—

za SOVAG – Schwarzmeer und Ostsee Versicherungs‑Aktiengesellschaft, R. Heß, Rechtsanwalt, i E. Salonen, asianajaja kao i A. Staudinger,

—

za If Vahinkovakuutusyhtiö Oy, J. Tanhuanpää,

—

za finsku vladu, J. Heliskoski, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i E. Paasivirta, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. točke 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između SOVAG – Schwarzmeer und Ostsee Versicherungs‑Aktiengesellschafta (u daljnjem tekstu: SOVAG), osiguravajućeg društva sa sjedištem u Njemačkoj, i If Vahinkovakuutusyhtiö Oya (u daljnjem tekstu: If), osiguravajućeg društva sa sjedištem u Finskoj, u pogledu zahtjeva za povrat iznosa plaćenog na ime naknade štete žrtvi prometne nesreće.

3

Iz uvodne izjave 2. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da je, u interesu ispravnog djelovanja unutarnjeg tržišta, njezina svrha provođenje toga da „[…] države članice koje ova Uredba obvezuje usvoje propise za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka“.

4

Uvodne izjave 11. do 13. i 15. te uredbe propisuju:

[...]

5

Pravila o nadležnosti nalaze se u poglavlju II. navedene uredbe.

6

Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, koji se nalazi u odjeljku 1. poglavlja II., naslovljenom „Opće odredbe“, glasi kako slijedi:

„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.“

7

Članak 3. stavak 1. te uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 1., propisuje:

„Protiv osoba s domicilom u državi članici može se podnijeti tužba pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.“

8

Članak 4. te uredbe, koji se nalazi u istom odjeljku, propisuje:

„1.   Ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova svake države članice, u skladu s člancima 22. i 23., utvrđuje se u skladu s pravom te države članice.

2.   Protiv takvog tuženika, svaka osoba s domicilom u državi članici može se, bez obzira na njezino državljanstvo, pozivati na pravila o nadležnosti koja su na snazi u toj državi, a posebno na ona iz Priloga I., na isti način kao i državljani te države.“

9

U skladu s člankom 5. točkom 5. Uredbe br. 44/2001, koji se nalazi u odjeljku 2. njezina poglavlja II., naslovljenom „Posebna nadležnost“, osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena ako je riječ o sporu nastalom zbog djelovanja podružnice, agencije ili druge poslovne jedinice pred sudom u mjestu u kojem se nalazi podružnica, agencija ili druga poslovna jedinica.

10

Članak 6. te uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 2., propisuje sljedeće:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena:

[…]“

11

Članak 8. navedene uredbe, koji se nalazi u odjeljku 3. njezina poglavlja II., naslovljenom „Nadležnost u stvarima [koje] se odnose na osiguranje“, propisuje:

„U stvarima [koje] se odnose na osiguranje, nadležnost se utvrđuje ovim odjeljkom, ničime ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5.“

12

Članak 11. te uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 3., propisuje:

„1.   S obzirom na osiguranje od odgovornosti, osiguravatelj može, ako to dopušta pravo suda, sudjelovati u postupku koji je oštećena stranka pokrenula protiv osiguranika.

2.   Članci 8., 9. i 10. primjenjuju se na postupke koje oštećena stranka pokreće izravno protiv osiguravatelja, ako su takve izravne tužbe dopuštene.

3.   Ako pravo koje uređuje takve izravne tužbe omogućuje da nositelj prava na osiguranje ili osiguranik budu obuhvaćeni istom tužbom, za njih je nadležan isti sud.“

13

Članak 5. u odjeljku 18. Zakona o sudskom postupku (Suomen oikeudenkäymiskaari) propisuje:

„Kad stranka u sudskom postupku želi, za slučaj da ne uspije u postupku, protiv treće osobe podnijeti zahtjev za jamstvo ili zahtjev za naknadu štete ili bilo koji sličan zahtjev, može podnijeti tužbu u vezi s tim zahtjevom u okviru istog postupka.

Svaka osoba koja, s obzirom na mogući ishod postupka za stranke sudskog postupka, želi podnijeti tužbu u vezi sa zahtjevom u smislu gornjeg [prvog stavka] protiv stranaka ili jedne od njih, može to učiniti u okviru istog postupka.“

14

Članak 61. Zakona o osiguranju od nesreća (Tapaturmavakuutuslaki (1948/608)) od 20. kolovoza 1948. (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od nesreća) glasi kako slijedi:

„Primatelj naknade na temelju ovog zakona zadržava pravo primati, na temelju drugog zakona, naknadu na ime posljedica pretrpljene ozljede od osobe koja ju je prouzročila ili od druge osobe koja je obvezna plaćati naknadu. Međutim, iznosi koji se na temelju toga isplaćuju ne mogu biti veći od iznosa koji odgovara razlici između ukupne naknade štete i naknade štete dodijeljene na temelju ovog zakona.

Osiguravatelj koji je morao nadoknaditi štetu na temelju ovog zakona ima pravo na povrat tog iznosa od osobe koja je obvezna nadoknaditi štetu u smislu gornjeg [prvog stavka], osim od osoba koje su već ispunile svoju obvezu naknade štete u dobroj vjeri kao i od osoba koje su obvezne nadoknaditi štetu na temelju zakona o odgovornosti za proizvode s nedostacima.

Takva naknada koju može tražiti osiguravatelj ipak ne može biti veća od one na koju bi imala pravo oštećena osoba ili njoj bliske osobe.“

15

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je A., koji je bio žrtva prometne nesreće u Njemačkoj, podnio tužbu protiv SOVAG‑a, pri kojem je bilo osigurano vozilo odgovorno za štetu, pred Länsi‑Uudenmaan käräjäoikeusom (prvostupanjski sud za okrug Uusimaa, Finska). A. je njome, među ostalim, zahtijevao da se utvrdi da je pretrpio tešku ozljedu mozga i vratne kralježnice te da je zbog nje trajno poslovno nesposoban.

16

Budući da je ta prometna nesreća također bila i ozljeda na radu u smislu Zakona o osiguranju od nesreća, If, sa sjedištem u Finskoj, na temelju tog zakona isplatio je A.-u naknadu štete zbog te nesreće.

17

Nakon A.-ova podnošenja tužbe protiv SOVAG‑a, If je sam podnio tužbu protiv tog društva pred istim prvostupanjskim sudom. Zahtijevao je da se utvrdi da je A., uz ostalu štetu, pretrpio tešku ozljedu mozga i vratne kralježnice zbog koje je imao trajnu poslovnu nesposobnost. If je usto zahtijevao, pozivajući se na članak 61. stavak 2. Zakona o osiguranju od nesreća, da se utvrdi da postoji SOVAG‑ova obveza da mu isplati sve naknade, uključujući kamate, koje je isplatio ili će isplatiti A.-u na ime nesreće o kojoj je riječ.

18

If je također zahtijevao da se o njegovu zahtjevu odluči u okviru istog postupka koji je A. pokrenuo protiv SOVAG‑a. SOVAG je sa svoje strane istaknuo prigovor nenadležnosti finskih sudova za odlučivanje o zahtjevu koji je podnio If.

19

Rješenjem od 20. prosinca 2012. Länsi‑Uudenmaan käräjäoikeus (prvostupanjski sud za okrug Uusimaa) na temelju odredaba odjeljka 3. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001 tužbu koju je If podnio protiv SOVAG‑a proglasio je nedopuštenom zbog nenadležnosti finskih sudova.

20

Taj je sud smatrao da se, na temelju članka 8. te uredbe, sudska nadležnost u području osiguranja može odrediti samo na temelju odredaba odjeljka 3. poglavlja II. te uredbe, uz pridržavanje njezina članka 4. i članka 5. točke 5.

21

Presudom od 24. travnja 2013. Turun hovioikeus (prizivni sud u Turkuu), pred kojim je If podnio žalbu protiv tog rješenja, ukinuo je to rješenje.

22

Prema mišljenju tog suda, na glavni postupak primjenjuje se članak 6. točka 2. Uredbe br. 44/2001, a ne odredbe odjeljka 3. poglavlja II. te uredbe jer tužba koju je If podnio protiv SOVAG‑a ima izravnu vezu sa sporom između A.-a i SOVAG‑a.

23

SOVAG je podnio žalbu protiv te presude pred Korkein oikeusom (Vrhovni sud).

24

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postavlja se pitanje obuhvaća li članak 6. stavak 2. Uredbe br. 44/2001 situaciju poput one iz glavnog postupka, u kojoj treća osoba podnosi tužbu protiv osobe koja je stranka prvotnog sudskog postupka.

25

U tim okolnostima, Korkein oikeus (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

26

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 6. točku 2. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da njezino područje primjene obuhvaća tužbu koju je podnijela treća osoba, u skladu s nacionalnim odredbama, protiv tuženika u prvotnom postupku, sa zahtjevom usko povezanim s tim prvotnim zahtjevom, a kojom se zahtijeva isplata naknada koje je isplatila ta treća osoba podnositelju zahtjeva u tom prvotnom postupku.

27

Najprije treba podsjetiti na to da članak 8. Uredbe br. 44/2001, prema kojem se nadležnost u području osiguranja određuje u skladu s odredbama njezinih članaka 8. do 14., uz pridržavanje odredaba članka 4. i članka 5. točke 5. te uredbe, ne spominje njezin članak 6. točku 2.

28

Prema SOVAG‑ovu mišljenju, ta potonja odredba nije primjenjiva zbog toga što odjeljak 3. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001 u području osiguranja uspostavlja autonoman sustav podjele sudske nadležnosti.

29

Ipak treba podsjetiti na to da je cilj tog odjeljka, prema uvodnoj izjavi 13. Uredbe br. 44/2001, zaštititi slabiju stranu – osiguranika, korisnika ili nositelja police osiguranja – propisima o nadležnosti tako da oni više pogoduju zadovoljavanju njezinih interesa nego što to omogućuju opći propisi.

30

Međutim, zahtjev iz glavnog postupka ulazi u okvir odnosa između profesionalaca u području osiguranja i ne može utjecati na postupovnu situaciju stranke koja se smatra slabijom. Budući da je cilj zaštite te osobe ispunjen jednom kada se uspostavi nadležnost na temelju odjeljka 3. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, naknadni razvoj postupka koji se odnosi jedino na odnose između profesionalaca ne može biti obuhvaćen područjem primjene tog odjeljka (vidjeti u tom smislu presude GIE Réunion européenne i dr., C‑77/04, EU:C:2005:327, t. 20. i 23. kao i Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C‑347/08, EU:C:2009:561, t. 42.).

31

Prema tome, budući da zahtjev koji je, poput onoga iz glavnog postupka, podnio osiguravatelj protiv drugog osiguravatelja nije obuhvaćen navedenim odjeljkom, članak 6. točka 2. Uredbe br. 44/2001 primijenit će se na takav zahtjev pod uvjetom da je on obuhvaćen slučajevima predviđenima tom odredbom.

32

U tom smislu, najprije treba uzeti u obzir izričaj članka 6. točke 2. Uredbe br. 44/2001.

33

Tekstovi više jezičnih verzija te odredbe, osobito verzija na njemačkom, francuskom, finskom i švedskom i jeziku, ne isključuju da sud kojem je podnesen prvotni zahtjev može biti nadležan za odlučivanje o tužbi koju je podnijela treća osoba protiv jedne od stranaka tog prvotnog postupka.

34

Ostale jezične verzije te odredbe, osobito verzija na engleskom jeziku, čini se, naprotiv, ograničavaju njezin opseg na tužbu podnesenu protiv treće osobe (a person domiciled in a Member State may also be sued: [...] as a third party).

35

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u slučaju razlika između pojedinačnih jezičnih verzija pravnog akta Unije, spornu odredbu treba tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa kojeg je ona dio (presuda Jakutis i Kretingalės kooperatinė ŽŪB, C‑103/14, EU:C:2015:752, t. 103.).

36

Stoga također valja uzeti u obzir opću strukturu i cilj Uredbe br. 44/2001.

37

U tom smislu valja istaknuti da, iako pravila o posebnoj nadležnosti treba tumačiti usko, ne dopuštajući tumačenje koje ide izvan slučajeva što ih Uredba br. 44/2001 izrijekom predviđa (vidjeti u tom smislu presudu CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 18.), nekoliko njezinih ciljeva govori u prilog tumačenju prema kojem je tužba koju podnese treća osoba protiv jedne od stranaka prvotnog postupka također obuhvaćena područjem primjene članka 6. točke 2. te uredbe.

38

Tako uvodna izjava 15. te uredbe ističe da je, u interesu skladnog zadovoljavanja pravde, potrebno smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da u dvjema državama članicama ne budu donesene dvije nepomirljive presude, a uvodna izjava 12. te uredbe podsjeća na to da bi, uz domicil tuženika, trebale postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja.

39

Rješavanje prvotnog zahtjeva i zahtjeva koji je podnijela treća osoba protiv jedne od stranaka tog postupka koji je usko povezan s prvim zahtjevom u okviru istog postupka može služiti ostvarenju gore navedenih ciljeva u situaciji u kojoj je tužbu podnijela oštećena osoba protiv osiguravatelja osobe odgovorne za štetu i u kojoj drugi osiguravatelj, koji je već djelomično nadoknadio štetu toj osobi, traži od prvog osiguravatelja povrat te naknade.

40

Naime, da nema te mogućnosti, postojao bi rizik da dva suda u istom predmetu dođu do različitih rješenja, čija bi priznanje i izvršenje tada bili nesigurni.

41

Usto, Sud je u okviru Konvencije o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane u Bruxellesu 27. rujna 1968. (SL 1972., L 299, str. 32.), već imao priliku istaknuti da tužbu koju podnese osiguranik protiv osiguravatelja za naknadu štete zbog posljedica nesreće i tužbu koju taj osiguravatelj radi naknade štete podnosi protiv drugog osiguravatelja za kojeg se smatra da je obeštetio isti događaj treba smatrati prvotnim zahtjevom i zahtjevom zbog jamstva u smislu članka 6. točke 2. te konvencije (vidjeti u tom smislu presudu GIE Réunion européenne i dr., C‑77/04, EU:C:2005:327, t. 27.).

42

Sud se u tom smislu pozvao na Izvješće o toj konvenciji koje je izradio P. Jenard (SL 1979., C 59, str. 1., osobito str. 27.).

43

Budući da tumačenje koje je Sud dao u pogledu odredaba te konvencije također vrijedi za odredbe Uredbe br. 44/2001 ako se odredbe tih instrumenata mogu smatrati istovjetnima (presuda CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 60.), valja istaknuti da je to slučaj s člankom 6. točkom 2. te konvencije i člankom 6. točkom 2. Uredbe br. 44/2001.

44

U pogledu tumačenja iz točke 41. ove presude i ciljeva iz točaka 38. i 39. ove presude, valja smatrati da se članak 6. točka 2. Uredbe br. 44/2001 primjenjuje na zahtjev poput onoga iz glavnog postupka, što usto potvrđuje navod u tom izvješću P. Jenarda prema kojem zahtjev za intervenciju također može obuhvatiti situacije u kojima treća osoba postane stranka postupka radi očuvanja vlastitih interesa.

45

Budući da članak 6. točka 2. Uredbe br. 44/2001 zahtijeva vezu između, s jedne strane, prvotnog zahtjeva i, s druge strane, zahtjeva za intervenciju ili zahtjeva zbog jamstva na koje se ta odredba odnosi, na nacionalnom je sudu kojem je podnesen prvotni zahtjev da provjeri postojanje takve veze, na način da se mora uvjeriti da zahtjev za intervenciju ili zahtjev zbog jamstva ima za cilj samo izuzeti tuženika iz nadležnosti njegova suda (vidjeti u tom smislu presudu GIE Réunion européenne i dr., C‑77/04, EU:C:2005:327, t. 30. i 32.).

46

U tom smislu, činjenica da nacionalna odredba poput članka 5. drugog stavka poglavlja 18. Zakona o sudskom postupku mogućnost treće osobe da podnese tužbu u okviru sudskog postupka koji je već u tijeku podvrgava uvjetu da ta tužba ima vezu s prvotnim zahtjevom zasigurno jest element kojim se izbjegava zaobilaženje članka 6. točke 2. Uredbe br. 44/2001.

47

Stoga na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. točku 2. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da njezino područje primjene obuhvaća tužbu koju je podnijela treća osoba, u skladu s odredbama nacionalnog zakonodavstva, protiv tuženika u prvotnom postupku, sa zahtjevom usko povezanim s tim prvotnim zahtjevom, a kojom se zahtijeva isplata naknada koje je isplatila ta treća osoba podnositelju zahtjeva u tom prvotnom postupku, pod uvjetom da ta tužba nije podnesena samo da se tog tuženika izuzme iz nadležnosti njegova suda.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 6. točku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da njezino područje primjene obuhvaća tužbu koju je podnijela treća osoba, u skladu s odredbama nacionalnog zakonodavstva, protiv tuženika u prvotnom postupku, sa zahtjevom usko povezanim s tim prvotnim zahtjevom, a kojom se zahtijeva isplata naknada koje je isplatila ta treća osoba podnositelju zahtjeva u tom prvotnom postupku, pod uvjetom da ta tužba nije podnesena samo da se tog tuženika izuzme iz nadležnosti njegova suda.