenje o predviđenim izmjenama Odluke od 23. lipnja 1981. tijekom sastanka od 23. travnja 2013. i da je 30. travnja 2013. tekst nacrta izjave o tumačenju bio dostavljen SUO‑ovima koji su sudjelovali u odboru za savjetovanje, prije nego što je 2. svibnja 2013. podnesen Coreperu i 6. svibnja 2013. usvojen od strane Vijeća.

119

Kao treće, što se tiče argumenta tužitelja prema kojem je glavni tajnik Vijeća pogrešno odbio pozitivno odgovoriti na zahtjev Union syndicale‑Bruxelles od 28. lipnja 2013. za organizaciju sastanka odbora za savjetovanje, treba ponajprije istaknuti da je sukladno odredbi 7. izjave o tumačenju Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981. u potpunosti ostala primjenjiva izjava priložena navedenoj odluci u skladu s kojom se „u slučaju kada nije organiziran normalan rad Vijeća, postupak savjetovanja automatski otkazuje”. Doista, iz brojnih dokaza koje je Vijeće podnijelo proizlazi da su, slijedom obavijesti o štrajku koju su tri SUO‑a Vijeća podnijela 20. lipnja 2013. za 26., 27. i 28. lipnja 2013., aktivnosti vezane uz štrajk bile stvarno provedene tijekom ta tri dana. Te aktivnosti, u kojima je sudjelovao znatan broj dužnosnika koji odgovara trećini osoblja, imale su za posljedicu poništenje 19 sastanaka radne skupine Vijeća. Također je potrebno istaknuti da je, kao što to primjećuje Vijeće, glavno tajništvo Vijeća 27. i 28. lipnja 2013. moralo također osigurati organizaciju Europskog vijeća. Doista, iz dokaza koje je Vijeće podnijelo proizlazi da su 25. lipnja 2013. tri SUO‑a Vijeća dostavila obavijest o strogom štrajku u vezi s poslovima tijekom vikenda, blagdana i prekovremenog rada u razdoblju od 25. lipnja do 11. srpnja 2013.

120

S obzirom na te okolnosti, treba zaključiti da na datum kada je Union syndicale‑Bruxelles zatražio organizaciju sastanka odbora za savjetovanje nije bio organiziran normalan rad Vijeća zbog aktivnosti vezanih uz štrajk i da je zbog toga postupak savjetovanja bio automatski otkazan. Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom tužitelja prema kojemu Vijeće nije koristilo mogućnosti predviđene sporazumom od 24. svibnja 2004. između zamjenika glavnog tajnika Vijeća i SUO‑ova o odredbama koje se primjenjuju u slučaju organiziranog prekida rada osoblja glavnog tajništva Vijeća kako bi se izbjegle aktivnosti vezane uz štrajk ili ograničili njihovi učinci. Taj sporazum naime nema nikakve veze s odredbama Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981. kojima se utvrđuju uvjeti prema kojima se organizira postupak savjetovanja.

121

Kao drugo, treba istaknuti da se, prema točki (d) izjave o tumačenju Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981., potonja primjenjuje „ne dovodeći u pitanje odredbe Ugovorâ, posebno kada se radi o provedbi redovnog zakonodavnog postupka iz članka 294. UFEU‑a”. Doista, treba podsjetiti da iako je tekst privremenog dogovora bio dostavljen SUO‑ovima koji su sudjelovali u odboru za savjetovanje uvečer 24. lipnja 2013., Union syndicale‑Bruxelles je čekao 28. lipnja do 12.39 sati kako bi zatražio održavanje sastanka odbora za savjetovanje, dok je Coreper započeo završno preispitivanje teksta dogovora istoga dana u 15.00 sati. Organiziranje sastanka odbora za savjetovanje prije nego što je Coreper preispitao tekst dogovora nužno bi odgodilo to preispitivanje. Međutim, kao što to ističe Vijeće, irsko predsjedanje je uspjelo postići politički dogovor s Parlamentom u politički vrlo teškim okolnostima i u ubrzanoj dinamici s obzirom na perspektivu političkog dogovora prije završetka irskog predsjedanja krajem 2013. Sastanak Corepera u petak poslijepodne 28. lipnja 2013. odvijao se u posljednjim satima irskog predsjedanja i bio je dakle posljednja prilika za irsko predsjedanje da uvjeri Coreper da prihvati kompromis koji je bio dogovoren. Štoviše, kao što to također napominje Vijeće, odvijanje zakonodavnog postupka bilo je obilježeno političkom povezanošću između, s jedne strane, političkog dogovora između Parlamenta i Vijeća o reformi Pravilnika i, s druge strane, političkog dogovora s Parlamentom o višegodišnjem financijskom okviru, drugom politički vrlo zahtjevnom predmetu o kojem se pregovaralo u okviru irskog predsjedanja. Ta je politička povezanost omogućila Coreperu da prihvati, odmah nakon političkog dogovora o višegodišnjem financijskom okviru, dogovor o reformi Pravilnika. Kašnjenje Corepera u odlučivanju dovelo bi do opasnosti od odbijanja dogovora o reformi Pravilnika.

122

Valja zaključiti da takve okolnosti također opravdavaju odbijanje glavnog tajnika Vijeća da organizira sastanak odbora za savjetovanje 28. lipnja 2013.

123

Kao četvrto, što se tiče tužiteljevog argumenta prema kojemu sastanci odbora za savjetovanje od 6. svibnja i 20. lipnja 2013. nisu bili u skladu s Odlukom vijeća od 23. lipnja 1981. zbog toga što, s obzirom na to da stranke nisu nastojale uskladiti svoja stajališta, nikakav pisani sažetak njihovih različitih stajališta nije bio sastavljen, treba istaknuti da se Vijeću ne može prigovoriti što nije sastavilo pisani sažetak različitih stajališta stranaka, posebno SUO‑ova, s obzirom na to da oni, uključujući i tužitelja, ističu da nisu bili u mogućnosti svrsishodno iznijeti svoja stajališta na tim sastancima zbog toga što je reforma bila predstavljena na vrlo općenit način.

124

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da temelj odgovornosti Unije ne može biti u navodnoj povredi članka 27. Povelje o temeljnim pravima, članka 10. Pravilnika ili Odluke Vijeća od 23. lipnja 1981.

125

Tužitelj u dijelu svoje tužbe koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete tvrdi da odgovornost Unije zbog donošenja Uredbe br. 1023/2013 proizlazi, među ostalim, iz povrede članka 12. Povelje o temeljnim pravima koji se odnosi na slobodu okupljanja i udruživanja. Međutim, kao što je to već istaknuto u točki 77. ove presude, tužitelj u tom pogledu ne navodi nikakav poseban argument, slijedom čega se, sukladno sudskoj praksi koja se odnosi na članak 44. stavak 1. točku (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., koji se primjenjivao na datum podnošenja tužbe, takav argument može samo odbaciti kao nedopušten (presuda od 7. studenoga 2013., Budziewska/OHIM – Puma (Mačka u skoku), T‑666/11, neobjavljena, EU:T:2013:584, t. 34.).

126

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj nije uspio dokazati da su u ovom slučaju Parlament, Vijeće i Komisija počinili dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila koje pojedincima daje prava u smislu sudske prakse navedene u točki 79. ove presude.

127

Budući da prvi uvjet postojanja izvanugovorne odgovornosti Unije u ovom slučaju nije ispunjen, valja odbiti zahtjeve koji se odnose na naknadu štete, pri čemu ne treba provjeravati jesu li druga dva uvjeta za postojanje navedene odgovornosti ispunjena.

128

Prema tome, ovu tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu u dijelu u kojem se odnosi na poništenje pobijanih odredbi i odbiti kao neosnovanu u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev za naknadu štete koja je prouzročena tužitelju.

129

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Parlamenta i Vijeća, sukladno njihovim zahtjevima. Osim toga, na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Zahtjev za poništenje

B. Zahtjev za naknadu štete

1. Dopuštenost

2. Meritum

a) Povreda sporazuma o reformi iz 2004.

b) Povreda članka 27. Povelje o temeljnim pravima, članka 10. Pravilnika i postupka savjetovanja predviđenog Odlukom Vijeća od 23. lipnja 1981.

1) Povreda članka 10. Pravilnika

2) Povreda članka 27. Povelje o temeljnim pravima i postupka savjetovanja

c) Povreda članka 12. Povelje o temeljnim pravima

IV. Troškovi