—

presudi da je tužba za poništenje dopuštena i osnovana i da stoga:

—

poništi Uredbu Vijeća (EU) br. 269/2014 od 17. ožujka 2014., kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2023/429 od 25. veljače 2023. (SL L 59 I/ 278 i ispravak SL 2023., L 100, str. 99.), u mjeri u kojoj je tužitelj uvršten na popis sankcioniranih subjekata pod brojem 199.;

—

poništi Odluku Vijeća 2014/145/ZVSP od 17. ožujka 2014., kako je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2023/432 od 25. veljače 2023. (SL L 59 I/ 437 i ispravci SL 2023., L 67, str. 61. i SL 2023., L 100, str. 98.), u mjeri u kojoj je tužitelj uvršten na popis sankcioniranih subjekata pod brojem 199.;

—

poništi Uredbu Vijeća (EU) 269/2014 od 17. ožujka 2014., kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2022/330 od 25. veljače 2022. (SL L 51/1) na način da je dodan novi kriterij kojim se omogućuje da se sankcioniraju „vodeće poslovne osobe ili pravne osobe, subjekte ili tijela uključen[a] u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije […]”, u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelja;

—

poništi odluka Vijeća 2014/145/ZVSP od 17. ožujka 2014., kako je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2022/329 od 25. veljače 2022. (SL L50/1) na način da je dodan novi kriterij kojim se omogućuje sankcioniranje „vodećih poslovnih osoba uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije […]”, u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelja;

—

poništi akte o zadržavanju na popisu u mjeri u kojoj se odnose na tužitelja;

—

naloži Vijeću snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja. Vijeće nije istaknulo nijedan pojedinačan, specifičan i konkretan razlog na temelju kojeg bi se tužitelja moglo kvalificirati prema kriteriju koji je na njega primijenjen, odnosno prema kriteriju kojim se omogućuje sankcioniranje „subjekata […] uključen[ih] u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije”.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreški u ocjeni. Tužitelj tvrdi da obrazloženje sadržava pogrešne tvrdnje i da se dokazima u spisu ne utvrđuju činjenice koje opravdavaju sankciju. Nadalje, nije utvrđen dokaz o osiguravanju znatnog izvora prihoda Vladi Ruske Federacije. Naposljetku, Vijeće se poziva na neažurno činjenično stanje.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi ovlasti. Iz dokaza u spisu Vijeća proizlazi da se tom mjerom sankcionira treća fizička osoba i, općenito, da se mjerom nastoji ostvariti cilj sankcioniranja ruske imovine u Europi, a ne tužitelja.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti zbog nerazmjernog utjecaja na treće strane i nemogućnosti da se sankcijom ispune ciljevi Uredbe br. 269/2014.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije zbog nerazmjernog utjecaja na treće strane i nemogućnosti da se sankcijom ispune ciljevi Uredbe br. 269/2014.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na prekomjernoj povredi temeljnih prava i osobito prava na vlasništvo.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na mogućnosti donošenja drugih mjera koje su manje otegotne od onih o kojima je riječ.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru podredne nezakonitosti kriterija koji se odnosi na subjekte, koji je naveden u članku 3. stavku 1. točki (g) Uredbe br. 269/2014. Tužitelj ističe nedostatnost poveznice između kriterija i zadanog cilja kao i povredu temeljnih načela prava Unije, osobito načela jednakosti i nediskriminacije.